Na Predgradju, zime 2011-te

Novi autoput Gradiska Banjaluka dovede nas caskom u rodni grad. Dan prohladan, bez snijega. Magla, koja nas je pratila gotovo cijelim putem, se ulaskom u grad podigla pa okolina ne izgleda onako sumorno kako je izgledalo cijelim putem. Sa autoputa sidjosmo u Rosuljama a ja zamolih Tonija da skrene prema Predgradju,  da svratim do rodne kuce. Prizor, zalostan. Ko tamo zivi, ne znam, ali ne izgleda da je neko cije su namjere dpostene. Prema ulici zid, prema komsiji zid. Kao da se nekoga boji. Ili nesto skriva. Nekada nije bilo tako. S obe strane su mu njegovi a on se ogradio. Neka nova vremena. U ona nasa, komsije su imale neko drugo znacenje. A sada se to svelo na visoki zid. A neki u svojim postovima kritiziraju svoje nove komsiluke. Kao, ne vide ih, niti se sa njima druze.

U kuci do ulice gdje sam prije rata imao poslovni prostor (kompjuteri, hardver i softver), zeljezna vrata zakljucana. Vjerojatno nikada nisu ni otvarana od onog dana kada je komsija sa lijeve strane sudskom odlukom nekoliko godina nakon zavrsetka rata morao napustiti. U prodavaonici kompjutera bio otvorio podrum pica. Za novu klijentelu. I komsijina polovica kuce izgleda zalosno. Prodavnica, koju je otvorio u njoj nakon izgona iz bespravno koristenog poslovnog prostora je zatvorena, cini mi se odavno. Kada sam prije tri godine svratio u komsiluk na vratima prodavaonice ugledao sam smrtovnicu: umro iznenada, naprasno. Predpostavljam od srcanog udara. Komsija sa desne strane takodjer nije medju zivima. Cujem umro nekoliko mjeseci nakon sto mu je kcerka prosle godine nesretnim slucajem preminula za vrijeme porodjaja. Vijest zalosna, da ne moze biti zalosnija. Nekoliko kuca nize prema ulici Vlade Vitjuka takodjer nema komsija. Stariji Curici su umrli ranije a oboje djece takodjer vise nije medju zivima. U Kezice (tako se prije rata zvala skupina kuca u kojima je zivjelo vise familija - bliskih rodjaka) nisam svracao, nema zbog koga. Svi su ili pomrli ili ne zive na starim adresama. Cini mi se da je u ulici Brace Podgornika u blizine druge kapije Jelsingrada (koji odavno ne radi), u komsiluku koji je nekada bujao zivotom, on, zivot, potpuno stao. Zivih svjedoka gotovo da i nema. A kazu, u Banjaluci nije bilo rata.

Nisam se dugo zadrzao na ovom tuznom mjestu. Nisam mogao. Ne osjeca se covjek ugodno kada se nadje na ovakvom mjestu. Valjda sam se bojao da cu lijepe uspomene iz djetinjstva izgubiti ako se nastavim setati ovim gotovo ukletim komsilukom gdje necu sresti nikog poznatog.

Sjedosmo u auto pa nazad u Rosulje. Do brata. Pa kasnije u grad. Pored velelepne zgrade vlade koja stoji kao simbol zla pocinjenog nad neduznim. Zgrade, u kojima predstavnici naroda lazu sami sebe a i onima koji ih slusaju kako su se casno izborili za slobodu, stvarajuci neke nove lazne mitove kojima se hrane nove generacije. Pitam se, do kada. Vjerojatno do onog momenta kada gladna usta ne progovore. Cini mi se da taj dan nije tako daleko.

Špiro Bocarić zivio 27 godina u Banjaluci

Moji roditelji imali su jednu prekrasnu sliku džamije u zlatnom okviru. Svi su se divili slici i govorili su da je slikar Špiro Bocarić. Ja nisam o njemu znala ništa osim da je slika stara i vrijedna. Rađena je tehnikom sitnih crtica u živim bojama i zaista je bila lijepa. Kada je poceo rat sliku sam prvo prenijela kod komšija koji su imali 2 Bocarićeve slike i znali su koliko je slika vrijedna. Kada smo odlucili otići, sve slike iz stana popakovali smo u vreće od kafe a poznanica koja je ostala u stanu trebala nam ih je saćuvati i poslati. Međutm, slike su nestale i pošto smo rješavali važnija pitanja životnog opstanka, sve ostalo bilo je zanemareno.

Životni cilj mi je da saznam gdje je završio naš Bocarić. Prije mjesec dana sjećanja na sliku i Bocarića su oživjela. Naime, Edin Čejvan je na F.B. stavio sliku muškarca sa bjelim šalom u kojoj sam prepoznala Bocarića. To mi je Ćejvan i potvrdio. Odmah sam na Googlu pocela istraživati o Bocariću i bila sam prijatno iznenađena slikama koje sam vidjela i onim što sam o Bocariću saznala. Zaželila sam da to podijelim sa vama dragi blogeri. Evo osnovnih podataka a više možete pročitati na Googlu:

- rođen 24.maja 1876 u Budvi - prve pouke u slikarstvudobio od brata Anastasa, koji je studirao u Veneciji
- školovao se u Veneciji i Novom Sadu - živio u BiH: Mostar, Sarajevo (17 god.) i Banja Luka (27god.), pa mu slike nose obilježja podneblja
- živio je krajem 19. i početkom 20.vjeka, kada se stvarala građanska kultura i tada radi portrete građanskih i crkvenih velikodostojnika i prijatelja
- nije bio samo slikar, veći publicist, muzeolog, snimatelj i sakupljac materijala za Etnografski muzej
- 1914g. zahvaljući poznanstvu sa Petrom Koćićem prelazi u Banja Luku i svestrano radi
- 1930g. osniva se Etnografski muzej ciji je Bocarić direktor
- 31.12.1932g. Ukazom njegovog velićanstva kralja Petra odlikovan je Ordenom Jugoslovenskog kralja IV reda
- 1932 god. izgradio kući u Pelagićevoj ulici i putuje Krajinom snimajući kamerom i fotoaparatom prikupljajući materijal za 1. Turisticki vodić Vrbaske banovine i film "Kroz Vrbasku banovinu"
- 1934god. postaje 1. predsjednik Rotari kluba, koji je imao 20 članova.
- U periodu 1919-1927 u B.Luku se vraćaju banjalucki slikari A. Bojko i Božo Nikolić sa kojima prijateljuje.
- 19.jula 1941god. uhpsile su ga ustaše, sproveden je u Gospić, gdje je ubijen i baćen u Šaranovu jamu.(Danka Damjanović)

Ova zadnja informacija jako me potresla. Imao je 65 godina i mogao je još mnogo da napravi.

Muzej R.S. ima stalnu postavu od 57 Bocarićavih slika-portreti i motivi iz svakodnevnog života.

Šaljem vam nešto slika starih razglednica Š. Bocarića, a kad odete u Banja Luku posjetite Muzej (koga interesuje).

Pozdrav Enisa

Marš iz vašeg grada, ali spontanooooooo

Evo trebalo je skoro dvadeset godina pa da istina o Banjaluci pocne izbijati na povrsinu, sve cesce i cesce, sa svih strana. Stvari se, konacno, nazivaju pravim imenima. Uloga armije, ljudi na vlasti, pojedinaca i grupa koje su provodile prljavu politiku osmisljenu u Beogradu se predstavlja u pravom svjetlu, bez uvijanja. Koriste se prave rijeci. Gorcina koja se skupljala godina konacno izlazi na svjetlo dana i  pojedinci koji su prezivjeli taj mracni period ljudskog roda sve otvorenije govore o onome sta se desavalo devedesetih.

Tako do mene neki dan stize ovaj izvanredan clanak koji zelim da podijelim sa vama. Znam da pojedinci na sve nacine pokusavaju da se stvari zataskaju, da se ne talasa u ime mira i nekih buducih generacija kojima bi neke istine mogle ostaviti posljedice, ne shvatajuci da su te generacije jos vise zatrovane onim istim otrovom koji nas je protjerao u svijet i da im je prijeko potreban lijek. Bilo bi dobro kada bi se onima koji i dalje slijepo slusaju svoje vozdove (oni se, istina, svih ovih godina mijenjaju ali im je zivotni cilj isti) otvorile oci pa da progledaju i shvate stvarnost oko sebe. Sto im se to ranije desi, posljedice ce po njih bit manje. Jer klica nacionalizma kojima su sve ove godine hranjeni se lako prima a lijeci sve teze, ako se lijecenju ne pristupi na vrijeme.

A 'medicinskih prirucnika' kao ovaj koji vam ovdje predstavljam ce biti sve vise i vise, samo ih treba koristiti.

Sretan rodjendan

Slavljenica sa poklonom

Jucer je u Pittsburgh-u poceo padati prvi snijeg, istina tek toliko da pokrije travnjake. Jucer je Jasna proslavila svoj rodjendan (pojma nemam koji, a nisam smio ni pitati) pa smo se u tu cast okupili kod nas.

Dida Dane, Izet, Jasna i Nera

Uz najbolje zelje Jasni evo i par snimaka s druzenja.

Rodjendanska torta

Kviz: ko se torti veseli najvise?

Bosnom behar probeharao

Dodju povremeno trenutci koji u ovoj zemlji mogu uljepsati dan svim normalnim ljudima. Kad se moze spoznati da nismo svi nacional-mrzci, da nismo svi bez ljudskosti i duse tj da smo mnogi topli i normalni ljudi.

Jedan takav trenutak za mene je i ovaj tekst iz bosanskog casopisa “Azra”. Iako izlazi u Federaciji ovaj tekst je bosanski i srbijanski.
 

BOSNOM BEHAR PROBEHARAO

“Carobnjak je Usain Bolt balkanske estrade"

Poslije skoro 20 godina Dino Merlin je odrzao tri koncerta za pamcenje u prepunoj Beogradskoj Areni. Euforija koja je trajala tokom koncerta moze se opisati samo jednom rjecju - spektakl. Sve tri veceri Dino je pocinjao pjesmom “Ispocetka”, a prvi koncert koji je ipak bio najemotivniji poceo je rijecima – “Dobro vece, Beograde, da vidim koliko ima ljudi.! Beograd je tamo gdje je spektakl! Pozelio sam vas, nisam vas dugo vidio."

To je u publici izazvalo odusevljenje, vrisak ali i suze. Izvodeci svoje najvece hitove kao sto su: ”Ja potpuno trijezan umirem”, ”Kad si rekla da me volis” ,”Nocas nesto lijepo treba da se desi" i druge, pjevac je sve prisutne bacio u trans, a vrlo cesto publika je toliko glasno pjevala da su se Dinin glas i muzika sa razglasa jedva culi. Na svim koncertima Merlin je ugostio Vesnu Zmijanac, Ivanu Banfic i Zeljka Joksimovica s kojim je otpjevao sad vec legendarne duete. Poslije ovacija i cetiri bisa, prva vecer zavrsena je pjevacevim izvodjenjem pjesme “Ako me ikada sretnes", uz rijeci upucene publici:

"Zivjela mladost! Tu smo sutra, prekosutra, zauvijek smo tu!"

Druga vecer Merlinovog pohoda na Beograd protekla je u jos boljem stimungu, ali ako je suditi po reakcijama ljudi, treci koncert obiljezila je najvatrenija atmosfera. U sjajnom raspolozenju i nevjerovatnoj razmjeni energije s prepunom Arenom, publika je najburnije reagirala na pjesme “Jel' Sarajvo gdje je nekad bilo?” i “Bosnom behar probeharao” sto je pjevaca natjeralo da od silnih emocija legne na sred bine.

Prije nego sto se oprostio od publike Dino joj se obratio rijecima: ”Kad covjek sanja gdje najdalje moze da ode, to je ovo! Hvala Beograde! Ovo je fantazija."

Koncert Dine Merilina na ekranima pratile su bebe, koje su prve rodjene tih dana u Beogradu i Sarajevu, kojima je pjevac poklonio po dukat, sto simbolizira novu nadu u normalnije odnose buducih generacija ovih dvaju gradova. U VIP lozama Beogradske Arene u Merlinovim pjesmama uzivale su i brojne poznate licnosti: Nikola Rokvic, Ivana Selakov, Verica Rakocevic, Mia Borisavljevic, Vladimir Stanojevic i drugi. Koncerte su pratile i jake mjere obezbjedjenja ispred Arene, a sve tri veceri, uprkos najavama, prosle su bez ijednog incidenta.

Pise: Mladen Mitric, Foto: Samir Saletovic

Ovo sam odlucila da napisem uz onu moju opasku: ”kome se svidja nek se raduje i bude ispunjen pozitivnom energijom, a kome se ne svidja" (ranije sam pisala nek crkne od muke), ali posto sam evoluirala onda kazem "zalicu ga do kraja zivota." U prilogu saljem fotografiju napravljenu iz moje baste u septembru ljeta gospodnjeg, gdje se vidi Studenac. Vrbas je presusio a nazire se “suplja“ stijena ispod koje su preplivavali djecaci kad su postajali muskarci”.

Ovaj predio ce svakog proljeca biti pun behara velikog broja dzanarika i vjecno ce biti ono “Svega ce biti samo nece biti NJIH”. Iskreno se nadam I vjerujem.

Milane, izbor muzike prepustam tebi, jer moja je deviza neka svak radi ono sto najbolje zna.

Pozdrav Saima

In memoriam - Zdravko Bilandzija

Iz starog kraja stize jos jedna tuzna vijest. Enisa me obavijesti da je u Zagrebu umro banjalucanin Zdravko Bilandzija, dugogodisnji reziser na HTV.

Obitelji Bilandzija upucujem iskreno saucesce.

In memoriam - Djemal Kolonic

Danas mi stize vijest da je jucer u Banjaluci preminuo Djemal Kolonic, asistent i profesor Elektrotehnickog fakulteta u Banjaluci.

Vijest me je jako iznenadila jer o Djemalu nisam nista cuo godinama. Nazalost nemam nikakvih detalja (ne znam da li je Djemal bio bolestan ili je nesto drugo u pitanju), niti imam njegovu fotografiju ali znam da ga se mnogi koji posjecuju ovaj blog sjecaju pa sam zelio da sa njima podijelim ovu tuznu vijest.

Djemalovoj porodici upucujem svoje iskreno saucesce.

Moja zavjesa (firinga)

Domaćicama su oduvijek zavjese bile važan ukras u stanu. Čak su se komšinice nadmetale cija će zavjesa biti ljepša. Prije mi se cinilo da je stan gol bez slika i zavjesa. Danas više ne mislim tako. Još prije rata moja prijateljica Sinajka skinula je zavjese i mi smo se čudili. Oko zavjesa ima dosta posla kada se peru,peglaju i vješaju, a pored toga skupljaju prašinu i mirise (smrad od cigara i kuhanja). Trebalo mi je godina i godina da shvatim da je bila u pravu. Moj sin davno je skinuo zavjese u svojoj sobi, ali ja u dnevnom boravku još uvijek imam ovu zavjesu iz sentimentalnih razloga.

Ovo je pola zavjese iz maminog stana, koju sam zatekla 1998 godine, a drugu polovicu otuđio je zlotvor Brane R. - jajćanin, koji je nekoliko ratnih godina živio u njemu. Već sam o tom pisala, kako mi se zahvalio.

Zavjesu je mama nabavila iz Italije i svi smo joj se divili. Do neki dan nisam bila svjesna da je zbog te zavjese moja mama izgubila život. Naime, ona je bila velika ćistunica. Otac je u šali znao reći da će joj na grob staviti krpu za brisanje prašine, jer ju je vjecito imala u rukama. Kada je zadnji puta skidala tu zavjesu da ju opere nije dobro postavila merdevine (starinski visoki plafoni), pala je i slomila nogu u predjelu gležnja. Mirovala je 1,5 mjesec sa nogom u gipsu, navečer joj je pozlilo - gušila se od ugruška krvi koji je stao u plućima. Dobila je plućnu emboliju, i umrla dok je stigla hitna pomoć.

Imala je samo 64 godine, bila je jako dobra osoba i jako mi nedostaje. Doktor nije dao ništa za cirkulaciju, mi nismo ništa znali o tome i desilo se najgore.

Sada mi zavjesa krasi prozor i upozorava da moram biti pažljiva, jer za tren se izgubi život - ono najvrijednije što imamo.

Enisa