Živjeli!

Evo blizi se kraj jos jedne godine i red je da se kaze par rijeci. Tako je to bilo uvijek u svecanim trenucima, i tako ce biti, dok god je svijeta i vijeka.

Prije svega, svima onima koji jos uvijek navracaju na ove stranice zelim puno srece u Novoj 2011. godini, da je lijepo i veselo proslave. Znam da ce se u mnogim domovima sirom svijeta okupiti familije da proslave dolazak Nove godine kao sto su se okupljale svo ovo vrijeme. Neki ce Novu godinu docekati u restoranima, neki na koncertima, neki sa hiljadama nepoznatih ljudi u gradovima sirom svijeta, a bit ce i onih koji ce se naci u krevetu prije nego se kazaljke poklope. Bilo kako bilo, znam da ce vecina Novu godinu docekati u miru, ne strepeci od onog sto donosi novi dan.

U ove dane, pred ovaj praznik, koji smo uvijek slavili ma koje nacije i vjere bili, bilo bi interesantno podsjetiti se kako smo Novu godinu docekali one godine kada je u nas grad stigla nesreca koja je mnoge otjerala daleko od njega, u nove krajeve i na sve kontinente ovog planeta kojeg nazivamo zemljom. Siguran sam da bi tu bilo veoma interesantnih prica koje nikad nikom nismo uspjeli ispricati jer se nije imalo vremena ili se nije imalo kome.

Danas, kada se spremam da Novu godinu docekam u krugu uze familije, sretan sto su djeca stigla kuci na par dana, pokusavam da se prisjetim doceka Nove 92. godine u rodnom gradu u kojem je vec duze vremena vrag bio odnio salu i malo kome je bilo do proslave.

Sjecanja blijede i ma koliko se trudio da se sjetim detalja, sve je vise praznina koje je danas, 18 godina kasnije, tesko popuniti. Uvjek sam se divio onima koji se sjecaju svakog detalja jer se meni, danas, ne tako davno od tih dana, mnogo toga pojavljuje kao u nekoj magli. Da li je to zbog toga sto su vremena bila gadna pa se covjek ne zeli sjecati ili su godine u pitanju? Ali ono glavno je jos tu.

Sjecam se da je tih dana 92. godine u Banjaluci cesto bilo hladno jer su redukcije struje bile svakodnevne pa grijanje nije radilo. Neki su, istina, bar imali drva za lozenje pa su u mnogim stanovima dimnjaci koji su se koristili za odvod mirisa iz kuhinja poceli sluziti njihovoj pravoj svrsi. O organiziranom doceku nove godine nije moglo biti ni govora: rat se Bosnom munjevito sirio, mada u nasem gradu nije bilo onih klasicnih ratnih dejstava (osim sporadicnih hapsenja, ubijanja, bombi i eksplozija koje su svako vece unosile strah u domove onih za koje je bilo planirano da moraju otici). U takvoj atmosferi straha i neizvjesnosti, cesto bez struje i osnovnih zivotnih potrebstina, Nova godina se slavila tiho, po stanovima onih koji su nastojali da se ova lijepa tradicija ne prekine.

Da li je toga dana, decembra 31. 1992. bilo snijega ne sjecam se: mozda me netko podsjeti. Ali se zato dobro sjecam da smo te Nove godine bili pozvani kod nasih prijatelja koji su zivjeli u komsiluku nedaleko od nas tako da smo do njih mogli stici pjesice za par minuta, umanjuci sanse da se na putu do njih susretnemo sa onima koji su imali druge namjere a koji su vec u to doba bili veoma aktivni, obavljajuci vec davno planirane zadatke. Sjecam se da smo na putu do njihovog stana prosli pored jedne privatne kuce, visekatnice, koja je vece prije bila opljackana, sto je tih dana postala svakodnevica. Sta se dogodilo sa familijom nismo znali. Vijesti o desavanjima u gradu tih dana su stizale sporadicno, vecinom od prijatelja koji su jos uvijek radili pa su im informacije bile dostupnije nego nama za koje je normalan zivot stao. I kojima su ostali samo rezimski radio i televizija, sa vijestima o uspjesima ‘hrabre oslobodilacke vojske’ koja je unistavala mrskog neprijatelja (ustase i balije) na svim frontovima.

Nasi domacini su se potrudili da nam docek bude prijatan i da na trenutak zaboravimo surovu stvarnost. Bilo je tu svega sto se pri ovakvim dogadjajima uobicajeno: kolaci su bili napravljeni tokom dana kada je na nekoliko sati ‘dosla’ struja, a i nesto hrane je bilo spremljeno u slucaju da to vece ostanemo u mraku. Sta smo jeli, ne mogu se sjetiti, ali znam da je bilo ukusno kao sto je to uvijek bio slucaj kad bi se kod nekoga okupljali. Slusali smo i muziku sa gramofona, kao sto smo to nekada znali ciniti kad bi se okupljali u neka druga vremena. Da li smo zapjevali, ne znam, ne sjecam se. Vjerojatno ne, jer tih dana do pjevanja nikome nije bilo stalo. A nekada se vece na kojoj se okupi raja bez gitare i pjesme nije mogla zamisliti.

Ne sjecam se puno detalja sa tog doceka ali to za ovu pricu i nije ni toliko vazno. Vaznije od sve hrane i kolaca koje smo pojeli to vece, i pica kojeg smo popili, je zelja nasih prijatelja da nas to vece ugoste, da provedemo jedno vece zajedno u tim vremenima kada su neki vec poceli okretati glavu kada bi nas sreli, a drugi se raspitivali zasto nisam u uniformi kao sav ‘normalan’ svijet. Taj njihov poziv je imao daleko vece znacenje nego neki drugi u neka druga, bolja vremena. Znao sam da to nase druzenje nekim drugima nece biti po volji i da bi nasi prijatelji zbog njega mogli imati problema. Ali eto, oni su bili hrabri, nisu se obazirali na moguce probleme i neprijatnosti iz jednog prostog razloga: bili su ljudi. A takvih tih dana nije bilo bas puno.

Eto tako smo proslavili nasu zadnju novu godinu u rodnom gradu, ne znajuci gdje cemo (i da li cemo) proslaviti slijedecu. Evo, moram priznati, da se doceka Nove 93. godine uopce ne sjecam. Znam da smo je docekali u Zagrebu kao izbjeglice, ali s kim i gdje, nemam pojma.

U cast nasih prijatelja koji nam pomogose da najveseliju (i kazu, najduzu) noc one godine kada nismo znali sta nam donosi sutra, provedemo dostojno, kao ljudi, u sigurnosti njihovog doma, podizem ovu casu sa zeljom da ono kroz sto smo prosli vise niko ne prodje i da nam sutra bude bolje nego danas, ma gdje se nalazili. Zasluzili smo to nasim postenim odnosom prema prijateljima, komsijama, radnim kolegama i svima onima s kojima smo se druzili ili ih u zivotu samo sretali. A jos vise su to zasluzili oni koji su u onim teskim vremenima shvatili o cemu se radi i nisu zalili hrabrosti i truda da se nadju pri ruci svojim prijateljima kada im je bilo najteze.

Zivjeli!

Audicija 4

8. 12. 2010 odrzana je premijera Audicije 4 u potpunosti pripremljena od strane autora Zeljka Nincica upamcenog u ranijoj Audiciji kao Cutuk. Bile su dvije predstave, jedna u 18 h, a druga u 20h. Mjesto odrzavanja Dom mladih - Skenderija.

Zeljko je povratnik iz Kanade i bio je gost kod Mate Djakovica na TV OBN. Iznjeo je svoje strahove kako ce predstava biti primljena. Mnoge price o Bosni i Sarajevu stizale su sa svih strana, a valjda smo svi skloni da sve prve (i to narocito lose) vijesti, o svemu i svakome prihvatamo iz prve.

Dvorana je bila dupke puna i da je bilo mjesta i karata bila bi i vise. U salu staje 300-tinjak ljudi.

Sjetila sam se Top liste nadrealista i ranijih Audicija. Bile su nam smijesne, a kao na dlanu iznesena situacija dogadjaja koji su nam se spremali. Mi smo uzivali i smijali se. A taj mladi svijet nas je upozoravao da razmisljamo. U jednom dijelu nove Audicije, kad su mu prilikom jednog posla rekli da razmislja on kaze "Ja razmisljo, razmisljo, razmisljo,...... pa odusto."

U ovoj predstavi je takodje bilo mnogo smijeha. Opisan zivot glumca koji kad dodje u tudju zemlju i ne zna jezik mora prihvatiti samo fizicke poslove. To nije lako ni jednom obrazovanom covjeku a pogotovo kad ste pritom i umjetnicka dusa.

Nemoguce je prenjeti dijalog izmedju profesora i Cutuka. Ja cu pokusati da vam prenesem samo jedan mali dijalog:

Prof: "sta ste nam jos spremili?'
Cutuk: "Pet pjesmica profesore."
Prof: "Ko jih je to pet pjesmica?"
Cutuk: "Slovenacka junacka, Hrvatska dobrosusjedska, Crnogorska radna, Bosanska pametna i Srpska miroljubiva.'
Prof: "koju ce te prvu?"
Cutuk : "Necu ni jednu."
Prof: "Zasto necete ni jednu?"
Cutuk: "Pa nisu jos napisane profesore."

Naravno sve je to izazvalo veliki aplauz i smijanje.

U predstavi je otpjevao i "Druze Tito skrenuli smo s puta, sad nas jase i Kurta i Murta."

Nakon dva dana srela sam prijateljicu koju sam vidjela u publici. Nije joj se dopalo (preko noci je postala vjernica, i svaku kritiku Bosne i Bosnjaka dozivljava traumaticno i licno)) i misli da je nas Bosance prikazao glupima.
Ja sam je zamolila da mi objesni po cemu smo za nju pametni ali da uzme zadnjih 20 god. Bila je zbunjena, nije znala odakle da pocne.
"Jesmo li na kraju dvadesetog vijeka ratovali u vlastitoj zemlji i protiv vlastitih naroda? Jesmo li za 20 god. napravili ista pametno bez naredbe medjunarodne zajednice? (Novac, registarske oznaki i zajednicku vojsku).
Ako zaboravimo rat pa analiziramo posljednjih 15 god, sta je najvise uradjeno? Izgradjene dzamije i crkve, podjeljena drzava sa tri predsjednika i milion djabalebarosa u drzavnim institucijama (nigdje na svijetu takve drzave), a najstrasnije usadjena mrznja medju dojucerasnjim prijateljima, na svim stranama. Na kraju Nincic kaze dok se tajkuni bogate a nama zivoti vise o koncu ....... onda mala stanka i "KO TE JEBE TETRIJEBE. Kraj.

Razisle smo se ja sa svojim misljenjem ona sa svojim i zivot tece dalje.

Bila sam tri dana u Banja Luci. Vratila se kao "Cuvar tuge u zimskom periodu". Ja jada od grada. Dolazite samo u proljece i ljeto, da izbjegnete tesku tugu koja mene jos drzi. Slijedi prilog o tome.

Pozdrav Saima

Sretan Bozic

Bozic iz sjecanja

KOD KUME MARKOVICE

Najranija sjecanja na Bozic sezu u doba ranog djetinjstva. Obavezno se na bozicni rucak islo kod kume Markovice. Kod nje je bor bio najljepse okicen. Kuglice su bile sastavljene od zicane potke omotane prozracnim muslinom pastelnih tonova, protkane zlatnim nitima. Meni su se najvise svidjale male bjele pticice od perja, koje su bile poredane po rubovima borovih grancica. Kumini kolaci su bili najbolji na svijetu, prelijepi za oko, a ukus nemjerljiv s bilo kojima koje sam jela.

Svaki bozicni rucak za odrasle je pocinjao casicom domace sljivovice, a djeca su morala ispiti malo vecu rakijsku casicu domaceg desertnog vina od nekog voca iz kuminog vrta, uz obaveznu napomenu da je to dobro za krv. Dok su se druga djeca mrstila, ja sam sa zadovoljstvom ispijala svoju casicu. One godine kad sam krenula u prvi razred osnovne skole odvazila sam se i zamolila kumu jos jednu casicu, jer eto, ja sam sad velika curica. U ocima svoje mame sam vidjela zaprepastenje, a ni kuma nije smatrala da to dolikuje finoj curici, pa je uputila upitan pogled prema mom tati koji se od srca nasmijao i dao mi za pravo. I veseli kum Marko je bio na mojoj strani, tako da je zenskom svijetu ostalo samo da nevoljko ispuni moju zelju, dok im se na licu jasno oslikavala zabrinutost za buducnost ovog djeteta koje stalno izletava iz strogo zadanih okvira.

BOZIC 1970.e

Te godine pocela je tradicija proslave Bozica kod Mirine bake Juste u Marticevoj 23. Ambijent u kojem se slavilo bio je neobican za svakog, osim za banjalucane tog doba. Naime, zgrada u kojoj su zivjeli se sanirala, pa je spavacu sobu glumila prikolica u dvoristu, a kuhinju i dnevni boravak karoserija starog autobusa. Borove
grancice pricvrscene uz prozore, i na njima sarene kuglice pricale su pricu o skromnom Bozicu. Ipak hrane je bilo u izobilju. Meni, tada mladoj zeni to nije bilo neobicno, tek danas se pitam gdje i kako su to uspjeli prirediti. U to doba nije bilo keteringa u Banjoj Luci.


PRVI BOZIC U ZAGREBU
Taj Bozic nikad necu zaboraviti. Tkalciceva 36. Skroman potkrovni stan. Prvi put u zivotu osjecam strah od nadolazeceg. I premda sam tek pocela trositi ustedjene novce, ne usudjujem se potrositi puno. Par borovih grancica okitila sam orasima prespricanim srebrnom bojom, za rucak spremila juhu, patku s mlincima i samo jedan kolac, londoner. Jedina raskos na stolu je bila boca Zlatnog plavca. Nikad do tada nisam osjetila takvu povezanost u obitelj , zapravo mislim da sam jedino tada osjetila pravi duh Bozica.

Pisala sam vec na ovim stranicama da sam zivjela u obitelji gdje se nije mahalo ni krizevima ni crvenim knjizicama, a ja sam tada ucinila nesto sto si ni danas ne mogu objasniti. Nasla sam dvije suhe grancice od vinove loze, zicom ih povezala u kriz i objesila ga na zid. Valjda sam nesvjesno trazila milost od Onoga koga nisam priznavala. I sada visi iznad mog radnog stola dodatno okicen jednom krunicom nadjenom na cesti.

Nada Š. D.

Kratka interpolacija

Kratka interpolacija u lirskoj longitudinali postdejtonske Bosne i Hercegovine

Hasanaginica
Hasanaginica je bosansko-hercegovacka usmena balada, nastala između 1646. i 49. u okrilju Imotske krajine. Pored literarno-kultoroloskog znacaja u Regionu ostavila je jak upliv na poeziju „moderne“ u Evropi. U Njemackoj rado citano stivo a po prevodu Getea svrstana u „Deutsche Gedichte für Schule und Haus“ izdato u Berlinu 1922 godine, strana 330 , (278) pod balade i romanse. Na Party-ima tih godina izvodila se bez instrumentalne pratnje, glasom adodjo, pijano (pijanissimo)


lirski Song, drugi
Glazbena Rock ’n’ Roll verzija lirske pjesme „Baba-Riba“ izvodjena ne entiteskom Banjalukom sedamdesetih godina, u hromatskoj ljestvici, allegro,forte.
(za daljnja objasnjena konsultovati Ibru „Blusera“)

„Baba-Riba“

„Hej Baba-Riba taraba se giba.
Deda babu uz tarabu, taraba se trese,
Deda babu uz tarabu, taraba se trese.
„Hej Baba-Riba taraba se giba.
Tvrdja baba neg´ taraba
Tvrdja baba neg´ taraba
„Hej Baba-Riba taraba se giba.

Epsko-lirski Song, treci
Cincarska epsko-lirska pjesma „Bi´ce...“ ,verzija za Glavni grad i dans veoma popularna prilikom kulturnog okupljanja ispred Boske. Prisutna je omiljena varijanta ojkanja, izvodjena largo, fortissimo uz pratnju i „starog i mladog“ i nesto modificirana varijacija „delta ojkanja“ koja se izvodi u Buffet-ima niz Zelenu rijeku nize mosta Venecija, medju probranima...

„Bi´ce...“

„Bi´ce picke
orlu i gavranu
u Laktas´ma o Vidovu danu“
(pjesma usmenim predanjem prenesena iz okoline Gacka ranih devedesetih.
Za daljnja objasnjena konsultovati Youtube)

(za tisak priredio Grof)

Carobna krpa

Kakva je to krpa dobro znamo mi domaćice jer je brisanje prašine dio našeg svakodnevnog posla.

Čarobne krpe su idealne za to i svaka cast onom tko ih izmisli. Pojavile su se još prije rata i još uvijek su aktuelne. Ja sam svoju krpu dobila prije nekoliko godina u Banja Luci od drage prijateljice Kokane i dobro me je služila sve ove godine. Lijepo je brisala namještaj, parket, ekran telavizora a bezbeli i kompjutera.

Prije desetak dana zadesi me nesreća. Dok sam istresala prašljivu krpu kroz prozor sa 9. sprata ispade krpa i odleprša prema zemlji. Tužno sam ju gledala u nadi da će pasti na tlo i da ću otrcati po nju, jer mi uvijek treba. Osim toga, nedavno mi se deslo da je jedna manja ispala i ulepršala kod komšije na 5. spratu. Nisam otišla po nju, nekako sam ju halalila. Zato mi bilo važno saćuvati ovu veliku. Nažalost krpa je
zapela na visokoj grani breze do koje se nije moglo doseći. Mogla sam samo čekati da ju vjetar skine.

Ovih dana bilo je loše vrijeme, puhalo je i padala kiša sa snijegom, ali krpa se nije micala. Svako malo gledala sam sa prozora ima li krpe na grani. Jedno jutro neprijatno sam se iznenadila, jer krpe nije više bilo.
Obilazila sam po parkingu,išla oko zgrade, ali moja carobnica je nestala. Morala sam kupiti drugu ali nije joj ni sluga. Ima 80 posto sintetike i zapinje za parket. Možda drugom zgodom dobijem opet neku dobru pamucnu krpu,koju ću bolje cuvati.

Mislim se koliko peripetija oko jedne obićne krpe a zaboravljam šta je sve propalo u onoj prokletoj Banja Luci. Ne ponovilo se!

Pozdravljaju vas Enisa i Niskana

Sarajevo kojeg vise nema - sacuvati od zaborava

U subotu sam bila u Narodnom pozoristu gdje se cetvrtu godinu odrzava manifestacija pod gornjim naslovom. Drustvo za zastitu i promociju kulture Klepsidra - Sarajevo, organizovala je ovu manifestaciju, koja ima namjeru da doprinese vecem vrednovanju kulture u drustvu, kao i djela Isa-bega Ishakovica, utemeljitelja Sarajeva. U kategoriji nauke nagradu je dobio akademik Slobodan Loga, sevdaha Amila Medunjanin, umjetnosti Edina Papo, sporta Ismir Jusko, a u kategorij kulturne bastine Magbul Skoro.

Nagrada "Isa-beg Ishakovic" u kategoriji medjunarodni doprinosi razvoju kulture i kulturne bastine grada Sarajeva urucene je lideru srbijanske opozicije Cedomiru Jovanovicu.

Ulazak u salu, prije pocetka kulturnog dijela programa i proglasenje dobitnika, gospodina Cede Jovanovica izazvao je spontani pljesak prisutne publike. Onako kako je Sarajevo uvijek reagovalo na drage osobe. Dugo je vec poznato: "ako uspijes u Sarajevu, uspio si svugdje".

Govor koji je gospodin Jovanovic odrzao ,ljudski, topal, hrabar, uopste se ne moze prepricati. MORA se cuti. Nakon toga usljedile su prave ovacije.

Koliko hrabrosti ima taj covjek (otac cetvero djece), kako lako kaze istinu o mnogim temama koje se godinama guraju pod tepih. I motivise ga zelja za ljepsom buducnosti mladih i njegove djece. A glava mu u torbi, kao sto je bila i njegovom predsjedniku Dzindzicu.

Onda razmisljam kakav je to kurslus u balkanskim glavama.

Kako se obozavaju ljudi od 90-tih godina koji sve razorise, unistise, dogovaraju se preko nisana i onda nakon vremenske distance, a onda sa istom zestinom kojom su obozavali pljuju po njima. Uvijek iz krajnosti u krajnost.

Ja mislim zbog guranja istine pod tepih i nedostatka smirene analize, iznesenog misljenja svakog zivog stvora na ovom prostoru. Kad god neko iznese svoj stav o bilo cemu cesto pocinju konfrontacije i vrijedjanja. Ja mislim da svako ima pravo sve reci samo iz konteksta svog vidjenja dogadjaja i uvazavanja tudjega.

I ovaj blog je obolio od iste bolesti i polako se urusavao i napustao. I poceo podsjecati na nas balkance.

Meni je sada zao sto sam na neki nacin vrsila pritisak na Milana da ga ne gasi.Nikad vise necu sebe dovesti u sitaciju da nekog molim da radi ono sto ne zeli. Ali mi je drago da Milan i sam ne odustaje. Jer mnogi odustaju od svega i daju prostor nacionalistima i mafijasima da rade ovo sto rade do beskonacnosti.

Nova Radmilina knjiga poikazuje stanje duha u BiH. Ona je tako dobro i satiricno opisala stanje svijesti i duha danasnje situacije. Oni koji procitaju knjigu prepoznaju one koji upravljaju nasim zivotima, ali i sami sebe. Opijum za narod je toliko pustio korjenje ali nazalost i unjeo strah u narod. Javno izrazavanje, pozitivnog stava o antifasizmu, partizanima, Titu i nasem nacinu zivota koji je kod mnogih intimno duboko u srcu - (bar mnogih ovde), cini mi se izaziva veci kukavicluk nego ikada do sada.

Zato tesko ide organizacija promocije (osim u Banja Luci????), zato dijaspora ne pokazuje interesovanje kao za djetelinu. Mozda treba vremena da i Radmila i ja i svi mi nadjemo nekad svoju cetverolisnu.

Pozdrav Saima

Put putuje...

Srijeda je za mene bila neradni dan (posreci mi se da radim na katolickom univerzitetu koji slavi vecinu katolickih blagdana) pa sam dosta vremena proveo na Internetu, uglavnom svrljajuci facebook-om iako mi je namjera bila da taj dan utrosim korisnije. Facebook koristim izvjesno vrijeme, razumijem njegovu osnovnu namjenu i mogucnosti koje pruza ali se jos uvijek trudim da ne postanem ovisnik. Na ovoj popularnijoj stranici koja povezuje ljude sve je vise raje iz starog kraja. Tu su neki za koje sam mislio da se nikada nece primaci racunaru. I sto je jos interesantnije, veoma su aktivni i vrlo brzo uce kako se ‘chat-ira’, publicira fotografije, salju komentira.

Radi se, uglavnom, o raji koja je rasuta svijetom dok onih iz rodnog kraja gotovo da i nema.

Mnogo toga se moze saznati i zakljuciti ako covjek posveti malo vremena ovim novim tehnologijama. Ako je suditi po facebook-u, cini mi se da je nasa raja, nakon pocetnog soka od onoga sta ih je snaslo, dosla sebi i sada’ osvaja’ svijet. Putuje se. Stize u najudaljenije dijelove zemaljske kugle, u mjesta o kojima se nekada samo gledalo na TV, citalo u novinama ili sanjalo. Objektivi kamere biljeze prekrasne predjele, od plaza Kariba, preko onih na francuskoj rivijeri, do nacionalnih parkova i svjetskih cuda prirode. Dobijaju se informacije iz prve ruke, preporuke sta obici, kakve su plaze, hoteli, koje agencije treba izbjegavati itd. Foto albuma na facebook-u je sve vise. Neki sa pocetnickim greskama, mnogi, prave razglednice. A meni drago. Neka ih, neka putuju, zasluzili su to svojom upornoscu i postenim radom. Nisu pokrali nicije, niti su ikome zagorcali zivot. Trose svoje, zaradjeno na ‘trulom’ zapadu, koji za one koji se ne boje rada i ne izgleda tako truo.

A na drugoj strani, ako je suditi po vijestima iz starog kraja, drugacija slika. Nezaposlenost u procentima koji vise odgovaraju zemljama Afrike, nego Evropi. Radi se za nove gazde kod kojih normalni zakoni ne piju vode. Cak i ako si njegov (sta bi sa onima koji su ih donedavno ‘izrabljivali’? Zar sada ne bi trebalo da sve cvjeta, da se ne zna sta od para?). Za neke je najveca avantura odlazak do lokalne birtije. Cak se nije moglo ni u Evropu bez viza. A za to treba novaca. A novac se zaradjuje radeci. A posla nema. Ako ga i ima, slabo se placa. Ako se uopce i placa.

Razmisljam kakva bi mi bila sudbina da sam kojim slucajem ostao, da sam nekako uspio izbjeci sva ona maltretiranja kojima je nasa raja bila izlozena. Posla vjerojanto ne bih imao jer nisam njihov. Mozda bih stigao do vlade (na osnovu cenzusa i postojecih zakona), ali poznavajuce se, ne bih se toliko ponizio. Ne bih imao ni penzije jer ne zadovoljavam nove zakone. Da budem iskren, zaista ne mogu zamisliti kakva bi mi sudbina bila.

Ali da se vratim lijepim stvarima, da opet ne bih bio kritiziran od strane nekih (i Saima se, cini mi se prebacila u tu grupu) koji hoce da se ne prica o ruznim stvarima. Zelio bih da preporucim svim onima koji jos uvijek misle da je Banjaluka centar svijeta da se malo okrenu oko sebe, iznenadice se koliko toga lijepog ima na svim stranama svijeta. I da iskoriste priliku koja im se pruzila dok jos mogu. Jer godine nas stizu, a noge izdaju.

Banjaluka ce uvijek ostati u nasim srcima i nece nikuda pobjeci a propusticemo sansu koju nam je sudbina podarila.

Mauzolej

- O cujes li, starino Hajduce!
Hoces li se Bogom zaklinjati
Po svom znaku i zakonu,
Kad izadje Junak nad Junakom,
Da mu na put neces ishoditi?
Ja sam glavom Junak nad Junakom!

Opominjao je Junak hajduke Gorom , a kakav im onda strah ostavi, tako ostade i do danasnjih dana. U Gradu povise Brda, namjestise mjestani Mauzolej Junaku. Kako ostade u narodu, bas na onom mjestu na kojem ovaj Junak spusti svoju glavu, koju je odsjecenu nakon megdana nosio danima u ruci. Mauzolej jednostavn, kameni ali na dalekom glasu, dobi osobine samog Junaka, te se procu, da se podobro rasrdi ako bi bilo ko zaspalom Junaku pokusao oduzimati mir vjecnog pocinka. Samo je prirodna sila, grom, pozar ili oluja mogla Mauzolej ciniti stetu, koju bi vjesti majstori s Brda ubrzo iza opravili. Cist peskir sa ibrikom vode, donosen je gotovo svako vece, jutrom, kako se Gradom pricalo, ibrik bi ostajao prazan, peskir mokar. Na podu su znali ostati tragovi od mokrih nogu. Za jedne opravke poslije groma, slucajno je jednom, neki majstor, zaboravio ibrik i peskir. Kako je u jutro zatekao ibrik prazan, jednostavno je selo pocelo ibrik namirivati vodom. Cesto udaranje groma u Mauzolej, samo je pojacavalo uvjerenje mjestana, da Junak tako dobija snagu. Jer kada se razesti, sijevaju munje i gromovi, a oluja rusi sve pred sobom. U sred ljeta, jedne susne godine, neko je domacinstvo kupilo sijeno nedaleko od Mauzoleja. Vec u ta vremena bijase ustaljen obicaj, da narod Mauzolej daruje novcem, a onda bi tim novcem mjestani pomagali seosku sirotinju, kupovali knjige za obuku djece u skoli. I kada ce nesrece, jedan kosibasa se drzne i od Mauzoleja uzme dio novca. U sred ljeta nastala je nezapamcena oluja, pljusak, a gromovi i munje su parali nebo. Nebo se nije smirilo dok odneseno nije vraceno, a sijeno na livadi je potpuno unisteno, spaljeno, razneseno vjetrom.

Kako silnici Mauzolej i srusise, po kazivanju onih, koji su oteli tudje u Gradu, nema godine u kojoj se Brdu ne desi, susa, pozar, poplava. Neki i danas tvrde, da se Mauzolej mora ponovno uspraviti. A vec je jednom ponovno podizan, od istog kamena. To su domaci zahtjevali od ovih, novih. Opominjali su i silnike, da ne diraju. Jer oni znaju zest Junakovu.

Gadjali su specijalci Mauzolej tromblonima. Tukli minobacacima. Sami su pricali, da mine samo skliznu sa zidova Mauzoleja, bez bilo kakvih vecih rusenja. Mauzolej je durao, dok neobicno velika kilaza eksploziva, postavljena od posebno obucene rusilacke grupe iz Glavnog Grda, nije Mauzolej gotovo raznijela. Prije toga, pazljivo je pregledan svaki kamen da slucajno nema kakav zapis, hamajlija.
Iz Grada stizu prce, da je i ove godine Brdo snasla velika nevolja. Rijetka je nasilno oteta kuca ispred koje nije postavljena ”mrtvacka trpeza”.(obicaj iz Zete) Izlozene stvari umrlog, po obicaju iznose se deset dana za redom. Jutrom iznose, a s veceri unose u kucu. Naricanju nema kraja, bas kao i onda, kada u mrtvackim sanducima prekrivenim tudjim bajrakom, dovlacise poginule silnike, odozgo sa Otetog. A u dvoristu mnogih kuca je zabodeno trnje. Starinski znak iz Zete. Jer u toj kuci, muskih glava vise nama, niti se radjaju....

Grof


(„...ali postoji kazna. Tiha, neizbjezna,
kakvih je primjera mnogo u Kuranu i Bibliji.
Svakodnevnica ce im biti tamna kao da su se na njih
Spustili dijelovi noci...“ (XIX dm)

Vijesti iz Grda
-Strujni udar u kupatilu usmrtio Slavoljuba
-Za volanom "lancie" poginuo Petar
-Majka dovezla mrtvu šestomjesečnu bebu
-Pronađeno tijelo Milorada
-Radnik pao s merdevina u Banjoj Luci
-Bizarna smrt u banjalučkom naselju: Lazara ubio čep od bureta
-Doboj: U kući pronađeno ugljenisano tijelo
-Milka, objesila se na tavanu svoje porodične kuće)