Džemper
Prije svega da kazem da su mi svi postovi u zadnje vrijeme
super. S radoscu dolazim na blog da pogledam sta ima novo. Ne komentarisem jer
sam se jako ulijenila, nedavno sam
pocela pisati ponesto ali me opet ta lijenost sprijeci pa nista ne zavrsim. Kriva
je bogami i FB, svi krivi samo ja nisam.
To mi je moto u zadnje vrijeme.
Povod postu je jedan obicni
narandjasti dzemper, ispleten mojim rukama prije dvadeset i kusur godina.
Odrasla sam u familiji gdje se rucni rad cijenio i gdje je
bilo obavezno da se sto prije nauce barem osnovi pletenja, veza i sivanja, o
krpanju carapa da ne pricam. Valjda je zivotno iskustvo prenoseno s generacije
na generaciju pokazalo neophodnost tog znanja. Ja sam cak i prije polaska u
skolu znala da vezem, a kasnije da heklam i pletem. Jedino mi je sivanje bilo
zabranjeno iz nekih posebnih razloga koje mama u ono vrijeme objasnjavala
strahom da joj ja i sestra ne pokvarimo sivacu masinu. Taj nametnuti interes za
rucni rad sam izgubila prve minute kad sam ostala bez mamine kontrole.
Proslo je mnogo godina do mog ponovnog interesa za rucni
rad. Valjda to dodje samo od sebe. Pocela sam kad sam vidjela kako moje
prijateljice pletu vrlo lijepe djempere svojoj djeci pa sam i ja pozeljela da
tako nesto uradim svojoj Maji. Pocelo je sa najjednostavnijim, gdje nije
trebalo puno znanja, a nastavilo s komplikovanijim komadima i slozenijim
mustrama. Naravno, nije uvjek ni ispalo sve kako sam ja zeljela.
Kad je Maja stigla do magarecih godina, vise je koristila
boljeg majstora, moju mamu, koja je bila
nenadmasna, a ja sam nastavila da pletem, sada za Zoku
Ponekad sam Maji ipak
pravila nesto, posebno, po njenim nacrtima i zeljama. Nije toga bilo puno, ali
je sve bilo posebno. Zadnje sto sam isplela kod kuce, prije rata, je bio dzemper
od narandjastog konca. Dugacak do koljena. Stigao je s njom u izbjeglistvo u
Njemacku. Onda je, ko zna kako opran ili ispeglan, odjednom postao kraci za
skoro dvadeset cm. Ipak, jos uvjek je izgledao lijepo ali vise nije bio kao
prije. Maja ga nije vise oblacila, ali nije ga htjela ni ostaviti prilikom odlaska za Ameriku.
Kad smo nedavno bili kod djece, unuka Laura je preseljavala iz
jedne sobe u drugu i u jednom momentu me zamolila da joj pomognem prenositi
garderobu. Prenoseci njene stvari, ugledala sam onaj isti, smanjeni
narandjasti dzemper. Laura nije znala
nista o njemu, osim da je bio mamin. Rece
da ga ponekad oblaci, ali ne cesto jer je jako tezak. Meni za ljubav ga je
ponovo obukla i uslikala se s nama.
Dzemper je probudio lijepa sjecanja na sve one od kojih sam
ucila kako ‘skinuti’ mustru, koliko vune treba uzeti, koliko konca, kako
iskrojiti I sastaviti sve dijelove. Gledanje TV i moji rucni radovi su se divno
uklapali. Sjedis s porodicom u sobi, radis svoj rucni rad, onako usput, da
se malo zabavis, povremeno pogledas sta ima novo na TV a nakon nekoliko sedmica osvane jedan sasvim
pristojan djemper, goblen, heklani komadic ili hlace za naseg nestaska.
Dzemper je podsjetio na toplinu doma i sigurnost koju smo
mislili da imamo kad smo bili kod kuce.
Nisam sigurna da bi danas mogla napraviti nesto slicno, niti
da bi nase mame, majke i tetke radile rucne radove kao nekad da su imale internet, mobilne, FB. Ko bi jos radio rucni
rad kad se toliko interesantnih stvari dogadja na tom kompjuteru..u tudjim
zivotima… Svako vrijeme donosi svoje.
Ili, kako je moj tata nekad govorio ‘sve u svoje vrijeme’.
Emira
posted by co | 9:29 PM
8 Comments:
Prelijepa priča, džemper također i lijepo napisana. Jako mi je drago Emira da si se uključila, pogotovo s ovom lijepom pričom, koja mi budi sjećanja i na moje ručne radove, kojih nije bilo puno, uglavnom šalovi, puloveri i džemperi sinu dok je bio mali, te pamučni podmetači za ručavanje s vezenim Diznijevim likovima, naravno da ga zabave dok jede. Volio je gledati kako se ti junaci vezenjem pojavljuju na raznim tkaninama, a ja sam uživala u njima i njegovoj radosti.
Zadovoljila sam se da budem kreator, a mama nenadmašan realizator mojih ideja. Puno mi je džempera isplela, voljela sam džempere, voljela sam njihovu mekoću, podatnost, udobnost. I sada ih imam dosta, ali kupovnih, mama odavno ne plete. Vrijeme neumoljivo čini svoje.
Nedavno smo se, spremajući ju do proljeća, divile končanoj vestici s desetak različitih mustra, koju je isplela prije petnaestak godina, a komentar joj je bio – Ne vjerujem da sam to ja uradila. Bila je majstor u pletenju.
Moram ponoviti da su mi svi, baš svi prilozi u zadnje vrijeme na blogu dragi, ali evo koristim propuštenu priliku da istaknem Saimu, čije priloge nisam komentirala, a trebala sam, da pohvalim njenu upornost, otvorenost, dobronamjernost i neiscrpnu energiju i zahvalim na informacijama iz Sarajeva i Bosne, bez obzira što se s nekim njenim razmišljanjima ne slažem; vrlo su mi korisni, informativni, životni, iz prve ruke.
Nataša
Podsjeti me ova lijepa prica na proslost, kao sto kaze Enisa na toplinu doma kada se zajednicki druzilo uz osjecaj neke umirujuce sigurnosti. Kada se uvijek propitivalo za desavanja u zivotu svakog clana, sve je bilo nekako tankim nitima povezano i covjek je osjetio neku tu sigurnost i zasticenost od 'vanjskog' svijeta. Cak i druzenje sa komsijama i prijateljima je davalo na toj sigurnosti jer svi su bili isto odgojeni.
Danas, sta imamo danas. Danas je ko sto kaze autorica zavirivanje u tudje zivote preko Interneta. Za razliku od tadasnjeg uzeg kruga ljudi, danas u nase zivote virtualno ulaze mnogi. Mnogo ljudi a nigdje nikoga. Samoca, praznina, daleko od osjecaja topline i sigurnosti.
Sreces ljude koji se predstavljaju boljim nego jesu jer takav je trend. Nikad ne znas sa kim imas posla, sve je povrsno i bez emocija, nikome ustvari ne vjerujes. Kada zatvoris kompjuter kao da nista nije bilo, ko da si u prazan zid gledao.
Tako bi volio da ljudi sami sebi ogranice kompjutere i barem pola vremena provedu u druzenju sa pravim zivim ljudima, ali toga je sve manje. A sve manje je i ljubavi i srece. Da li je to povezano neka svatko procijeni sam.
Nije moje da komentiram džempere ali moram nešto dodati na posmatračev komentar. Da, istina je sve što je posmatrač rekao i za neke od nas je nemoguće da puno toga promijenimo. Možda ovisnost o Internetu, ali da nije Interneta, kontakata među ljudima bi bilo daleko manje. Naravno, mislim na posljedice rata i stvarnost da su mnogi od nas razdvojeni hiljadama kilometara od rodbine i prijatelja. O druženju kao nekada se može samo sanjati. Evo, ja odavno maštam da se ponovo nađem sa starom rajom i da se opustimo kao što smo to nekada radili ali mnogo je prepreka koje mi to ne dozvoljavaju. Daljina, manjak slobodnog vremena, zdravlje, da nabrojim samo neke. A kada stignemo do penzija, kada ćemo svi imati više vremena za druženje, vjerojatno neki od nas neće biti u mogućnosti ni da putuju, a da ne spominjem neke mnogo tužnije razloge. Dakle, ono što je nekada bilo se ne može vratiti i kada bismo svi mi to željeli.
Oni koji su krivi za rat i koji su ga planirali su znali šta rade i u svojoj namjeri su u potpunosti uspjeli. Zar ovih dana nismo svjedoci da je u starom kraju najvažnije biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat, odnosno, musliman, pravoslavac ili katolik, i oko toga se lome sva koplja. Ljude niko ne spominje. Ostaje nam da se družimo onako kako nam trenutne prilike dopuštaju i da time budemo zadovoljni. Pa makar to bilo i preko Interneta.
Nema tog rucnog rada koji bi mene navukao na komentar, ali na muski sovinizam skacem ko oparena. Milane, Milane, zabranila bih ti da nosis dzempere. Moram dodati ono ha hahaaa da ne shvatis pre ozbiljno.
Svako vrijeme nosi svoj pecat, a ovo je vrijeme interneta, koje kao i svako drugo ima svoje dobre i lose strane. Evo price o mojoj kceri :
Vec par godina je na jednom forumu gdje se prica o glazbi i procitanim knjigama. Slucajno je saznala da su dvije forumasice iz Zagreba i da posjecuju isti fitnes centar kao i ona. Cak u istom turnusu, a nisu se poznavale. Sada se one redovito nalaze na kavici, idu zajedno na koncerte, u kino i kazaliste. Krug se prosirio kcerkinom sogoricom i jos jednom mladom zenom sa fitnesa.
Pa kad sam vec pri tastaturi, da i ja dodam svoju pricu o rucnom radu.
Moja radna okolina, a i susjedstvo ( jedan dio zenskog svijeta ) nije me smatrao ' pravom ' zenom. Kavicu sam radije pila u kaficu nego kod susjede, a i ostale, zaista rijetke slobodne trenutke ' ' trosila ' sam na setnje, knjige i dr. Nikad nisam analizirala tudji nacin zivota, nisam za to imala ni volje ni interesa. Moj je izgleda bio inspirativan, posebno za jednu kolegicu. Te trosim pare na gluposti kao sto su skijanje i garderoba, te sigurno nisam neka kuharica ( ne donosim kolace u firmu )... Kad mi je jednom spocitnula da niti vezem, niti heklam, a dogodilo se bas u vrijeme kad su Miro i djeca bili kod tetke u Sremskoj Mitrovici, kupim komad bijelog batista, precrtam mustru iz Bazara, riselje ( bijeli vez ), ni manje ni vise. Od petka poslije podne do ponedeljka u jutro nisam ni jela , ni spavala. Uglavnom, u ponedeljak pruzim joj taj komad platna koji je poslije trebao biti bluza, opran, ustirkan, opeglan, dodala tacnu sa cokoladnim kolacima. Za kolac mi je mozda i povjerovala, ali za vez sumnjam. Kako sam se poslije toga osjecala glupo sto sam isla nekome nesto dokazivati. Jedina pozitivna srvar je bila u tome sto me vise nije gnjavila. bar po pitanju ' zenstvenosti'.
Post scriptum:
Prije nekoliko godina zove me Adem iz Malmea. Nedelja, rano popodne. Mersa i on bili na koncertu na otvorenom, pa kaze, sjetio se mene.
E tad sam se dobro osjecala.
Nada
Javljam vam ae iz Tbilisija glavnog grada Gruzije. Dosli smo preko Istambula i sad idemo kolim do Jerevana jer je Frane dosao pred nas.
Sjedimo u jednom gruzijskom restoranu i jedemo HINKALJI, gruzijski specijalitet. Ukus mesa je slican cevapima umotan u male jufkice i pun soka . Jede se rukama, ustvari probije se tjesto i sos se "usisava"
Ovaj tektst sam htjela komentarisati jos u Sarajevu ali frka oko priprema za put je poremetila zelju.
Sad sam raspolozena i sita a restoran ima internet, pa se javljam.
Koliko god se ljutili na kompjuter meni je ovo bas nesto slicno ""razgovoru uzivo". Mislim kad bi se mi blogeri nasli uzivo da bi teme sustizale jedna drugu i da nikad ne bi bilo kraja. Kad mi je Natasa u jednom komentaru napisala da voli citati moje tekstove, isko se ne slaze sa svakim. Bila bih jako sretna da slobodno napise. Jer jako volim kad mi se iskreno kaze. Sa takvim prijateljima sam zauvjek , jer svako misljenje i stav covjeku pomaze u zivotu. Sve sto cujes od drugih uvijek i naucis nesto o sebi i drugima.
Ja sam htjela o ovom itekstu reci svoje iskostvo.
Odusevljavale su me zene koje su imale"ono nesto" u rukama da uljepsavaju svijent. Sivanje, pletenje heklanje, vezovi raznih vrstA su za mene najdragoceniji talenti. Uspomene od nasih baka i majki, tih vrsta su dragocijenije za mene od ikakvog bogatstva druge vrste.
Ja sam sa iglom u svakom pogledu bila u zadnjem redu kad se to djelilo.
Zato sam jos vise odusevljena nasim blogericama citaju ci njihove komentare.
Izlazimo i privremeno se rastajemo sa internetom. Pozdrav Saima
Samoća, ljubav, sreća?
Čovjek i ako je sam, a takvi su rijetki, ne mora biti usamljen i ne mora biti nesretan.
Sve ovisi o onome što nosimo u sebi; ako njegujemo ljubav u sebi, ako smo zadovoljni sobom, ako se trudimo svoje želje ostvariti, onda smo zadovoljni i sretni.
Čovjek koji hrani ljutnju i mržnju u sebi, koji nije zadovoljan sobom, koji je neiskren prema sebi i drugima ne može biti sretan čovjek.
Pogrešno je očekivati da će nam sreću donijeti drugi ljudi, bilo da su prijatelji ili partneri, oni nikad i kad bi htjeli ne mogu zadovoljiti sva naša očekivanja. Oni su ono što jesu, a naša očekivanja proizlaze samo iz naše osobnosti. Do nas je, koliko tolerantnosti, razumijevanja, spremnosti na prihvaćanje, na osobne promjene, na praštanje i koliko ljubavi unosimo u sve vrste relacija u koje svojevoljno, vlastitim izborom ulazimo. O tome ovisi i kako će nam biti uzvraćeno i hoćemo li biti zadovoljni i sretni.
Svaki put kad to zaboravimo, a nažalost često zaboravljamo, tražit ćemo krivicu u drugome, i bit ćemo nezadovoljni, pa i nesretni.
Iskrene, prave prijatelje čuvamo riječima i djelima, do kraja života, a upoznavanjem novih sredina, sticanjem novih poznanstava i prijateljstava, uživo ili putem interneta, bogatimo se.
Zar to nije razlog da budemo zadovoljni?
U nova prijateljstva treba ulaziti otvorena srca, iskreno i s povjerenjem, birati sebi slične, sličnih stavova, razmišljanja i tako će nam onda biti uzvraćeno. Ako ne bude, pogriješili smo u izboru, nije problem u izabraniku. Zbog toga ne treba biti nezadovoljan, sve su to iskustva iz kojih učimo.
Kao i priroda i cijelo društvo, tako smo i mi u stalnom kretanju, uvijek prema naprijed, kakvo god to naprijed bilo, ne možemo se vratiti u prošlost, niti trebamo za njom žaliti, iz nje nosimo bezbroj iskustava, dobrih i loših, i bezbroj uspomena, lijepih i ružnih i oni nas formiraju takvima kakvi jesmo.
A kakvi smo to mi, poznajemo li sebe?
Nataša
Iako ne bih želio uzurpirati temu, ali kada se već povela raspravane mogu se složiti sa Natašom. Tvrdnja "Pogrešno je očekivati da će nam sreću donijeti drugi ljudi" čini mi se poprilično promašena. Vrlo su rijeti sretni samci, a još rježe same žene, no poznajem više sretnih parova.
Čovjek je društveno biče i nadopnjuje se svojim kompatibilnim parom. Problem je što je teško naći tu kompatibilnost no to je i dalje ideal sreće a ne nekakve moderne naučene teorije o tobože sretnima samcima koji su sami sebi dovoljni. Nema takvih, osim ako je intelektualno ograničen
Post a Comment
<< Home