Prvi put s rajom na utakmici

 

Nogomet sam uživo gleda prije nekih dvadesetak godina, jedne godine kada su u Pittsburghu gostovala dva evropska poznata kluba, više se ne sjećam koja. Sjedio sam visoko na tribinama stadiona Steelersa a igrači su bili nešto veći nego na televizoru. Bio je to ponovljeni pokušaj Amerikanaca da privuku publiku na najpopularniji sport na zemaljskoj kugli. Izgleda da su u tome uspeli jer primjećujem da su zadnjih par godina stadioni na kojima se igra nogomet uglavnom dobro ispunjeni gledaocima i igra se zanimljiv nogomet s mnogim igračima iz Evrope i drugih dijelova svijeta.

A na utakmice Borca sam pošao još sredinom osnovne škole dok je Borac bio trećeligaš. Pratio sam njegovo napredovanje odlazeći na utakmice redovito, svake nedelje kada su igrali u Banja Luci. Kasnije, dok sam išao u Tehniku i na fakultet, na utakmice sam išao sa dvojicom najboljih prijatelja koji nažalost više nisu s nama. Boro, Miho i ja bi se prije utakmice obično nalazili ispred glavne pošte u gradu gdje bi me oni čekali da stignem jedinicom. U gradu bi se već osjećala posebna atmosfera jer je cijeli grad živio za svoj klub koji je bio njegov ponos. Prema stadionu se išlo u grupama i gužva bi bila sve veća kako se približavalo ulazu na stadion. Uvijek smo kupovali karte za stajanje i pokušavali naći  mjesto negdje oko sredine terena kako bi oba gola vidjeli podjednako.

U sjećanju su mi ostali mnogi igrači, kako Borčevi, tako i oni poznatiji iz drugih klubova, koji su na travi borčevog stadiona pokazivali svoje majstorije. U ekipi Borca su igrali igrači iz svih krajeva države i mnogi od njih su postali idoli borčevih navijača. U ta davna vremena niko nije obraćao pažnju kako se neko od njih zove, niti koje je nacionalnosti. Podjednako se navijalo za Tomu, Atku, Marijana, Husu, Velibora, Abida, Zorana, Dževada… Borac je u pojedinim periodima imao dobre ekipe koje su se ravnopravno borile s najboljim klubovima Juge. Najveći uspjeh je ostvario 1988. kada je u finalu Kupa maršala Tita savladao Crvenu Zvijezdu u sred Beograda. Cijeli grad je slavio njegovu pobjedu ne sluteći šta će se par godina kasnije događati.

A onda dođoše prvi demo(n)kratski izbori na kojima pobijediše nacionalisti i bratstvo i jedinstvo puče kao mjehur od sapunice. Ubrzo nam stiže i rat a sa njim i najsramniji događaji koje pamtim. U sjećanju mi je posebno ostala vijest da su iz kluba istjerani svi nepodobni i tako je Borac postao jedna od perjanica srpskog nacionalizma, što se manje-više nije promijenilo do današnjih dana. Na njegovim utakmica se okupljaju huligani zadojeni nacionalizmom koji umjesto sportskog navijanja za svoj klub izvikuju parole nedostojne ljudskih bića. Posljedica je to života u sredini koja još od početka devedesetih svoje naraštaje odgaja na mržnji prema drugima da bi se, kada bi se vijesti o sramnom navijanju pojavile u medijima, čudili zbog čega se to događa.

I ne bih se sjetio Borca, svoje mladosti i događaja vezanih za njega da me prije par dana moj prvi komšija Enver Koso ne nagovori da odemo na utakmicu Istre 1961 koja igra u prvoj hrvatskoj ligi. Nogomet iz starog kraja gotovo ni ne pratim, utakmice klubova iz bivših republika bivše mi domovine ne gledam na TV iako se vrte na sportskim kanalima paketa koji sam kupio, već uživam gledajući prenose utakmica engleske Premier lige koju već nekoliko godina pratim s uživanjem. Vrijeme je lijepo, čak pretoplo, pa na kupanje odlazim rano ujutro i predveče kako bih izbjegao gužvu i mogućnost zdravstvenih poteškoća jer kažu da za nas starije nije preporučljivo da se pečemo na suncu kada je ono najjače. Zbog utakmice sam morao promijeniti dnevnu rutinu i tako se u nedelju predveče nađoh na stadionu Istre u blizini centra grada. Do stadiona se odvezosmo nas trojica Enver, Jose, Belgijanac, koji sa suprugom Aleksandrom odlazi na većinu utakmica, i ja. Parkirasmo na parkingu zgrade preko puta stadiona i zaputismo se ka ulazu. A na ulazu stroga kontrola. Ulaznice su kupljene preko Interneta, na svakom je ime i prezime koje se provjerava pri ulasku (obavezna je osobna iskaznica, kako se to ovdje zove), nakon toga je kontrola da ne unosimo nešto što je zabranjeno, da bi na stepenicama koje vode na tribine prošli kroz skupinu policajaca koji pomno prati situaciju. Na kraju nađosmo svoja mjesta pod pokrivenim dijelom tribina, zaklonjeni od kasnog popodnevnog sunca koje još uvije dobro grije.

Do početka utakmice sam razgledao lijepo uređen stadion gdje su sva mjesta sjedeća. Publika, raznovrsna. Pored onih žešćih Istrinih navijača koji su se okupili na jednoj od tribina iza gola, ima tu svijeta svih dobnih starosti. Od male djece koja su na stadion stigla u pratnji roditelja, preko omladine, do onih starije životne dobi kojima odlazak na utakmicu dobro dođe da razbije svakodnevnicu. Bilo je tu i zgodnih djevojaka koje su se za utakmicu posebno zriktale kako bi privukle pažnju nekog od mnogobrojnih momaka jer ne vjerujem da ih naganjanje lopte po travnjaku posebno zanima. Iza suprotnog gola se skupila mala skupina navijača gostujućeg tima, dovoljno glasna da se nadvikuju nad znatno brojnijom skupinom Istrinih navijača na suprotnoj strani. Na odličnom, glasnom, razglasu se vrte rodoljubive istarske pjesmice i atmosfera je prijatna.

Nakon nekih pola sata sudija dade znak za početak susreta. Momci u zelenim i bijelim dresovima se rastrčaše terenom, dajući sve od sebe ali se odmah na početku moglo primijetiti da se tu neće imati šta posebno vidjeti. Za cijelih 90 minuta nisam zapazio niti jednog igrača za kojeg bih mogao reći da se ističe potezima i vrlinom vladanja loptom. Igralo se većinom na sredini terena uz samo nekoliko polušansi koje nisu rezultirale pogotkom. Nije me to posebno smetalo. Nakon mnogo, mnogo godina sam prisustvovao jednoj nogometnoj utakmici koja me bar za trenutak vratila u neka druga vremena. Istina, sada je sve bilo drugačije. Od kupovine ulaznice preko Interneta, dolaska autom do stadiona, rigoroznih kontrola na ulasku, sjedenja na tribini u hladovini s koje sam imao neometan pregled cijelog terena umjesto hvatanja autobusa do stanice kod pošte, guranja kod kioska za kupovinu ulaznice, do borbe da se na stajanju nađe što bolje mjesto. Istina, opet sam bio u društvu osoba kojima nacija nije najvažnija stvar na svijetu, prisustvovao utakmici u kojoj nije bilo vrijeđanja niti ružnog skandiranja a uz to sam sjedio na tribini stadiona koji je projektirao penzionirani arhitekta Josip, s kojim tri puta nedeljno igram stolni tenis u mjesnom uredu pedesetak metara od moga stana. 

Kada sve bacim na vagu, i nije tako loše kako je moglo biti.

Novi Komentari i linkovi

Dubravka - Prvi izlazak s nanon i didom

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Susret s Ratibom

Ima tome više od mjesec dana kada smo u našem novom kraju sreli s još jednim komšijom iz zgrade. U kratku posjetu Puli je stigao naš komšija i prijatelje Tiro Ratib. U Banja Luci smo ga sreli, čini mi se, tri godine, a prije toga se nismo vidjeli od devedeset treće kada je i on napustio grad kao i mnogi drugi prije i poslije njega.

Kratki susret u Banjaluci je bio slučajan, na paklenoj vrućini, u redu ispred MUP-a gdje prognani veoma često navraćaju da bi pribavili neke od dokumenata za koje im nova vlast izvlači pare kao što je to radila početkom devedesetih. Oni na vlasti su, i početkom devedesetih, a i sada, dobro razradili sistem: uzmi od obične raje i posljednju paru dok se oni, posebno ovi današnji, vozaju u luksuznim autima, šepure u raskošnim kancelarijama, prostiru crvene tepihe i izigravaju elitu dok većina, tu mislim prvenstveno na one domaće, jedva sastavljaju kraj s krajem.

Stanovali smo u istom ulazu, u ulici Đede Kecmanovića, mi u visokom prizemlju a Tire na prvom spratu. Naš Davor i njihov Amir su bili najbolji drugari. Mi stariji smo se počeli intenzivnije družiti kada je u Banja Luci počelo sranje, kada su nas počeli dijeliti prema naciji i vjeri, kada su vlasti činile sve da nas što više otjeraju kako bi grad mogli prisvojiti sebi. U sjećanju su mi ostala naša noćna druženja, često u mraku jer struje nije bilo, uz posljednje kapi rakije koja nam je davala neku sigurnost.

Tire su djecu, da bi ih zaštitili od zla koje se nadvilo nad gradom, poslali rodbini u Tursku a onda su i oni, nakon nekoliko mjeseci završili u Švedskoj, odlazeći autobusima koje je organizirala tadašnja vlast. S djecom su se spojili nakon dosta peripetija u Švedskoj koja im je postala nova domovina. Mi smo završili u USA da bi, sticajem sretnih okolnosti, penzionerske dane „odrađivali“ u predgrađu Pule, gradu koji smo od prvog dana zavoljeli i gdje se osjećamo kao kod kuće.

Sa Tirom smo sreli na „našem terenu“, u Pješčanoj uvali, u kafiću Dolcea, gdje ljeti svakodnevno izlazimo na naša obavezna makijata. Prekrasno predvečerje, blizina mora, dobra kava i ugodan razgovor trajali su do večernjih sati. Uz priče o sadašnjosti dosta smo vremena proveli sjećajući se prošlosti pa i onih dana kada smo morali otići. Srećom, nove sredine su nas lijepo primile a mi smo, zahvaljujući svojim znanjima, iskustvom i poštenim odnosom prema drugima našli svoje mjesto pod suncem i evo dočekali da se srećemo i družimo makar daleko od rodnog grada.

Tiru ćemo, nadamo se, sretati u danima koji su ispred nas a s našeg druženja je ostala jedna fotografija za uspomenu i lijepa sjećanja. 

Prvi izlazak s nanom i didom

 

Svečano otvaranje festivala

Pula je poznata kao grad u kojem se tokom ljeta održavaju mnogobrojne kulturne manifestacije ali je, čini mi se, ovog ljeta njihov broj toliki da mi nije jasno odakle dolaze svi posjetioci jer su prostori gdje se manifestacije održavaju uglavnom puni. Mnogobrojni turisti imaju svoga udjela u tome ali mora da na manifestacije stižu posjetioci i iz drugih gradova jer ne rijetko se sve ulaznice rasprodaju u veoma kratkom roku.

Mi smo se ove godine odlučili za samo nekoliko a jedna je pulski filmski festival. Ove godine se slavio jubilej, 70. put su se u Areni prikazivala domaća filmska ostvarenja, vukući korijene iz države koje više nema a koja je mnogima ostala u lijepom sjećanju.

Karte za prvu veče smo kupili unaprijed jer smo željeli da vidimo film Hotel Pula, redatelja Andreja Korovljeva, Puležanina, čija je priča vezana za Bosnu i rat koji nam je mnogima odredio sudbine. Radnja filma se odvija 1995. i vrti se oko Mahira, 38. godišnjeg izbjeglice iz Bosne, koji već nekoliko godina živi u hotelu koji nosi ime grada, i Une, mlade Puležanke, djeteta iz nesretnog braka, koju Mahir sreće slučajno na jednoj od pulskih plaža. Radnja je zanimljiva, gluma jako dobra i film bih svakako mogao preporučiti onima koji još uvijek odlaze u kina.

Projekcija filma je počela jako kasno tako da smo kući stigli poslije jedan iza ponoći. Arena je bila rasprodana i atmosfera je bila prijatna samo je svečano otvaranje, po mom mišljenju, trajalo predugo, posebno za nas starije koji smo navikli da se uveče uvalimo u fotelje ili garniture i kojima sjedenje na kamenim sjedalima Arene nije ni malo lako.

Arenu smo posjetili par večeri kasnije kada je na programu bio animirani film Cvrčak i mravica. U posjetu su nam stigle unuke i bila je to prilika da ih nana i dido po prvi puta izvedu u grad bez roditelja. Emina i Suada su bile uzbuđene i nestrpljive da pogledaju film u Areni koju su prije toga vidjele samo iz vana. Karte za predstavu nismo kupili unaprijed nadajući se da će ih biti kada dođemo do kioska na Giardinima gdje se prodaju. Film je za djecu, mislili smo, i vjerojatno će biti karata na pretek. Ipak smo požurili od parkinga gdje smo ostavili auto da što prije stignemo do kioska za prodaju ulaznica, pričajući usput o Areni i filmu. Kada smo stigli do kioska, šok! Sve ulaznice rasprodane a razlog je premijera filma Barbi koji se prikazivao isto veče ali s početkom u 23:30. Nismo mogli vjerovati! Nismo znali da se ulaznice prodaju za cijelu večer, za obe projekcije, pa su tako stariji ljubitelji filma pokupovali sve ulaznice, ne dajući šansu mamama, tatama, bakama i didama da sa svojim ljubimcima provedu jedno lijepo ljetnje veče u ambijentu koji se pamti. S unukama smo o Areni i filmu pričali gotovo svaki dan, one su jedva čekale da stigne taj četvrtak kada će s nanom i didom ići gledati film, a sada ništa od toga! Kako im objasniti da ulaznica nema, da je razlog neki drugi film, da od uživanja u projekciji na velikom platnu Arene neće biti ništa?

Moralo smo nešto uraditi, naći načina da ih ne razočaramo, da im prvi izlazak s nanom i didom ne bude razočarenje. Odluka je pala. Idemo prema Areni, usput ćemo popiti naša makijata a unuke Cedevite, a onda desetak minuta prije početka projekcije pokušati zamoliti nekog na ulazu u Arenu da nas pusti unutra iako nemamo ulaznica. Spremali smo, ako bude potrebe, da ponudimo mito samo da unuke ne ostanu razočarane.

Čekamo nanu da donese kokice

Makijata smo popili u bašti kafića na rubu parka u blizini Arene. Ulica prema Areni je bila zatvorena za saobraćaj pa smo mogli mirno prošetati do mjesta gdje se krivudavom stazom stiže do mjesta gdje se skeniraju karte. Nije bilo velike gužve, uglavnom su to bili roditelji s djecom pa smo brzo stigli do jedne od djevojaka koje skeniraju karte. Prišli smo bojažljivo, očekujući da budemo odbijeni ali ipak nadajući se da ćemo uspjeti u našoj namjeri. Djevojka na ulazu nas je saslušala, u prvom momentu rekla da nas bez karata ne može pustiti, objasnila da film možemo slijedećeg dana pogledati u kinu Vali ali kada smo joj objasnili da su unuke stigle iz Nizozemske, da sutra ujutro putuju dalje i da su se jako veselile što će s nanom i didom moći gledati film, na licu joj primijetismo kolebanje. „Koliko vas je?“, upita. „Samo nas četvoro“ i „sigurno nećemo ostati da gledamo Barbi“, odgovorismo a ona nas pusti unutra sažaljivog pogleda, shvaćajući da nam je odlazak na projekciju filma veoma važan i da bi unuke, na čijem licu je mogla primijetiti zabrinutost, bile razočarane ako im se želja da vide film ne bi ispunila.

Stigle su i kokice

Nera je, odmah po ulasku u Arenu stala u podugačak red ka kupi kokice a mi smo se zaputili uz stepenice i sjeli na početku kamenog dijela gledališta koji je bio poluprazan. Uvod u projekciju se taman završavao kada je Nera stigla s velikim fišecima kokica. Na licima unuka se vidjelo zadovoljstvo i uzbuđenje jer organizatori prije svake projekcije naprave show koristeći različite svjetlosne efekte. U jednom trenutku mlađa unuka, Suada, ustade, priđe Neri i poljubi je a onda to isto uradi meni. Bila nam je to nagrada što smo ih izveli u grad, da gledaju film, u prekrasnom ambijentu pulske Arene.

Tokom projekcije unuke su s Nerom otišle do štanda gdje su se prodavale kokice i piće jer su ožednile a onda smo svi skupa dočekali kraj filma koji je cijela Arena ispratila pljeskom.

Na izlazu iz Arene smo se morali gurati s posjetiocima koji su stizali na projekciju filma Barbi pa se nismo mogli još jednom zahvaliti djevojci koja je svojom gestom učinila dobro djelo. Da nas nije pustila u Arenu, unuke bi bile jako razočarane i ništa drugo ne bi moglo zamijeniti uzbuđenje gledanja filma u posebnom ambijentu. Ovako, ni umor im nije smetao i cijelim putem do našeg auta smo pričali o filmu, Areni, ljetovanju kod nane i dide koje svakog ljeta jedva dočekaju. Jedan lijep gest jedne dobre duše je omogućio da naš prvi odlazak s unukama ne bude razočarenje. Ovako, bila je to večer koje će se, siguran sam, sjećati veoma dugo.

Da nam se prije tridesetak godina nije desilo ono što se desilo, ne vjerujem da bi doživjeli da uživamo gledajući filmove festivala o kojem smo nekada samo čitali, i to u prekrasnom ambijentu Arene gdje je taj doživljaj poseban. A još veća draž je bilo gledanje filma s unukama koje će se cijelog života sjećati svog prvog izlaska u grad s nanom i didom.

Nadam se da će ih narednih godina biti još.

Ej drugovi, jel' vam žao?

 

Dragi Banjalučani, kolege, prijatelji, poznanici!

Nakon dugo vremena javljam se na Blog, koji sam započela posjećivati 2006. bila aktivna nekoliko godina, pa prorijedila i prestala s prilozima i komentarima.

Vrijeme i život čine svoje!

Javljam se s informacijom i preporukom da pročitate najnoviju knjigu Radmile Karlaš - Ej drugovi, jel vam žao? Banjalučanke, novinarke i spisateljice koju pretpostavljam svi koji ste posjećivali ovaj Blog poznajete.

Knjigu sam prije nekoliko dana dobila i zahvalna sam prijateljima što su mi je poklonili.

Divna knjiga, lijepa i teška, puna povijesnih činjenica od 2. svj rata do današnjih dana. Knjigu vidim i kao homage Bosni, njenoj specificnosti, tragičnosti, izmiješanosti naroda, kultura, religija, kulturnom bogatstvu i u svemu tome ljubavi.

Predivne, misaone rečenice, neuobičajen stil koji mi se svidio, što zahtijeva od čitatelja punu koncentraciju, svaka rečenica je važna, fantastični su prijelazi bez ikakve najave iz jednog vremena u drugo. Uz povijesne činjenice divno se su se uklopile i autoričine imaginarne priče. O mnogo čemu sam puno naučila. I sve kroz Irisinu potragu za Kenanom nakon rata, ljubavi s radne akcije.

Knjiga mi je bliska, jer u ne baš malim dijelovima vidim i sebe.

Pod dubokim sam dojmom knjige, zato vam se i javljam. Ljeto je, dolazite u ove krajeve, potražite knjigu, ona treba postati vaše vlasništvo, a poslije i vaše djece. Knjiga to zaslužuje!

Draga Radmila, najtoplije se zahvaljujem što ste je napisali!

Zadivljena sam temom, sadržajem, stilom i Vašim stavovima!

Recenzije u knjigama nikad ne čitam  pred početak čitanja, želim imati svoje mišljenje, svoja sam, sada na kraju čitanja sam ih pročitala i potpuno sam se složila s njima dvojicom i obradovala sam se.

Knjigu neće svi prihvatiti, jasno je tko neće i zašto neće, ali to uopće nije bitno! Ali, treba biti na oprezu!

Historia magistra vitae est!

Volim HRABRE!

Volim one koji strše, koji nisu masa!

Pozdrav svima! Nadam se da ste dobro i zdravo!

Nataša Bokan

Još i danas zamiriše trešnja

 

Sjedim u lođi koju smo prošle godine zastaklili pa je u njoj prijatno sjediti i kada na vani pada kiša, slušam radio stanicu Laganini i “pišem”. Odlučio sam da konačno završim knjigu koju sam počeo pisati prije mnogo godina. Vrijeme prolazi sve brže i brže i mnogi koje sam znao i družio se više nisu među nama. A unuke, zbog kojih to najviše činim, rastu i mogle bi ostati bez odgovora od kuda im je tata i zašto im je dido morao napustiti grad u kojem se rodio i u kojem je proveo djetinjstvo, mladost, zaposlio se, oženio, dobio Davora i Sanju. Siguran sam da će jednog dana, kada za to dođe vrijeme, željeti da saznaju više o svom porijeklu kao što to čine mnogi koje sam sretao u Americi a koji vuku porijeklo iz naših krajeva. Činjenica je da je danas, u doba Interneta, lakše doći do informacija nego prije 20, 30 ili 50 godina ali je također činjenica da je teško saznati šta je prava istina jer se nakotilo mnogo onih koji iskrivljuju činjenice i stvaraju lažnu historiju koja njima odgovara i koja ih opravdava za ono što su oni ili njihovi preci radili. Svjedoci smo toga svakodnevno kada gledamo i slušamo šta nam pričaju oni koji su sada na vlasti ili su u funkciji iste, kada nam bez imalo stida lažu o događajima kojima smo lično svjedočili ili smo ih pratili na televiziji, kao da nas nema živih ili kao da misle da smo toliko ostarili da smo sve zaboravili. Nadam se da će unuke, koje su već dobro upoznale državu u kojoj im se tata rodio, moći same razaznati kome da vjeruju. A da bi imale izbora, sjećanja moraju biti zapisana inače će im ostati samo laži onih koji sve agresivnije nastoje da sakriju istinu.

Dok pišem, stanom se šire zvuci pjesama iz onog našeg vremena, kao da je me je neko pitao šta da “pušta”. More more, Žute Dunje, Šta bi dao da si na mom mjestu, Priča o Vasi Ladačkom, Ponekad s proljeća… Bijelo Dugme, Oliver, Crvena jabuka, Đorđe Balađević, Indexi… Redaju se pjesma, jedna za drugom, vraćaju me u neka vremena, davna, prijeratna, nikad zaboravljena. I onda preko Internet “žica” lođu ispuniše stihovi pjesme koju sam prvi put čuo jedne godine kada sam se već dobrano navikao na izbjeglički život. I pogodi me!

Još i danas zamiriše trešnja
U proljeće kao davno prije
Jedna trešnja danima daleka
Tamo gdje me već odavno nije

Rekao sam kad poći sam mor’o
Spalite mi i kuću i njivu
Samo trešnju ostavite staru
Kad navratim da je vidim živu

Što to ima u ljudima tužno
Da ulaze u tuđe živote
Tko to živi u prošlosti mojoj
A još nije umro od sramote

Rekao sam u vjetar sam prič’o
Nikog nije bilo da me čuje
Lijepu pjesmu ne voli baš svako
Neko baca kamen na slavuje

S tih nekoliko kratkih strofa koje je napisao neko ko je doživio sličnu sudbinu, sudbinu prognanika kojeg su neljudi otjerali s rodnog ognjišta i uništili tragove njegovog postojanja, stalo je više istine nego u svim romanima koje su napisali oni koji sada pokušavaju da odbrane ono što se odbraniti ne može. A to je činjenica da su napravili zločine prema mnogima čija je jedina krivica što imaju “kriva” imena i što se mole “krivom” bogu.

Sudbinu je to mnogih Banjalučana kojima su životi zauvijek prekinuti a da se zbog toga niko od onih koji su učestvovali u progonu niti kaje, niti ih peče savjest, pa čak niti razmišlja. A među progoniteljima ima i onih koji sada zauzimaju važne pozicije u vlasti blentiteta nastalom na etničkom čišćenju teritorije koju sada svojataju i za koju tvrde da je oduvijek bila samo njihova. I niko od njih nije umro od sramote već se učinjenim hvali a rezultat svoga zločinačkog rada uzdiže u zvijezde.

Baka Milka i unuk okruženi cvijećem

Da sam se rodio u gradu i odrastao u stanu pjesma me vjerojatno ne bi toliko pogodila. Rođen na Predgrađu, živeći većinu života u dvorištu, ona me vrati u djetinjstvo, u to dvorište u kojem sam odrastao, u kojem je, pored cvijeća i drugog voća bilo i nekoliko stabala trešanja čijim sam se plodovima sladio. I ne samo ja, nego mnogi iz moje mnogobrojne familije, a uz njih i moji drugari iz komšiluka. A sada tamo, u tom dvorištu, više nema nikoga. Oni najstariji su pomrli a ostali su protjerani da se više nikada ne vrate. Trešnje i ostalo voće su ili podivljali ili su uništeni, a cvijeće je samo od sebe propalo jer njega i jednog i drugog zahtijeva ljubav a to je nepoznanica za one koji su se u njega uselili. Mnoge banjalučke familije iz Šehera, Mejdana, Pobrđa, Hiseta i drugh dijelova grada su doživjele istu sudbinu jer su spas pred bolesnim nacionalizmom morale potražiti u mnogim državama svijeta, nadajući se da će se jednog dana ipak vratiti u svoja dvorišta u kojima su odrastali i živjeli godinama. Ali ogromna većina se nije vratila i neće se nikada vratiti jer je njihov grad još uvijek u rukama onih istih koji su ih otjerali ali i onih novih, možda čak i gorih, odgajanih na mržnji posijanoj devedesetih. U to se uvjeravam svakodnevno, prateći šta se u gradu događa iako ni sam ne znam zašto to radim.

Jedno lijepo ljetnje veče u dvorištu gdje smo se redovito okupljali

Jedan od najnovijih primjera je izjava mladog, nadobudnog gradonačelnika Banja Luke prije nekoliko dana a povodom odluke Ustavnog suda BiH da je stara autobuska stanica i parking između nekadašnjeg restorana Lovac i zgrade Električnog vlasništvo Autoprevoza. Na protestu koji je organizirala nada mnogih da će u manjem blentitetu zapuhati neki novi vjetrovi je između ostalog izjavio kako grad neće dozvoliti da se navedeni objekti vrate u vlasništvo Autoprevoza jer Autoprevoz može, zamislite sad ovo, odlučiti da te objekte proda nekom drugom ko nije „naš“! Spominjao je tu Draško Bošnjake, odnosno muslimane kao one koji bi mogli postati vlasnici tih objekata a to je, po njemu, nezamislivo i nedopustivo jer sve u gradu može biti samo srpsko.

Davor i Nera a u pozadini kruške koje su svake godine izdašno rađale

Pravdao se Draško kasnije naširoko i nadugačko da on nije tako mislio, da su u grad dobrodošli svi ali ono što je izgovorio se ničim ne može opravdati. Glavni Draškov adut zašto Autoprevoz ne smije dobiti nazad u vlasništvo navedene objekte je njegov strah da bi njihov vlasnik jednog dana mogao postati neko ko nije Srbin. Mogao je Draško naći mnoga druga obrazloženja zašto se bori da objekti ostanu u vlasništvu grada, (istina, neka je i pominjao), ali uvlačenjem nacije u cijelu priču na tako primitivan način je pokazao da se situacija u Banja Luci u glavama onih koji njome vladaju nije promijenila od početka devedesetih kada je glavnu riječ u gradu i šire vodio osuđeni ratni zločinac Radoslav Brđanin.

Tulipani cijelim putem od ulaska u dvorište

Draško, a uz njega i većina koja sada živi u Banja Luci, nikada neće razumjeti riječi pjesme, niti osjećaje onih koji su iz grada protjerani jer mu je um zamračen nacionalizmom ma koliko se on trudio da nas uvjeri u suprotno. Možda on toga nije ni svjestan jer živi u gradu koji je toliko opterečen nacijom da izgovorene riječi zvuče sasvim u redu. Slične izjave se mogu čuti često u izjavama onih na vlasti jer im to, znaju to oni dobro, omogućava da se održe na pozicijama koje im omogućavaju da žive lagodno na račun sirotinje koja izgovoreno naprosto guta. Jer da nije tako, čule bi se neke riječi prosvjeda i neslaganja. Ali njih nema što najbolje potvrđuje činjenicu da se situacija u gradu nije promijenila od početka devedesetih kad je također vladao muk.

Baka Milka ispred ruža i hladnjaka u kojem su se redovito pile kave

Stanicu Laganini i dalje slušam, i dalje uživam u pjesmama koje su obilježile jedno bezbrižno životno razdoblje, iako znam da će me tu i tamo poneka pjesma „pogoditi“, kao ova o trešnjama iz dvorišta koje je ostalo prazno. A knjigu ću valjda jednoga dana završiti prije nego i sam ne odem tamo odakle povratka nema.

Astra, Sandra, Davor i bambi koji je jedno vrijeme svoj dom našlo u našem dvorištu

Davor i Damir, prijatelji iz djetinjstva koje je život odveo na različite strane svijeta

Dio familije s bakom Milkom

Ljeti se često ručavalo na vani, ispod stare jabuke

Sanja i Davor s bakom

Davor i Sanja kupe travu nakon košenja

Druženje s Križanovićima

Prošlo je skoro dvije godine kako smo se skrasili u Puli a još uvijek nismo potpuno stali na noge. Valjda je to zbog godina pa nam za sve treba mnogo više vremena nego nekada.

To je i razlog da se još nismo sreli s nekima od naših prijatelja iz Banjaluke koji su, isto kao mi, Banjaluku zamijenili Istrom i Kvarnerom.

Tako smo se tek prije par dana družili s Križanovićima, Anom i Stipom. Križanovići od zadnjeg rata žive u Rijeci i već više puta smo se dogovarali da se nađemo. Ana i Stipe su nas prije par godina ugostili na Krku gdje imaju vikendicu / vilu koju ljeti izdaju turistima. Ovaj put smo se našli kod nas. Nakon obilaska „našeg malog mista“ i obavezne kave u Yes-u, završili smo kod nas u stanu gdje se Nera potrudila da pokaže da nije pogriješila kada je nabavila Kamado roštilj. Kako je već odavno upoznala mnoge lokalne mesare i zna gdje se kupuje najbolje meso i mesarski proizvodi, uz potpalu od vinove loze, „krajnji proizvod" je bio odličan. Uz Ožujsko i Laško (po vlastitom izboru), lijep sunčan dan i evociranje uspomena, druženje je prošlo brže nego smo se nadali. Kako smo sada takoreći „susjedi“, druženja će biti još jer nas dijeli samo oko sat vremena vožnje.

I ovaj put sam bio lijen što se tiče fotografisanja pa sam napravio samo jedan fotos kada su se Križanovići spremali na povratak na kojoj se može zapaziti da se Križanovići dobro drže i da im kvarnerska klima odgovara.