Strava!!!

Ovdje kod nas Halloween je veliki praznik.  Mnoge kuće i dvorišta se kite kojekakvim strašilima, mrtvačkim sanducima, kosturima i drugim budaleštinama na zadovoljstvo i radost mlađe generacije. U početku sam takve stvari ismijavao ali sam se nakon dvadesetak godina navikao pa više na to ne obraćam pažnju. Čak mi toliko ni ne smeta što nam obližnji park unakarade kojekakvim hantragama a sve iz istog razloga. Čak se djeca organizirano uveče dovode u park, i uz to im se naplaćuje ulaznica, da „uživaju“ u „maštarijama umjetnika“ koji nam unerede park za duži period. Ali, Amerika je to, i nemam pravo da kritiziram njihov način života jer sam ovdje došao iz zemlje gdje su se dogodile mnogo gore stvari.

Ne znam koliko se djeca koja uveče hodaju parkom uplaše od onoga što vide ali mene je šokiralo ono što sam danas vidio na facebook-u. To je STRAVA u pravom smislu te riječi i ja još uvijek ne mogu da dođem sebi. Pa zar je moguće da se ovako nešto radi na obrazovnoj instituciji koja bi, po samoj svojoj prirodi, trebala biti iznad, recimo, Tehničkog fakulteta, kada se radi o pismenosti? Međutim, u manjem blentitetu je sve moguće pa i to da se engleski piše čirilicom. Jadne su generacije koje se „obrazuju“ na ovakvim institucijama. Međutim, predpostavljam da je to za njih potpuno normalno i da ovakve stvari prihvataju bez da iko postavi pitanje o stručnosti osobe (ili osoba) koje su ovo napisale i odobrile.

Dno, očigledno još nije dotaknuto. Šta je slijedeće vrijeme će pokazati.

Cusco

Plaza de Palmas

Cusco, glavni grad nekadašnje imperije Inka, smješten u Andima na 3,400 metara nadmorske visine, bio je prva stanica na našem putu ka Machu Picchu. Kada smo sletjeli na aerodrom, dan je bio sunčan, lijep, iako malo hladniji nego što je to kroz prozor aviona izgledalo. Bilo je, u stvari, prijatno za ovo doba godine kada se dnevne temperature kreću između 15 i 20  stepena cenzijusa a noću padaju blizu nule (obično oko 4 - 5 stepeni).

Dok smo išli prema autobusu koji nas je trebao prebaciti do hotela smještenog u neposrenoj blizini historijskog centra grada koji je pod zaštitom UNESCO-a, u zraku se osjećala nekakva posebna atmosfera. Bilo je sunčano, prijatno, ali nekako drugačije od onoga kako sam se osjećao na svojim dosadašnjim putovanjima. Predpostavljam da je to posljedica rjeđeg zraka od onog na koji sam navikao ali, sve u svemu, u grupi se niko nije žalio na bilo kakve probleme, što je bio dobar znak. O uticaju visine i nedostatka kiseonika sam čitao prije polaska na put, znao sam da različite osobe na to različito reagiraju a sada ću biti u prilici da na svojoj koži provjerim da li su sva ta pisanja na Internetu tačna. Problemi, kažu, nastaju obično nakon 24 sata tako da je još rano za bilo kakve zaključke.

Hotel u koji smo se smjestili je lijep, moderan, s elementima peruanske arhitekture, mnogo ljepši nego smo očekivali. Još prije polaska na put smo odlučili da ćemo poslije podne provesti sami, da ćemo prošetati historijskim dijelom grada a predveče svratiti na večeru u restoran koji sam odabrao na Internetu. Dosta sam težak na hrani i nisam htio riskirati kod izbora jela za večeru već sam pronašao restoran s hranom koja bi mi trebala odgovarati. Dok smo čekali na ključeve sobe popili smo par šoljica čaja od koke jer bi nam on trebao pomoći u prilagođavanju na visinu. Dokazi da čaj zaista pomaže ne postoje ali ljudi ga piju vjerujući da je to istina. Slično je to kao i sa mnogim prirodnim lijekovima koje svijet pije vjerujući onom što je napisano a iza čega obično ne stoje nikakvi naučni dokazi.

Nakon što smo se smjestili u sobu, krenusmo u obilazak grada. Iako sam na Internetu, koristeći Google Map, više puta „prošetao“ od našeg hotela do Plaza de Palmas, glavne atrakcije Cusca, krenuli smo na suprotnu stranu. Hodali smo duže nego što sam mislio a od starog dijela grada ni traga. Odmah u blizini hotela je trebao biti manastir ali ga ne vidjesmo. Okoliš je, zapravo, postajao sve siromašniji pa smo napokon odlučili da pogledamo malu mapu koju smo dobili u hotelu. Tada smo shvatili da smo, umjesto da po izlasku iz hotela skrenemo lijevo, skrenuli desno i tako otišli još dalje od cilja naše šetnje. Valjalo nam je nazad, uz ulicu koja se cijelo vrijeme malo penjala. Uz rijedak i uz to zagađen zrak zbog velikog broja automobila, šetnja nije bila ugodna ali nismo imali izbora. Izgubili smo dobrih 40-tak minuta koje smo mogli iskoristiti za obilazak starina koje, prema informacijama na Internetu, godišnje privlače nekoliko milijuna turista.

Manastir Santo Domingo u pozadini

Prošli smo pored našeg hotela i ne zadugo, na desnoj strani ulice, ugledali manastir Santo Domingo, koji smo planirali posjetiti. Izgrađen od strane Španaca na ruševinama hrama kojeg su Inke podigle u čast Boga Sunca, jedna je od znamenitosti koje preporučuju za posjetu ali pošto smo već izgubili dosta dragocjenog vremena, odlučili smo da nastavimo ka glavnom trgu. Znali smo da će sunce uskoro otići na počinak i nismo htjeli da ne vidimo glavni trg u njegovom punom sjaju. Nastavili smo ulicom uz brdo prolazeći pored interesantnih građevina koje su bile nagovještaj da trg nije daleko.

Na putu ka historijskom centru grada

Na kraju ulice kojom smo išli skrenuli smo na desno i nakod pedesetak metara ugledali glavni trg Cusca, Plaza de Armas. Blistao je obasjan popodnevnim suncem, okružen drevnim građevinama koje su mu davale posebnu ljepotu. Cusco katedrala, crkva La Campania de Jesus, zelene površine s cvijećem, fontana, izrezbareni balkoni na okolnim zgradama, arkade, trgovine suvenirima, kavane i restorani, sve je to činilo cjelinu koja nije bez razloga privlačia turiste iz cijelog svijeta. Primijetili smo da na malim balkonima napravljenim od izrezbarenog drveta, koji su karakteristični za Peru, sjedi svijet, pijucka kavu, vino, pivo, i posmatra trg. I nama se pila kava pa smo odlučili da je negdje popijemo. U tom trenutku nam priđe mlađi momak i pozva nas da svratimo u restoran-kavanu. Kada nam potvrdi da imaju espresso, pođosmo za njim uskim, drvenim stepenicama koje nas dovedoše u omanju prostoriju na prvom katu koja je imala nekoliko malih balkona s pogledom na trg. Balkoni su podignut u odnosu na ostali dio prostorije i toliko suki da smo se na jedvite jade uvukli i sjeli na stolice ispred kojih se nalazio mali stolić. Morali smo biti jako oprezni jer stolice nismo mogli pomaknuti ni centimetar unazad a da zadnje noge ne padnu s balkona ali nam to nije smetalo jer je pogled na trg nadoknađivao nedostatak prostora. Mlad, veoma prijatan konobar nam nešto kasnije donese naručene kave dok smo nas dvoje uživali na toplom suncu posmatrajući trg i okolna brda. 

Pogled s balkona na Cusco katedralu

Pogled je bio lijep, ugođaj poseban. Sjedili smo na mjestu gdje su prije nekoliko stoljeća vjerojatno sjedili španski osvajači nakon što su pokorili domicilno stanovništvo, Inke, čiju su civilizaciju uništili tako da se više nikada nije oporavila. Izgleda da se to ponavlja svugdje u svijetu. Pomislih na rodni grad u kojem u restoranima i baštama u kojima smo nekada sjedili mi sada sjede došljaci koji su, uz pomoć sadašnjih vlasti, uništili i nastavljaju da uništavaju sve što podsjeća na nas i one koji su tu nekada živjeli. Španci su porušili hramove Inka i na njihovim ruševinama sagradili svoje crkve, slično kao što su došljaci u našem gradu porušili sve džamije i nekoliko katoličkih crkava a na svakom čošku podigli svoje bogomolje kako bi grad pretvorili u nešto što nikada nije bio. Historija se, očigledno, ponavlja a mi to često zaboravljamo.

Detalj pročelja crkve La Campania de Jesus

Ostali smo malo dulje sjedeći u tim malim, neudobnim stolicama, ispijajući kavu, uživajući u ljepoti prizora a nakon toga smo pošli u obilazak okoline trga. Ulični prodavači su na svakom čušku nudili suvenire, ulazili smo u trgovine da razgledamo izloženu robu, posmatrali stare građevine koje su davale poseban šarm gradu. Iako su prošla stoljeća, staro jezgro grada je ostalo netaknuto i sada privlači posjetioce iz cijelog svijeta. Istina, građevina Inka gotovo da nema ali su tu objekti koje su, uglavnom, izgradili Španci, koji su se održali više od 500 godina. Opet se sjetih nekih naših gradova, među kojima posebno mjesto zauzima Banjaluku, gdje je većina onoga što podsjeća na prošlost porušeno. Žalosno je da je to tako ali to su činjenice koje govore jako puno o nama i našem mentalitetu. Ta praksa ne samo da nije prekinuta nego je i pojačana a sve zbog jednog cilja: da se zatre bilo kakav trag da je na nekim prostorima živio neki narod, s jednim i osnovnim ciljem. Da se prigrabi teritorija i uz pomoć obrazovanja, malo po malo, promijeni hostorija.

"Prvomajska" parada

Obilazeći grad, naletjesmo na feštu. Bila je to parada stanovnika grada i okolnih mjesta, koji su, u živim nošnjama i uz tipičnu peruansku muziku, prolazili ulicama grada, igrajući i pjevajući, na zadovoljstvo mnogobrojnih domaćina i turista. Siromašan je ovo narod i to se primjećuje na svakom koraku ali, i pored siromaštva, nađe se vremena i za zabavu, makar na nekoliko sati.

Ulaz u restoran

Nakon što smo se dobro nahodali, bilo je vrijeme da „bacimo nešto u kljun“, što bi rekao dida Dane. Nismo jeli ništa još od doručka u hotelu u Limi a trebalo nam je snage za nastavak šetanje. Restoran sam još davno odabrao a nalazio se u blizini glavnog trga. Do njega se dolazilo uskim ulicama u kojima su smješteni mnogi restorani koji nude uglavnom peruanske specijalitete. Većina restorana nije velika. Smješteni su u omanjim kućama sakrivenim iza visokih kamenih zidova. Restoran zamalo nismo promašili jer se na visokom zidu s povećim otvorom nalazila samo omanja tabla s imenom. U restoran se ulazilo iz malog dvorišta iz kojeg se ulazilo u još jedan restoran popularan kod turista.

"Al se nekad dobro jelo"

Hrana je bila ukusna. Izabrao sam Stoned Steak File a Nera, salmona. I meso i riba su služeni na jako zagrijanom kamenu koji je zapravo služio umjesto pečnice. Gost bi sjekao meso (ili ribu) i pekao ga prema svojim željama. Moj steak je bio jako ukusan a i Nera je bila više nego zadovoljna ribom. Uz domaće vino i pivo,  bio je to potpuni ugođaj u gradu o kojem sam nekada samo čitao, ne vjerujući da ću ga ikada posjetiti.

Nakon dobre večere vratili smo se nazad na glavni trg, još malo prošetali okolnim ulicama a onda se zaputili nazad u hotel jer je sunce polako zalazilo na zapadu. S zalaskom sunca postajalo je osjetno hladnije. Imali smo naporan ali ugodan dan a sutra nas je čekalo dosta „obaveza“. Rano ujutro nas je čakao put za Machu Pichu, glavni cilj našeg putovanja.

Pogled s balkona restorana

Šetnja poslije espressa

Na malom trgu u blizini Plaza de Armas

Čovjek radi, nema ostalih koji "nadgledaju"

Dvorište unutar jedne od starih građevina

Popodnevno sunce obasjava trg

Turisti

Uske ulice u blizini glavnog trga

Arkade

Još jedna crkva kojoj ne znam ime

Tipični balkoni

Pogled na okolna brda

Još jedan pogled na glavni trg i brdo iznad njega

Pozdrav iz Holandije

Zeewolde, izlet brodićem, septembar 2016.

Nakon dužeg vremena emailom se javio Sega, jedan od rijetkih koji se trudi da se ovo naše druženje nastavi. Lijepo od njega. Kako se iz emaila može vidjeti, javljanja će biti još. Nizozemska je zemlja koja mi je iz ličnih razloga posebno draga pa me svako javljanje iz nje raduje.

Zdravere Co,

Kao prvo pozdrav tebi i tvojoj familiji.

Naravno, i svim blogerima koji vjerovatno kao i ja, svakodnevno otvore ‘’naše stranice’’ i pogledaju ima li  šta novoga u našem malom okruženju.

Ovdje u Holandiji je ljeto i lijepo vrijeme prošlo, počinje …. ono naše pravo, malo kiša, malo vjetar, malo sunce i tako svakodnevno a svi koji obožavaju klizanje, nadaju se da će ova zima biti ‘’prava’’ i da će konačno izvući klizaljke iz naftalinaiI uživati na zamznutim holandskim kanalima.  Mi ne spadamo u tu kategoriju rekreativaca.

Zato vam šaljemo sliku iz septembra, sa Veluwmeera (produženi dio Ijsselmeera, sjeverno

Od Amsterdama).

Bili smo sa klubom, kratke pripreme. Malo mjesto, Zeewolde u blizini Harderwijka.

Pripremam priču sa slikama, pa ću ti poslati uskoro.

Svima želimo dobro zdravlje uz pozdrave !!!!!!

Sega

Kratka posjeta Los Angelesu

U Aromi, čekamo čevape

Život me prije dvije nedelje odvede u Los Angeles, taj velegrad na zapadnoj obali USA, u kojem je kćer odlučila da se skrasi. Bio sam u LA-u nekoliko puta i imao prilike da obiđem njegove najpopularnije i najpoznatije dijelove tako da obilazak grada nije bio u planu.  Posjeta je bila više „radne“ prirode. Kćer je kupila stan (kondo, kako se to kod nas u USA kaže) pa sam išao da joj pomognem u seljenju i namještanju.

Iako sam cijelo vrijeme bio jako zauzet oko stana (ni sam ne znam koliko sam kutija otvorio, ispraznio i na kraju izrezao i odnio na mjesto za odlakanje smeća), našlo se vremena i za neke druge aktivnosti.

Jedan dan smo otišli na čevape u Aroma Cafe, restoran koji drže naši bivši sugrađanini Adem i Amra Slipac. Sjeli smo u malu baštu restorana i uživali u lijepom vremenu uz veoma ukusne čevape. Čini mi se da su bili ukusniji od onih koje sam prije par mjeseci jeo u Banjaluci ili je to samo moj subjektivan osjećaj zbog  same činjenice da ovaj specijalitet, po kojem je naš grad bio poznat, jedem daleko od njega, u gradu u kojem žive najveće filmske zvijezde svijeta i gdje do prije dvadesetak godina niko nije mogao ni pomisliti da će banjalučki čevap „uhvatiti korijena“. Restoran, kako sam mogao vidjeti, dobro posluje jer gostiju ima a to je za biznis najvažnije.  Razlog je dobra i kvalitetna hrana jer u Americi je konkurencija ogromna i samo najbolji ostaju.

Da je hrana koja se pravi u Aromi zaista dobra uvjerio sam se i par dana kasnije kada smo u stanu jeli burek, sirnicu i krompirušu koje je kćer kupila da ponese kući.  Nakon što ih je podgrijala u pećnici, pojeli smo ih u slast. Još od prvih dana našeg dolaska u USA pomišljao sam kako bi naši specijaliteti ovdje mogli imati dobro prođu i još uvijek sam ubijeđen da je tako. Hrana u McDonaldsu i Burger Kingu se ni slučajno ne može porediti sa našim čevapima i pitama i samo je pitanje vremena kada će neko s njima ovdje napraviti veliki biznis.

Na utakmici sa kćerkom

U nedelju smo otišli na utakmicu američkog fudbala. St Louis Rams su se prije ove sezone preselili u Los Angeles i tako postali Los Angeles Rams. Utakmice igraju na olimpiskom stadionu (Los Angeles Memorial Coliseum) koji se, iako impresivan, po svom luksuzu ne može porediti sa novim stadionima u nekim drugim gradovima USA. Stadion je bio domaćin olimpijskih igara dva puta: 1932. i 1984. a postoji mogućnost da se to dogodi još jednom, 2024. Na utakmicu smo krenuli malo kasnije nego smo planirali tako da smo se našli u blizini stadiona tek nekoliko minuta prije njenog početka. Na ulicama koje vode ka stadionu je, na moje čuđenje, bilo puno svijeta koji se nije posebno žurio da stigne na početak. Vozili smo polako i tražili mjesto za parkiranje. Nešto ranije, dok smo se vozili kroz manje siguran dio grada, cijena parkinga je bila $25, $30... Kako smo se približavali stadionu cijene parkinga su rasle na $40, $50, $60 i konačno na  $80.  Te cifre su me šokirale. Nisam mogao vjerovati da neko može dati toliki novac za parking svake nedelje kada je utakmica u gradu. Na našu „sreću“, uspjeli smo naći jedan parking lot u blizini stadiona koji je naplaćivao $60. Parkirali smo auto, platili parking i pridružili se masi svijeta koja se kretala ka stadionu. Utakmica je već bila počela i mi smo se žurili da što prije uđemo jer sam bio znatiželjan da osjetim atmosferu koju sam prije toga mogao samo zamišljati gledajući utakmice na TV ekranu.

Selfie

Kada smo stigli relativno blizu stadiona zaustavila nas je osoba iz osiguranja. Saznali smo da, prema novim sigurnosnim mjerama, Sanja ne može ući na stadio s torbom koju je nosila. Imali smo dvije opcije: da torbu preda na čuvanje na za to određeno mjesto ili da se vratimo do auta. Parking je bio prilično daleko pa smo se odlučili na prvu opciju. Kada smo stigli do šatora u kojem je Sanja trebala ostaviti torbu, dočekao nas je dugački red onih koji su tu došli zbog istog razloga. Ko zna koliko bismo trebali čekati da dođemo na red da torbu preda a to je istovremeno značilo da bi imali isti problem i na kraju utakmice. Zaključili smo da je bolje da odemo nazad do auta iako je to značilo da ćemo vjerojatno propustiti prvu četvrtinu utakmice.

Put do parkinga se odužio a još mi je teže pao povratak prema stadionu istim putem. Noge su počele polako klecati i hodao sam sve sporije i sporije a sa stadiona se razlijegalo navijanje publike koja je već uveliko pratila šta se na terenu događa.

Kada smo konačno ušli na stadion,  kroz sigurnosne detektore slične onim na aerodromima (izgleda da uskoro nećemo moći nikuda maknuti a da nas ne provjeravaju da ne nosimo eksploziv), primijetih da veliki broj posjetilaca opsjeda štandove na kojima se prodaje voda, piće, hrana. Pogledah cijene: mala boca vode, $7, komad pizze, $10, pivo u plastičnoj čaši,  $17! Ponovo šok! Ne mogu da vjerujem! Cijene su, za mene koji ranije nije imao priliku da prisustvuje ovakvim događajima, zaista astronomske. Posmatram osobe koje stoje u redu za piće i ramišljam da li je moguće da svi oni pripadaju američkoj dobro stojećoj klasi ili među njima ima i onih koji rade za minimalnu dnevnicu. Sudeći po njihovom izgledu, odjeći i ponašanju, zaključujem da ih velika većina pripada nižoj klasi i da za novac koji daju za jedno pivo vjerojatno moraju raditi dva sata ili čak i više. Ako tome dodam cijene parkinga i karte za utakmicu, suma je zaista povelika. Međutim, izgleda da to nikog  ne brine. Kupuje se, pije, jede, kao da je svima otac bogataš.

Tu, na tom mjestu, posta mi jasno značenje termina potrošačko društvo. O njemu sam učio još u srednjoj školi ali sam tada mislio da je to neka vrsta političke propagande kojom se koristi svako društvo kako bi ubijedilo narod da je njima najbolje. Sada shvatam da tada nisam bio u pravu. Gledam ove ljude kako nemilice troše novac za koji moraju teško raditi a da toga nisu ni svjesni. Upali su u mašineriju, odlično organiziranu, koja ih melje i iz koje se ne mogu izvući. Došli su na utakmicu da bodre svoj tim ali izgleda da su događaji na terenu manje važni od čaše lošeg piva u plastičnoj čaši za skupe pare. Jer, ne bi ih bilo toliko u redu za piće da ih stvarno zanima kako im tim igra niti bi napuštali mjesto na tribinama kako bi kupili još koje. Za trenutak pomislih, tako i treba, ovce treba šišati dokle god se može kad ne misle svojom glavom. A onda se sjetih naših ovaca koje već godinama šišaju koristeći slične metode. Uz jednu veliku razliku. Dok se ovdje kao mamac koristi fudbal, a cijena je svakodnevna borba da se plate svi računi i sastavi kraj s krajem, kod nas je to nacionalizam, uz mnogo veću cijenu. Kod nas, ako se stvari otrgnu iz ruku, padaju glave.

Konačno se nađosmo na tribinama. Na terenu pravi seoski vašar. Pored utakmice, koja je puna prekida zbog njene same prirode i pravila, igra se prekida i zbog reklama. U prekidima se, pored cheerleader-ica, koje skakuću u ritmu muzike (a raspoređene su na sve četiri strane stadiona), svašta događa. Poslije svakog skora domaćeg tima na teren ulijeću momci sa zastavama i mašu, prave se kratki intervjui s poznatim osobama, čak se snima scena neke TV serije (primjećujem da istu scenu od desetak sekundi ponavljaju desetak i više puta). Uz sam teren, gužva. Timovi imaju toliko igrača, trenera i pomoćnog osoblja da više ne znaš šta ko radi. Veliki LCD-ovi prikazuju akcije na terenu, rezultate ostalih utakmica, reklame. Tribinama hodaju prodavači pizze, svako malo neko ustaje i odlazi da kupi piće pa svi u redu moraju ustajati... Od sve te zbrke čini mi se da je igra najmanje važna.

Pratili smo utakmicu koliko smo mogli, mada me rezultat nije posebno zanimao jer nisu igrali moji Steelers-i. Promatrao sam šta se oko mene događa i sve više shvatao da ovo nije mjesto na kojem bih volio često biti. Ljepše i udobnije mi je na mojoj ugaonoj garnituri ispred TV ekrana gdje barem vidim šta se na terenu događa. Ovdje, na stadionu, je toliko događaja koji odvlače pažnju od utakmice tako da mi je, i pored uzavrele atmosfere i lijepog vremena, sve relativno brzo dosadilo.

Nakon početka četvrte četvrtine odlučili smo da idemo „kući“. Kranji rezultat nas nije zanimao a htjeli smo izbjeći gužvu koja bi nas sigurno dočekala da smo ostali do kraja. Na naše iznenađenje, dosta svijeta je mislila isto kao mi tako da smo, htjeli ne htjeli, morali prihvatiti činjenicu da će nam trebati dosta vremena da napustimo okolinu stadiona. Na sreću, mnogobrojni policajci su već regulirali saobraćaj i izlazak s parkinga je bio lakši nego što smo mislili. Sanja je, uz to, koristeći GPS na svom iPhone-u, pronašla kuda trebamo ići da izbjegnemo gužvu tako da smo relativno brzo i bez zastoja stigli nazad do njenog stana.

U Los Angelesu sam ostao do petka pomažući kćerci da se, koliko-toliko, smjesti u novom stanu a onda me „velika ptica srebrnih krila“ odvela mojoj kući u mali Carnegie u neposrednoj blizini Pittsburgha u kojem se frka američkog načina života gotovo ne osjeća. Život je miran, posebno ako ga poredim sa onim u Los Angelesu, tako da imam osjećaj kao da živim na selu gdje urbanizacija još nije stigla. I evo me sjedim u svom backyardu, kuckam na laptopu dok me blago jesenje sunce podsjeća da će uskoro zahladniti i da trebam iskoristiti svaki trenutak da uživam u lijepom vremenu. Za Los Angeles će, valjda, biti vremena, jer sada imam mjesto gdje mogu otići kada god poželim. Bit će vremena i da se osvježim u bazenu koji pripada zgradi u kojoj je kćerkin stan, na koji sam ovaj put samo bacao poglede iz njenog stana.

A na utakmice američkog fudbala sigurno više neću ići jer mi je i ova prva posjeta bila dovoljna. Što bi rekao naš narod: bio sam tamo tri puta. Prvi put, zadnji put i nikad više.

Atmosfera na utakmici

Čudan susret

Još od povratka iz Šibenika pokušavam da napišem ovaj prilog koji opet nosi ljepotu uspomena iz Banja Luke od osobe koja u njoj nikad nije bila.

U Šibeniku postoji jedna plaža u koju ne dolazi mnogo ljudi i koja se nigdje ne reklamira. Putem prema Zablaću postoji jedna strelica koja upućuje prema tvrdjavi Svetog Nikole.
To je nekad bio veliki kompleks JNA za obuku mornara, podmornica, pješadije itd.

Priroda je prekrasna, more čistio pješčana plaža, ali sve je zapušteno i poludivlje. Tu je jedini kopneni put prema tvrdjavi pomoću drvenog mostića koji je na dubini od pola metra mora. Može se ići u kupaćem kostimu krozo vodu ili u odjeći po mostiću. Posjedujem slike od ranijih godina ali su na USB-eu u Sarajavu. Kad se dodje ispod tvrdjave, sve je zaraslo u šikaru, i popeti se može samo na glavni ulaz iz raznih vrsta plovila. I to se naplaćuje.

Taj dan smo bili na plaži koju u prilogu šaljem snimljenu ranijih dana. Taj dan sam nosila samo obični telefon i nisam uspjela ništa fotografirati od tog susreta, a ni moji novi poznanici.
Ja sam se javila komsinici kod koje je moj ključ od stana. Obzirom da smo trebali ići u Sarajevo preko Banja Luka i doći par dana kasnije, rekla sam joj: "Seno, nećemo ići u Banja Luku već ćemo sutra kući pa nam upali bojler."

Pored nas se sunčao mladji par. Djevojka se podigla i razumljivim našim jezikom bez puno gramatike, postavila pitanje "Rekli ste, Banja Luka?" Kad sam odgovorila da je to moj rodni grad ona je rekla da je njena baka bila iz Banja Luke. Živi u Australiji, momak je treća generacija Australaca porijeklom iz Šibenika. Ne zna naš jezik.

Rekla je da joj se baka zvala Tea Cukman. Bila sam šokirana. To je bila porodica iz Slavonije. Petar Cukman sa dvoje djece, Štefom i Teom. Smješteni su bili u prizemlju kuce Mujčića koja je bila odmah uz našu kucu. Pričalo se da su izbjeglice iz nekog slavonskog sela u kojem su im ustaše zapalile kuću a on je bio u partizanima. Pepica se jako zbližila sa mojom mamom i često su pile kafu i o svemu pričale. Ja kad sad vidim ove izbjeglice osjećam se sretnom sto sam odrastala u humanom i plemenitom okruzenju. Te priče su se ponavljale godinama o dolasku ljudi u banjalučke kuće i familije. To su sve bile patrijarhalne porodice i nije im bilo lako privići se na prisustvo novih ljudi. Moj je otac radio u sudu i ljudi su se dolazili žaliti od Petričevca do Gornjeg Šehera. Njegov je odgovor bio "da ne može pomoći ni vlastitoj sestri - Džehvinoj mami", pa ne želi ni drugima. Uvijek je govorio da tako treba i da neće dugo trajati.

Bio je u pravu. S nama u školu su išla djeca od tih roditelja, mnogi su i danas živi. Mi smo bili divni drugovi i drugarice pa su stizala i djeca vojnih lica. Jedan od mojih najbolji drugova bio je i Dragan Georgijevic. Nezaboravan.

Ovo sam malo skrenula s teme ali je bitno da su ti ljudi bili obazrivi, uklapali se u način života naseg grada i kulture.

Kad je Tea imala 18 godina zaljubila se u jednog "momka" sa Hiseta. On je bio stariji od nje 20 god. Teta Pepica je branila, zaključavala je ali je ona jednog dana pobjegla od kuce. To je moja mama sve proživljavala s njom. Često su šaptale a jednom sam čula da se povjerila mojoj mami i rekla da je bila "na Petričevcu i zavjetovala se". Tada sam prvi put čula o tome i pitala mamu ali me je ona ukorila da o tome ne smijem pričati. I moj otac i čika Pero su bili u Partiji.

Tada sam saznala da je Tea bila usvojeno ratno siroče a da je Štefo bio sin od cika Perinog brata. Ja sam se udala i otišla u Sarajevo. Teta Pepica je umrla a čula sam da je čika Pero poginuo na biciklu u Banja Luci. Nisam baš sigurna, ali čini mi se tako.

Adela, djevojka iz Australije, je rekla da je baka do kraja života samo pričala o Banja Luci i da je stekla dojam da je to neki najljepši grad.

Koliko se sjećam, veza Tee sa tim čovjekom se prekinula. Nikako ne mogu da ga se sjetim ali znam da mu je nadimak bio Kozara. Bio je sa Hiseta. Bio je čisti dvojnik američkog glumca Antony Perkinsa. Visok, mršav, bujne kose, lijepih zuba. Tada je bio hit Hičkokovski film " Ptice".

Iako su Merso i Made mladji od mene, voljela bih znati kako se Kozara zvao. Sigurna sam da bi Mersin brat Muhamed to mogao znati ali ni o njemu ne znam ništa.

Možda će mnogima biti ovo nezanimljiv tekst, ali mene se toliko dojmio.
Nešto o čemu se ne sjećam da mi je u ovih 46 godina odlaska iz Banja Luke ikada palo na pamet odjednom je izazvalo desetine živih slika iz tog perioda i priča u mojoj glavi.

Pozdrav Saima

Nade ipak nema

Slavlje - preuzeto s portala 6yka.com

Prije par dana napisah kako za Banjaluku možda još uvijek ima nade, kako u mom rodnom gradu ima i onih koji nisu pali pod uticaj nacionalizma i ogavne politike koju vodi mesar iz okoline Laktaša i njegova svita ali poslije ovih zadnjih lokalnih izbora je i to malo nade nestalo. Grmalj iz Bakinaca (ili kako se to njegovo selo već zove) je ponovo pobijedio i to ovaj put s još većom razlikom nego na prethodnim izborima i to je jasan dokaz da Banjaluka i manji blentitet tonu sve dublje i dublje u glib nacionalizma, i da se moralno i duhovno srozavanje ubrzava bez nagovještaja da kraj postoji.

Nisam ja naivan pa da vjerujem da su oni drugi išta bolji ali sam očekivao da će, poslije svega što se posljednjih mjeseci u manjem blentitetu događalo (jeftina i providna igra oko referendum po svaku cijenu i o bilo čemu), narod ipak bar malo progledati, da će Mile i njegovi pajdaši sa Stričića početi gubiti na popularnosti, da će se nešto promijeniti makar ta promjena ne garantirala bolji život. Međutim, ništa. U stvari, promijenilo se, ali na gore. Ova pobjeda će mesaru iz okoline Laktaša dati nova krila da nastavi s onim što radi već desetak i više godina. Da ruši Bosnu i Hercegovinu u kojoj je rođen i gdje je napravio karijeru još kao mladi “SKOJ-evac, reformista, socijaldemokrata”, gdje se obogatio i gdje je “glavni baja”.

I nije pobjeda Milinih pajdaša ono što me je pogodilo već me uhvatila muka kada sam na portalu 6yka ugleda video klip iz Doma kulture, tog mjesta za kojeg me vežu drage uspomene, u kojemu je pobjeda proslavljena. Bio sam u njemu nedavno i lijepo se osjećao među našom starom banjalučkom rajom a ovo što se može vidjeti na ovom kratkom video klipu je zaista, zaista žalosno. Toliki primitivizam se teško gdje može naći. A eto ga u centru našeg grada, na mjestu koje je nekada zaista bilo centar kulturnih događanja. Ako tome dodam i vozila s ozvučenjima koja su poslije pobjede Milinih jalijaša kružili gradom, slika je potpuna. Eto to je ta naša Banjaluka u koju se neki još uvijek kunu i misle da za njih tamo ima mjesta.

Let za Cusco

Ostavljamo Limu u izmaglici

Za Cusco smo letjeli drugi dan po dolasku u Peru. Let je bio rano, u 8 i 30 ujutro pa smo se morali probuditi jako rano, doručkovati na brzinu jer je naš autobus kretao ispred hotela u 6. Tako će biti i narednih dana. Morat ćemo se na to naviknuti jer je plan posjete nabijen događajima i nema se vremena za gubljenje.

Andi izranjaju iz oblaka

Posjeta Cuscu je bio prvi izazov, posebno za mene koji sam nešto više od mjesec dana po polasku na put imao problema sa srcem. Doktor za srce mi je prepisao dva lijeka koja bi mi trebala pomoći da se problem ne ponovi ali koja su me istovremeno poprilično ošamutila tako da sam se ponekad osjećao strahovito umornim i bez snage. A letio sam prema gradu koji je na velikoj nadmorskoj visini (3400 metara) , gdje je zrak mnogo rjeđi nego na obali mora i gdje i najzdraviji mogu imati problema. Ali, šta je, tu je. Sjeo sam u avion na svoje mjesto uz prozor, znatiželjan onim što nas očekuje. Vrlo brzo po poletanju s aerodroma, koji je na nivuo mora, bi se morali naći iznad Anda, tog velikog planinskog lanca u čijim visinama se smjestio grad Cusco, nekadašnja prijestolnica drevnih i zagonetnih Inka.

Planinski vrhunci obasjani suncem

Iz Lime nas je ispratila sumaglica kroz koju sam mogao nazrijeti naselje u blizini aerodroma a onda smo utonuli u oblake kroz koje se nije vidjelo ništa. Samo bjelina koja je skrivala predjele iznad kojih smo letjeli. A onda, iznenada, pojavili su se prvi vrhunci Anda. Prizor je bio impresivan. Dok je u priobalnom pojasu u kojem se nalazila Lima bilo oblačno, na Andima je sijalo sunce. Prizori su bili sve interesantnije i interesantniji i moja kamera je „škljocala“ često. Kroz prozor sam jasno vidio mnogobrojne udoline između planinskih vrhunaca, preletjeli smo preko djela u kojem se smjestilo nekoliko jezera, u klancima koje su stvorile rijeke su se primjećivali rezultati ljudskih ruku, po bespućima Anda su vijugali putevi do usamljenih kuća udaljenih desetinama i stotinama kilometara od većih naselja, preletjeli smo iznad većeg naseljenog mjesta, rekao bih manjeg gradića, smještenog u prostranoj udolini, ponovo su se pružale planine dokle je pogled dopirao a onda se avion počeo spuštati.

Poneki oblačić i pogled u beskraj

Bili smo blizu odredišta. Prvo se pojavila zaravan s obrađenim površinama i prvim kućama grada a onda smo se, relativno brzo spuštali na pistu aerodroma. Na brdima oko grada sam primijetio naselja koja su okruživala grad. Stigli smo u Cusco, grad iz kojeg ćemo poći na krajnji cilj našeg puta.

Kada su motori aviona ugašeni i vrata kabine otvorena, pošao sam prema izlazu. Da li ću osjetiti ikakvu promjenu? Kako će moje tijelo reagirati na visine na kojima se Cusco smjestio? Da li ću osjetiti vrtoglavicu, nedostatak kisika? Odgovore na moja pitanja ću dobiti uskoro.

Ponegdje se primjećuje rastinje

Nekoliko jezera u visinama Anda

Klanac koji je probila rijeka

Ljepota je nesporiva

Putevi koji vode kroz bespuće

Još jedan klanac

Nepoznati grad smješten u široj zaravni

Ponovo beskrajni planinski vrhunci

Prva naselja Cusca

Slijećemo na aerodrom

Posjeta Larco muzeju

Ruže u prilazu muzeju

Za posjetu Larco muzeju u Limi smo se odlučili tek po dolasku u Peru. Kada putujemo, više volimo lutati ulicama gradova koje posjećujemo nego provesti nekoliko sati u zatvorenom razgledavajući postavku muzeja iako su to mjesta gdje se može jako puno naučiti o historiji i kulturi nekog grada, provincije ili države. Vrijeme je uvijek dragocjeno pa obilazak grada gotovo po pravilu preovlađuje.

Interesantni kaktusi u blizini ulaza

Ovaj put smo se ipak odlučili za posjetu muzeju jer je Lima ogroman grad a dio u kojem se nalazio naš hotel je veoma sličan većini američkih gradova: novogradnje, visoke zgrade, restorani, moderne trgovine… Grad lijepo izgleda ali nije to ono što bi željeli vidjeti. Do dijelova grada koji bi nas zanimali bismo morali uzeti taksi a nismo bili sigurni koliko bi nam to oduzelo vremena jer smo imali samo dio popodneva. U kasno poslije podne smo imali sastanak grupe na kojem smo trebali dobiti informacije šta nas čeka slijedećih dana. Zbog toga smo se priključili grupi koja je organizirano išla u muzej. I nismo se pokajali.

Muzej je u privatnom vlasništvu a smješten je u vili iz osamnaestog stoljeća, s lijepo održavanim vrtom. Tokom posjete smo imali vodiča, istu osobu koja je s nama bila u jutarnjoj šetnji Limom, a koja je svojim poznavanjem historije Perua i postavki muzeja odškrinula prozor u jedan novi svijet o kojem sam znao samo malo. U muzeju su izložene postavke drevnih civilizacija starih nekoliko hiljada godina (sve do dolaska Kolumba), koje se mogu porediti s mnogo poznatijim drevnim civilizacijama Mezopotamije.

Jedan fotos za uspomenu

Bio sam impresioniran odlično očuvanom grnčarijom, a jednako zanimljive su bile i postavke predmeta izrađenih od zlata i srebra, te proizvodi od tekstila.

Posjeta muzeju me je veoma zainteresirala tako da ovih dana „prelistavam“ Internet i pokušavam da saznam više o tim drevnim civilizacijama o kojima gotovo da nisam imao pojma. Ako se neko od posjetilaca bloga jednog dana nađe u Limi, toplo preporučujem posjetu ovom muzeju jer se zaista ima šta vidjeti i naučiti.

Uz tekst sam zakačio i nekoliko fotografija koje sam na brzaka napravio jer mi je pažnju odvlačila interesantna priča stručnog vodiča bez kojeg bi posjeta muzeju bila manje vrijedna.