Komentar urednika

Kraj je jos jednog mjeseca, vrijeme za jos jedan, sad vec pomalo tradicionalni, komentar. Nakon vise od 90 priloga mogu zakljuciti da je ovaj blog postigao svoju svrhu: raja se pocela povezivati i svakim danom je sve vise i vise kontakata. Licno sam zahvaljujuci ovom blogu uspostavio veze sa nekoliko osoba za koje nisam imao pojma gdje se nalaze. Sa onim sa kojima sam veoma rijetko kontaktirao (jednom u 5-6 mjeseci) sada kontaktiram gotovo svakodnevno. Par puta sam bio u prilici da saljem kontakt informacije pojedincima koji su na blogu ugledali prijatelja ili poznanika o kojem godinama nisu imali nikakvih vijesti. Par njih iz mladje generacije su postali redoviti gosti bloga. Blog se cita na gotovo svim stranama svijeta (nisam siguran jedino za Australiju) i broj posjetilaca se polako ali sigurno povecava. Vecinu priloga u zadnjih mjesec dana sam dobio od raje (22) tako da nisam morao da ‘potezem’ moju arhivu.

Sto se tice najaktivnijih suradnika, titulu najrevnosnijeg posjetioca ovog mjeseca je osvojio Srdjo, pobijedivsi Maria za samo jedan komentar. Kako jos nismo ustanovili zvanicnu nagradu za pobjednika, sutra cu objaviti jedan od Srdjinih priloga. Srdjo je takodjer veoma revnosan u slanju priloga ali pored njega moram pohvaliti i druge: Raku (neki od njegovih priloga poslati poodavno jos uvijek cekaju da dodju na red), Murisa (daleko najaktivniji iz mladje generacije), Eku (koji se aktivno ukljucio otkako je poslat u onu zveku). Bilo bi mi drago da i ostali koji redovito provire na ovu stranicu budu malo aktivniji. Za neke pouzdano znam da svaki dan svrate na blog ali jos uvijek nemaju hrabrosti da se ukljuce bilo komentarom, bilo prilozima. Kao da se necega stide.

Iako je blog stekao odredjeni krug redovitih posjetilaca, zelio bih da se broj i dalje siri. Kako je nasa raja po prirodi inertna, cini mi se da je jedinini nacin upornost. Ovdje u Americi je za uspjeh u zivotu upornost vjerojatno najvaznija stvar, a i kod nas je vrijedilo pravilo da je upornost vaznija od pameti. Zato bih zamolio sada vec stalne posjetioce ovog bloga da se i oni malo vise angaziraju i da budu uporni u naporima da ukljuce one koji su za sada samo pasivni sudionici. Saljite im emailove, zovite telefonom, provocirajte. Sa svakim novim aktivnim suradnikom blog ce postajati zanimljiviji.

Evo ovoliko za ovaj put. Nadam se da moje zelje da se drustvo siri nisu bez osnova i da cu rezultate vidjeti uskoro.

Pozdrav svim posjetiocima bloga, i onim stalnim a i onim koji prvi put zalutase na ove stranice.

Ismar i Amir

Evo nas opet malo u Norveskoj. Cujem da su ove godine imali dosta snijega, za razliku od nas ovdje u Americi. Ja sam ocekivao snimak kako se raja probijaju kroz snjezne tunele, ali nista ne stize.

Eko je bio vrijedan pa mi je poslao ovu fotografiju. Kako me je Amir prijatno iznenadio svojim javljanjem, ovaj prilog ide ranije nego sam to planirao kao nagrada za trud. Ismar Kusmic (Ekin mladji sin, za one koji to ne znaju) je trenutno na odsluzenje vojnog roka (nisam znao da toga ima u Norveskoj) dok se Amir Zisko smjestio u Oslu. Kao i vecina djece nase raje, Amir se bavi muzikom (sto bi se reklo, tambura). Ako bude srece, mozda ce biti koja fotografija sa kakvog nastupa ili prilikom vjezbanja, da vidimo kako to izgleda. Moze li Amire? Isto tako bi bilo interesantno da nam Amir malo napise o kakvoj se muzici radi, ima li nase raje u bendu, itd. Za one koji nisu procitali Amirov komentar na Mala raja nekad i sad, on se ovog ljeta sprema na radnu akciju otkopavanja piramide kod Visokog (citao sam nesto o 'faraonima' u Bosni!!!). Eto jos jedne idealne prilike da se blog osvjezi novim, interesantim, prilozima.

Kera

Muris radi k'o svicarski sat. Osim toga, vidi se da razumije sta je namjera ovog bloga, bistar djecko, nema sta. Evo njegovog priloga uz originalni komentar:

Bijah u posjeti Keri prošle nedelje i kako dosta raje zna čovjeka, bio bi red da i sliku pošaljem. Kera se nastanio u Utica-i, nadomak brda sa ski liftom (Starčevica). Besplatni čas niti skijanja (nije bilo dosta snijega) niti odbojke (bilo hladno) ne dobih. Ali uvijek ima drugi put. Mada, vjerujem da će neko pomisliti da sam te besplatne časove iz oba sporta trebao od svog ćaće davnih danadobiti...

Bare

Baric Milana, jos jednog od nasih kolega sa Elektrotehnickog fakulteta, sam imao priliku sresti prilikom posjete Philadelphia-i 2000. godine. Nakon toga je bilo nekoliko telefonskih kontakata, ali zadnjih par godina nemam nikakvih vijesti o njemu i njegovoj familiji. Bilo bi lijepo kada bi se oni javili komentarom sa svjezim informacijama.

U sjecanju mi je posebno ostala njegova mladja kcer (ne znam joj ime) koja se naprostvo uvlacila pod kozu. Hajde Bare javi se, posalji nam koji prilog, raja u kafani cekaju (jel' tako Cadjo?)

Trapisti 1989. godine

Danasnji prilog me je zaista iznenadio. Ni u snu nisam mogao sanjati da ce se Marija javiti, i uz to, cak poslati prilog. Ali, komentar sve govori:

Evo da se i ja javim, posto vidim da Matosevici nisu tako vrijedni (osim mladog Matosevica). Za pocetak pozdrav tebi i Neri, pozdravljam ovu tvoju akciju, jako mi se svida i pokusat cu se koji puta opet javiti. U prilog tvom blogu saljem ti ovu sliku, ti ces vjerojatno prepoznati ko je na slici.... Ova mala beba zove se Josipa i sada ima 17 godina (slika gore lijevo). ...

Na slici su radne kolege iz Cajaveca u posjeti kolegici nakon jos jednog sretnog dogadjaja u familiji.

Sakhalin

Jucer stize email od Eke, kao sto je obecao. Linije se nisu zaledile i resultat je pred vama. Originalni komentar sam samo malo cenzurirao, da izbjegnem eventualne komplikacije. Eko vec zna o cemu se radi:

Zdravo Co. Nisam siguran da ce ovaj e-mail proci, ali cu ipak pokusati da ga posaljem pa da malo osvjezim "Blog". Vec sam tri nedelje u ovom dalekom ostrvu Rusije gdje ni Staljin nije imao srca slati svoje neistomisljenike. Stvarno, odkud ja ovde - Bosanac koji "busi" naftu za Amerikance na ruskoj teritoriji. Pa to nema ni na filmu.

Putovanje je trajalo gotovo cetiri dana, a docekala me temperatura gotovo -35C (u hladu ). Cuj mene u hladu. Pa ovde nema drveta stotinama kilometara naokolo jer je sve izgorilo u nekom pozaru prije 5-6 godina.

Za razliku od Koreje ovde nema gdje da se izadje nego se citavo vrijeme provodi u kampu, tako da je jedina zabava - posao. A sto je zima. Pa vi pojma nemate sta je to prava zima. Ovdje stroga prohibicija kao kod vas 20. i 30.-tih godina pa ona : "Pije ko Rus" ne vrijedi ovde.

Petak

Od Dode sam dobio par priloga i za njegov napor ga moram javno pohvaliti. Znam da mu tastatura nije jaca strana (ali trudi se) pa je tim priznanje jos vrijednije (ops, mozda je Venera upetljala svoje prste!).

Za ovu sliku nemam nikakvih detalja: ni kada je snimljena, ni gdje, ni kojim povodom? Sa slike je jedino vidljivo da se radi o klopi (nadam se da su meso isprzili!), sto za njih dvojicu nije nista neobicno. Doda se oduvijek drzao malo bolje, a i Petaku nije mane. Ocekujem komentar, ako ne od obojice, ono bar od Petaka; barem za njega kompjuteri ne bi trebali biti bauk!

Sjaka i drustvo

Rakin prilog, kojeg sam primio vec poodavno, pa je red da ga objavim. Nadam se da se Raka nece naljutiti i uskratiti dalju suradnju! Zadnjih dana nema znakova nikakve aktivnosti s njegove strane: mora da su ga na poslu uhvatili da stalno posjecuje ovaj blog pa je sada pala zabrana.

Zagreb, Nova Godina 2004/05 : Sjaka (Zdravko Sarafin, inace clan ekipe iz Tehnicke skole : Doda, Srki, Petko, Desko, Cam, moja supruga Biha itd), Fuco Corbegovic, Raka, Mirsada Tetaric.

U nasoj maloj kuhinji ...

Moje kritike ipak imaju uticaja. Kada ponislim da se neki nace nikada javiti, prijatno me iznenadi emial sa prilozima. Tako je bilo i jucer: vec sam postao dosadan kritizirajuci moje kumove u Sloveniji, kad eto ti email-a sa cetiri fotografije i kratkim objasnjenjima. Izgleda da je Marini dosadilo moje peckanje pa je odlucila da se javi. Evo prvog priloga, uz moj kometar.

Kod Marine i Srebija je uvijek zivo: malo, malo, pa neko navrati u posjetu. Ponekad se tu ostane i malo duze. Vecina dogadjanja se desava u kuhinji. Drustvo zasjedne oko trpezarijskog stola, tu je i stalno ukljucen racunar (zbog toga kritike za nejavljanja), uvijek se nesto priprema za prezalogajiti, pravi domacinski ugodjaj.

Ovaj put su iz Zagreba u posjetu stigli clanovi jos jedne obitelji Srebot. Na slici su: snaha Jasna, Marinina mama Anka, Srebijev brat Darko i njegova djeca (imena im ne znam). Marina i Srebi su u pozadini.

Rodjendan

Emira je kritike primila ozbiljno i evo rezultata:

Bila sam iskritikovana ne samo od tebe i Nere vec i od fam. Tufekcic za neaktivnost pa evo da se popravim. Saljem fotos napravljen prije nekoliko dana. Mi imamo tri rodjendana u par februarskih dana. Necu reci ciji je bio rodjendan a pogotovo ne sta pise na torti. Mozda neko i pogodi. Ali cu zato da predstavim sve, s lijeva na desno: unuka Laura, sin Zoran , ja, kcerka Maja, zet Oliver, unuk Toni a deda Sasa je iza kamere (neko mora i da radi).

Cadjin 'Vlasic'

Kada smo vec kod skijanja, atmosfera se zakuhava. Nas kolega Cadjo ima odgovor na neke od priloga. Za one koji dobro ne vide: Dunja, Zlata, Anja i Cadjo. Originalni tekst:

Kera me ponuka da pokazem nas "Vlasic", Okemo Vermont, Januar 2005. Svako vam dobro, Cadjo.

Jasna i Srdjo

Pocetkom ovog mjeseca Jasna i Srdjo su posjetili Srdjinu sestru u Ljubljani. Od nekoliko snimaka, ova je dosla prva na red. Kako se sa fotografije moze zakljuciti, Marinkovici se dobro drze. Za Jasnu znam da puno radi a za Srdju bih volio znati kako sada uskladjuje stalni posao i tenis.

Uz ovu fotografiju i jedna kritika. Ocekivao sam zajednicki snimak Marinkovica i Dodika, ali za sada nista od toga. Nadam se da ce prilikom naredne posjete greska biti ispravljena.

Banjalucani u Pittsburgh-u

Negdje tamo krajem devedesetih, dok je jos bilo nekog zanosa, raja iz Banjaluke, sada nastanjena u Pittsburgh-u, je organizirala par piknika. Pittsburgh, kao i ostali americki gradovi, je pun parkova, tako da je svaki skup bio organiziran u drugom parku. Uz pivo i banjalucke cevape, obavezno se nesto okretalo na raznju.

Na ovoj fotografiji iz 1999. godine je veca skupina Banjalucana, okupljenih oko raznja. Evo samo nekih od imena: Asija i Emina Coralic, Ibro i Asima Hamzic, Dzevdo i Zinka Sitnica, Kemo Bajagilovic... Neki od prisutnih su se u medjuvremenu vratili u stare krajeve a vecina je jos uvijek ovdje, ali piknika vise nema!

Nijaz Alagic i supruga

Jedan prilog koji sam dobio od Maria prije otprilike dvije godine, vjerujem za vecinu jos uvijek aktuelan. Na fotografiji je nas kolage sa Elektrotehnickog fakulteta Nijaz Alagic (nadam se da nisam ponovo napravio gresku, kao nedavno sa Omerom) sa suprugom uz profesoricu Marcic.

Slika mi je posebno draga jer se u pozadini vidi manastir Marija Zvijezda u Trapistima (Delibasinom selu), jedan od rijetkih vjerskih objekata koji nije porusen tokom ovog zadnjeg rata. Uostalom, svi se sjecamo trapiskog sira, a o Trapistima bi se moglo mnogo toga napisati. Ocekujem da ce me Mario dopuniti sa informacijama o Alagicima, a nadam se da ce se i oni javiti s prilogom.

Andrea

Vidim da od mojih kumova iz Ljubljane nema nikakve pomoci. Oboje rade u oblasti infomacionih tehnologija ali se na blog ne javljaju. Mozda je u dezeli popularno nesto drugo a ja nisam obavijesten!

Bilo kako bilo, evo jedne fotografije snimljene 2001. godine: Andrea Srebot i Sanja, prilikom nase prve posjete starim krajevima. Kada smo bili u posjeti prosle godine, propustio sam priliku da napravim koji novi snimak, pa sam se morao zadovoljiti ovim, ne bas friskim. Mozda ce kum nabaviti nove baterije pa ce biti koja nova slika!

Koba u svom elementu

Muris je ovu sliku poslao jos poodavno i evo je, stigla na red. Kod nas je upravo proslu noc poceo padati snijeg pa rekoh 'ajde' da objavim nesto prigodno.

Ne znam zasto me ova slika podsjeti na Balasevicevu pjesmu "Jesen stize Dunjo moja'. Mozda zato sto me ova ograda na desnoj strani asocira na onaj stih "kroz baste i precice znane..."

"Aktivni langlaufer Koba ne propušta dobar snijeg. Skijaško trčanje uz obalu Vrbasa -Halilovac. Slika je uslikana negdje oko 2000. čini mi se...

Muris Kobašlija"

Zlaja Povrzenic

Na povratku sa Starcevice (prilikom proslogodisnje posjete Banjaluci), Nera i ja odlucismo da iskoristimo jednu precicu i, gle slucajnosti, na prozoru visespratnice, ugledasmo Zlaju Povrzenica. Naravno, morali smo svratiti na jos jedno pice i kratak razgovor.

Zlaja je vec par godina penzioner, sto se sa fotografije ne bi moglo zakljuciti. Izgleda da mu penzionerski zivot prija. Na slici su Zlajina supruga Sonja, Nera i Zlaja.

Mala raja nekad i sad

Ideja za ovaj prilog je potekla od Maria a Srdjo je bio jedan od glavnih suradnika u prikupljanju materijala. Naime, Mario je predlozio da pokusamo napraviti fotomontazu sa fotografijama istih osoba nakon dvadesetak godina. Nesto od novijih fotografija sam ima sam a veci dio je stigao od Srdje.

Moram priznati da mi je trebalo poprilicno vremena da nesto iskombiniram jer zapravo nisam bio 'stvaralacki' raspolozen (vjerojatno nemam ni dara za takvo nesto). Nakon vise pokusaja, evo konacnog proizvoda: slika male raje i Srdje prije 20-tak godina i danas. Nekad davno smo se znali sastajati i, dok su stariji bili zauzeti svojim 'poslovima', mlada raja je uzivala u igri. Danas smo razasuti po cijelom svijetu, a veze, narocito mladje raje, su uglavnom pokidane. Cak ni Internet nije uticao da se kontakti ponovo uspostave.

Za Maju ne znam gdje se nalazi, Tamara je predpostavljam u Banjaluci, Alma i Amir su u Norveskoj, Goran i Lana u Sloveniji a Davor u USA. Mozda ce ova fotografija ponukati bar neke od njih da ponovo uspostave kontakt, ako nista drugo, ono bar pomocu Interneta.

Vlak ti bu pobegel...

Ponovo prilog od Rake koji stize na sve strane: te teferic ovdje, te izlet ondje, te koncert, zakuske, ribolov... Raka, reci nam kako stizes na sve te 'obaveze'!

Ilova 2005-dio ekipe (nas oko 20)-ostali se zapili pa zakasnili na vlak. Gornji red:Ivo Jovic, Raka, Pirc. Dolje:Kern, Ankica, Zrinka Jovic, Neda Orajic(inace sutkinja u opcinskom sudu BL u penziji, a pjeva ko slavuj, supruga Dr.Orajica u Trapistima).

Raja iz Mikroelektronike

Tufe me je malo pretekao s ovim prilogom: vec se duze vremena spremam da objavim par crno-bijelih fotografija, onih od prije 20-30 godina, ali kako je stigao njegov prilog, evo ga prvog objavljujem, uz originalni komentar:

Da nastavim diskusiju oko nasih drugarica a i Rada da vidi kako su nase drugarice izgledale prije nekih 25 g. Kao sto se moze vidjeti njima godine veoma prijaju. Slika je napravljena u prostorijama RC OOUR-a ME a dobio sam je bas od Emire prije nekih godinu dvije jer je nisam imao.Na salici su jos Boda Dzinovka, rah. Emina, Indira, vec pomenute Slavica i Emira te moja malenkost.

Muris Kobaslija

Muris Kobaslija je osvjetlao obraz familiji Kobaslija. U momentu kada sam pripremio ovaj prilog, nije bilo ni traga ni glasa od Suzane i Kobe. Vec sam bio pripremio ozbiljnu kritiku, kad u medjuvremenu stize jedan komentar iz starih krajeva. Morao sam promijeniti originalni tekst priloga. Bez obzira na ovu cinjenicu, moram Murisa pohvaliti: Bravo Murise, samo tako nastavi! Eh kad bi i ostali iz mladje generacije bili ovako aktivni.

Na Co-ovu sugestiju, šaljem i svoju 'radnu' sliku. Kobino mlađe čeljade su bacilo na nauku, ali ne u obliku inžinjerstva. Između ostalog, sintezujem i misteriozni 'bijeli prah', kao što se na slici može i primjetiti...

Omer

Omera (Omerhodzic Ibrahim, TV servis Grunding na Starcevici ) nisam vidio od naseg odlaska iz Zagreba 1994. godine. Bilo je par kontakata zadnjih par godina ali sve je to nekako sporadicno. Znam da se sa familijom skrasio u Austriji, cini mi se u Lincu, i to je uglavnom sve. Nadam se da ce gospodin Doda moci dopuniti ovaj moj kratki komentar a i Omer bi se konacno mogao izboriti da malo cesce dodje do racunara.

Na fotografiji s lijeva na desno: Doda, Esma i Omer, predpostavljam u Ljubljani.

Slavica Jungic

Prilozi redovito stizu i svakim danom se broj pripremljenih povecava. Ponekad dodjem u iskusenje da odustanem od principa objavljivanja jednog priloga dnevno, ali jos uvijek se toga drzim. Mislim da je interesantnije svaki dan otvoriti blog i vidjeti sta je novo, nego da odjednom objavim sve prispjele prologe a onda dosadim sa svojim slikama.

Ovaj put je Emira bila vrijedna i poslala ovaj prilog:

Co, cini mi se da tvoj blog postaje ono sto si zelio. Svaki dan je sve interesantniji, a polako se tkaju niti za uspostavljanje starih dobrih veza i nastavak na silu prekinutih prijateljstava. Svaka cast Pipi za onako opsiran prilog a bogami i za recept. Evo i moj prilog o njegovoj sestri i nasoj dobroj drugarici Slavici.

Sa Slavicom i njenim muzem Brankom smo Sasa i ja u stalnom kontaktu jos od odlaska iz BL. Svaki put kad smo isli tamo nastojali smo da se sretnemo. Tako je bilo i zadnji put. Iako je nas boravak u ZG bio kratak, sa puno obaveza, uspjeli smo se kratko vidjeti navecer u nekom nasem kaficu u kraju gdje Slavica i njena familija zivi.

Slavica je vrlo uspjesna u struci i dalje se bavi kontrolom kao u i u RC. Branko je penzioner, a djeca Igor i Danijela su posebna prica. Danijela je zavrsila agronomiju ili nesto slicno kao najbolji student. Iako je bila super studen!t, posla dugo nije bilo, osim volunterskog. Konacno je dobila sansu i sad radi na fakultetu kao asistent. U medjuvremenu se udala i ima malu bebu. Igor je od malih nogu volio kuhanje pa se i skolovao u tom smjeru. Priznat je kuhar u ZG. Prilikom jedne posjete, ponosni tata i mama su nam pokazali fotose njegovih majstorija. Nije bilo prilike da probamo uzivo, jer je sin tada bio u Njemackoj skupljajuci iskustvo.

We are the Champions

Znam da se ovaj prilog ne uklapa u koncept ovog bloga, ali posto u podnaslovu stoji da ce slike biti bez nekog posebnog reda i znacenja, uzimam si za pravo da proslavim pobjedu Pittsburgh Steelers-a u superbowl-u americkog fudbala. Utakmicu sam pratio, izmedju ostalih, sa nasim kolegom Tufekcicem i bilo je zabavno.

Tufe i ja smo napravili dogovor da ponudimo na prodaju njegovu poznatu "black and gold" kockastu kosulju (o kojoj je vec bilo rijeci) na ebay-u. Ocekujemo veliku lovu.

Konacno Ljilja

Mario je redovit posjetilac bloga i jedan od najaktivnijih suradnika. Evo priloga koji je poslao prije par dana, uz malo izmijenjeni originalni komentar.

Povod za ovo javljanje je Jasnina prozivka. Predlaze mi da odvojim jednu Ljiljinu sliku.

Pa evo, slikao sam ju s kumom Mustafom prije cca mjesec dana kada nas je on otpeljao do Cadjinog Laze u Srbac da pozdravimo Dunju. (Mustafa ocigledno nije grafoman, sto bi ti, kao blogotvorac zelio, ali zato ga krasi pokretljivost, tj.lakonog je). U pozadini slike vidi se i nekadasnja Ljiljina skola 'Milan Radman' u kojoj su takodjer odnjegovani i nama dobro poznati: gdja Jasna Marinkovic, kolega Milak, nasi Tufekcici i mnogi drugi znacajni gradjani Svijeta i Rosulja.

Go Steelers 1

Jucer je kod nas u Pittsburgh-u bilo veoma veselo. Grad je sav u bojama fudbalskog tima Steelers (predpostavljam da podadjate kojim) koji ove godine igraju u finalu prvenstva u americkom fudbalu, tkz superbowl-u. To je ovdje u Americi jedan od najznacajnijih dogadjaja i danima se prica samo o tome. U svim firmama, univerzitetima, i drugim organizacijama raja organizira 'party' povodom ovog velikog uspjeha. Obicno se u petak prije utakmice naruci klopa, raja se obuce u dresove najpopularnijih igraca i slavi se.

Kod mene u Law Library smo se okupili i uz hranu, pice i pjesme posvecene Steelers-ima proveli ugodno pauzu za rucak. Ima nas ovdje sa svih strana svijeta: direktor je Kinez, nas par sefova smo iz Indije, Etiopije i Bosne (nesto me ovo podsjeca na Cajavec!), a ostala raja su Amerikanci.

U nedelju se kod mene sprema festa, utakmica ce se pratiti uz pomoc projektora i na velikom platnu, a ako Steelers-i pobijede, vijest ce biti objavljena odmah nakon zavrsetka utakmice.

Go Steelers 2

I kod Nere je bilo veselo. Kod nje u firmi je, pored zakuske, organiziran izbor najinteresantijeg kostima (raja se oblace u dresove najpopularnijih igraca, nose se perike, lica se farbaju u 'black and gold'... ). Skup je organiziran u proizvodnoj hali, uz obavezni rostilj. Skupili su se gotovo svi zaposleni, na celu s vlasnikom firme.

Pored rostilja,vecina je donijela svoje specijalitete. Dida Dane je morao da radi prekovremeno jer je morao pripremiti bureke kako bi se Nera mogla pohvaliti nasom kuhinjom. Ja sam imao priliku da ih isprobam i moram prizanti da su bili dobri. Sve u svemu, bilo je zabavno.

Raka u posjeti Bosni

Kada bi svi bili aktivni kao Raka, imao bih materijala za par priloga dnevno. Iz njegove bogate zbirke veoma zanimljivih fotografija, danas izdvajam ovu:

Evo jedna slika iz Sanskog Mosta. Na slici smo Edo Begovic (mladja raja, od onih mesara Begovica iz Borika) i ja u avliji Tarika Biscevica. Biscevici su starosjedioci u Sani, jako bogata familija, otac mu je doktor znanosti iz podrucja termoenergetike, dugo godina zivjeli i radili u Kanadi i Americi.

Pa se ode u ribu na Sanu, Edo napravi kolicine mesnih pripravaka ako zakaze ribolov, pa se u reviru "Sokolovo"(usce Dabra u Sanu) instaliraju satori za spavanje i centralnim prostorom za odmor i rekreaciju.

A poslije takvih visednevnih napora, dodje se u Sanski Most, osvjezi u bazenu pa u kafane.Vidis moj Co, devera se kako se stigne i umije. Pozdrav - Raka.

Pipa

Raka radi k'o masina. Jos jedan prilog s novim 'facama', svakako vrlo interesantno za vecinu. Meni je posebno drago da vidim naseg kolegu s Elektrotehnickog fakulteta Stjepana Barisica, svima poznatijeg pod nadimkom Pipa. Nisam ga vidio godinama a posljednja informacija o njemu je bila da se skrasio u Zagrebu jos davno prije rata.

Kao sto se na slici moze vidjeti, okolis je pravi domacinski. Bilo bi interesantno znati sta to Pipa nosi sa sporeta? Nadam se da nam Raka u tome moze pomoci!

Originalni tekst:

Ilova 2005: Stjepan Barisic - Pipa, Zrinka Jovic i Robert Zamola zvani Pirc (elektricno poduzece i FK "Borac"-BL, inace bratic Slavka Zamole).

Rema

Evo jednog od priloga koje sam dobio zahvaljujuci objavljivanju linka ovog naseg bloga na stranici cafekajak-a. Prepostavljam da vas vecina posjecujete ovu veoma popularnu stranicu na kojoj, pored ostalog, mozete ucestvovati u mnogobrojnim diskusijama. Prilog je stigao od Nermina Huremovica koji je radio u Rudi Cajavecu, OOUR RRT u Novakovicima. Evo malo korigiranog originalnog teksta:

Pozdrav Co, ja sam inace Nermin i vec sam ti ranije javio da sam postavio temu o Cajevcanima na Cafekajaku. Neke ljude sa tvog bloga poznajem. Sa nekima sam radio (Ridzal, Hodzic, Hadzikadici) a neki su mi bili komsije (prof. Sirbegovic). Ja inace zivim u Islip-u, Long Island, NY dok moji, otac, mati i sestra i njena porodica zive u Salt Lake City, Utah.

Ovo je slika se teferica kada sam tamo bio u gostima (janjetine se svugdje nadje). Puno Pozdrava Nermin.

Remin emial: rem_x@verizon.net