SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, August 23, 2013

Odgovor jednog "dezertera"

Savi, treci s lijeva
Prošlog mjeseca sam se osvrnuo na nekadašnje naše lokalne novine „Glas“ povodom dodjele jednog od mnogobrojnih„priznanja“ koje vlast u Banjaluci dijeli šakom i kapom kad god se pojavi potreba da ondašnji puk drži u potpunom duhovnom i svakom drugom mraku, navodeći jedan od mnogobrojnih primjera kojim je ta novina „zaslužila“ orden sa nekakvim zracima. Vijesti (laži) kao ona koju sam uzeo za primjer devedesetih nije manjkalo i bit će ih još na ovim stranicama.

Jučer mi se javio jedan od „dezertera“ navedenih u članku sa objašnjenjem događaja iz tog vremena, uz nekoliko dokumenata kao potvrdu onog o čemu govori, pa ih evo objavljujem. Naravno da nisam toliko naivan da vjerujem da će njegovo javljanje imati bilo kakvog uticaja da se nepravda i laži prema njemu (i ostalim „dezerterima“) isprave ali mi je želja da istina ostane negdje zapisana za neka druga (bolja) vremena.

Evo šta mi „dezerter koji ne preza ni od čega“ piše:

Co, javljam ti se povodom tvog priloga “Orden časti” s par pojašnjenja:

Odluka o razrješenju
1. Mene su u prvom mjesecu 1991. stavili na raspolaganje u Banjalučki Korpus, gdje sam u proljeće 1991 (mislim da je bilo krajem maja), odbio poslušnost pred štabom korpusa na čelu s generalom Uzelcom, kada je borbeni dio korpusa raspoređen na Kupresu. Kad smo se vratili  prvi dan sa sastanka Štaba (zaboravio sam točnu formaciju, bili su svi osim  gen. Uzelca), rekao sam mome načelniku Tehničkog odjelenja - puk . Džemi Sijerčiću da me više ne zove na takve sastanke i da ja neću ratovati, da čekam da vidim što će biti sa stanom i da ću se demobilizirati. Nakon desetak dana, kaže meni pukovnik Sijerčić da ga je strah i da je rekao Uzelcu za moj stav (u međuvremenu je radio na svom penzioniranju) i da će me general Uzelac zvati na sastanak.

Na sastanak sam čekao oko desetak dana (inače cijelo vreme proveo sam na bolovanju: par dana radim pa opet na bolovanje, depresija i nervni poremećaji).
Na sastanku su svi osim gen. Uzelca govorili prije mene. Prvi je govorio puk. Sijerčić (ne zamjeram ja njemu, čak je izjavio da bi mogao biti kućni prijatelj, o tom potom). Uglavnom, osuđivali su moj stav.

Odluka o oduzimanju stana
Onda je gen. Uzelac dao meni riječ. Bio sam opterećen situacijom u Slavoniji, znao sam što se tamo dešava i da ide rat jer su se našla dva idiota (Sloba i Franjo) koji su htjeli rat .
Davno sam donio svoje odluke i stavove, tako da sam bio spreman na sve, znači i dati život za domovinu.
Rekao sam otprilike slijedeće:
- da sam ja ovdje, ali u ovoj uniformi  ne smijem otići kod svoje familije u Novu Gradišku. Za to ja nisam ništa kriv, a bilo je dovoljno vremena da se razriješe međunacionalni problemi i DA JA NEĆU RATOVATI PROTIV SVOGA NARODA !

Tajac. General Uzelac uzima završnu riječ i kaže u smislu da sa mnom treba politički raditi i završava sastanak. Ustajemo i on mi se obraća i kaže mi da sam rekao divne riječi i da se slaže sa mojim stavom. Usput mi kaže da je on moj zemljak, odrastao u Đakovu, na čuđenje svih oficira po činu višem od mojeg majorskog (govno Bajalica nije dao da dobijem čin potpukovnika, inače sam ispunio sve uvijete).

Kasnije u šestom mjesecu sam dobio informaciju da je ipak otišla optužnica na Vojni sud u Sarajevo?

Htio bih naglasiti da je sreća Slavonije što je gen. Uzelac bio komadant Banjalučkog
Uvjerenje sa Biroa za zapošljavanje
Korpusa.
Da skratim. Kad je počeo rat u Sloveniji, završio sam bolovanje i oko 28.6.1991 (petak) podnio sam zahtijev za demobilizaciju, što mi je rješeno već 10.07.1991, da mi služba prestaje sa 31.8.1991.
Želim naglasiti da nisam doživio ni jednu uvredu od ni jednog oficira. Srbi su me gledali s poštovanjem, Hrvati su pognuli glave, a ostali su mislili da će njih to zaobići, kao i većina vas koji ste u izbjeglištvu, pognute glave u strahu i tišini čekali na poniženja i sva zla kad nagrnu PSI RATA (pošteni Srbin nije smio ništa reći jer ode glava i njemu). 
Što sam stariji ponosniji sam na svoje ponašanje od 1991 do kraja rata. Prvo sam nastojao biti čovjek pa onda Hrvat (meni je pok. mama bila Hrvatica, a otac Talijan). Danas sam u dubokoj depresiji uslijed ponašanja Hrvatske države prema osiguranicima aktivnim vojnim licima JNA , ali to je druga priča.
Samo da napomenem, veliki čovjek je bio i Nikola Drča (prvo je bio čovjek a onda Srbin).

Znači, ja nisam dezerter, od 1991 do jesen 1992 vođen sam na zavodu za zapošljavanje!

Preporuka
2. Istina je da su mi u devetom mjesecu 1991 nudili mjesto Zapovjednika 121 Brigade, ali ja sam to odbio i rekao da traže oficire JNA koji su završili Vojne akademije, jer da ja to neznam i da sam ja inženjer. 

3. Mance Davor je bio oficir JNA ( aktivno vojno lice) i mislim da je on zbrisao, recimo dezertirao (bio je sa suprugom kod mene oko 2.9.1991.(nedelja večer), popričali smo i ja sam mu savjetovao da briše, jer tada je već Vukovar gorio ali pravili smo se mi ludi i kad je na Kosovu igrala MEČKA ?

4. Rakanović Demir nije bio aktivno vojno lice - oficir JNA . Bio mu je otac Nedžad Rakanović.

Za sada toliko, ovo me samo emotivno rastepe, puknem i što sam stariji sve mi je gore.

Došao sam do zaključka da se POŠTENJE ne isplati, ako možeš savladati svoju savijest.

Lijep pozdrav, selam svima - major JNA i puk. HV mr.sci Zvonimir Savi dipl.inž., čista obraza i bolesne duđe!

Eto tako piše taj “dezerter koji ne preza ni od čega”.

Kroz naše naredne kontakte sam saznao da je naš kolega iz Čajaveca zbog svog poštenja prošao k’o bos po trnju. Još uvijek se bori sa administracijom da ostvari svoja prava na penziju. Radni staž koji je proveo u Bosni mu u Hrvatskoj ne priznaju a godine prolaze.

E-mail "Glasu Srpske"
Nedavo se emailom obration “Glasu Srpske” tražeći da se objavi njegov demanti na laži koje je taj list širio o njemu (i mnogim drugima) u doba kada su ga te laži mogle koštati glave. Od demantija, naravno, nema ništa. Prošao zakonski rok (30 dana po objavljivanju)!!! Bilo bi smiješno da nije žalosno. U isto vrijeme, Mile prevrtaner dodjeljuje orden sa tim nekakvim zracima tom istom listu koji je valjda zaslužio držeći se Miline taktite: laži kad god stigneš, isplati se.


Radni staž u JNA
Mom prijatelju Saviju želim da uspije u svojim naporima da se nepravda prema njemu ispravi. I da pazi na zdravlje jer nam je ono svima zbog događaja iz devesetih i kasnije narušeno. A istina će, kad-tad, izaći na vidjelo.

Labels:

2 Comments:

Anonymous Dubravka said...

Citam pazljivo nekoliko puta , ostajem bez rijeci, ovo je prava gola istina, nevjerovatno ostra. Tesko je biti covjek, jako tesko.
Zvonimir se nije dao napuniti mrznjom i nakon svega sto je dozivio, ponudio je sansu tamo nekom lokalnom novinaru da demantuje laznu propagandu i da se izvini. Poslao mu je poruku da nikad nije kasno da uradis nesto dobro sto moze biti uzor djeci i unucima. Nazalost sansa je propustena. Svi mi imamo samo jedan zivot i samo je do nas kako cem ga upotrijebiti.
Moje veliko postaovaje Zvnimiru
Dubravka

Saturday, 24 August, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Nikad nisam imala vise inspiracije u trenutcima citanja priloga na blogu a manje vremena. Vec pet sest mjeseci sam kao na koturaljkama Od Armenije, Albanije pa tri mjeseca u Hrvatskoj i u tom periodu dva i po dana u BL i 5 u Sarajevu.
Svugdje poslovi i ciscenja jer te naslijedjene nekretnine traze odrzavanje a i pored sestre i brata sve je palo na nasa ledja.
Vice me zeza kako se vadim na to da sam pocela voliti sebe a ustvari je istina da starimo i da sve sporije i teze uspjevamo obaviti sve sto nas doceka pa onda nemamo vremena za nista drugo.
Pocinjala sam nekoliko puta pisati komentare a onda uvijek neko zove ili nesto trazi . Posto zelim da ugodim sinovima i snahama a posebno unucima onda uvijek ostane na Ipodu, neko drugi ga uzme a ja ne znam sacuvati a niti ne stignem da to naucim pa sam odustala od pisanja. Oni kazu da su im ovo najljepsi trenutci u godini a ja zelim svaki put da im budu sto ljepsi.
Ovo sam morala danas napisati zbog Dubravkinog razumijevanja gospodina kojem se ovo sve desavalo.

Bilo je na hiljade ovakvih sudbina u svim nacijama .
Ljudi umiru i oboljevaju a nama je jedan njemacki novinar rekao da cemo zdravstvene posljedice osjecati izmedju 15 i 20 god nakon svih desavanja.
Pogodio je. Umrlo je dosta poznatih i ovde i vani raznih generacija.
Ovde je definitivna istina da najvise mrze oni kojima se nista nije desavalo, nego samo pljackanje i korist od stranacki vlastodrzaca uz koje su bili i samo "sr.....ali. ". tj. vrsili politicku propagandu i bili u svojim kucama i sa svojom obitelji(izuzev onih koji su samo djecu izbacili vani u ljepsi i sigurniji zivot" . I ovde i u Bosni se to vidi na svakom koraku.
Mnogi od njih su danas u medijima i ne pada im na pamet da propagiraju istinu.
Za 10-tak dana se vracam u Sarajevo i na blog.
Ko me voli susresti ovde obradovat ce se ko nevoli njegov problem.
Do svidanja sto bi rekli moji Slovenci a do svitanja kod nas u Bosni.
Pozdrav Saima

Monday, 26 August, 2013  

Post a Comment

<< Home