In memoriam - Srebot Zdravko

Vec duze vremena nisam imao volje da pisem suprotno mojim planovima da cu sada kada sam u penziji imati vise vremena da se posvetim blogu, da ga ucinim interesantijim, aktualnijim… Iako sam pokusavao da sjednem za kompjuter, nije islo. Mnogo losih vijesti se nakupilo zadnjih mjeseci pa mi pisanje nije polazilo za rukom. Valjda je to uvijek tako kada covjek pomisli da je konacno postigao nekakav cilj u zivotu: iza coska uvijek ceka nesto sto nismo mogli predvidjeti, nesto sto nam ne dozvoljava da u potpunosti uzivamo u zivotu, bar onda kada pomislimo da to mozemo.

Umro je moj najbolji prijatelj, jedan od rijetkih cije sam prijateljstvo osjecao pri nasem svakom susretu, razgovoru preko telefona, Skype-a... Zivot nas je bacio na dvije strane zemaljske kugle pa se zadnjih godina nismo vidjali cesto ali ono malo vremena sto smo proveli zajedno zauvijek ce mi ostati u sjecanju. Svaki nas odlazak u stari kraj je ili pocinjao ili se zavrsavao u Ljubljani, kod Srebota, jer drugacije nije moglo biti. Pored familije, Marina i Zdravko Srebot su bile jedine osobe koje smo morali vidjeti bez obzira kako smo nas put planirali.

A evo danas stize najtuznija vijest. Srebi nas je prosle noci napustio zauvijek, tiho, onako kako je zivio cijeli svoj zivot.

Iako sam znao da su prognoze jako lose nikako se nisam mogao pomiriti s cinjenicom da su sanse minimalne. Covjek se uvijek nada da se ono najgore nece desiti i da ce se desiti cudo. Za Novu godinu, kada sam ih na kratko posjetio, cinilo mi se da situacija nije tako bezizlazna kako su doktori rekli. Kum nije izgledao tako lose, iako je opaka bolest vec tada uzela maha. Ostali smo do kasno gledajuci TV, plesuci, razgovarajuci. Nisam vjerovao da ce to biti nas zadnji susret. Nadao sam se da cemo se opet vidjeti i da cemo se opet zajedno zaputiti na put, autom, s kumom za upravljacem, kako smo to redovito cinili prilikom nasih posjeta. Nazalost, moja nadanja su bila uzaludna.

Tesko mi je u ovim trenucima naci prave rijeci, jer sve sto bih napisao ne moze iskazati kako se osjecam. Znam da ni mnogima koji su imali srecu da Srebija upoznaju, onima koji s kojima je provodio vrijeme na poslu, fakultetu, njegovim komsijama, prijateljima i poznanicima u ovim trenucima nije lako. Svi mi znamo sta smo izgubili: jednog pravog prijatelja, iskrenog, postenog, koji se ne radja cesto.

Marini, Andrei i Kresi, bratu Darku i mnogobrojnoj rodbini upucujem iskreno saucesce u ime moje familije i mene licno, uz zaljenje sto nas je sudbina rastavila pa nismo u mogucnosti da njihovu bol zajedno podijelimo.

A mome kumu zelim da na onom svijetu, ako ga ima, ostane isti kakav je bio cijeli svoj zivot. Njegovi najmiliji mogu biti ponosni na sve ono sto je u svom ovozemaljskom zivotu ucinio, za njih a i za mnoge koji su imali cast da ga upoznaju.

Neka mu je vjecna slava ihvala.

Proljece je stiglo

Danas je prvi dan proljeća ali ono se ušuljalo već prije svojim prvim vjesnicima - cvijećem i lijepim vremenom.

Nakon  zime sa strašno puno snijega u svim krajevima svijeta jedva smo čekali proljeće, i evo stiglo je. Zbog klimatskih promjena nastalih bahatošću ljudi može se očekivati i snijeg u maju. Ne bi bilio prvi puta. Ljudi, a narocto mladi već se poskidali i do kratkih rukava. Ipak ne treba pretjerivati jer za ćas eto prehlade.

Ja uživam u šetnjama i slikanju proljetnih ugođaja. U nedelju sam opet bila u Maksimiru. Ovaj predivni park bio je pun ljudi svih uzrasta. Ipak najviše je bilo djece sa roditeljima ili bakama i dedama. Bilo je i puno pasa raznih pasmina jer više nema za njih zabrane.Tu je i uvijek prisutan jedan stari čovjek sa vrećom starog kruha kojim hrani patke i labuda Juru.

ZOO vrt je uvjek dobro posjećen. Ima i puno biciklista, što me potsjeća na rodni kraj.

Šaljem slike a CO će nam napraviti razglednicu.

Pozdrav svima Enisa

Umjesto komentara:

Da se ne bih javljao samo kada su 'teske teme' u pitanju evo malo slika iz Carnegie-a u ovo prekrasno proljece.

Za razliku od ostrih zima u drugim krajevima svijeta, ova zima je u Carnegie-u bila najblaza od kada sam 18 godina ranije stigao ovdje. Snijega je bilo malo, tu i tamo. Gotovo cijeli februar je bio lijep (osim dva dana snijega) tako da sam svaki dan provodio u vrtu i povrtnjaku. Mart je predivan, vecinom suncan, s temperaturama izmedju 20 i 25 stepeni. Ne znam do kada ce ovo lijepo vrijeme trajati ali i ovo do sada je bio pravi poklon od 'onoga gore'. Mora da mu je neko javio da sam od 1. februara penzioner pa se potrudio da mi prve penzionerske dane ucini laksim (ako prelaz izmedju svakodnevne trke na posao i mnogo lezernijeg zivota penzionera nekome predstavlja problem).

Kao dokaz da ne lazem, prilazem prilog: par fotografija frisko uhvacenih, slozenih i malu razglednicu, kako to Niskana lijepo nazva.

Bilo bi lijepo vidjeti kako je ovi dana na drugim meridijanima svijeta gdje se nasa raja udomacila.

Lokacija - Zagreb

Srdacan pozdrav uz ljubice ljubilice i jednu slavonsku za nase dame.

Slavonska

Bila bila ko ljubica
I rumena ko ruzica.
Bila zdrava ko drenjina
I debela ko slanina.

Nada ( nadam se prevod nije potreban )

Alu za nagradu

Prije par dana dobih email od bivseg komsije, radnog kolege, sugradjanina, sada nastanjenog u Zagrebu. Povod, inicijativa koju bi trebao podrzati svaki istinski banjalucanin bez obzira na naciju, vjeru, boju koze...

Jasno mi je da od ove akcije nece biti nista jer oni koji su na vlasti u nasem gradu od devedesetih imaju neke druge kriterije kojima se mjeri doprinos pojedinaca nasem gradu ali to nas ne bi trebalo obeshrabriti da se u nju ukljucimo. Ne kosta nas to puno, samo par minuta i nekoliko 'klikova' misem. A vrijedi pokusati, ako zbog niceg drugog a ono da bar pokazemo da u nama zivi jos uvijek onaj duh stare Banjaluke koji ce s nama potpuno nestati.

Dakle, dragi blogeri, pozivam vas da procitate tekst ispod i da podrzite ovu plemenitu ideju slanjem emaila na donju email adresu. I da sirite ovu akciju medju svojim rodjacima, prijateljima, poznanicima, svima onima kojima je stara Banjaluka u srcu.

Nas Ale to sigurno zasluzuje.

Dragi prijatelji, rođaci, poznanici i ostala družino. Došao je dan, dan koji je morao doći (veoma pametno rečeno nema šta)... Ajd Kuruza ne mrvi već pređi na stvar. Pozivam vas da se pridružite inicijativi da naš dragi sugrađanin Alija Mahmutović, širem publikonijumu poznat kao "Ludi Ale" ove godine, dobije plaketu Grada Banjaluke kao zaslužni građanin.

A zašto da Ale dobije ovu plaketu?

Prije svega ne mogu da se sjetim ni jednog razloga zašto je ne bi dobio, a evo nekoliko zašto bi . Nikad niko, toliko dugo, bez ikakvog ličnog interesa ili nadoknade nije IZMAMIO TOLIKO DJEČIJIH OSMIJEHA I RADOSTI kao naš Ale. On je hodajuća institucija. Nijedna multinacionalna kompanija, državna institucija, nevladina organizacija, politička partija, masonska loža... nije podjelila toliko besplatnih slatkiša djeci Banjaluke. Pri tome, nikada nije pravio razliku da li je taj mali sin od ovoga ili od onoga, da li ima ove ili one patike ili ih nema, da li ce na roditelje biti intelektualac ili kriminalac.

Ama, otkud njemu pare za sve te slatkise? Da li je on strani plaćenik, potencijalni terorista, zastupnik neke firme ili rođak nekoga ko ima mnogo novca, a ima neke nečasne interese?

Ne naš Ale je "LUD".

Lud, jer samo budala može da hoda ulicama ovoga grada i po suncu i po kiši gledajući lijevo-desno da se negdje ne nađe neki novčić, koji je neko izgubio ili mu je ispao, a njega bilo sramota da se sagne. I kad nađe isti samo budala ne bi to stavila u neku od filijala stranih banaka u našem lijepom gradu, pa da ima za fitness i za banju . Ne, on budala kupuje bonbone i daje djeci. Da je bar osnovao neku NVO pa da dobije donaciju, pa uzme neku "crkavicu" sebi za koordinaciju projekta. Mogao se i kandidovati na izborima, mogao je naplatiti barem 2 feninga svaki bonbon kao sav normalan svijet ali neeeeeeeeeee naš Ale je "LUD".

Da je normalan, ne bi on volonterski (drugačije ne bi ni znao) pomagao da se raskrči raskrsnica ispod tvrđave Kastel. Kao svaki nenormalni građanin kad vidi da niko neće da pomogne u rješavanju saobraćajne gužve on se usudi da to uradi. Pa on je stvarno "lud". Toliki projekti, zaposleni državni službenici, profesori saobraćaja ne mogu, neće ili ne znaju a sad on se našao, "luđak".

Da je normalan, ako ćemo iskreno, otišao bi kad je većina "njegovih" otišla. Šta ćeš, "luđak" ostao.

Normalni ljudi znaju sastav Barselone i Arsenala, a nikad ih uživo nisu vidjeli. Na koga se kladiti u Belgijskoj B ligi. Koliko konja ima AMG Mercedes i koliko ubrzava do 100. Ko se kurva, a ko drogira. Koliko dana fitnesa i koje vjezbe treba da se rade ta bi se skinulo 6kg i koliko je piksela optimalno da se ne vide bore.

A on "jado" zna napamet sličice životinjskog carstva.

"Lud" je, jer zna tablice auta svih komšija i broj lične karte mog pokojnog dede Živojina.

I da ne dužim, Dragi moj Ale kad sam vidio ko je sve normalan čvrsto sam odlučio da ti se pridružim u tvom ludilu i da te predložim za plaketu grada. Stoga, ako se osjećate normalnim slobodno obrišite ovaj mail i ostanite to do kraja života, jer što bi rekao još jedan naš luđak po imenu Duško Trifunović: "Lako je umrjeti nama luđacima, teško je ostati živjeti sa mrtvacima".

Ovu inicijativu sam lično i personalno, zvanično i oficjelno predao Odboru za nagrade i odlikovanje Grada Banjaluka. Vi je možete podržati slanjem elektronske pošte na adresu alu.za.nagradu@gmail.com (Naslov poruke: Alu za nagradu).

Ili se pridružite grupi na "Ličnoj Knjigi" (FB) podnazivom "Cika Alu za aprilsku nagradu" i postanite "prijatelj" inicijative. PROSLJEDI DALJE, PROSLJEDI DALJE, PROSLJEDI DALJE ...

Nebojša Kuruzović

Napomena: ako imate problema sa slanjem email-a koristeci gornji link (predpostavljam da vecini internet browser nije konfiguriran kako treba), preporucujem da prekopirate ili otkucate gornju email adresu u  vas email program i posaljete email kako to inace radite.

Grofe, sretan rodjendan!!!

Grof se dugo nije javljao, kad danas stize kratak email i muzicka podloga. Evo o cemu se radi:

El emigrante

Danas mi je, evo 63.
A nisam siguran... ono, kada je trebalo,
da li sam izabrao pravi put ili zabasah...
Grof

Ja bih samo da dodam, stizes me grofe al' me neces stici.

Sretno, i ne zamjeri!

Enisin poklon grofu za rodjendan

Dovidjenja do oslobodjenja

Rjesenje o prestanku radnog odnosa

Jucer smo proslavili 8. mart, medjunarodni dan zena i red bi bio nastaviti u slavljenickom stilu. A ja, kao sto je to vec obicaj, vrtim neki drugi film u glavi u kojemu su, istina, glavne uloge imale zene, nase supruge, majke, sestre, ali taj film ne spada u isti, slavljenicki zanr. Bilo je to takodjer doba slavlja, samo malo drugacijeg. A ‘pokloni’ nisu bili namjenjeni svim zenama kao sto bi to trebao biti red, vec samo odabranim.

Bilo je to dobrih dvadeset godina ranije, u dane kada su pripadnice ljepseg spola naseg grada umjesto crvenih karanfila dobijale crvene kartone: otkaze s posla zbog neodazivanja na mobilizaciju (proglasenu od tadasnje nelegitimne vlasti) bracnog druga ili clana familije. S tim ‘poklonima’ se, istina, zapocelo mnogo ranije, kako je kome pao grah, i dijeljeni su masovno. A istina je da nije bilo ni onih, u nasim firmama, poznatih slavlja, kada smo svi skupa mezili, pijuckali i pjevali u nasim kancelarijama ili bi to slavlje bilo organizirano u nekom od gradskih restorana. Neki su vjerojatno slavili ali se to cinilo iza zatvorenih vrata, u odabranom drustvu, samo sa svojima…

Rjesenje o obavezi razduzenja

Sjecam se k’o danas tog dana kada mi je supruga negdje pred Novu godinu 92. dobila ‘cestitku’ iz Profesionale:  rjesenje o otkazu i poziv da dodje da se razduzi u firmu. Radila nije vec duze vremena a sada je stigao ferman da sve mora biti po zakonu pa kako je taj zakon prekrsen (poziv na mobilizaciju za supruga na koju se nije odazvao), sljeduje joj otkaz.  A prema pravilniku Profesionale (a vjerojatno je to tako bilo i u drugim firmama), ni otkaz ne moze biti pravosnazan dok se ne prikupe potpisi odgovornih lica da doticna osoba koja se otpusta s posla firmi nista ne duguje. Oni koji su radili u Profesionali znaju da je vecina bila zaduzena za instrumente koje smo koristili u radu, a bilo je tu i strucnih knjiga posudjenih iz fabricke biblioteka. Vlast se, dakle, u to vrijeme bezakonja potrudila da sve bude po zakonu. I uz to da zaradi koju paru, jer ako otpustena osoba ne prikupi sve potpise slijedi joj novcana kazna. Prosjecno inteligentnoj osobi je jasno da je to bio jos jedan nacin ponizavanja onih koji nisu prihvatili nacionalisticku politiku novih vlasti i koji nisu htjeli biti ucesnici u prljavom ratu koju je ta vlast vodila. Da ne spominjem apsurdnu situaciju da neko ko mjesecima nije imao pristup fabrici i svom radnom mjestu sada mora da prikupi dokaze da se uredno razduzio, nemajuci kontrolu nad sredstvima za koje je bio zaduzen. Ako uz ovo dodam i cinjenicu da otpusteni mjesecima nisu imali nikakvih prihoda, sva apurdnost situacije i eventualne kazne jos vise dokazuje kakve su bile namjere naredbodavaca.

Elem, za taj dan “D”, Nera se dobro pripremila. Spakovala je ‘misnu’ odjecu, cak sesir, pa biciklom (tada jos jedinim prevoznim sredstvom koji nam je ostao prije nego su gume potpuno otkazale) pravo do stana roditelja u Ante Jakica. Tamo se presvukla, nasminkala, pa pjesice zaputila ka glavnoj kapiji Profesionale. Propustili su je bez problema (iako nije imala dokumenata). U bivsoj kancelariji atmosfera gotovo uobicajena. Vecina se pravila kao da se nista ne desava, kao da je gubitak posla (i sredstava za zivot) nesto sto je tako normalno I svakodnevno da se o tome nema sta pricati. Raja s kojom je godinama radila, slavila 8. martove, 22. decembre, Nove godine, rodjendane, vjencanja i rodjena, odlazila na sahrane i dijelila tugu, sada nijemo prelazi preko cinjenice da je njihova donedavna radna kolegica sada osudjena da se bori da prezivi i da, vjerojatno vise nikada nece prekoraciti prag Profesionale, niti bilo koje druge firme u rodnom gradu. Njena jedina krivica je bila sto joj se suprug nije odazvao na nelegalnu mobilizaciju. I sto ne pripada odabranoj naciji.

Nakon kratkog zadrzavanja u kancelariji, Nera se zaputi da prikupi potrebne potpise. Medjutim, nije to islo lako kao sto je ocekivala. Sreto Puzigaca, njen bivsi profesor a tadasnji direktor Sluzbe instrumenata se strogo drzao ‘propisa’: nema potpisa dok se zaduzeni instrumenti ne vrate. Kao da ih je odnijela kuci pa ih tamo koristi da razvija nove uredjaje. Ni u biblioteci nije bilo lako, iako joj je Sule rekao da on nista ne zna, kada mu je rekla da ce njegov potpis falsificirati (drugim rijecima, dao joj je do znanja da joj on nece praviti problema).  Tako i bi. Kako je jedna od radnih kolegica koja nije imala zaduzenja vec imala sve potpise, Nera ih prekopira i tako rijesi taj problem.

Na kraju svega svrati ponovo u kancelariju da se po zadnji put pozdravi s radnim kolegama I kolegicama. U kancelariji radna armosfera: vecina je izgledala jako zauzeta poslovima, sem par izuzetaka. Oprostaj bi kratak. Na odlasku Nera ih pozdravi rijecima “Dovidjenja do oslobodjenja”. Neki se iznenadise ali niko ne reagova.

Iz zgrade NIC-a se zaputi put kapije na kojoj srete Sopena koji joj, vidljivo iznerviran situacijom rece: “Zar su i tebe otpustili, majku im …”?

Eto tako, danas, dvadeset godina od tih dogadjaja jos uvijek ponekad razgovaramo o tim danima, o raji, njihovom ponasanju u tim gadnim vremenima, o ljudima i onim drugim. Jos uvijek ne mozemo da shvatimo sta je to sto odredjuje kako ce se neko u odredjenim trenucima ponijeti. Da li su to geni, kucni odgoj, nezinteresiranost ili nesto drugo. Cesto razmisljam kako bih ja reagirao da sam bio u slicnoj situaciji. Koliko god pokusavao da nadjem objasnjenja i opravdavanja za reakcije pojedinaca, tesko mi to uspijeva. Jer, siguran sam, da ja licno ne bih mogao mirno gledati nepravdu nanesenu nevinim. Zbog toga mi tesko pada cinjenica da je broj onih koji su bar na najmanji nacin pokazali da se ne slazu sa onim sto se u nasem gradu desava veoma mali. Ja bih ih mogao izbrojati na prste. I jos bi ih (prstiju) bilo viska.

Jucer, ovdje u dalekoj Americi proslavismo Nera i ja (i dida Dane je bio tu) 8. mart u Olive Garden-u, u prijatnoj atmosferi, uz dobro jelo i bocu vina. Nema istina vise onih velikih proslava u firmi, mezetluka, opijanja, ‘viseglasnog pjevanja’. Nema vise one ‘drugarske atmosfere’ za koju smo svi mislili da je iskrena, bez zadnjih namjera i u koju su se mnogi kleli (I jos uvijek to cine). Nema vise ni Profesionale kakvu smo poznavali. Rat je zavrsio i oslobodjenje je u nase krajeve stiglo jos davno. Ostali su oslobodjeni, svako na svojoj strani, I svako sa svojim krizem. I nosaju ga svo ovo vrijeme.

Moj, srecom, nije tezak. A kako je onim drugim, ne znam. Ali znam da ni za kakve pare na svijetu ne bih zelio biti u njihovoj kozi.

Sretan 8. mart

Najljepse zelje za 8. mart, medjunarodni dan zena

uz jednu divnu muzicku podlogu.

Rani radovi



Radovi u toku

Kako vidim iz zadnjih priloga uziva se, bilo da se raja javlja iz Zagreba, Kanade, Sarajeva. Cini mi se da samo ja radim. A u penziji sam. Valjda mi tako grah pao. Ne zalim se, samo konstatiram.

Dok je vecim dijelom starog kraja ovog februara vladala prava zima sa obilinim snjeznim padavinama, kod nas u Americi se dugo ne pamti ovako prijatno vrijeme tokom zimskih mjeseci. Za mojih nesto manje od 18 godina u izbjeglistu, ili prognanstvu, ili privremenom radu u inostranstvu (neka svako izabere ono sto mu najvise odgovara), ne pamtim februar kao ove godine. Mozda je opet onaj odozgo upetljao svoje prste pa se pobrinuo da mi prelaz u penziju bude manje sokantan. U nekim svojim penzionerskim planovima taj dan sam nekako vidio pocetkom proljeca, kada trava pocne zeleniti, javi se prvo cvijece a oko kuce se ima sta raditi, a nikako u sred zime. Potajno sam se bojao da ce me prvih dana dosada ubiti jer nije lako iznenada desetak sati provedenih na poslu i u putu ka i nazad popuniti drugim aktivnostima iako su se mnoge nasle mjesto na mojoj listi “Sta raditi u penziji”. Zima je ovdje vrijeme godine kada se ne moze cesto napolje i kada se covjek, htio ne htio, zalijepi za kauc, pred televizorom, kompjuterom, ili citajuci nesto (zavisi od osobe).

Rezultat potkresivanja

Moj prvi penzionerski dan osvanu suncan uz ugodnu temperaturu, slicnu onu krajem marta ili pocetkom aprila. Izvuce me sunce navan i dan provedoh u ‘ranim dvorisnim radovima’: povrtnjak nije bio prekopan, drvece i ziva ograda na brdascu prerasli, a i lisca se nakupilo iako je u jesen bilo uredno pokupljeno. Obaveza na pretek. Ne zna covjek sta bi prvo poceo. Kako spoznaja da sutra ne moram na posao i da je preda mnom cijeli dan jos uvijek nije potpuno nasla put do odgovarajucih mozdanih celija, pomalo me hvatala nervoza kako pristupiti poslu: da li da se prvo okrenem povrtnjaku da ga prekopam prije nego sto se zima ponovo vrati ili da se bacim na potkresivanje drveca i zive ograde? Sta ako snijeg ponovo padne a lisce nije pokupljeno? A sta je sa onih par ‘stolarskih’ projekata koje bi trebalo zavrsiti prije nego sto sunce ugrije?

Povrtnjak spreman za sadnju

Nakon kraceg razmisljanja odlucih da se posvetim onom ‘projektu’ koji mi u tom trenutku najvise pase pomalo shvacajuci da cu imati dovoljno vremena da ih sve na vrijeme zavrsim. Nema vise ranog ustajanja, ispijanje jutarnje kave i dorucka prije odlaska na posao. Povratak s posla u predvecerje vise takodjer nije na dnevnom redu. Na raspolaganju mi je cijeli dan pa nema potrebe da jurcam. Treba se opustiti, raditi polagano, s cejifom, ne misliti na rokove.

Tako i bi. Cijeli februar bi prekrasan (osim dva-tri dana kada je zima pokazalo svoje pravo lice) pa se vecina posla zavrsila. Ostalo je jos nesto malo aktivnosti na rasciscavanju ali kako se lijepo vrijeme produzilo i u mart, sve ce uskoro biti spremno za proljece. Cak su i neki stalarski projekti zapoceti a na njihov zavrsetak vrijeme nema uticaja. Garaza je prostrana pa me ne brine ako je na vani snijeg do koljena.

I granje je uklonjeno

Tako eto prolaze moji prvi penzionerski dani: u ‘teskim’ radovima a ne u ‘slobodnim aktivnostima’ opisanim u predhodna tri priloga. Ali doci ce i moje vrijeme samo trebam biti strpljiv.

A kao dokaz da je sve gore napisano istina prilazem i par fotografija. Valjda mi je to postala profesionalna deformacija nakon svih ovih godina rada na pravnom fakultetu. Za sve ti je potreban dokaz inace te lako optuze da izmisljas. Znamo to iz vlastitog iskustva.



Spremni za proljece

Sljedbenici Dalaj Lame jednako sretnici

Kad je konacno formirana Kantonalna vlada Sarajeva, za ministra obrazovanja, sporta i mladih je izabran Emir Suljagic, mlad pametan, pun energije i volje da unaprijedi taj sistem.Njegov prvi govor i plan je odusevio svakog normalnog gradjanina naseg grada. Jedna od ideja je bila i unapredjenje i osavremenjavanje predmeta vjeronauke u nasim skolama.Taj trenutak je bio upad u osinje gnjezdo. Pritisci i prijetnje su ga natjerale da podnese  neopozivu ostavku, jer je primio prijetece pismo i metak na kucnu adresu.Vlada I SDP ga nije uzela u zastitu. To mi je potpuno promjenilo zivot i ja sam licno dosla do mog zakljucka da,  se ovde neki  ljudi boje reisa, vjerskih vodja i hodja I sami sebe, u RS–u se neki  ljudi boje Dodika, politicara i sami sebe a na hrvatskom djelu se neki  ljudi ne boje nikoga. Trguju, svercaju, “latinuju” i onda malo u crkvu na misu i nema grijeha koji se ne oprasta.

To mi je definitivno bio razlog da me vise nikakva borba i pokusaji da bar malo doprinesem nekim promjenama u svom okruzenju vise ne interesuje.

Bilo je to vrijeme neke praznine, nedostatka inspiracije i zelje za bilo kakvom komunikacijom.

Onda mi stize mail od naseg skolskog kolege Budimira Nikica zvanog Bude iz Beograda sa ovim tekstom.

“DALAJ LAMA JE NA PITANJE STA GA JE NAJVISE IZNENADILO O COVJECANSTVU ODGOVORIO:”COVJEK”

JER ON ZRTVUJE SVOJE ZDRAVLJE KAKO BI ZARADIO NOVAC.

TADA, ZRTVUJE NOVAC KAKO BI OZDRAVIO,

A ONDA JE TOLIKO ZABRINUT ZA BUDUCNOST DA NE UZIVA U SADASNJOSTI,

REZULTAT TOGA JE DA NE ZIVI NI U SADASNJOSTI NI U BUDUCNOSTI.

ZIVI KAO DA NIKAD NECE UMRIJETI,

A POTOM UMRE KAO DA NIKAD NIJE STVARNO NI ZIVIO.

Onda me to podsjeti da sam u mladosti obozavala Ricarda Gira, a on je sljedbenik Dalaj Lame.

Zakljucila sam nek nerodi nastave i dalje da se mrze, da ih huskaju jedne na druge i da me se to vise ne tice.

Sutradan sa Vicom poslije prvog snijega sjednem u tramvaj do Ilidze i onda pjeske do Vrela Bosne. Mir, tisina, nigdje nikoga samo mi s prirodom i priroda s nama. Poseban ugodjaj. Onda se fijakerom vratimo do Ilidze i tramvajem do kuce.

Na blogu lijepi trenuci, lijepa druzenja, ugodjaji sjecanja. Uzivam, ne komentarisemi.

Onda snijeg 1 i 20 cm zadnji put toliki prije 120 godina. A, moj unuk, sin i snaha uspiju stici iz Holandije avionom. Za nevjerovati.

 

I onda uzivanje, uzivanje i samo uzivanje.

Od sada u mojoj glavi I dusi postoje samo moji najmiliji clanovi porodice I prijatelji I DALAJ LAMA.

U prilogu fotografije opisanih dogadjaja.

Pozdrav Saima