Proljeće je otpočelo s kišom

Ideja za ovaj tekst se pojavila u maju, mjesecu sa najvise kise u cijeloj godini.

O tome kako tmurno vrijeme utice na ljude.

Bila sam tako sjedila na biciklu, okretala pedale. Prije dva dana rano ujutro, « spinning class »  prije posla, i u nekoliko trenutaka otisla daleko u mislima izasla i gledala samu sebe izvana pokusala da uhvatim trenutak . U isto vrijeme pojavila se zelja da o tome nesto napisem.

Ponedeljak je bio darezljiv , sto se tice kise. Na poslu je sve izgledalo teze nego obicno. Poslije posla dosla sam kuci, i prije vecere izmjerila nivo secera u krvi. Uvijek je ispod granice kad se vratim kuci s posla. Ujutro, prije posla je uvijek iznad granice. Ovog puta 5.6, granica je 7. Vecera je prosla u zurbi. Uz jelo ide medicina koja smanjuje nivo secera. Samo pola tablete dva puta dnevno za pocetak. Uzela sam zadnju polovicu. Treba kupiti novu dozu.

Poslije vecere sastanak tkalackog kluba. Pocinju odmori, planira se nova sezona. Odabiru se projekti, tehnike i materijal. Lijepi dijelovi odjece, salovi. Oni koji su po mom ukusu bili najljepsi, odbaceni su iz jednostavnog razloga: lan i merino vuna su skupi. Nije mi drago, lan je moje omiljeno vlakno. Nazalost vecina pobjedjuje.

Vratila sam se kuci u pola deset  navecer, i telefonom narucila novu dozu lijeka za secer.

Medicina nije jedino oruzje protiv secera. Tu je i dijeta i intenzivna fizicka aktivnost. Ja sam od onih koji iskreno vjeruju da se vjezbama moze pobijediti poviseni secer kao i mnoge druge disfunkcije tijela. Da li je to iluzija vrijeme ce pokazati.

Vjezbe pocinju rano ujutro, u sest i trideset. Poslije toga imam 40 minuta da se istusiram i stignem na posao oko osam. Svaki dan u osam i petnaest na poslu je redovni sastanak o dnevnim problemima. Moja prisutnost na tom sastanku je pozeljna.

Ustajem u pet i trideset i nemam puno vremena. Sve mora biti spremno i uradjeno po odredjenom redu. Pakovanje rucka, pakovanje peskira, japanki , odjeca za posao. i patike za vjezbe. Za dorucak ,jedna mala snita kruha sa kikiriki puterom. To se pojede prije vjezbi, kod kuce. Drugu sniticu nosim na posao da pojedem poslije vjezbi. Izlazim oko sest i petnaest, provjeravam da li imama sve sto treba.

Kisa lije kao iz kabla.

Dolazim u poznati montrealski gym Energie Cardio, na bulevaru St-Charles. Lokacija mi odgovara jer je na putu prema poslu. Oblacim patike, slusajuci  zivahni razgovor vremesnih zena mojih godina, koje su vec spremne za vjezbe. Prica se o tome kako je prosao vikend, da li je cvijece posadjeno, gdje je bilo snizenja. Cini mi se kao da sam slucajno pâla s neba na to mjesto.

Smrdljiva svlacionica sa dodatkom zenskih glasova.  

 Idemo svi u salu sa biciklima, cas pocinje. Mladi instruktor pun elana navija muziku, pocinje razgovor o vremenu da malo probudi one koji jos drijemaju. Pocinje zagrijavanje. Dvojezicne instrukcije.

« La résistance douze, go as fast as you can. » 

Metabolizam se budi, zlijezde pocinju da luce . Znoj je neprijatan ispocetka, curi niz lice,  oci suze , kosa pocinje biti mokra. Poslije desetak minuta prestaje biti neprijatno, covjek se na sve navikne. Instruktor se znoji mnogo vise, znoj kaplje na pod.  Vjerovatno zato sto je mlad.  Svi vrtimo pedale, zamisljamo da idemo uz brdo, pa niz brdo, pa sprint, sve us muziku i uz malo smrada iz svlacionice, koja nije ni tako blizu.

I ne znam kako taj smrad dogura tako daleko, valjda je veliki pritisak napolju.

Uskoro ce kraj vjezbi, mislim kako trebam pozuriti da zauzmem moj tus, i onda bljesne slika. U jednom beskonacno kratkom trenutku odvio se film unazad, i nigdje nije bilo dijela gdje sam stavila probor za tusiranje u torbu. Znaci : zaboravila sam ga ponijeti.

Dosao je kraj vjezbama. Instruktor nam se zahvalio sto smo se se odvazili da dodjemo tako rano. Uzimamo maramice natopljene lizolom, brisemo dijelove bicikla koje smo dirali, da ne bi ostavili kakvu zarazu slijedecoj ekipi. Moram se pomiriti s tim da nemam moj sapun, sampon za kosu, kremu za lice niti cesalj. Tusiranje je bilo improvizirano, susenje kose bez ceslja.

Svlaciona i dalje smrdi, veliki pritisak i kisa napolju.

Ja se osjecam lagana, monitor na biciklu je pokazao da sam potrosila  prilicno kalorija. Kosa nije ispala tako lose, nakon susenja. Dan je izgledao isti kao i mnogi dani prije i poslije njega.

Kisa i dalje lije.

Vozim se na posao. Brisaci lupaju, navikavam se na njihov ritam, slusam radio. Moje misli lutaju : « Proljece je otpocelo s kisom » .  Otkud dodjose ove rijeci i melodija ? Cudna je ljudska glava. Memorija je najcesce vezana sa osjecajima. To je naucno dokazano.

Zatvorena u autu, kisne kapi lupaju po krovu,  brisaci lupaju, svaki put kad stignu na kraj putanje. Osjecaj tjeskobe i neke neobjasnjive tuge koja dolazi s kisom. Ne mozes nigdje pobjeci. Oduvijek sam bila malo klaustrofiobicna. I onda dodje pjesma is nekih davnih dana «iz naftalina » .  Zahvaljujuci modernoj tehnologiji i Google, zaokruzila sam ovaj  « slucaj ». Nasla sam pjesmu, imaju dvije verzije. Ksenija Erker i Arsen Dedic. Po mom ukusu Ksenija je daleko bolja, iako je Arsen autor .

Dubravka Kusmic,  juli 2013