Trener i pilici

Jos jedan sportski prilog. Ovaj fotos je Srdjo poslao veoma davno i tek je sada stigao na red. Slijedi originalni komentar:

Kao sto sam obecao saljem ti sliku vezanu za tenis. Napravljena je u decembru 2000 g. na pocetku moje profesionalne trenerske karijere.

Pravili smo novogodisnji kalendar u klubu, pa smo dosli na ideju da se uslikamo sa svim klincima koji treniraju kod nas. Sad kad je gledam sa ove vremenske distance cini mi se jos vrijednijom. Moji pilici postali su djevojke i momci koji jos sa velikom radoscu igraju tenis i medjusobno se fino druze. Kad pomislim da nisu znali ni kako se drzi reket, sad dok ih gledam ili s njima igram osjecam zaista veliko zadovoljstvo.

Nakon ovog priloga ocekujem da se Cadjo javi ili sa svojim prilogom (fotos plus komentar) vezanim za njegov privatni teniski kamp u Srpcu ili bar s komentarom. Siguran sam da bi i Sejo imao sta dodati jer on, kako znamo, kruh zaradjuje reketom na 'privremenom' radu u Njemackoj.

Obavijest i jedan vic

Primih danas ovaj prilog od naseg kolega Rake Drage iz Zagreba, pa pozurih da ga odmah objavim:

Pozdrav svima skupa.
Kod nas u Zagrebu se sprema veliko sjelo banjalučana u "Globusu" na velesajmu 19.svibnja 2006. Pripreme teku, interes je veliki, snimamo i CD s "nasim" pjesmama (zbor "Nada") pa ce biti ludo i nezaboravno.

Steta sto niste blize pa da dojdete. Ali ko zna.....

I evo jedan najnoviji za dobro raspolozenje:

Dolazi zena kuci i nakon saznanja da joj "dragi" muz nije uradio nesto sto mu je zadala
zapocinje tiradu:

"Jebo te onaj ko te napravio takvog nesposobnog.Nizasta ti nisi takav nesposoban.Kuda da bas mene zapadnes? Ali to za mene i nije neko cudo: i caca ti je nesposoban, i mater i cijela familija. I nesto mislim: da se odrzava prvenstvo svijeta u nesposobnosti ti bi zauzeo DRUGO MJESTO!!!???"

"A zasto sad DRUGO" pita jadni muz?

A aspida odgovara:"ZATO STO SI NESPOSOBAN"!

"Planinarenje"

Jedno vrijeme je 'planinarenje' po obroncima Starcevice i Sehitluka postalo prava tradicija. Gotovo svake nedelje se islo nekuda. Trazili su se novi puteljci i vidici, rucavalo se negdje na lijepom proplanku, bilo je tu i sljive...

Ovaj put su na fotografiji 'uhvaceni' Nera i Eko sa podmlatkom na jednom proplanku daleko iznad Sehitluka. U pozadini se kao bijela tacka u daljini vidi spomenik palim borcima na Sehitlucima, nekad mjesto 'hodocasca' mnogih Banjalucana a i drugih. Danas je to ruglo grada (bar je tako bilo kod mog zadnjeg posjeta Banjaluci), smece i krhotine stakla na svakom koraku, spomenik isaran grafitima. Eh dokle se ljudska stvorenja mogu srozati...

Veselo drustvo u hotelu Bosna

Evo jedne fotografije raje iz 4R Tehnicke skole, ovaj put snimljene prije par godina prilikom posjete Dzindica Banjaluci. Atmosfera, kao po pravilu, vesela. Kako i ne bi bila, prijatelji se sreli nakon toliko godina.

Kako nemam vise informacija o ovom susretu, samo da pobrojim nazocne: Zeljo, Sajma, Amira, Slavica i Sasa. Osobu sa naocalima ne mogu prepoznati. Ocekujem da Dzindici dodaju koju...

Na stanici u...

Elektrijade, tradicionalni susreti studenata elektrotehnickih fakulteta bivse Juge su bile prilike da se covjek malo opusti u toku skolske godine ispunjene mnogobrojnim predavanjima, laboratorijskim vjezbama, 'strebanjem' (kako ko!), ispitima. Svake godine se putovalo u neko od turistickih mjesta na Jadranu, najcesce, vozom. Za one koji su godinama bili diplomci, bila je to prilika da se besplatno ode na kraci odmor, makar to bilo sredinom aprila.

Ova fotografija je snimljena na jednoj od zeljeznickih stanica, predpostavljam na Predgradju? Neka sam imena, po obicaju, zaboravio. Na fotografiji se, izmedju ostalih, mogu prepoznati nas kolega Sejo Bahtijarevic, poznati teniser!, sada negdje u Njemackoj (stoji, prvi s lijeva), te Rako Drago (ne sjecam se u kojem sportu nas je on zastupao?), stoji, cetvrti s lijeva.

Vise detalja (godina dogadjanja, mjesto, ostali ucesnici) ocekujem od eventualnih posjetilaca bloga koji imaju bolje sjecanje.

Ferhadija

Za promjenu, jedan prilog posvecen Ferhadiji, simbolu Banjaluke kojeg vise nema, a koja je bila, na svoj poseban nacin, sastavni dio naseg zivota u neka druga vremena.

Ne vjerujem da postoji neko od nas a da se ne sjeca bar ponekog detalja vezanog za ovaj historijski objekt pokraj kojeg smo svakodnevno prolazili, bilo kada smo isli na predavanja na fakultet, uvece na korzo, u posjetu prijateljima... Vjerujem da se svako od nas bar jednom napio vode iz cesme na uglu Ferhadpasine i Kozarske ulice, narocito u tople ljetne dane kad je sunce nemilosrdno przilo. Vecini nas koji smo studirali na Elektrotehnickom fakultetu je ostao u sjecanju ovaj pogled sa cetvrtog sprata fakulteta. Pitam se kako to sada izgleda?

Prilog sam napravio 'kraduci' ovaj pogled na Ferhadiju i sahat kulu koji je na slikarskom platnu tako lijepo zabiljezio nas sugradjanin i umjetnik, sada stanovnik Amerike, Enko Kadenic. Enko je na svojim platnima zabiljezio mnoge detalje iz Banjaluke koje vise nema i koji su se zadrzali na ponekoj staroj fotografiji ili u sjecanjima onih koji su imali srecu (ili nesrecu) da zive u neka druga vremena kada su vazila neka druga mjerila zivota.

Jasminka i Munib

Sto ti je zivot. Nera godinama poznaje Merzinu a nija imala priliku da upozna njenu rodjenu sestru. Trebao je da se desi rat, da se raspemo po svijetu, da Mustafa i Merzina dodju u Ameriku u posjeti rodbini pa da dodjemo u priliku da upoznamo familiju Habul.

Nakon obaveznog slikanja na vidikovcu iznad 'downtown'-a, kavedisanja kod Tufekcica, vece smo zavsili u nasem 'backyard'-u. Uz obavezni rostilj i pice (muski su uglavnom tamanili pivo), bilo je i pjesme. Munib (bolje znan kao Brko) me je odusevio svojom svirkom na gitari a posebno pjesmom. Svojim glasom me je jako podsjetio na pokojnog Davorina Popovica iz Indexa.

Familija Habul se skrasila u drzavi Tenesi, ime grada mi nije poznato. Mozda ce Merzina ili Mustafa dopuniti ovaj moj kratki kometar s vise detalja!

Mostarski ducani

Nisam mogao da odolim a da ne objavim ovu fotografiju Srebija snimljenu ljeta 2005. u Mostaru.

Ne znam kad ga je Marina uhvatila u ovoj pozi, ali pravi je Mujo, iz one stare "Lijepili su Mostarski ducani'. Suljaginu Fatu ne vidim, ali je vjerojatno negdje u blizini.

U pozadini se vidi Mostarska stara carsija koja je za mene jedan od najljepsih arhitektonskih cjelina u staroj Jugi. Prosle godine je veliki broj stranih turista posjetio ovaj bosansko-hercegovacki grad i na svakom koraku su se mogle vidjeti grupe stranaca i vodica. Ljetne baste restorana su bile pune i slobodno mjesto je bilo na cijeni.

Asima i Ibro

Asima i Ibro su se bili privremeno skrasili u Pensilvaniji nakon izbjeglickih dana u Njemackoj. Bili smo sugradjani sve do polovine 2005. Bilo je tu teferica, druzenja do kasno u noc, jagnjadi na raznju... Ibro je bio glavni strucnjak za cevape, dok je Asima pravi strucnjak za razne vrste pita: bureke, sirnice, zeljanicu. Svi su je ubjedjivali da bi s burecima mogla napraviti odlican posao ovdje u Americi.

Zelja za povratkom u stare krajeve je bila jaca od svega i njih dvoje sada uzivaju u svom starom domu uz Vrbas. Fotografija je napravljena negdje u aprilu 2005., manje od mjesec dana od njihovog povrtatka u Banja Luku.

Ibro je ovdje bio stalni korisnik Interneta ali sada nisam siguran da ga to zanima. Bas me zanima da li ce se oglasiti!

Vrijeme je za vino

Danas mi je bilo veoma lako pripremiti prilog: Mario je uradio sav posao.

Dragi Co, prosle sedmice sam bio u Beogradu. Trecu godinu zaredom tamo se srecem sa prijateljima na Festivalu vina. Ove godine ga je pratio slogan 'Vreme je za vino'. Steta sto su ove godine iz zdravstvenih razloga odsustvovali nase kolege Mladen Bijelic i Dragan Zavodja. Obojica su 'zaglavili' u bolnicama (Dragan u banji Melenci, a Mladen u Leedsu).

Ovaj put sam degustirao mnostvo vise dobrih vina sa raznih strana svijeta u drustvu nasih kolega Mustafe i Zorana. Prvi je predstavljao Srbiju, a drugi Crnu Goru... Iskreno se nadam da sam ja dostojno prestavio BiH. Nazdravljali smo i tebi i tvom blogu. Mahanje i pozdravi, Mario

Pale

Prije nekoliko dana je u posjetu Pittsburgh-u stigao Josip Pala sa suprugom Mirom. Bila je to prilika za jos jedno druzenje (ovaj put kod Tufekcica) za nas za koje je svaki dolazak nekog naseg sugradjanina mali praznik.

Josipa Pale se sjecam iz onih dana kada je bokserski klub Slavija bio poznat i priznat u bivsoj Jugi. Bilo je tu dosta odlicnih boksera medju kojima su znacajno mjesto zauzimala i tri brata Pale. Kroz razgovor, a uz Nerino domace vino, sam saznao da je Josip duze vremena radio u Cajavecu, OOUR Elektromehanika, i da poznaje poprilican broj nase raje iz Profesionale. Isto tako je kasnije usao u racunarske vode (radio za poznatu svjetsku firmu NCR) i imao priliku da radi sa nekom rajom koju jako dobro poznajemo.

Pale sada zive u Njemackoj a u Ameriku su dosli u posjeti kcerci. Na slici su, slijeva na desno: kcerka Nana, unuk Bruno, te Josip i Mira.

Amisp i KUD "Kumovi"

Ovaj prilog sam ukrao sa Interneta. Posto se radi o nasoj mladjoj raji, nadam se da necu imati problema sa zakonom i da necu biti optuzen za kradju autorskih prava.

Naime, vec odavno sam imao priliku da cujem pjesmu "Banjaluka 1993 + 10" autora Murisa Tire a u izvodjenu grupe Amisp i KUD "Kumovi". Muris i Amir Tiro, moji susjedi jedan sprat iznad, vec se odavno bave muzikom i ovo im je prvenac. Pjesma je posvecena Banjaluci i posebno mi se dopada jer vrlo lijepo oslikava razmisljanja mladje generacije o rodnom gradu, koji su pod prijetnjama i nasiljem morali napustiti. Slusajuci ovu pjesmu sjetim se onih dana 1993. godine kada su mnogi Banjalucani napustali rodni grad nakon rusenja Ferhadije i Arnaudije. Posebno su mi se urezale slike raje iz moje zgrade koji su, familija nakon familije, odlazili u nove krajeve ne znajuci sta ih ceka. Koliko je meni poznato, jos niko se od njih nije vratio.

Vise informacija o ovoj simpaticnoj grupi mozete naci na slijedecem linku, na kojem, pored mnogo vise fotografija, mozete poslusati i 'skinuti' ovu pjesmu.

Po sumama i gorama

Da nastavim u istom tonu. Kao sto smo to mogli vidjeti iz jucerasnjeg priloga, Kobaslije su veoma aktivne i ne daju da ih godine pregaze. Jos uvijek se nadje vremena za 'planinarenje'.

Ova fotografija je snimljena prilikom slicnog 'planinarenja' po obroncima Starcevice. Bilo je to drustvo koje se prilicno cesto sastajalo nedeljom i osvajalu Banjalucke vrhove: Starcevicu, Sehitluke, Sibove... Godine kada je snimljena ova fotografija se ne sjecam (mozda ce se neko od ucesnika sjetiti) ali su zato glavni akteri lako prepoznatljivi.

Pripreme...

Muris mi je jedan od najaktivnijih suradnika, svakako broj jedan medju mladom rajom. Evo njegovog priloga kojeg sam primio veoma davno:

Neki se sigurno pitaju da li se Suzana Kobašlija još uvijek bavi umjetnošću. Pa evo,za one koji se to pitaju, stiže i odgovor. Atelje u kom su se otkali mnogobrojni ćilimi i tapiserije još uvijek je u pogonu. Istina, frekvencija otkanih radova je niža nego prije nekih15 godina, no kvalitet radova nije nimalo opao, čak štaviše. Za znatiželjne, slike nekih od njenih mnogobrojnih radova mogu se naći na www.sukotapestries.com Stranica je još uvijek u razvoju, ali uskoro će biti poboljšana. Inače slika je uslikana u podnožjuStarčevice, ljeta 2004., uoči pentranja (Koba stavlja svoje specijalne gljivarske cokule na noge).

Esko na radnom mjestu

Esko Kusmic, velika raja, veliki putnik. Od kada se odlucio za svoj novi posao, Esko krstari prostorima Amerike. Jedan dan je u Kaliforniji, drugi u Njujorku, stigne u Teksas, Minesotu, svugdje.

Kako u svakom vecem i manjem mjestu Amerike zivi poneko iz onih nasih krajeva, Esko nadje vremena da obidje prijatelje, provede par sati u druzenje, napuni baterije. Ako vam trebaju najnovije informacije o nasoj raji, obratite se Esku. On ce vam reci gdje se ko nalazi, sta radi, ko je jos u istim krajevima...

Evo jedne ne bas tako 'taze' fotografije jer Eska nisam imao prilike susresti zadnjih par godina. Slika je snimljena prilikom posjete Pitsburgu a drugog aktera vjerojatno prepoznajete.

Jedan 'utrinek' sa Andreinog rodjendana

Marinin prilog, bez dodatnog teksta. Ja se ipak osjecam obaveznim da dam svoj komentar.

Kontaktirajuci sa nasom rajom, uocio sam veoma zanimljivu cinjenicu: veliki broj iz mladje generacije se posvetio muzici, vise ili manje ozbiljno. Znam da su mlade Tire, Amir i Muris veoma angazirani, cak su komponirali, za mene veoma interesantnu, pjesmu o Banjaluci. Amir Zisko je takodjer svirao u nekim sastavima, moj Davor uporno vjezba gitaru i masta o profesionalnom bavljenju muzkom, cuo sam jos neke price ali se sada ne mogu sjetiti.

Kako sa fotografije mogu zakljuciti, i Andrea ima fanta koju se prihvatio gitare. Vidim da Andrea uziva u svirci! Bas lijepo.

Elektrijada 70.

Evo jos jedne fotografije iz mladjih dana.

Godina 1970. Raja sa Elektrotehnickog fakulteta na Elektrijadi u Porecu. Ima na ovom fotosu dosta onih kojima se sada ne sjecam imena, ima i onih koje bi trebalo izbrisati, ali ima i onih za koje ocekujem da se jave. Na slici prepoznajem Gazu (Nedzad Gazic), tu je i Zisko (Kapidzic Aziz, u sredini, s gitarom), do njega Slavko Kuljanac (stoji, desno od Ziska), Afan (Kovacevic) je dole desno a iznad njega nas legendarni asistent a kasnije profesor Dudo (Anton Sertic) . Gaza je u Svedskoj, cuo sam da je i Zisko tamo, Slavko bi trebao biti u Hrvatskoj, za Dudu mislim da je takodjer u Hrvatskoj, dok je Afan u Americi.

No need to panic

Kao sto sam vec ranije spomenuo, zapazio sam da se neuobicajeno velik broj nase raje posvetio umjetnosti. Neki slikaju, neki pisu romane i poeziju, a mladja raja se uglavnom opredjelila za muziku.

Jedan od mladjih (Amir Zisko, prvi s lijeva) nam je poslao ovaj prilog. Komentar je malo izmijenjen, ali smisao je tu negdje:

Muzike ima, para i slave ne treba :) Bend na sceni je: Fharid aka Frank vokalista, iz Irana. Boris USA, svirao u Kultur Shock, preselio iz Seatlea i sjeo nama za bubnjeve. Andreas na basu, Norvezanin i Sanin ritam gitara, motherland Bosnia. Mene znate. Kasnije su nam dosla i dva latino amera na percusion. Snimili smo jedan demo, muzika je kao i bend. Svasta po malo.

Odsvirali cetiri koncerta, pod imenom "No need to panic", koja su dobro primljena. Ali okolnosti nisu dozvoljavale da nastavimo. Vokalista zivi u Svedskoj, pa je rijetko dolazio. Bubnjar dobio dvoje male djece, pa nije mogao?.. I uprkos uspjehu bendu je bilo sudjeno da stane:-)..zadnjih 6 mjeseci smo na pauzi i sviramo kako se ko, i s kim potrefi. Ja sam ostao sa bubnjarom i novim basistom, i sretnemo se kad nam se scheme uklope. Nas tri smo se nasli bolje nego ocekivano, pa sad gledamo da nastavimo ovako kako ide. Najbitnije je da sviramo. A i ja se najugodnije osjecam s ovom ekipom. Ime jos nismo izabrali, ali je pao prijedlog da nabavimo trbusnu plesacicu..... jos je u procesu:-)

Cim se nesto znacajno desi, ja cu gledati da vas obavjestim. Slika je sa prvog nastupa. Veliki pozdrav Amir

Milena i Suki

Jedan od fotografija snimljena u basti hotela Palas, tradicionalnom mjestu okupljanja Banjalucana prilikom posjeta starom kraju. Fotografija je snimljena prilikom posjete Dzindica Banjaluci 2005. godine.

Emira i Sasa su bili vrijedni i zabiljezili susrete sa rajom iz Tehnicke skole. Za Milenu ne znam cime se sada bavi a Suki je vec poodavno penzioner. Zadnji put kada sam imao priliku da ga sretnem, radio je u fotografskoj radnji na ploci iza nekadasnjeg Tehnometala.

Aida

Jos jedna ljepotica iz mladje generacije. Ovaj put je to Aida, mladja kcer Jasne i Izeta. Fotografiju sam slucajno pronasao kada sam pregledao 'foldere' na mom laptopu. Fotos je napravljen prosle godine negdje u ovo vrijeme. Aida pojma nema da cu je 'objaviti' na blogu tako da ne znam kakve ce biti reakcije.

Kako znam da na ovaj blog (ili kako Jasna rece, korzo) 'svracaju' i djecki, evo prilike da se jos vise aktiviraju. Hajde momci, javite se!

Vela Luka

Jadran, ljeto, ljepota. Dok vecina nas ceka da vrijeme otopli (cujem da je u Banjaluci prije nekoliko dana uveliko padao snijeg), evo jednog priloga od familije Dodig sa ljetovanja, uz originalno komentar:

Slike su sa krstarenja po Jadranu a kapetan je bio jedan od nasih dragih kumova sa porodicom a drugi dio posade smo mi i nasi dragi kumovi sto sada zive u najljepsem mjestu Vela Luci u uvali Gradina. Jahta je bila dovoljno velika da smo u 3 sprata mogli spavati a mogli smo se i golicati.

Ako neko poznaje prezime Prnja ili Sego mozda pozna raju mladju od nas bar 10 godina.

Svi smo malo nadosli, a vadimo se na to da su to godine sto svakako nije istina a dokaz su i prijasnje fotografije.

Puno pozdrava svima koliko vas po svjetu ima. Venera i Bobo.

Drustvo u Palasu

Jos jedan Rakin prilog (istina poslat veoma davno), uz originalni komentar:

Oktobar 2005. Banja Luka-hotel Palas: poslije koncerta HKD "B.Luka" iz Zagreba u "Domu kulture" Banja Luka, sjelo i pjesma u Palasu: Raka (clan zbora "Nada" pri HKD-u) i skolske kolege preostale u BL: Jadranka Gacinovic-Bogdanovic, Dubravka i Berislav Berkovic.

Tuzna vijest

Upravo sam dobio tuznu vijest da je nas prijatelj i kolega sa fakulteta Jakic Slavko (Jakara) preminuo zadnji dan februara mjeseca u Trogiru, gdje se skrasio nakon svega onog sto se desilo u Banjaluci. Vijest je u Banjaluku poslao Care (stari kolega Cardzic, sada u Konjicu) a Mario je dobio vijest od Zorana Tanovica iz Podgorice i proslijedio je na moj email.

Iako nisam ocekivao da cu doci u situaciju da ovakve vijesti objavljujem na nasem blogu, morao sam prihvatiti stvarnost. Posto na ovaj blog svracaju mnogi koji su Jakaru poznavali, osjecao sam duznost da ovu tuznu vijest podijelim sa njima. Takodjer zelim da bar ovim putem izrazim iskreno saucesce familiji Jakic jer drugog nemam: do jucer cak nisam znao niti gdje su, niti sta se desilo s njima. Eh sta ti je zivot...

Cestitka za praznik

Svim damama koje jos uvijek slave 8. mart, medjunarodni dan zena, zeli Co.

Rus

Jos jedan prilog Dzindica. Ovog puta je fotograf 'uhvatio' Sasu i naseg skolskog kolegu Zdravka Suhajceka (poznatijeg pod nadimkom Rus), na gradskom mostu u Banja Luci u ljeto 2005. (ovo detaljno objasnjenje lokacije je za one mladje koji su neke stvari zaboravili ili mozda nikad nisu ni znali). Nas kolega je svoj nadimak dobio jer je jedini u nasem razredu ucio ruski jezik.

Ne mogu a da se ne sjetim tih srednjoskolskih dana kada smo Rus i ja zajedno isli u skolu. Veoma cesto bi, na putu kuci iz skole, obicno uvece, svratili kod Muje na cevape. Vec su nas dobro poznavali i sindikalna porcija (cijela lepinja sa dvije table cevapa) bi se odmah pripremala, cim bismo nas dvojica stala u red.

Ocekujem da ce Dzindici prokomentarisati ovaj snimak i poslati nam malo vise informacijama o Rusu i njegovj familiji. Ko zna, mozda i Rus priviruje na ovaj nas blog pa se javi s par rijeci.

Usamljeni

Stoti prilog. Ko bi to rekao. Cini mi se kao da sam sve ovo jucer zapoceo. Mislio sam da svoje obecanje o jednom prilogu dnevno necu odrzati, ali kako sada stvari stoje, nisam slagao.

Posto se radi o, na neki nacin, malom jubileju, uzeh si za pravo da se vratim nazad u neka "dobra, stara vremena", sto bi rekli Novi Fosili. (Ili mozda "Those where the days" - Mary Hopkins, jel' tako Mario). Godina 1966, grupa Usamljeni, jedan od rijetkih snimaka, jer u to doba samo su rijetki imali fotoaparat. Vise se i ne sjecam ko nas je fotografisao, ali je sa snimka vidljivo da je napravljena na Kastelu, uz nezaobilaznu Ferhadiju, simbol grada, u pozadini.

Bili su to dani kada se cak i radio koristio kao pojacalo, a bubnjar je imao samo bas bubanj, timpan (cini mi se da se tako zvao) i cinjelu. O nekom ozbiljnijem pojacalu nije se moglo ni razmisljati. Sve to nije bilo prepreka da se uziva u svirkama i nastupima u Banjaluci i okolini. Ako me sjecanje dobro sluzi, te godine smo redovito svirali u Kasinu, dvorani starog doma penzionera (srusenog za vrijeme zemljotresa 1969.) u ulici koja vodi od Ferhadije prema Arnaudiji.

Kada sam vec ovoliko oduljio, evo da pobrojim clanove grupe: Zlaja (Zlatko Skocic), Co (Milan Komljenovic), Zeljo (Zeljko Kosanovic), Miro (Miroslav Stefanac) i Sreco (Srecko Sain). Zeljo je u Banjaluci, ja sam stigao do Amerike a sa Mirom Stefancem sam se zadnji put vidio kada nas je odveo svojim kombijem na nasu polaznu stanicu za USA. O Zlaji i Sreci nemam nikavih informacija i bilo bi mi izuzetno drago ako bi mi netko mogao poslati bilo kakvu informaciju o njima.

Zeljko uvijek nesto popravlja

Evo i drugog Marininog priloga. Ovaj put je u posjetu stigao Marinin brat Zeljko koji zivi u Banjaluci. Kako u Cajavecu nema posla za nikoga (to vecina nas vrlo dobro zna na osnovu vlastitog iskustva), tako i Zeljko sada ima vremena da putuje.

Posto mi kum bas nije 'poletan' oko kucnih poslova (osim kuhanja, na moru niko nije mogao doci do sporeta od njega), Zeljko uvije ima nesto cime se moze zabaviti. Ovaj put je to brava na vratima koju je trebalo popraviti.

L.A.

Trebalo je to biti kao na CNN-u, javljanje sa mjesta dogadjanja, ali tehnika je negdje zakazala. Ili je mozda ljudski faktor u pitanju? Na kraju, ipak prilog uz Emirin komentar:

Cao Co, Rada i ja se dogovorile da ona izabere sliku, posalje i napravi komentar. Medjutim, izgleda da je bila zauzeta ili ima problema sa vezama.

Bilo nam je prelijepo. Rada, Jasko, Jaskova mama, koja je trenutno u posjeti, te lijepo vrijeme su ucinili sve da nas boravak bude super. Iako su kratko vrijeme u LA, Rada i Jasko su vec prilicno upoznali okolinu, a bogami i nase ljude tamo. Rada je spremala sve same specijalitete, a ipak su nas odveli u restoran ciji su vlasnici banjalucani Adem i Amra Slipac (pogledaj samo na njihovoj web site http://www.aromacafe-la.com) na cevape. Naravno, tu je obavezna posjeta Holivudu I Beverli Hilsu, Geti Muzeju, a na moj zahtjev, vidjene su i plaze i dijelic Pacifika.

Nismo mogli odbiti poziv njihovih novih prijatelja pa smo ih posjetili, a uz rostilj i mezu i zapjevali.… da ne duljim.. najljepse bi bilo da smo ostali tamo.

Jos samo da ti kazem da smo vas i Tufekcice cesto spominjali jer ste nam nedostajali. Cao, puno pozdrava Emira.

Od mnogobrojnih fotografija odabrao sam ove dvije a od aktera ocekujem detalje.

Ismeta i Bedro

Evo me malo opet u Svedskoj. Razlog, posjeta Ismeti i Bedri Hamzic (2003.), koji su se skrasili u ovoj lijepoj zemlji na sjeveru Evrope. Molme me je prijatno iznenadio. Kao i svi evropski gradovi, pun je zivota. Raja u kafanama, na trgovima...

Par dana u gostima su caskom proletjeli. Bilo je tu i posjete starom univerzitetskom gradu Lundu (nadam se da nisam pogrijesio) ali je bilo i 'tezackih poslova'. Naime, Hamzici, kao i dosta gradjana Molmea, imaju mali povrtnjak, koji smo morali oplijeviti kako bismo zasluzili rucak.

Od mnogobrojnih fotografija, odabrao sam ovu iz setnje gradom. Ocekujem da ce i Hamzici ukljuciti u ovu nasu akciju pokojim prilogom (evo vec je skoro tri godine od kada je ova fotografija snimljena), jer se dosta toga desilo od nase posjete do danas.

Kusmici - Montreal

Evo jednog zaista prijatnog iznenadjenja. Jucer, iznenada, dobih email sa prilogom za nas blog iz Montreala. Familija Kusmic se konacno potrudila da nas obraduje jednom skupnom fotografijom. Nadam se da ce nakon probijanja leda biti novih priloga. Evo i originalnog komentara:

Mi se tradicionalno svi skupimo na veceru svake subote ili nedelje, zavisno od skolskog ili radnog rasporeda. Ovog puta je to bilo kod Sonje za nasu godisnjicu braka, ali jednu nedelju kasnije. Ona nam je napravila veoma ukusne kuglice od mljevenog pistacija , prelivene cokoladom. Tu smo svi, s lijeva na desno: Sonjin muz Armando (on je dosao u Montreal iz Meksika, iste godine kad i mi), Sonja, njihov sin Mauricio, Dubravka, Zlaja i Ana.

Gledajuci sliku imam jos nesto da kazem. U pozadini se vidi slika Vrbasa, koju je naslikao nas slikar Lojzo u ratnim godinama.

Memorijal

Kao sto sam to jucer najavio, danasnji prilog je poslao Srdjo. On je jedan od nasih poznatijih tenisera (neka se drugi ne naljute) i zasluzuje da se nesto o tome kaze. Neka ovaj prilog bude podsticaj ostalima da se jave sa svojim prilozima, bit ce to osvjezenje za ovaj nas blog. Hajde Sejo, posalji nam nesto i ti, znam da iz prikrajka gledis sta se desava! Evo originalnog komentara:

Slika je napravljena na turniru "Memorijal Tose Papica". To je tradicionalni turnir koji se odrzava svake godine u cast pokojnog predsjednika teniskog kluba "Petar Drapsin". To je moj najdrazi turnir koji sam do sada osvojio dva puta u kategoriji do 45 god. Zelja mi je da ga osvojim i u kategoriji +55 god. Porodica Papic brizljivo njeguje tu tradiciju a na zavrsetku turnira obavezno se pocastimo velikom tortom koju sjece pobjednik turnira.