Piran

Poslije ne baš lijepih iskustava s blogovima, nemam želju javljati se, ni sada to vjerojatno ne bih učinila da moja očaranost ovim lijepim gradićem slovenskog primorja nije toliko jaka, da i desetak dana nakon povratka još uvijek imam želju njegovu ljepotu podijeliti s drugima.
Pretpostavljam da ovaj dio bivše Domovine nije Banjalučanima previše poznat, pa vjerujem da će biti zanimljivo upoznati ga.

Bilo je još lijepih i zanimljivih predjela koje sam u zadnjih nekoliko mjeseci posjetila, kako u Hrvatskoj, tako i u Sloveniji i Švedskoj, ali me nisu potaknuli da napišem prilog, što je uspjelo Piranu, i u zadnje vrijeme lijepim prilozima na blogu. 

Osmodnevni boravak u Piranu ispunio je moju dušu mirom, radošću i pozitivnom energijom, i nisam bila izuzetak, nekoliko turista mi je to isto reklo.

Gradić se smjestio na poluotoku, nastao je na ilirskoj gradini, nalikuje velikom muzeju na otvorenom sa srednjovjekovnom arhitekturom i bogatom kulturnom baštinom. Uske ulice i kompaktne kuće daju mu poseban šarm.Od bizantske uprave, počela je gradnja utvrda, da bi gradske zidine postale čvrsta prepreka Otomanskom nadiranju.

Piran je rodno mjesto skladatelja i violiniste Giuseppea Tartinija, koji je odigrao važnu ulogu u oblikovanju kulturne baštine grada, a glavni trg na kojem mu je 1892. podignut spomenik, na 200-tu godišnjicu rođenja, nosi njegovo ime.

Grad je prepun turista, čuju se svi “veliki” svjetski jezici, službeni jezici su slovenski i talijanski. Svi su, kako domaći, tako i turisti ljubazni, spremni na razgovor, nasmiješeni, radosni.

Prekrasan položaj grada, širok vidokrug, lijevo Savudrija i Hrvatska, desno Italija i Trst, za leđima bujno zelenilo izmiješane primorske i kontinentalne vegetacije, naprijed beskrajno plavetnilo morske pučine i očaravajući zalasci sunca, moguće je da stvaraju tu pozitivnu energiju.

Specifični su i po gradonačelniku, kojeg sam imala priliku slušati na završnoj priredbi extempore 2013 Piran, jedinom crncu gradonačelniku u Evropi.

Na svega 22 km slovenske obale, nekoliko je gradića; tu su čuveni Portorož, zatim Lucija, Strunjan, Izola, Koper. Svaki gradić je na svoj način lijep, ali Piran je poseban.

Bio je to aktivan odmor, nema kutka grada koji nisam obišla, sve šetnice, plaže, crkve, zvonik, zidine, muzeje, galerije, otvorenu scenu,…

Nema dalmatinskog kamena, nema vječnih, neruiniranih kamenih fasada, uličica i trgova; nema mirisa Dalmacije, na koje sam navikla i koji su dio mene, ali ima svoju posebnost, koja također plijeni.

Vjerujem da ste na ovim mojim fotografijama nešto od spomenutog uspjeli osjetiti.

Nataša

Duga iznad Trsta

Sa zidina

Zidine prema Hrvatskoj