Zbogom Evropo

Jucer mi Davor skoknu do Banjaluke da izvadi međunarodni rodni list. Treba mu da regulira status u Holandiji gdje je dobio posao. Bila je to iznenadna odluka. Imao je on više načina da dođe do ovog dokumenta ali kako je ljeto i kako ne može početi raditi dok ne sredi papire, odluči se da ode na par dana do starog kraja, posjeti rodbinu, pojede Mujine čevape i pokaže svojoj djevojci grad u kojem se rodio. Rentirao auto, pa pravac stari kraj.

Dug je to put, naporan, ali eto, odlučio se na tu opciju. Za vrijeme puta bili smo u kontaktu jer sam pokušavao da mu pomognem da ne gubi dragocjeno vrijeme kada stigne u grad koji je napustio kao dijete i koji se u međuvremenu jako promijenio. Znajući situaciju prije rata kada su u pitanju zavrzlame sa administracijom nastojao sam da prikupim što više informacija koje bi mu mogle pomoći. Zbog toga sam zvao prijatelje po Banjaluci da provjerim stanje u opštini, molio ih da se raspitaju šta je potrebno za navedeni dokument kako bih Davora pripremim kada stigne na odredište. Goga, Nerina prijateljica se potrudila da se lično raspita u opštini u SUP-u (ili kako se već danas zove) i obećala da će ona s Davorom otići u prijemnu kancelariju da pomogne ako bude zatrebalo. Pravi prijatelji su uvijek tu kada treba pomoći i vrijeme i daljina tu ne igraju nikakvu ulogu.

I dok sam pokušavao da uspostavim telefonsku vezu s Banjalukom , usput „listam“ Internet. Na jednom mjestu ugledah članak „Obučeni u crno četnici prošetali Banjalukom“. Bila „gospoda“ na parastosu u povodu smrti nikad prežaljenog Draže Mihajlovića pa se na kraju „programa“ prošetala centrom grada. Naravno, nikome to nije smetalo jer Banjaluka je evropski grad a u takvim gradovima vlada tolerancija prema svima pa i prema „gospodi“ u crnom. U stvari, nisam siguran da je u pitanju tolerancija, više je to u duhu koji vlada na tim prostorima nakon ovog zadnjeg rata. Četnici su, rame uz rame s „Jugoslavenskom narodnom armijom“ učestvovali u stvaranju manjeg blentiteta od prvog dana pa bi bilo čudno da budu nepoželjni u gradu koji je simbol svega onoga što nam se dogodilo. Ne bi bilo fer da se sada moraju skrivati kada ih mnogi u gradu vide kao oslobodioce, ponosne i hrabre sinove nacije koji su za vrijeme „odbrambeno-otadžbinskog rata“ dali značajan doprinos da nas rastjeraju po cijelom svijetu. Da nova vlast cijeni njihov doprinos vidljivo je i iz zakona o penzijama prema kojem se pripadnicima vojske u otadžbini (za one mlađe, to su „originalni“ četnici, oni iz drugog svjetskog rata) godina provedena u ratu računa duplo. Ovi mlađi, iz ovog zadnjeg rata, se vode kao borci gore navedenog rata pa i njima po tom zakonu pripadaju iste privilegije.

Zvao sam Banjaluka nekoliko puta ne bih li se čuo sa Davorom ali me telefonske veze iznevjeriše. Ne znam da li mi je sin naletio na ove spodobe kada su izlazile iz nove crkve na Trgu palih boraca, jer je negdje u to vrijeme trebao biti u opštini. Nadam se da ih je mimoišao jer znam da bi mu bilo nelagodno, posebno što je sa njim u njegov rodni grad stigla i njegova djevojka Holanđanka kojoj bi bilo teško objasniti prisustvo ovih individua iz mračne prošlosti naše bivše domovine a i cijele Evrope. Dok su se ostale države Evrope koliko-toliko izborile da se ovakve stvari ne događaju, barem ne kao dio svakodnevice, u našem gradu ima dosta onih kojima su ovi „borci za slobodu“ dragi (i oni iz drugog svjetskog rata, a posebno iz ovog zadnjeg),  zaboravljajući gdje ih je smjestila svjetska historija. Oni žive u nekom svom imaginarnom svijetu koji ne priznaje realnost i gdje su sve ljudske vrijednosti izvrnute naopačke.

I dok ostale republike bivše Juge polako postaju dio Evrope, naš grad tone sve dublje u blato historije bez ikakve nade da se iz njega iskobelja. Bar će to biti tako dok je sadašnja garnitura protuva na vlasti. A Evropa je sve dalje i dalje...