Novi Komentari i linkovi

Saima - Nedostatak inspiracije

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Nedostatak inspiracije

 ... me drži od priloga “Pa recite da niste znali”. Napisala sam jako dug komentar na ovaj prilog, možda iste dužine kao Milanov prilog, ali nisam kliknula na “zalijepi” i novi poziv na tablet je učinio da komentara nestane. Dugo vremena me to drži u jednom bezvazdušnom stanju što nikad ne mogu ništa sto napišem ponoviti, jer pišem sve u jednom dahu kad mi tema dodje. Sad nekad budem u dilemi da li je to dobro što se tako desilo. Bila sam baš toliko ogorčena na toliki tekst o jednoj osobi koja ne zaslužuje da je se u današnje vrijeme uopšte pomene u ovoj našoj državi.  Onda sam bila i na neki način ljuta na tebe što si tu temu stavio uopste na blog.

Danas je najgore vrijeme u BiH. Svi vi koji ste morali napuštati Banjaluku odlazili ste porodično, preživljavali ste nedostatak materijalnog obezbijedjenja za život a svo vaše bogastvo ostavljali likovima iz raznih vukojebina koji tako nešto ni u snu nisu zamišljali.

Kod nas u Sarajevu su naše komšije Srbijanci odlazili “na sedam dana” takodje iz svojih punih stanova. I u te stanove su ulazili “bošnjački” likovi (nikad nisam prihvatila taj izmišljeni naziv za sebe), iz raznih vukojebina i poslije rata svi se predstavljali borcima Armije BiH i tako osvajali prazne stanove i ostvarivali i penzije. Nedavno je predsjednik boračke organizacije rekao da ima 50.000 hiljada takvih. Da je to bilo tako Sarajevo bi se oslobodilo brzo i lako uništilo svu artiljeriju bivše JNA a odbrana Sarajeva ne bi trajala skori četiri godine sa minimalnim oružjem.

Po meni najpametniji čovjek profesor Slavo Kukić iz Mostara je rekao da je 91 godine bio dogovoreni rat u kojem je svaki vodja svog naroda stavio metu na ledja i metak na čelo svom narodu da bi bogastvo i ljepotu BiH rasturilo na tri djela i poklonili Srbiji i Hrvatskoj a Palestinu ostavili muslimanskim vodjama kojima bi to odgovaralo. Danas bi debil Bakir Izetbegović hodao po svijetu kao Jaser Arafat sa svojom hanumom. Izjava da će Bosne biti dok su pune džamije, koju je rekao isti tipus, doveo je normalne gradjane do stanja bijesa, šoka, beznadj i depresije. Da je bar rekao pune tvornica fakulteta, nekadašnje sloge Bosansko hercegovačkog Naroda, svih religija koje su naslijedili od svojih pradjedova i roditelja.

Bila sam na proslavi 55 godina na mature. Oni koji smo došli proveli smo skoro cijeli dan zajedno u lijepom raspoloženju. Imali smo tri profesionalna muzičara. Ja sam moralo oko 8 sati jedva isposlovati fajront. Pitala sam muzičare da li smiju ovo završiti s pjesmom “Bosni moja divna mila”. Odgovor je bio potvrdan a oni su još dodali pjesmu ”Bosa Mara Bosnu pregazila”.

Nakon svega sam nesretna i bit ću zauvjek i svaki put kad saznam da su mnogi uspješni naši Banjalučanini pokupovali stanove u Hrvatskoj i  Srbiji. Pričaju o ratu i kritikuju. Samo onima koji su se vratili u Banjaluku i kupili stanove izražavam duboko poštovanje zbog ljubavi prema svojoj domovini i patriotizmu.

Srdačan pozdrav Saima

Aidin rođendan

Pula je, kao i ostala mjesta u Istri, već odavno sredina u kojoj se može sresti mnogo bivših Banjalučana koji su ovaj dio Hrvatske odabrali kao mjesto u kojoj provode svoje penzionerske dane. Znali smo to i prije nego što smo se i mi odlučili na taj korak a svakim danom se još više uvjeravamo da je tako jer saznajemo za neka nova poznata imena koja žive na ovim prostorima. Ponekad pomislim da je veća šansa da ću u Puli i okolini sresti nekog poznatog nego što je to slučaj tokom rijetkih posjeta Banjaluci.

A još je veća šansa da će se na jednom mjestu okupiti prijatelji iz starog kraja kao što je to bilo prije par sedmica kada smo proslavili kumin rođendan u restoranu Galiola u Ližnjanu, malom mjestu u blizini Medulina gdje svoje „ljetne rezidencije“ imaju Žiške i Kušmići. Prekrasno veče smo proveli u društvu slavljenice Aide i njenog supruga Ferida Žiško, a društvo su nam činili Emina i Ekrem Kušmić, te Amila i Sejo Višić. Bilo je veselo, a uz dobro jelo i piće ostalo se do iza ponoći. Čak se i plesalo uz muziku koju je puštao vlasnik restorana što je izazvalo pljesak kod ostalih gostiju.

S proslave nažalost imam samo jednu fotografiju koju je napravio Sejo jer sam to veče bio malo lijen i nisam izvlačio svoj iPhone iz džepa. 

Kathleen i Nick Cafardi

Kada sam u oktobru 94. dobio posao na Duquesne univerzitetu u Pittsburghu nisam znao da ću tu dočekati penziju a još manje da će mi godine provedene u toj instituciji ostati u lijepom sjećanju, čak ljepšem i od vremena provedenog u Profesionali SOUR-a Rudi Čajavec. Taj događaj je imao ogromno značenje za naš život u USA gdje smo stigli nakon godine izbjegličkog preživljavanja u Zagrebu. Posao u struci nam je omogućio da kasnije kupimo auto, kuću, da se skućimo i da počnemo normalan život u zemlji velikih bogatstava ali i siromaštva. Bio je to iskorak iz tmurne stvarnosti u koju su nas gurnule naše dojučerašnje komšije, radne kolege, sugrađani i poneki „prijatelj“, stajući na stranu snaga prošlosti koje su nam godinama radile iza leđa, ostvarujući planove stvorene u glavama najgorih među njima.

Na univerzitetu sam upoznao mnoge, znali su me na svim fakultetima, osjećao sam se kao kod kuće. Uspostavio sam prijateljske odnose s mnogima, od sekretarica, radnika na održavanju, do dekana i predsjednika univerziteta. Ljudi su cijenili moju pomoć, dajući mi to na znanje a to je kod mene stvaralo osjećaj zahvalnosti i ponosa jer se sav moj trud uložen u obrazovanje, sve moje iskustvo stečeno na poslu, pokazali kao ispravni odnos prema životu jer sam bio prihvaćen i u zemlji hiljadama kilometara udaljenoj od rodnog grada i jako različitoj od one iz koje sam na silu istjeran.

Duquesne University sam nakon tri godine na kratko napustio zbog jedne osobe koja se zaposlila u našoj grupi i koja je uspjela pokvariti harmoniju koja je do tada vladala ali sam se vratio brzo, na nagovor direktora i zamjenika direktora biblioteke pravnog fakulteta, gdje sam ostao do odlaska u penziju. Tu sam proveo nezaboravnih 15 godina brinući se da fakultet ne zaostaje u primjeni novih tehnologija u odnosu na druge pravne fakultete u USA s kojima se morao boriti za svakog studenta. Za tih 15 godina fakultet je promijenio tri dekana a ja sam imao sreću da su sva trojica izuzetno cijenila moj rad, dajući mi potpuno odriješene ruke u poslu kojim sam se bavio. Sa svom trojicom sam uspostavio prijateljske odnose, osjećajući se kao da se poznajemo godinama.

Nicholas Cafardi je bio dekan pravnog fakulteta kada sam se vratio nazad na univerzitet. Kada su me iz biblioteke fakulteta zvali i ponudili posao menadžara informacionih tehnologija, Nick je dao odriješene ruke direktoru biblioteke da ugovara uvjete. A ja sam samo tražio da mi plata bude ista koliku sam imao na mjestu Systems Operations Managera u DT Watsonu jer sam znao da se vraćam u sredinu u kojoj će mi biti lijepo i gdje sam planirao da ostanem do penzije. Kako biblioteka nije imala dovoljno novca u svom budžetu za novootvorenu poziciju, Nick je odmah izdvojio dodatne pare iz budžeta fakulteta i ja sam se u vrlo kratkom roku ponovo našao u poznatoj sredini koja mi je ostala u lijepom sjećanju.

Svi zaposleni na fakultetu su bili sretni što sam se vratio jer sam im, prije odlaska s univerziteta, pomagao da riješe probleme s kojim su se susretali koristeći računare u svom svakodnevnom poslu. Probleme sam u većini slučajeva rješavao brzo, koristeći se znanjima i iskustvom stečenim u starom kraju a oni su to izuzetno cijenili.

Sjećam se kada me je jednom prilikom dekan Cafardi zamolio da mu pomognem oko problema koje je s bezžičnom mrežom imao kod kuće. Dok smo se vozili prema njegovoj kući koja je bila prilično daleko od univerziteta u jednom trenutku mi reče: „Milane, ti nemaš pojma koliko smo srećni što si prihvatio posao. Mark (osoba koje je prije mog dolaska bila zadužena za tehnologiju) je bio jako loš u svom poslu, probleme nije mogao riješiti danima i obično je morao tražiti pomoć od ručunarskog centra univerziteta a od kada si ti došao sve se rješava brzo i naši poslovi ne kasne.“

Još prije nego što sam otišao u penziju znao sam da je Nick kupio kuću u Italiji i da tamo provodi ljeta. Ponekad smo pričali o tome i ja sam mu spominjao Jadran i hrvatsku obalu ni ne sluteći da ćemo se jednog dana sresti upravo tu.

Prije nešto više od mjesec dana preko Messengera mi se javi Kathleen, Nickova supruga, i reče mi da dolaze u Hrvatsku i da bi željela da se sretnemo. S Kathleen sam bio u kontaktu preko facebooka gdje smo često izmjenjivali komentare. Iako dolazimo iz potpuno razlićitih sredina, Kathleen i ja imamo identične stavove o životu i slažemo se gotovo u svemu. Naše prijateljstvo je posebno učvrstio Trump protiv koga se Kathleen borila, i još uvijek bori, ulazeći u žustre rasprave sa svojim prijateljicama koje ga podržavaju, služeći se raznim argumentima, krijući istinu da iza svega stoji rasizam i mržnja prema crncima. Podsjetilo me to na neke moje „prijatelje“ i poznanike koji su prihvatili politiku Slobodana Miloševića i srpskih nacionalista, služeći se raznim objašnjenjima, ne želeći priznati da je u pitanju bolesni nacionalizam i fašizam.

Prije par dana su Kathleen i Nick tokom svoje posjete Hrvatskoj stigli u Pulu, smjestivši se u hotelu Park Plaža na suprotnoj strani našeg zaljeva. Družili smo se tri dana. Jedno popodne smo ih pozvali na ručak kod nas, drugi dan smo večerali u restoranu Bonaca s prekrasnim pogledom na otvoreno more, a zadnji dan smo posjetili Fažanu gdje smo uživali u razgledavanju tog malog ribarskog mjesta, šetnji uz nepreglednu plažu i na kraju ručali u restoranu Stara Konoba u luci. Druženje je proteklo u živom razgovoru a razgovarali smo o svemu: o našim danima u USA, dešavanjima u Bosni tokom zadnjeg rata, životu u našim novim sredinama, ratu u Ukrajini, planovima za budućnost. Kathleen i Nick svaki boravak u Italiji koriste za putovanja po Evropi i već su obišli mnoge države i mjesta. Hrvatska im se jako svidjela i obećali su nam da će sigurno ponovo doći jer su oduševljeni onim što su vidjeli. I nas su pozvali da ih posjetimo u njihovom ljetnom boravištu što smo, naravno, prihvatili, nadajući se da će nas zdravlje poslužiti.

Naši gosti su se nakon četiri dana posjete Puli vratili nazad u Italiju a mi smo se vratili u našu svakodnevicu zadovoljni što smo imali priliku da se družimo s ljudima koji su ostavili lijepu uspomenu na naš život u sredini koja nas je prihvatila kada nam je bilo najteže. Da nije bilo ljudi kao što su Nick i Kathleen, ko zna kakve bi uspomene ponijeli iz države gdje je linija između sreće i nesreće jako tanka. Mi je, na našu sreću, nismo prekoračili zahvaljujući ljudima kao što su njih dvoje i koji su nas prihvatili otvorenih ruku i srca.

Uskrs u Sloveniji

U našoj se kući Uskrs slavio od kada znam za sebe. Bilo je to u ono vrijeme koji sada mnogi nazivaju tamnicom naroda kada se, kako oni kažu, nije smjelo ići u crkvu i slaviti vjerske blagdane. Govore to uglavnom oni koji su bili članove partije, čije su redove brzo zamijenili nacionalističkim, ubivši se tvrdeći da je bilo tako, kao da nas nema koji smo rođeni u to prednacionalističko doba i znamo kako se tada živjelo.

Kada smo 94. završili u Americi, u kojoj se katolički praznici praznuju kao državni, Uskrs smo obilježavali zbog djece jer ih je to podsjećalo na sretno djetinjstvo, iako nismo religiozni i s crkvom nemamo ama baš nikakve veze.

Ove godine smo Uskrs proslavili u Sloveniji, kod kume Marine, koja je Uskrs slavila i u doba kada je to bilo „zabranjeno“, u krugu mnogobrojne familije, kako je to bilo nekada. I farbana jaja su se tucala, kao što smo to radili mi djeca iz komšiluka, trudeći se da naše jaje bude najjače, koristeći se raznim smicalicama da pobijedimo u toj naivnoj dječijoj igri.

Posjetu kumi Marini smo iskoristili da uživamo u prirodnim ljepotama Slovenije, bivše republike bivše nam države, koja je uvijek, a još više sada, dokazuje kako sredina u kojoj živimo može biti uređena i lijepa ako se oni koji u njoj žive odnose prema njoj s pažnjom u ljubavlju. Uređenost slovenačkih mjesta i sela nas je oduševila, tjerajući nas na razmišljanje kako je to moguće, poredeći je s gradom i republikom u kojoj smo se rodili i proživjeli više od pola života. Biće da je do naroda i njegove prosvjećenosti, ili bolje reći zatucanosti, jer inače nema nikakvog drugog objašnjenja za ono što je napravljeno od Bosne, gdje se od zapuštenosti i kiča njene prirodne ljepote umanjuju ili gube.

Zahvaljujući kuminoj kćerci Andrei, dva dana smo proveli planinareći slovenačkim visovima, testirajući našu izdržljivost i kondiciju. Nije nam bilo lako. Godine čine svoje. Iako tamo gdje sada živimo svaki dan hodamo sat do sat i pol, penjanje strmim planinskim stazama nije bilo lako. Najbolji znak je bio pritisak u prsima, upozorenje koje je odašiljalo srce da se uspori inače će otkazati poslušnost. Shvatili smo da se zašlo u godine kada čovjek mora biti oprezan i osluškivati signale koje nam naše tijelo šalje.

Prvo smo se penjali do crkvice Svetog Jakoba iznad Predvora kod Kranja gdje se nalazi i mali restoran s čije terase se pruža prekrasan pogled na dolinu odakle smo krenuli. Pogled je pucao čak do kumine kuće na jednoj strani i do Ljubljane na drugoj.

Na dan našeg povratka u Pulu Andrea nas je vodila na još jedno planinarenje. Ovaj put cilj je bila kapelica svete Lucije na brdu iznad mjestašca Vitovlje. Uz put smo sretali druge planinare koji su se vraćali s pohoda a po našem dolasku na vrh smo ih sreli poprilično. Slovenci vole da planinare i to je bilo vidljivo na svakom koraku. Lijepa je to navika koja se ovdje upražnjava kad god je to moguće. Hodanje po čistom zraku i penjanje na mnogobrojne visove sigurno ne mogu naškoditi i dobro je što to Slovenci upražnjiji još od malih nogu.

Nakon povratka u dolinu Andrea nas je skoro sat vremena vozala kroz slovenačka sela gdje je u oči upadala, kako ljepota, tako i uređenost. Cilj je bio restoran u nekom od manjih mjesta čijeg se imena ne sjećam gdje smo jeli veoma ukusnu hranu u odlično lokalno vino. I na kraju zasladili odličnim kolačima.

Rastali smo se na parkingu restorana. Naši domaćini su otišli put Ljubljane a mi smo nastavili prema Kopru i Hrvatskoj. Bilo je to jedno lijepo druženje koje ćemo morati ponoviti. Naravno, ako nam nešto drugo ne poremeti planove.

Naše komšije Kose

Zgrada u kojoj smo se skrasili, na par minuta od lijepe šljunkovite plaže, ima samo par stalnih stanara, onih koji tu žive cijelu godinu. Ostali stanovi se izdaju turistima ili su njihovi vlasnici osobe koje dio godine žive u nekoj od država Evrope a ljeti, ili za praznika, dolaze da uživaju u ljepotama Istre i Jadrana.

Stan s naše desne strane, gledajući prema vrtu, je prošle godine stavljen na prodaju. Njegovi vlasnici, koji su kao kompenzaciju za zemlju na kojoj je zgrada izgrađena dobili nekoliko stanova, su odlučili da svoj ulog unovče. Izabrali su pravo vrijeme jer je potražnja za stanovima u Istri velika i sve što se stavi na market ode veoma brzo.

Tako je bilo i sa ovim stanom. Od vlasnika, s kojim smo za ovo vrijeme od kako smo ovdje, uspostavili prijateljski kontakt, saznasmo da je kupac Bosanac, kako reče neki Koso. Reče nam da živi u Švicarskoj. Nije nas to iznenadilo jer Bosanaca je u Istri toliko pa ih srećemo na svakom koraku. Gotovo svi majstori koje smo angažirali su iz Bosne a u trgovinama ih prepoznajemo po govoru i ponašanju, jer su glasniji od domaćina. U našem ulazu, od četiri familije koje tu stalno žive, pored nas još dvije su porijeklom iz Bosne a tu je i Adnan koji u stan navraća povremeno jer živi i radi u Bosni.

Prije nešto više od mjesec dana upoznasmo naše nove komšije. Jasna i Enver Koso. U prvom momentu nismo znali o kome se radi ali kroz razgovor saznasmo da je Jasna studirala na Tehničkom fakultetu u Banjaluci a Enver igrao rukomet u banjalučkom Borcu. Tada mi proradiše klikeri. Sjetih se Envera Kose, talentiranog krila Borca koji je u naš grad stigao iz Goražda. Svojim dobrim igrama je privukao pažnju i selektora jugoslavenske reprezentacije pa je bio član ekipe koja je učestvovala na olimpijskim igrama u Moskvi.

Kose oko 40 godina žive u Švicarskoj a u Istru dolaze godinama i poznaju je kao svoj džep. Tu su stekle mnoge prijatelje a vrlo brzo mi je postalo jasno zašto. Za kratko vrijeme od kada smo se upoznali pokazale su se kao prava raja. Od prvog momenta smo uspostavili prijateljski odnos kao da se znamo godinama. Išlo se na makijata u Yes-u, ručak u odličnom restoranu u koji svraćaju kada su u Puli, na vino u Poreč, vlasništvo jednog od njihovih istarskih prijatelja. Veoma su društveni i vrlo lako uspostavljaju poznanstva.

Nakon kratke posjete koje su iskoristili da urede stan po svom ukusu Kose su se vratile u Švicarsku. U Pješčanu uvalu se vraćaju u maju, kada se vrijeme još više proljepša i kada je lijepo boraviti u Istri prije navale turista. Radujemo se njihovom dolasku jer osjećamo da smo imali sreću s još jednim komšijama u sredini koja je još uvijek nova za nas i gdje ćemo provesti ostatak naših života. A dobar komšija je, kako kažu naši stari, često vrijedniji od familije.

Susret nakon skoro 40 godina

Mirjana i Željko Stančić su još prije „odbrambeno oslobodilačkog rata“ Banjaluku zamijenili Kranjem i tu dočekali penzije. Jedni su od rijetkih koji su grad napustili prije događaja koji su na nas, koji smo u njemu dočekali početak „oslobađanja“, ostavili trajne posljedice. Znali su kuda idu i šta ih tamo čeka dok je većina nas koji smo grad morali napistiti zbog aktivnosti „oslobodioca“ nije znalo šta nam nosi sutra. Srećom, zahvaljujući odnosu prema životu, znanju i iskustvu, većina se dobro snašla pa sada, u ova penzionerska vremena, putuje i susreće se sa starim prijateljima i poznanicima čista obraza i bez mrlja na savjesti.

Našu kratku posjetu Sloveniji smo iskoristili da se sretnemo sa Mirjanom i Željkom nakon skoro 40 godina. Naše druženje je prošlo u razgovoru o sadašnjosti ali i o danima koji su prošli od našeg zadnjeg druženja, čini mi se u našem stanu povodom rođenja nađe kćerke. Iako su, kao i mi, već odavno u „zrelim“ godinama, i iako im uvijek nije bilo lako, kao ni nama svima, oboje se odlično drže. Još uvijek su aktivni pa, iako žive u stanu, čak obrađuju vrt u kojem uživaju i gdje provode dosta vremena. Slovenija je, ako je suditi po svemu što o njoj znamo i šta smo vidjeli, uređena zemlja i siguran sam da su Stančići u ta davna vremena napravili pravi potez odlazeći iz grada koji bih ih ionako natjerao na odlazak.

Naše druženje je bilo kratko ali je pao dogovor da se viđamo češće sada kada nas dijeli manje od tri sata vožnje autom.  

Uz prilog sam zakačio i par slika napravljenih na terasi hotela uz malo jezeru u blizini Kranja. Iako su se na nebu nešto ranije pojavili tmurni oblaci, nisu nam mogli pokvariti raspoloženje. Izrazi naših lica govore sve.