Mazalica, Mazalica, prezime ti baš stoji!

Preuzeto s portala "Nezavisnih novina"

Politika je kurva, tako kažu, pa je valjda normalno da su to i političari. Rijetki su oni koji su u te vode uplovili s poštenim namjerama. Teško je poštenom čovjeku boriti se protiv gamadi koja se nakotila na sve strane, a posebno u Bosni, gdje oni najgori čvrsto drže konce u svojim rukama već godinama.

Svaki dan skoknem na portal „Nezavisnih novina“ da saznam šta se u mom (bivšem) gradu događa, više iz navike nego što mi je to bitno. Prošlo je već previše vremena otkako su ga krajem osamdesetih zauzeli grmalji i ništa se tu više na bolje ne može promijeniti. Grmalji vode glavnu riječ, njihove se izjave objavljuju, a po reakcijama obične raje jasno je da njihova taktika još uvijek pali. A kada se još ubaci pokoji članak o drugom svjetskom ratu i stradanju srpskog življa od ustaša i balija, komentari pljušte. Kao da se to radi programirano, prema doktorskom receptu,  kako narod ne bi ozdravio.

Ne bih se po ovim pitanjima javljao da me ne pogode izjave pojedinaca koje poznajem. Jedan od tih je i Srđan Mazalica, sin nekadašnjeg mi radnog kolege Milana. To je taj Mazalica koji se jednom davno javio na blog da zaštiti svoga oca od „napada“, tj od istine o transformaciji njegovog oca, od komuniste, do nacionaliste, „prvoborca“ ovog zadnjeg rata. Branio je mladi Mazalica oca od „napada“ od kojih se ne može odbraniti. Za njega je sve što se u našem gradu dogodilo normalno, pa je tako normalno da se useli u stan prognanog kolege, kao da se to samo po sebi razumije. Valjda mladom Mazalici nije jasni šta to znači sačuvati čist obraz. Ako je suditi po njegovim istupima, on obraza nema, jer da ga ima, ne bi se oglašavao tako ružno povodom 25. novembra, Dana ZAVNOBIH-a.

Mladi Mazalica kaže: „U srpskoj se nikada neće slaviti 25. novembar“. Kao da je to nešto ružno, nešto čega se treba stiditi, nešto što narodu na onim prostorima treba ogaditi, iako u jednom trenutku kaže kako mu je rođak bio delegat na istom. Pljuje tako mladi Mazalica na svog rođaka, a pljuje i na svog oca koji je godinama bio u prvim redovima države nastale na tekovinama tog istog ZAVNOBIH-a. Svima nam je poznato da je stari Mazalica bio veliki partijaš, da je bio  najpoznatiji  po tekici koju je nosio ispod pazuha idući s jednog partijskog sastanka na drugi. Neće to mladi Mazalica nigdje spomenuti jer bi mu to oborilo rejting kod glasača kod kojih se najviše glasova prikuplja ako govoriš protiv nekadašnje države u kojoj su i on i njegov otac uživali privilegije dostupne porodicama partijaša.

Posmatrajući ponašanje pojedinaca iz daljine, neopterećen svakodnevnim problemima koje narode, posebno mlade, u onim našim krajevima muče, osjećam sažaljenje prema spodobama kao što je Srđan. Prodati svoju dušu, svoj obraz, za vlast (i, naravno, pare) je jadno. Srđan nije glup, zna on šta radi, kao što je znao i njegov otac kada se šepurio s tekicom ispod pazuha u ona naša vremena.

Ne pada iver daleko od panja, kaže narodna poslovica. Srđan Mazalica je još jedan dokaz da su stari bili u pravu.  

Posjeta slapovima Krke

Odlazak na slapove Krke sa šibenske rive brodom do Skradina. Prolazak ispod šibenskog mosta je čudesan. Na brodu doručak uz ovčji sir, pršuta i vino. Iza toga srdele pripremljene bez greške i salata od hobotnice. Vina po želji.

U Skradinu smo promijenili brod. A to sve za 400 kuna po osobi, vidi se na strancima da su oduševljeni. Jeftino, za njih. Ne znam koju bih cifru mogla napisati jer mnogi Šibenčani nikad u životu nisu bili.  Bila sam nekoliko puta ali nikad u oktobru. Dan predivan, turisti cijelog svijeta a vožnja u okolini od boje šuma, livada i vode. Ono sto neko reče “zeleno, volim te zeleno.“ Desetine zelenih nijansi ali kao da nije oktobar. A tek ciklame. Na svakom komadiću gdje je bila trava bezbroj cvjetova a miris se širi na sve strane.

To smo ja i Zdenka ovjekovječili kao i slapove.

Nova slika je čudo iz  našeg dvorišta. Žuti kacuni na sve strane i u vrtovima i u dvorištu. I nigdje više u selu. Na Igmanu i našim planina ima ih bezbroj ali žute nikad i nigdje nisam vidjela osim ovih naših.

Uživala sam čitajući tvoj prilog iz Rovinja. Zaista je cijela jadranska obala od Istre do Dubrovnika rajsko područje.

Pozdrav Saima

Posjeta Rovinju

Nakon prekrasne jeseni, početkom novembra pade prvi snijeg. Zadrža se kratko ali temperature ostaše niske. Bliži se zima.

Dok sjedim uz prozor i posmatram prve jutarnje mrazove, sjetih se zadnjeg ljeta i druženja s prijateljima. Iako nam je baza bio Ližnjan, malo mjesto u neposrednoj blizini Medulina, obilazili smo i druga mjesta u Istri jer se u njoj ima šta vidjeti.

Tako smo jednog lijepog popodneva skoknuli do Rovinja, lijepog turističkog grada udaljenog 40-tak minuta autom. Želio sam da ga posjetim još odavno ali sam planove stalno odgađao, vjerujući da će za posjetu biti vremena. Ove godine mi se želja konačno ispunila. S Žiškama i Kušmićima smo prošetali uskim ulicama starog dijela grada u kasno ljetnje poslijepodne, dok ga je sunce obasjavalo zlatnim zrakama, onako kako to ono zna samo na Jadranu.

Posjeta gradu nije mogla proći bez obilaska crkve svete Eufemije koja dominira panoramom grada. Usput smo razgledali male, interesantno uređene dućane u kojima se uglavnom prodaju suveniri i umjetnine. Tu i tamo se stisnuo pokoji kafić, s par stolica na kaldrmisanim ulicama po kojima su se vrzmali turisti, škljocajući aparatima u želji da uhvate ljepotu starina bez kojih grad ne bi bio magnet koji ih je privlačio.

U luci je bilo živo. Bašte kafića su uglavnom bile pune, dok je sunce obasjavalo stari grad u pozadini. Nismo odoljeli da ne popijemo još nešto, iako smo nešto ranije popili kavu u kafiću na malom trgu u starom jezgru grada. Ja sam se ovaj put odlučio za sladoled jer zbog problema s kiselinom kavu ne bih smio nikako piti kavu ali kada sam na odmoru na to ne obraćam puno pažnje.

Veče se spuštala i bilo je vrijeme da se pođe kući. Već na izlasku iz grada nas je dočekao sumrak a kada smo stigli kući, zvijezde su već dobrano ukršavale plavo istarsko nebo. Prošao je još jedan dan ljetnjeg odmora. Uskoro ćemo morati nazad u Ameriku, znajući da će nam prijatelji i Istra nedostajati.

I tako će biti sve do slijedećeg susreta.

Spomenik Nikoli Koljeviću

Preuzeto s portala "Nezavisnih novina"

Iz Banjaluke malo, malo, stižu „lijepe“ vijesti. Evo upravo čitam kako je ispred Narodnog pozorišta otkrivena bista Nikoli Koljeviću, tom poznatom šespirologu, koji je svoje poznavanje Šekspira i njegovog života i djela posebno iskazao za vrijeme ovog zadnjeg rata, kada se od prvog dana „demokratskih promjena“ svrstao na stranu nacizma i fašizma.

Uvijek sam smatrao da samo neuki i neobrazovani mogu praviti zla ali su događaji u Bosni i Hercegovini krajem osamdesetih pokazali da nisam bio u pravu. Jer, ako pogledamo ko je na srpskoj strani bio kolovođa onog što se u njoj dogodilo, vidimo da su to uglavnom fakultetski obrazovane osobe, a među njima i jedan „kulturnjak“ iz Banjaluke. Zahvaljujući njemu i Banjaluka je našla mjesto u historiji buđenja (dobro skrivanog) srpskog nacionalizma na onim našim prostorima. I svi znamo šta se nakon toga u Banjaluci dogodilo. Pola njenog stanovništva je protjerano i sada u grad dolazi uglavnom ljeti, na odmor.

Da bi im uljepšali posjete rodnom gradu, gradske vlasti su se potrudile da na mnogim mjestima podignu spomenike onima koji su imali značajne uloge u njihovom progonu pa je tako danas otkrivena bista šekspirologu, i to u centru grada, na mjestu koje posjetioci teško mogu izbjeći. Ružni spomenici i plakete poginulim u ovom zadnjem ratu, podignuti na mnogim mjestima i ustanovama u gradu, koje prognane neizbježno podsjećaju na vrijeme kada su morali bježati iz grada da bi sačuvali živu glavu, sada se upotpunjavaju bistama „posebno zaslužnih“. Koljević je prvi među njima, a siguran sam da će ga slijediti i drugi, prije svega Karadžić i Mladić, samo se čega pogodan trenutak. 

Jer kako drugačije razumjeti podizanje spomenika Koljeviću, koji je svojim angažiranjem direktni saučesnik u zlu koje se desilo u našem gradu, nego nastojanje tamošnjih vlasti da se grad prognanima još više ogadi. Sumnjam da će i jedan prognanik biti sretan kada naiđe na spomenik osobi kao što je Nikola Koljević, i da će zastati da mu oda počast.

Ja sigurno neću.

Dnevnik Diane Budisavljević

Nedavno sam na facebooku „naletio“ na članak o Diani Budisavljević, hrabroj ženi koja je za vrijeme drugog svjetskog rata spasla preko deset hiljada srpske djece iz logora Nezavisne Države Hrvatske. U članku se govori o nezainteresiranosti vlasti manjeg blentiteta da ovoj hrabroj ženi oda počast za sve ono što je učinila tokom svog djelovanja, ako nikako drugačije, a ono bar davanjem imena nekoj od ulica u Banjaluci, jer je ona to svojim radom zaslužila. U istom članku se spominje kako su neke banjalučke ulice nazvane po četničkim vojvodama Urošu Drenoviću i Radi Radiću, te Ravnogorskom pokretu, ali se niko nije sjetio Diane.

Ne čudi me postupak vlasti manjeg blentiteta jer su svojim djelovanjem pokazali o kakvoj se vrsti ljudi radi. Prevrtaneri su to koji bi za vlast učinili sve pa im jedna rođena Austrijanka ne može biti važnija od četničkih vojvoda jer su događaji krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća pokazali gdje su srca većine bivših nam sugrađana. Koliko god mi željeli da je drugačije, činjenica je da su četnici prirasli srcu mnogima u našem gradu (i šire), i da je tako bilo i u danima kada su mahali partijskim knjižicama i zaklinjali se Titu. „I poslije Tita Tito“ je bila prazna fraza koju su najglasnije uzvikivali upravo ti prevrtaneri, čekajući pogodan trenutak da izvuku šubare i šajkače koje su čuvali po kućama i stanovima cijelog životea Znaju to svi koji su se dočepali vlasti (ili nastoje da je se dočepaju), pa duvaju u iste trube, jer bez toga se ne mogu nadati pobjedi na izborima. Pa zar nije neki dan diplomirani mesar iz Mrčajevaca, „Titin“ pionir, SKOJ-evac, partijaš, a kasnije i Reformista, pričao kako Tito nije htio da pomogne srpskom narodu u nekom selu uz Drinu, kada su ih napale ustaše, već je pustio da ustaše završe posao. Nisam primijetio puno reakcija na tu njegovu izjavu jer se on već odavno odrekao Tita i partije u koje se nekada zaklinjao, samo to do sada nije otvoreno pokazivao.

Razgovor s redateljkom nakon projekcije filma

O dnevniku Diane Budisavljević sam čitao ranije a sticajem okolnosti sam imao priliku da vidim istoimeni film koji je ove godine proglašen najboljim filmom filmskog festivala u Puli. U Rabu, gdje smo ljetovali ove godine, na nagovor vlasnice apartmana, smo jedno veče otišli u ljetno kino da pogledamo film koji je prikazivan na Rab Film Festival-u (RFF). Nismo znali o kojem se filmu radi pa nas je informacija na plakatu koju smo ugledali u uskoj ulici u kojoj se kino nalazi, iznenadila. Nismo očekivali da bi film takve tematike bio interesantan za širu hrvatsku javnost, imajući saznanje o nemilim događajima u pojedinim gradovima Hrvatske u kojima se avet fašizma već duže vremena budi. Otoci su, kao i Istra, istina, drugačiji (u Rabu se spomenici iz drugog svjetskog rata održavaju i nisu uništeni kao u nekim drugim mjestima) ali smo se ipak iznenadili kada smo vidjeli da je lijepo ljetno kino puno.

Sudionik događaja obrađenih u filmu s redateljkom
i direktorom festivala

Još više nas je iznenadio dugački aplauz po završeku projekcije. Bio je to znak da normalnog svijeta na oni našim prostorima još uvijek ima i da sve nije izgubljeno.

Na kraju projekcije su organizatori festivala razgovarali s redateljkom filma Danom Budisavljević i s jednim starijim gospodinom, svjedokom događaja prikazanih u filmu. Bili su to ugodni razgovori o neugodnim događajima iz naše prošlosti, pokušaj da se na onim našim prostorima sačuva zrno razuma, toliko potrebno u masi događanja koji cijeli taj prostor drži zarobljen u ružnim vremeni koja narodu nisu donijela ništa dobro.

A evo i mene

Pretražujući Internet u želji da nađem više informacija o Diani Budisavljević i njenom dnevniku, naletih na video klip s filmksog festivala u Rabu. I, gle čuda! U prvom kadru ugledah meni poznatu osobu.