SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, May 21, 2022

Kathleen i Nick Cafardi

Kada sam u oktobru 94. dobio posao na Duquesne univerzitetu u Pittsburghu nisam znao da ću tu dočekati penziju a još manje da će mi godine provedene u toj instituciji ostati u lijepom sjećanju, čak ljepšem i od vremena provedenog u Profesionali SOUR-a Rudi Čajavec. Taj događaj je imao ogromno značenje za naš život u USA gdje smo stigli nakon godine izbjegličkog preživljavanja u Zagrebu. Posao u struci nam je omogućio da kasnije kupimo auto, kuću, da se skućimo i da počnemo normalan život u zemlji velikih bogatstava ali i siromaštva. Bio je to iskorak iz tmurne stvarnosti u koju su nas gurnule naše dojučerašnje komšije, radne kolege, sugrađani i poneki „prijatelj“, stajući na stranu snaga prošlosti koje su nam godinama radile iza leđa, ostvarujući planove stvorene u glavama najgorih među njima.

Na univerzitetu sam upoznao mnoge, znali su me na svim fakultetima, osjećao sam se kao kod kuće. Uspostavio sam prijateljske odnose s mnogima, od sekretarica, radnika na održavanju, do dekana i predsjednika univerziteta. Ljudi su cijenili moju pomoć, dajući mi to na znanje a to je kod mene stvaralo osjećaj zahvalnosti i ponosa jer se sav moj trud uložen u obrazovanje, sve moje iskustvo stečeno na poslu, pokazali kao ispravni odnos prema životu jer sam bio prihvaćen i u zemlji hiljadama kilometara udaljenoj od rodnog grada i jako različitoj od one iz koje sam na silu istjeran.

Duquesne University sam nakon tri godine na kratko napustio zbog jedne osobe koja se zaposlila u našoj grupi i koja je uspjela pokvariti harmoniju koja je do tada vladala ali sam se vratio brzo, na nagovor direktora i zamjenika direktora biblioteke pravnog fakulteta, gdje sam ostao do odlaska u penziju. Tu sam proveo nezaboravnih 15 godina brinući se da fakultet ne zaostaje u primjeni novih tehnologija u odnosu na druge pravne fakultete u USA s kojima se morao boriti za svakog studenta. Za tih 15 godina fakultet je promijenio tri dekana a ja sam imao sreću da su sva trojica izuzetno cijenila moj rad, dajući mi potpuno odriješene ruke u poslu kojim sam se bavio. Sa svom trojicom sam uspostavio prijateljske odnose, osjećajući se kao da se poznajemo godinama.

Nicholas Cafardi je bio dekan pravnog fakulteta kada sam se vratio nazad na univerzitet. Kada su me iz biblioteke fakulteta zvali i ponudili posao menadžara informacionih tehnologija, Nick je dao odriješene ruke direktoru biblioteke da ugovara uvjete. A ja sam samo tražio da mi plata bude ista koliku sam imao na mjestu Systems Operations Managera u DT Watsonu jer sam znao da se vraćam u sredinu u kojoj će mi biti lijepo i gdje sam planirao da ostanem do penzije. Kako biblioteka nije imala dovoljno novca u svom budžetu za novootvorenu poziciju, Nick je odmah izdvojio dodatne pare iz budžeta fakulteta i ja sam se u vrlo kratkom roku ponovo našao u poznatoj sredini koja mi je ostala u lijepom sjećanju.

Svi zaposleni na fakultetu su bili sretni što sam se vratio jer sam im, prije odlaska s univerziteta, pomagao da riješe probleme s kojim su se susretali koristeći računare u svom svakodnevnom poslu. Probleme sam u većini slučajeva rješavao brzo, koristeći se znanjima i iskustvom stečenim u starom kraju a oni su to izuzetno cijenili.

Sjećam se kada me je jednom prilikom dekan Cafardi zamolio da mu pomognem oko problema koje je s bezžičnom mrežom imao kod kuće. Dok smo se vozili prema njegovoj kući koja je bila prilično daleko od univerziteta u jednom trenutku mi reče: „Milane, ti nemaš pojma koliko smo srećni što si prihvatio posao. Mark (osoba koje je prije mog dolaska bila zadužena za tehnologiju) je bio jako loš u svom poslu, probleme nije mogao riješiti danima i obično je morao tražiti pomoć od ručunarskog centra univerziteta a od kada si ti došao sve se rješava brzo i naši poslovi ne kasne.“

Još prije nego što sam otišao u penziju znao sam da je Nick kupio kuću u Italiji i da tamo provodi ljeta. Ponekad smo pričali o tome i ja sam mu spominjao Jadran i hrvatsku obalu ni ne sluteći da ćemo se jednog dana sresti upravo tu.

Prije nešto više od mjesec dana preko Messengera mi se javi Kathleen, Nickova supruga, i reče mi da dolaze u Hrvatsku i da bi željela da se sretnemo. S Kathleen sam bio u kontaktu preko facebooka gdje smo često izmjenjivali komentare. Iako dolazimo iz potpuno razlićitih sredina, Kathleen i ja imamo identične stavove o životu i slažemo se gotovo u svemu. Naše prijateljstvo je posebno učvrstio Trump protiv koga se Kathleen borila, i još uvijek bori, ulazeći u žustre rasprave sa svojim prijateljicama koje ga podržavaju, služeći se raznim argumentima, krijući istinu da iza svega stoji rasizam i mržnja prema crncima. Podsjetilo me to na neke moje „prijatelje“ i poznanike koji su prihvatili politiku Slobodana Miloševića i srpskih nacionalista, služeći se raznim objašnjenjima, ne želeći priznati da je u pitanju bolesni nacionalizam i fašizam.

Prije par dana su Kathleen i Nick tokom svoje posjete Hrvatskoj stigli u Pulu, smjestivši se u hotelu Park Plaža na suprotnoj strani našeg zaljeva. Družili smo se tri dana. Jedno popodne smo ih pozvali na ručak kod nas, drugi dan smo večerali u restoranu Bonaca s prekrasnim pogledom na otvoreno more, a zadnji dan smo posjetili Fažanu gdje smo uživali u razgledavanju tog malog ribarskog mjesta, šetnji uz nepreglednu plažu i na kraju ručali u restoranu Stara Konoba u luci. Druženje je proteklo u živom razgovoru a razgovarali smo o svemu: o našim danima u USA, dešavanjima u Bosni tokom zadnjeg rata, životu u našim novim sredinama, ratu u Ukrajini, planovima za budućnost. Kathleen i Nick svaki boravak u Italiji koriste za putovanja po Evropi i već su obišli mnoge države i mjesta. Hrvatska im se jako svidjela i obećali su nam da će sigurno ponovo doći jer su oduševljeni onim što su vidjeli. I nas su pozvali da ih posjetimo u njihovom ljetnom boravištu što smo, naravno, prihvatili, nadajući se da će nas zdravlje poslužiti.

Naši gosti su se nakon četiri dana posjete Puli vratili nazad u Italiju a mi smo se vratili u našu svakodnevicu zadovoljni što smo imali priliku da se družimo s ljudima koji su ostavili lijepu uspomenu na naš život u sredini koja nas je prihvatila kada nam je bilo najteže. Da nije bilo ljudi kao što su Nick i Kathleen, ko zna kakve bi uspomene ponijeli iz države gdje je linija između sreće i nesreće jako tanka. Mi je, na našu sreću, nismo prekoračili zahvaljujući ljudima kao što su njih dvoje i koji su nas prihvatili otvorenih ruku i srca.

Tuesday, April 26, 2022

Uskrs u Sloveniji

U našoj se kući Uskrs slavio od kada znam za sebe. Bilo je to u ono vrijeme koji sada mnogi nazivaju tamnicom naroda kada se, kako oni kažu, nije smjelo ići u crkvu i slaviti vjerske blagdane. Govore to uglavnom oni koji su bili članove partije, čije su redove brzo zamijenili nacionalističkim, ubivši se tvrdeći da je bilo tako, kao da nas nema koji smo rođeni u to prednacionalističko doba i znamo kako se tada živjelo.

Kada smo 94. završili u Americi, u kojoj se katolički praznici praznuju kao državni, Uskrs smo obilježavali zbog djece jer ih je to podsjećalo na sretno djetinjstvo, iako nismo religiozni i s crkvom nemamo ama baš nikakve veze.

Ove godine smo Uskrs proslavili u Sloveniji, kod kume Marine, koja je Uskrs slavila i u doba kada je to bilo „zabranjeno“, u krugu mnogobrojne familije, kako je to bilo nekada. I farbana jaja su se tucala, kao što smo to radili mi djeca iz komšiluka, trudeći se da naše jaje bude najjače, koristeći se raznim smicalicama da pobijedimo u toj naivnoj dječijoj igri.

Posjetu kumi Marini smo iskoristili da uživamo u prirodnim ljepotama Slovenije, bivše republike bivše nam države, koja je uvijek, a još više sada, dokazuje kako sredina u kojoj živimo može biti uređena i lijepa ako se oni koji u njoj žive odnose prema njoj s pažnjom u ljubavlju. Uređenost slovenačkih mjesta i sela nas je oduševila, tjerajući nas na razmišljanje kako je to moguće, poredeći je s gradom i republikom u kojoj smo se rodili i proživjeli više od pola života. Biće da je do naroda i njegove prosvjećenosti, ili bolje reći zatucanosti, jer inače nema nikakvog drugog objašnjenja za ono što je napravljeno od Bosne, gdje se od zapuštenosti i kiča njene prirodne ljepote umanjuju ili gube.

Zahvaljujući kuminoj kćerci Andrei, dva dana smo proveli planinareći slovenačkim visovima, testirajući našu izdržljivost i kondiciju. Nije nam bilo lako. Godine čine svoje. Iako tamo gdje sada živimo svaki dan hodamo sat do sat i pol, penjanje strmim planinskim stazama nije bilo lako. Najbolji znak je bio pritisak u prsima, upozorenje koje je odašiljalo srce da se uspori inače će otkazati poslušnost. Shvatili smo da se zašlo u godine kada čovjek mora biti oprezan i osluškivati signale koje nam naše tijelo šalje.

Prvo smo se penjali do crkvice Svetog Jakoba iznad Predvora kod Kranja gdje se nalazi i mali restoran s čije terase se pruža prekrasan pogled na dolinu odakle smo krenuli. Pogled je pucao čak do kumine kuće na jednoj strani i do Ljubljane na drugoj.

Na dan našeg povratka u Pulu Andrea nas je vodila na još jedno planinarenje. Ovaj put cilj je bila kapelica svete Lucije na brdu iznad mjestašca Vitovlje. Uz put smo sretali druge planinare koji su se vraćali s pohoda a po našem dolasku na vrh smo ih sreli poprilično. Slovenci vole da planinare i to je bilo vidljivo na svakom koraku. Lijepa je to navika koja se ovdje upražnjava kad god je to moguće. Hodanje po čistom zraku i penjanje na mnogobrojne visove sigurno ne mogu naškoditi i dobro je što to Slovenci upražnjiji još od malih nogu.

Nakon povratka u dolinu Andrea nas je skoro sat vremena vozala kroz slovenačka sela gdje je u oči upadala, kako ljepota, tako i uređenost. Cilj je bio restoran u nekom od manjih mjesta čijeg se imena ne sjećam gdje smo jeli veoma ukusnu hranu u odlično lokalno vino. I na kraju zasladili odličnim kolačima.

Rastali smo se na parkingu restorana. Naši domaćini su otišli put Ljubljane a mi smo nastavili prema Kopru i Hrvatskoj. Bilo je to jedno lijepo druženje koje ćemo morati ponoviti. Naravno, ako nam nešto drugo ne poremeti planove.







Labels:

Monday, April 25, 2022

Novi Komentari i linkovi

Saturday, April 23, 2022

Naše komšije Kose

Zgrada u kojoj smo se skrasili, na par minuta od lijepe šljunkovite plaže, ima samo par stalnih stanara, onih koji tu žive cijelu godinu. Ostali stanovi se izdaju turistima ili su njihovi vlasnici osobe koje dio godine žive u nekoj od država Evrope a ljeti, ili za praznika, dolaze da uživaju u ljepotama Istre i Jadrana.

Stan s naše desne strane, gledajući prema vrtu, je prošle godine stavljen na prodaju. Njegovi vlasnici, koji su kao kompenzaciju za zemlju na kojoj je zgrada izgrađena dobili nekoliko stanova, su odlučili da svoj ulog unovče. Izabrali su pravo vrijeme jer je potražnja za stanovima u Istri velika i sve što se stavi na market ode veoma brzo.

Tako je bilo i sa ovim stanom. Od vlasnika, s kojim smo za ovo vrijeme od kako smo ovdje, uspostavili prijateljski kontakt, saznasmo da je kupac Bosanac, kako reče neki Koso. Reče nam da živi u Švicarskoj. Nije nas to iznenadilo jer Bosanaca je u Istri toliko pa ih srećemo na svakom koraku. Gotovo svi majstori koje smo angažirali su iz Bosne a u trgovinama ih prepoznajemo po govoru i ponašanju, jer su glasniji od domaćina. U našem ulazu, od četiri familije koje tu stalno žive, pored nas još dvije su porijeklom iz Bosne a tu je i Adnan koji u stan navraća povremeno jer živi i radi u Bosni.

Prije nešto više od mjesec dana upoznasmo naše nove komšije. Jasna i Enver Koso. U prvom momentu nismo znali o kome se radi ali kroz razgovor saznasmo da je Jasna studirala na Tehničkom fakultetu u Banjaluci a Enver igrao rukomet u banjalučkom Borcu. Tada mi proradiše klikeri. Sjetih se Envera Kose, talentiranog krila Borca koji je u naš grad stigao iz Goražda. Svojim dobrim igrama je privukao pažnju i selektora jugoslavenske reprezentacije pa je bio član ekipe koja je učestvovala na olimpijskim igrama u Moskvi.

Kose oko 40 godina žive u Švicarskoj a u Istru dolaze godinama i poznaju je kao svoj džep. Tu su stekle mnoge prijatelje a vrlo brzo mi je postalo jasno zašto. Za kratko vrijeme od kada smo se upoznali pokazale su se kao prava raja. Od prvog momenta smo uspostavili prijateljski odnos kao da se znamo godinama. Išlo se na makijata u Yes-u, ručak u odličnom restoranu u koji svraćaju kada su u Puli, na vino u Poreč, vlasništvo jednog od njihovih istarskih prijatelja. Veoma su društveni i vrlo lako uspostavljaju poznanstva.

Nakon kratke posjete koje su iskoristili da urede stan po svom ukusu Kose su se vratile u Švicarsku. U Pješčanu uvalu se vraćaju u maju, kada se vrijeme još više proljepša i kada je lijepo boraviti u Istri prije navale turista. Radujemo se njihovom dolasku jer osjećamo da smo imali sreću s još jednim komšijama u sredini koja je još uvijek nova za nas i gdje ćemo provesti ostatak naših života. A dobar komšija je, kako kažu naši stari, često vrijedniji od familije.

Wednesday, April 20, 2022

Susret nakon skoro 40 godina

Mirjana i Željko Stančić su još prije „odbrambeno oslobodilačkog rata“ Banjaluku zamijenili Kranjem i tu dočekali penzije. Jedni su od rijetkih koji su grad napustili prije događaja koji su na nas, koji smo u njemu dočekali početak „oslobađanja“, ostavili trajne posljedice. Znali su kuda idu i šta ih tamo čeka dok je većina nas koji smo grad morali napistiti zbog aktivnosti „oslobodioca“ nije znalo šta nam nosi sutra. Srećom, zahvaljujući odnosu prema životu, znanju i iskustvu, većina se dobro snašla pa sada, u ova penzionerska vremena, putuje i susreće se sa starim prijateljima i poznanicima čista obraza i bez mrlja na savjesti.

Našu kratku posjetu Sloveniji smo iskoristili da se sretnemo sa Mirjanom i Željkom nakon skoro 40 godina. Naše druženje je prošlo u razgovoru o sadašnjosti ali i o danima koji su prošli od našeg zadnjeg druženja, čini mi se u našem stanu povodom rođenja nađe kćerke. Iako su, kao i mi, već odavno u „zrelim“ godinama, i iako im uvijek nije bilo lako, kao ni nama svima, oboje se odlično drže. Još uvijek su aktivni pa, iako žive u stanu, čak obrađuju vrt u kojem uživaju i gdje provode dosta vremena. Slovenija je, ako je suditi po svemu što o njoj znamo i šta smo vidjeli, uređena zemlja i siguran sam da su Stančići u ta davna vremena napravili pravi potez odlazeći iz grada koji bih ih ionako natjerao na odlazak.

Naše druženje je bilo kratko ali je pao dogovor da se viđamo češće sada kada nas dijeli manje od tri sata vožnje autom.  

Uz prilog sam zakačio i par slika napravljenih na terasi hotela uz malo jezeru u blizini Kranja. Iako su se na nebu nešto ranije pojavili tmurni oblaci, nisu nam mogli pokvariti raspoloženje. Izrazi naših lica govore sve.

Labels:

Saturday, March 05, 2022

Nemojte poslije da niste znali

Rat u Ukrajini traje već nekoliko dana i kraj mu se ne nazire. Dogodilo se ono što je malo ko očekivao: Putin je napao bivšu članicu SSSR-a iako je prije petnaestak dana uvjeravao svijet da se to neće dogoditi.

Iako mi se kao političar nikada nije sviđao zbog načina na koji opstaje na čelu Rusije (izmjene zakona i represije prema političkim protivnicima), smatrao sam da se radi o relativno razumnom čovjeku koji radi to što radi kako bi se održao na vlasti i, naravno, kako bi se još više obogatio. Rade to mnogi političari u svijetu gdje demokratiju koriste kao paravan za enormno bogaćenje na račun običnog svijeta. Iako je očigledno da i Putin pripada toj grupi nisam očekivao da bi mogao povući potez koji bi svijet mogao uvesti u 3. svjetski rat.

Gledao sam njegovo obraćanje javnosti vezano za priznavanje Ukrajinskih pokrajina koje su proglasile nezavisnost više puta i zaključio da se radi o osobi koja je, ili izgubila osjećaj realnosti zbog dugogodišnjeg položaja na čelu jedne od ekonomski i vojno najjačih država svijeta, ili mu „sve ovce nisu na broju“, što bi naši stari rekli za osobu koja nije normalna. Kada je prije nekoliko dana izjavio da je izdao naređenje za podizanje borbene gotovosti vojnih formacija koje kontroliraju nuklearni arsenal na najviši nivo, moja bojazan da bi svijet zaista mogao uću u 3. svjetski rat s nesagledivim posljedicama za čovječanstvo je postala još veća. Njegovi potezi i rezonovanje se ne razlikuju od poteza Hitlera za kojeg znamo šta je uradio krajem 30-tih prošlog stoljeća.

Rat u Ukrajini za mene ima još jednu važnu komponentu. Naime, naše prve komšije su majka i sin iz Ukrajine. Kupili apartman do našeg pa smo se ljetos sprijateljili. Evgenij je dijete iz mješanog braka: mama mu je Ruskinja a otac, koji je prije par godina umro od raka, Ukrajinac. Kada smo se krajem ljeta rastajali ni u snu nismo mogli pomisliti da će se naći u vrtlogu rata za koji je teško predvidjeti kada će završiti i s kojim posljedicama. Preko Vibera i emaila smo uspjeli uspostaviti kontakt s njima tako da neke informacije dobijamo iz prve ruke što je današnje doba Interneta i socijalnih mreža veoma važno. U mnoštvu informacija koje kolaju medijima teško je razlučiti šta je istina a šta nije.

Evgenij i njegova majka su, prije početka agresije, uspjeli prebaciti neke stvari u Varšavu gdje također imaju stan ali su se vratili nazad u Kijev zbog Evgenijevih bake i djeda s očeve strane. Rat ih je zatekao u Kijevu kojeg su uspjeli napustiti i sada se nalaze negdje u zapadnom dijelu Ukrajine. Evgenij se pridružio dobrovoljcima koji brane zemlju a po njegovim riječima situacija u Ukrajini je veoma ozbiljna. Kaže nam da ne vjerujemo Putinovim riječima i da su ukrajinski gradovi pod totalnim, razarajućim napadima ruskih snaga s nesagledivim posljedicama. Spominje i napad na nuklearnu elektranu i njegovu bojazan da bi se mogla dogoditi nezamisliva katastrofa. Isto tako kaže da je ukrajinski narod izuzetno hrabar i da se veliki broj uključio u odbranu domovine. Čini mu se da se sada, po prvi put, osjećaju kao jedna nacija. Kaže da im je podrška iz Evrope i svijeta veoma važna i moli nas da se na sve moguće načine uključimo u aktivnosti koje bi mogle pomoći da se rat što prije zaustavi.

O Putinu i ratu u Ukrajini sigurno ne bih pisao na blogu jer je on prvenstveno posvećen Banjaluci, Bosni i našoj raji, da se na društvenim mrežama nije oglasila jedna moja bivša radna kolegica. Radi se o Dušanki Majkić, poslaniku manjeg blentiteta u Domu naroda B i H, čija izjava pokazuje stanje duha koji vlada u glavama pojedinaca s kojima smo nekada radili, bili komšije i družili se.

Ta ljudska nakarada, i moralna i fizička, koje bi se malo dijete, ako bi je negdje slučajno srelo, prepalo, prijeti. Kome? Bosni i Hercegovini, odnosno svim onima izvan manjeg blentiteta koje, kako Majkićka kaže, čeka sudbina Ukrajine zbog toga što podržavaju ulazak Bosne u NATO. Jer, po Putinovoj, i izjavi Majkićke, glavni razlog zbog kojeg je Rusija napravila invaziju na Ukrajinu je upravo želja Ukrajine da postane članica NATO-a. „Nemojte poslije da niste znali!“, kaže Majkićka, žena koja je kao i mnogi drugi koje poznajemo, prijeratnu partijsku knjižicu i „borbu za bratstvo i jedinstvo“ zamijenila mržnjom prema onima koji ne pripadaju „njenom narodu“. Do pokazuje često, u svojim objavama i istupima, što joj pomaže da godinama stvalja u džep popriličnu svotu KM-ova dok većina običnog svijeta jedva sastavlja kraj s krajem.

Mi koji smo imali priliku da poznajemo Majkićku iz vremena dok je radila u Profesionali znali smo o kakvoj se osobi radi ali nismo mogli znati da se ljudsko biće može spustiti tako nisko. A još nam je teže shvatiti mentalni sklop osobe koja drugima može prijetiti ratom nakon svega onoga što se kod nas početkom devedesetih prošlog stoljeća desilo.

Možda je izjava Majkićke stvar dogovora s njenim šefom, diplomiranim mesarom iz Mrčajevaca (ili kako se već njegovo rodno selo zove), je je on nedavno išao na razgovor s Putinom gdje je, čini se to očiglednim, dobio informacije šta će se s Ukrajinom dogoditi i šta on mora u određenom momentu učiniti. Nešto je ovih zadnjih dana previše tih. Nema onih njegovih bahatih izjava i vrijeđanja kojim nas je bombardirao gotovo svakodnevno. Možda je iskoristio Majkićku da nagovijesti šta će se u Bosni dogoditi ako Bosna pokuša da postane članica NATO-a.

Čitajući Majkićkinu objavu pitam se kako je moguće da smo bili tako naivni da nismo mogli osjetiti s kakvim osobama živimo i radimo. Ako to nismo mogli tada, još će biti čudnije ako to ne shvatimo sada nakon gorkog iskustva koje smo imali.

Dok u toploj sobi pišem ovaj tekst, često pomislim na nove komšije, posebno na Evgenija, advokata po struci, koji sada negdje na zapadu Ukrajine, na hladnoći, s oružjem u ruci, čeka napad moćne ruske armije, spreman da odbrani svoju domovinu od ludaka kao što je Putin. I pitam se kada će se narod u Bosni osloboditi luđaka kao što je Majkićka koja im prijeti istom sudbinom.

Thursday, March 03, 2022

Sarajevo - Ukrajina

Trideset godina stvarna istina o odbrani Sarajeva još ne izlazi na vidjelo u mnogim zemljama svijeta. Šaljem ove slike koje sam stavila na oglasnu tablu u mom haustoru. Prvi put u 30 godina. Ova odbrana je 30 godina tabu tema najvjerovatnije zbog odredjenih članova SDA koji su se dogovorili mnogo prije rata o podjeli Sarajeva, kao i Mostara, i da je uspjelo, odavno ne bi bilo države B i H. Alija je trebao biti reis. To danas smatra najveći broj nas patriota Bosanaca i Hercegovaca. Imali smo istu sudbinu kao naš Tito. Kad se razbolio i ostario oko njega su se skupili banditi i nacionalisti iz svih republika i davali mu lažne informacije spremajući se za raspad Jugoslavije.

Tako je i rahmetli Alija istinski vjernik i pošten čovjek imao oko sebe ove današnje nacionaliste i mnoge kriminalce i mnoge lažove. Mi nismo imali nikakve pomoći na Lorisu već smo se sami prozvali Armijom jer smo znali da se s lažima i propagandom, i onda i danas, ima najviše uspjeha kod naivnih naroda. Ljudi koji ovo kriju su sigurno sebe branili zbog neuspješnog plana o podjeli Sarajeva i optuživali za krivce nas s Trga Pere Kosorića. Jedino priznanje koje smo dobili je promjena imena na Trg Heroja. To je i danas najzapušteniji dio Novog Sarajeva. 

Miro Lazović je bio u Dejtonu kao sudionik. Prvog marta je imao interviju na TV N1 i ispričao da je tražio da se unese u zakon zabrana prodaje nekretnina u Bosni prvih pet godina. Smatrao je da će se za to vrijeme ljudi vraćati u svoje gradove i na svoja ognjišta. Alija mu je rekao da je jedino važno da se završi rat a da se o tome može poslije dogovarati.

Možda sam ovo već ranije poslala ali nije na odmet.
Moj unuk iz Engleske u Tbilisiju, Gruzija u školi trebao napisati nešto
o sebi. Napisao ovo a ima gene nekoliko država.

Pozdrav iz omiljenog svjetskog grada u koji se broj zadovoljnih turista iz cijelog svijeta sve više i više povećava. Dobro došli svi ljudi širokog srca da se sami uvjere u dušu ovog grada.

Pozdrav Saima

Labels: