Jagode i trešnje

Kao dijete sam voće uglavnom jeo svježe. U našoj bašći je uvijek bilo trešanja, višanja, šljiva, jabuka, krušaka, grožđa... Kasnije, kada  je najstariji brat na vikendici zasadio povelik voćnjak, često smo išli na branje voća i jeli ga dok nas stomak ne zaboli.

Ovdje u Americi sve vrste voća se u trgovinama mogu kupiti tokom cijele godine ali je njegov ukus daleko od onoga na kojeg smo navikli. Izgled voća najčešće vara i samo ponekad se naleti na jabuke, grožđe ili jagode koje me po ukusu podsjete na djetinjstvo. Nešto bolja situacija je u vrijeme kada se otvore farmers marketi, neke vrste naših tržnica, na kojima lokalni farmeri nude svoje proizvode. Tada se može naći ukusnih jabuka a ni ostalo voće nije loše.

Moji pokušaji da uzgojim jagode i grožđe u vlastitom vrtu završavaju neuspjesima. Jagode nestanu čim počnu crveniti a zrelo grožđe pojedu kardinali tako da nama ne ostaje ništa. Ona Dubravkina taktika da posadimo dovoljno i za nas i za kradljivce kod nas ne vrijedi.

Moj prijatelj Izet je u zadnje vrijeme primijenio novu taktiku.  Umjesto da ide na farmers market odlučio se na avanturu branja voća vlastitim snagama. Naime, neke farme u bližoj i daljoj okolici Pittsburgh-a nude potencijalnim kupcima mogućnost da dođu na farmu i da sami naberu voća koliko žele. Tako su Tufekčići prije nekoliko nedelja nabrali jagoda da nisu znali šta će s njima a prošlog vikenda su išli u branje trešanja. Iskoristili su praznik da skoknu do farme u blizini jezera Erie s koje su se vratili s trešnjama i flašom lokalnog vina. Rekoše da ćemo vino iskušati zajedno pa je to još jedan razlog za novo druženje.

Eto tako se mi snalazimo ovdje u Americi dok na banjalučkoj tržnici svježeg voća ima na pretek. Samo je kupaca nešto manje, kako saznajem iz tamošnjih medija. Tako je to obično u životu, nikako da se poklope dva dobra.