8. mart

Već nekoliko dana želim da napisem ovaj prilog, ali Grofov prilog mi je bio motiv da to uradim kasnije i da prilog malo duže traje. Pročitala sam ga nekoliko puta i hiljade slika i uspomena iz mojeg djetinjstva mi se reprodukovalo u u glavi.

Obzirom da je ovaj blog pokrenut za Banjalučane, i ovaj prilog je po meni posvećen Banjalučanima koji su negdje generacija od 1940. do 1969. godine tj do zemljotresa. Posebno se odnosi na lijevu i desnu obalu Vrbasa od Novoselije do Dolca.

Vrbas je samo ispod Kastela bio dubok i opasan, pun virova. Ali mi koji smo odrasli na njegovim obalama znali smo, bio je blag i plitak prema nama i kako smo rano počinjali plivati u njegovim tihacima. Naše generacije podalje od Vrbasa nisu imale tu sreću jer su se njihovi roditelji plašili Vrbasa i njegovih obala. Rijetki su bez znanja roditelja često dolazili.

Ostatak priloga može se tumačiti tako da me najviše podsjeća na nas ovde i vas tamo. Nas često pitaju ljudi jesmo li zadovoljni što su nam djeca vani. Mi uvijek kažemo da jesmo radi njih. Ali uvijek dodamo da nismo sretni jer nismo ovako zamišljali našu starost. Sa unucima preko Skype-a koji ne znaju naš jezik i jednog koji ga zna ali nije rad puno razgovarati tako. Praznik je kad je ovde i kad s nama uživa.

Možda će vam biti čudan naslov za ovaj prilog, ali sve ove uspomene koji je evocirao Grof, ja sam imala još jedan događaj koji je evocirala Saida. Poslala mi je paket iz Švedske, sa poklonima. Ali posebna radost je bilo pismo. Koliko dugo od rata nisam dobila nikakvo pismo ali ovo sa njenim tekstom je posebno.

Kako je opisivala taj praznik, nismo se poznavale prije rata, radile u dvije različite firme ali potpuno isti odnos prema njemu, tj. identičan. Opisan samo kako ona to zna.

Zamolila sam je da li ga mogu poslati na blog i nije imala ništa protiv.

Šaljem ga u cjelosti i sa slikama koje sam napravila po njenoj želji da se uredimo, odemo negdje.

Ja sam Saidi ispričala da sam u Rakovom selu zatekla Vicinog djeda u 83-ćoj godini i koji je umro u 86-toj. Sve te tri godine nas je ispraćao sa jednom istom rečenicom
“Volite se i čuvajte se lošeg društva” . 
Saidi se to jako svidjelo i stalno se tako rastajemo i uživo i telefonom. Ali priznajte jest malo ali jest smisleno.
Inače u Sarajevu su taj dan bili protesti i najviše je bio “ Neću karanfil, hoću posao.”

Ovako je bio obljepljen cijeli grad a cure su dopisivale svoje tekstove
(meni se brzo ispraznila baterija)
Pozdrav 

Pozdrav Saima

Gringo...

Eto, kako čovjek proživi dobar dio, ovdje, ne primjeti mnogo toga. A onda  dođe ti normalno kada gledaš Neretvu, Sutjesku... sve razumiješ a nema titla ispod. Hajde što ti razumiješ, četnika. Istočno štokavska grupa, bliže kosovsko-resavski. Ustašu. Čakavština, kajkavskog ili štokavskog narječje. Novoštokavski, ijekavski, Boško Buha, Nikoletina...razumješ ti i Njemca. U redu  mi djeca sa Kurjakovog kamena smo imali sreću da je Tuzlo imao kobilu Zorku, pa kada kaže, „...“curik“, svi smo znali da Zorka mora nazad. A „forverc“, naprijed, a to su ti bile i najčešće komande kada njih Ljubiša i Bata udare po harbiji.

E sada, na cesti, jeli, kad govoriš a ja imam sreću pa sam u Njemačkoj, jezik ti gotovo da i ne treba. Pogotovo poslije ove najezde potomaka starih Huna, što uduplavaju slova u prezimenu, upisuju po dva imena i dodaju „sch“. Kroz školovanje mi je bilo čudno kada nastavnik za „dolazak“ „drugih“, Slovena, Huna,...napišu... “nadirala su Slovenska i Hunska plemena“... sada mi je stvarno jasno. Nadiru brate, nadiru... a nisu oni iz onih dječačkih dana na filma. Mi smo znali kada je snimana Kozara da je pola Šehera i Suturlije bilo u onim ZDS kamionima. Kao statisti. Pa kada je Ruja prikazivao Kozaru prepoznao Ramica burazora  i od dragosti viknuo,

...eno moga Bajre, partizan brez petokrake!

Jel ovi sto “nadiru”, njima ne treba ni uniforma...nekako su, kao oprave...

I zbog toga što niko od nas u igri nije htio biti Njemac i nositi „tomsona“, osim Bubija...normalno morali smo mu platiti džačku predstavu kod Ruje... a Bubi je jedini među nama sa plavim očima u istinu i ličio na „švabu“. Kako smo notorno bili bez para da platimo Bubija  često smo igrali  kauboja i indijanaca.

Pa kako je sada lijepo kada moja generacija u Americi gleda „Zadnji voz za Jumu“. Mi, šezdesetosmaci. Ne godište, događaji. A sve razumiju. Američki, engleski. U redu ne mora to biti ono skroz. Ko je u „Tuđu zemlju“ ušao a imao preko četerest teško da govori vješto i gramatički. Ali nema veze. Razumiju pola... ono kako su govorili Komanči, Sijuksi, Meksikanci, Crne noge... a bili smo i blizu Crnih nogu. Ono kada direktor Škole  onom crnom farbom namaže podove  u učionicama a Žuti, Hamza, Goja,  Frco, ja...već u aprilu bosi... pa crnih nogu i šoljom Trampovih, pardon, Trumanovih jaja...

I sada se ja smijem na jaz zamišljajući kako Šefika danas u Dalasu pošalje mog jarana Fo(a)dila da donese štrucu a Fo(a)dil debeloj Amerikanki pruži onaj dolar sa onim na dolaru i kaže,

-...ja  Fo(a)dil, „Crna ćorapa“ dati „Velikog vrača“...haug. „“Guzata Me(j)r(y)ema meni „Bijelog Troku, upola“, haug.....

ili

-I'm not a “gringo” ,

sto bi rekao  Čaršijan Panter. A glave okrugle k´o Cocin bubanj...amerikanac.

Grof.

Nova knjiga

U prilogu šaljem članak iz sarajevske “Gracije”. Nerkez je bio vrhunski novinar - istraživač, koji je svaku situaciju opisao istinito, pošteno, bez dlake na jeziku i bez straha od vlasti.

Sad je slobodan umjetnik i književnik i vrlo omiljen medju Sarajlijama. 

Prije nekoliko dana bila je deseta godišnjica od smrti Mustafe Hajrulahovića -Talijana.

Kad smo mi stanari napravili granicu u našoj zgradi, jedini tadašnji oficiri Armije BIH bili su Talijan i gosp. Jovo. Talijan je imao veliki ugled među mladim Sarajlijama, svi su u tenama, majicama i farmerkama bez ikakvog oružje krenuli da brane svoje domove od agresora. Savjetovao im je da se dobro čuvaju, da se ne izlažu neprijatelju. Laž da je u našoj zgradi hiljadu Jukinih vojnika (gradski kriminalac), koji je sa svojim kompanjonima pljačkao prodavnice na “ našoj “strani grada, (ali na Balkanu svaka laž u sekundi postaje istina), nama je tada jako pomogla.

Podjela je počela od Vrbanja mosta prema Grbavica. Tada je dvoje mladih zaljubljenih Bosanaca (različitih religija ) pokušalo bijeg na “našu stranu” i ubijeni su na mostu. I danas su u sjećanju kao sarajevski Romeo i Julija. Tako je počelo protjeravanje i ubistva na Grbavici?

Ovo je prvi rat po mome u istoriji Bosne da se sve zna. Uvijek se govorilo da su ”istoriju pisali pobjednici”. Naravno da je tada bilo i laži jer nije bilo komunikacija, elektronike i stranih novinara, za kojima su ostajale fotografije i video zapisi. 

Zbog toga me pasus gosp. Nerkeza “ U epohi bola...”, da je javni angažman bitan, čini da se i ja sada osjećam još bolje što ne odustajem od Bosne u najtežim momentima, kada lopovi i kriminalci nastoje da je raščerupaju od straha zbog istine o ovom ratu u Sarajevu, o kojem se sve više saznaje.

Bakir je bio u trezoru Narodne banka, čuvao ga Babo, pričaju taksisti Sarajeva, ljudi koji svašta znaju i više ne šute. Kažu i ovo:  “Da mu je Babo  živ i on bi napustio ovu SDA koju on vodi.”

Čovic je privatizirao “Soko”, poznati mostarski gigant, a iz logora dovodio zarobljene Bošnjake da mu budu besplatna radna snaga. 

Dodik švercao cigarete dok je srpska omladina ginula. Tada je dobio nadimak Mile bosanski Ronhill.

Ovo se sve više i više priča svuda, a najviše od ljudi koji su bili u tom okruženju za vrijeme tih događanja. Ja ne mogu davati nikakve argumente jer ih nemam, ali sve što sam ja doživila je zabilježeno. Ali za ovo ostalo u našem narodu od davnina stoji ona “gdje ima dima ima i vatre”.

Ja sam tada prvi put upoznala Talijana, rekao je da je iz Banjaluke, iz  Male čarsije. Bili smo i komšije samo preko glavnog mosta. Bio je naša generacija, umro je naprasno u Njemačkoj.

Ovde su sve smrti poštenih i poznatih Bosanaca koji su se borili za Bosnu naše mladosti.

Tragično završavali. Ljubijankić (poginuo u helikopteru), Turajlić, izveden iz vozila UMPROFOR-a i ubijen, Stjepan Kljujić, trovan, na Sefera  vršen atentat. Priča se da su puno znali o švercu donacija, struje, plina i onemogućili zacrtani dogovor o podjeli Sarajevo na istočni i zapadni dio kao Mostar. 

Naša zgrada je bila tvrd orah. I zbog toga, nikad niko o javnih TV nije objavio do sada ni jednu riječ. Niti je ikad iko dobio boračku penziju, jer niko od te omladine nije imao više od 25 godina. Samo su branili naše naselje Hrasno i svoje zgrade.

A tek gospodin Jovo.

Ne postoji omiljenija osoba u gradu od njega. Kad prolazi ulicom žene ga ljube, muškarci se rukuju i tapšu po ramenima. Nikad nije dobio neka priznanja od novokoponovanih boraca i vojne vlasti, a ako je i dobivao, odbijao je, ali nije mu bilo ni bitno. Pokazao se kao veliki humanista, o čemu je Saida lijepo pisala.

On je bio ikebana u bivšoj JNA, rođeni Beograđanin, roditelji učitelji, perfektno govorio francuski . Devedeset posto tog kadra je bilo sirotinja iz zabačenih djelova bivše domovine.Srbija ga ganjala, hapsila, prozivala kao izdajicu srpskog naroda. Kad je neko ČOVJEK , ništa, pored lične silne patnje,  ne uspijeva u cijelom svijetu i istina uvijek mora pobjediti laž.

To su tri zaslužna lika za sva vremena u ovom našem gradu.

Pozdrav Saima

Spomenik ženi Sarajeva - humana inicijativa generala Armije B i H Jovana Divjaka

Početkom prošle godine posjetila sam generala Divjaka u Udruženju "Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu", na sarajevskim Vracama.

Bio je to krajnje prijateljski susret, a njime sam željela da se osobno zahvalim generalu Divjaku na podršci koju mi je već davne 2004. godine pružio, hvaleći moje projekte iz oblasti prijenosa znanja (kunskapsöverföring) i pokušaje implementacije "švedskog modela" u zbrinjavanju osoba sa posebnim potrebama u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

No, neizostavne su bile i mnoge druge teme: bečki dani generala Divjaka i angažman bosansko - hercegovačkog iseljeništva sa svojim peticijama za njegovo puštanje, Dvadesetogodišnji jubilej Udruženja "Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu", stipendisti i donatori, volonteri, koji se rado sjećaju organiziranog i prijateljskog dočeka u Švedskoj, a na kraju, jedna od humanih inicijativa generala Jovana Divjaka, koja je nedavno izišla u javnost:

SPOMENIK ŽENI SARAJEVA !

Vrlo skroman u razgovoru o uspjesima, miran u spominjanju svojih bečkih dana i nemilom hapšenju u 2011. godini, ali primjetno ozaren pri spominjanju svog novog projekta - gradnji spomenika ženi Sarajeva!

"Uvijek sam govorio: Armija BiH, odnosno Prvi korpus, su vojnički odbranili Sarajevo, ali Sarajevo su spasile njegove žene.

Sve sto se dešavalo u utrobi grada, samo su one-žene, sačuvale!

Već smo na 50 adresa uputili poziv za pomoć i dobili pozitivne odgovore. To je zadivljujuće, nismo očekivali takav odziv !", kaže proslavljeni general. On ističe da su majke, supruge - sve žene Sarajeva, bile heroine opkoljenog grada, temeljni stub njegovog očuvanja u vrijeme odbrambeno - oslobodilačkog rata u BiH 1992-1995. godine.

"Mi u Udruženju, ali i mnogobrojni domaći i strani svjedoci stradanja Sarajeva i njegovih stanovnika tokom opsade, uvjereni smo da je spomenik ženi Sarajeva - naša civilizacijska obaveza", napominjući da je to skroman izraz poštovanja doprinosu mnogobrojnih anonimnih žena opstanku i odbrani grada i svih njegovih vrijednosti uopće.

U Udruženju podsjećaju da je više od 3000 žena - majki u ratu izgubilo jedno ili dvoje djece. Jedna od njih je i Halida Bojadži, bivša pripadnica Armije BiH, kojoj su dva sina ubijena u istom danu.

Mnogim ženama su ubijeni muževi, mnoge su doživjele silovanja u svojim domovima, ali najviše na okupiranoj Grbavici, u Vogošći, Hadžićima, mnoge su ostale trajni invalidi.

Uz svu patnju, stravična stradanja i poniženja, žene su ostale dostojanstvene, sa ranama na tijelu i dušama, ali bez mržnje i želje za osvetom, ističu u Udruženju, podsječajući i mene da su prve žrtve granatiranja bile studentica medicine Suada Dilberović i uposlenica Skupštine BiH Olga Sučić, učesnice aprilskih protesta 1992. čija se krv prolila na sarajevskom mostu Vrbanja, a koji danas nosi njihovo ime!

A tek žene iz prosvjete, koje su, a to one samo znaju kako, brinule o obrazovanju i vaspitanju djece po skloništima, podrumima, garažama, i koje su, zajedno sa učenicima i ubijane, kao npr. Fatima Gunić.

Pa, novinarke, žene nosioci duhovnog otpora, umjetnice - pokretači raznih kulturnih akcija, koje su snažile Sarajevo, ali i u svijet slale sliku jednog grada u srcu Evrope, koga su ubijali, ali koji je nastavio živjeti!

Da, ŽENE - sarajevske žene, o čijoj su ljepoti i eleganciji, čak i kad trče ispred neprijateljskih snajpera i granata ili nose humanitarnu pomoć, napisane desetine tekstova iz uglednih pera. U svakom od njih je bilo čudjenje - kako su uspijevale biti tako dostojanstvene?!

"Zato i spomenik njihovoj hrabrosti mora biti nalik na sve njih!", kaže general Divjak.

Pitala sam na kraju generala o mjestu podizanja spomenika u Sarajevu, a on mi je odgovorio: "Ako gradski oci ne budu imali ništa protiv, bio bi postavljen u blizini "Spomenika djeci Sarajeva". Gdje je ženi najljepše nego uz djecu?", upitno je odgovorio hrabri general, hrabar i u ratu i u miru, brižan i vojnički odgovoran i drugi otac hiljadama djece koja su u ratu ostala bez roditelja, romskoj djeci, djeci sa posebnim potrebama i invalidnoj djeci!

U ime svih majki, u ime svih žena Sarajeva, u ime useljeničkih žena iz Bosne i Hercegovine u Kraljevini Švedskoj, hvala Vam gospodine generale!

Ja ću u Vašoj postrojbi i pod Vašom idejom stajati mirno sve dok Vas bude na ovom svijetu!!

Saida Bahtijarević-Bekić

8. mart

SRETNO, UZ DOBRO ZDRAVLJE

Svim našim saradnicama bloga, našim suprugama i svim ženama svijeta želim sretan 8. mart i da ih služi dobro zdravlje 

!!!!!! Živjele !!!!!

Sega

"Čudna jada od Saraj'va grada, sve od rata pa evo da sada"...

U godinama sam kada me može još samo impresionirati ljudska dobrota, humanost svake vrste, skrb djece koja su ostala bez roditelja - dakle siročad, kao što smo i sami, jer smo ostali bez domovine, svojih gradova u kojima smo rođeni i sretno odrastali i postajali ljudi u pravom smislu te riječi, bez svojih domova, "bašti sljezove boje", bez roditelja, rodbine, komšija i prijatelja! Ja osobno nikada nisam sebi  dozvoljavala da prosječnost umanji moju visoku selektivnost, kako u izboru prijatelja. tako i u izboru literature kojom sam se "liječila" i okruživala vise decenija mog života!

S istim razlogom sam naivno očekivala, čak i vjerovala, da će poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu, na grad Sarajevo u kome je rođen moj sin jedinac, u kome je umro moj muž, u kome je umrla moja draga majka, u kome je živio i moj brat sa svojom familijom, u kome sam ja provela lijepe godine života i stasala u zrelu ženu i majku (što je moj najveći ponos!), ponovo postati lijepi grad "Olimpijskih zimskih igara 1984.", kada su oči svijeta bile uprte na to jedinstveno mjesto na karti "stare dame Evrope". Same pripreme za Olimpijske igre su bile jedinstvene u svijetu, Sarajevo je isticano kao grad multikulturalnosti bez premca u toj Evropi, sa izuzetnim geografaskim položajem, okruženo upravo olimpijskim planinama - Bjelašnicom, Igmanom, Jahorinom Trebevićem...

Očekivala sam da će "svjetla moga grada" početi ponovo sjati, možda u početku žmirkajuci i samozatajno, sa smjernošću nekadašnje čuvene urbane sredine sa bogatim kulturnim životom. Pisala sam o tome i u švedskim novinama i pričala i objašnjavala svojim švedskim prijateljima, svoj entuzijazam i zaljubljenost u grad koji sam napustila pod bombama i granatama, posjecćvala ga nekoliko puta godišnje i do današnjih datuma 75 puta.

"Čarolija starog kraja" je moj napis koji je pobudio veliku pažnju među Šveđanima i koji sam završila "sa jednom ljubavnom":

"Ne mjerim vrijeme više na sate
ni po sunčevom vrelom hodu, 
Dan mi je kad' tvoje oči me prate 
a noć kad´ od mene odu"                                                                                                                                                                                                                          

Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma i završetka rata, Sarajevo je postalo glavni grad Federacije Bosne i Hercegovine i zahvaljujući donacijama mnogih država koje su njima prale savjest jer su Bosni i Sarajevu u krvavom ratu za opstanak okrenule leđa, počelo je i obnavljanje i "krečenje" glavnog grada, ponajviše samog Centra grada, tj. prelijepih građevina koje je Austrija izgradila, Titova Jugoslavija čuvala i gradila nove i arhitektonski modernije, popravljale su se saobraćajnice u gradu, obnavljala flora grada, Olimpijske planine pošumljavale, uspostavljale električne i telefonske linije (sjecam se da sam 1997. god. na pošti u Sarajevu čekala 5 sati u redu da ponovo dobijem kućni broj telefona, te da moja mama može sa nama razgovarati!), no još i danas postoje i čitave ulice, čak i poznate ustanove na kojima se vide tragovi granata, izbijeni balkoni, te neostakljeni prozori! Ali, mnogo brže su se obnavljale bogomolje, nicale džamije kó gljive poslije kiše, te crkve i pravoslavni hramovi, nacionalni klerovi pocčnjali da se ozbiljno brinu za duše stanovnika i ratom napaćenog naroda, vjerski službenici slani i u zemlje bosansko-hercegovačkog izbjeglištva da se pobrinu za iste - svako u svojoj pastvi!

Istovremeno je krenula i "privatizacija", taj pljačkaški visoko interesni nacionalizam, pa su predratni sarajevski giganti tipa"Energoinvesta", "Unisa" "UPI-ja“ koji su prije rata zapošljavali stotine hiljada ljudi ne samo iz Sarajeva, nego iz cijele bivse domovine, završavali u privatnim rukama, prije toga u "uzdurisanim" stečajevima, propadali rudnici, hidroelektrane, sva državna i zajednička nam blaga odlazila u privatne ruke kao da im je sve "babo ostavio".

Novostvorene državne institucije, i one u Sarajevu kao i one u nižem administrativnom rangu, popunjavale se polupismenim ljudima, ali stranačkim vjernim pripadnicima, što više vjernicima, kojima je kasnije omogućeno da u radno vrijeme "skoknu" na džumu ili se pomole svom Bogu na drugoj"pustekiji" ili uz drugu krunicu i brojanicu.

Što se tiče obrazovanja i školstva, te znanstvenog istraživanjana na Univerzitetu Sarajevo, po svemu izgleda da je sve "izgorjelo" onih dana kada je pred očima svijeta sramno gorjela Vijećnica - Univerzitetska biblioteka Sarajeva, koju su zapalili agresori na Sarajevo, kao sto je Hitlerov Goebells palio knjige u nacističkoj Njemačkoj!

Sarajevu je trebalo preko dvadeset godina da obnovi Vijećnicu, i to uz pomoć Vlade Republike Austrije, koja drži do spomenika kulture i znanosti, posebno koje je sama gradila kada je za vrijeme okupacije stolovala u Sarajevu!

No, nicala su Sveučilišta u Širokom brijegu, Travniku, Goraždu, te se kao zečevi umnožavali doktori i magistri nauka, da bi iza tih lako i lopovski lažno stečenih titula bolje sijali mržnju i širili lopovluk i na tom najtananijem tkivu jednog glavnog grada i jedne obogaljene države!

Da je Sarajevo uvijek imalo zavidan humor, po čemu je bilo poznato i u bivšoj Jugoslaviji, te da i oblast  fabrikacije diploma i raznih plagijata našlo mjesta i u sarajevskom crnom humoru - evo primjera:

Cigo prodaje robu na sarajevskoj pijaci na Markalama, među robom i nekoliko diploma:  dipl.ekonomista, inžinjera više struka, politologa i liječnika, sve ista cijena: 500 KM (bosanskih maraka). Naiđe muštrija, razgleda robu i diplome, vidno zainteresirana baš za diplome, ali cijena se učinila visoka!

"Slušaj Cigo, može li ova za doktora malo jeftinije, znaš, slab sam sa parama?" "Može, brate, kako da ne, ali ću za te pare morati malo da te preispitam!"

Koliko duhovito - toliko i istinito, zar ne?

A kultura u Sarajevu? To je posebna priča!

Da kulturu vode nekulturni ljudi pisao je i Dino Mustafić, poznati i ugledni sarajevski dramaturg i reditelj, Gradimir Gojer, kao i bosansko - hercegovački oskarovac Danis Tanović! No, najilustrativniji primjer je svjetski poznatog bosansko-hercegovačkog slikara, slikara Sarajeva i tvorca likovnog opusa "Srebrenica"- Safeta Zeca. Počastvovan Šetoaprilskom nagradom grada Sarajeva, posjetio je ured Kantonalnog ministra kulture u Sarajevu, da bi se dogovorio o ceremonijalnim formalnostima prilikom predaje nagrade.

U razgovoru Safet Zec je pomenuo Emira Dragulja, najboljeg sarajevskog i bosanskog grafičara, na što je ministar upitao: "A ko je taj, maestro?"

Novine su pisale da se maestro demonstrativno digao i napustio ured "uglednog ministra" i nije mi poznato da li je u njega više ikada ušao! Izgleda da i ovaj ministar nije daleko odmakao od "bureka i kola" kao nematerijalnog blaga sarajevske i bosansko-hercegovačke kulture!

Šta je danas Sarajevo je pitanje kojim se bave mnogi, najviše novinari i domaći i strani, kao i mi bivši stanovnici Sarajeva?

Sarajevo je danas grad koji živi "normalan" život, kao i neki samo po veličini slični evropski gradovi, prepun skorojevića dubokih džepova, sa rudimentarnim navikama sa kojima su "šljegli"iz svojih vuko.....ina, sa blatom na obrazima i ukaljanim džonovima, iako na njima stoji "Hugo Boss!"

Takvo Sarajevo je prepuno otrovnog nacionalizma, korupcije, nepotizma neviđenog u njegovoj historiji od nastanka!

Nacionalističke stranke i politika guraju ovu nekada metropolu ljudskosti u propast i svojevrstan brlog, iz kojeg će se ovaj grad teško ikad izvući, sigurno mnogo teže nego iz ratnih razaranja, koja su ovaj grad zadesila više puta!

S druge strane, Sarajevo je grad obespravljenih ljudi, ubogih penzionera, grad siromašnih ljudi koji u redovima stoje pred Narodnim kuhinjama (u općoj stigmatizaciji kojim vlast ponižava svoje stanovništvo je i otvaranje Narodnih kuhinja za djecu!), grad ljudi koji hranu traže po kontejnerima kao psi lutalice!

Da ne bih dalje zadržavala svoje suze, kojima je sklona glava skoro svakog današnjeg seniora u tuđini, završiću opet sa "jednom ljubavnom":

"Sve je isto kó i lani, samo srce moje i srce tvoje, u ljubavi više ne stoje....!"

Saida Bahtijarević - Bekić

Bibliotela - nastavak

Desetak dana nam je bio Frane sa porodicom u Sarajevu. Unučica Aneta sa tri i pol mjeseca je “predeverala” putovanje od Tbilisija – Istanbula - Sarajeva i nazad. To je bila velika briga u ovo nesigurno zimsko vrijeme i avionska putovanja.

Unuk Dorian i unuka Aneta

U posjetu nam je došla i Vicina bliska rodjaka iz Šibenika sa dva prijatelja. Prvi put u Sarajevu. Bilo je veselo hodali smo svuda, vrijeme nije bilo loše. 

Svi na broju na “neviđenoj gozbi” kako kažu Dalmatinci

U kući se televizija palila samo za crtane filmove za unuka. Da je došlo i do rata mi ne bismo znali. 

Njihovim odlaskom jedan dan je trajala koma, a ja sam imala i problema sa grlom. 

Poznati restoran “Brajlović” na Ilidzi sa rodicom Sanjom iz Šibenika

Sve se nekako dovelo u red i danas sam nastavila sa sredjivanjem knjiga. 

U medjuvremenu sam se čula sa Saidom, koja je bila oduševljena Emirinim prilogom. Zaista kad sam ga pročitala i ja sam shvatila da Emira posjeduje i talenat i emocije i dobru memoriju. Saida je rekla da je od riječi do riječi mogla i ona da napiše svoje uspomene iz Dervente, ali ne tako lijepo i emotivno kao Emira. Tako smo isto djetinjstvo imali i svi mi u mojoj ulici.

Slanje mog prvog priloga “Biblioteka” i Coova konstatacija da ono Nazorovo doživljavanja rata i partizanska ideologija, danas ne pije vise vode: ja kad god nešto pišem nikad ne razmišljam da li nešto pije vode ili ne kod čitalaca ovog bloga. Jednom sam pisala da za svaki prilog koji napišem i vidi se moje ime bloger može da ne klikne i riješi sve svoje probleme vezano za moje stavove. 

Meni je lično ovo jedini način i jedino mjesto gdje ja mogu izraziti svoj bunt i uraditi bar nešto da budem ja. Tako je bilo i na početku rata, čitav rat, a traje još i danas. 

Shvatila sam Coa kad je saznao za sudbinu daljeg rođaka iz Ljubije i da je reagovao baš onako kao osoba koja nije ni mogla drukčije. 

A možete zamisliti moj život kad se ja svakodnevno srećem sa takvim sudbinama, pred kontejnerima. Svakodnevno su u gradu protesti, blokade radnika i boraca kojim su oduzeta osnovna ljudska prava, opljačkane i privatizirane firme. I u zadnje vrijeme su tu transparenti a i slike druga Tita. Ljudi su ti koji donose i fašizam i antifašizam a po meni su najveći” krivci “ ravnodušni koji uživaju u svom materijalnom bogatstvi i duhovnom siromaštvu.

Jedan dragi golub koji se nije uplašio mog IPoda i moje blizine

Od kada su počeli minusi svakodnevno stavljam hranu na prozor za vrapce i golubove. Kuham makarone.

Staklo na prozoru su isprljali, a moja  komšinica se šokirala zbog toga. Muž joj svaki dan glanca džip na parkingu, a ja joj kažem da se i ja šokiram kad to vidim. Moj prozor prljav a moja duša puna uz saznanje da su na ovim minusima ptice nahranjena. U prirodi se ništa živo ne miče a snijeg prekrio travu.

Danas sam pročitala Natašin komentar tako da sa Emirinim prilogom i Natašinim komentarom imam novu energiju da nastavim sa “Bibliotekom”. Hvala vam obadvijema.

puno. Pozdrav Saima

NASTAVAK.....

Jutrošnjeg slaganje knjiga, na red dodje i Konfucije.

Ja sam 1984. godine ispred moje firme koja se tada zvala OOUR TELEGRAF I TELEFON, radila u Press centru u Skenderiji za vrijeme Olimpiskih igara.

U hodnicima Skenderije  bili su razni veliki izdavačkih knjiga iz bivše Jugoslavije. Među njima i veliki BIGZ, Beogradski izdavačko-grafički zavod. Knjige su tada bile skupe za naš standard, ali su se kupovale i izdavači su zarađivali. Danas su knjige jeftinije ali izdavači propadaju.

Šaljem ovaj pasus, za koji ne znam ko ga je i kad štrihirao. U knjizi se ne zna kad je tačno Konfucije živio, jedni spominju VII a drugi XIII vijek. Nebitno. Ali tekst i danas aktualan. Ogroman broj ljudi na Balkanu žive od mitova i legendi koji po meni nemaju nikakve veze sa zdravom logikom.

Dio dnevniku koji opisuje Vladimir Nazor o dolasku u dvorac Ostrožac na Uni.

Čitajući ove odlomke misli mi se velikom brzinom vraćaju u godine od 92-95 u mojoj zgradi. Sve je bilo uništavano, ljudi ubijani, snajperima,”avionskim” mrtvima, tenkovskom granatama. Glad, žeđ, nedostatak grijanja. Zimi nam se na velikim minusima u stubištima, na stropu iznad stepeništa, stvaralo neko inje koje je ličilo na stalaktita u Postojinskoj jami, koje smo mi strugali partfišima.
Sve što su partizani izdržavali po “ šumama i gorama” mi smo izdržavali u vlastitom gradu, zgradi, stanu na kraju dvadesetog vijeka.

Danas je dan nezavisnosti BIH. Bez obzira na sve naše muke, na sve naše dušmane BiH JE NEZAVISNA DRŽAVA, ČLANICA UN-a . Samo da borba protiv današnjih stranaka i političara do oktobra ove godine osvijesti sve njene narode to bi mogla biti zemlja ugodnog življenja.

Kad bi mogao Co danas staviti uz ovaj prilog i video iz Lorisa, za podsjećanje onima koji sve to negiraju. 

Pozdrav Saima