Godišnjica

Sa dekanom, Ken Gormly-jem,
sadašnjim predsjednikom univerziteta i
mojim direktorom Profesorom Liu

Na današnji dan prije tačno 12 godina sam otišao u penziju. Bilo je to iznenađenje za moje radne kolege jer u Americi malo ko ide u penziju ako ne mora. A još u prijevremenu, ostavljajući lijep, dobro plaćeni posao! To je u Americi prava rijetkost jer u najrazvijenijoj državi svijeta ima dosta onih koji s posla idu direktno „Bogu na ispovijest“.

I Nera je stigla na oproštajnu zakusku

Bila je to, kako smo se moj komšija Geri i ja znali zezati, posljedica bosanskog načina razmišljanja. Jer, i pored uticaja okoline koja uporno nameće svoja pravila, donešena je odluka koja je u totalnoj suprotnosti sa svim preporukama sredine. Radi, samo radi, a onda troši što možeš više jer je to filozofija kapitalizma koji za odmor i uživanje ne mari. Ako se tokom života nešto i uštedi, zdravstveni troškovi to vrlo brzo pojedu i prosječnom penzioneru ostaje da preživljava od onoga što je tokom radnog vijeka odvajano u fond državne penzije. A za to se, kako godine prolaze, može kupiti sve manje i manje…

S rajom s posla: Joel Fishman i 
pomoćnik direktora Rao

Kada sam pred samu Novu 2012. godinu  prihvatio ponudu Univerziteta da odem u prijevremenu penziju jer su svima iznad 60 godina života nudili godišnju platu ako to prihvate, na Pravnom fakultetu je nastala panika. Dekan, moj direktor, i većina profesora i ostali zaposlenih nisu mogli vjerovati da me više neće sretati u zgradi Pravnog fakulteta gdje sam proveo 18 lijepih godina radeći s ljudima koji su me cijenili jer su znali da je Milan tu i da ne treba da brinu da nešto neće biti urađeno kako treba. S mnogima sam se sprijateljio i ostao u vezi i do današnjih dana, iako me život odveo daleko od grada koji je postao moj novi dom nakon što sam protjeran iz onog u kojem sam rođen. Uzalud su me pokušavali ubijediti da ne idem, nudili mi više novca i zvučnu poziciju (nudili su mi poziciju pomoćnika dekana za informacione tehnologije). Odluka je bila donešena i ni u jednom trenutku nisam pomislio da bi je mogao promijeniti.

I nisam.

Evo me danas, 12 godina nakon oproštajne zakuske organizirane u čast mog odlaska u penziju, uživam u ljepoti Jadrana, družeći se s ljudima u čijem društvu se osjećam prijatno, sjećajući se 27 lijepih godina u Americi koja nas je prihvatila otvorenih ruku, nastojeći nam pomoći da zaboravimo šta nam se desilo. Sjedim u lođi stana udaljenog tri minuta lagane šetnje do plaže, čekajući da doručak bude spreman i pripremam prilog za blog. Napolju je sunce već izašlo i bit će to još jedan lijepi, sunčani dan u Pješčanoj uvali, malom turističkom mjestu nadomak Pule. Nakon doručka imam dogovoren stolni tenis u prostorijama mjesnog ureda stotinjak metara od našeg stana, s prijateljem Joseom, Belgijancem, s kojim se družim već par godina. I on je penzioner i svoje penzionerske dane živi u Pješčanoj uvali koja se i njemu jako dopala i gdje je odlučio provesti zadnje dane svoga života sa svojom suprugom iz naših krajeva.

Nakon stolnog tenisa pada tuširanje pa šetnja do kafića Yes smještenog preko puta plaže. U njegovoj bašti je uvijek prijatno sjesti jer je smještena u zavjetrini a okrenuta je tako da je većinu dana obasjava sunce. Kada je dan sunčan, na terasi je prijatno i u sred zime, čak i ako temperatura ne pređe 10 stepeni. Uz to, konobari nas poznaju i naša makijata stižu a da ih ne moramo naručivati.

Kavica u Škuži

Ako kojim slučajem ujutro ne igram stolni tenis (a to ne radim ljeti), onda se obavezno ide u šetnju kroz marinu Verudu ili park šumu Soline. Ljeti se na plaži provodi najveći dio vremena a uveče izlazi u lokalne kafiće. Zalasci sunca su prekrasni i uglavnom ih dočekamo u kafiću Dolče smještenom uz samu plažu. Sve nam je blizu, ne moramo za svaku sitnicu sjedati u auto. Do tržnice u Verudi Nera ide biciklom. Pored voća i povrća lokalnih „farmera“,  tu često kupuje svježe ulovljenu ribu kod trgovca s kojim se sprijateljila. Do glavnih trgovina nam je par minuta vožnje, kao i do centra Pule u kojoj se ljeti, posebno u njenoj Areni, održavaju mnogobrojni koncerti.

Kavica u Bonaci

I preseljenje u Istru je bila hrabra odluka jer se trebalo pod stare dane ponovo seliti u novu sredinu. I opet nismo pogriješili. Grad je interesantan, Istra prekrasna a i ljudi su fini. Niti jednog trenutka se nismo osjetili kao došljaci što mi se u Banja Luci dešava gotovo pri svakoj posjeti. Čini mi se da je ovdje više svijeta iz naših krajeva nego u rodnom gradu gdje većina govori nekakvim čudnim naglaskom neprirodnom gradu kojeg poznajem. Ako svemu rečenom dodam da o parama ne moram razmišljati jer je život u Hrvatskoj daleko jeftiniji nego u Americi, ostaje mi da se samo nadam da ovako potraje.