Pismo prijateljima u Ameriku

Popriličan broj onih koji su uprljali ruke u ovom zadnjem ratu se našlo u Hagu gdje su „nagrađeni“ odgovarajućim kaznama, već kako je ko zaslužio. Radi se tu, uglavnom, o osobama koje su krojile politiku tih godina, određenom broju vojnih lica, te pojedinci koji su bili direktni izvršioci masovnih ubistava i drugih zločina protiv nedužnog stanovništva.

Jedna grupa ljudi, čiji je doprinos zločinima koji su se dogodili veoma velik, za sada su izbjegli bilo kakvo kažnjavanje. Radi se o novinarima koji su devedesetih svojim lažima širili mržnju koristeći medije koji su bili njihovo veoma moćno oružje.  Svi se mi sjećamo tih dana kako su se reporteri radija i televizije, te novinari dnevnih listova, utrkivali ko će od njih objaviti senzacionalniju vijest o zločinima druge strane. Koliko je u tim vijestima bilo istine nije im bilo važno. Senzacija, ma kako prozirna, je bila na prvom mjestu. Uz to, na taj način su se skupljali poeni kod „svojih“ za neka buduća vremena.

Dok sam se spremao za izlazak iz Banjaluke i svoje dane sveo na relaciji Starčevica – Predgrađe, živeći u strahu da bi me jednog dana mogla pokupiti vojna policija jer se nisam odazivao na svakodnevne mobilizacije, do mene bi, tu i tamo, dopirale vijesti iz grada. Radio i televiziju sam rijetko gledao, a novine nisam čitao. Šta se zapravo u gradu dešava sam saznavao od prijatelja. Posebno su mi bile interesantne vijesti iz Rudi Čajaveca, fabrike u kojoj sam radio skoro petnaest godina, u kojoj su neki od direktora i ljudi na visokim pozicijama činili osnivačko jezgro SDS-a, stavljajući se na taj način od prvog dana na čelo politike koja je kao rezultat imala potpuno uništenje države, s desetinama hiljada pobijenih i stotinama hiljada protjeranih. Rezultat njihovog predanog rada je etnički očišćena Banjaluka iz koje su desetine hiljada nepodobnih sada razasute širom svijeta.

Do mene su stizale vijesti o pojedincima koji su radili protiv tadašnje vlasti, stavljajući se na stranu ustaša iz Hrvatske, kako su to naši lokalni patriotski nastrojeni novinari govorili. Pisalo se o Peri Kolareviću, jednom izuzetnom gospodinu i poštenom čovjeku, kojeg su optužili da je prenio nekakve dokumente vezane za tenkove u tvornicu Đuro Đaković u Slavonskom Brodu. Pisalo se i o našoj prijateljici Emiri Šarić, koja je, da bi sačuvala živu glavu jednog dana jednostavno nestala iz grada. Bilo je tu još sličnih vijesti koje su revnosni režimski novinari kuhali u svojim kuhinjama s jedinim ciljem da neke ljude ocrne. Bili su to dani, kada se uveliko ratovalo u Hrvatskoj, kada su naši sugrađani srpske nacionalnosti negdje na hrvatskim ratištima branili svoje pragove (prema Karađićevim upustvima a uz pomoć tipova kao što je još jedan naš bivši radni kolega, Slobodan Bošković, sprovodili u djelo), kada se u tim pohodima ginulo i kada je bilo veoma opasno biti na onoj drugoj strani. Dobro tempirana vijest je za pojedince tih dana mogla značiti gubitak glave.

Sjećam se kada se jedno veče iz kuće iznad našeg parkinga na Starčevici, prolomio krik. Momak, osamnaestogodišnjak, koji se prije rata u Hrvatskoj igrao sa djecom iz zgrade, je poginuo na ratištu u Hrvatskoj „braneći svoj prag“ stotinjak kilomertara daleko od kuće.  Kada je tragična vijest saopštena majci, nastalo je zapomaganje i kuknjava. Našim parkingom su odjekivale kletve, prozivale su se ustaše koje sve treba pobiti („Gdje ste ustaše da vas sviju pobijemo!“). Bilo je strašno. Ja sam se u tom trenutku zatekao u stanu i nisam se osjećao prijatno. Bojao sam se da nam se nešto ne dogodi iako sa sudbinom dječaka nismo imali nikakve veze.

„Naši“ revnosni novinari su znali kakva atmosfera vlada u našeg gradu ali ih to nije sprečavalo da svakodnevno iznose laži, koje su se se redale jedna za drugom, svaka nova veća od predhodne, jer tako se branio „svoj narod“. U isto vrijeme su na kestenovima gradskih drvoreda svakodnevno osvanjale nove smrtovnice zaluđene mladosti poslane da ratuje za interese nekolicine koja je svoje guzice čuvala na sigurnom.

Članak u listu "Glas Srpski"

Dvadesetak godina kasnije, za potrebe knjige koju pišem, pretraživao sam Internet kako bih pronašao informacije o događajima iz devedesetih koje mi je nakon ovoliko godina teško bilo postaviti u pravilan vremenski redoslijed. Mnogo toga je objavljeno na Internetu i na svašta se može nabasati. Tako nedavno naletih na članak objavljen u listu „Glas Srpski“ od 1. maja 1992. Naslov: „Pismo prijateljima u Ameriku“.

Čitam. Novinar „Glasa Srpskog“ spominje Osmana Kovačevića, kojeg su čitaoci ovog bloga već upoznali. Čitam, i ne vjerujem svojim očima. Naš poznanik Osman pisao prijateljima u Ameriku, a u to doba to je bio veliki zločin. I što je još gore, pismo poslao sa fabričkog telefaksa. Koristio društveno dobro da, prema riječima novinara, širi laži o trenutnoj situaciji u Banjaluci.

A šta je to Osman lagao. Čitam. Piše Osman kako je učestvovao u protestima protiv rata i kako mu je nakon toga zabranjen ulazak u fabriku. Kako „naša“ JNA surađuje sa četnicima koji su bili suradnici nacista za vrijeme rata. Kako je teško odbiti poziv u mobilizaciju. Kako se teško živi jer se u Srbiji štampa novac kojim se financira rat. Kako se ne slaže sa stvaranjem srpske republike na teritoriji Bosne za što se koriste srpske izbjeglice iz Hrvatske. Kako se radi na stvaranju velike Srbije.

Mi, koji smo sve to preživjeli znamo da je sve to „laž, jedna veća od druge“.

Po Banjaluci su se četnici slobodno šetali već devedesetprve a ovih dana je „ratni staž“ čak i onih iz drugog svjetskog rata priznat u dvostrukom iznosu prema važećim zakonima Republike Srpske. Vojnom rukovodstvu „naše“ JNA oni nisu smetali, čak naprotiv. Zajedno sa redovnom vojskom su učestvovali u ratu protiv „podivljalog ustaštva“ u Hrvatskoj, kako su na sav glas trubili svi režimski mediji. Novac je u Srbiji nelegalno štampan još prije rata u Bosni a njime su otkupljivane posljednje njemačke marke koje smo prodavali organiziranim dilerima kako bi se mogli prehraniti. 9. januara 1992. je proglašena Reublika srpskog naroda B i H čije stvaranje se ovih dana proslavilo na Palama pod rukovostvom osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajičnika. Nesrpsko vojno sposobno stanovništvo se krilo na sve načine kako ne bi učestvovalo u ratu koji nije bio njihov. Dakle, sve su to, prema autoru teksta bile „laži“ koje je Osman naveo u svom pismu poslanom sa fabričkog telefaksa.

U isto vrijeme su se u Prijedoru, Kozarcu i okolini događali štrašni zločini o kojima nije bilo ni riječi u medijima. Tek kasnije su do nas doprle vijesti o koncentracuionim logorima Omarska i Keraterm u kojima su nestali mnogi. Par mjeseci kasnije su se desile Koričanske stijene o kojima niko nije znao par godina. Revnosni novinari su o tome šutili ali su zato oštricu svojih pera usmjerili prema poštenom narodu kojeg je trebalo ocrniti za neke više ciljeve.

Nastavit će se...