Eto, tako je to bilo - nastavak

Prodjose godine, u Bosni izginuse desetinje hiljada, desi se Srebrenica, Oluja, Amerikanci zaustavise rat pred Banjalukom, ‘zavlada’ mir, uspostavi se nova vlast. Medjunarodna zajednica natjera nove ‘demokrate’ da vrate pokradeno pa tako jednog dana saznasmo da ce se oteti stanovi vracati starim vlasnicima. Nisam vjerovao da ce se to stvarno dogoditi pa nisam htio gubiti vrijeme za popunjavanje zahtjeva za njegov povrat a suprugu sam ismijavao kada je ona to uradila. Imajuci iskustva sa potezima onih koji su rat mogli zaustaviti prije nego je poceo, mislio sam da je to jos jedan od njihovih ‘papirnatih’ poteza, samo da bi se pokazalo da nesto rade.

Da se nesto stvarno desava uvjerih se jednog septembarskog jutra godine 2001-e, par minuta prije nego sam posao na posao. Telefon zazvoni, sto me iznenadi i zabrinu jer nas ujutro nikada nitko ne zove. Odmah pomislih na djecu (sin je tek nedavno otputovao u Englesku gdje je trebao provesti trecu godinu studija) a kcer je desetak minuta ranije sjela u auto i odvezla se u skolu. Pogledah broj na telefonu: ‘out of area’. Pomislih, kcer nije, mora da je neko iz Engleske. Podizem slusalicu sa strepnjom, kad ono nepoznat glas, govori ‘naski’. Predstavi se, rece mi da zove iz Banjaluke, iz naseg (bivseg) stana u kojem stanuje vec godinama kao podstanar i pita da li sam dobio rjesenje o povratu stana i pismo koje je poslao prije par dana. Njegovo pitanje me iznenadilo jer nisam znao o cemu se radi a on mi pojasni da je obavijesten da se mora iseliti iz stana jer je stan vracen prijeratnom vlasniku (to jest, nama). Rekoh mi da pismo (niti rjesenje) nisam dobio i da to sada cujem po prvi put. Moli me da mu dozvolim da ostane u stanu jer se sve ove godine vec privikao na njega, da novi (ratni) vlasnik nije proveo ni dana u njemu, da ce stan cuvati kao da je njegov i da ce redovito placati kiriju, onako kako se dogovorimo. Skoro da sam se sazalio na njega (on i njegova familija su izbjegli iz Jajca), i skoro da sam mu htio dozvoliti da ostane u stanu ali u zadnjem momentu mu rekoh da me nazove za par nedelja dok ne primim pismo i rjesenje a ja cu do tada odluciti sta cu uciniti.

Par dan kasnije stize njegovo pismo a gotovo istovremeno i rjesenje o povratu stana. Iz pisma saznah o sudbini gospodina koji mi se javi telefonom a i neke detalje vezane za stan i ‘privremenog’ vlasnika. Supruga i ja odlucismo da njegovoj molbi ne udovoljimo jer nismo zeljeli upasti u nove probleme vezane za stan koji jos zvanicno nismo dobili nazad a i nova vlast nije ulijevala povjerenje i nismo mogli znati kakve bi posljedice mogla biti nasa odluka da podstanarima dozvolino da ostanu u stanu. Iako nam je bilo zao da nekome ko je bio u slicnoj situaciji kao mi ne pomognemo (iako o osobi iz Jajca nisam imao nikakvih informacija osim onih iz pisma pa nisam mogao znati da li su svi navodi iz pisma tacni), nasa odluka je bila negativna. A stan smo, naravno, namjeravali otkupiti pa makar ga ponovo izgubili: iskustvo nas je naucilo da sa onima na vlasti nikada nisi na sigurnom.

Te godine, u decembru, otputovah za Banjaluku da preuzmem stan. Bilo je tu izvjesnih problema prilikom ‘ulaska u posjed’, (razna odugovlacenja, potezi da se izvuce koji dolar jer su svi ukljuceni u proces ocekivali da se ogrebu o izbjeglicu iz Amerike) ali na kraju kljucevi zavrsise u mom djepu. Tih dana sam takodjer saznao kako je ‘privremeni’ vlasnik, Dragoljub, u momentu kada je dobio rjesenje o povratu stana, prijetio kako ce nas tuziti da mu vratimo novac ulozen u njegovo renoviranje. Od rodjaka je trazio 5.000 DM za troskove renoviranja. Oni, naravno, nisu htjeli da se uvlace u ove igre a kako su znali da cu doci da preuzmem stan, rekli su mi da sa mnom razgovara o njegovom zahtjevu. Meni, naravno, ni na kraj pameti nije bilo da bacam pare kako se kome svidi.

Dobro se sjecam trenutka kada sam ponovo usao u stan, nakon svih godina. Cak sam taj trenutak zabiljezio video kamerom (trenutak postavljanja tablice s prezimenom), vise onako da to sacuvam kao dokaz jednog vremena nego sto mi je taj trenutak licno nesto posebno znacio. Nisam osjecao ama bas nista: niti sam bio uzbudjen, niti veseo. Mogao bih reci da sam se vise osjecao nekako prazanim, a i kako bi se covjek osjecao u praznom stanu u kojem je nekada bujao zivot. Od svega lijepog sto smo dozivjeli u tom stanu ostadose samo prazni zidovi. Jedan relativno lijep zivot je zuvijek prekinut. Ljudska pokvarenost i pohlepa koje je naglo izbila na vidjelo je unistila sve: mnoge su familije zauvijek rasturene, prijatelji se razasuli svijetom, lopovi, profiteri i ljudi bez obraza se dokopali vlasti i bogatstva. Jedna sredina koja je po svom mentalitetu bila vrlo blizu zapadnoj kulturi vratila se stotine godina u proslost i donijela sa sobom kulturu i vrijednosti toliko strane ljudima koji su prije rata obitavali na tim prostorima

Dakle, nisam osjecao nista osim sto mi je bilo drago da se bar jedna nepravda ispravila, iako sve ono sto nam se u nasem gradu dogodilo ne moze biti nikada ispravljeno.

A stan, onako prazan i ‘renoviran’ uhvatih kemerom. Da svima pokazem koliko je novca nas bivsi radni kolega ulozio u njegovo renoviranje (parket podignut, nedostaju sudoper i mali bojler, WC solja ostecena, banja u fazi raspadanja, itd). Da slikom (koja, kazu, vrijedi vise nego hiljadu rijeci) jos jednom pokazem o kakvim se ‘istinama’ radi kada se radi o ljudima kao sto je Dragoljub i ostalim slicnim njemu, koji su svoju pokvarenost pokusali jos jednom iskoristiti da ponovo ukradu nesto sto nije njihovo. Njegovo ponasanje (kao i drugih koji su pokusavali isto) samo potvrdjuje s kakvim smo ljudima dijelili zivot a da toga nismo bili svjesni.

Eto, ovo je moja istinita prica o jednom vremenu, ljudima i njihovim postupcima za koje neki sada nastoje da se zaborave i nalaze stotine razloga za to (briga za ‘jadnu’ mladost u rodnom gradu, nalaze opravdanje u ponasanju i ‘onih drugih’, itd). Moja prica i nije nesto posebno jer u mom slucaju je sve islo relativno mirno pa ce neko reci da je nije trebalo ni ispricati. Mozda je to tako jer znam da je bilo jako puno onih koji su dozivjeli veoma ruzne stvari tih godina kada su ataci na nepodobne dolazili sa svih strana. Znam da bi njihova svjedocenja rekla mnogo vise o tim vremenima ali meni nisu dostupna a ja ne zelim da na ovaj papir stavljam ono o cemu sam imao prilike samo slusati. Mozda neko od onih koji su prosli kroz slicne situacije pozeli da nam isprica svoju pricu jer samo tako mozemo pomoci da se iste stvari ne ponovo: govoreci istinu i nista drugo osim istine.

Eto tako je to bilo...

Jedno obicno radno jutro, jutarnja kava i muzika na radiju: Layla. Poznati glas, faca se vrti u glavi, ali ime ne. Kako se zove? Znam ga, eno mu CD-a, znam sliku na omotnici, tragicno izgubio sina, znam i tu pjesmu, ali to je sve. Imena nikako da se sjetim. Krecana. Zar vec! Pa jos je rano, mislim.

Kasnije, mozda pola sata, mozak proradi. Eric Clapton. Rakoh sebi: Co, pisi, vidis da te mozak izdaje, kasnije ce biti kasno. Ne cekaj neka bolja vremena, ko zna da li ce doci.

A mislio sam kako cu jednog dana imati dovoljno vremena da sva ona dogadjanja devedesetih stavim na papir da se ne zaborave (jer dosta je onih koji upravo to prizeljkuju) ali izgleda da moram pozuriti. Svaki dan se uhvatim kako imam problema da se sjetim nekih detalja, nekih lica, da ih postavim u korektan hronoloski red, jer ne bih zelio da se 'dobronamjerni' uhvate za neku sitnicu kao glavni argument da sve bas nije bilo tako kako kazem.

Zbog toga danas evo pisem o dogadjanjima vezanim za stan koji sam kao nekadasnji ‘kadar’ dobio od Rudi Cajaveca, tacnije OOUR-a Profesionalna Elektronika. Bila je to jedna od nepravdi onog starog sistema jer mnogi koji su vrijedno radili citav svoj radni vijek nisu nikada dosli u poziciju da im drustvo dodijeli stan zbog raznih razloga: bilo da se radilo o bodovnom sistemu koji je privilegovao odredjene grupe, bilo da se primjenjivao princip da stan ne mozes dobiti ako imas kucu (makar to bila kuca tvojih roditelja, koja je mogla biti neuslovna za stanovanje, uz napomenu da oni koji su u Banjaluku stigli iz drugih gradova i ciji su roditelji mozda imali mnogo bolje kuce od onih koji su imali ‘nesrecu’ da se rode u Banjaluci, nisu spadali u tu kategorjiu), bilo zbog nekih drugih razloga.

Ali nisam htio da ovaj prilog posvetim kritikama nekadasnjeg sistema. Htio sam da se prisjetim dogadjanja, onako kako su se ona hronoloski redala, a u kojima su glavnu ulogu imali stanovi: objekti na koje su pravovjernim devedesetih naglo porasli apetiti. Siguran sam da mnogi koji (jos uvijek) posjecuju ovaj blog imaju slicna sjecanja vezane za njihove stanove, jer takvih slucajeva je na hiljade. Istina je, detalji su drugaciji, a rezultati jednaki.

E, u mom slucaju, na stan u prizemlju ( koji, da budem iskren, nisam nikada posebno volio), je igrom slucaja (ili tacnije, zbog ljudske pohlepe i gubljenja bilo kakvog digniteta) pravo polagao OOUR Prostorne Tehnika (iako je stan bio vlasistvo drugog OOUR-a). Kada je bratija iz Prostorne Tehnike saznala da se spremamo ‘na put’, stigla nam je delegacija da provjeri kako stvari napreduju. Bile su to bivse radne kolege koje ni jednog trenutka nisu pokazale nikakvo sazaljenja zbog naseg odlaska. Glavni i jedini interes u tim momentima je bilo pitanje kada odlazimo. Valjda je postojala bojazan da bi neko drugi mogao iskoristiti priliku i useliti se bez ‘postovanja zakona’ koji su tih dana vladali u nasem gradu.

Vise se ne sjecam kako smo saznali kome je nas stan dodijeljen (kako se moze primijetiti, vlast je tih dana bila izuzetno azurna oko izdavanja odgovarajucih papira, mnogo azurnija nego nekoliko godina kasnije kada su se donosile neke druge odluke) ali se sjecam da se radilo o mladjoj osobi koja je u to vrijeme vrijedno zaradjivala kupujuci devize od onih koji su prodavali posljednje sto su imali. U ta vremena u gradu je svako imao svoju ulogu: dok su jedni po noci pljackali (bilo je tu ubojstava, tek tako da se onima koji su jos bili u dilemi da li je vrijeme da se 'ide', pokaze sta ih ceka ako ne shvate poruke), drugi su bacali bombe na kuce i lokale nepodobnih, treci hapsili neoprezne na ulicama, cetvrti organizirali agencije za ‘preseljenje’, bilo je i onih koji su za bagatelu otkupljivali namjestaj ‘putnika’ ili pak otkupljivali zadnje marke za novac koji nije vrijedio nigdje osim u gradu i koji je bio neophodan da se kupi nesto za pojesti ili plate silne potvrde koje je nova vlast uspostavila za one koji su organizovano ‘izvozeni’ iz grada. Dakle, u to doba je sve bilo u funkciji etnickog ciscenja, organiziranog do posljednjih detalja.

Par dana nakon odlaska ‘radne grupe’ za stanove, javi nam se otac novog vlasnika. Kuka otac kako mu sin jedva sastavlja kraj s krajem pa mora svercati devize. Valjda je covjek mislio da cemo suosjecati s njegovim ‘patnjama’ i da cemo shvatiti pravi razlog njegovog javljanja. A taj je, ponuda da namjestaj ostavimo u stanu, da njegov sin ne useli u nenamjesten stan, a za uzvrat on nam obecaje da ce ga (mislim, namjestaj), sin cuvati kao da je njegov. Ne znam da li je njegovo javljanje bilo ‘usaglaseno’ sa sinom ili se otac samoinicijativno odlucio da mu pomogne, sazaljevajuci se nad njegovom sudbinom: dobi mu dijete stan a on prazan.

‘Odselismo’ mi tako iz rodnog grada juna 93, a godinu dana kasnije stigosmo u Ameriku. Novi zivot, novi jezik, novi problemi, borba za prezivljavanje. O Bosni cujemo tu i tamo, uglavnom o nastavku rata, ali ne znamo bas puno (a nismo znali ni mnogo vise jos dok smo bili u rodnom gradu jer nas dogadjaji ne bi zatekli potpuno nespremne). A i nije se imalo vremena: trebalo je snalaziti se u novoj sredini, voditi racuna da se djeca uklope u drustvo, uciti jezik, ganjati posao, snalaziti se za prevoz… O stanu i dogadjanjima vezanim za njega tih dana se nije razmisljalo.

nastavice se...

Stid me

I nakon jedanaest godina, od kraja bosanskohercegovačkog vjersko-zvjerskog pokolja, nemam mira ni u javi ni u snu. Svuda srećem te ljudske aveti. I na ulici i na novinskim stranicama i na TV kanalima. Još šetaju. Još su na slobodi. I tvorci politike zla i crnomantijaši, koji su to zlo javno blagoslovili. U ime boga. Boga Marsa i Aresa. Jedna strana straha su ti, tu pored nas, nekadašnji članovi eskadrona smrti, a kontejnerski otpad. Druga strana su crnomantijaši koji su, držeći Jevanđelje u jednoj ruci i bosiok u drugoj, blagosiljali ubice uz poklič: Bog čuva Srbe! Idemo na Brčko, na Srebrenicu, na... A gazili su i Jevanđelje, i oltar i vjeru. Odlično su se uvezali, zvjeri, koji su činili zvjerstva nad ljudima i ljudskim, i božji izaslanici koji su to blagoslovili i blagosiljali. Evo, petnaesta godina kako mi se vrti u mozgu slika paljanskog zvjerinjaka, Pandorine kutije, polpotovskih polja smrti, malajskog ludila, resantimana.

Petnaest godina iste stranke, koje su gurnule građane u smrt, i dalje vladaju, a boluju od šovinističke groznice, stranačkog bjesnila i domaćeg ludila, a podržava ih rulja, kal. Kako živjeti u tom i takvom okruženju i pod ovim nebom?

A na sve to dođe dokumentarac o "Škorpionima". Zvjeri u ljudskom liku, lišeni i pameti i časti, i svega što je ljudsko. Ubijaju mladiće iz bijesa i zabave. Na mjestu Godinske Bare, blizu Trnova, na monstruozan način, u julu 1995. godine. Oduzimaju živote šestorici mladića, djece, Muslimana. Sve to u ime srpstva, vjere. I još se uslikali za uspomenu i dugo sjećanje. Trebao srpskim zvjerima dokumentarac o junaštvu na kraju 20. vijeka. Po naučnoj odrednici to su mladići, a po ljudskom i roditeljskom shvatanju to su još djeca koja nisu ni okusila života, a odoše iz života. Vrte se snimci o zvjerstvu srpskih izroda. Opet su Srbi u crnim hronikama svjetskih medija. A pjesnik Milan Nenadić, 2002, kao da je ovaj film gledao, zapisa i ovo:

... Od čega globus beži
čega se kultura srami
time se ponose Srbi
i čude što su sami...

Stid me što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu.

Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo velikih Srba, i Srba kojima je to zanimanje, ne priznaju zločin svjetskih razmjera načinjen u Srebrenici. I što pokušavaju taj krvavi srpski cunami da porede i pravdaju sa drugim zločinima. Umjesto da hrabro i otvoreno pogledaju istini u oči i da ne pravdaju svoje zlo tuđim. Srbi u tim brdima srebreničkih žrtava moraju vidjeti svoju vlastitu sramotu i da nad tim besprimjernim istrebljenjem jednog naroda ostanu vječno zamišljeni.

Stid me!

Uzimam Anatomiju ljudske destruktivnosti Eriha Froma, gdje lijepo piše: "... da je čovjek, suprotno gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjeća intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i mučenju..." Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka čimpanze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti, a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi "ubojica".

Tako kaže svjetski naučnik. A zaključak je da je čovjek gori od životinja kada sam postane životinja, kad postane destruktivan.

Stid me!

Kako su riječi male u opisu zla. Velikog zla. Bosanskohercegovačkog, a u njemu Srebrenica, tuzlanska Kapija, na kojoj je ubijeno 71 ljudsko biće, opet mladići i djeca, ranjeno 150, a trajnih invalida ostalo je 64, među kojima je 14 djece. Nikad kraja žrtvama ljudskog zvjerinjaka.

Stid me!

A veliki srpski naučnik i književnik Milan Kašanin ostavio je zapisane i ove redove:
"... Što istorija duže traje i što duže živim, sve više se divim onom što čovek zna da stvori i sve više grozim onoga što ume on da počini. Nikad čovek nije bio takav duh kao za moga života i nikad takav zver..."

Stid me!

Jedanaest godina srpskog cunamija nad Muslimanima u Srebrenici (11. jul 1995-11. jul 2006). U zemlji Bosni i Hercegovini, lijepoj za oči, a teškoj za dušu. Zasejanoj grobovima i popločanoj ranama i minama. Grobovi ostaju. Rane teško zarastaju, a mine sporo uklanjaju. Pod ovim svodom nebeskim.

Stid me!

Lazar Manojlović

http://www.republika.co.yu/382-385/12.html

Moram priznati da o ovom covjeku, Lazaru Manojlovicu, nisam znao nista sve do prije par dana i pitam se kako je to moguce uz sve ono silno vrijeme koje provedem na Internetu. Vjerojatno bi proslo jos puno vremena dok bi na Lazara 'nabasao' da mi ne stize jedan email iz Njemacke. Eto to je dokaz da nas vise, vise zna, i da se ne smijemo uljuljkivati u uvjerenju da mi pojedinacno ne mozemo nista uraditi vec se nadamo da ima vec netko ko ce to uraditi umjesto nas.

U ovim ludim vremenima koja me po mnogo cemu podsjecaju na dogadjanja prije ovog zadnjeg rata, kada voljeni vodja, koji se docepao naseg grada, na sve strane prica bljuvotine (vjerujem da ste vec culi i vidjeli njegovu besjedu u Srebrenici), lijepo je osjetiti da jos ima onih koji ce iskreno, iz srca, reci sta misli i osjeca u ova vremena kada se u manjem blentitetu natjecu ko ce biti veci 'patriota', pardon, nacionalista. Divim se ovom covjeku, ali ga u isto vrijeme i zalim. Divim mu se jer ima hrabrosti da stvari nazove pravim imenima a zalim sto je zatvoren u okruzenju u kojem se tesko dise od silnog smrada koji se siri na sve strane. Pokusavam se staviti u njegov polozaj ali mi to ne ide bas lako. Razmisljam kako mu je zivjeti u okruzenju u kojem ga gotovo svi mrze, i u kojem mu je tesko naci istomisljenika? Kako je to setati se ulicom rodnog grada i gledati one koji su bili dio zla o kojem prica? Nada li se da ce mu se jednog dana neko pridruziti, da ne bude usamljen i da s nekim moze izmjeniti poneku rijec?

Sudeci po onome kuda manji blentitet ide, nade su gotovo nikakve. Tu i tamo se pojavi neka iskrica razuma, ali se obicno brzo ugasi. Evo, citam, danas u Banjaluci Bojan Bajic i Damir Miljevic pokusali postaviti kamen temeljac s natpisom SMRT MAFIJI ispred zgrade vlade ali je ista brzo uklonjena. Zanimljivo bi bilo saznati koliko je banjalucana prisustvovalo tom cinu. Pogadjam, vrlo malo.

Meni ostaje da se nadam da ce Lazara jednog dana biti vise. Samo nas tada nece biti medju zivima.

Penzioni zakon manjeg entiteta - nastavak

Od zadnjeg priloga o neravnopravnom polozaju protjeranih (banjalucana i onih iz drugih gradova) po pitanju prava na penziju proslo je gotovo mjesec dana, malo da se nesto vise uradi, ali dovoljno da se obavi nekoliko razgovora, prikupi dodatni materijal, uspostave kontakti sa osobama koje bi mogle biti zainteresirane da se proces pokrene s mrtve tacke itd. Nesto sam, dakle, radio, ali jos je mnogo toga sto treba uraditi da bi se stvar pokrenula s mrtve tocke.

Obavljene aktivnosti su ohrabrujuce a jedino sto me malo donekle razocaralo je reakcija onih koji bi trebali biti zivotno zainteresirani da se nepravda ispravi, da se oteto vrati ostecenima a to su oni koji su pocetkom devedesetih protjerani sa svojih ognjista. Poznavajuci, medjutim, nas banjalucki mentalitet, (ne)reakcije u stvari ne bih mogao nazvati razocarenjem. Bilo je to za ocekivati (to me naucilo iskustvo u ovih zadnjih par godina otkada se bavim piskaranjem na ovom blogu) pa mlakim reakcijama nisam bio iznenadjen jer znam da nasa raja ocekuje da sve bude uradjeno od strane nekog drugog, bez gotovo ikakvog licnog angaziranja. Reakcije mi lice na onu iz jednog vica kada dvojica upadose u septicku jamu, u govna, do usta. Kada jedan od nesretnika poce mlatarati rukama pokusavajuci da se izvuce drugi ga ljutito upozori da ne talasa zbog prepoznatljivog razloga. Eto, tako se mi veoma cesto ponasamo: iako smo u govnima ne pokusavamo nista uciniti da se iz njih izvucemo a bunimo se ako to netko drugi pokusava jer nam kvari ‘idilu’. A ako nas neko iz nevolje izvuce, to smatramo normalnim, ne osjecajuci potrebu da se i sami potrudimo kako bi izbavljenje bilo lakse.

Nakon ovog uvoda (neki ce reci u mom prepoznatljivom stilu), da se vratim na temu. Dakle, zadnjih par sedmica sam obavio par razgovora koji su me jos vise uvjerili da se mora zapoceti sa konkretnim akcijama. Prvo sam prije desetak dana slucajno upoznao osobu, americku drzavljanku, koja je sve do nedavno radila kao pravni savjetnik u americkoj ambasadi u Sarajevu i koju sam namjeravao kontaktirati kako bih iskoristio njene veze i poznavanje situacije u nasim krajevima. Nakon kratkog razgovora na svecanoj veceri koju je organiziranao moj fakultet, pao je dogovor da se ponovo vidimo i prodiskutiramo stvar detaljnije. Takodjer sam razgovarao sa jednim od nasih profesora (mislim, sa mog fakulteta) koji zadnjih par godina radi u Njemackoj (a kojeg sam htio iskorisiti da mi uspostavi kontakt s prvom osobom) i nakon sto sam mu objasnio o cemu se radi, on je predlozio da pokusamo formirati grupu pravnih osoba koja bi radila na projektu a koja bi bila sastavljena od ljudi sa mog fakulteta i fakulteta u Njemackoj na kojem on trenutno radi. U projekat bi bili ukljuceni i studenti, clanovi takozvanih Law Clinics, koji na ovaj nacin sticu iskustvo radeci na konkretnim sudskim slucajevima, a cija je uloga vecinom prikupljanje materijala i njegova priprema. Obe institucije bi trebale biti zaiteresirane da se angaziraju jer bi na ovaj nacin stekle ime kao institucije koje rade na slucaju krsenja ljudskih prava za koji postoji mogucnost da zavrsi na medjunarodnom sudu za ljudska prava u Strasburu. Isti profesor mi je takodjer ponudio pomoc pri uspostavljanju kontakta sa osobom prave struke koja je trenutno angazirana u americkoj ambasadi u Sarajevu (a koju licno poznaje), koja bi mogla pomoci da se akciji da odgovarajuca podrska. Danas smo ponovo razgovarali i ja sam se obavezao da do sutra ‘bacim’ projekat na papir kako bismo ga zajedno prezentirali nasem dekanu.

U medjuvremenu sam kontaktirao jednu nasu osobu pravne struke koja mi je odmah rekla da postoje svi elementi za pokretanje sudskog postupka i da su sve cinjenice na strani ostecenih i da nema sumnje da ce slucaj biti pozitivno rijesen, vjerojatno cak na vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine. Ona mi je cak sugerirala da nema potrebe za bilo kakvim angaziranjem pravnika sa mog fakulteta ali da o tome kao o jednoj od opcija mozemo jos razmisliti. Kako se radi osobi kojoj je pravo svakodnevni posao i koja ima iskustvo u oblasti krsenja ljudskih prava, nije me iznenadila cinjenica da osoba poznaje pravne puteve koje treba izabrati da se tuzba pokrene. Kroz razmjenjene emailove smo postigli nacelan dogovor da pocnemo sa konkretnim radnjama ne cekajuci na ostale subjekte koji bi eventualno mogli biti ukljucen u citav projekat.

Glavni element tuzbe bi bilo pokretanje postupka za izmjenu postojeceg zakona za penziono i invalidsko osiguranje manjeg entiteta kojom bi se pravo na starosnu penziju priznalo svim osobama koje su politikom etnickog ciscenja bile otpustene s posla i/ili prisiljene da napuste svoja mjesta zivljenja, bez obzira na godina radnog staza u starom kraju. Dakle, prema prijedlogu izmjene, sve protjerane (i/ili otpustene) osobe koje nisu bile ukljucene u ratna zbivanja na prostorima bivse domovine bi stekla pravo na penzije bez obzira na broj godina provedenih na radu, onog trenutka kada steknu uvjete za starosnu penziju koja je trenutno definirana kao 65 godina starosti. Za ove osobe se uvjet od punih 20 godina radnog staza ne bi primjenjivao jer su te osobe, kako sam vec nekoliko puta ponovio, bile sprijecene da taj uvjet zadovolje zbog politike etnickog ciscenja koje je provodila tadasnja vlast. Dakle, na starosnu penziju bi imale i osobe koje su radile, recimo, jednu, deset, ili petnaest godina, s time da bi se iznos penzije proracunavao na osnovu formule definirane postojecim zakonom.

Ova izmjena zakona se ne bi se odnosila samo na one osobe koje su protjerane vec i na one koji su ostale u manjem entitetu ali koje su bile kaznjene gubljenjem radnog mjesta zbog svog nepristajanja da budu dio politike etnickog ciscenj. U oba slucaja se radi o grubom krsenju ljudskih prava o cemu postoje mnogobrojni dokazi.

Granica od minimum 20 godina radnog staza bi vazila za ostale, kako je to sadasnjim zakonom definirano.

Ako bi se uzeo u obzir broj protjeranih i onih koji su ostali u starom kraja ali su bili otpusteni s posla i ako bi se izracunao ukupan broj godina radnog staza istih, doslo bi se do cifre od par stotina hiljada godina pokradenog radnog staza i novcanih iznosa o kojima u ovom trenutku ne mogu govoriti jer nemam dovoljno relevantnih podataka. Oni na vlasti u manjem entitetu sigurno znaju o kojim se ciframa radi jer su oni zakon krojili imajuci u vidu upravo ove cifre kada su definirali pojedine clanove zakona.

Uz navedenu izmjenu zakona su vezani dodatni detalji (npr, kako tretirati one koji su dokupili staz kako bi mogli ostvariti pravo na penziju, kako se tretiraju godine izgubljenog staza za one koji su ostali u starom kraju ali zbog iste politike nisu nikada dobili svoj posao natrag, a mogli su, itd) o kojima cu detaljnije pisati drugom prilikom.

Toliko za ovaj put. U narednih nekoliko dana cu pripremiti informacije za facebook nadajuci se da cu uz pomoc ove popularne ‘social networking’ web stranice uspjeti da informacija o ovom ‘projektu’ dospije do veceg broja onih koji bi bili trebali biti zainteresirani da se njihov neravnopravan status rijesi i da novac koji su zaradili radeci u starom kraju stigne u prave ruke. Nasim pasivnim odnosom prema trudu ulozenom u sve one godine koje smo prije rata proveli vrijedno radeci samo idemo na ruku onima koji su se od novca koji je izdvajan u penzioni fond obogatili. Bilo bi dobro kada bi svako od nas bar za trenutak malo razmislio o ovome o cemu pisem. Vjerujem da bi tada bilo vise onih koji bi se aktivno ukljucili u projekat, jer svacija pomoc je dobro dosla.

Sarena salata

Na jednom popularnom sastajalistu banjalucana vec duze vremena se ukrstaju koplja na temu “da li vas je Amerika usrecila”. Raja je po obicaju podijeljena u dva tabora: na one koji u Americi vide sve najgore i na one kojima zivot u novom kraju prija i ne bune se. Ima i onih koji na stvari gledaju, za mene, realnijim ocima, ne poredeci zivot od prije dvadesetak godina i sada. Takvi su, moram priznati, u manjini. Oni koji mrze Ameriku stoje na stanovistu da samo oni koje zanima novac mogu biti zadovoljni, dok oni drugi govore o lijepim stvarima u Americi (koje se mogu naci u svakoj zemlji svijeta), zanemarujuci ono sto im se ne svidja.

Da zivot u Americi ne mora biti americki, da se vrijeme moze zaustaviti, pokazuje i ovaj detalj uhvacen u jedno lijepo septembarsko popodne u drzavi Pensilvaniji. Vrijeme je pravljenja zimnice i dida Dane svojski sjecka kupus kupljen na farmers marketu (sto bi rekli, na pijaci) dok su ostali sastojci za dobru, staru, sarenu salatu pri ruci. Na celo zalijepio krastavac (kazu dobar za zdravlje) i strucno stavlja sastojke salate u plasticnu kantu u kojoj je prosle godine kupljen sok od grozdja od kojeg je napravljeno odlicno crno vino. Sve u svemu, malo je ovdje Amerike, a puno Bosne, iako je mjesto dogadjanja jedna od prvih kolonija od kojih su tamo u osamnaestom stoljecu stvorene Sjedinjenje Americke Drzave.

Madi umjesto komentara

Posto iza mojih pisanja (bilo da pisem o lijepim ili ruznim stvarima) uvijek stoji istina koju mogu dokazati, evo dokaza za moj komentar o 'banjaluckom' soku od ruza u Americi. O tome sam, koliko se sjecam vec jednom pisao a i slika (mozda bas ne ova iz kraja maja 2004.) je cini mi se bila tu ali kako je priloga jako puno, nisam ga mogao pronaci.

U ovom dvoristu u predgradju Pittsburgh-a, sok od ruze se pravi svake godine, redovito, kao da se radi o Bosni, kao da rata nikada nije bilo. I pije se bosanska kava, onako kako se nekada pila. I pravi bosanski lonac, baklava i ruzica, i mnogo toga drugog, kao u neka davna lijepa vremena.

Kod Saime

Iako sam jos jucer izjavio da je blog promijenio koncepciju evo danas tu izjavu poricem. Emira se nedavno vratila iz Banjaluke pa sam dosao u posjed nekoliko fotografija koje sam jednostavno morao objaviti (uz jednu koju mi je ranije poslala Saima). Snimljene su u Saiminoj basci u gradu na Vrbasu pa njihovim objavljivanjem zaokruzujem 'trilogiju', od Rakova sela, preko Sarajeva, pa sve do Banjaluke.


Saima, Vice i Emira, kako vidim, dobro raspolozeni


Gospodin Sasa se odmara u hladu vinove loze.


Ah ljepote...


Ovo odavno nisam vidio, jos od dana kada napustih Banjaluku


Domacica sa gostom iz Kentakija

Ruza zagrebacka

Za mene ovaj blog nema ni boje ni mirisa od kad nema Ranka i Dubravke (kom' pravo, kom' krivo).

Zato vam saljem ovu ruzu koju sam ukrala jucer 10.9.2010, oko 14.30 h, po hladnom, vjetrovitom i kisnom vremenu. Kod mene ce joj biti lijepo i toplo, a iskreno se nadam da ce i vama pruziti malo boje i mirisa ( mirisiiii, vjerujte mi na rijec). I nadam se da vam nece smetati sto je zagrebcanka po rodjenju. A Ti Glavni obrisi ako Ti se ne svidja.

Pozdrav svima.

Nada Stefanac, iliti, Luce Mala

Prvi put nazad preko Save - 2

Slijedeci dan nakon dorucka, obukoh moju ‘putnu garderobu’, vindjakna Tommy Hilfinger, levisice, patike K-Swiss (vec u Zagrebu sam primijetio da me mladja raja cudno gleda a tek kasnije mi je postalo jasno zasto), kisobran, te foto aparat preko ramena . Supruga i ja, uz bratovu pranju, krenusmo iz Rosulja prema centru grada, onako lagano, bez zurbe. Vec negdje od pozorista se osjeca neka napetost. Raje je sve vise i vise, ali nikog poznatog. Priblizavamo se hotelu Palas. Tu vec guzva. Tesko se prolazi. Face nepoznate, vidi se da su stigle iz ruralnih podrucja (ili se mozda radi o novim ‘gradjanima’, nisam to mogao znati). Nedje prije Sukrijine slasticarne kordon policije. Dalje se ne moze. Ne daju. Obezbjedjuju mjesto svecanosti. Probijam se kroz masu, prilazim jednom policajcu. Kazem mu da sam stigao izdaleka i da bih zelio prisustvovati svecanosti. Kutlurno mi objasnjava da me on ne moze pustiti, da moram ici na drugu stranu (ne sjecam se tacno gdje) pa ce me mozda pustiti ‘unutra’. Shvativsi da nemamo sanse da pridjemo Ferhadiji , odlucismo da pronadjemo mjesto sa kojeg bi mogli imati malo bolji pogled na dogadjanja oko dzamije. Krajem oka primjetih da me rulja koja pritisce policiju probada ocima ali ne cini nista, vjerojatno iznenadjena mojim potezom. Cujem jednog iza ledja kako komentarise “balija je najbolji dva metra pod zemljom”. Okrenuh se da vidim odakle kometar dolazi i pogled mi se srete sa pogledom rutana koji se u rulji sepurio, svjestan da je snaga na njegovoj strani. Ja ne rekoh nista jer u tom momentu je to bila najmudrija odluka.

Provukosmo se kroz masu unazad pa se ulicom izmedju hotela Palas i nekadasnje NAME uputismo prema mjestu na kojem se nekada ponosno isticala bivsa Realka, nadajuci se da cemo sa krova trznice imati bolji pogled. Poce sipiti nekakva dosadna kisica, kao da ce jesen, pa morasmo otvoriti kisobrane, sto nam oteza kretanje. Na krovu Trznice tezge natkrivene najlonom, raja se muva na sve strane. Pokusavamo se provuci izmedju dvije tezge ali tesko ide, uz podrugljive komentare ‘trgovkinja’ koje prepoznase da se radi o ‘dosljacima’ koji su stigli na svecano polaganje kamena temeljca. Sa krova nismo mogli vidjeti nista pa pade odluka da probamo prici mjestu svecanosti s drugi strane, od Tehnickog fakulteta, mjesta na kojem stekoh znanje koje mi omoguci relativno lako uklapanje u novu sredinu nakon ‘izlaska’ iz grada. Iduci ulicom koja vodi iza SUP-a srecemo slicne face kao one kod Sukrije, koje kao i mi pokusavaju prici blize mjestu dogadjanja ali s drugim namjerama. Od poznatih, nikoga. Konacno obidjosmo zgradu fakulteta pa pored Safikadinog groba zauzesmo mjesto na zelenoj povrsini s pogledom na Kastel i zgradu muzeja u raspadanju. Oko nas opet nepoznata lica, dobacuju, protestuju. U jednom trenutku se odnekuda pojavi policijsko pojacanje, zatvarajuci bilo kakav prilaz svecanosti polaganja kamena temeljca sa strane Kastela.

Odjednom, ispred nas ugledah Alu, lijepo obucenog, s obaveznom kravatom, onako kako smo ga znali sretati u danima kada smo krali bogu dane ‘studirajuci’ u kafani koja se gotovo naslanjala na Ferhadiju sa njene zadnje strane. Bila je to prva osoba koju smo prepoznali u rodnom gradu medju masom bezlicnih. Bi mi drago i odmah mi sinu ideja da napravimo koji snimak, za uspomenu. Ale nas prepozna, izmjenismo par rijeci, a nakon slikanja, prema svom dobrom obicaju darova nas vrecicama bombona: kiki i odzacar grla.

Pridjosmo bratu koji je ostao iza nas a on nam tihim glasom rece da su se pogledi okupljenih odjednom uperili prema nama, onog momenta kada smo prisli Ali. Njega su ocigledno poznavali pa je nas prilazak i slikanje s Alom bio jasan signal o kome se radi. Nije se moglo raditi o ‘njihovim’ jer oni Ali ne prilaze tek tako. Rece nam da bi bilo bolje da podjemo nazad i pade odluka da polagano krenemo prema kuci prijatelja koji su zivjela na kraju Zagrebacke jer ionako nismo uspjeli u namjerama da pridjemo mjestu na kojem se polagao kamen temeljac. U tom momentu primijetismo neko komesanje. Stigose nova policijaska pojacanja a preko gradskog mosta pojavi se kamion napunjen sljunkom koji se poprijeci na cesti koja od mosta vodi prema Ferhadiji. Policajci napravise dvostruki kordon prema masi a odnekuda od dzamije se pojavi jedan autobus u koji pocese pristizati neki ljudi. Ocigledno se radilo o onima koji su bili na mjestu svecanosti pa je policija sada obezbjedjivala njihov izlazak iz obruca koji su stvorili ‘domacini’. Bilo je vrijeme da se povucemo jer je atmosfera postajala sve napetija. Krajickom oka primjetih nekoliko pogleda punih mrznje koji nas ispratise na nasem putu nazad prema fakultetu. Komenatara, istina, nije bilo.

Nakon sto se rastasmo od prijatelja (ostali smo nesto vise od sata uz obaveznu kavu), zaputismo se nazad prema centru grada, ovaj put preko Bulevara. Vec u blizini nove gimnazije se dalo naslutiti da je u centru bilo ‘veselo’ jer su se mogle primjetiti grupe ljudi koje su se uz zucne diskusije kretale od centra. Kod ulaza u gradski park od strane banke primijetismo nekakav dim. Nismo znali o cemu se radi dok u parku ne ugledasmo policajce kako sprovude osobe u lisicama. Ista slika nas doceka kada predjosmo preko Titove ka Kastelovom cosku samo sto je ovdje bilo malo vise svijeta koji je dobacivao policajcima.

U jednom momentu, negdje ispred Triglava, primijetih policajca koji prilicno grubo vodi mladica u lisicama, gurajuci mu glavu prema asfaltu. Iza njih spazih grupu zena, vecinom s maramama na glavi, kako vicu na policajca da mladica pusti. Ja ‘nako od zeze upitah sta se desava a one u glas povikase kako policija hapsi nevine, nadajuci se valjda da cu i ja stati na njihovu stranu. Ja ih opet onako u zezi upitah koji su koji a one opet u glas odvratise da su ‘obojica nasi’, samo policajca placaju oni iz Sarajeva pa on sada hapsi svoga a brani 'balije'. Brat mi rece da ne budalesem jer bih mogao imati problema i ja ga poslusah. Pozurismo Gospodskom, nadajuci se da cemo pojesti cevape u cevapcinici kod kina Kozare ali nam se planovi izjalovise. Cevapcinica je bila zatvorena uz par polupanih prozora. I ovdje su ‘gradjani’ iskazali svoj bijes valjda sto je i cevapcinica bila ‘balijska’.

Ne preostade nam nista drugo nego da se zaputimo nazad u Rosulje, nadajuci se da cemo zateci nesto za pojesti, iako smo na polasku napomenuli da cemo svratiti na cevape i da nas ne cekaju na rucak. Vracajuci se Titovom osjecao sam se nekako prazno i razocarano. Nekon toliko godina stigoh u rodni grad nadajuci se da cu se podsjetiti na lijepe dane provedene u njemu i da cu sresti neka draga lica a zatekoh predratne slike, primitivizam i mrznju na svakom koraku. I nijednu poznatu osobu, osim Ale, koji je dostojanstveno podnosio sve ove nevolje kao da je stigao iz nekog drugom svijeta u kojem vladaju neki drugi zakoni.

Prvi put nazad preko Save

Most preko Save u Bosanskoj Gradisci. Suncano je popodne, juna mjeseca 2001. Kolona se otegla, s obe strane. Vise sa one druge.

Prelazim u Bosnu prvi put nakon ‘dobrovoljnog’ odlaska 93. Tu sam negdje istog mjeseca te godine sa zebnjom cekao da predjem na drugu stranu, odlazeci iz grada u kojem sam rodjen i u kojem sam prozivio sav svoj zivotni vijek, kao i hiljade drugih u koloni autobusa koja je pod organizacijom srpskog Crvenog Krsta ‘izvozila’ muslimane i Hrvate iz njihovog grada s nadom da se u njega vise nikada ne vrate. Bio je to u to doba veoma unosan posao pa se tadasnja vlast potrudila da ga obavi temeljito i na vrijeme. Proslo je od odlaska ravno osam godina, dovoljno dugo da se zapocne novi zivot, ali istovremeno malo da se zaboravi cetrdeset i kusur godina prozivljenih u miru i bez vecih stresova pod vlascu onih koje sada svi okrivljuju za krvoprolice koje se na onim prostorima dogodilo.

O rodnom gradu nisam znao mnogo iako su mi, tu i tamo, stizale neke informacije od familije i ponekog prijatelja (onih koji nisu morali na ‘put’). U glavi sam imao nekakvu predstavu sta me ceka ali su mi misli bile nekako zbrkane, nepovezane , nakon svih ovih godina zivota na trulom zapadu, kako smo ga nekada posprdno nazivali.

Carinske formalnosti prodjose bez problema, bez pitanja odakle dolazim i kuda idem i eto nas caskom u gradu na drugoj obali Save koji je bio zadnji komadic rodnog tla za mnoge koji su devedesetih odlazili u neizvjesnost. Zaustavismo se u gradu odmah nakon prelaska mosta da u jednoj od mnogobrojnih improviziranih trgovina kupimo kave, kocke, koju flasu vina, da domacinima ne dodjemo praznih ruku. Samo sto smo stali pridje nam sredovjecan covjek, prilicno uljudnog izgleda, moli nas za koji dinar (ili marku, da budem precizniji), i poce da se zali kako nema od cega da zivi, kako i pored toga sto se borio za ovu drzavu nema cime prehrani familiju i sve u tom stilu. Njegov prilazak autu s hrvatskim registarskim tablicama me je iznenadio i nisam znao da li je njegova prica istinita ili je to nekakva provokacija jer mi nije izgledalo logicno da on sada trazi pomoc od onih koje je nedavno gledao preko nisana. Ne odgovorih mu nista (iako sam htio), vec se brzo potrpasmo u auto i krenusmo u pravcu Banjaluke.

Tek sto se izvukosmo iz centra Gradiske, susret sa stvarnoscu. Iako sam osoba koju nista ne moze iznenaditi i koja se prilicno lako prilagodjava na nove sredine, susret sa starim krajem me izbaci iz (mentalne) ravnoteze: s obe strane puta nebrojene benzinske pumpe novih bogatasa, sve jedna ‘upecatljivija’ od druge. Bljeste natpisi (uglavnom imena gazda), presijavaju se na podnevom suncu, a moje oci upijaju gradjevinsku mastu novokomponiranih arhitekata i pokusavaju shvatiti o cemu se ovdje zapravo radi. Broj pumpi me iznenadi i ako postoji Guinness-ov rekord za ovu kategoriju, vjerujem da bi ova dionica puta o Gradiske do Banjaluke bila medju prvima. A novoizgradjene kuce i kojekavki moteli su prica za sebe. Toliko kica na tako malom prostoru nisam vidio u svom zivotu a obisao sam dosta toga i vidio svasta. Balkoni sa ogradama kao iz doba rimskog carstva, lukovi i gdje trebaju i gdje ne trebaju, stepenice na sve strane, mramor, kamen, zeljezo… Ograde oko kuca u istom stilu. Pitam se sta se desilo sa onim lijepim domacinskim kucama i urednim okucnicama koje sam nekada primjecivao iz auta, vozeci se ovim putem cesto? Znao sam da se nakralo puno ali ovoliko! Iskreno sam bio iznenadjen ovolikim neukusom skoncentrisanim na relativno malom prostoru, kojeg nisam bio svjestan ziveci sve one godine u gradu koji je prije rata vazio za mjesto koje je bilo pod uticajem zapadne kuture vise nego i jedan drugi grad u Bosni. Valjda sam zivio u nekom izolovanom okruzenju koje oko sebe nije primjecivalu svu ovu duhovnu bijedu koja je sada izbila na vidjelo.

Putujuci tako putem kojim sam nekada uglavnom odlazio u Zagreb i kojeg sam dobro poznavao, polako sam shvatao realnost koja me okruzuje. Stvari su se za ovih osam godina od kada sam Banjaluku zamijenio Pittsburgh-om promijenile mnogo vise nego sto sam to ikada mogao posmisliti, iako sam bio svjestan da zivot nije stao, da svijet ide naprijed, da su promjene neminovne. Medjutim, ono sto sam vidio za mene je bilo sokirajuce. Od one nekada pitome ceste uz koju su bile naredane skromne kuce ljudi posvecenih uglavnom zemljoradnji, (uz pokoju bogatiju, koja bi uvijek privlacila poglede), ne osta nista. Sada je to ruzna kopija nekih predjela uz puteve kada se iz Slovenije predje granicni prelaz Sentilj, ali uz toliku dozu primitivizna da se normalna osoba prosto osjeca nelagodno.

I tako dok mi se u glavi mijesaju slike iz proslosti i sadasnjosti, iz razmisljanja me trze vijest na radiju da ce se sutra postaviti kamen temeljac za obnovu Ferhadije, jedinog (uz Kastel) simbola grada, koji je s lica zemlje nestao maja 93. zahvaljujuci i onima koji sada vladaju ovim krajevima (istina, neka imena su drugacija ali ideja vodilja je ista). Iznenadi me ta vijest jer o njoj nisam znao nista (u to vrijeme informacije iz starog kraja na Internetu su bile oskudne) i naculjih usi da cujem o cemu se radi. Iz vijesti sam mogao razaznati da svecano polaganje kamena temeljca nece proci mirno, da bi moglo biti belaja. Sadasnji stanovnici Banjaluke su otvoreno prijetili da ce svecanost osujetiti svim razpolozivim sredstvima i da bi bilo bolje da se od nje odustane. Za mene ponovo sok. Iako sam znao da je grad gotovo potpuno promijenio svoj imidz silnim naseljavanjem pridoslica, mislio sam da su ljudi dosli pameti i da se tenzije na ovim prostorima polako smiruju. Kad ono, ratni poklici ponovo, slicno onima prije pocetka ovog zadnjeg rata, kada su emisari Milosevicevske vlasti (danas vecinom u Hagu), raspirivali nacionalnu mrznju dobro pripremljenom retorikom koju su neki odmah objerucke prihvatili.

Odlucih, idem na svecanost. Ferhadija je za mene oduvijek bila nezaobilazni dio historije grada koji je njenim rusenjem izgubio ogroman dio svoje posebnosti i ne bih samom sebi mogao oprostiti ako bih na dan njenog ponovnog dizanja iz pepela ostao kod kuce. Smatrao sam to obavezom svakog postenog covjeka koji nije ucestvovao u prljavom ratu koji su nacionalisti isplanirali i sproveli zavadjajuci dojucerasnje prijatelje, poznanike, radne kolege, clanove familija. Brat me ubjedjivao da ne idem, da ne trazim vraga ako ne moram, ali ja ga nisam htio niti mogao poslusati. A mislio sam da mi je to sansa da vidim i ponekog od stare raje jer je bilo za ocekivati da ce se i oni okupiti na mjestu dogadjanja. Mislio sam, rat je prosao pa je doslo vrijeme da se oni koji u svu tu prljavstinu nisu bili ukljuceni ponovo pocnu okupljati kao simbol nekog novog pocetka.

nastavlja se...

Je li moj dida u stvari bio zajebant?

Moja baka je imala veliku, staru, drvenu skrinju. Uvijek je bila zakljucana, a baka je nikad nije otvarala pred ukucanima. Godinama me opcinjavala tajna te skrinje i stalno sam vrebala trenutak da je otkrijem.

Jednom ju je baka ipak zaboravila zakljucati. Koji adrenalin, koji strah da me ne uhvate u nedopustenoj raboti. Bjesomucno sam kopala po prepunoj skrinji trazeci nesto, ni sama ne znam sto. Na dnu ipak napipah nesto sto bi mi, osjetila sam , moglo biti zanimljivo. Bila je to velika, uokvirena fotografija moga dide. Lijep, mlad i ozbiljna izraza lica, kako to dolikuje covjeku u uniformi, meni tada nepoznatoj. Nista nisam znala o didi, osim da je umro mlad kad su mu djeca jos bila mala, i da je bio Poljak. I to da je bio Poljak sam jedva izvukla obrazlazuci to cinjenicim da me dosta ljudi pita otkud mi to neobicno prezime. Moja baka, tetke i tata nikad nisu pricali o svojim mrtvima, nikad o onom jucer, pa ni o onome sto ce biti sutra, tek ponesto o onome danas. Poslije sam ih shvatila; ono jucer je proslo, ne vrijedi se vracati, ono sutra je nepoznato, ne vrijedi pretpostavljati. Ipak ja sam bila zeljna informacija, i njihovih lijepih glasova. Ta fascinacija ugodnim ljudskim glasom me prati do dana danasnjeg.

I puno prije rata nisam razumjela potrebu nekih u mojoj okolini da naglasavaju pripadnost nekoj od nacija.

Jos manje mi je razumljivo ovo sad sto se radi. Mnogi se izjasnjavaju u najmanju ruku neoptereceni nacionalnoscu, zale za Jugom, a iz svega sto rade strsi im ta njihova nacija. I kad spominju Jugu, uvijek su tu Hrvatska, Srbija i BiH. Slovenije, Makedonije i Crne Gore nigdje. Njihova politika, sport, kultura, zdravstvo i ostalo valjda nije zanimljivo. Pa o kakvim se to Jugoslavenima radi i kakvu Jugoslaviju imaju u glavi ?

Kad je poceo rat, pita me tetka kako mene tretiraju ? Ne razumijem pitanje, pa ona objasnjava, znajuci da se kod nas vjera poistovjecava sa nacijom, da je njih petero djece, moj tata, njegove dvije sestre i dva brata, krsteno u dvije crkve, neki u katolickoj, a neki u pravoslavnoj. Da i rekla je da je dida po potrebi sluzbe cesto mijenjao boravisna mjesta, pa je s toga krstio djecu u najblizoj crkvi, bez obzira kojoj je konfesiji pripadala, a valjda smatrajuci da je samo vazno da su djeca krstena. Malo sam se iznenadila, ali ne bas puno, ta se obitelj poprilicno razlikovala od ostalih.

Ali, ne lezi vraze. Nedavno sam ponovo morala prevrtati neke obiteljske papire, pa uocih nesto sto se ne slaze s tetkinom pricom. Gledam mjesta rodjenja, zovem maticne urede, ordinarijate (Jedan me pita otkud taj s takvim imenom kod nas ? Vi mi kazite, odgovaram. ) i dodjoh do slijedeceg zakljucka. Kad je dijete rodjeno u pravoslavnom okruzenju, dida ga je krstio u katolickoj crkvi i obratno. Cak se poigrao i imenima. Muskoj djeci krstenoj u katolickoj crkvi davao je ime koje je vise vuklo na istocnu stranu, a onom sto je krsten u pravoslavlju ime je bilo Juraj. Zenska imena su bila pravo narodna, kao i moje.

E moj dida Ivane, bas si bio zajebant. Pravo mi se svidjas, a jos vise bi mi se svidjao da si se sjetio osunetiti kojeg muskica. Mozda i jesi, tko to zna.

Nada Stefanac

"UMORAN OD SNOVA" HENDA

Evo me konacno na normalnom Internetu, ukljucenom na pretplatu u miru svog stana. Nema gubljenja signala za velike pare (Hrvatska), nema placanja pretplate na gu.....ove (RS). Pregledala mailove, usla na Milanov i Cankov blog, jer to su uvijek bile jedine za mene bitne stranice. Povremeno dolasci i odlasci aviona sa sarajevskog aerodroma.

Malo prije sjedanja za kompjuter, odslusala Hendin spot "Umoran od snova" i pustila mislima da kolaju, zakljucuju i izlaze na ovaj novi "papir". ZBRKANE.

Prvi put sam u zivotu provela dva mjeseca lutajuci trokutom Sarajevo - Sibenik - Banja Luka (Korana, Pale i obratno brale).

I svugdje isto. Mrznja i trac. Svugdje. Kao rezultat bijede. Svugdje. Dvolicnost i licemjerstvo. Svugdje. Knjige protjerane. Svugdje. Ponekad se prisuljam iza djevojaka ispred mene i prisluskujem. Kune, marke, modeli, snizeno ovo, snizeno ono. Svugdje. Isticanje svoje vjere i obiljezja kao inat onom drugom. Svugdje. O religiji i njenim postulatima: postenje, moral i toleranciji pojma nemaju. Svugdje.

A ONDA RADMILIN TEKST - opet hvala Enisi.
Vraca nadu i divljenje prema Radmili. Milan joj zeli snagu u njenoj borbi. Upoznala sam je. Ima je.

U Banja luci sam radila i uredjivala kucu poslije postanarke kao konj. Samo da sto prije zavrsim i pozovem Radmilu u svoju kucu i svoju bastu. Nisam ponjela kompjuter ni imenik. Nisam znala broj. Na informacijama je nema a ja nisam znala gdje stanuje. Trazila je po BL. Rekli mi neki prijatelji da sjedi u kafeteriji preko puta "Manga". Ni tamo je nisam nasla. Sad znam iz clanka da je bila na Brionima.

Njen tekst me jos vise cini sretnom sto sam je upoznala i sto smo se dopale jedna drugoj i sprijateljile.

U Banjaluci i Sarajevo predizborna kampanja. Glave puna obecanja i lazi umornom narodu. Ova Bosna je UMORENA (koristim jednu rijec za oba znacenja). Umoran covjek nema vise moc ni da hoda ni da razmislja. Oni to znaju. Stalno su u opticaju rijeci (Borci otadzbinskog rata - Srbi, Sehidi - Bosnjaci , Dragovoljci - Hrvati) i uvijek oni mrtvi. Obilaze im se grobovi i mezarja pred izbore, pale svijece, uci Fatiha i stavlja cvijece. A oni ispadose sretnici jer ne saznase nikad za sta su ginuli. Ja tugujem i sanjam dan da dodje neko pametan na celo ove drzave i pored svakog groba i mezara stavi natpis. "Ovde lezi zrtva politicara - ludaka i clanova zlocinackih poduhvata". SVUGDJE. I da se naredi da djeca iz RS obilaze mezarja a djeca iz Federacije grobove. Da uce zauvijek ZIVOT, SRECU I LJUBAV. Ali ne moze, ne daju iz torova a umorna stoka lezi, ne mrda ceka stap a stapa i pastira nema.

Ove misli kovitlaju zbog toga sto je sve svjeze u glavi lutajuci po ovom trokutu. I posmatrati, pratiti, snimati. A Ferhadija se pojavljuje. Neki su bjesni jer je uzalud srusena i "sve je opet isto" a neki likuju i izazivaju, misle da je to neka njihova pobjeda. Manjina se raduje jer je kultura, istorija i proslost odnijela bar neku malu pobjedu nad fasizmom i nacizmom.

Umorna sam i sama. Nedeljno popodne, oblacno dusu dalo za spavanje, ali ne dam se i ovakva sam morala da napisem ovaj tekst. Neka ga svako shvati kako hoce. Nismo svi isti i to je sreca.

Puno pozdrava i budnima i uspavanima a umornima najvise.

Saima

Pocelo je...

Vijesti iz prve ruke iz starog kraja nemam bas puno, tek tu i tamo mi se poneko javi, pa mi kao izvor ostaje samo Internet i ono sto se na njemu moze naci. Danas, medjutim, stize mi uznemiravajuca informacija o dodgadjanjima vezanim za Radmilu Karlas koja je na ovim stranicama nekoliko puta pominjana: posljednji put u vezi njenog drugog romana KAD UTIHNU MELEZI. Kako se u Bosni vec uveliko osjeca predizborna groznica, izgleda da je nekima prpa da bi se stado moglo poceti osipati pa su se okomili na one koji stoje na braniku istine (malo ih je, ali ipak se nadje pokoji) I ne duvaju u istu duvaljku. Cujem da se Radmili prijeti, da je nazivaju telefonima, da se na TV vrte nekakvi titlovi u stilu “atraktivna plavusa bi volontirala u kampanji Radmile Karlas, kandidati su BILMEZI, to znaju melezi, tito, partija, revolucija” itd. Nemam, kazem, direktnih informacija ali poznajuci one koji su na vlasti u manjem blentitetu, nema razloga da sumnjam u njihovu istinitost.

Upravo danas sam na youtube pogledao nekoliko video klipova voljenog vodje i ponovo ostao bez rijeci pred cinjenicom da je to daleko najpopuparniji politicar u mom bivsem gradu. Toliku kolicinu primitivnosti je veoma tesko ugraditi u jednu osobu da ponekad pomislim da su genetski inzinjeri u svemu ovom bili umijesani. Da se radi o osobi koja ne obnasa tako vaznu drustvenu funkciju, ovi bi video klipovi cak bili zabavni ali kada se zna da taj grmalj (ne mogu se sjetiti neke druge prikladnije rijeci a nisam siguran ni da postoji) vedri i oblaci u manjem blentitetu, stvari postaju veoma zabrinjavajuce. A kada se tome doda da vecina naroda u onom kraju svoj glas daje takvom, onda svaki razuman komentar izostaje.

Sto se Radmile tice, nadam se da ce se sve ostati na uvredama i prijetnjama i da ce se situacija smiriti nakon izbora na kojima ce opet pobijediti najveci sin svoga naroda ali prisjecajuci se nekih dogadjanja iz devedesetih kada je iste metode primjenjivao drugi najveci sin istog naroda, ima mjesta za oprez. Radmilin veliki problem je da onih koji bi se stavili na njenu stranu gotovo nema i da se ono malo koji bi joj zeljeli pomoci tesko mogu suprostaviti vecini. Sjetimo se samo devedesetih i situacije u kojoj smo se sami nalazili. Iskustvo nam govori da joj nece biti lako.

Radmili zelim da kroz ova teska vremena prodje bez vecih problema i da nas obraduje svojim novim romanima. Jer malo je onih koji imaju hrabrosti da stvari nazivaju svojim pravim imenina, onako kako to Radmila radi.

Sinajkin cvijet prijateljstva - drugi dio

Jos tamo davno nam je Enisa pisala o cvijetu koji je dobila na poklon od svoje prijateljice a prije par dana mi stize ovaj kratki email:

Dragi Co.

Veoma bi me obradovao kada bi prikazao ovaj "Sinajkin cvijet prijateljstva" koji sam prošle godine poklonila Nadi.

Cvijet je procvijetao nekim ćudnim štapićastim cvijetom.

Pozdrav blogerima.

Enisa