Godišnjica

Ne znam kako je to s drugima ali meni se čini da kako čovjek stari vrijeme leti sve brže i brže. Sjećam se, kada sam bio djete, godine su, bar mi se tako činilo, trajale mnogo duže a sada se samo slažu jedna za drugom a da ni sam ne znam kada su prošle. Evo već je kraj januara 22., ravno deset godina od kako sam otišao u penziju. A kao da je to bilo jučer kada sam posljedni put ušao u svoju kancelariju u biblioteci Pravnog fakulteta Duquesne univerzita u Pittsburgh-u.

U penziju sam otišao sa 63 godine i 8 mjeseci starosti iako sam mogao, da sam to želio, raditi i sada i niko me s posla ne bi otjerao. U USA nema zakona koji ograničavaju do kada neko može raditi. Moj direktor je radio do svoje 77., zamjenik direktora do 73., a još nekoliko radnih kolega su 70-tu dočekali na radnom mjestu. A ja sam otišao, kako bi to kod nas rekli, u prijevremenu penziju jer za moje godište u USA se puna penzija dobija nakon napunjenih 66, a zdravstveno osiguranje sa 65.

Bilo je velike frke kada sam prihvatio ponudu univerziteta da svim starijima od 60 godina ponude jednu godišnju plaću ako odluče da odu u penziju jer su tih godina zbog ekonomske krize htjeli da smanje troškove poslovanja. Kada dugo radiš u jednoj firmi, uz redovita godišnja povećanja plaća, u starijim godinama se može jako dobro zaraditi i to je, naravno, financijsko opterećenje, naročito u slučaju ekonomskih kriza. U USA se prije desetak godina već izvjesno vrijeme osjećao umanjeni interes za obrazovanje, broj novih studenata se smanjivao (naročito u nekoliko oblasti), i univerziteti su tražili načine da se održe u „životu“ u ogromnoj konkurenciji i borbi za svakog studenta. Jedan od načina je smanjenje broja dobro plaćenih radnih mjesta a to se moglo ostvariti zapošljavanjem mlađih osoba, na početku karijere, čije su plaće znatno manje. Univerziteti su koristili različite taktike da to ostvare a kod nas je to bila ponuda jednogodišnje plaće za one koji odluče da ponudu prihvate.

Kada su moji na fakultetu saznali da sam odlučio da prihvatim ponudu, nastala je frka. Moj direktor, profesor Liu, me danima ubjeđivao da se predomislim (čak je jednom došao kod mene u kancelariju i rekao da će, ako će to pomoći da svoju odluku promijenim, kleknuti i zamoliti me da ostanem, od čega sam ga teškom mukom odgovorio) a i dekan univerziteta, proferor Gormley (koji je kasnije postao predsjednik univerziteta), me je tri dana „masirao“ u svojoj kancelariji da odluku povučem jer sam, prema ponudi, imao sedam dana da se predomislim. Ja se nisam predomislio i nikada se zbog te moje odluke nisam pokajao.

Od tog dana je prošlo tačno deset godina i evo me danas na drugoj strani svijeta, u Istri, nakon još jedne životne odluke zbog koje se nisam pokajao. Možda mi je jedino žao što ovu zadnju odluku nismo donijeli ranije, iako smo svjesni da je, zbog određenih razloga, to nismo mogli uraditi. Istra nas je oduševila svojom ljepotom, svojim ljudima, i za sada, lijepim vremenom, a da ne spominjem načinom života koji se ne može porediti s onim prije toga. Evropa je ipak nešto drugo i život u USA i Evropi se ne može porediti. Istina je da USA svakome pruža priliku da se „snađe“, da solidno zaradi (ako baš nije totalni beter) ali mnogi pri tome izgube osjećaj za prostor i vrijeme, plaćajući visoku cijenu u trci za zaradom. Jer, teško se odreći dobre zarade, naročito kada se napravi poređenje s našim krajevima gdje posla uglavnom nema i gdje mnogi rade za minimalne plaće.

Danas je kod nas oblačno vrijeme i godišnjicu neću moći proslaviti onako kako bih želio, uživajući u kavi na terasi kafića Yes, ali već sutra će biti sunčano kao što je to bilo većinu dana od odlaska ljeta. A uz gotovo svakodnevnu kavu često mi na pamet padne ona naša: „Ovo nam je naša borba dala“, ironično se sjećajući nekih iz starog kraja kojima su se planovi iz devedesetih prošlog stoljeća izjalovili i sada “uživaju” u penzionerskim danima uz minimalne penzije s kojima jedva spajaju kraj s krajem.

Sarajevo 31.12.2021.

Saima se javila davno a ja nikako da njen prilog objavim. Vrijeme mi leti jako brzo tako da se prosto iznenadim kada provjerim koji je datum. Mozda tome doprinose i kraci zimski dani. Evo danas je mjesec dana od zvanicnog pocetka zime. Jos dva mjeseca pa cemo uci u proljece, dani ce biti duzi a onda ponovo stize ljeto I sve sto s njim dolazi.

Saimi se izvinjavam zbog kasnjenja uz obecanje da se ovo vise nece ponoviti. Isto tako se izvinjavam sto poslati video klip ne mogu objaviti jer vise nemam mogucnosti da video pripremim za objavljivanje a original je prevelik za blog. 

Nadam se Co da si mi napisao da te pomalo drmnula lijenost, ne vjerujem samo tebe. Ova Corona je iz čovjeka izvukla sve lijepe potrebe, želje, aktivnosti i da je zbog toga čovjek izgubio svoje ustaljene i drage navike. Stari su uvijek govorili “Navika zla nauka”. Može se svakako protumačiti .

Ja sam 31. decembra trebala ići sa kolegicom na Bas Carsiju kod “Želje“ na ćevape.  Ona nije mogla pa sam ja otišla sama. Pred cevapcinicom je bio red da su se neki prolaznici zezali i pitali “Da li se tu daju vakcine”? Turista i guzve je bilo kao usred ljeta. Red za ulaz u cevapcinicu besprijekoran. Koliko ih izidje, toliko udje. Kad je jedna gospodja izišla, ja sam ušla a odmah za mnom i tri mladića. Sto je bio za cetiri osobe. U Sarajevu je komunikacija obavezna ko god naidje. Pitala sam ih odakle su. Rekli su da su iz Rijeke i prvi put u Sarajevu. Odmah su pitali šta je najbolje da naruče. Ja sam ih uputila u sve sto su moj Vice i sinovi naručivali. Bili su oduševljeni. Masala se kaže za takav apetit. Onda su me pitali jesam li Sarajka. Rekla sam da sam Banjalučanka ali 50 god u Sarajevu. Jedan je rekao: ali Bosanka? Potvrdila sam. Uzeo je moj mobitel sa stola i pitao da li može da me uslika. Prvi momenat me zbunio ali poslije dalje akcije bas sam se slatko nasmijala. Kad me uslikao, pogledam desetak puta kliknuo i rekao da ja izaberem najbolju. I molim vas gospodjo pošaljite jednu našem predsjedniku Milanoviću i napišite ovako “Ja sam prava Bosanka, okupala sam se sapunom, šalji parfem.” 

I ljudima pored nas su uljepšali dan. Bas u našoj bivšoj domovine žive najbolji i najgori likovi. Nema sredine .

Ako te još drži ljenost ovaj  prilog može čekati.

Pozdrav Saima

Nadi s Ljubavlju

Emira nam je jucer poslala ove divne rijeci o nasoj dragoj drugarici Nadi Gosovic.

Dragi moji drugari bivsi mikroelektronicari vjerujem da ste svi vec culi da nas je napustila nasa draga drugarica Nada Gosovic. Iznenada. Tuzna sam zbog toga jednako kao i vi svi jer smo je zaista svi voljeli i jos vise postovali kao drugaricu i kao radnu kolegicu, odlicnog srucnjaka. 

Iako nas je rat odpuhao na sve strane svijeta i daleko smo jedni od drugih hiljadama kilometara, zelila bih da se zajedno prisjetimo nase Nade. Svako od nas ima posebna sjecanja na Nadu i sve drugo sto smo prozivjeli zajedno. Nekad su se takva sjecanja djelila stojeci na groblju, na sahrani  i na taj nacin odavala posta i ljuav prema pokojniku. 

Kako mi nismo u mogucnosti odati postu na nacin kako smo to nekad radili, zelila bih da vas zamolim da malo proceprkate po svojoj memoriji i  podijelite s nama svoja sjecanja na Nadu. 

Mirjana se je javila sa prilogom o poslijednjem razgovoru sa Nadom.

Draga Emira, jako si me ganula, a vjerujem i sve nas sa ovim pismom. 

Prosli petak sam se cula sa nasom Nadom. Bila je tako vesela i tako lijepo smo porazgovarale. Sve ju je zanimalo. Pitala je za svakog od ME sa kojim se cujem ili dopisujem. 

Mozda sam bila među posljednjima sa kim je Nada govorila. Kad mi je Baisa jucer javila ostala sam u soku. Jos ne mogu doci k sebi. 

Nada je bila vitalna do poslijednjeg momenta. Bila je borac sa zeljeznom voljom. 

Prije par godina mi je pricala kako se je borila i uporno vjezbala da ustane iz invalid. kolica kad ni doktori nisu vjerovali da je moguce.  

Neka pociva u miru nasa Nada.

Milka Marjanovic je danas poslala pismo svim ME rasutim po svijetu.

Oproštaj od naše Nade Gošović

U nedelju 9.01.2022.  u 9,30, čula sam se sa Nadom.

Razgovarale smo o svemu aktuelnom i našem zdravlju.

Nije se žalila ni na jedan problem osim da je imala blagi udarac u nogu jer je pala.

Najverovatnije u nedelju popodne, ili u toku noći na ponedeljak, je preminula.

Njena bližnja rodbina pronašla je  u ponedeljka popodne.

Nada je otišla, ostale su uspomene i sećanje koje se tako  lako i brzo neće izbrisati.

Živela je kao da će večno živeti. I živeće dok je nas, ma gde bili rasuti po belom svetu.
I ne zaboravimo jedni druge.  

14.01.2022. u 12,30 ispraćena je na večni počinak u Valjevo.

Jucer 15.01.2022. objavom čitulje u dnevnom listu Politika, oprostili smo se od naše uvažene i poštovane koleginice, naše Nade.

Sahranjena je pored  svojih roditelja u Valjevu. To je bila želja njene starije sestre  Ljilje.  

Mojoj Nadi

Kad bih pisala In memoriam Nadi Gošović onda bi to izgledalo ovako:  

Moja draga dugogodišnja prijateljica Nada napustila nas je iznenada, što nitko nije mogao pretpostaviti, nitko je nije doživljavao bolesnom, nikada se nikome nije požalila na zdravlje, pa ni svojima najbližima. Za nas je bila simbol snažne, okretne za sve sposobne žene spremne u svakom trenutku pomoći, kakva god ta pomoć bila i koliko joj je mogla biti fizički i psihički teška. Svemu je pristupala krajnje ozbiljno, odgovorno od mladosti do ovih njenih 80g što je očito na organizam ostavilo tragove i dovelo do takvog, za sve nas koji smo je poznavali, tragičnog kraja.  

Govoriti o Nadi kao stručnjaku, kao da nije potrebno, jer tko god ju je poznavao, znao je kakav je bila stručnjak, nema nikoga koji je nije cijenio.

Bila je izuzetno obrazovana, stručna, sposobna uhvatiti se u koštac s najtežim poslovima, odgovorna, osmisliti strategiju i realizaciju do konačnog rezultata svakog posla koji je rješavala, vodila je radne timove bez ikakvih međuljudskih nesporazuma, svi smo je cijenili i s ljubavlju pratili sve do kraja posla, unoseći svaki od nas maksimalno svoje znanje, entuzijazam i radost okončanja najsloženijih zadataka.

Bila je staložena, principijelna, spremna svakome od nas objasniti što se od nas traži, nikakav konflikt nije vezan uz njeno ime.

Nepravedno je bilo što nije dobila nikakvu pohvalu svoga rada na nivou SOURA Rudi Čajavec, no toga u firmi niti je bilo, niti bi muška firma takvo što prihvatila, koliko god bila i koliko god su svi bili svjesni njene kvalitete. Ne mogu reći, bila su takva vremena, mogu reći tipično za silničke i iskompleksirane sredine.

 Međutim, o Nadi želim napisati mnogo više od kurtoaznog kratkog In memoriam.

 Nada mi je bila radna kolegica u Rudi Čajavecu i bila mi je prijateljica. Kad smo obje otišle u mirovinu to prijateljstvo se produbilo. Nismo se ni prečesto viđale ni prečesto si pisale, ali kad bismo se našle, u razgovorima smo znale što koja misli, i da nismo izgovorile rečenicu.

Poslovno smo boravile 1975. četiri mjeseca u Los Angelesu na prijenosu tehnologije hibridnih mikroelektronskih kola. Živjele smo u trosobnom stanu, što znači obavljale smo sve domaćinske poslove. Nikada, baš nikada nikakvog nesporazuma među nama nije bilo, nikad povišenog tona, bile smo skladan uigrani tim. Zanimljivo je da nikada nismo vodile «ženske» ragovore, pričale smo o umjetnosti, filmovima, putovanjima. Obje smo voljele putovati i to smo iskoristile u USA, prošle smo zajedno s ostalim članovima tima gotovu cijelu zapadnu obalu USA, od San Franciska do San Diega, dalje do Tihuane i Ensenade u Meksiku.

Obišle smo Yosemite, Dolinu smrti, Zabriskie Point, Las Vegas, Josua Tree, Mount Palomar, ..da ne nabrajam dalje, mnoge ću preskočiti.

Bili smo dobar tim, tako da je za sve nas, osim uspješno obavljenog posla bio to i susret s novom sredinom, drugačijim običajima. Pa iako su nam davali službene instrukcije kako se ponašati u tom «zapadnjačkom svijetu», ostavili smo im sliku normalnih, slobodnih, dragih i sposobnih mladih ljudi, komunista, koji nisu aždaje, niti jedu djecu, kao što smo i mi u njima vidjeli obične i drage, gostoljubive ljude. Četiri mjeseca zajedničkog života u neuobičajenim okolnostima, sasvim je dovoljno da dobro upoznate čovjeka, ništa nije moguće sakriti, karakter je potpuno osvijetljen.

Putovale smo zajedno i po Evropi i svugdje ista iskustva.

Nada je voljela ljude, nije joj bilo važno koje su vjere, koje boje kože, kojeg obazovanja, prema svima se odnosila srdačno i otvoreno i zato su je svi voljeli. Ako su neki i imali predrasude o njoj, na neutemeljenim pretpostavkama, u razgovoru s njom bi vrlo brzo shvatili koliko su pogriješili i postali bi joj dragi prijatelji.

Kad smo obje otišle u mirovinu, ona u Beograd, ja u Zagreb, život nas je razdvojio na suprotstavljenim strana, no posjećivale smo se. Posjetila me je u Zagrebu i Segetu kod Trogira, ja nju u Splitu, Beogradu, drugi put u Valjevu i na Divčibarama. Jedna drugoj smo pokazivale mjesta koja smo pretpostavljale da prije nismo vidjele, vodila me je u Atelje 212 na predstavu Posetilac - Razgovor S. Frojda s Bogom, ja nju u HNK na predstavu N. Tesla.

Jako je željela da vidim Valjevo i Divčibare.

Cijelim putem do Valjeva doživljavala sam emocionalni i kulturološki šok od prljavštine prisutne duž cijeloga puta, od nanizanih siromašnih kuća i prljavih okućnica izbjeglica iz Hrvatske. Kad smo ušle autobusom u Valjevo, od silnog iznenađenja rekoh joj – Nado pa ovo nije Srbija, u Evropi smo! Nije se uvrijedila, čak joj je bio drag moj komentar. Valjevo je  prelijepo mjesto, čisto, zeleno, s uređenim cvjetnim parkovima, brojnim spomenicima poznatih Valjevčana, prekrasne arhitekture srbijanskih autohtonih  jednokatnica.

Rijeka širine maksimalno pet metara imala je kaldrmisane dosta duboke strane korita, jako mi se to svidjelo, i rekoh to Nadi, a ona će na to – Da, tu Kolubara lijepo izgeda.

Nado, zar je to Kolubara, pa ja sam kako je opisana u vašim pričama mislila da je Kolubara najmanje velika kao Sava, kad ono malo veći potok. Bilo je šala na njihove epske pjesme, nije se uvrijedila.

Posebno mi se svidio dio starih još iz tuskog vakta kućica s izvanredno riješenim olucima i odljevom vode u rijeku. To nisam nigdje vidjela a pametno je i prelijepo rješenje. Nada je s ljubavlju pričala o svome djetinstvu u Valjevu, roditeljima, cijenjenim prosvjetnim radnicima. Bilo ju je lijepo slušati, iako znam iz iskustva s njom, da u zanosu priče malo skrene u preuveličavanje. Ne mogu joj to zamjeriti, mogu samo s razumijevanjem prihvatiti.

Divčibare su prelijep planinski pitomi kraj, s bjelogoricom i crnogoricom, vjerujem da su prije rata bile prekrasan planinski kraj, sada je natrpan vikendicama bez ikakvog reda. Više nemaju more, pa je gradnja vikendica na planinama zamijenila kuće na moru. Velika šteta za Divčibare. Njeni prijatelji iz studentskih dana, bračni par elektotehničara vodio nas je na planinarenje po okolnim brdima, predivni dani, dragi ljudi s kojima do danas izmjenjujem novogodišnje čestitke s kratkim opisima promjena i životu u našim obiteljima. Čuli smo se jučer izjavivši si međusobno suosjećanje i tugu zbog odlaska naše drage prijateljice.

Jedina ružna slika s Divčibara je bila kad smo došli do partizanskog vrela, kameni zid s cijevi za dotok vode i koritom za odvod, takvih česmi je bilo posvuda u exYU. Ponovo kulturološki šok! Uokolo česme promjera 3m hrpe smeća, svih mogućih vrsta što su postojale u našim krajevima. Nado, rekoh, pa tu ne mogu zagaziti cipelom. Koji užas, koja sramota! Izvor zaraze!...

Nisam se mogla zaustaviti od užasa. Nisu ništa rekli, samo smo produžili dalje, a ja jedva da sam u narednih nekoliko minuta išta progovorila.

Dan danas ne mogu vjerovati da je takvo što moguće. Upoznala sam tamo divnih, gostoljubivih, obrazovanih ljudi, ali i onih iz čijih ruku ni orah u ljusci ne bih uzela.

Gdje god sam bila, svi su zapazili da nisam iz Srbije, svi su pitali odakle sam, a kad sam spomenula Zagreb i Dalmaciju, dobila sam bezbroj njihovih sjećanja iz tih krajeva pogotovo s mora. Žal zbog gubitka mora je duboko prisutan. Nijednu ružnu primjedbu nisam dobila.

Pitam se jeli potrebno o tome pisati, da, to je realnost s kojom sam se susretala u Nadinoj sredini.

Bilo je mnogo događanja vrlo interesantnih, zbog različitosti okruženja u kojem smo odrastale i živjele, no ostavljam ih sebi u sjećanju.

Ima još nešto što osjećam potrebu spomenuti. Upravo iz te različitosti u kojoj smo odrastale, ni naši pogledi na događanja zadnijh 30 godina nisu isti. Svjesne smo obje bile da ne mislimo potpuno isto i nismo se upuštale ni u kakve razgovore na tu temu. Ništa ne bismo dobile, a sigurno bismo mnogo izgubile, a zbog koga? Zbog vjerskih, nacionalističkih i političkih zlih ljudi koji su nas doveli do rata. Ja sam čitala Danas i Vreme, ona Nin i Politiku. Ja bih kod nje pregledala te novine, ona kad bi bila kod mene nebi otvorila ni Danas ni Vreme. Ja nisam reagirala na njene riječi dok sam joj bila u posjeti da je Dubrovnik srpski, a Ruđer Bošković Srbin. Ignorirala sam rečeno.

Poznajem je jako dobro i znam da je dobar čovjek, da je mome sinu, suprugu i meni pomogla u naprasnom izlasku iz Banja  Luke, znam da je to uradila mnogim našim bivšim radnim kolegama iz Mikroelektronike, Znam da je pomagala na sve načine da te ratne dane naši u BL lakše prebrode.

Velika joj hvala za to.

 Kada sam nakon izlaska iz BL 1992., slijedeće godine otišla na more, odmah sam otišla u Split posjetiti njenog brata i obitelj mu i reći koliko nam je mnogima Nada pomogla početkom rata, reći mnogo lijepih riječi o njoj. Mislim da mu je to bilo jako važno, pogotovo pred suprugom i sinom. Prolazio je tih godina teške trenutke u Splitu, kao Srbin i vojno lice, iako to niti jednom rečenicom nije rekao.

Poznavala sam Nadine roditelje, sestre, brata, i njene boli kad ih je izgubila.

Svi vi koji ćete čitati ovaj tekst, znajte da je to samo djelić mnogih događaja i pratećih doživljaja koje sam proživjela s Nadom u ovih gotovo 50 god poznanstva.

Da imam literarnih sposobnosti mogla  bi se napisati knjiga Moja genijalna prijateljica, aludirajući na knjigu poznate književnice Elene Ferante istog naslova. Nažalost nemam takav talent.

U mlađim danima zbog njene iznimne obrazovanosti i stručnosti imala sam povremeno osjećaj manje vrijednosti, međutim kako je vrijeme odmicalo, iskustvo i znanje raslo uvidjela sam da je to glup osjecaj, svi se mi razlikujemo, stvatko od nas ima drugačije kvalitete i što ih ranije prepoznamo, ranije ćemo se razvijati, i postat ćemo zadovoljni razvojem sebe i svojih sposobnosti. Usporedbe nisu potrebne, živimo svoj život!

Draga Nado, mislim da bi se ti s time složila! Puno si mi lijepih riječi zadnjih godina uputila i hvala ti na njima!

Strašno mi je žao što nisi među nama živima, ali si u meni uvijek prisutna, i bit ćeš sve dok sam na ovome svijetu.

Neka ti je laka zemlja, tamo u Valjevu, medju svojim roditeljima koje si bezgranično voljela.

Počivala u miru!

Nataša

Nisam se javljao dugo...

Nisam se javljao dugo, jako dugo, valjda uljuljkan ljepotom koja me okružuje iako sam nekoliko puta započinjao s pisanjem pa onda odustajao, nemajući strpljenja da na papir stavim bar neka moja razmišljanja o životu u novoj sredini, susretima s dragim ljudima, događajima koje se moglo zabilježiti a sve dopunjeno fotografijama, što je bila ideja na kojoj je blog nastao i na kojoj je preživio sve ove godine. 

Možda se ni danas ne bih javio da me događaji u rodnom kraju zadnjih dana ne natjeraše da zabilježim svoja razmišljanja, iznerviran lažima, licemjerjem i idiotlukom koji ne samo da se u starom kraju ne smanjuju, već rastu i bujaju svakim božjim danom. 

Već duže vremena pratim događaje vezane za poteze idiota koji godinama drži Bosnu i Hercegovinu u napetosti, igrajući se vatrom koja bi stari kraj mogla ponovo uvesti u rat, u spiralu ubijanja i zločina koji su, mislili smo, zaustavljeni mirovnim sporazumom 1995. 

Idiot je umislio da je najpametniji, da je novi Mesija, da je Bogom poslat da srpskom narodu konačno donese slobodu koja se svodi na pripajanje Srbiji, zaboravljajući da je i prije njega bilo dosta onih koji su to isto pokušavali i kako su završili: u ovom našem vremenu, na smetljištu historije, u Hagu, proglašeni ratnim zločincima, u društvu Hitlera i ostale bratije. 

I ne bi mene ti potezi idiota toliko nervirali da sva njegova priča nije zasnovana na lažima i da centar tih laži nije Banjaluka, grad iz kojeg je istjerano pola njenih stanovnika da bi on sada bio, kako kaže, svoj na svome, kao da na životu više nema nikoga koji je kroz tu golgotu prošao. 

U svemu onome što se u Banjaluci događa, najtužnije je što se glas razuma ne čuje (osim par časnih izuzetaka), kao ni onih dana početkom devedesetih kada se grad, u kojem rata nije bilo i na kojeg nije pala niti jedna granata ili bomba, „oslobađao“ svojih građana samo zato što su imali kriva imena. Oni se ne spominju, kao da nikada niko drugi osim Srba u njemu nije živio. 

Pisati o laprdanjima glavnog idiota i ostalih idiota oko njega na skupovima koji se juče i dan prije toga održavaju u Banjaluci je čisto gubljenje vremena jer je izrečeno toliko laži i gluposti da bi čovjek morao danima sjediti za kompjuterom da to samo pobroji a kamo li da pokuša laži pobiti argumentima. Koriste se velike riječi, cilja se na osjećaje naivnih (onim ogrezlim u nacionalizmu je to samo dodatni podsticaj da budu još gori), truje se mladost koja nije prošla kroz strahote zadnjeg rata i nije imala šansu da čuje istinu jer im se laži serviraju od njegovog svršetka. Slušajući sve te idiote svjetina zaboravlja na bijedu koja se osjeća na svakom koraku pritom zaboravljajući na ogromna bogatstvo pojedinaca, tih istih idiota, koji se nisu obogatili radom već upravo prosipanjem laži kao što to čine u velikom broju ovih zadnjih dana. A kada prođu dani slavlja, svjetina će se vratiti svakodnevici, zaboravljajući na trenutak na velike riječi sve dok ih najveći idiot ponovo ne podsjeti na njih svjestan da mu samo laži osiguravaju ostanak na vlasti. 

Kada razmišljam o svemu što nam se dogodilo, sretan sam što me već dugo nema u rodnom gradu jer bi mi sve ono što se u njemu događa, i što se događalo zadnjih tridesetak godina, zasigurno skratilo život i jer bi teško bilo živjeti u gradu koji je postao tvrđava srpskog nacionalizma, u kojem vladaju idioti i gdje je šansa da sretneš nekog poznatog i dragog daleko manja nego u bilo kojem drugom gradu svijeta. 

Ipak je ljepše svaki dan prošetati uz more pa svratiti u lokalni kafić gdje više ne trebam naručivati kapućino jer me konobari već poznaju i gdje sam postao domaći a da me niko nikada nije pitao ni ko sam ni šta sam, niti mi je brojao krvna zrnca. 

Onima u rodnom gradu poručujem da nastave slijepo slijediti glavnog idiota i one druge oko njega pa će možda i oni jednog dana „dobiti priliku“ da kao ja sjede u kafićima u nekim drugim mjestima, uživajući u lijepom vremenu i normalnom okruženju, sjećajući se vremena kada su im neki prodavali muda za bubrege a da oni na to nisu podigli ni mali prst.