S puta u stari kraj

Stigoh u Banjaluku ranije nego sam planirao jer me problemi s zubima natjeraše da promijenim planove. Mislili smo prvo u Istru, do kumova, nakon toga na Krk i odmor s unukama a Banjaluku je bila na redu poslije Zagreba, nakon posjete sestri. U planu su bila još neka druga putovanja (Mostar, izvor Bune, Stolac, Počitelj, Kravice, Požega, Ljubljana) pa smo u Ljubljani rentirali auto ali sve planove pokvari slomljeni zub i bojazan da će toga biti još. Banjaluka je zadnjih godina postala poznata kao destinacija zdravstvenog turizma jer mnogi njeni bivši građani, koji sada žive na sve strane svijeta, svoje zdravstvene probleme rješavaju u svom gradu. Jeftinije je a privatnih ordinacija ima na sve strane i samo treba odabrati pravu. Kako sam prošao sa svojim zubima ću znati za tridesetak dana i o tome ću nešto napisati kao moj lični doprinos onima kojima bi to moglo biti od koristi.

U grad smo stigli kasno uveče, nakon ugodne vožnje autoputevima. Put od Ljubljane do Banjaluke za nas iz Amerike je samo malo duža vožnja, jer za nas četiri sata u autu ne predstavlja nikakav problem. Na slovenačko-hrvatskoj granici nije bilo nikakvih zastoja a slično je bilo i na prelazu kod Bosanske Gradiške. Granicu smo prešli nešto poslije devet uveče bez čekanja što je za taj prelaz prava sreća. Vrlo često se čeka i više od sata. Granica je to koja dijeli ujedinjenu Evropu od ostataka nekadašnje države i kontrole su strožije nego inače. Pošto ćemo istu granicu preći još nekoliko puta u narednih mjesec dana, bilo je to olakšanje. Čekanja na cestama me nerviraju i uvijek nastojim da ih izbjegnem, ako je to moguće. Zbog toga sam za odlazak na posao u downtown Pittsburgha uvijek birao sporedne ulice, izbjegavajući autuput koji je za vrijeme tkz rush hours uvijek bio zakrčen. U slučaju međudržavnih granica sporednih ulica nema i čovjek je osuđen da se nervira i usput razmišlja kako je sve moglo biti drugačije da budale ne prevladaše. A bi tako i ne izgleda de će uskoro sjahati s vlasti.

Prva tri dana posjete nam proletješe kao tren. Dok sam ja zubne ordinacije, Nera se „bacila“ na rješavanje bosanske penzije. Ja sam se vrlo brzo odlučio gdje ću ostaviti pare za zube ali je zato Nera uletjela u škare državne administracije koje je teško izbjeći. Iako je prva vijest bila povoljna (zbog promjene penzionog zakona Nera ne mora da doplaćuje nedostajuće mjesece do 15 godina staža), ganjanje potrebne dokumentacije nas je izmorilo. Od zgrade bivšeg SUP-a do zgrade općine smo tabanali nekoliko puta dok je ljetnje sunce nemilosrdno pržilo. Sve potrebne papire nismo prikupili a ni sada nisam siguran da ćemo ih uspjeti prikupiti pa je prvobitno oduševljenje da ćemo se u Pittsburgh vratiti obavljenog posla, splasnulo. Papirologija i državna administracija su, čini mi se, namjeno razrađeni tako da se običnom građaninu sve smuči, posebno ako taj dolazi iz neke od uređenih zemalja svijeta gdje se sve obavlja preko Interneta. Uz to, svaki papir se plaća pa se na taj način puni državna kesa iz koje se plaća masa beskorisnih političara i državnih službenika koji opet, iz ličnih razloga, glasaju za te iste političare, kako bi zadržali poslove i solidne plaće. Vrzino je to kolo koje se, čini mi se, nikada neće rasplesti, ma koliko se mnogi nadaju da će tome doći kraj.

Siniša, Nera, Co, Mujo i Ratko.
Slikao Dadara

Hodajući gradom tokom dana nismo sreli nikog poznatog. Nismo čak vidjeli niti jednu poznatu facu, iako smo se trudili i zagledali u lica starijih prolaznika. Banjaluka je danas grad gdje se neko poznat može sresti samo tokom par ljetnjih mjeseci kada se prognani upute u stari kraj iz razno-raznih razloga. Oni poznati, koji su ostali u gradu, u centar grada rijetko navraćaju i mogu se sresti samo ako se unaprijed napravi dogovor. Eventualno se uveče,  u bašti ispred hotela Palas, može ugledati pokoje poznato lice, kao što se to desilo nama. Drugu veče smo naletjeli na omanje društvo, kojem smo se pridružili. Mujo Đelić često navraća iz Italije, Siniša Čađenović se također zatekao u gradu a za istim stolom smo zatekli Dadaru i suprugu mu Radu, koji su stigli iz USA. Dadaru nisam vidio još od prije rata pa mi je ovaj susret bila šansa da se malo prisjetimo naših lijepih muzičkih dana. Evociranju uspomena se pridružio i Ratko Vikić, koji je šezdesetih prošlog stoljeća također zabavljao banjalučku mladost na igrankama. Ratko je ostao u Banjaluci i često se viđa s rajom koja stiže ljeti u grad svoje mladosti.

Treće veče nam je za stol, sa širokim osmjehom na licu, prišla ženska osoba koju na prvi pogled nismo mogli prepoznati. Mislili smo da nas je neko zamijenio ili da se radi o osobi koja ima neke sumnjive namjere. A bila je to Jasna, supruga brata našeg pokojnog kuma Srebija, koja svakog drugog tjedna dolazi iz Zagreba da obiđe svoga oca. Bio je to neočekivan susret jer smo se zadnji put vidjeli 94., kada smo kao izbjeglice po Zagrebu tražili gdje bi se mogli skrasiti, ni ne sluteći da će nas sudbina odvesti preko velike bare. Njen široki osmjeh je bio još jedan dokaz koliko svima nama znače susreti s nama dragim osobama jer su oni sve rjeđi i rjeđi. I bit će tako dok i posljednji od nas ne ode u vječna lovišta. A kako je tamo, pričaće oni koji se tamo sretnu. Ja bih radije da se srećemo sada, na ovom svijetu, nego da čekam na život vječni i kraljevstvo nebesko. To prepuštam drugima makar ispaštao kada dođem svetom Petru na ispovijed, tj, na intervju za odlazak u nebo. Do sada sam, bar u Americi, imao sreće na intervjuima pa mi se možda i na posljednjem posreći.

Ono malo slobodnog vremena što nam je ostalo smo iskoristili da posjetimo grobove onih koje smo, ne našom krivicom, ostavili u gradu. Na groblju sveti Marko u Rosuljama i onom u Gornjem Šeheru smo obišli moje roditelje i Nerinu mamu, položili cvijeće i mojima zapalili svijeću. U Rosuljama smo obišli i grob našeg prijatelja Bore koji nas je napustio još davne 1997. jer sjećanje na njega ne blijedi niti će ikada nestati.

Pogled s terase Alibabe

Pri povratku s groblja u Gornjem Šeheru smo navratili na piće u Alibabu, to poznato mjesto okupljanja prognanih, da ugasimo žeđ jer je popodnevno sunce nemilosrdo pržilo. Ni tamo nismo sreli nikoga od poznatih, osim Vrbasa, koji je ostao isti i koji uporno dočekuje one koji više ne žive na njegovim obalama.

Pred graničnim prečžlazom BiH, Hrvatska

Nekada lijep objekat, sada ruševina.
Ovo nam je naša borba dala!

Slijedećeg jutra smo krenuli za Krk, u susret unukama koje smo zadnji put vidjeli prije desetak mjeseci. Na izlazu iz Bosne, u koloni vozila koja je strpljivo čekala da pređe granicu, zapljusnula nas je surova stvarnost zemlje koju neki uporno ubijaju već godinama. Pogled na oronule objekte i ružne dućane čiji vlasnici pokušavaju da izvuku posljednje pare iz džepova onih koji se vraćaju u Evropu, podsjeti me na bijedu koju sam prije dvije godine vidio na ulicama Perua. Sadašnja vlast ne čini ništa da se ta slika bijede i siromaštva bar prikrije. Valjda čekaju da se napravi novi most na Savi a kada se to desi, malo koji auto će zalutati ovim putem. Ali zato, nova (ili obnovljena) crkva sa pozlaćenim krovom, i prateći objekat za božije službenike koji se gradi, garantiraju da će na onom svijetu biti bolje svima. To je, čini mi se, posljednja nada, jer se, i pored opšteg siromaštva, para za crkve i popove uvijek ima. 

Memoari sa Balkana - nastavak 3

Saima

Memoari sa Balkana, nastavak 2

Moja se ulica prije rata zvala Milutina Đuraškovica . To je bio narodni heroj iz drugog svjetskog rata. Mislim da mu je unuk još živ i živi u Tuzli.

Kad je ulica promjenila ime u Topal Osman Paše nisam ni pojma imala koji je to “hadžo.”

U ovoj knjizi se spominje kao pozitivan lik jer je slao mlađe ljude iz Bosne i Hercegovine na školovanje u Carigrad i učenje stranih jezika.

Poslije sam to uvijek znala reći kad bi me ko upitao.

Bilo mi je drago da je pozitivan lik, jer kakvih sve budala i zločinaca i kriminalaca ima nazive ulica u SarajevuiI Banja Luci. A i po manjim entitetskim mjestima.

Ovde se on naziva Osman Šerif Topal paša.

Moja ulica Topal Osman paše.

Neko je nešto načuo pa utvrdio. 

Topal mu je bio nadimak jer je imao jednu nogu kraću a to na turskom valjda znaci “ šepav”.

Ovo je istorija u blogerskom stilu “slika i dogadjaja”.

Pozdrav Saima

Don’t take life seriously

Sjetila sam se stihova Balaševića ‘’putuje društvo i ja čekam na red’’  prije desetak dana, kad nas je zauvijek napustio naš komšija Jim. Bio je još dobro u junu, kad je proslavio 80 rodjendan, i onda je zadnji mjesec sve krenulo nizbrdo tako da nam se čini da se nije dugo patio. Ustvari svi mi oko njega bi željeli da je tako.

Tačno prije dest godina poslala sam slike na ovaj blog pod naslovom ‘’Montreal - ljetne igre ‘’. Moj unuk se spuštao se niz mali tobogan, pozvao Jim-a  da mu se pridruži, Jim jedva dočekao i spušto se kao mali dječak.

Jim je bio, kako ovdje kažu “special”, dječački duh i u poznijim godinama. Radio je u raznim prodajama, imao je svoju malu firmu Mr. Shredder, prodavao mašine za uništavanje dokumentacije. Često je govorio da mu je najbolji kupac bila duhanska industrija, imali su puno toga za uništiti. Njegova žena Geraldine je vodila rentgen odjel u bolnici Montreal General. Kad smo ih upoznali bili su oboje mladi penzioneri. Često su imali zabave, veliko društvo, ljeti u bašti, zimi unutra. U podrumu je uredjen čošak kao pravi bar. Po zidovima fotografije sa njihove plovidbe kanalima u Engleskoj i Škotskoj. Slušali su dobru muziku, čulo se i kod nas s druge strane bašte. Jim je poznavao svakoga u svojoj ulici i dobar dio ljudi iz paralelnih ulica. Nije se moglo desiti da neko novi doseli, a da on ne porazgovara s nijma i obavijesti se o tome ko su, odakle su, čime se bave.

Jim i Geraldine su proveli medeni mjesec u Dubrovniku šezdesetih godina. Nisu htjeli ići u hotel nego su bili u privatnom smještaju. Često su pričali kako su jeli sarmu, pili  žilavku, obišli Kotor i penjali se na Cetinje. To su bile godine kad se turizam tek počeo razvijati kod nas, i oni su bili ti sretnici da osjete onu pravu gostoljubivost domaćih ljudi.  Kad sam ih prvi put pozvala na večeru sa sarmom, bili im je drago i to je poslije postala tradicija. Često smo roštiljali zajedno i sa još nekoliko bližih komšija, razmjenjivali večere. Upoznali smo njihovo društvo, tipični montrealski babyboomers. A i oni su upoznali našu širu familju. Ne primjećujemo da je prošlo skoro dvadeset godina života ovdje i da smo postali veoma bliski. Jim je uvijek hodao po bašti, provjeravao povrće i cvijeće, pričao s njima. Skoro uvijek je imao flašu piva u ruci u specijalnoj futroli da se pivo ne ohladi. Tokom zime se često žalio na hladnoću. Pred kraj zime ga je hvatala nervoza, proljeće nikad stići. Prvi sunčan i malo topliji dan, još ima puno snijega, i temperatura je znatno ispod nule, Jim izlazi u kratkim hlačama i čisti snijeg.

Tokom naših susreta Jim je volio pričati priče iz svojih mladih dana, ja sam to voljela slušati iako su neke bile ponovljene bezbroj puta. Priča o tome kako su imali požar u dnevnoj sobi, zapalio se zid oko kamina. Vatrogasci došli i razbili cijeli vanjski zid. Bio je to mjesec mart, još zima u Montrealu. Po tradiciji oni išli na odmor na Barbados u martu svake godine tokom 30 godina . Nisu htjeli da im požar pokvari odmor, zaključali su vrata od soba, stavili ceradu umjesto srušenog zida i odputovali. Popravka kuće može čekati. Promašeni odmor se ne može nikad nadomjestiti.

Još jedna vesela priča, čini mi se da sam bila u stanju zamisliti tu situaciju. Jim je radio u centru grada u ulici Saint Catherine. Preko puta je bio bar, u koji je on zalazio veoma često, mi bi rekli inventar, a oni kazu bar fly. Zamišljam to kao banjalučki Snack bar, u kojem su uvijek iste osobe sjedile za istim stolom, godinama.  Bar se zvao Pussy Glory. Pošto je tu provodio dobar dio dana, Jim je imao jako dobre odnose sa osobljem i zaradio njihovo povjerenje. Jednog jutra, glavna ulica puna prolaznika i turista, Jim stoji ispred vrata, bar još nije otvoren. Na prozoru iznad bara pojavi se konobarica u veoma izazovnoj oskudnoj pidžami, pruža ruku preko cvijeća na prozoru i baca vrečicu sa ključem i sitnim parama. Usput viče na sav glas:  Jimmy, molim te otvori bar i kasu, ja silazim uskoro. Jim hvata kesu sa ključem, otvara vrata, svi prolaznici su zastali, gledajući šta se to dešava.  

Pričao nam je i o svom djetinjstvu, odrastao je u čuvenom kvartu Westmount, gdje žive montrealski bogataši. Otac je bio cijenjeni ekonomista, u komšiluku su bile mnoge poznate familije. Leonard Cohen je išao u razred s njegovom sestrom. Mama je željela da joj sin pohadja časove vjeronauke nedeljom, uporno ga je upisivala u nekoliko crkava, ali su ga na kraju izbacili iz svake škole. ‘’Ja sam samo bio običan dječak koji je volio igrati fudbal, to je sve’’, rekao bi Jim kad bi nabrajao crkve iz kojih je bio izbačen.

Jim je još davno odlučio šta da se radi s njegovim tijelom kad umre. Prijavio se da ga preuzmu studenti medicine, govorio je uvijek da će im biti njegova jetra zanimljiva, obzirom na velike količine popijenog piva. Na kraju je jetra bila razlog njegovoj smrti, ali se desilo da se u zadnjim satima života pojavila žutica tako da nije mogao ići tamo gdje je htio.

Nama će zauvijek nedostajati veseli komšija, kojeg ću se sjećati po njegovom često ponavljenom savjetu : ‘’Never take life seriously’’.  On je imao bezbrižan i ugodan život, nisam sigurna koliko se njegov savjet može primjeniti u svakom životu. Ipak mislim da vrijedi pokušati kad god se može.

Dubravka Kušmić 12 August 2018

Memoari sa Balkana, nastavak 1

Ja nastavljam o vremenu dok nije bilo ni Srba, ni Hrvata, ni Bosnjaka. Valjda su od Austrije ostali dobri Bošnjani i ratovali za svakoga i ginuli ko kokoši. 

Hvala Co na obaviještenju ali mislim da ne bi trebalo da imamo problema oko autorstva. Kad se vratim u Sarajevo pitaću vlasnika knjige.

Mislim da je dao Vici da iskopira upravo da se čita. Ova mogućnost u modernom dobu je sada i meni draga i plus od mene za Bila Gejtsa.

Ja sam malo zakamuflirala podatke o osobi “da se vlasi ne dosjete”.  Kuća je muzej i ne bi bilo dobro da se prepozna.

Pobzdrav Saima

Razmišljam...

Sin mi se sprema u posjetu starom kraju. Čini to redovito od kada se „smirio“ u Nizozemskoj. U augustu se pakuju koferi pa pravac jug. Dio godišnjeg odmora, obično oko 30 dana, se rezervira za to. Supruga, Nizozemka, je oduševljena Jadranom i čini se da će tako biti i ubuduće. Obavezno se ide na Jadran, svake godine na drugo mjesto, a usput se navrati do familije i Davorovih prijatelja. A oni su razbacani na sve strane bivše Juge zahvaljujući idiotima koji su od nekada lijepe i uspješne zemlje stvorili okruženje u kojem svako svakog mrzi i gdje se točak civilizacije vratio par stoljeća unazad. Možda ne baš svugdje, ali u većini slučajeva sigurno.

Davor odmor svake godine dobro isplanira. Evropom se putuje bez problema, granica nema, i samo je lični izbor gdje će se stati, odmoriti, prespavati. Kada se stigne u stari kraj, tu je situacija drugačija. Svakih 200-300 km granica, carine, duge kolone vozila, čekanje, ponekad satima. Tu planiranje ne pomaže jer čovjek nikada ne zna koliko će se zadržati na granici i kada će stići na odredište. Našem svijetu to, valjda, ne smeta, a onima na vlasti, očigledno odgovara. A narod se pali na glupe nacionalističke priče i ne razmišlja koliko gubi u svakom pogledu, a čekanja na granicama su samo jedan dio toga.

Prva stanica na putu je okolica Ljubljane u kojom od rata žive kumovi. Kum, nažalost, nije više među živima ali je tu kuma i njihova djeca, s kojima je Davor održao prijateljstvo i redovito se viđaju. Nekada su to bila lijepa druženja, posebno za djecu, koja su od rođenja bila zajedno a sada se vide jednom godišnje. Sada su to sve porodične osobe, a i djece ima, hvala Bogu. Posjeta kumovima obavezno uključuje obilazak lijepe Ljubljane, ponekad se skokne i do drugih poznatih turističkih mjesta Slovenije koja se, čini mi se, jedina izvukla iz kandža nacionalizma, te vladajuće ideologije na prostorima na kojima je nekada „cvjetalo“ bratstvo i jedinstvo.

S prijateljima negdje u okolici Zagreba

Iz Ljubljane se ide u Zagreb gdje se, od rata, smjestila jedna od tetaka i njena familija. I tu je sada nekoliko familija koje bi, da nije bilo rata i mržnje koje su idioti posijali (i još uvijek siju), živjele u gradu u kojem rata nije bilo. U Zagrebu se obavezno vidi s nekolicinom prijatelja iz Baranovićeve, ulice u kojoj smo živjeli oko godinu dana prije nego nas je sudbina odvela preko velike bare. Za to mu je potrebno par dana, jer se obavezno mora otići kod Vinceka na sladoled i na banjalučke čevape na Kvatriću.

Malo za prezalogajiti na svjezem zraku

Slijedeće stanica je Požega, lijepi gradić u Slavoniji u kojeg je moj srednji brat stigao ljeta 95., onih dana kada su izbjeglice i tkz Republike Srpske Krajine, nakon „herojske borbe“ kojom su otcjelili poveliki dio Hrvatske, na traktorima stigle u Banjaluku, bježeći ispred hrvatske vojske, ne ispalivši ni metka. Milošević, i ostali podstrekači zla na našim krajevima su ih izdali a narod, da budem precizniji, narodni predstavnici, koji su se par godina na sve strane hvalili svojom hrabrošću, ratnim vještinama i nepobjedivošću,  na brzinu podvili rep i pobjegi s tla u kojeg su se kleli. Brat je prije nekoliko godina izgubio borbu s opakom bolešću ali sin obavezno navraća da se vidi s ostalim članovima njegove familije koja je također živjela u Banjaluci, družeći se veoma često i igrajući se u našem dvorištu koje je bilo mjesto gdje se velika familija redovito okupljala.

Poslije Požege, ekipa stiže u Banjaluku u kojoj ostaje samo jedan dan. Tu, u osamdesetoj, živi moj najstariji brat sa suprugom i oni su jedini razlog zadržavanja. Brat je uspio ostati u gradu najviše zahvaljujući komšijama koje su stale na njihovu stranu kada je bilo najteže. Inače bi i on sada bio negdje drugdje, možda u Njemačkoj gdje su mu završila djeca.  Kada sam pitao sina zašto u rodnom gradu ne ostane duže, reče mi da tamo nema šta vidjeti niti ima koga s kim bi mogao provesti dan-dva. Par prijatelja iz djetinjstva od rata ne žive tamo a oni drugi, s kojima se igrao na parkingu naše zgrade na Starčevici su se već u ona vremena okrenula „svojima“ i sa njima nema nikakvih kontakata. Nikada nije pokušao ni da uspostavi kontakt s njima jer mu se njihovo prihvaćanje nacionalizma onako malom zgadilo i nema nikakve želje da ih vidi. Pored brata, još se jedino veseli čevapima, iako ni oni odavno nisu ono što su nekada bili.

Zadnja stanica prije odlaska na more je Mostar u kojem živi još jedna tetka, a moja sestra, koja je Banjaluku zamijenila Mostarom udajom. I tu živi već više familija i susret s njima je uvijek prijatan a obilazak starog mosta i ostalih turističkih ljepota u blizini grada (izvor Bune u Blagaju, Počitelj, vodopad Kravica...) nikada ne dosadi. I tu se ostaje par dana jer se ima razloga za druženje, a ima se i šta vidjeti.

Sinov plan obilaska rodbine svake godine je veoma sličan. Nekada rodbinu i prijatelje obilazi prije mora, a nekad je to pri kraju odmora, ovisno o mjestu na Jadranu koje izaberu za odmor. I svuda se ostaje dva-tri dana, osim Banjaluke, koja je za njega samo jedan od gradova kroz koji se prolazi i u kojem se zaustavlja samo ako je to neophodno. Dok je živog brata i njegove supruge, Banjaluka će biti jedna odrednica, istina, kratka, sinovog ljetovanja. Kada njih ne bude, ko zna da li će u nju navraćati jer tada zaista neće imati nikakvog razloga za to. Žalosna je to istina ali se ona ne može promijeniti ma koliko se idioti iz manjeg blentite trudili da ubijede sebe i one koje ih slijede o „svjetloj borbi srpskog naroda u odbrambeno-otadžbinskom ratu“ koji je etnički očistio ogroman prostor od nevinog naroda koji, niti je mogao, niti je htio, da puca na svog dojučerašnjeg komšiju, poznanika, prijatelja. Lažima se zločini ne mogu oprati, ma koliko se neki trudili. Jer, odnos sina prema rodnom gradu i onima koje je nekada smatrao drugarima jasno govore šta se to kod nas desilo. A nije moralo biti tako. Bilo je to samo pitanje izbora: biti ili ne biti čovjek. Mnogi su izabrali da to ne budu. Na svoju sramotu.

Memoari sa Balkana

Već duže vrijeme se pripremam za ovaj prilog ali nekoliko posljednjih priloga su bili vrlo interesantni. I na kraju, djelovi knjige koje je Co postavio je bio razlog da se to malo duže zadrži. 

Evo o čemu se radi: 

Prije nekoliko godina Vice je sreo svog kolegu sa fakulteta, nakon dužeg vremena. Objasnio je da je bio duže vremena bolestan i nije izlazio. Bili su jako dobri i imali u svom druženju uzajamno poštovanje.

On pripada poznatoj sarajevskoj pravoslavnoj porodici koja je tu vjekovima. Ne želim spominjati imena, jer sam se opametila na ovom blogu.

Poznavao mu je i suprugu pa ga je prijatelj pozvao na kafu.

Vice je proveo lijepo vrijeme u tom druženju i ono se i do danas se nastavlja.

Kad je došao kući donjeo je knjigu koju smo obadvoje vrlo brzo pročitali. Vice ga je zamolio da li bi mogao da je fotokopira. Rekao je da je nikad do sada nije dao nikome, znajući da se posuđene knjige vrlo često ne vraćaju ali njemu će dati. Vice je uredno fotokopirao i vratio. 

Onda je knjiga stavljena među moju arhivu ali je Vice često u druženjima spominjao neke djelove i ljudi su sa zanimanjem slušali. Ja sam je tražeći neke očeve dokumente uzela i odlučila da treba doći na ovaj blog. Zbog nas i budućih generacija koji vole Bosnu i Hercegovinu. 

Mnogi od naših generacija i iz Banjaluke će se sjetiti da su nekad imali neku knjigu iz te kolekcije izdatih 1900-tih godina.

Bile su možda 20-tak cm širine i 35 - cm dužine (možda i manje). Platnene sive korice sa krasnopisnim slovima.

I zamislite da mi se desi da je u moje ruke došla ta knjiga izdata 1910. godine i dala mi mogućnost da iziđe na svjetlo dana.

Čitajući mnoge priloge od samog početka bloga (sa povećim zakašnjenjem o saznanju za ovaj blog), smatram da mnogi a i Co-ova knjiga mogu komotno jednog dana biti novi "Memoari sa Balkana".

Zato ću je slati svakodnevno a Co neka odlučuje kad će i koliko stranica stavljati na blog. 

Srdačni pozdravi Saima

Napomena autora bloga

Razumijem Saiminu želju da se dijelovi knjige objave na blogu i ja to ovih prilogom činim, uz jednu napomenu. Nisam siguran da li ću na ovaj način povrijediti zakon o autorskim pravima. U slučaju da se oštećena strana javi i zatraži skidanje objavljenog, to ću I učiniti.