SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, January 20, 2020

O svemu pomalo, četvrti put

Već 14  dana sam u Sarajevu.

Svaki dan kažem sebi da ću se javiti na blog, ali vrijeme prodje za čas. Prva pomisao je bila da ste još u Los Angelesu poslije divnog priloga u kojem uživate sa svojom divnom kćerkom i psom (iz svog ratnog iskustva znam koliko se ta životinja može zavoljeti).

Onda sam pomislila da ste se vratili kući u možda hladnu zimu, koja smanjuje sve i psihičke i fizičke aktivnosti obzirom da blog već duže stoji jer se niko od  blogera ne javlja (januar je bio uvijek “kilav” mjesec zbog hiljadu stvari). Prvo se pomisli  kakva će biti sljedeća godina koja će trajati vrlo dugo, troškovi na kraju prošle bit će većini veći u željama nego u mogućnostima.

Povratak iz Amsterdama je bio neugodan. Avion iz Zagreba je trebao krenuti u 10 i 40 min a u Sarajevu smo trebali biti oko 15 sati.

Kasnio je 2 sata tako da smo morali čekati slijedeći za u 20 i 40. Niko nam nije dao nikakvo obaviještenje a u avionu se rekli da nam je odmah obezbijedjen novi u Zagrebu. Bila je čista laž. U tom avionu je bila jedna grupa mladih koji su se vraćali iz Istanbula. Tamo su bili 3 dana. Nisu imali direktan let iz Istanbula, jer je sve pred Novu godinu sve bilo davno rezervirano. Zato su otišli preko Zagreba. Tom varijantom su do Sarajeva u povratku putovali 12 sati u koji smo stigli oko 22 i 30, a let iz Sarajeva do Istanbula normalno traje sat i 45 minuta.

Onda je tih 8 i po sati čekanja skratio i olakšao jedan mladić koji je talenat kao Tarik Filipović. Imitacije su bile predivne. A i razni smiješni dogadjaji od nas sviju. Na gate-u na kojem smo čekali naš avion su stizali avione raznih avio kompanija. Svi su nas gledali i  mislili ko li smo. Većinom su bili stranci.

Sad sam odlučila da preporučim svim mladim iz regiona koji imaju sigurne poslove i bolju  egzistenciju da bježe u sve europske zemlje s davno uređenim sistemima.

Zbog toga ću ovaj prilog nastaviti uz “Riječi i slike”.

Pozdrav Saima


Moja dva unuka tražila da se uslikaju sa mnom. Nakon pola sata Darijan me zove u moju sobu. Otvaram vrata, svjetlo se pali, muzika svira i oni mi daju ovu čestitku koju su sami napravili na kompjuteru. To je za mene bio nezaboravan trenutak.

Moj najstariji unuk (9 godina) vrši pripremu za dolazak Frane sa porodicom iz Gruzije.
Za sviju sam uz pomoć kompjutera “odredio rezervacije “ ko će gdje sjediti.

Snaha bez prestanka kupovala cvijeće da ja uživam.


Zlatkov rodjendan 27.12. a Dorianov (Franin sin) 29.12. Proslavilo se oba dana.

Zlatkov mladji sin okupiran pandana koje kupuje u IKEA-i, uvijek samo za svoj džeparac.
Stariji bio okupiran dinosaurusima.

Moja snaha Zoe je morala otići po svoju mamu koja je bolesna da je dovede u novi stan koji ima i sobu za nju i mene. Iz Engleske je poslala ovu poruku koristeći transliter. Inače Vice je u svakom danu bio sa nama u najljepšim uspomenama. Ja sam morala otići jer je moj boravak u EU od šest mjeseci  sa BH pasošem istekao za 2019 god.

Kad sam došla u Holandiju, imala sam traumu od odvajanja otpada u razne kante. Nekad smo Vice i ja nešto znali nositi  sakriveno pa onda “ fiknuti “ u neki veliki kontejner na putu prema tramvaju. 
Kod Zlatka u njegovom kvartu sve se baca u jednu kantu. Kad je došao veliki kamion ja sam ga uslikala iz kuhinje. Sve,  pa čak i ove daske se ubacuju u kamion, i to se odmah melje. Zlatko kaže da se to poslije odvaja u nekim pogonima.

Labels:

Tuesday, December 31, 2019

Nova godina u Los Angelesu


Dok u Pittsburgh-u pada snijeg, čak ponekad prilično gust, u Los Angeles-u nebo gotovo bez oblačka, uz više nego prijatenih 23 stepena. Odluka da letimo u LA je donijeta iznenada, bez puno razmišljanja. Ella, kćerkin kućni ljubimac, je glavni razlog putovanja. Kod nas je već više od tri mjeseca i bilo je vrijeme da se vrati kući. Sanja nam predloži da mi dođemo do nje, umjesto da ona dolazi po Ellu, i tako prije nekoliko dana stigosmo u Kalifoniju koja nas je do sada uvijek dočekivala lijepim vremenom.

A lijepo vrijeme se treba koristiti, i mi to svaki dan činimo. Negdje poslije podneva prošetamo do plaže a onda plažom da restorana koji ima mali patio gdje se može sjesti s kućnim ljubimcima. Ella put odlično poznaje i više ne pravi probleme kao što je to radila kada smo zadnji put dolazili. Ovaj put ima i društvo, još jednog kućnog ljubimca kojeg je Sanja spasila od uspavljivanja. Harlow, kuja veoma slična Elli, je uglavnom Nerina briga, dok smo Ella i ja nerazdvojna kombinacija.

Kada stignemo do plaže, počinje igra. Ella i Harlow uživaju u ganjanju po pjesku a i nama dobro dođe da nam mišići na nogama ne zakržljaju. Hodanje po pijesku nas prilično umori ali je svakim danom sve lakše. Pauza uz kapućino ili čaj dobro dođe tako da se prikupi snage za povratak kući.

Prema vremenskoj prognozi, i narednih dana će biti lijepo i toplo, tako da ćemo nastaviti sa šetnjama.

A onda nas čeka povratak u Pittsburgh, zima, i temperature često ispod nule. I tako će biti par mjeseci, sve dok i u naše krajeve ne stigne toplije vrijeme. A lijepo bi bilo pobjeći od hladnoće, kao što smo to učinili ovaj put. Na tome već ozbiljno "radimo" i možda u skoroj budućnosti napravimo neke korake.

Dok se veče spušta nad LA-jom, i dok se i mi spremamo da dočekamo Novu 2020-tu, svim blogerima šeljemo najljepše želje uz jedan "topli" fotos tokom naše šetnje, da vas malo zagrije, naročito one kod kojih se zima ne šali.

Susret u Bostonu

U neka druga vremena ovakav susret bi bio zabilježen na blogu. Kako su se vremena promijenila, "slika i događaja" je sve manje. A ne bi bilo ni ove da Jasna ne posla Neri susret nekadašnjih komšija, ovaj put na neutralnom terenu. Tufekčići i Vujinići Novu godinu dočekuju kod kćerki, u Bostonu, a kako nam slika kaže, našli su se negdje na kavici.

I mi smo već nekoliko dana kod kćerke u Los Angelesu i idemo u Novu godinu uživajući u prekrasnom, sunčanom danu. Možda i ovdje padne kakva slika, jer se upravo spremamo na svakodnevnu šetnju plažom do obližnjeg kafića.

Labels:

Friday, December 27, 2019

Sretna Nova iz Kanade


Pozdrav blogerima 

Najljepše želje za Novu Godinu 

Dubravka sa familijom

Thursday, December 26, 2019

Sretan Božić i Nova Godina

Dragi blogeri sretan vam Bozic koji god slavite!



Zelim vama i vasim obiteljima mnogo srece i radosti u Novoj godini.




Sreca i radost znaci da vas prati dobro zdravlje, mir i uspjeh!

Hvala Saimi i Aljosi.

Nataša



SVIMA ŽELIMO LIJEPE I UGODNE PREDSTOJĆE PRAZNIKE KAO I MNOGO SREĆE

I DOBROG ZDRAVLJA U NOVOJ 2020. GODINI!!!!!!!!!





Slijepčevići

Sunday, December 22, 2019

Novi Komentari i linkovi


Co - Od svega po malo, treći put

Saturday, December 21, 2019

Od svega po malo, treći put


Danas se navršilo 18 dana od kada sam u Hagu kod Zlatka i njegove porodice.

Nevjerovatno je ali čini mi se kao da sam došla prije dva dana. Sve toliko brzo prolazi da ne znam da li je to zbog naših godina ili tempa života koji u ovom zapadnom svijetu osjetim u svakom trenutku.

Došla sam kasno naveč ekad su moji unuci spavali
 i ovo je bilo prvo jutro
Naše generacije u Sarajevu još uvijek imaju onaj nas “ pohiti  polako”. Moji unuci idu do tri sata u školu a onda do šest su u produženom boravku. Ja obavezno idem po njih u tri i vodim ih kući. Oni izlaze oko 8 i 15 a ja nisam napustila moj i Vicin običaj. Prvo dalmatinska travarica, čaj, pa kafa.

Onda blizu kuće jedan ugodan prizemni ali dug šoping centar. Širok, ali po sredini postavljene starinske parkovske klupe. Puno usamljenih žena sjede i posmatraju ljude koji prolaze. Ja sjednem poslije obavljene kupovine i odmah do mene sjednu od jedne do tri. Ne znam da li su usamljene ili radoznale ali odmah počnu konverzaciju na holandskom. Ja objasnim da govorim njemački (za koji mi se čini da ga znam bolje nego ranije), Ne znam je li i to znak da možda negdje blizu čuči Ajshajmer.

Pokupujem sto sam smislila za ručak .

Ovo je prvi dolazak po njih u školu.
Stariji je tri dana folirao kašalj bio sa mnom kod kuce
Stariji unuk je rekao ovak : “Kad ja kažem da baki ukusno kuha vi kažete da je to zato što su u Sarajevu i Rakovom selu bolji proizvodi nego u Holandiji. A baka sad kupuje holanske proizvode pa je opet sve ukusno.”

Mladji rekao ocu:  “Ja se radujem kad idem kući da vidim šta je baka spremila za ručak”.

Svi su sa mobitelima. Stariji  koristi očev kompjuter na stolu i namjesti prevodioca - s govorom i o svemu razgovaramo samo putem glasa i u svemu mi pomaže.

Starijem samo dolaze prijateljice kući da se igraju
Svaku veće kažem sebi da ću napisati komentare na blog ali ne uspijem. Preskočila sam prilog o Coovom  boravku u bolnici. Bilo mi je drago zbog toga jer je u istom napisao da je dobro i da ide kući.

Obzirom da se dosta nakupilo odlučih se za prilog.

Sa mnom  je u osmogodišnju školu “Zmaj Jova” išao Mirza Cardžić. Stanovao je na Hisetima. Meni je u mom sjećanju ostao kao prvi u redu na vašoj slici . Voljela bi znati je li se varam ili sam ga zaista upamtila.

Zagovor sa Franinim sinom na tabletu
 u Tbilisiju Gruzija Dolaze u subotu i oni u Holandiju
Natašin prilog me jako obradovao. Obzirom da sam cjeli život sa sestrom istoričarkom umjetnosti (uža specijalnost savremena moderna umjetnost, direktorica Umjetničke galerije BiH), Natašine slike mi se čine takve da bi dobile visoku ocjenu . Sigurna sam da ne griješim. Želim joj da sto duže uživa u sreći s unukom i talentu koji posjeduje.

Mladji unuk u šopinga odveo mamu u cvjećari
 i kupio veliki buket ruža za baku
Pročitala sam i Coov komentar o Mazalici i pomislila koliko je stotina Mazalica na svim stranama u ovoj napaćenoj zemlji. Onda nosali javno “tefter” pod pazuhom a sada im je umemorisan u glavi da čine štetu narodu i državi.

24. novembra se u Sarajevu slavio Republike. Upalila sam TV i vidjela da kod Vječne vatre u Sarajevu,  sa spomen pločom oslobodiocima Sarajeva poslije II svjetskog rata, stoji Babin glupan ( nek oproste obožavaoci carske dinastije) i uči Fatihu.

Kao da su to sve bili sami muslimani. Ja uslikala sa TV jer što se ne uslika kao da nije ni bilo.

Odmah iza rata glavna psovka djece je bila “hebo  te Tito”. Nije se smjelo spomenuti partizane, a sad to mu glavno. Mazalica bilo i uvijek će biti.

Šaljem vam i nekoliko fotografija.

Svima takodje želim sretne nadolazeće praznike.

Pozdrav Saima

Ja i moja Zoe same u šopingu i na vrućoj čokoladi u kafeteriji u centru Haga

Mogla bi živjeti u Hagu samo i radi jeftinog cvijeća Da ne spominjem hiljadu ljepota

Ne ide bas uz ovaj prilog ali i lijepo i ružno su sastavni dio naših života
(ovo sve moj licni stav)  - izborili smo se za demokraciju


Labels:

Saturday, December 07, 2019

Javila se Nataša


Dragi blogeri, dugo se nisam javljala, a najmanje sam ocekivala da ce ovakav prilog i komentar biti povod mom javljanju. 

Moram priznati da se ne sjecam da je kasnjenje od par minuta na posao bio razlog za pokretanje inicijative o mom politickom kaznjavanju. Priznajem da je kasnjenja bilo, najcesce s razlogom, iako mi je to tesko prihvatiti jer u principu ne kasnim, sto znaju svi koji me poznaju. Mrzim kasnjenje, obicno dolazim desetak minuta ranije i radije cu cekati nego kasniti.  Ne pravdam se, vec razmisljam o tome s cudjenjem i s podosta pitanja koja si postavljam.

Ono sto im je smetalo je bila moja sposobnost da ih uvijek “procitam”, meni nisu mogli prodavati maglu, i nisam se ustrucavala to reci.

Nemam sto vise dodati, sve je receno i poznato. Iz doba kada sam radila u RC mogu jedino reci za Mazalicu i njegovu “druzbu” - LJIGAVCI, a potvrdjuje se da iver ne pada daleko od debla.

Ono sto se od 1990. god dogadjalo i dogadja ima mnogo tezu kvalifikaciju, ali to ostavljam Banjalucanima.

Za drage banjalucke poznanike, prijatelji to znaju, dobro sam, aktivna kao uvijek, sretna sam baka.

Susrecem se povremeno s Banjalucanima, s nekima sam u stalnoj
vezi, no vrijeme i okupiranost novim obavezama cine svoje, udaljavaju me od grada i problema s kojima se grad nosi. Organizam, sto smo stariji, nesvjesno izabire put sjecanja lijepih dogadjanja u njemu i bijeg od zlocinackih poduhvata. 

Previse je trauma u bivsem ali i sadasnjem okruzenju. Mora se prezivjeti koliko-toliko zdrav i normalan!

Srdacan pozdrav dragim blogerima s kojima sam na ovim stranicama provela nekoliko lijepih godina.

Natasa

Da me se prisjetite.
S ovogodisnjih izlozaba:Povodom 8.marta


UZ SEGIN KOMENTAR

Čestitka za baku i deku


Labels: