Na temu štrikanja, heklanja i slično

Nakon ovih komentara javljam se i ja sa mislima i nekim sjećanjima koja nailaze.

Kad smo stigli  Montreal i ja počela raditi u firmi u kojoj jos uvijek radim, negdje u isto vrijeme došao je jedan mladi momak koji se zvao Zoran. Bio je takozvana druga generacija imigranata. Rodjen i odrastao u Montrealu, roditelji stigli prije dvadesatak godina u Kanadu iz Beograda. Govorio je naš jezik s malo čudnim naglaskom , radio je na održavanju mašina. Imao je lijepe manire, mene je uvijek persirao. 

Nije me nikad pitao da li sam religiozna i koje sam vjere. To su bili zaista oni prvi dani u tudjem svijetu kad se mogla vidjeti velika tuga i ozbiljnost na mom licu. Predpostavljam da je možda želio da mi nekako pomogne da se ugodnije usjećam. Jednom mi je rekao: zašto ne dodjete malo u našu crkvu, tamo prihvataju svakoga. Tamo ima i naših »  knjiga »  i video traka. To je crkva Svete Trojice u centru Montreala. Ja mu nisam puno objašnjavala, ali dovoljno da shvati da sam tek stigla iz pomiješane i zaračene okoline i nisam baš voljna za bilo kakava druženja. Onda je rekao da će mi donijeti listu filmova koje imaju na prodaju.

Kad sam pogledala listu, ugledala sam naslov Pop Ćira i Pop Spira, i zamolila ga da donese. Uradio je to sa zadovoljstom. Bio je to lijep film glumci iz poznatih beogradskih pozoršsta. Moje cure su se slatko smijale.

Život popova u Sremu karejm 19 stoljeća.  Bogat kraj puno dobre hrane, mladi učitelj stiže i postaje kandidat za obe popovske familije koje imaju kćerke za udaju. Tu je Gabrijela, koja je u ono vrijeme nudila informacije, slično kao sad internet, ali sa nešto manjom brzinom.

Imala je ona svoju mrežu, preko kafice i čaja vijesti su išle prilično brzo. Učitelj se na kraju morao odlučiti za jednu od cura, tako da je druga strana ostala razočarana. A Gabriela je hodala, pila kafu sa komšinicama i govorila: u današnje vrijeme za udaju je jako važno da cura zna « nemecki i hekleraj ». Tako je to bilo za vrijeme Austrugarske na kraju 19 stoljeća.

Ponijela sam taj video kad sam išla u posjeti mojima u Ameriku, da se malo roditelji zabave. Moj brat je morao naći video player za evropski sistem, ali smo se na kraju svi smijali spletkama izmedju popovskih familja. I moj brat je tad rekao:  sjećaš li se da si ti to nama čitala nekad davno do smo još živjeli u ciganluku.  Sjećam se, to su bili dani kad nismo imali televiziju.  Ja sam oduvijek i još uvijek impresionarana s knjigama.  Čitala sam ovu knjigu, a i mnoge druge, naglas, mama je štrikala i slušala, a i moj mladji brat. Svi bi se smijali i očekivali šta će se još desiti. Moja mama je puno štrikala. Kad sam bila u Sarajevu na fakultetu,  dolazila sam kući odprilike svaka dva mjeseca.  Uvijek bi me čekao neki novi oštrikani komad: džemper, suknja, haljina. To je bio njen način izražavanja ljubavi.  Sačuvala sam one sa komplikovanim mustrama, napravljene od veoma tankog konca. To sad stari u ormaru. Pokušaću im produžiti život praveći neke kombnacije za moju unuku. U zadnjem ratu preko zime se pojavila potreba za toplim rukavicama,  jer se moralo kretati bez auta. Mama je imala narudžbe za vunene rukavice. Obzirom na sve probleme oko nabavke hrane, naplaćivala je usluge štrikanja u naturi: meso a posebno slanina koju je uvijek voljela pojesti.

Stoljeća prolaze i ljudi komuniciraju kako im najbolje odgovara. Komunikacije preko umjetnosti nikad neće nestati, to je nesto univerzalno i razumljivo svim ljudima: muzika, pisana riječ, slikanje, tekstil, vez , nakit, porculan,  grnčarija, čipke, štrikanje i mnogi drugi zanati,  lista je velika. Dok su kroz istoriju muški većinom lovili i ratovali, žene su uljepšavale dom (gnijezdo).  Ali nije baš uvijek tako. Ja sam prošlog mjeseca pripremala jednu malu prezenatciju u našem tkalačkom klubu. Imala sam jednu knjigu koju mi je poklonla Ana prije  8 godina. Knjiga je jedan stručni, više etnografski, prikaz posebne tehnike tkanja u Africi zvana Kente. Pravi umjetnici, koncentrisani u državi Gani oko rijeke Volta. Način tkanja je primitivan, konačni rezultat je izvanredan i kompleksan. Istraživala sam malo dublje kroz Google i naišla na zanimljivu infromaciju. Prema tradiciji, ženama je zabranjeno da se bave tim zanatom. Postoji vjerovanje da žena koja se bavi tkanjem izgubi plodnost.

Pozdrav svima od Dubravke

Šaljem slike Kente tkanja i sliku para Clinton umotanog u Kente tkanje.

Jedan bakrorez koji je pravila moja tetka, mamina sestra . Ona je to radila cijeli život u preduzeću umjetničkih zanata u Sarajevu. Vijećnica uokvirena sa arabeska motivom.