In memoriam - Osman Kovačević
O Osmanu i
njegovoj sudbini sam na blogu pisao nekoliko puta pa ne bih da se ponavljam.
Oni koji su ga poznavali znaju o kakvom se čovjeku radi: poštenom, vrijednom,
kojeg su, u vremenima prije nego je „demokratija“ stigla u naše krajeve,
cijenili svi. I njegovi prijatelje, i komšije, i radne kolege. Ali eto, takav
Osman nije valjao novim „demokratama“ koje su širile laži o njemu u danima kada
je svaka napisana ružna vijest mogla imati kobne posljedice.
Na sreću, Osman
se s familijom skrasio u Zadru i tu ostao do kraja svog života. Dugo godina je
bio jako vitalan, i, kako mi se čini, uživao u životu koliko se to može nakon
svega što nam se dogodilo.
Čujem da će Osman
biti sahranjen u Banjaluci, gradu koji mu je prirastao srcu. Na posljednji
počinak će ga ispratiti ono malo pravih Banjalučana koji još uvijek tamo žive,
jer većina onih koji su Osmana poznavali neće biti tamo. Daleko su od rodnog
grada koji već odavno nije ono što bio nekada.
Osmanovoj supruzi
Emiri, sinovima Mirzi i Idrizu i ostaloj ožalošćenoj familiji izražavamo naše
iskreno saučešće.
P.S.
O Osmanu i
njegovoj sudbini – da se ne zaboravi:
Pismo prijateljima u Ameriku - nastavak
posted by co | 9:40 AM
1 Comments:
Pratila sam tvoje zdravstveno stanju u Americi i kad sam pročitala tvoje priloge iz Pule bilo mi je istinski drago da si ozdravio. Kod mene poslije Vicinog odlaska ništa vise nije isto. Poslije trenutne smrti u 2 sata poslije predivne proslave Nove 2019 godine otišao je mirno i tiho zauvijek. Obzirom da smo bili stranci u Gruziji morala se izvršiti obdukcija uzroka smrti. Napisano je (na latinskom) da je bilo pucanje srčanog mišića. Doktor u američkoj bolnici u kojoj se Frane liječi je došao u posjetu i ja sam shvatila da nije infarkt nego nešto kao sušenje srčanog misica.
Onda se svašta diskutovalo a meni je ostalo u sjećanju da ga dobiju stariji muškarci koji su bili pod teretom u životu.Tri i po godine Vice je kao oficir brigade “Kralj Tvrtko“ Armije BIH odlazio kroz tunel na Igman sa velikim teretom na ledjima a kad je Frane bio ranjen u obe noge i u Hrasnicu po hranu jer bolnice nisu imale ništa. Bio je zdrav, nikad bolestan, i sve je to izdržavo ali sve na kraju dodje na naplatu.
Čitami tvoje priloge o povratku u Istru i ljepoti života kao i mnogim Banjalucanima koji su dolazili u Banja Luku i prodavali vraćene stanove. Mi Banjalučani koji smo rat proveli u Sarajevu bili smo nesretni što se dogovorno niste vraćali u Banja Luku da se onemogući ova posrbljena Banja Luka. Ali, trebalo se malo i napatiti. Tu je Osman bio veliki čovjek. Da nas je sad tamo više izmješanih ne bi oni imali svoju. Bez uvrede pjevaju do dana današnjeg “Karadžiću ljubim te u bradu mjesto sela sad živim u gradu.”
Mnogi vani nisu preživjeli muke kao mi u Sarajevu, samo u početku materijalnih nedostataka a sretna sam sto si odlaskom u svemu uspio i u Americi i danas u Hrvatskoj. Bez uvrede i mnogi sada u lijepim drugim zemljama živite sa novim generacijama zajedno i uspješni i materijalno i psihički za razliku od mnogih roditeltelja u Sarajevu (obično jedan roditelj sam.) Žive sami, stari i bolesni. Sama sam u toj varijanti. Zato uživajte, budite sretni, pa uz malo moje šale pjevajte “Karadzicu ljubim te u bradu mjesto tuge sad sam u rahatluku.
Post a Comment
<< Home