Naše malo misto

Razlog današnjem javljanju je jedan fotos koji sam nedavno primio. Kum Ferid sjedi u kafiću na obali i pijucka pivo. Odmara i uživa u miru istarskog Jadrana prije nego što ga pokvare mnogobrojni turisti koji navale ljeti. A ja pomalo zavidan. Volio bih da sam tamo. I zbog piva, i zbog ljepote i mira, a naravno i zbog Ferida kojeg viđam jednom u šest-sedam godina. A nekada nije bilo tako.

Ima tome već nekoliko godina kako mi se u glavi vrti jedna misao, ideja, za koju mi se ponekad čini da je odlična, ostvariva, a onda se ohladim i shvatim da je to više samo želja nego nešto o čemu vrijedi trošiti vrijeme. A radi se o slijedećem.

Kako je sve veći broj onih s kojima sam se poznavao i priljateljevao koji se bliže penziji (a ima nas koji smo taj životni prag već prekoračili), razmišljao sam kako bi bilo lijepo kada bi se negdje ponovo okupili, da budemo blizu kao nekada  kada smo svi živjeli u istom gradu i družili se često. Pri tom mi Banjaluka nije padala na um iako bi ona trebala bilti najlogičniji izbor, najjednostavnije rješenje, jer mnogi od protjeranih još uvijek imaju mjesto gdje se mogu vratiti. Razmišljao sam o nekom manjem mjestu u blizini mora, gdje nas oni oko nas ne bi podsjećali na događaje zbog kojih smo rodni grad napustili. U mislima sam vidio naselje napravljeno ekskluzivno za nas protjerane, nešto slično onome što ovdje u Americi nazivaju naselje za penzionere. Ima ih u svakom gradu, raznih vrsta i sa različitim sadržajima. Sjećam se da su se vlasnici kuće koju smo kupili preselili upravo u jedno takvo naselje smješteno na brdašcu iznad Carnegie-a. Kada su odlučili da odu u mirovinu, dogovorili su izgradnju prizemnice u naselju. Čak smo im dozvolili da ostanu u svojoj kući par mjeseci duže dok se njihov novi dom nije završio. U tom penzionerskom naselju su sve kuće prizemnice, prilagođene starijim osobama, s društvenim prostorijama i malom ambulantom. U sklopu naselja su organizirani i odlasku u kupovinu malim autobusima prilagođenim starijim osobama. 

Mislio sam kako bi se tako nešto moglo napraviti i kod nas jer vjerujem da je broj potencijalnih korisnika popriličan. U stvari, uvjeren sam da će se to jednog dana desiti, samo je pitanje vremena.

Svoju ideju sam dijelio s nekolicinom prijatelja i nailazio na prilično razumijevanje. Znao sam da je ideja još uvijek teško ostvariva ali to me nije smetalo da o njoj razmišljam. Jer, rasuti smo na sve strane, starost stigla a druženja su rijetka a razmišljanja ništa ne koštaju.

I onda, jednog dana, čujem da mi se prijatelji iz Norveške spremaju za kupovinu apartmana u jednom malom mjestu u Istri, u blizini Medulina. I kupi se jedan, drugi, treći apartman. Ne prođe dugo a zajednička prijateljica iz Austrije, kada je čula o čemu se radi, kupi sebi apartman, da bude blizu svojih prijatelja. Mala kolonija prognanika iz Banjaluke se počela formirati. Ne baš onako kako sam zamišljao ali veoma slično. A mjesto je pravo: malo, u blizini mora. Do Medulina ima manje od pola sata laganog hoda. A ni Pula nije daleko. Uz to, Istra je poznata po svojoj gostoljubivosti i prihvaćanju došljaka. Baš kakva je Banjaluka nekada bila.

U jednom trenutku smo ozbiljno razmišljali da se i mi pridružimo. Novac nije problem a i društvo je pravo. Ali, prevlada realnost. U sadašnjoj situaciji, ne možemo biti odsutni od kuće više od petnaestak dana godišnje. A i lijepo nam je gdje smo i dok god nas zdravlje služi ostat ćemo u našoj maloj kućici na kraju sokaka. Od aprila do kraja oktobra uživamo u našem backyardu i povrtnjaku na brdašcu i ne odvajamo se od njega lako. A da letimo više od 24 sata da bi stigli do Istre gdje bi mogli ostati samo petnaestak dana upravo kada je kod nas u dvorištu najljepše, nije nam se činilo pametno.

I tako, dok pripremam ovaj prilog i gledam Feridovu fotografiju, pored izvjesnog razočarenja što i ja nisam tamo, ne mogu da ne budem sretan zbog svojih prijatelja koji su pod stare dane uspjeli ostvariti ono o čemu sam maštao. Jednog dana im se možda i mi priključimo. Samo da bude zdravlja.

ZAŠTO?

Džamija u Keminoj ulici

Danas nastavljam s Keminom pričom, ovaj put malo o njegovoj familiji i kući u Gornjem Šeheru. I jednim velikim ZAŠTO!

Mog dida, Muju Bajagilovića su zvali Berber ali niko nije znao zašto jer nikoga nije brijo. Nije bio brico. Imao je tri sina i tri kćerke. Kada je krenuo drugi svjetski rat, najstariji sin Adem je imao 21 godinu. On je radio kod Nanuta u pilani. Jedno dana je tamo bacio bombu i otišao u partizane. Bio je na sastanku na Šehitlucima kada je organiziran ustanak u Bosanskoj Krajini. Ademovo ime se nalazi na tabli u Šeheru koja je podignuta u čast organizacije tog ustanka. Cijelo vrijeme rata je bio s Đurom Pucarom Starim. Poginuo je na Kozari za vrijeme njemačke ofanzive.

Mlađi Muhamed je imao 17 godina, a najmlađi je moj otac koji je tada imao 15 godina. Pošto mu je brat bio partizan, moga oca su Nijemci jednog dana uhvatili u gradu i odveli ga u Njemačku. Odveden je u logor i tamo je radio na imanjima okolnog stanovništva pošto su svi Nijemci bili u vojsci a imanja je trebalo obrađivati. Za te poslove su koristili logoraše. To ga je spasilo da nije poslat na ratište u Rusiju i da nije poginuo.

Kada je Crveni krst počeo provjeravati logore, Nijemci su logoraše stavili na voz i poslali u Italiju. Tako je moj otac stigao u Italiju u koncentracioni logor negdje kod Barija. Tu je bio više od godinu dana. Tu se upoznao sa nekim Tomicom iz Zagreba. Teško se preživljavalo u logoru. Kada je Crveni krst dopremio pomoć, između ostalog i kremu za zube, jer su im zubi otišli u helać, oni su tu kremu jeli jer su bili gladni. Nije se imalo ništa a krema je mirisala na jagode. U to doba su Amerikanci već osvojili Siciliju.

Kada je Tito oslobađao Banjaluku, on se niz Grab spustio i bio dole u Šeher. Jednog dana trebalo je odvesti neko žito dole prema Trapistima gdje su bili partizani jer je trebalo nahraniti konje da mogu vući topove. Onaj koji je to trebao da uradi, nije htio i brat od mog oca, Muhamed, kaže, odvešću ja. On je to i uradio i kada se vraćao, negdje kod Turbeta, jedna granata je pala pokraj kola i raznijela ga na 17 komada. Nijemci su tog dana s Kastela ispaljivali granate na sve strane i jedna ga je slučajno pogodila. Ljudi koji su stanovali u blizini su ga pokupili i donijeli ga mome didu. Zakopan je u bašti kod nas.

Rat se završava 45. Nana i did su imali tri sina, sada nema ni jednog. Njih dvoje bi odlazili u baštu i tamo sjedili jer je ulicom prolazila vojska i gledali su neće li koga prepoznati. Onda su jednog dana dobili informaciju da je Adem poginuo na Kozari, a da je moj stari u zatvoru u Sarajevu. A zašto je u zatvoru? Tomica i on su pobjegli sa Sicilije iz logoru i stigli do Trsta. U okolici Trsta su ih Amerikanci uhapsili jer nisu imali dokumenata. Naši su tada držali Trst. Amerikanci su ih predali našima a ovi su ga poslali u zatvor u Sarajevo jer je bio iz Bosne. Kada je to čuo moj stari, on ode direkto do Đure Pucara u Sarajevo. Đuro zovne nekog svog ađutanta, ovaj zavrti onaj starinski telefon i nešto kasnije mog oca dovedoše u Đurinu kancelariju. Tu im dadnu džip, hrane i jednog vojnika, strpaju mog starog i oca u džip i dovedu ih do Banjaluke.

Nakon toga je otac dugo radio za partiju ovdje u gradu, družio se s Mažarima. Zbog posljedica u logoru razbolio se relativno mlad s 39 godina i umro kada je imao 40. Svi ti koji su bili u logorima su pomrli mladi.  

Nama djeci je najdraži bio 8. mart. Đuro Pucar pošalje nani paket. Ma nije to Đuro radio, išlo je to po spisku. Unutra bude narandži, medenjaka, različitog keksa i mi to djeca čaprkamo, he, he, he... Nije to bilo ništa posebno ali mi smo se djeca veselili kada paket stigne. Od smrti očeve braće nismo imali nikakve koristi. Istina, dido je dobio spomenicu. A nana je sahranila tri sina jer je i moj otac umro mlad.

Kada je otac umro u toj kući smo ostali, moja mati, dva brata i ja. Patili smo se do zla boga. A kuća mi je u ulici Adema Bajagilovića. Kada je moja žena tražila posao, skupila je 27 odbijenica u Banjaluci, ništa joj nije pomoglo to što je iz ulice Adema Bajagilovića. Uvijek se prije nje zapošljavala nekakva iz Bukvaleka i ostalih okolnih mjesta.

Ulica Avde Bajagilovića se, kada ideš od Alibabe, odvaja desno poslije ograde, prolazi pored džamije i ponovo se spaja s glavnom ulicom. S nje se također ide na viseći most u Šeheru. A sad se moja ulica zove Slijepčevića. Nikad niko za tog Slijepčevića nije čuo.

Mi smo kuću obnovili, sredili, prema Vrbasu se nalazi terasa ali nikoga tamo nema. Niko ne živi u njoj. Ja nikada nisam išao dole. Moja kćer Alma je prošle godine išla dole i provela samo dva sata u Banjaluci. Obišla je kuću, otišla na grob oca i nastavila za Mostar. Išla je s vije kolegice s posla, Amerikanke.

Bio sam samo jednom dole i to u Kutini 95. godine, u vrijeme kada su raju masovno istjeravali iz Banjaluke. Tada je istjerana moja mati i najmlađi brat a pošto sam se u tom momentu nalazio u posjeti kod Maifa i Kamirke u Minhenu, otišli smo s dva auta dole jer su i Katmirkini istjerani u isto vrijeme. Bili smo malo dole i vratili se nazad. U Banjaluku nikada nisam otišao. Jednostavno me dole ne vuče ništa. Jedino bih volio vidjeti grob svog oca. I to je sve. Moji su svi u Švedskoj. Mati je gore umrla i sahranjena. Srednji brat je otvorio firmu i ima oko 100 radnika. A došao gore kao izbjeglica i pisao švedske riječi po vojničkom krevetu, da nauči.

Šta hoću da kažem? Da sam odrastao u nekakvog partizanskoj famili, jugoslavenskoj, i dan danas sam Jugoslaven. Ne smeta mi ni Srbin, ni Hrvat, ni katolik, ni crno, ni bijelo, ni ništa. Ali džaba. I sada se pitam: ZAŠTO SAM OVDJE?

Ako je ovaj Bajagilović bio za Jugoslaviju a ti kažeš da se boriš za Jugoslaviju, zašto si promijenio naziv ulice? ZAŠTO? 

Kemo B.

Kemina sjećanja - događaji u komšiluku

Panorama Gornjeg Šehera

Gornji Šeher je bio gotovo potpuno muslimanski kraj. U cijelom kraju, a tu spadaju njegovi dijelovi koji su se zvali Šeher, Ilidža, Grab, Tabaci, Sitari jedni i drugi, te Turbe, bila je samo jedan katolička familija. Tu je poslije drugogo svjetskog rata ostao čovjek iz Austrije, zvao se Goldbaher. Imao je dvije kćerke i kafanu. Kada je on umro, ostala je njegova žena i kćerke, oni su to iznajmljivali i to je radilo. Drugi niko nije bio. Sve ostalo su bili Muslimani.

Kada su problemi počeli početko devedesetih, mislim da je u gradu bilo manje problema nego u njegovoj okolini. Na primjer, mi iz Šehera nismo nikuda išli. Nismo smjeli. Kod Alibabe, s jedne strane, i na Ilidži, s druge, su bili vojni punktovi i ako se pojavi bilo koji muškarac, oni ga pokupe. Ako si dolazio iz grada ili Novoselije pa htio preći na drugu stranu, morao si stati kod punkta. Isto tako i mi ako smo htjeli preći preko mosta kod motela.  Ako si išao iz Male Čaršije ili pak putem sa Šehitluka, morao si stati kod punkta kod Alibabe. Na po' Tvornice obuće je bio ogroman mitraljez s vrećama pijeska okolo, okrenut prema nama. Gore ispod Šehitluka, na obali, u Trokinoj livadi, (mi smo to zvali Karaula), postavljen mitraljez. Ja sa svog prozora gledam direktno u taj mitraljez. I šta sada da ti očekuješ?

U komšiluku se početkom devedesetih svašta događalo. Neki od događaja su skoro za nevjerovati.

Na sredini Vrbase je bila sedra prečnika jedno pet-šest metara. Da bi došao do te sedre, ja ovako visok moram dignuti gaće da se ne pokvase. Voda je, da oprostiš, skoro do muda. Da se ne pokvasiš, dobro podigneš gaće i ideš na prstima. Jednom ćemo Rizo Mušić, Enko Džanić i ja ići uveče hvatati ribu. Mislimo, hajde da uhvatimo koju ribu jer gotovo da nemaš šta jesti. Već je bio septembar mjesec, postalo hladno. Mi smo prešli na tu sedru i tu sjedili. Zabacili ribenjake, čekamo hoće'l se šta javiti ili neće, kada počeše oko nas fijukati meci. Znaš onaj zvuk kada se metak zabije u vodu? Ko iz filmova. Neko nas je vjerojatno skužio s Jajačke stijene. Mi smo pobacali ribenjake i pobjegli gore na uličicu. Kada smo konačno stali onako prestrašeni, nismo par minuta ništa govorili a onda smo se počeli smijati. Gledamo jedan u drugoga i niko od nas nije mokar. Kako smo mi preletili preko vode a niko od nas nije mokar? Shvataš, kako možeš preletiti preko vode a da budeš suv? Što ti je strah i panika! Čak smo se počeli šaliti. Kažemo da smo išli po vodi. Nismo uopšte gazili! K'o Isus. Jednom sam gledao neki američki film kako neko ide po vodi. E tako smo i mi. To sada izgleda smiješno ali bilo je tako.

Jednom smo imali nekakvu bombu, neko je držao u džepu i stražarili smo u ulici ali kada naiđe vojno vozilo da znaš kako smo skakali preko ograda i bježali, da nas ne bi pohvatali.

Jednom prilikom su kod nas u komšiluku Džanići na divlje otvorili kafanu u toku rata. Nije to bila neka kafana. Dok se još imalo nešto para mi se tu skupimo, nešto se i popije, sjedilo se tu. Jednog dana neki taksista sa Bukvaleka je doveo pinzgauera (bilo je to u ono vrijeme kada su iz Splita dovlačili tenkove), i tu ga parkirao. Mi smo se došuljali do tog pinzgauera i klepili nekoliko zolja, ali pošto smo se bojali da bi ih neko mogao naći, zakopali smo ih ispod Šehitluka. Ako bi ih našli, pobili bi nas sviju. Drugo mi ništa nismo imali. Ništa! Niti je bilo ko šta pokušavao. Pogotovo kada su počeli pretraživati kuće da nađu oružje.

Uveče gotovo niko nije mogao spavati pa smo se sakupljali na ulici. Noću bi oni zapucali odozgo, bilo je strašno i niko oka nije mogao sklopiti. Pitam se ZAŠTO? Zašto su navalili baš na nas u Šeheru? Niko od nas nikome nije ništa nažao učinio! Niko od nas nije metka isplaio!

Bez komentara

Bit će velikog belaja

Kemo na "zadatku" ovih dana
negdje u okolini Jacksonville-a

Kemina priča o izlasku iz Banjaluke, objavljena nedavno u nekoliko nastavaka, je izazvala prilično interesiranje posjetilaca bloga. Bilo je i onih koji su sugerirali da bi Kemo trebao svoju priču staviti na papir, da sve uokviri u knjigu koja bi na taj način ostala kao svjedočenje o sudbinama mnogih koji su se iznenada našli u situaciji da se moraju boriti za život, ne shvaćajući šta ih je zapravo snašlo. Slažem se s njima jer vjerujem da bi Kemina kazivanja o životu u Gornjem Šeheru, njegovom putu do Amerike i životu u novoj domovini bila interesantna za mnoge. Da li će se to dogoditi, ne znam. Većina nas smatra da naš život nije vrijedan zapisivanja i u tome griješimo. Svaka naša zapisana riječ je veliki doprinos razumijevanju situacije u Banjaluci od kraja osamdesetih i dalje i siguran sam da će njena važnost rasti svakom proteklom godinom jer nas je sve manje i manje.

Iz mog razgovora s Kemom ostalo je još toga neobjavljenog. Preslušao sam snimak ponovo i od onoga što je ostalo pripremio ovaj prilog koji govori o sredine u kojoj je odrastao, njegovoj familiji i kući, nekim događajima koji su uticali na njegov život a i živote mnogih drugih iz našeg grada.

Evo šta mi je Kemo govorio:

O situaciji na poslu

Interesantno je bilo ponašanje mojih radnih kolega. Na primjer, Zoran Jovanović, viši tehničar, dolazio je svaki dan u moju kancelariju i raspitivao se šta se u Šeheru dešava. Pitam se zašto mu je Gornji Šeher bio toliko interesantan?

Novo Dragičević, isto tako tehničar, bio pomoćni fudbalski sudija, je pjenio. Javio se u vojsku dobrovoljno. U njegovoj jedinici je major bio Musliman i on nije htio da bude tamo. Vratio se na posao ali je kasnije otišao oponovo. Sve su to za mene bila neka čudna ponašanja.

Još jedan veoma interesantan detalj. 

Sa Novo sam se družio. Njegovi su iz Piskavice. Njegov otac Stole i mati mu Beba su u Piskavici imali veliko imanje. Imali su šljive i ja sam išao kod njih i kupio šljive da bih pravio rakiju. Stole je negdje gore u Rudarskoj držao neku radnju, bio poslovođa. Napravio sebi kuću u Bojića Hanu. Novo je imao stan od bolnice. Godinu i pol dana je pred rat. Rata još uopšte nema. Marković je na vlasti, istom došao. Odlična situacija. Ja išao u Austriju i kupovao auto dijelove za one Markovićeve pare. Dolazim na austrijsku granicu, pokažem naš pasoš, niko me ne pita, idem dalje bez problema.

Jednog dana sretnem ja Stolu, Novinog oca, na Tržnici. Izpozdravljamo se nas dvojica, malo popričamo i on meni kaže.

 „A što češ ti ovdje? Ti si dobar majstor, što ne ideš u Austriju, Njemačku raditi?“

 A meni je fino u Banjaluci, ne ide mi se nikuda. Sa svojom rajom sam, familijom. Ovo što zarađujem ovdje, meni je dobro. Radio sam u preduzeću, radio kod kuće na crno i meni bilo odlično. Nije me interesovao zapad. Mogao sam fino živjeti, ja i žena. Napravio sebi kuću, imao auto, išlo se na more, išlo se štokuda, bilo mi lijepo.

“Kemo“, kaže ti on meni. „Ne znaš ti, ali se belaj sprema“.

Čuj, belaj se sprema! Niko belaj ne spominje. Ni na televiziji nema belaja.

„Bogami“, kaže on „eno kod nas su nekakvi dolazili iz opštenarodne odbrane i zaštite i tjerali i one stare snaše da pucaju, da vježbaju“.

Bila je to 88. Nema rata, nema ništa. Niko ne spominje. Čak ni Milošević nije bio ono.

„Bit će veliki belaj, ja ti kažem. Ja to znam.“

Meni je to čudno bilo jer nema nikakvog pojma o ratu. A kako je to znao. Već su dolazili i obučavali raju po selima. 

A mi nismo znali ništa.

Nastavit će se...

In memoriam - Slavica Jungić (9.4.2014. - 9.4.2016.)

SLAVICA JUNGIĆ (9.4.2014. – 9.4.2016.)

Proljeće je, u punoj svojoj ljepoti, koliko si ga voljela.

Sljeme nas zove, i njega si voljela.

Nedostaje nam tvoja radost životu i zvonak smijeh!

Jako nam nedostaješ draga naša prijateljice!

S ljubavlju,

Nataša

ENISA - UMJESTO KOMENTARA

Godišnjica smrti moje majke potsjeti me na Slavicu. Bile smo gimnazijske kolegice, sretale se na proslavama mature, u Zagrebu češće kad je Neda dolazila. Animator susreta bila je Nataša. Obično bi se sastajale u Maksimiru uz čaj ili kafu, uz smijeh i šale. Iako je bila bolesna, nikad se nije žalila. Živila je za svoju djecu i unuku, borila se sa bolešću do zadnjeg trena. Ostaće nam u dugom i lijepom sjećanju.

Enisa

EMIRA - UMJESTO KOMENTARA

Zdravo Co, 

ovih dana sam cesto mislila na Slavicu, valjda bas zbog godisnjice. 

Sve dok joj bolest nije uzela svu snagu, optimizam i vjeciti osmjeh su bili Slavicin 'trade mark'. Ostavila je divne uspomene koje i danas izmame osmjeh. 

Mnogi nasi prijatelji su vec otisli i svako od njih nam nedostaje na poseban nacin jer je i svako od njih bio poseban, drugaciji. I svi su na neki nacin obogatili nas zivot i ucinili ga ljepsim.

Citajuci jednu knjigu naletih na pasus koji sam prepisala da ne zaboravim. Usput sam i prevela, kako sam najbolje znala, i stavila fotografiju sto sam je napravila u Karlskroni, Svedska. Nekako mi se tako slozilo u tom trenutku. 


Pozdrav, 

Emira

Banjaluka opet slavi

Banjaluka se opet „proslavila“ jednim „kulturnim događajem“ po čemu je postala poznata još tamo negdje od kraja osamdesetih prošlog vijeka. Skupilo se (i još uvijek se skuplja) svašta u tom našem gradu od tog vremena i rezultati se primjećuju na svakom koraku. Zadnji događaj je vezan za nedavnu odluku haškog suda za ratne zločine u bivšoj nam domovini kojom je individua pod imenom Vojislav Šešelj oslobođena svih optužbi za svoje djelovanje prije i tokom zadnjeg rata.

Na stranu što mi nikada neće biti jasno kako je takva sramna odluka mogla biti donijeta (valjda se sud drži pravila da budalu ne možeš osuditi za postupke jer budala toga nije svjesna), teško mogu da prihvatim da je mladost u Banjaluci toliko moralno pala da tu istu budalu slavi kao heroja. Govori to o moralnom propadanju jedne nacije kojem se ne nazire kraj.

A možda griješim. Vjerojatno je tako bilo i ranije samo se sve krilo u užim (porodičnim) krugovima. Sada, kada su maske pale, skrivanja nema. Kada malo bolje razmislim, možda je to i bolje. I poštenije. Čovjek zna na čemu je.  Nema iznenađenja. Ni razočarenja.

Propada Banjaluka sve dublje u glib primitivizma i nacionalizma a niko se ne buni.

A bio je to nekada lijepi grad. Ili smo ga samo mi takvim osjećali. 

Malo slika iz Australije

Moji planovi za penziju su uključivali putovanja. Dosta putovanja. Mnogo je mjesta na zemaljskoj kugli koja bih volio posjetiti a da li ću to i ostvariti ovisi o više faktora. Zdravlje je jedan od glavnih a ima i drugih koji me sprečavaju da uživam u ljepotama ove naše planete prije nego krenem na vjenčni počinak. Neki vjeruju da će tek tada uživati (naravno, ako završe u raju a znamo da to treba zaslužiti na ovom svijetu) a ja bih da uživam sada a kasnije kako bude.

Australija je jedno od mjesta koje bih definitivno želio vidjeti. Iako sam zadnjih godina o ovom dalekom kontinetnu saznao mnogo uz pomoć novih tehnologija i prijatelja i poznanika koji su se tamo skrasili, još uvijek je to za mene pomalo mistični dio ove naše planete koji krije mnoga iznenađenja.

Dok čekam da i na mene dođe red da se otisnem preko Pacifika, prikupio sam nekoliko fotografija koje mi je kćer poslala za vrijeme prošlomjesečne posjete Sidneju. Mlađi od putovanja ne prave frku kao mi stariji i za njih niti jedno mjesto na kugli zemaljskoj nije nedostupno. Zadnjih  mjesec i pol Sanja je provela u ovom lijepom gradu na istočnoj obali Australije i osjetila život njegovog običnog građanina. Pored grada, obišla je i bližu okolinu a neke detalje je uhvatila okom kamere. Kako više niko neće da troši vrijeme na pisanje, nisam je uspio ubijediti da za blog napiše par riječi pa fotografije objavljujem bez komentara.

In memoriam - Meliha Husedžinović

Da nije Interneta mnogo toga bi nam ostalo nepoznato. Preko facebook-a saznadoh da je u Sarajevu 31. marta preminula Meliha Husedžinović, sestra moje školske kolegice i aktivne suradnice bloga, Saime.

Iz Saiminih javljanja smo znali da joj je sestra već duže vremena bolesna. Saimino odsustvo s bloga mi je govorilo da nešto nije kako treba jer ljudi se obično povuku u sebe kada ih privatne obeveze okupiraju. To se, čini mi se, potvrdilo i u ovom slučaju. Meliha je izgubila bitku s opakom bolešću i otišla tamo gdje ćemo i mi svi samo još ne znamo kada.

Meliha, po profesiji historičar umjetnosti, je rođena 1945. godine u Banjaluci, gdje je radila u umjetničkoj galeriji sve do diplomiranja, kada se zaposlila u Umjetničkoj galeriji B i H u Sarajevu. Godine 2001., poslije dvadeset godina predanog rada, postavljena je na mjesto direktora galerije gdje je ostavila duboki trag u toj instituciji. Cijeli svoj život je predano radila na populariziranju umjetnosti, posebno u vremenima kada za umjetnost nije bilo dovoljno razumijevanja niti novca kao što je to period iza ovog zadnjeg rata. Meliha je oko sebe okupljala zaljubljenike u umjetnost koji su nalazila načina da u ta teška vremena spriječe da se luč kulture ne ugasi pred vjetrom primitivizma koji je zahvatio naše krajeve.

Iza Melihe je ostao duboki trag dobrote koji niko ne može osporiti. Saimi i ostaloj ožalošćenoj familiji upućujemo naše iskreno saučešće.

UZ ENISIN KOMENTAR