Bez naslova

Razmisljala sam kako da dam naslov ovom prilogu i odlucila za ovaj.

Pisem iz drzave baz drzave, iz zemlje ljudi bez ljudi, (samo Bosnjaci, Hrvati i Srbi) i da ne nabrajam jos mnogo stosta.

Obecala sam se javiti poslije emisije “Zabranjeni forum” i evo to sada cinim iz Sibenika. U ovih 10 dana od proslog cetvrtka bila sam tri dana u Banja Luci. Jedan u Sarajevu i evo sam vec 6 dana u Sibeniku.

Sve o emisiji.

U srijedu navece mi je Radmila poslala poruku i zamolila da u cetvrtak do 12 sati dostavim jedne “meleze” gospodinu Hrsumu (uredniku emisije).

Otisla sam i na recepciji predala knjigu i upitala recepcionera ko moze biti u publici. Odgovor je bio da obicno pozovu studente sa raznih fakulteta ili mlade iz raznih stranaka a izmedju ostalog moze doci svaki gradjanin. Ja sam odlucila da dodjem ne govoreci nikome o tome.

Tema je bila “Ko se mrzi taj se voli” .Gosti su bili neki gosp Tucakovic iz Islamse zajednice (neko je uvalio vremesnog covjeka, koji nije bas vican komunikaciji), gosp Nermin Pecanin (iz SDU - stranke koja se “odcjepila” od SDP-a i professor po prezimenu Ziga (meni licno nepoznat).

S druge strane Radmila, Sanja Vlaisavljevic (cest gost u politickim emisijama - nista posebno za cuti, stil profesora kojeg poslije odslusanog predavanja nista ne upamtis (bar za moj prosjecni IQ), a takvih je najvise pred TV ekranima i Martina Sopta novinarka iz zapadnog Mostara.

Povod je bio neka deklaracija IZ o islamofobiji u kojoj su izgleda optuzeni i neki ugledni gradjani.(Nisam dugo u Sarajevu pa ne znam o cemu se radi).

Martina je zgodna, mlada novinarka u mini suknji. U emisiju se javio neki Enver i vrlo ruzno napao novinarku sto se nije pristojnije obukla i zasto urednik pusta takve u studio.

Meni je to bila inicijalna kapsula (ne znam je li ovo ispravna rijec), da se pobunim i prekinem urednika moleci ga da mi da rijec. On je odobrio i onda sam ja rekla da gospodin Enver nije nista bolji od onih “koji s druge strane broje “nase” umotane i on odredjuje kako treba da se oblaci mladi svijet “s druge strane.” Onda je valjda krenulo iz mene sve sto se nakupilo za ovih 20 godina. Mrcvarenja bosanskog naroda, prvo od svojih nacionalista i fasista pa onda jedni drugih, nekad svi protiv svih , pa onda 2 protiv 1 (zavisno od trenutka). Rekla sam da smo rat predeverali sa strankama SDA, HDZ i SDS  i evo nas nakon 20 godina, opet sa istima, samo medjusobno posvadjanim i podjeljenim novim imenima a korjen je svima isti.

Sutradan su reakcije komsija, prodavaca na pijaci, te poruka bile nevjerovatne: ne mogu da vjerujem svi obicni ljudi misle isto, a da nema snage da se ista promjeni i da se ni nakon godinu dana ne formira vlast u ovoj lijepoj i napacenoj zemlji.

PS . U Banja Luci sam vidjela Radmilinog Totu-Vuka. Nevjerovatno da se tako moze ozlijediti neduzna zivotinja. Samo donja vilica puknuta na tri mjesta. Poruka je sigurno u stili divljaka “zacepi gubicu”.

U Sarajevu smo posjetile gospodina Jovu Divjaka. Gradjani ga posjecuju, na ulici zaustavljaju i ljube. A ova vlast “ludi od zlobe i zavisti”. Ne tretiraju ga ni blizu kako zasluzuje. Docepali se vlasti na racun bosansko hercegovackih patriota i vjerovatno “ne spavaju mirno”.

U prilogu saljem fotografiju iz emisije i susret sa “cika Jovom “.

Pozdrav Saima

Prica za laku noc

Ona oluja sto je spomenuh prosli put nema milosti. Krsi, baca, zavija. Osjecam gotovo da me fizicki rastace i preslaze prema Pikasovom receptu. S velikim naporom uspijevam na kratko sve vratiti na svoje mjesto, a ona se samo prezrivo raskezi i zacas profil ode u anfas. Trazim mirne kutke gdje ce meki lezaj od trave donijeti trenutak sna iz kojeg ce izroniti ona, plava i njezna i odvesti me u Banju Luku.

U Banju Luku gdje se ne vide ni kuce ni ljudi, u Banju Luku gdje nema ni tona ni slike, ni proslosti ni buducnosti. Samo Veseli brijeg stoji na svom mjestu. Nad njim luna Lorkina, okrugla i debela, ne uspijeva rastociti natalozeni mrak, ali me Plavojka s lakocom vodi putem gore, na cijem nas kraju ceka moja Miza. Na mjestu gdje joj je bila kuca gori vatra, a u boci crvenog vina iskre se zlatne kapi. Sjedimo nas tri oko vatre, svaka otpuhuje svoje dimove, a boca vina se opasno brzo prazni. Prica mi Plavojka onu davno obecanu pricu o Njemu, a ja njoj objasnavam sta u onoj jabuci ne pripada meni. Smije se smijehom djeteta i iskusne zene i kaze : Zar mislis da bih ti povjerovala da si rekla suprotno ?

Probudi me zagrebacko sunce i miris periferijske livade. Nigdje ni Plavojke ni Mize. Samo mi u ruci Mizina samija sa onim necanim bobicama i na njoj dvije kapljice crvenog vina.

Nada Š. D.