Na stanici u Puli...

Zima je, temperature se ponekad spuštaju skoro do nule ali čim se pojavi sunce prijatno je za prošetati i popiti kavicu na nekoj od bašti pulskih kafića. Prije neki dan smo išli u grad zbog nekog posla a onda odlučili da malo prošetamo jer smo posao obavili brže nego što smo planirali.

Pula je mali grad i ćaskom se stigne s jednog do drugog kraja ali ga još uvijek nismo obišli i bolje upoznali jer nam se ne ide iz naše Pješčane uvale. Ljeti, zbog kupanja, a zimi, jer nam je najljepše popiti kavu na terasi kafića Yes, s koje se pruža pogled na zaliv. Kako smo poslovni sastanak imali u uredu u blizini Arene odlučili smo da se prvo spustimo do mjesnog Matičnog ureda. Kada smo, zbog problema oko pribavljanja vjenčanog lista iz Banjaluke, u posljednjem momentu uspjeli produžiti Nerin privremeni boravak u Hrvatskoj prije puta u Los Angeles, u MUP-u nam rekoše da naše vjenčanje možemo upisati u Matičnom uredu u Puli i nakon toga vjenčani list možemo izvaditi bez odlazaka u Banjaluku.

Na stanici u Puli...

I ovaj posao smo obavili brzo, bez čekanja, pa na Nerin prijedlog odlučismo da prošetamo do željezničke stanice u Puli, da vidimo kako izgleda mjesto gdje je Balašević sreo Katrin iz Dižona, kako nam je to lijepo „ispričao“ u jednoj od svojih pjesama koje su ga učinile popularnim u svim krajevima naše bivše domovine.

Hotel Rivijera

Hodajući od Arene prema željezničkoj stanici iznenadili smo se promjenama koje su se desile zadnjih par  godina otkako smo se preselili u Istru. Nekoliko ulica i kružnih tokova je jako lijepo sređeno pa sav dio oko Arene, s nekoliko parkova koji se protežu ka obali, čini jednu skladnu cjelinu. I građevine iz Austro-Ugarskog doba su nas iznenadile svojom ljepotom. Posebno smo bili prijatno iznenađeni hotelom Rivijera koji je u prijeratno vrijeme bio centar okupljanja filmskog za vrijeme tradicionalnog filmskog festivala. Hotel nije u funkciji i nije nam jasno zbog čega nije renoviran jer se radi o zaista arhitektonski lijepom objektu.

Kolodvorska ulica

Još nekoliko objekata u aleji koja vodi prema željezničkoj stanici nam je zapalo za oko. Radi se o vilama koje bi, ako bi se renovirale, još više doprinijeli ljepoti grada koji se tek prije nekoliko godina okrenuo turizmu.

Zgrada željezničke stanice

Do željezničke stanice nam je trebalo nekoliko minuta. Stanična zgrada, slična drugima koje je Austro-Ugarska gradila za svoga vakta, je zjapila prazna. Vozovi na nju rijetko dolaze i teško da bi neka nova Katrin mogla njime stići na svom putu ka Jadranu. A bilo bi lijepo kada bi se u Pulu i iz Pule moglo putovati kao nekada, onako kako smo mi u svom djetinjstvu i mladosti putovali na Jadran, bilo preko Sarajevo do Ploča ili preko Bihaća i Perkovića, do Splita ili Šibenika. Proći će još mnogo godina dok se željeznički saobraćaj u našim krajevima oporavi od posljedica zadnjeg rata a naš narod ponovo navikne da može putovati sjedeći bezbrižno u vagonu prve ili druge klase, već kako kome paše.

"Balaševićeva" klupa

Na povratku ka mjestu gdje smo parkirali auto prošli smo pokraj klupe koju je grad Pula u čast Đorđa Balaševića postavila u Kolodvorskoj ulici u blizini hotela Rivijera. Na gornjoj strani klupe su isklesani stihovi „Na stanici u Puli…“ a sa strane je ugravirano Balaševićevo ime. Balašević je volio Pulu a i Pula njega, u čijoj je Areni održao jedan od svojih posljednjih koncerata. Proglašen je počasnim građaninom Pule 11. maja 2019. U velikom je to kontrastu s Banjalukom u koju Balašević poslije rata nije nikada navratio i gdje ga mnogi još i danas mrze. A mrze ga jer je rekao da u Banjaluku neće dolaziti sve dok se u nju ne vrate svi oni koje je Banjaluka protjerala. I jer je bio protiv rata i zlodjela koje je u njegovo ime učinila vlast na čelu sa Slobodanom Miloševićem sa saradnicima, onim iz Srbije, i onim iz Bosne.  

Pula ima još mnogo interesantnih mjesta koje moramo obići. Puna je historije i zanimljivih starina vezanih za živote naših ljudi u ovim krajevima. I Balašević je dio te historije i drago mi je da smo svratili do mjesta koje je opjevao u svojoj pjesmi koju i danas često čujem na radio valovima. 

In memoriam - Osman Kovačević

Prije dva dana stiže još jedna tužna vijest. U Zadru je u 92. godinu umro Osman Kovačević, još jedan od prognanih Banjalučana koji se nikada nije vratio u rodni grad. Mnogo je takvih i broj im se svaki dan povećava jer većina onih koji su devedesetih prognani iz grada umiru daleko od u tuđini jer su ih neljudi rastjerali na sve strane svijeta.

O Osmanu i njegovoj sudbini sam na blogu pisao nekoliko puta pa ne bih da se ponavljam. Oni koji su ga poznavali znaju o kakvom se čovjeku radi: poštenom, vrijednom, kojeg su, u vremenima prije nego je „demokratija“ stigla u naše krajeve, cijenili svi. I njegovi prijatelje, i komšije, i radne kolege. Ali eto, takav Osman nije valjao novim „demokratama“ koje su širile laži o njemu u danima kada je svaka napisana ružna vijest mogla imati kobne posljedice.

Na sreću, Osman se s familijom skrasio u Zadru i tu ostao do kraja svog života. Dugo godina je bio jako vitalan, i, kako mi se čini, uživao u životu koliko se to može nakon svega što nam se dogodilo.

Čujem da će Osman biti sahranjen u Banjaluci, gradu koji mu je prirastao srcu. Na posljednji počinak će ga ispratiti ono malo pravih Banjalučana koji još uvijek tamo žive, jer većina onih koji su Osmana poznavali neće biti tamo. Daleko su od rodnog grada koji već odavno nije ono što bio nekada.

Osmanovoj supruzi Emiri, sinovima Mirzi i Idrizu i ostaloj ožalošćenoj familiji izražavamo naše iskreno saučešće.

P.S.

O Osmanu i njegovoj sudbini – da se ne zaboravi:

Osman

Pismo prijateljima u Ameriku

Pismo prijateljima u Ameriku - nastavak

Muke po Osmanu

In memoriam - Ibrahim Hamzić

Neki dan nam stiže vijest da je u Banjaluci, nakon duge i teške bolesti, preminuo Ibrahim Hamzić, naš prijatelj s kojim smo jedno vrijeme dijelili izbjegličke sudbine u Pittsburghu.

Ibru Hamzića sam znao još iz Tehničke škole a jedno vrijeme smo bili radne kolege u OOUR-u TU, RO Profesinalna elektronika, SOUR-a Rudi Čajavec. Za vrijeme ovog zadnjeg rata Ibro se s familijom prvo našao u Njemačkoj a onda se, kada je Njemačka odlučila da šalje izbjeglice iz Bosne nazad u Bosnu, odlučio za Ameriku jer u rodni kraj mu se nije vraćalo. U Pittsburghu se, kao većina naše raje, uspio zaposliti i raditi u istoj kompaniji nešto manje od 10 godina. Iako je imao posao, Amerika mu nije nikako pasala pa se jedne godine iznenada odlučio za povratak u stari kraj. Znali smo da mu se život u Americi nije sviđao i da je bio nesretan što je morao napustiti rodni kraj ali nismo očekivali da će ostaviti posao od kojeg se moglo solidno živjeti. Vratio se u kuću u blizini Vrbasa, u neizvjesnost, gdje smo njega i njegovu suprugu Asime posjetili nekoliko puna prilikom naših posjeta Banjaluci.

Kako su godine prolazile a naše posjete Banjaluci bile sve kraće i kraće, nismo stizali da svratimo do Ibrine kuće na obali Vrbasa, da porazgovaramo i upitamo se za zdravlje. Prilikom nedavne posjete Los Angelesu saznali smo da je teško bolestan ali nismo vjerovali da ga više nećemo vidjeti. U sjećanju će mi ostati naša druženja, Asimini mezetluci, proslava Davorove diplome kada je bio glavni majstor za pečenje janjeta, pomaganje prilikom preseljenja Tufekčića… Ibro je otišao tamo gdje ćemo i mi ostali, samo ne znamo kada je ko na redu.

Asimi i ostaloj ožalošćenoj familiji izjavljujemo naše iskreno saučešće. Ibro će nam ostati u lijepoj uspomeni. S njegovim odlaskom otišao je još jedan dio Banjaluke koju smo poznavali.

Godišnjica

Sa dekanom, Ken Gormly-jem,
sadašnjim predsjednikom univerziteta i
mojim direktorom Profesorom Liu

Na današnji dan prije tačno 12 godina sam otišao u penziju. Bilo je to iznenađenje za moje radne kolege jer u Americi malo ko ide u penziju ako ne mora. A još u prijevremenu, ostavljajući lijep, dobro plaćeni posao! To je u Americi prava rijetkost jer u najrazvijenijoj državi svijeta ima dosta onih koji s posla idu direktno „Bogu na ispovijest“.

I Nera je stigla na oproštajnu zakusku

Bila je to, kako smo se moj komšija Geri i ja znali zezati, posljedica bosanskog načina razmišljanja. Jer, i pored uticaja okoline koja uporno nameće svoja pravila, donešena je odluka koja je u totalnoj suprotnosti sa svim preporukama sredine. Radi, samo radi, a onda troši što možeš više jer je to filozofija kapitalizma koji za odmor i uživanje ne mari. Ako se tokom života nešto i uštedi, zdravstveni troškovi to vrlo brzo pojedu i prosječnom penzioneru ostaje da preživljava od onoga što je tokom radnog vijeka odvajano u fond državne penzije. A za to se, kako godine prolaze, može kupiti sve manje i manje…

S rajom s posla: Joel Fishman i 
pomoćnik direktora Rao

Kada sam pred samu Novu 2012. godinu  prihvatio ponudu Univerziteta da odem u prijevremenu penziju jer su svima iznad 60 godina života nudili godišnju platu ako to prihvate, na Pravnom fakultetu je nastala panika. Dekan, moj direktor, i većina profesora i ostali zaposlenih nisu mogli vjerovati da me više neće sretati u zgradi Pravnog fakulteta gdje sam proveo 18 lijepih godina radeći s ljudima koji su me cijenili jer su znali da je Milan tu i da ne treba da brinu da nešto neće biti urađeno kako treba. S mnogima sam se sprijateljio i ostao u vezi i do današnjih dana, iako me život odveo daleko od grada koji je postao moj novi dom nakon što sam protjeran iz onog u kojem sam rođen. Uzalud su me pokušavali ubijediti da ne idem, nudili mi više novca i zvučnu poziciju (nudili su mi poziciju pomoćnika dekana za informacione tehnologije). Odluka je bila donešena i ni u jednom trenutku nisam pomislio da bi je mogao promijeniti.

I nisam.

Evo me danas, 12 godina nakon oproštajne zakuske organizirane u čast mog odlaska u penziju, uživam u ljepoti Jadrana, družeći se s ljudima u čijem društvu se osjećam prijatno, sjećajući se 27 lijepih godina u Americi koja nas je prihvatila otvorenih ruku, nastojeći nam pomoći da zaboravimo šta nam se desilo. Sjedim u lođi stana udaljenog tri minuta lagane šetnje do plaže, čekajući da doručak bude spreman i pripremam prilog za blog. Napolju je sunce već izašlo i bit će to još jedan lijepi, sunčani dan u Pješčanoj uvali, malom turističkom mjestu nadomak Pule. Nakon doručka imam dogovoren stolni tenis u prostorijama mjesnog ureda stotinjak metara od našeg stana, s prijateljem Joseom, Belgijancem, s kojim se družim već par godina. I on je penzioner i svoje penzionerske dane živi u Pješčanoj uvali koja se i njemu jako dopala i gdje je odlučio provesti zadnje dane svoga života sa svojom suprugom iz naših krajeva.

Nakon stolnog tenisa pada tuširanje pa šetnja do kafića Yes smještenog preko puta plaže. U njegovoj bašti je uvijek prijatno sjesti jer je smještena u zavjetrini a okrenuta je tako da je većinu dana obasjava sunce. Kada je dan sunčan, na terasi je prijatno i u sred zime, čak i ako temperatura ne pređe 10 stepeni. Uz to, konobari nas poznaju i naša makijata stižu a da ih ne moramo naručivati.

Kavica u Škuži

Ako kojim slučajem ujutro ne igram stolni tenis (a to ne radim ljeti), onda se obavezno ide u šetnju kroz marinu Verudu ili park šumu Soline. Ljeti se na plaži provodi najveći dio vremena a uveče izlazi u lokalne kafiće. Zalasci sunca su prekrasni i uglavnom ih dočekamo u kafiću Dolče smještenom uz samu plažu. Sve nam je blizu, ne moramo za svaku sitnicu sjedati u auto. Do tržnice u Verudi Nera ide biciklom. Pored voća i povrća lokalnih „farmera“,  tu često kupuje svježe ulovljenu ribu kod trgovca s kojim se sprijateljila. Do glavnih trgovina nam je par minuta vožnje, kao i do centra Pule u kojoj se ljeti, posebno u njenoj Areni, održavaju mnogobrojni koncerti.

Kavica u Bonaci

I preseljenje u Istru je bila hrabra odluka jer se trebalo pod stare dane ponovo seliti u novu sredinu. I opet nismo pogriješili. Grad je interesantan, Istra prekrasna a i ljudi su fini. Niti jednog trenutka se nismo osjetili kao došljaci što mi se u Banja Luci dešava gotovo pri svakoj posjeti. Čini mi se da je ovdje više svijeta iz naših krajeva nego u rodnom gradu gdje većina govori nekakvim čudnim naglaskom neprirodnom gradu kojeg poznajem. Ako svemu rečenom dodam da o parama ne moram razmišljati jer je život u Hrvatskoj daleko jeftiniji nego u Americi, ostaje mi da se samo nadam da ovako potraje.