Sretna Nova godina

Čestitke od suradnika bloga

Dubravkinu čestitku možete pogledati OVDJE

Dragi blogeri

Neka vam ova godina bude ispunjena: zdravljem, ljubavi, srecom i svim divnim stvarima koje vi zasluzujete.
Pruzam vam jedan veliki zagrljaj.
Saima

Malo sam se igrao

Božić smo proslavili, bilo je lijepo, a ja sam se malo nakon toga igrao.

Evo šta je na kraju ispalo.

Marija Bistrica - 14.12.2013.

Posjet ovom zagorskom svetištu došao je sasvim neočekivano. Tek što sam izrekla da mi je drago da prestajem sa zimskim izletima, došao je ovaj.

Poklopio se s ugođajem predbožićnih dana, pa vam stoga šaljem ovaj zapis.

Spremali smo se na Sljeme udahnuti čist zrak i uživati u šetnji po suncu, kojih sve manje imamo zadnjih dana, jaka anticiklona drži se već danima, gusta magla pritisla je grad i nizinu.

Jedna sam od rijetkih koja voli maglu, ima u njoj ljepote i tajnovitosti, ali ne volim kad traje po cijeli dan i danima.

Prijatelji predložili da idemo na Sljeme preko Marije Bistrice, znajući da nas dvoje nismo tamo nikad bili, a svega je 30-tak kilometara od Zagreba.

Obradovali smo se, iako je bilo jasno da će nam po gustoj magli vidno polje biti znatno suženo. Bilo je lijepo gledati bjelinu inja po drveću uz cestu i mliječnu pozadinu.

Znala sam da idemo posjetiti najčuvenije hodočasničko mjesto u Hrvatskoj, vidjela sam ga i na TV ekranima podosta puta, ali nisam očekivala toliko velik kompleks, izvanredne, brojne i raznolike arhitekture, lijepog položaja i zanimljive povijesti.

Osjećala sam se vrlo neugodno što ga nismo do sada posjetili. Što je bio razlog, teško je reći. Moguće je da smo zaključili da nam tamo nije mjesto.

Što god bilo, pogriješili smo. 

Istina, hodočasnički kompleks nije ovako izgledao do posjeta Pape, 2003. godine, kada je mnogo toga obnovljeno, križni put popločan, završene sve postaje križnog puta, a gradski trg ispred svetišta sređen.

Cijeli kompleks izgleda “svjetski”, obišli smo unutarnje prostore i vanjsko gledalište, te se popeli do zadnje postaje križnog puta. Prošli smo svoju Kalvariju. Sami!
U maglovitom danu, bjelini mraza, hladnoći i vlazi koje nisu bile ugodne, uz postaje s prizorima iz zadnjih dana Kristova života, ne može se ne osjetiti patnja čovjeka.

Iznevjerili su ga! Čine to do dana današnjeg, a zaklinju mu se. Lažu ga!

Gdje li se ljubav izgubila?

Posjetit ću Mariju Bistricu i na proljeće, kad sve prolista i procvjeta i sunce obasja cijeli kraj, birat ću dan kad nema procesija.

Gradski je trg lijep, kitnjasto je popločan, fasade kuća su čiste, središnja jelka je okićena licitarskim ukrasima, meni najdražima, bilo je i nekoliko štandova s licitarima i igračkama, izvorno hrvatskim proizvodima pod UNESCO-vom zaštitom, i drugih  domaćih suvenira i nezaobilazno kuhano vino na štednjaku s početka 20.st.

Sredinom dana prostor bazilike i trga se popunjavao turistima, i to gibanje, glasovi i glazba davali su sasvim drugačiji ton.

Poslije ručka i nezaobilaznih zagorskih štrukli i kuhanog vina vraćali smo se preko Stubičkih toplica i Sljemena u Zagreb. Tek kod planinarskog doma Hunjka, cca 800m n.v., iako je bilo već blizu 16h i spuštala se noć, magla je ostala ispod nas, a zalazeće je zimsko koso sunce davalo čarobnu sliku prirode i pamuka tamo dolje gdje je trebao biti Zagreb. Povratak niz Medvednicu bio je opasan, u magli se jedva nazirala bijela rubna crta na cesti, a na nekim je mjestima bila prekrivena tankim slojem leda. Sve je dobro završilo, i s noći, zadovoljni vratismo se toplom domu.

Bili vjernici ili ne preporučujem posjetu Mariji Bistrici, birati vrijeme kad je što manje posjetitelja; oplemenit će vas. Osjetit će te bliskost, jedni s Bogom, drugi s Univerzumom i dubok unutarnji mir u relaciji s Njim.

Iz svega isključujem Crkvu, njenu hijerahiju i euharistiju, s njom nisam u miru.

Mjesto Bistrica dobilo je ime po potoku koji njime protječe. Spominje se prvi put 1209. u povelji kojom hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. vraća županu Vratislavu njegove zaplijenjene posjede, uključujući i Bistricu. Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Od 1731. svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.

Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Kip je pronađen 1684. i od tada počinju brojna hodočašća.

Današnja župna crkva u Mariji Bistrici građena je između 1879. i 1882. godine prema nacrtu poznatog bečkoga arhitekta Schmidta, a pod nadzorom njegova učenika Hermana Bolléa.  http://hr.wikipedia.org/wiki/Hermann_Bollé

Djelomično je izgrađena na starim baroknim temeljima i proširena u neorenesansnom stilu. Slikar

Ferdo Quiquerez naslikao je 22 čudotvorna uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke, a D. Novak izradio kipove Krista Raspetoga i Sv. Kristofora.

Za vrijeme gradnje, uoči blagdana Uznesenja Marijina izbio je požar u kojem je oštećena cijela unutrašnjost crkve, osim velikoga oltara i čudesnog kipa Majke Božje. Novi je oltar posvećen 1883. godine a bistrička crkva 1923. godine dobiva od pape Pija XI. naziv manje bazilike.

Stilske karakteristike gotičkog kipa crne Bistričke Madone odredila je u novije vrijeme dr. Anđela Horvat koja ga datira u 15. st. Izvorno je kip bio svijetle puti dok su haljina i plašt bili obojani i tek je naknadno, tijekom stoljeća, poprimio tamnu put i boju što je danas jedno od njegovim karakterističnih obilježja. Marijanska haljina svojim horizontalnim, eliptičnim naborima zadebljanih rubova i kaskadama nabora postrance proizlazi iz stila tzv. «lijepih Madona» iz vremena oko 1410.-20. Nekoliko desetljeća kasnije u manje vještim rukama jednog domaćeg majstora taj je sistem nabora otvrdnuo, anonimni majstor nije mogao slijediti vrhunska likovna ostvarenja. Uspio je ostvariti lik Bogorodice u svojoj naivnoj osebujnosti. 

Selidba kipa, njegovo skrivanje i dva pronalaženja budila su vjeru u njegovu čudotvornu moć.

Na stotine i tisuće čudesnih uslišanja po zagovoru Bogorodice širilo je slavu Majke Božje Bistričke. Nadbiskup zagrebački Antun Bauer 1935. godine okrunio je zlatnom krunom čudotvorni kip Majke Božje Bistričke i proglasio je Kraljicom Hrvata.

Godine 1943. postavljene su prve četiri postaje Križnog puta od kararskoga mramora u naravnoj veličini, isklesane u Italiji.

Godine 1972. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ustanovio je nadbiskupski odbor za uređenje proštenišnoga prostora. U godinama koje su slijedile podignute su nove postaje križnog puta, djelo naših poznatih akademskih kipara: Krune Bošnjaka (V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević ( XIII.), Stanka Jančića (VII, IX, XI, XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante Starčevića (VIII. postaja).

Nataša

https://maps.google.hr/maps/ms?client=firefox-a&ie=UTF8&t=h&oe=UTF8&msa=0&msid=218278792264577371900.00049e86ca415ff8c3887

http://www.google.com/search?q=MARIJA+BISTRICA&client=safari&rls=en&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=2FmtUr3SOene7Aah54GgDw&ved=0CD0QsAQ&biw=2364&bih=1183

Sutra je Božić

Čestitke od familije, prijatelja i poznanika

Sutra je Božić. Praznik u USA koji slave svi, bez obzira da li su vjernici ili ne. Ne radi se dva dana pa i oni kojima nije do njega se ne bune. Ne radiš, a plaćen si. Ne dešava se to baš često u državi gdje novac pokreće sve. U šoping centre se ne može prići. Kupuju se pokloni. I ko može, i ko ne može. Čini mi se više oni koji ne mogu. Kuponi sa popustima mame pa se kupuje i ono što treba i ono što ne treba. Više ono što ne treba, rekao bih. Na radio stanicama se vrte božične pjesme. Rijetko možeš naći neku koja svira običnu, svakodnevnu muziku. Ima jedna radio stanica koja sa božičnim pjesmana počne odmah poslije Thanksgiving-a i ne prestaje do iza Božića. Nju obično slušamo ujutro jer ima najbolje informacije o vremenu i stanju na putevima jerje to važno za Neru kada se ujutro zaputi na posao. Sve pjesme sam naučio napamet i stalno mi odzvanjaju u glavi, čak i onda kada radio nije uključen. 

Davor i Chantel

Kuće se kite svime i svačim, već prema ukusu vlasnika. Ima tu ukusno ukrašenih dvorišta i kuća ali je više kića. Neki kupuju nove ukrase svake godine a ima i onih koji božična svjetla nikada ne skidaju pa lampice svijetle tokom cijele godine. Čestitke za Božić se šalju na sve strane. Svi čestitaju svima, čak i ako su se nekad davno slučajno sreli i više se ne viđaju.

Tako je to u USA i teško je ostati po strani. Koliko god se trudili da ne padnemo pod uticaj ovog potrošačkog mentaliteta, ne možemo se potpuno izvuči iz njegovih kandži.

U mojoj familiji se Božič slavio od kada znam za sebe. Bilo je to doba kada se kitila jelka, pekla pečenica, pravili kolači, okupljala familija. Bilo je i poklona. Bilo je tako godinama sve dok nas „demokratske promjene“ i novokomponovani vjernici ne poslaše preko velike bare i rasturiše familiju da se više nikada na jednom mjestu ne okupi.

Sanja negdje u Hong Kongu

Božić slavimo i u novoj domovini ali su ta slavlja drugačija nego nekada. Familija, ono što je od nje još živo, je daleko a i djeca nisu u blizini. Odavno su otišla svojim putem ali se za Božić ipak okupimo na jednom mjestu. Davor je još prije par dana sa djevojkom stigao iz Holandije gdje se trenutno skrasio a Sanju još očekujemo. Posao ju je odveo u Šangaj i Hong Kong, a ružno vrijeme je zarobilo u Torontu pa još nije stigla kući. Ako Bog da, kod kuće će biti za Badnje veče pa ćemo se ipak svi naći za stolom da nastavimo tradiciju i ovdje, hiljadama kilometara daleko od rodnog grada. I čestitke su stigle, kolači su napravljeni, pokloni kupljeni, a jelka okićena. Samo pečenice nema jer je nema ko pojesti.

A sutra, na Božič, već po tradiciji,  stižu nam Tufekčići, da ga s njima proslavimo pa će opet biti puna kuća.

Svima onima koji sutra slave Božić, bez obzira da li su vjernici ili ne, upućujem iskrene čestitke, sa željom da ga proslave u sreći i veselju u društvu obitelji i prijatelja. 

O Kusturici

Danas se u "Oslobodjenju" na zadnjoj stranici pojavio slijedeći tekst:

"Režiser Emir Kusturica, smatra da je Sarajevo etnički očišćeno, da u njemu danas 95% stanovništva čine muslimani, te da je najmanje 150.000 do 200.000 hiljada Srba potisnuto iz tog grada. U interviju za "Rusiju danas", Kusturica je objasnio da bi u Sarajevo otišao bez ikakvih emocija, jer je vćcina onog što je volio nestalo u ratu.

"Grad čine ljudi - kada iziđete u noćni život u Moskvi, idete na mjesta gdje pronalazite ljude, zato što masa nije nešto što vas zanima, a ova masa se promijenila - društveno, vjerski, intelektualno i ona 20 godina gradi sistem vrijednosti u koji se ja ne uklapam." rekao je Kusturica. On navodi da je žrtva fundamentalizma u Bosni i da je "etnički očišćen iz Sarajeva sa 150.000 - 200.000 Srba. Koliko god sam se borio za opstanak Jugoslavije, a živim danas u Republici Srpskoj, smatram da ako djelite mjesto sa nekim ko govori među katolicima i pravoslavcima, da će muslimanska ideologija na kraju pobijediti, budućnost te države nije garantovana”, kazao je Kusturica.

Ovaj tekst me je ražalostio (dala sam sebi zadatak, da me ništa ne "raspucava" i loše djeluje na moje psihičko zdravlje).

Nikad ne osporavam Kusturičin umjetnički talenat, niti ću. Za mnoge umjetnike svijeta se znalo iz istorije da su mnogi bili čudaci. Ne osporavam mu ni izbor mjesta gdje će živjeti i kako će živjeti. 
Svaki čovjek po mom, kao jedinka, ima pravo da sam odabire "kako će sijati i kako žnjeti.”
Osjetila sam potrebu da odmah napišem svoje razmišljanje o ovom tekstu iz "Oslobodjenja".

Ja ne mogu pisati o 1941-1942, 43-ćoj..., jer nisam bila ni rođena tada, niti sam u bilo čemu učestvovala.
Ali o 1992-goj, 93-ćoj... ne može mi niko pričati ko se nije ovde našao u to vrijeme.
Kusturica je bio otsutan iz Sarajevo u početku ovog haosa i nikad za ovih 21 godinu nije bio u Sarajevu.
On kaže da je potisnut iz Sarajeva zajedno sa 150.000- 200.000 Srba iz Sarajeva.

Srbi koji su odlazili nisu bili potisnuti iz Sarajeva nego su svojom voljom i organizovanim avio prevozom od strane bivše JNA otišli za Beograd. To je bio najveći broj. Drugi su odlazili na obljižnje vikendice u okolini Sarajeva jer su bili organizovano "otjerani" jer su imali informaciju da će biti rata i da se sklone na teritorije koje su već uveliko imale natpise "SAO....?." Onda su iz Sarajeva konvojima autobusa odlazili Jevreji, Makedonci a u konvojima autobusa djeca i žene "obaviještenih muslimana i Hrvata" prema Hrvatskoj. Sve je to postignuto na osnovu LAŽI tadašnjeg srpskog političkog rukovodstva . Onog koji je danas 95% osuđeno ili mu se sudi u Hagu. Ta laž je bila da će se svi vratiti svojim kućama i stanovima najdalje za 10-tak dana. 

U Hagu jer svijet ima snimke i dokumente, da će Sarajevo biti uništeno za toliko dana, imajući u vidu svo oružje usmjereno sa brda prema Sarajevu. Svakodnevno se ta istina saznaje u svijetu I čak i u Srbiji. Samo u republici Srpskoj nikada. Možda i zato što i oni spadaju u "glupe Bosance" kako nas vjekovima zovu bez obzira na vjeru i naciju.

Kad Kusturica kaže da u Sarajevu nema Srba on ne zna da 100.000 Srba živi u Sarajevu samo je izmjenjen naziv. Ne zove se Sarajevo nego Istočno Sarajevo. Počinje na putu preme Trebeviću i Dejtonska granica ide kroz mnoge kuće - polovinom . Pola kuće je u Federaciji pola u RS. Oni tamo nemaju nikakvih sadržaja ali imaju trolejbus do Dobrinje i stotinjak metara udaljenosti od Istočnog Sarajeva. Prije rata i Pale i Jahorina i Trnovo su pripadali Sarajevu. Kako Kusturica "potisnu" 100.000 Srba iz "Sarajeva". Oni dolaze u Sarajevo, mi idemo na Jahorinu, Lukavicu, Srpsku Ilidžu jer to je za nas jedan grad. Oni ne postoje fizički ni za Dodika ni za Kusturicu. Problem su oni Srbi u čijim je glavama srpstvo i srbovanje na prvom mjestu i oni ostaju u torovima, jer im je to vaćnije od sopstvenog prosperiteta i napretka. Izreci ovo sve na Ruskoj televiziji i ostati ćiv. Ako sam vjeruje u to, onda je budala, ako to radi samo za vlastitu korist, nije jedini.

On moze biti uvrijeđen, jer mu je stan u Sarajevu bespravno zauzeo N. Ibrišimović. On je to isto uradio u Višegradu. Sagradio Andrić grad na tuđem zemljištvu. Zato bi mu bilo pametnije da bar šuti.

Meni je sad mnogo lakše poslije ovog teksta, jer kad na blogu pročita samo Co, meni je dovoljno. Ne bih mogla ovako da si olakšam govoreći, jer me samo ono što u pola sata iziđe iz mene pomaže.

Danas mi je nas drug Bude iz Beograda poslao ovaj divni tekst iz Beograda. Ide divno kao nastavak mog prethodnog teksta.

(Ako ne ide na ćirilici, ti ga Co prepisi.)

Д.РАДОВИЋ:"КАД СЕ ЛАНСИРА  лаж,то је као да сте просули јастук перја,а кад пласирате деманти,то је КАО ДА СКУПЉАТЕ ПЕРО ПО ПЕРО"!

Danas je na TV SA gostovao Brano Likić koji je došao u Sarajevo. REKAO JE NESTO DIVNO. "Da je valiki broj Bosanaca I Hercegovaca otišao u svijet bez išta. Veliki procenat njih je u raznim djelovima svijeta postigao fantastične uspjehe. To je znak da Bosna ima velike potencijale i u ljudima a pogotovo u resursima. Novinarka mu je rekla "Vi ste rođeni u Bijeljini " na što je on rekao " ne ja sam rođen u Sarajevu. U Ulici Vase Miskina, Sada Ferhadiji, i u svom je stanu. Na društvenim mrežama je pronašao tu informaciju o mjestu rođenja. Kako neka budala ima pustu želju da i na ovaj način laže i “otiskuje" nase divne sugrađane. Jako je uspješan A "Novom primitizmu” i mnogim najznačajnijim orkestrima on je idejni pomagač.

Saima

Advent u srcu Zagreba

Jelačić plac

Ni jedne godine, pa ni ove, nismo propustili priliku naći se u centru grada u vrijeme Adventa. S Filipom i Dominikom to postaje sve teža i teža misija jer ih je jako teško držati na oku u neopisivoj gužvi, a bez njih to nije to.  I oni vole s nama, znaju da su dida i baka za njih široke ruke. Uz obaveznu picu, fritule, toplu čokoladu, tu je još puno želja za kojekakvim drangulijama. I ako se sve to prodaje na puno mjesta redovi čekanja su ogromni. Izrazili su i želju da ih slikamo na ponijima, ali nam ćerka to nije dozvolila. Kaže da je to jako stresno i naporno za te jadne životinje. Složila sam se s njom, o tome prije nisam razmišljala. Naše odustajanje im nije baš puno pomoglo, ali je bar nama savjest bila mirna.

Filip i Dominik

Jelačić plac je stvarno pretrpan; ogromna pozornica sa prigodnim programom, ogroman šator pun ljudi, klizalište, adventskom vijencu smo jedva prišli. U Bogovićevoj pravi slalom. Sva sam se zalila kuhanim vinom trčeći za djecom i izbjegavajući posjetitelje sajma. Naj više me se dojmio Zrinjevac. Prekrasno svijetli okićen sa bezbroj sitnih lampica, male bijele drvene kučice, dodatno dekorirano starim biciklima i sankama. Zbilja maštovito i vrlo ugodno za oko. Napravila sam hrpu fotografija ali zbog gužve nisam baš uspjela dočarati atmosveru adventske noći u Zagrebu.

Lijepi pozdrav iz hladnog Zagreba.

Nada

Bicikl

Bogovićeva ulica

Digitalne igre i na ulici

Drangulije

Fontana na Zrinjevcu

Mali bicikl

Paviljon na Zrinjevcu

Huso sa šarafa

Huseina Smailagića, Husu, ili Sinca, kako smo ga zvali, znaju svi koji su radili u Rudi Čajavecu. Radio je Huso u Čajavecu godinama, sve do vremena kada su u našem gradu neki postali nepodobni. Bilo je to devedesetih kada je gradom vladao Brđanin i njegova klika. Tada su mnogi muslimani i Hrvati dobili otkaze i većina ih je završila u progonstvu.

Godinu-dvije prije tih događaja sam napustio Profesionalu i otvorio svoju firmu ali sam zadržao veze sa rajom iz fabrike. Redovito sam dobivao izvještaje o događajima u fabrici i znao šta se događa. Tek u danima kada je počelo ludilo informacije su postale rjeđe. Znao sam da se dijele otkazi ali nisam znao detalje.

Od polovine devedesettreće do polovine devedesetčetvrte sam kao izbjeglica preživljavao u Zagrebu u kojem se skupilo dosta izbjeglica iz Banjaluke. Tu i tamo bih nabasao na nekoga iz fabrike i tako saznavao sudbine pojedinaca. Jednom, tako, neko mi reče: „Jesi li čuo za Sinca“? „Šta“? upitah. „Jesi li čuo da je završio na šarafu"? "Kakvom šarafu“? „Eno Huse na sjevernom polu!“

Tako sam saznao za njegovu sudbinu koja ga je odvela u zemlju Eskima. Mi smo tih dana čekali odluku o odlasku u Ameriku.  Aplicirao sam za odlazak u više zemalje, između ostalog u Kanadu, Švedsku i Norvešku, ne razmišljajući da bismo mogli završiti tamo gdje je bog rekao laku noć. Na sreću, prihvati nas Amerika i završismo u Pittsburgh-u. A Huse, eto završi na šarafu, nakon što je u fabrici kojoj je toliko toga dao odjednom postao nepodoban.

Sa Husom sam uspostavio kontakt prije par mjeseci preko facebook-a i sada imam informacije iz prve ruke. Čuli smo se telefonom pa mi je Sinac ispričao nekoliko događaja iz onih dana devedesetih, te prvih izbjegličkih dana koje oslikavaju jedno vrijeme za koje nismo pomislili da će ikada doći. Huso priča iskreno, otvoreno, kao što je to uvijek činio. Nema kod njega zamotavanja riječi u šarene papire, zavisno od  prilika i slušaoca. Priča Huse jasnim, svima razumljivim jezikom i riječima u kojima nema dvoumice. Takvog ga se sjećam iz fabrike, takav je ostao. Mnogima to ne odgovara ali Huso na to ne obraća pažnju. Zbog toga sam ga uvijek cijenio.

U par priloga ću prenijeti Husine dogodovštine, ma kako bila prijatna za uši jednim i neugodna  za druge.

Za početak, evo jedne interesantne crtice iz njegovog izbjegličkog života, Husinim riječima.

Članak u švedskim novinama je iz 1996. godine, neposredno kada sam iz Norveške uspio da dođem kod kćerke u Švedsku. U to vrijeme sam išao u školu i tada sam još prilično dobro govorio švedski a danas sam već više od polovice zaboravio jer nemam prakse, ne družim se s njima. Jednog dana pozvao me novinar lokalnog lista pokrajine Vermland i pitao me šta ja mogu da kažem  u vezi povrtaku u Bosnu jer je međunarodna zajednica izdvojila ogromne pare da se mi vratimo u Bosnu. Ja sam njemu tada rekao: "Od toga nema ništa, jer da su oni (međunarodna zajednica) htjeli nešto da urade oni ne bi dozvolili da se dogodi što se dogodilo, i ja ne vjerujem u te njihove namjere. Ja, da ti kažem, ostajem u Švedskoj trajno, nema od povrtaka ništa". On se malo začudio ali eto, to je bilo 1996. i evo danas se vidi da sam ja bio u pravu.

Na jednom mjestu u tom tekstu se vidi da sam također rekao da sam u Banjaluci rekao (Viti Rakiću) "neću više sa vama Srbima pa taman otišao na Sjeverni pol." A tako me i zapalo. Kad sam došao u Norvešku, bacilo me tamo na Sjeverni pol, haman. Razgovarao sam i trgovao sa Eskimima oko onih njihovih koža.

2001. godine kada sam u Banjaluci sreo Vitu, tamo u baraci gdje su se kupovali stanovi (nisam ga mogao izbjeći), on mi priđe i pozdravi se i upita kako je ono bilo na Sjevernom polu? Ja sam reko, nije bilo loše, nije dugo trajalo (jedno dvije godine) i da sam nakon toga došao kod djece i situacija se puno promijenila. 

A i gore mi je bilo ugodno, ne mogu nikada da se požalim. Niti je to bila neka velika hladnoća, kao što svijet misli. 

Evo ovo bi bilo prvo Husino javljanje. Slijedećih dana će biti još toga. Bit će tu interesantnih događaja iz fabrike devedesetih i susreta sa bivšim radnim kolegama.

U Jerevanu, drugi put

Polako se uklapamo u sarajevsku atmosferu jer su nam proslog vikenda opet bili gosti iz Sibenika. Kcerka i zet od Vicine tetke. Postali smo pravi turisticki vodici. Izgleda da je u Hrvatskoj i Sloveniji postao "brend" otici u Sarajevu. Ali i turista sa svih strana svijeta je svaki put sve vise. Ni godisnja doba nemaju promjene u tom pogledu.
Puno je mladog svijeta. Vice ima puno rodbine i prije rata nasih generacija ali skoro nikad niko nije dolazio niti igdje putovao. Meni je drago sto su mladje generacije promjenile te navike.

Sad bi malo o svojim utiscima u Jerevanu. Svako putovanje donosi nove dozivljaje i nova saznanja.

Mi smo isli preko Istambula do Tbilisija (Gruzija), jer Tursko - Armenski odnosi vec 100 godina nisu nikad diplomatski obnovljeni. Razlog je bio genocid nad Armencima prije 100 godina.
O tome su nam najvise pricale ove kolege i Frane koji su stranci u Armeniji.
Bili smo pozvani opet kod onog istog kolege koji nas je i prosli put pozvao njegovoj kuci. Jako su gostoprimljivi, a pogotovo prema strancima jer su dugo bili zatvorena zemlja. Ovaj put su bili i njegovi roditelji. I majka i otac 70-to godisnjaci. Imaju obicaj neprestanog nazdravljanja uz pice i stalno novo izrazavanje dobrodoslice. 

Stalno se mora piti a svi gosti se nadmecu u smisljanju zdravica. Vrlo im je bitno biti najbolji. Ali od svega je najzanimljivije to sto se skoro svi napiju.

Danas je sve sto potrosacko drustvo trazi u posljednjih 15 godina stiglo i kod njih. Svi moguci proizvodi, elektronika , namjestaj, svjetske firme obuce i odjece itd. 
U sobi je bio i novi TV. Bio je ukljucen i bez tona. U jednom trenutku sam bacila pogled na ekran i vidjela neki lik koji mi je licio na nekog turskog glumca mislim iz serije "Kad lisce pada". Frane je sjedio preko puta mene i ja mu kazem da je to neka turska serija. On rece odsjecno "ma, jok, kakvi!!,,,. To je razumjela zena do mene jer govori  ruski. Rece da je to turska serija "Fatmagul", da gleda i "Sulejmana Velicanstvenog. "Onda se javi i djed i rece "da nije sve uvijek onako kako se prica". 
Onda sam saznala i da se preko Gruzije uvozi mnogo turske robe i da im je jeftina i kvalitetna.

Razmisljala sam  da i danas pored ove silne mogucnosti komunikacija i mogucnosti saznavanja istine o svemu vazi i dalje ono "da nije sve kako se prica" odnosno kako se pise.
Mozda gore nego ikada. A mladi su optereceni ipodima, ifonima, mobitelima, kompjuterima i imaju samo svoje sfere interesa i nista ih vise ne zanima.  Rijetki su oni koji traze istinu svuda oko sebe. Ne znam cemu to vodi i kako ce se zavrsavati. Hoce li to biti neki bolji ili gori svijet.

Samo znam da ce borba za profit ostati ista. 

U prilogu nekoliko slika boravka kod izuzetno dobrih i ljubaznih domacina.

Pozdrav Saima


Saima za Nadu

A sada za Nadu. Ocekivala sam da se javis i upitas za tajenstveni proizvod,
jer Milan nije potpisao. Volim sve nase male bosanske "poguzije" ko sto sam
i sama. Uzivamo u malim stvarima. Ovo je ribana cvekla kao salata, posuta
finim crvenim zrncima nara iliti morskog sipka. Volim kiselo pa mi je bilo
super. 

Molba

Prije par dana sam dobio email od jednog našeg prijatelja koji me zamolio da pomognemo jednom našem mladom čovjeku koji radi magistarski rad. Toplo preporučujem svima koji misle da bi popunjavanjem upitnika mogli doprinijeti kvalitetu rada na kojem ovaj naš mladi Bosanac radi da to i urade.

Poštovani,

Pred Vama se nalazi anketni upitnik čijim ispunjavanjem učestvujete u istraživanju koje se sprovodi za potrebu izrade magistarskog rada na postdiplomskom studiju iz oblasti poslovnog upravljanja na zajedničkom programu Master of Business Administration Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i Scuola di Amministrazione Aziendale iz Torina.

Cilj istraživanja je identificirati faktore koji bi eventualno pozitivno uticali na pripadnike bosansko-hercegovačke dijaspore da deponuju dio svoje ušteđevine u banke u Bosni i Hercegovini čime bi se stvorio investicioni fond koji bi mogao biti stavljen u funkciju razvoja države, kao i spremnost ovog dijela populacije da angažuju svoj intelektualni kapital u istu svrhu.  Pod intelektualnim kapitalom dijaspore podrazumijeva se znanje, sposobnosti, radno iskustvo, kreativnost, inovativnost, mreža poslovnih konataka i poslovna reputacija pripadnika dijaspore.

Podaci dobijeni istraživanjem biće isključivo korišteni u naučne svrhe, a rezultati bi eventualno mogli predstavljati osnov za konkretne aktivnosti i pozitivniji odnos nadležnih institucija i organa upravljanja na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini prema dijaspori, kao i zainteresovanih poslovnih subjekata. 

Anketa se popunjava na anonimnoj osnovi, a pitanja iz upitnika ni u najmanjoj mjeri ne zadiru u privatnost ispitanika niti se tiču imovinskog ili boravišnog statusa u Vašoj zemlji boravka.   Popunjavanje upitnika traje svega nekoliko minuta.

Hvala Vam!

http://freeonlinesurveys.com/s.asp?sid=zyvhveeo3kqfulz371871

Gornja Radgona - Bad Radkersburg

Biciklist - prospekt

5.12. 2013., posljednji izlet u ovoj godini.

Drago mi je da je tako, turistička putovanja zimi nisu ugodna, hladno je, neugodno za upoznavanje znamenitosti, dan je kratak, pa se dosta vremena provede u zatvorenom prostoru, drveće je golo, nema cvijeća po ulicama, trgovima, na prozorima i terasama kuća; boje su se izgubile.

Put od Zagreba do Radkersburga traje oko 2,5 h, išli smo preko Macelja do Maribora, zatim skrenuli za Lenart, pa lokalnom cestom za Gornju Radgonu. Cijelo vrijeme nas je pratila bjelina mraza i rumenilo izlazećeg zimskog sunca. Lokalna cesta prolazi Slovenskim goricama, brežuljkastim krajem, poznatim po vinogradima i dobrim vinima. To je i voćarski kraj, proizvode i vrlo cijenjen med i druge pčelarske prozvode. 

Ulazi se u Gornju Radgonu, koja je na 210m n.v, i spušta se do Mure. Mura dijeli Gornju Radgonu u Sloveniji i Bad Radkersburg u Austriji. Granica dviju država prolazi sredinom Mure i sredinom mosta. Za Austro-Ugarske je to bilo mjesto s pretežno slovenskim življem u današnjoj Radgoni, a Austrijancima u Radkersburgu. Nakon propasti Austro-Ugarske grad je podijeljen između dvije države. Most koji je spajao, razdvojio ih je. Bilo je sukoba i posezanja za teritorijem i u 2.sv.ratu. Nakon ulaska Slovenije u EU, most ih opet spaja, nema više graničnog prijelaza, policije i carine.

Trg - adventski vijenac

Grad ima veoma zanimljivu povijest, pronađeni su upotrebni predmeti iz bakrenog i željeznog doba, te iz rimskog vremena. Grad je bio na «Jantarnoj cesti», koja je išla od Baltika do Rijeke, bio je veliko trgovište, čuven po dobrim vinima. Vinovu lozu su donijeli Rimljani. Znatno je stradavao kroz povijest. Prvi put se u 6.st. spominje slavensko pleme, koje su nazivali Vendi ili Vindi,  koje se tu nastanjuje, nemaju svoje pisane zapise i o njemu se vrlo malo zna. Dolaskom Mađara počinju sukobi Austrijanaca i Slavena s njima i gradnja prvih obrambenih utvrda. S nadiranjem Turaka na tim prostorima, gradi se obrambeni zid sa šest bastiona, od kojih je pet sačuvano. Gradio ga je čuveni graditelj Domenico dell¢Allio, koji je gradio fortifikacijske utvrde u Grazu, Varaždinu, Zagrebu, ..

Turci nisu nikad prodrli u grad, niti su ikad srušili zidine u gradovima u kojima ih je gradio. Okolo zidina je bio jarak s vodom, a na južnoj strani i Mura.

Kugin stub

Nakon što su Turci poraženi i više nisu nadirali dublje u Evropu, grad je poharala kuga. Na glavnom Trgu podignut je «kugin» stub. Grad je doživio i veliku poplavu Mure u 16st. Zadnje stradavanje grada i njegovih stanovnika dogodilo se 1945.g ulaskom Crvene Armije, koja je razrušila stari grad gotovo do temelja, ostale su sačuvane jedino crkve, a ono što je najgore stradali su mnogi muškarci, a kažu nije bilo žene koja nije bila silovana. Na Trgu je bio podignut spomenik Crvenoj Armiji, koji su mještani poslije izmjestili i postavili na izlazu iz grada prije mosta na Muri. Važno je istaknuti njihov odnos prema spomenicima; nisu ga srušili, spomenici su spomen na određeno vrijeme i bez obzira na zlo koje ih je snašlo, ostavili su ga, upravo kao spomen na jedan bolan period njihovog grada.

Spomenik Crvenoj armiji

Vodičica nam je ispričala kako je došla do te informacije, koje nema u knjigama. Prolazeći mostom iz Radgone u Radkersbug naišla je na stariju gospođu koja se pored spomenika pomolila i tri puta s bolom na licu rekla – moj Bože, moj Bože, moj Bože. Bilo joj je to neobično, pa se raspitivala kod starijih mještana i kustosa o čemu se radi. Tako je doznala za tragediju koju su preživjele žene Radkersbuga.

Građani su od kraja pedesetih do sredine 70-tih podizali svoj stari grad, podigli su ga iz pepela, svaku kuću, svaku ulicu, zidine, identične starima. Šetajući danas starim gradom nitko ne bi rekao da ne šeta starim srednjovjekovnim gradom, teško bi povjerovali da je grad nanovo izgrađen sredinom 20.st. Za taj pothvat bili su prvi stanovnici koji su dobili evropsku povelju i novčanu pomoć.

Ne podsjeća li to na našu sudbinu, na mostarski novi stari most?

Za one koje zanima pogledajte turističku kartu staroga grada i pojašnjenje:

Langgasse, Duga ulica, dugačka je, po mojoj procjeni oko 800m, ide od sjevernih do južnih vrata grada, odnosno do Mure.

1 – Hauptplatz – najšira, središnja ulica, koju zovu Trg, i dvije uže ulice paralelne njoj, tipična je srednjovjekovna gradnja grada. Na trgu je Gradska kuća s tornjem i reljefima neznanim junacima poginulim u svim ratovima. Tu je i kugin stub, te u 21. stoljeću izgrađen zdenac s vodoskokom, po mom mišljenju promašeno rješenje, u kojem je trenutno interesantan adventski vijenac.

2 – Najljepša i najbogatija palača plemićke obitelji Herberstorff iz 16.st, na koju se naslanja kula, jedini ostatak najstarijih zidina, koje su građene prije dell¢Allio-ovih zidina.

3 – Crkva sv. Ivana Krstitelja iz 18.st, na temeljima stare trobrodne srednjovjekovne crkve. U njoj su pohranjeni srednjovjekovni nadgrobnici s tog lokaliteta.

4 – Muzej grada - stara palača, 16.st , koji je na našu žalost zatvoren u decembru i januaru

5 – Pistorkaserne – vojni objekt, gdje su na zidovima, pretpostavlja se da je tu bila kapelica, otkrivene freske čuvenog slikara Johannesa Aquile, rođenog u Radkersburgu.

6 - Crkva Majke Božje, na istoimenom trgu, sagrađena je na temeljima Sinagoge.

U tom dijelu grada živjeli su Židovi, koje je Dekreteom u 15.st Maksimilijan I protjerao iz Austrije. Gospin trg uskim prolazima izlazi na Trg - Hauptplatz, te u Murgasse, ulicu s rezidencijskim kućama. Prvih 50-tak metara Murgasse je popločana na način kako su sve ulice u gradu od srednjeg  vijeka bile poplačane. Zvali su ih «murske noklice», radi se o oblutcima veličine ženske šake iz Mure. U Bosni bi ih nazvali kaldrma. Interesantno je da je Radkersburg bio dugo vremena jedini grad u Austriji s popločanim ulicama.

7 – Kapucinska crkva, koja je nakon zabrane njihovog reda za Josipa II postala kazališna kuća, pa ju je kasnije zakupio neki privatnik, trgovac i danas je jedina nerestaurirana crkva i propada. Šteta, vrlo je lijepa.

8 – Grazertorplatz iz 19. st, kitnjasta palača, male umjetničke vrijednosti u kojoj je porezna uprava, preko puta nje je interesantna Puchova kuća, u kojoj je živio čuveni Puch, koji se preselio u Graz i tamo osnovao tvornicu bicikla, poslije i motora. Kuću je prije desetak godina oslikala ukrajinska umjetnica. Bicikl, najdraže prevozno sredstvo u gradu, na Hauptplatz-u je i spomen na stari bicikl. Tu je sniljena moja jedina fotografija, kao potvrda da sam tamo bila.

Langgasse zavija prema mostu i na desnoj strani uz poveliko stablo postavljen je već spomenuti spomenik Crvenoj Armiji.

Uz Muru na suprotnoj strani Puchove kuće ide pješačka staza za čuvene toplice. Kad su otkriveni termalni izvori, grad je krenuo u značajnije turističke vode, uz predivne vinograde, voćnjake, biciklističke staze, šetališta i uz kulinarstvo.

G. Radgona - dvorac

S ove strane Mure u Radgoni nalazi se veliki srednjovjekovni dvorac s dva unutarnja dvorišta, danas zakupljen na 50 godina od bogatog Švicarca, vjerojatno domaćih korijena, koji je zatvoren u zimskom periodu, ali smo zahvaljujući unutarnjim radovima imali sreću da nas puste i da uživamo u njegovoj ljepoti.

Radgona je lijepo mjesto na brežuljku s oko 4000 stanovnika, za razliku od Radkersburga koji ih ima upola manje, ali je neusporedivo življi i zanimljiviji.

Langgasse je ulica s dućanima i ponekim kafićem, okićene jelke su ispred vrata, ulice su također okićene, a Trg posebno. Vrijeme je Adventa. Tu je postavljeno i klizalište za djecu, otvoren ali natkriven šator u kojem se nudi kuhano vino i drugo piće, i obavezne kobasice. Na Trgu se skupljaju mještani oba grada i uživaju u dječjim maskama krampusa i vragolijama, druženju s poznanicima i prijateljima uz kuhano vino.

Simpatično, opušteno malo mjesto.

Ručali smo u restoranu hotela -  Austrijski car. Kad god sam u Austriji, gdje god ručala, hrana im je vrhunska.

Lijep izlet za dušu i tijelo.

Obradovala sam se programu izleta za iduću godinu, prvi izlet ( renesansni gradići Furlanije) planira se s prvim danom proljeća.

Nataša 

Biciklist - s druge strane

Crkva sv Ivana Krstitelja

G. Radgona - unutar dvorca

Pistorkaserne stare freske