U Gruziji

Krasan restoran na obali jezera

Mjesec dana u Gruziji bio je pun ugodnih iznenadjenje , svaki dan, upoznavajući ljude, kulturu, istoriju, svakodnevni zivot.

Naš unuk ide u internacionalni vrtić, u kojem su djeca iz cijelog svijeta a glavna komunikacija je engleski jezik.

Za našeg boravka, naš unuk je od 9-13 sati bio tamo. Mi smo ga odvodili i dovodili. Vrijeme nas je služilo, miholjsko ljeto. Zemlja sa blagom klimom, puna voća i povrća po bagatelnim cijenama. U Šibeniku se u septembru pojavi voće koje se zove žižula. Najviše rastu oko Skradina, čitava brdašca su prekrivena njenim stablima. Priča se da je Marko Polo donjeo prvo stabli. Oblik je kao manja šljiva, smeđe boje i sa

U restoranu "Mlin" se melje brašno
i peku divni specijaliteti

blagom, manjom košpicom. Za mene i moje članove porodice prekrasan ukus. U Šibeniku nikad kg nije bio ispod 40. kuna. Uvijek smo kupovali na kapaljku. Tamo 1,50KM. Jeli smo do besvijesti. Isto tako i nasa banjalučka "mirišavka" (grožđe) - 1KM. Imala sam u bašti u Banja Luci, i od kad znam za sebe obožavala sam ga.

U jednoj piljarnici smo se pokušavali sporazumijevati sa prodavacem. Progovorio je jedan gospodin na našem jeziku. Saznasmo da je 4 godine radio u Sarajevu za OHCR.
Nosio je lijepe uspomene iz našeg grada. Kad smo se ispričali i krenuli, naš unuk kaže: "Ovaj čiko govori bosanski, ali ne tako dobro".

Frane napisao "Prvo puko burek!"

22-og ovog mjeseca u Gruziji su slavili Dan nazavisnosti, izabrali datum po ugledu na američki praznik. Svu djecu su pitali odakle su i da donesu neki specijalitet iz svoje zemlje na zajedničko druženje.

Kad su Dorijana pitali odakle je, on je odgovorio da je iz  Bosne. Teta je rekla onda nek ti mama spremi nešto iz Bosne. Snaha Zana, Ruskinja, je napravila burek. 

U prilogu šaljem nekoliko fotografija iz lijepe, pitome i blagonaklone zemlje prema strancima.

Pozdrav Saima

Ovdje se peče njihova rakija i odatle služi
kao besplatni aperitiv svim gostima

Prekrasan park pet minuta u koje Frane živi.
Pun je raznih sadržaja i dok smo mi odmarali,
Dorian je isprobavao sve živo

Turska kupatila i džamija.
Nikada ni jedan spomenik nije srušen

Buco i njegovi

Znam da neki ne vole kada pišem o ružnim stvarima ali u životu se dešava puno toga što utiče o čemu ću pisati pa se ni ružne teme ne mogu izbjeći. Ako negdje putujem, volim da na „papir“ prenesem svoje utiske uz fotografije mjesta koja sam posjetio. Ako se družim s dragim ljudima, volim to da zabilježim i zbog sebe a i zbog posjetilaca bloga jer na taj način imaju priliku da saznaju o svojim nekadašnjim prijateljima i poznanicima koji više ne viđaju kao nekada. Ponekad je tema moga priloga usmjerena na događaje u starom kraju jer me njegova sudbina još uvijek živo zanima iako se u njega zasigurno nikada neću vratiti.

Za moju današnju priču su zaslušni izbori za predsjednika USA i pobjeda Donalda Trumpa, čovjeka o kojem sam već rekao svoje mišljenje i o kojem se priča i u najudaljenijim krajevima svijeta. Teško je povjerovati da on, novoizabrani predsjednik najmoćnije države na zemaljskoj kugli, ima bilo kakve veze s Banjalukom i njenim stanovnicima (bivšim i sadašnjim). A ima, i to kakve, u što će te se uvjeriti ako budete imali dovoljno strpljenja i nastavite čitati do kraja. 

Dakle, da počnem.

Ovdje kod nas u USA diskusije o izborima i Trumpu ne prestaju. Razlike između dva tabore, onog koji ga podržava i onih drugih, ne da se ne smanjuju, nego se povećavaju. Dok Trumpove pristalice likuju, njegovi protivnici su očajni, posebno nakon vijesti o eventualnim članovima njegovog budućeg kabineta. Trump oko sebe okuplja najgore od najgorih i, ako je suditi po imenima koja se spominju, ne piše nam se dobro. Dakle, na glavne pozicije dolaze ljudi čije ponašanje u prošlosti i razmišljanja graniče s ekstremizmom, a takvi, historija nas uči, ne mogu donijeti ništa dobro. 

Izborom Trumpa iz svojih rupa su izišle retrogradne snage (tkz hate grupe, white supremacists, naoružane milicije itd) i svojim paradiranjem izazivaju strah kod običnih ljudi. Ne mogu a da se ne prisjetim bivše Jugoslavije krajem devedesetih: situacija je veoma slična onim danima kada je kod nas demokratija hvatala zamah. Njene rezultate smo svi osjetili na svojoj koži i još ih osjećamo.

Da ne bi ovih izbora živio bih u zabludi da neke osobe poznajem i da smo, čak, prijatelji, kao što je to bilo početkom devedesetih u Banjaluci. A pokazalo se da nije tako. Iako sam mislio da me je ovaj zadnji rat kod nas opametio i da sam postao oprezniji, da sada mogu prepoznati zlo kada se ono pojavi, da „glumci“ kod mene nemaju šanse, događaji prije i nakon ovih izbora su mi pokazali da sam i dalje ostao naivac, da vjerujem ljudima i da me se vrlo lako može prevariti.

Bucu, glavnog „junaka“ ove priče, sam poznavao površno, tek toliko koliko sam poznavao i mnoge kolege s posla. Sreli smo se par puta na Predgrađu kada me je posjetio u radnji u porodičnoj kući u koju sam smjestio svoju firmu specijaliziranu za prodaju računara, računarske opreme, softwera i drugih stvari vezanih za računare. Buco je bio zainteresiran za moj biznis jer je i sam imao slične sklonosti. Bilo mu je drago da sam odlučio da sudbinu svoje familije uzmem u svoje ruke jer je i sam o tome razmišljao. Čak smo ostvarili uspješnu poslovnu suradnju koja, zbog poznatih događaja u Banjaluci, nažalost, nije trajala dugo.

Ja sam, kao izbjeglica, s familijom završio u USA a nakon nekoliko godina saznah da se Buco s familijom skrasio u Kanadi. Ne sjećam se kako smo uspostavili kontakt ali se sjećam naše posjete Torontu i njihove Pittsburghu iako se prije toga nikada nismo družili. Bili su to lijepi susreti ljudi koji isto misle i cijene iste vrijednosti, bar tako mi se to činilo. Znate kako je to kod nas koji smo prognani: drago nam je kada u tuđini nađemo ljude istih sudbina s kojima se možemo družiti i pričati o našem gradu, lijepim druženjima i dragim ljudima. Ta sreća je još veća kada to budu ljudi koji nisu morali napustiti grad a ipak su se odlučili na odlazak ne mogavši prihvatiti pogubnu nacionalističku politiku vlasti koja je činila sve da otjera većinu onih „drugih“ kako bi ostvarili planove zacrtane u glavama okorjelih nacionalista mnogo ranije nego je rat počeo . Jedan od tih je bio i Buco. Iz Banjaluke je otišao u Toronto gdje se odlično snašao jer je sa sobom ponio znanje i iskustvo stečeno u Rudi Čajavecu. Otvorio je privatni biznis i vrlo brzo stekao ugled među potencijalnim kupcima što mu je omogućilo da se skući (kupio je lijepu, novu kuću u jednom od pregrađa Totonta) i ostvari „kanadski“ san. Iskreno mi je bilo drago zbog toga jer iz vlastitog iskustva znam šta znači ostaviti sve i početi od nule.

Ostali smo u kontaktu i nakon što se nakon nekoliko godina preselio u USA, u državu Louisiana-u a onda su naši kontaki prestali. Vezu smo ponovo uspostavili nekoliko godina kasnije preko Facebooka ali se više nismo čuli telefonom kao što smo to ranije znali činiti. Saznao sam da se preselio u California-u kako bi bio blizu kćerke koja se tu skrasila nakon udaje.

 Kao „prijatelji“ na Facebooku on je dobijao moje postove a ja njegove i tako smo, na neki način, ostali u vezi. Buco se najčešće javljao slikama familije i unučadi, te motora, koje je obožavao. Iako smo se družili virtualno, pitao sam se zašto nas ne nazove telefonom, što je ranije znao činiti. Imao je broj našeg telefona koji nismo mijenjali od kako smo uselili u prvi stan a njegov nismo znali jer se od svog dolaska u Sjevernu Ameriku selio nekoliko puta.

Sve je bilo uobičajeno a onda, dan prije katoličkog Božića 2014. godine Buco se na Facebooku oglasio s dva posta: u prvom je čestitao katolički Božić svim onima koji ga slave (ništa neobično, mnogi to čini koristeći socijalne medije), a u drugom je objavio svima koje bi to moglo zanimati da je ponosan što pripada istoj naciji kao Novak Đoković, najbolji teniser svijeta, s kojim se u zadnje vrijeme identificiraju mnogi. Njegov drugi post me malo iznenadio jer u našim kontaktima nisam primijetio da mu je pripadnost naciji važna. Identificiranje s poznatim je svojstveno osobama koje nisu puno postigle u životu a Buco nije pripadao toj skupini. Uz to, znao sam kako se oko Đokovića lome koplja. Srbi ga dižu u visine i ponosni su na njega dok oni drugi govore da on, u stvari, i nije neki veliki Srbin, jer mu je otac Crnogorac a mati Hrvatica. Šta je od ovog istina nikada me nije zanimalo jer za mene pripadnost naciji nema nekakvog posebnog značenja a još manje osjećam potrebu da se identificiram i ponosim s nekim samo zato što su nas na ovaj svjet donijeli roditelji iste nacionalnosti.

Na taj Bucin post sam zaboravio ali me je njegovo javljanje 11. juna 2015. godine ponovo iznenadilo. Dan ranije je bio rodjendan Nikole Tesle, najvećeg naučnika i inovatora iz naših krajeva, kojeg, kako će se kasnije pokazati, Buco izuzetno cijeni. I ne bi bilo ništa neobično u tome što Buco piše o Tesli, jer Tesla zaista zaslužuje da ga se svi sjetimo, da Buco u svom posto ne naglašava da Tesla nikada nije stupio na tlo Hrvatske iako je rođen u selu Smiljan u Lici. Tada se javio prvi crv sumnje, pomisao da Buco nije onaj za koga se izdaje jer na negiranju Tesline veze s Hrvatskom instistiraju okorjeli srpski nacionalisti, oni isti koji su nas istjerali iz rodnog grada. Dobro je poznato prepucavanje srpskih i hrvatskih nacionalista oko Tesle jer ga i jedni i drugi svojataju. Zbog čega je mom sada već bivšem „prijatelju“ bilo toliko važno da je osjećao potrebu da to naglasi, nije mi bilo jasno. Buco kojeg sam poznavao nije bio takav. Ili možda jeste, samo to otvoreno nije pokazivao.

Nisam reagirao ni na njegov post od 8. novembra 2015., kada je objavio članak u kojem se, predpostavljao sam, govori o povampirenom ustaštvu, jer je kao ilustracija uz članak korištena fotografija familije na kojoj su svi članovi, čak i djeca, obučeni u crne ustaške uniforme. Tekst nisam čitao iako Buco u svom komentaru „toplo“ preporučuje da ga svi pročitaju (citiram: Preporučujem svim prijateljima bez obzira na nacionalnu pripadnost i svim ostalima koji ovaj tekst znaju čitati, da ga pročitaju sa pažnjom i do kraja.). Prateći situaciju u starom kraju poznato mi je da se u današnjoj Hrvatskoj sve češće javljaju oni koji veličaju ustaštvo ali da je narod, isto tako, par puta dao povjerenje SDP-u, političkoj opciji koja na neki dačin nastavlja tradicije borbe protiv fašizma, te da je njen predsjednik bio Ivo Josipović, jedan fini gospodin, član SDP-a. U isto vrijeme u Srbiji je za predsjednika izabran četnički vojvoda (Nikolić, također poznat pod nadimkom Toma Grobar koji mu je dat zbog njegovih „gospodskih“ manira), a premijer je njegov nekadašnji potrčko (Vučić), osoba koja je, kao i predsjednik, duboko uprljao ruke u ratovima devedesetih u Hrvatskoj i Bosni (video snimci njihovog angažiranja tokom zadnjeg rata su svima dostupni i znani). I da, skoro zaboravih, četnici su u Srbiji već odavno zvanično rehabilitirani (kao i Draža Mihajlović) i sada su ravnopravni s partizanima. Članke koji se bave sličnim temama sam i ranije čitao i nisam htio gubiti vrijeme na još jednom jer sam predpostavljao o čemu se radi.

Nešto kasnije (11. novembra 2015.), Buco je objavio još jedan članak (Jugobraća), ovaj put od Miroslava Lazanskog (kojeg su mnogi u starom kraju već odavno prekrstili u Lažanskog, zbog njegovih nacionalističkih stavova i laži kojim se koristi). Iza ovoga su slijedili postovi iz koji je vidljivo da Buco obožava Putina, da je veliki pristalica prava na nošenje oružja (tipično za američku populaciju nižeg intelektualnog nivoa koja još živi u doba divljeg zapada), ismijava Erdogana a divi se Stevenu Seagalu (kontraverznom američkom redatelju i glumcu koji je veliki prijatelj Rusije i Srbije) i Emiru Kusturici (o Emiru nema potrebe da išta spominjem). U tom trenutku sam shvatio da Buco nije onaj za kojeg sam ga smatrao, da je godinama glumio, predstavljao se za ono što nije i da se sada, iz meni nekog nepoznatog razloga, dolaskom u USA, ohrabrio i pokazao u pravom svjetlu. A možda je ovdje u USA „upao u loše društvo“, možda je indoktriniran i možda su njegovi stavovi posljedice te indoktrinacije (mogao bih navesti primjer očiglednog ispiranja mozga još jednog prijatelja iz starog kraja ali ga neću navoditi da ne povrijedim neke do kojih mi je stalo). U tom momentu sam blokirao prikazivanje Bucinih komentara na mom timelineu jer nisam želio da se nepotrebno nerviram ali ga nisam skinuo s liste „prijatelja“ potajno se nadajući da možda pretjerujem, da nije sve baš tako kako mislim.

Ubrzo se pokazalo da su moje sumnje bile opravdane. S vremena na vrijeme bih navratio na Bucin profil i pregledao šta se  Buci vrti u glavi. Postova političke prirode je bilo sve više (istina, bez gotovo ikakve podrške), a onih sa slikama familije i unučadi, sve manje. Na red su došli Muslimani i islam, o čemu je Buco objavio dva posta. Jedan od njih je posebno zabrinjavajući jer propagira teoriju da su svi vjernici islamske vjeroispovjesti potencijalni teroristi jer im njihova vjera (zapravo Alah) naređuje da pobiju sve nevjernike kako bi osigurali svoje mjesto u raju. 

Bio sam šokiran ovim saznanjem pa me zbog toga nije iznenadilo kada je, još u jeku izborne borbe za izbor kandidata Republikanaca i Demokrata za predsjednika, Buco izjavio da on, od svih republikanskih delegata, smatra da je Trump najbolji izbor i da on treba biti budući predsjenik USA. Nije da je nešto posebno bio oduševljen njime ali, eto, on smatra da je bolji od svih. A bilo ih je, istina je, da te Bog sačuva, uz samo par osoba s normalnim razmišljanjima i pogledima na život.

U toku kampanje za predsjednika, na Facebooku sam se uključio s podrškom kandidatu Demokrata jer za mene nije bilo dileme ko je između dva kandidata bolji izbor za budućnost Amerike. Smatrao sam da se Sanders (čiji su me stavovi oduševili), sa svojim naprednim idejama pojavio prerano za jednu sredinu kao što je USA i da Hillary ipak ima više šanse da pobijedi. Pri tom sam šerirao postove koji su prikazivali Trumpa u pravom svjetlu, a za to je bilo više nego dovoljno svima dostupnog materijala: video klipova, njegovih izjava, tvitova.

I sve bi se vjerojatno završilo na tome i ovog priloga ne bi bilo da Trump nije pobijedio i da na Facebooku nisam objavio da više ne mogu biti prijatelj s onima koji su glasali za njega jer se to kosi s mojim životnim principima. Post je u najvećem broju dobio podršku istomišljenika, uglavnom naše raje, uz nekoliko komentara. Jedan od njih je bio i Bucin, koji mi je potpuno otvorio oči. Istina, prije mojeg posta, u mom Messanger boxu se pojavio link na „video klip“ (kako pošiljalac napisa), na nekoj Internet stranici. Pošiljalac je bio Buco a iz poruke je bilo vidljivo da je link vezan na „video klip“ vezan za Hillary. Bio sam iznenađen da je link stigao od Buce jer mi se do tada nikada nije javio. Posumnjao sam da se radi o virusu pa sam na poruku odgovorio, pitajući Bucu da mi odgovori da li je on poslao ikakvu poruku. Odgovora nije bilo.

Kada se Buco javio svojim komentarom na moju objavu o prekidu prijateljstva (u kojem je potcjenjivačkim riječima komentirao moj post, uz napomenu kako mi je ranije poslao video klip u kojem Hillary o Trumpu govory u superlativima), odlučio sam da riskiram i da kliknem na link. Na ekranu se otvorila stranica s člankom objavljenom na Wikkiliksu u kojem se govori kako je Hillary na skupu koji je 2013. godine organizirao Goldman Suchs izjavila kako bi bilo odlično da se ljudi od biznisa uključe u politiku i svojim znanjem i iskustvom pomognu Americi da bude još uspješnija. Nakon toga slijedi čitav niz pohvala koje je Klintonovka uputila na račun Donalda Trumpa što bi trebalo značiti da ga je ona samo tri godine ranije hvalila na sva usta, a sada ga napada.

Pročitao sam članak ne obraćajući pažnju gdje je objavljen, zanemarujući činjenicu da mi je Buco u svojoj poruci rekao da se radi o video klipu a ne o članku. Pomislio sam da je napisano istinito jer je Hillary, za velike novce, zaista održala nekoliko govora ljudima s Wall Streeta a transkripte nije htjela objaviti iako je to od nje tražio čak i Sanders. Njenu promjenu stava o Trumpu sam tumačio tipičnim ponašanjem političara koji danas kažu jedno a sutra nešto sasvim suprotno. Cijela Trumpova kampanja je bila upravo takva. Danas bi rekao jedno a sutra bi to pobijao bez obzira na video snimke koji su svima dostupni. Pored toga, većina Trumpovih izjava su bile čiste laži koje je koristio da pridobije glasove naivnih i onih s nekim drugim interesima.U slučaju Hillary nisu postojali nikakvi video snimci a publicirana izjava je, navodno, stigla od Wikileaksa, portala koji objavljuje dokumente koji inače nisu javno dostupni.

Buco je u komentaru nastupio, onako „s visine“, kao čovjek koji vlada situacijom i koji može svakom da dijeli lekcije. Da je Hillary osoba bez karaktera, lažov, i da će zbog toga završiti u zatvoru, potkrijepio je slanjem spomenutog „video klipa“. Usput je spomenuo da je ogromna većina naroda glasala za Trumpa. Ova zadnja tvrdnja je bila čista laž, kao uostalom i većina izjava Trumpa i njegovih pristalica. Hillary je, prema posljednjih informacijama dobila oko 1,7 miliona glasova više (prebrojavanje još nije završeno pa se očekuje da će ta razlika biti veća jer neprebrojani glasovi dolaze iz Kalifornije u kojoj su demokrati u većini) ali se u USA koristi drugačiji način glasanja koji određuje pobjednika izbora na osnovu broja, nazovimo ih „bodova“ (da ne idem u nepotrebne detalje), osvojenih u svakoj saveznoj državi.

Prije nego što sam mu odgovorio, odlučio sam da malo pažljivije pogledam njegov „video klip“. Pretražio sam Internet i odmah naletio na stvarni video klip u kojem stručnjakza Internet priča o ogromnom broju lažnih informacija na Internetu, čiji se broja naročito povećao tokom ovih izbora, i objašnjava kako prepoznati o čemu se radi. Pored Internet stranica koje šire lažne iformacije koristeći izgled (logo) stvarnih (o čemu se radi može se znati ako se obrati pažnja na adresu u adresnom bloku browsera) a zapravo su lažne i obično locirane u zemljama trećeg svijeta. 

Postoje i portali koji pripadaju određenim organizacijama i grupama s tačno određenim ciljem. Ti portali imaju ekipe ljudi zaduženih za fabriciranje laži i to im je jedini posao. Najgore su one stranice, kaže stručnjak za Internet, koje koriste stvarne događaje a onda uz njih dodaju laži. Korištenjem stvarnih informacija stvara se dojam da je cjelokupna informacija tačna, a to nije slučaj. Za divno čudo, kao primjer takve stranice je uzeo upravo lažnu iformaciju o Hillary koju mi je Buco poslao. U njoj se spominje Wikileaks kao izvor informacija (što je tačno, jer je Wikileaks zaista objavio transkript Hilarinog govora), Hillary je zaista govorila kako bi bilo dobro da se uspješni biznismeni uključe u politički život, a sve ostalo je laž. Trumpa apsolutno nije spominjala.  A većina članka je zapravo posvećena Trumpu i shvalospjevima kojim ga je Hillary, navodno, obasula. Tekst je tako formuliran kao da je Hillary na sva usta hvalila upravo one karakterne osobine Trumpa koje su izazvale najviše ogorčenja i gađena kod normalnog svijeta. Kada sam ponovo pročitao članak, shvatio sam kako je to, zapravo, napisano naivno, prozirno, upravo za osobe kojima inteligencija nije jača strana. Tada sam još više bio iznenađen Bucinom reakcijom i njegovom naivnom prihvaćanju laži za istinu jer on ne spada u tu grupu.

Da, zaboravi sam da navedem da je članak koji mi je Buco poslao objavljen na ConservativeState.com, portalu konzervativaca koji spada u onu drugu grupu, formiranu da širi laži s tačno određenim ciljem. Dakle, da sumiram. U slučaju Bucinog „video klipa“ kao potvrde o Hillarynom lošem karakteru, radi se o stranici konzervativaca formiranoj u svrhu širenja laži o protukandidatu korištenjem kombinacije istinitih događaja pomješanih s lažima, što je najopasnija kombinacija kada je u pitanju širenje laži Internetom.

Buci sam, naravno, odgovorio, tražio da mi pošalje link na video klip (koji ne postoji) a ne na tekst napisan na stranici onih koji su je formirali kako bi služili Trumpu, i usput mu poslao link na video klip u kojem se govori kako prepoznati šta je istina a šta laž na Internetu, u kojem se stranica čiji mi je link on poslao kao svoj glavni dokaz protiv Hillary uzima za primjer te prljave igre. Nije se više javio. Tipična je to reakcija osoba koje beskrupulozno šire laži pa se onda ušute kada ih uhvatite u laži.

Bucin komentar i link na članak koji je potpuna fabrikacija je bila kap koja je prelila čašu. Ali, prije nego što sam ga otkačio kao prijatelja, odlučio sam da detaljnije pročitam neke od postova koje je objavio. I ostao sam frapiran. Shvatio sam da je Miroslav Mitrović, Buco, pripada grupi ekstremnih nacionalista, čak mnogo gori od onih koji su nas devedesetih protjerali iz Banjaluke. Stavovi koje on podržava i propagira su, u nekim segmentima gori od onoga što majmun, čijim slikama počinjem i završavam ovaj prilog, propagira. Da, na brzaka, navedem neke:

- Ne postoji niti jedan čovjek koji prihvaća hrvatstvo, a da ujedno nije i anti-Srbin
- Hrvatstvo je parazitska ideologija.
- Za Vatikan, dobar Srbin je mrtav Srbin ili eventulano pokatoličeni Srbin - Hrvat.
- U hrvatskom društvu čast nije postojala kao što ne postoji ni danas.
- Svim sljedbenicima Alaha je naređeno da ubiju one koji nisu njihove vjere kako bi dobili mjesto u raju.
- Ako među mojim prijateljima ima montenegrinske đubradi, izdajnika, neka se sami izbrišu.
- Živjela Srpska Crna Gora!
- Hrvat nije nacionalnost, to je stanje svijesti, a zlobnici bi rekli i dijagnoza.
- Hrvatska nacija je izgrađena na lažima i stoga ju je opravdano nazvati kulturom laži.

Bolju sliku ćete steći ako pročitate članke koje sam zakačio za ovaj prilog pa nema smisla da ih ovdje ponavljam.

Majmun, (ovaj u majici s Trumpovim slikama) je u našim starim krajevima jedinica za nacionalizam najgore vrste. Kako se Buco svrstao u ovu grupu, nije mi poznato. Jer stavovi koje on propagira su ekstremni i objašnjavaju sve ono što sam gore iznad napisao. Postovi o Đokoviću i Nikoli Tesli su najmanji problem. Nije iznenađenje ni što je Buco veliki obožavalac Kusturice, Stevena Seagala, Putina..., ali njegova mržnja prema osobama druge nacionalnosti i vjere je za mene neobjašnjiva. Sve su to osobine onih koji su ogrezli u nacionalizmu najgore vrste koji im je pomutio svijest pa ne mogu razlikovati dobro od zla. U ostvarivanju svojih ciljeva služe se svim mogućim sredstvima a laž im je najjače oružje. Internet im je došao kao Bogom dan jer je to moćan alat koji i najveća budala može koristiti a doseže i u najudaljenije kutke svijeta. Dokaz su bezbrojni članci koji kruže Internetom koji služe za vrbovanje potencijalnih pristalica i sljedbenika. Opasno je to oružje kojim se, eto, i moj bivši „prijatelj“ služi.

Da ne ispadne da pretjerujem preporučujem da pročitate članke i pregledate slike koje su dio ovog priloga. Onima koji imaju Facebook account preporučujem da odu na profil  Mislava Horvata, osobe čije članke Buco preporučuje i kojeg, očigledno je, slijedi. Pročitajte ih i zaključite sami. Za mene su to razmišljanja slična onima koja su dovela do bujanja nacizma u Njemačkoj za vrijeme Hitlera, ideologije koja je dovela do milionskih žrtava u cijelom svijetu, ideologije za koji su mnogi od nas vjerovali da je davno doživjela poraz. A kako vidimo iz Bucinih postova, nije! I to je ono najgore.

Činjenica da je jedna obrazovana osoba, koja je odrasla u društvu koje je promoviralo bratstvo i jedinstvo među različitim narodima i religijama, mogla prihvatiti takve životne principe, je poražavajuća. Upravo takvi, sa sličnim razmišljanjima, su glasali za Trumpa, njegovi su sljedbenici i sada su se izvukli iz svojih jazbina i ohrabrili upravo zbog Trumpovih javnih izjava tokom kampanje. 

Americi se ne piše dobro. Da li će neko imati snage da spriječi najgore, vrijeme će pokazati.

Buco je konačno dočekao vrijeme da se pokaže u pravom svjetlu. Neizmjerno sam zahvalan Trumpu što mi  je pomogao da saznam istinu. Ovako, i dalje bih živio u zabludi da sam se družio s osobom s kojom dijelim iste ili slične poglede na život. 

-------------------------------------------------------

Par članaka (od velikog broja na profilu Mislava Horvata)

Dobar Srbin je jedino - Hrvat
Od svih Srba su najgori Hrvati
Zašto Srbina nema izlaz na more?
Šta je to nevjernik?

Nekoliko postova gore navedenog Mislava čije stavove bivši prijatelj propagira:

Bucina raja (istomišljenici) i obožavaoci novog nam predsjednika

Na putu za Machu Picchu

Ustajemo rano, pakujemo stvari u dva ruksaka, silazimo u restoran na doručak. Danas je dan D: ide se u Machu Picchu, glavni cilj našeg puta. Raja iz grupe raspoložena. Osjeća se uzbuđenje u zraku. Većini je to ispunjenje dugogodišnjih snova, nekima zadnja šansa da se snovi ispune. U grupi ima nekolicina starijih od nas. Jedan stariji čičica (ko zna, možda smo i parnjaci ali ja za sebe mislim da nisam tako star a pojma nema šta drugi misle o meni) jedva hoda, ne može bez štapa. Pitam se kako će se on verati mnogobrojnim kamenim stepenicama izgrađenim u vrletima Anda prije više stotina godina? Dvije starije gospođe, penzionerke, obe iz Hong Konga, se brinu kako će sve proći. Jedna od njih je imala operaciju na srcu i ima problema s disanjem čak i kada hoda po ravnom. Hoće li joj srce izdržati ili ne, ko zna, ali želja da se vidi jedno od svjetskih čuda je jača.

Sjedamo u bus i krećemo prema željezničkoj stanici u gradu Ollantaytambo gdje ćemo hvatati voz za mjesto Machu Picchu (nekada se zvalo Aquas Calientes) odakle nas kratka vožnja autobusom treba dovesti do ruševina drevnog grada. Penjemo se uz brdo dosta lošom asfaltiranom cestom, prolazeći kroz siromašne dijelove Cusca. Jutro je, na ulicama nema puno svijeta. Siromašne radnje smještene u ružnim, po pravilu nedovršenim kućama, nude hranu, jeftinu odjeću, kućne potrepštine. Na trotoarima primjećujem mnogo pasa. Vodič dobro radi svoj posao i objašnjava događaje oko nas. Za pse kažu da se tokom dana odmaraju na trotoarima a uveče odlaze svojim kućama da čuvaju ono malo sirotinje svojih gospodara koji ih redovito hrane. Rijetki su slučajevi da neki od njih nastrada pod točkovima auta jer su i psi i vozači navikli jedni na druge i oprezni su.

Trgovina suvenira na vidikovcu

Cesta se stalno penje uz brdo. Vodič nam kaže da ćemo uskoro stići na najvišu tačku tokom naše posjete Peruu a nakon toga će se cesta polako spuštati prema Secret Valey kojom se provlači rijeka Urubamba, ista ona koja teče u podnožju Machu Picchua. Prolazimo kroz manja mjesta, siromašna, s  nedovršenim kućama na sve strane. Saobraćaj je slab, tu i tamo nas mimoiđe auto. Ponegdje primjećujem obrađena polja ali ne vidim ništa zasađeno niti da je izraslo. U daljini se vide Ande, ponekad obasjane suncem koje se polako javlja na istoku. Predjeli su lijepi, interesantni, puno drugačiji od onih na koje smo navikli.

Pogled na Secret Valey

Skrećemo na zemljani parking s nekoliko omanjih drvenih objekata. Vidikovac je to napravljen na visoravni s koje puca pogled na Secret ValeyU i rijeku Urubamba, te planine koje ih okružuju. Prelijepo! Slikamo se za uspomenu. Nekolicina koristi primitivni WC u objektu u kojem se prodaju suveniri. Niko ne kupuje. Tu su i dvije lame za slikanje. Čekamo da se svi koji su imali potrebu da koriste WC vrate i idemo dalje. Spuštamo se niz planinu prema dolini u kojoj se smjestio gradić Pisac, još jedno mjesto u čijoj blizini se nalaze ostaci naseobina Inka. Nemamo vremena da ih obiđemo već nastavljamo dalje prema gradu gdje trebamo uhvatiti voz. Uz put moramo svratiti u školu u jednom od mnogobrojnih sela raštrkanih na sve strane.

Spreman za izazove

Nakon nekih pola sata vožnje skrećemo s glavne ceste na seoski put. Vozač ubrzo parkira autobus ispred omanje kuće ofarbane u bijelo. To je škola koju ćemo posjetiti. Vodič nam kaže kako se radi o objektu čiju je izgradnju financirala turistička agencija 1Gate koja je organizirala naš put. Čini to u mnogim siromašnim zemljama u koje dovodi turiste kako bi pomogla onima kojima je i najmanja pomoć dragocjena. Prije polaska na put smo dobili pismo u kojem nas mole da ponesemo školski pribor (olovke, bojice, teke...) koje ćemo pokloniti đacima. Ja sam ponio nekoliko pinkala interesantnih oblika s različitim logoima misleći da bi to djeci moglo biti interesantno. Drugi su ponijeli drvene bojice, olovke, slikovnice za bojenje...

Jedna za uspomenu

Ulazimo u školu koja se sastoji od samo jedne prostorije. Radi se o školi za predškolsku djecu. U siromašno opremljenoj učionici nalazimo učiteljicu i desetak djece koja nas dočekuju s radoznalošću. Gledaju nas svojim velikim očima dok nam vodič objašnjava kako je za njih u Peruu obrazovanje od životne važnosti jer im ono daje šansu da se izvuku iz bijede. Još tokom vožnje nam je pričao kako je on uspio završiti fakultet koji mu je omogućio da postane vodić za agenciju od čega može solidno živjeti. Kada je završio srednju školu, jedini posao kojim se mogao baviti je bila prodaja suvenira na ulici, te slika koje je slikao njegovog otac, dok jednom slučajno nije pomogao nekom Amerikancu koji je tražio vodiča. Kroz razgovor, Amerikanac je saznao da momak nema novca za koledž. Bio je to neki bogatiji Amerikanac koji je financirao njegov studij, čak mu omogućio dolazak u Ameriku. Imao je sreću za razliku od mnogih sličnih njemu kojima se prilika za akademsko obrazovanje nikada ne ukaže.

Pokloni za djecu

Ostavismo školu i djecu koja nas ispratiše mahanjem i znatiželjnim pogledima. Moramo stići na vrijeme na željezničku stanicu jer su nam karte rezervirane za tačno određeni voz. Kroz prozor promatramo okoliš, vodič nam objašnjava neke od zanimljivih mjesta (često se radi o ruševinama Inka), vrijeme prolazi brzo.

Pogled pun nade

Stigosmo u Ollantaytambo. Uska ulica se spušta prema željezničkoj stanici. Osjeća se živost jer je ovo jedino mjesto iz kojeg se može stići do Machu Picchu. Provlačimo se između parkiranih vozila, skrećemo na mali zemljani parking, kupimo svoje stvari i spuštamo se prema stanici.  Na stanici živo. Primjećujem nekoliko željezničkih kompozicija koje čekaju putnike. Im ih raznih, a s Interneta znam da je karta za neke veoma skupa, čak $700. Naš je jedan od skromnijih ali to nam nije važno. Glavno je da nas odveze do našeg cilja a luksuz nam je manje važan. Vodič nam dijeli vozne karte koje, pored informacija o broju vagona i sjedala, ima i naše ime i broj pasoša. U voz se ne može ući tek tako. Kondukter pažljivo provjerava informacije na karti i pasošu i ako se nešto ne slaže, nema ulaska u vagon.

Stižemo u mjesto Ollantaytambo

Naša grupa je smještena u jedan vagon. Naši prvi saputnici su dvije gospođe iz Hong Konga a ukoso preko puta sjedi naš vodič i osoba obučena u uniformu. Atmosfera u vozu me podsjeća na neke američke avanturističke filmove. Svi pričaju. Voz kreće i uskoro ulazi u klanac koji je napravila rijeka Urubamba. Ponekad se strme stijene uzdižu tako visoko prema nebu da im se ne vidi vrh čak ni kroz dodatne prozore na plafonu vagona. Pokušavam da uhvatim okolinu kroz koju se vozimo ali mi to ne uspijeva. Pričamo s gospođama iz Hong Konga dok ispijamo čaj od koke i grickamo ukusne kolačiće koje se služe tokom vožnje. Gospođe su obišle, prema priči, puno toga, putuju često iako je  jedna od njih imala tešku operaciju srca. Raduju se što će konačno vidjeti Machu Picchu. To mi je, kao i nama, bila dugogodišnja želja.

U vozu za Machu Picchu

Vrijeme uz razgovor prolazi brzo i uskoro stižemo u mjesto Machu Pichu. Izlazimo iz voza i vodič nas vodi prema hotelu uz prilično strmu ulicu. Prolazimo kroz trgovinu suvenira na otvorenom po kojoj se vrzmaju mnogi turisti. Vodič nam savjetuje da sada ništa ne kupujemo, da nemamo vremena jer ćemo, čim ostavimo stvari u hotelu, ići u obilazak ruševina.

U hotelu je sve dobro organizirano. Sobe su spremne, odnosimo stvari u nju i sa sobom uzimamo samo mali ruksak u koji smo spakovali vodu, nešto za “pregristi” i vindjakne u slučaju kiše. Vraćamo se u lobi i, kada smo se svi okupili, idemo prema mjestu s kojeg polaze autobusi do ruševina. Uprkos dugačkog reda i velikog broja turista uskoro dolazimo na red. Vodič nam je u hotelu podijelio karte za autobus a procedura je ista: uz kartu se obavezno pokazuje pasoš i osoba koja kontrolira ulazak u autobus sve provjerava.

Idemo prema hotelu

Sjedamo na svoja mjesta i autobus polazi. Krećemo ka glavnom cilju našeg puta. Uskoro ćemo pred svojim očima ugledati ruševine koje su ovjekovječene na desetinama miliona fotografija uslikanih od isto tolikog broja turista koji svake godine dolaze da se dive građevinskim majstorijama drevnih majstora jedne civilizacije koja je uništena od strane osvajača stiglih iz Evrope.

Ispraćaj

Uzbuđenje

U blizini željezničke stanice

Razgovor

"Gospodska ulica" Machu Picchua

Tačka!

Kada je američki narod prije Obame dva puta izabrao Džordža Buša za predsjednika, bio sam razočaran. I tužan. Nisam mogao vjerovati da je više od polovine glasača svoje povjerenje dalo čovjeku ograničenih intelektualnih sposobnosti. Ali, poznavajući programe dvije glavne političke partije, mogao sam shvatiti zašto su Republikanci glasali za svog kandidata, dok neki Demokrati i mnogi neopredjeljeni nisu izašli na izbore tako da je kandidat koji je ukupno dobio manje glasova, pobijedio. U Americi je vjekovna borba između Republikanaca, koji su za manji uticaj federalne vlade i veća prava privatnog sektora, i Demokrata, koji svoju filozofiju baziraju više na socijalnim programima. Tako je od postanka Amerike i u tome nema ništa loše. Bio sam tužan jer većina nije mogla prepoznati da su izabrali osobu ograničenih mentalnih sposobnosti koja u nekom normalnom društvu ne bi imala ozbiljne šanse da vodi bilo kakav posao a kamo li da dube predsjednik države. I što je još gore, u ovom slučaju, najmoćnije države na svijetu.

Osam godina vladavine Džordža W. Buša su bile katastrofalne. Amerike je započela nekoliko ratova (Irak je poseban slučaj jer su lažne informacije iskorištene kao razlog za rat) u kojima su izginule stotine hiljada ljudi (među njima i više od četiri hiljade Amerikanaca), a nekoliko miliona je postalo izbjeglicama, prouzrokovana je najveća kriza još od doba Great Depression krajem dvadesetih i tokom tridesetih godina prošlog stoljeća, veliki broj ljudi je ostao bez posla, razlike u životnom standardu između srednje klase i bogatih se višestruko povećala. Bio sam tužan jer sam znao da nije moralo biti tako da je većina na vrijeme prepoznala koga bira. Nisam mogao shvatiti kako neke osobe s kojima sam se družio i koje su imale veoma slične poglede na život kao ja, mogle glasati za Buša kada je bilo očigledno da on nije sposoban za odgovornosti koje su ga čekale. Vrlo brzo se pokazalo da je on, zapravo, bio marioneta nekolicine (Dik Čenija, Rumsfelda...) i da su oni povlačili sve poteze a on, zbog svojih ograničenih intelektualnih sposobnosti vjerojatno nije bio ni sposoban da shvati šta se oko njega dešava.

Osam godina je prošlo, preživjelo se, za predsjednika je izabran Obama. Dobro je poznato da mnogi Republikanci nikako nisu mogli prihvatiti da im crnac bude predsjednik pa su od prvog dana njegovog predsjednikovanja koristili sve mogućnosti da blokiraju sve njegove inicijative. Uprkos retrogradne politike Republikanaca, koja je na taj način polako ali sigurno rušila osnovne demokratske principe, za vrijeme Obamine vladavine je zemlja izišla iz kriše, nezaposlenost je smanjena sa 10 na manje od 5 posto, privreda se stabilizirala. Čak su i u zdravstvenoj zaštiti učinjeni značajni koraci na bolje iako, zbog neprihvatanja nekih bitnih rješenja od strane Republikanaca (koji imaju većinu u Kongresu, zakon nije idealan.

Tako smo stigli do ovogodišnji izbora. I pravog cirkusa, koji, vjerojanto, nije zabilježen u historiji postojanja čovječanstva.

Kandidat Republikanaca, dakle, najbolji kojeg su mogli izabrati između sebe, je Donald Trump, čovjek pokvaren do srži, prevarant, lažov, mučkaroš, koji za sobom povede gotovo polovinu Amerike. Još od izbora unutar partije Trump je svojim nastupima u kojima se služio lažima, pogrdnim riječima i praznim obećanjima, uspio pobijediti sve svoje protivnike. Pri tome je izvrijeđao sve kandidate osim Kasica (koji nije nasjeo na njegovu taktiku), te veliki dio američke populacije: Latinoamerikance, crnce, muslimane, između ostalog. Njegov program se sastoji od praznih obećanja a glavni argumenti mu se mogu svesti na „bit će divno, vjerujte mi“. Naivne (ili, bolje rečeno, priglupe) straši nebulozama, podilazeći im govoreći stvari koje oni žele čuti. Čovjek,  koji se tri puta ženio se hvali kako slijedi moralne vrijednosti koje uči vjera,  a istovremeno u užem krugu koristi vurgalnosti nedostojne najvećih propalica kada su u pitanju žene. Cijele nacije naziba ubicama i silovatelji, itd, itd.

Takvog čovjeka, bez ikakvih moralnih vrijednosti, pokvarenjaka, sociopatu i lažova, koji nije glup, već ono malo pameti što ima koristi da zavede priglupe, podržavaju neki s kojima sam se do sada družio, bilo lično, bilo preko Interneta. Ovaj put ne samo da sam razočaran i tužan nego sam i zabrinut, izuzetno zabrinut, kako za sebe, tako i za svoju budućnost i budućnost države koja je postala moja nova domovina.

Kada su krajem osamdesetih i početkom devedesetih počele demokratske promjene kod nas, nisam prepoznao o čemu se radi. Zbog svoje naivnosti, nisam shvatao šta se oko mene događa, niti sam dobro procijenio koje su namjere dojučerašnjih komšija, poznanika, radnih kolega i ponekog „prijatelja“. Svoju naivnost sam platio izgonstvom a mnogi koje sam poznavao (i desetine hiljada koje nisam), su platili svojim životima. Situacija u Americi me, po mnogo čemu, podsjeća na te godine u Bosni i potrebna je samo mala iskra da bukne požar. A budala, kako nas naše sjećanje uči, ima. I to puno, mnogo više nego što to mislimo.

Zbog toga, ovako javno, na ovaj način, želim da kažem onima s kojima sam se družio a koji prihvataju moralne i ljudske vrijednosti oličene u Donaldu Trampu, da više ne računaju na mene. Jer, mi nismo isti i ne postoje nikakve dodirne tačke koje nas spajaju. Naši životi su dva svijeta koja su toliko različita da  više nema potrebe da se pretvaramo da pripadamo istom krugu ljudi. Ovdje se ne radi o pripadnosti, podržavanju ili simpatisanju Republikanaca ili Demokrata, ovdje se radi o prihvatanju i slaganju sa životnim i moralnim vrijednostima čovjeka koji je dno dna. Dublje se ne može propasti. Tačka. Nema više.

Moja strava...

...je mnogo veća od tvoje. Počeću prvo s tvojim prvim djelom priloga. Djelim potpuno isto mišljenje s tobom o tom prazniku. I za mene su to budaleštine.Ti kažeš da si se za dvadeset godina već navikao na njih i da ti ne smetaju. Tebe od toga ne može zaboljeti glava, a mene od mojih strava niko ne može spasiti, niti mi koji živimo na prostoru cjele BIH znamo dokle će to trajati.

Ja sam prošle nedelje dobila rješenje o uknjiženju jedne trećine kuće koju sam dobila od moje sestre na osnovu porodičnog naslijedja.

Djelove rješenje šaljem u prilogu. Na jednom listu ja sam tri osobe. Prva sam Husedjinović Safeta, druga Rak Saima a treća Rak Seima.

Znajući da se "Gvožde kuje dok je vruće", zaputila sam se u Banjaluku. Bila sam tri dana u Banjaluci jer sam imala obaveze prema rodjaku iz Amerike pa sam se morala vratiti u Sarajevo.

Ta tri dana sam provela u hodanju od gruntovnice, katastra, poreskog ureda i kuće. Ujutru je bilo hladno pa se kretalo oko 11 sati a vraćalo oko 16.
Katastar je kod Celuloze, zgrada vlade, tj Poreski ured je s kraja na kraj grada. Na primjedbu oko imena neki šefčić reče da sudinica nije na poslu a grešku je napravila daktilografkinja?????? Meni ovaj dopis liči na kompjuterski dokument. U Poreznom su rekli da je gospodja koja stavlja pečat na rješenje o tome da ne podliježem porezu kao prvi srodnik odsutna i da dolazi u petak. U ovom našem blentitetiu je to zakonom ukinuto, pa svi plaćaju porez na naslijedstva od bliskih rodjaka. Veći blentitet pa veći i pljačkaši koji na prvom mjestu brinu o svom narodu. Ništa se nije promijenilo od ranijeg sistema. 
Nisam mogla ostati duže u gradu a ne vjerujem da će u javnoj administraciji neko doći u petak na posao ako je subota neradna. Nisam se mogla ni vidjeti sa nekim dragim osobama koje sam željela. Ošišala ruže, očistila i konzervirala kuću za zimski period.

Druga strava je kad sam shvatila da sam za vrijeme jednog od boravaka "razgovarala sa mrtvim čovjekom". Kratko sam razgovor sa sinom od komšije Jure mislila sam da je preda mnom otac. Otišla sam prije 45 godina iz Banjaluke i šokirana sam koliko se ne mogu sjetiti likova mnogih komšija.  Na pitanje rodice kad je umro Jure, odgovor je kao i većina odgovora po pitanju "prolaznosti vremena". Počne se od "ja mislim prije dvije - tri, pa onda možda i šest - sedam". Ovaj rat je u našim životima ostavio i trag "godina koje su pojeli skakavci".

Ovo su pravoslavna obilježja a nalaze se na dijelu bašte
koja je nekada pripadala Fadilu Bojiću

Treći šok sam doživjela kad sam prolazila ispred zgrade u kojoj je stanovala Nataša i vidjela vjersko remek djelo. Rekli su da je to napravio Neven, Zlatičin sin. Sjećam se da je Zlatica stanovala sa mužem i sinom u zgradi. Prezime sam zaboravila a muž se zvao Šefik ili Šerif. Radio je u "Rudi Čajavecu" i hramao je na jednu nogu. Ugodan i kulturan čovjek ali ni tog lica se ne sjećam. Ispod slike ću opisati mjesto.

U prilogu o novim kućama u Banjaluci prema Novom groblju, Co nije bio primijetio komentare, pa me je neki anonimus napao za kuću Asića i rekao da lažem i da bi u drugim zemljama bila sudski kažnjena ili tako nešto. Navratila sam i do te kuće i saznala da je Djula Asić stvarno umrla u Švedskoj. Rekla mi je žena koja je otvorila vrata. Kuća je gradjena 40 godina, gastarbajterskih radom, za starost. Fadil je umro u ratu a Djula protjerana. Osoba koja je otvorila vrata je posebna priča. Kupiti takvu kuću, takav lik, samo postavlja pitanje koje sam oduvijek mrzila: otkud pare?

Saznala sam i da su na dogradnji Čajavečke zgrade u mojoj ulici napravljena tri apartmana, čiji su vlasnici iz Austrije i Kanade. Ako je i to tačno.

Na zgradi su napravljene i nive kućice.
Nedaj Bože zemljotresa

Sada sam svjesna hodajući gradom, kad god dodjem i ne vidim nikog poznatog, da su na ulicama djeca moje generacije koja su tad imala 5-10 godina kad sam ja otišla, a sad su to ljudi od 40-50 godina.

Sad bi najdobromjernije savjetovala Cou i svima koji se na Facebooku šokiraju raznim primjedbama o Banjaluci, a ne moraju živjeti ovde, da sve počnu prihvatati normalno, kao američki praznik. Pogotovo sam se ražalostila kad si i ti Co prodao stan. U cjeloj Bosni je sve isto, postignuto ono što su nacionalisti i fašišti željeli a i dan danas isto rade. 

Ja sam u posljednjih godinu i pol dana, od tuge za mojom sestrom, zbog njene bolesti  i njenom kraju, postala skroz druga osoba. Obično sam se javljala na blog kad bi bila sama i opuštena, pozitivna, a sada kad se osamim,  misli su uvijek rezultat dogadjanja u tom periodu i onda sam tužna.

Sama sam svjesna da su ovi prilozi "s brda i dola" ali dodje onaj trenutak potrebe da se javim.

Pozdrav Saima

Uz Dan Svih svetih i Dušni dan

Ovih nekoliko dana uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana Zagreb se uzbibao, gužve posvuda, cvijeća na svakom uglu, boje preplavile grad. Lijepo je sunčano vrijeme, ugodno toplo, grad pod kosim suncem jeseni, drveće još uvijek s dosta lišća svih boja, miris pečenih kestena u tankom tragu plazi do nosnica,... sve to daje ugođaj lijepe jeseni, pa nije čudno što ju većina ljudi voli.

Mirogoj prepun ljudi, njegove prelijepe arkade okićene sada crvenom puzavicom uvijek iznova zadivljuju. Lijepa su sva katolička groblja, uvijek uredna i urešena s mjerom, iako ima pretjerivanja, srećom su u zanemarivom broju.

No ne pišem ovaj tekst zbog ovog blagdana, već u spomen na 135 god od smrti velikog hrvatskog književnika, Augusta Šenoe i njegove također čuvene potomke.

Nisam planirala posjet kući obitelji Šenoa u ovo predblagdansko doba, desilo se slučajno i bilo mi je kasnije drago kad sam osvjestila vrijeme posjeta.

Kuća je za javnost otvorena prije mjesec dana zahvaljujući gospođi Jasmini Reis, kćerki druge supruge unuka Augusta Šenoe, Zdenka Šenoe. Gospođa Reis je jedini nasljednik bogate ostavštine obitelji Šenoa, iako im nije krvni rod. Zadivljuje s kolikom je ljubavlju prišla tom projektu i s kolikom ljubavlju govori o svakom članu te iznimne obitelji.

Bila sam impresionirana svestranošću Augusta Šenoe, njegove djece i unuka.

Bio je veliki književnik, crtač, slikar, senator, kroničar vremena, ljubitelj knjige, ljubitelj prirode, govorio je pet stranih jezika, pravnik,..

Istim su koracima išli i njegovih troje djece i unuk.

Čitajući njegove romane za lektiru, nismo bili dovoljno pažljivi da uočimo s kolikom je točnošću, služeći se arhivskom građom opisivao svoj voljeni Zagreb, ondašnji život, ljude i vrijeme.

Veliki je gubitak bila njegova prerana smrt u 43. godini života, koju je uzrokovala upala pluća i druge posljedične bakterijske upale, za koje tada nije bilo lijeka. Prehladio se 1880g kad je Zagreb katastrofalno stradao od zemljotresa i kad je brinući se za stradale zanemario sebe.

Nema potrebe da vam prepričavam sve što sam ovim posjetom vidjela i saznala, može se gotovo sve naći na priloženim linkovima.

Podataka je puno, iznimno su vrijedni ne samo o Šenoi i obitelji već i o Zagrebu u jednom vrlo zanimljivom periodu.

http://kuca.senoa.eu

potražite podatke i na njihovoj Facebook stranici

https://hr.wikipedia.org/wiki/August_Šenoa

www.matica.hr/kolo/318/Šenoa%20kao%20naš%20suvremenik/

Prilog nije o Banjaluci, pa nisam sigurna koliko će vas zainteresirati ove stranice. Trebam li se oko toga brinuti? Naravno ne!

Pitam se zašto da pišem o Banjaluci kad ne pišu ni rođeni Banjalučani?

Pitam se, želim li da se blog ugasi?

Naravno da ne želim, zato se evo i javljam!

I Co, strpljivo čekam nastavak s putovanja.

Sega, čekam i tvoj najavljeni prilog.

Strava! Ma nije, naučili smo da nas ništa više ne može iznenaditi ni preplašiti!

Pozdrav svima, Nataša