SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, December 03, 2020

I ja u istom poslu

Neko vrijeme sređujem svoje lične i zajedničke dokumente. Prestalo je Miholjsko ljeto u Sarajevu. Danas je hladno i pada kiša. Idealno za ovu vrstu posla.

Trudim se da ubrzam neke segmente iz moje porodične prošlosti i mojih pisama koje sam primala u ratu na razne načine i u velikom broju. Sve sam sačuvala. Imala sam sreću da je moj otac sačuvao mnoge dokumente iz njegove porodice, odnosno, naše.

Inspiracija je došla zahvaljujući Coovom prilogu “Dani sjećanja” i “Njiva Laze Delića”.

Obradovalo me je javljanje novog blogera poslije toliko godina s jako lijepim prilogom. Prosto je nevjerovatno kako starim Banja Luka i sjećanja na sve moguće dogadjaje iz djetinjstva i mladosti su sve draža. Pedeset godina u Sarajevu ništa nisu izbrisale. Čitanje pisama i gledanje slike samo to više uveličavaju. Sašina, Emirina, Budina i Mimijeva pisma posebno. Muški članovi su pisali iz vojske. U prilogu gospodina Zlatka ova slika prikazuje za mene više od riječi. Obožavam crno bijele slike a pogotovo kad su na njima sretni ljudi za mene i gospoda iz nekog našeg davnog vremena.

U sefu mog oca, za kojeg priznajem nismo imali puno interesa,  pronašla sam dokumente koji me sada raduju, jer mi dozvoljavaju da razmišljam o mnogim stvarima s vremenske distance.

Saljem prvo kopiju vjenčanog lista mojih roditelja i uz sve ću poslati moje razmišljanje.

Ići ću redom.



Ovo je bilo početkom 1943, vidi se na fotografiji.

Na dokumentu se vidi da je plaćena taksa od 5000 kuna iz čega sam zaključila da je to već bila NDH.
U rubrici za matičara piše šerijatski studija. Kako se uvijek u BIH brzinom munje “voljela” vlast s vjerskim poglavarima. Danas je ta ljubav dostigla maksimum na sve strane. Nevjerovatno da se pored ovolike tehnologije kod velikog broja ljudi iz svih religija ta ideologija lijepi za mozgove ogromnom snagom. I umjesto divnih sedam božjih zapovijesti radja samo mržnja prema drugom i drugačijem.

U sefu mog oca bile su i ove dvije diplome. Dva puta sam dobila nagrade od najomiljenijeg časopisa “ZMAj” u čast obožavanom čika Jovi Jovanoviću “Zmaju”.




Bila je rubrika za mlade, za prozu i pjesme iz cijele Jugoslavije. Jedna od ovih diploma je bila za pjesmicu, a druga za prozu. Znam da sam je dobila za pjesmicu o zimi i na štednoj knjižici neki novac koji sam digla na pošti. Vodio me moj otac i mislim da je bio jako ponosan i zato su ove diplome našle mjesto u sefu. A zamislite isto prva nagrada za Ismeta Bekrića iz Banja Luke. On je poslije bio nešto u banjalučkim novinama “Glas”. Mislim da je možda u Sarajevu ili negdje vani. To mi je davno bila rekla moja sestra Meliha Husedžinović.

Sjećam se da je pjesmica imala pet strofa a ja sam upamtila dvije zadnje:

Pahuljice sipaju,
djeca na brijeg hitaju.
Prave skije, sanke
jure na proplanke.
A kad kući stignu
Dobra baka čeka
sa šaljicom mlijeka

Mi nismo imali brdovite ulice. Ovo je bila mašta i slike iz slikovnica sa puno djece na brijegu. Uvezali smo nekoliko sanki jedne za druge i kružili ulicama, mijenjajući mjesta za vožnju i sjedenje.

Saima

 

Labels:

Friday, November 27, 2020

Njiva Laze Delića

Prvih godina po pokretanju bloga su mi se javljali naši sugrađani uglavnom s pohvalama jer im je bilo drago kada bi nabasali na stranicu na kojoj su, uz riječi i fotografije, čitali o sudbinama svojih poznanika, ugledali neko poznato lice, mjesto, sjetili se nekih događaja. Kada se sada osvrnem na do sada obavljeno, bilo je tu zaista interesantnih priloga, diskusija a ponekad i prepirki. Usprkos novim tehnologijama, blog je preživio i još uvijek se nađe poneko kome se dopadne ili izazove sjećanja na jedno vrijeme i ljude koje je zadesio rat i čiji su životi zauvijek promijenjeni. Tih javljanja je daleko manje nego na samom početku bloga pa mi je bilo posebno drago kada sam još negdje avgusta mjeseca, dok sam uživao u ljepotama Jadrana i Istre, primio email od još jednog bivšeg radnog kolege, radnika Profesionale, koji u cjelini, uz male izmjene, objavljujem. Nadam se da se moj (i nekih koji još uvijek navraćaju na blog) bivši radni kolega neće ljutiti jer se u svom emailu dotakao mnogih stvari i događaja koje me se  tiču i koje popunjavaju slike o nama, protjeranim građanima jednog grada koji se ni nakon skoro 30 godina od početka protjerivanja ni jednim gestom nije ogradio od tog žločina.

A evo šta mi bivši radni kolega piše:

Dobar dan gospodine Milan.

Sigurno se čudite odakle je sad pa ovaj i to sa subject "njiva Laze Delića".

Zovem sa Zlatko Čosić,a vaš email sam vidio u emailu Ive Kezića. Ivo ima adrese dosta naših zajedničkih poznanika pa ja to nekad iskoristim, a evo sada sam mu "ukrao" tvoj email a da se zvanično i ne poznajemo. Nadam se da ne zamjeraš.

Sada nakon uvoda, mislim da mogu preći na "ti" jer je i meni 61. pa mislim kako starimo razlika između je sve manja i manja, he,he,he...

Rođen sam u Trapistima odmah iz Perduvskog groblja na onom ravnom dijelu ceste prema Vrbasu. Kada oni tamo u Banjaluci kažu ovo je naša djedovina  onda se pomislim kada je moj otac napravio tu kuću 1950 godine u cijelom naselju možda bilo 5-6 kuća i to se zna ko je tada tu bio. Ali vremena se promjenila, šta je, tu je...

Otac mi je s Petričevca, radio u Ortopediji kao ložač centralnog grijanja a mati Ojdanić  Ruža iz Kuljana. Poslije onog (drugog svjetskog) rata babi Kaji oduzeta zemlja gdje je sada kasarna u Zalužanima i mislim kao zamjena data zemlja u Trapistima, oduzeta od Trapiske crkve. Baba je imala puno zemlje, bavila se zemljoradnjom, a i moji su radili zemlju i imali dvije krave pa sam ja početkom 70-tih raznosio mlijeko koje smo prodavali. Sjećam se čak da sam nosio i preko rampe sve do železničkih zgrada (Željin stadion), pa se mislim, možda i kod tvojih, jer se tačno sjećam reda kuća u vašoj ulici. Znam da sam nosio u kuću s malim bakonom naprijed, pa Kezići… Davno bilo…

Inace završio sam Elektrotehnički fakultet u Banjaluci i kao većina nas radio sve do početka rata u Čajavecu, prvo u RRT-u pa poslije u Prostornoj.

Kao uglavnom svi starosjedioci iz Banjaluke morao sam otići početkom 90-tih, prvo u Njemačku, pa onda u Ameriku. Sada sam u Rockford Illinois, 80 milja zapadno od Chicago.

Razlog zbog kojeg se javljam je taj da osjećam kako smo imali dosta zajedničkog kroz život, mjesto rođenja , slično djetinjstvo, škola , posao i na kraju prošli kroz slične probleme u ratu.

Na tvoj blog  sam naletio slučajno  prije možda godinu, i onda sam počeo čitati od početka.Toliko su mi se svidjele tvoje priče, a i priče ostalih dopisnika bloga da sam to prosto "gutao" svaki dan i davno došao do samog kraja. Sada je to malo usporilo, umorili se izgleda ljudi a dugo je trajalo, zbilja.

Zbilja ti se divim kako si to uspio sve voditi tako dugo.

Tu sam saznao o jako mnogo ljudi iz Čajaveca koji su se raštrkali po cijelom svijetu  kao i mi sami, a kao što vidim ti si odlučio da se vratiš, što pozdravljam, a mogu ti reći i da sam malo i zavidan, ma šalim se samo... Pjescana plaža, je li to blizu Rta Kamenjaka, tu sam bio na vojnoj vježbi u vojsci? Eto imaš sada opet novi početak u starije dane, ali ovaj puta bi trebalo biti puno lakše, bez pritisaka, neizvjesnosti, frustracija...

Ja sam tu negdje, još manje od godine do early retirement  ili još možda max. do 65-te. Nisam još odlučio što ću i kuda. Imam dvije kćerke , obje su zubari, ostaće ovdje. Koliko vidim i tebi se zgadio Trump i ova sva situacija danas u USA pa si se brzo prelomio.

Nisi na blogu nagovještavao povratak?

Da se vratim na blog. Imaš smisla za pisanje, ja se evo napatih pišući ovo, mislim da i nikad nisam pisao ovako dugačak email.

Posebno su mi se svidjele tvoje priče o događajima u našem Budžaku, Lipovcima, onom igralištu u rupi kod rampe i dosta drugih jer je to takođe bilo dio i moga djetinjstva.

Ako si u kontaktu sa Josipom Matoševićem pozdravi ga, zna on mene. Imao je jako lijepih priča s Vrbasa, Lendrinog mlina, Trapiske stare Trgovačke škole, pivovare...

Znam da si najavljivao da češ izdati knjigu, u kojoj si fazi? Mislim da će biti vrlo zanimljiva za nas koji smo prošli koz sva ova teška vremena, a vjerujem i za buduće naraštaje da vide kako su nihovi roditelji I bake I djedovi dospjeli do Amerike, Kanade, Australije, i kako su oni postali uglednim građanima ovih država.

I za kraj evo šaljem ti dvije slike. Na jednoj sam ja, vjerovatno si me vidio negdje u restoranu u Profesinali, sad sam očelavio,he,he, he...

Druga je vrlo interesantna is 1964. godine. Moj otac, zvali ga Tunjo lijevo na slici, desno je Franjo Lipovac, ja ga se ne sjećam , to mi je sestra rekla.

Nadam se da ćeš prepoznati kafanu, jer se je i ja vrlo dobro sjećam. Neka bude hint Ive Kezića email "njiva Laze Delića".

Pozdrav tebi i supruzi, i nju znam al samo iz viđenja, pa se javi kad stigneš. Vjerovatno si sada zauzet u uređivanju novog doma.

Zlatko, 

Labels:

Tuesday, November 24, 2020

Sjećanja

Posao oko „čišćenja kuće oduzima mnogo vremena jer mnogo toga čovjek sakupi tokom godina a da toga nije ni svjestan. Pregled raznih papira i dokumenata, i odbacivanje nepotrebnih, zahtijeva posebnu pažnju. Potrebno je pregledati svaki papir prije nego se baci u smeće a uz to je posebno važno uništiti lične informacije na dokumentima koji se odbacuju kako ne bi pale u ruke kriminalaca.

Raznih dokumenata se nakupilo jako mnogo i razdvajanje onih koji su potrebni, onih koji bi mogli biti potrebni, onih za koje nas vežu uspomene i onih koji se mogu baciti je zaista mukotrpan posao. Radim ga na prekide jer je nemoguće sve završiti u jednom danu.

Ima tu svega i svačega: od nekoliko verzija rodnih listova, potvrda o nekažnjavanju, džačkih knjižica, svjedočanstava i diploma, dokumenata vezanih za penziju, stan, dozvola za izlazak iz Banjaluke, zdravstvenih informacija, ponuda za posao, rješenja o povećanjima plate, izračunatih taksa, ugovora o izdvajanju u penzione fondove i redovitih izvješataja istih... Svjestan činjenice da mi većina dokumenata više nikada neće trebati mnogo sam toga bacio ili izrezao i gomila koju treba pregledati se svakim danom sve više smanjuje. Ona druga, u koju slažem ono što bi trebalo sačuvati, je mnogo manja a nadam se da će se još smanjiti. Do našeg odlaska ima još dosta vremena i siguran sam da će biti još toga što će završiti u otpadu, jer sam često bio u dilemi da li da nešto zadržim ili ne. Ipak su svi ti dokumenti dio naših života i za njih nas vežu sjećanja, neka lijepa a neka i ružna.

Neke od onih koja sam bacio sam skenirao jer mi je bilo žao da on njih ne ostane nikakav trag iako za mene, a i za bilo koga drugog, nemaju više nikakvog značaja.

Jedan od tih dokumenata je i svjedodžba o završenom 8. razredu osmogodišnje škole. Siguran sam da mi nikada više neće trebati ali me je, bar za trenutak, podsjetila na lijepe dane rane mladosti kada je život bio mnogo jednostavniji iako se nije imalo puno. Bili su to dani kada sam imao mnogo slobodnog vremena jer mi je škola bila laka i nisam morao provoditi vrijeme učeći. Dovoljno mi je bilo ono što sam čuo na časovima i, uprkos tome, od prvog do osmog razreda sam imao petice iz svih predmeta. Bio sam najbolji učenik generaciji, izazivajući ljubomoru, naročito kod djevojčica iz komšiluka jer je bilo uobičajeno da su djevojčice bolji djaci. Mislio sam da ću je jednog dana pokazivati mojim unukama, hvaleći se kako im je dido bio dobar đak, nadajući se da će ih to potaći da to i one budu.

Dobre ocjene su mi pomogle da se upišem u Tehničku škola a onda kasnije i na fakultet. Međutim, kako u osmogodišnjoj školi nisam stekao naviku učenja, u srednjoj školi i na fakultetu mi nije bilo lako. Tu se više nije moglo oslanjati samo na bistrinu već je trebalo zagrijati stolicu, što je za mene bilo teško. Ali, bez obzira na to, Tehniku sam završio s vrlodobrim uspjehom a nakon toga i fakultet, istina par godina nakon apsolviranja. Bila su to vremena kada sam se bavio muzikom i prilično dobro zarađivao pjevajući na igrankama. Uz to sam imao i stipendiju od RO Rudi Čajavec pa se nisam žurio s diplomiranjem.  

Još jedan dokument vezan za obrazovanje sam, prije šrediranja, skenirao. Desetak godina po zaposlenju u RO Profesionalna elektronika, OOUR Telekomunikacioni uređaji, sam magistrirao, a jedini pisani trag kojim sam to mogao dokazati je Uvjerenje koje sam dobio od fakulteta. Diplomu nikada nisam dobio i srećom niko mi nikada nije ni tražio. Na Duquesne University, gdje sam radio skoro šesnaest godina, su mi vjerovali na riječ a isto je bilo i na Carnegie Mellon University i D.T. Watson-u, gdje sam radio par godina. Jer da nisu, ko zna da li bih se tako lako riješio prvog posla u Parma Sausage Products, maloj privatnoj firmi koja se bavi proizvodnjom suhomesnatih proizvoda i u kojoj sam u jesen 94. dobio svoju prvu plaću.


Istina, u Parmi mi nisu tražili diplomu a prva plaća je iznosila čitavih $200 bruto. Srećom, u Parmi sam radio samo nekoliko nedelja a onda je stigao poziv s Duquesne univerziteta. Ostalo je lijepa prošlost koje ću se sjećati, i o kojoj ću pričati, sve dok sam živ.

Odbacivanje nepotrebnih dokumenata još nisam završio i siguran sam da će biti još onih koji će me podsjetiti na događaje iz života koji su iza nas. A što me čeka u budućnosti teško je predvidjeti. Vrijeme će pokazati.

Novi Komentari i linkovi

Saima - Ode i linija

Sunday, November 22, 2020

Ode i linija

Nakon povratka s puta, iz Istre, početkom desetog mjeseca, opet se polako spremamo na put. Treba se seliti. Ponovo. Bit će to posljednji put, nadam se. A selidba kao ova naša znači raskućavanje. Dvadeset pet i kusur godina u novoj sredini se kućilo a sada se treba raskućiti za par mjeseci.

Iako smo već zadnjih nekoliko godina razmišljali o promjenama, konačnu odluku smo donijeli brzo. Svakim danom je bilo sve jasnije da u kući u kojoj smo proveli lijepih 20 i kusur godina ne možemo ostati. Silno žbunje, ukrasno šiblje i drveće koje smo sadili, travnjak, malo brdašce s cvijećem, pa čak i povrtnjak, zahtijevaju vrijeme i snagu za održavanje a snage je sve manje. Stigle su nas godine a s godinama i sve više problema da se kuća i okućnica održavaju u urednom stanju. S kućom bi se nekako i izišlo na kraj ali je održavanje dvorišta bilo sve teže i teže. Umjesto da uživamo u ljepoti, većinu vremena provodili smo koseći travu, šišajući živu ogradu, kupeći lišće, krateći drveće, prebacujući kompost...

Počeli smo razmišljati o kupovini stana, ali nismo bili sigurni gdje. U igri su bili Pittsburgh, koji nam se sviđa i u kojem smo se navikli, a razmišljali smo i o Nizozemskoj, kako bi bili blizu unuka. Los Angeles, gdje se skrasila kćerka, nije dolazio u obzir zbog enormnih cijena nekretnina (za našu kuću ne bi mogli kupiti ni najmanji stan u blizini kćerke), i visokih troškova života a Banjaluku smo, zbog svega što se u njoj događalo (i još uvijek događa), zauvijek otpisali. Istra je iznenada postala interesanta i tokom posjete prošle godine je bilo jasno da je to sredina u kojoj bi mogli proživjeti ovo što nam je od života ostalo.

I tako su nam sada pune ruke posla oko preseljenja. Puno toga se mora odraditi a između ostalo, treba pripremiti i staviti kuću na prodaju a to u isto vrijeme znači i rješiti se stvari koje smo godinama skupljali.

Taj zadatak je na sebe preuzela Nera. Jednu po jednu stvar je trebalo pripremiti za prodaju što uključuje fotografiranje i pripremu teksta za oglašavanje, objavu prodaje na Internetu, odgovaranje na upite potencijalnih kupaca, dogovaranje preuzimanja. Za sada joj biznis ide prilično dobro pa razmišljam da je povučem iz penzije i gurnem u biznis prodaje starih stvari.

Demižonke i ostala skalamerija za pravljenje vina je otišla prva. Odmah po objavi javilo se nekoliko potencijalnih kupaca i slijedeći dan je jedan on njih došao da opremu pokupi, sretan da je sve dobio za male pare.


Prodaja sprave za vježbanje je trajalo nešto duže ali je i ona konačno našla sretnog kupca. Iako je nismo puno koristili, bilo mi je žao kada ju je kupac natovario u truck nakon što sam je uspio rastaviti na manje dijelove. Zadnjih mjeseci sam znao otići u veliku sobu u prizemlju i odraditi nekoliko vježbi, tek toliko da se malo razgibam. Kako se vrijeme preseljenja u Istru približava ipak mi je na kraju bilo drago da smo se sprave riješili i da nije završila na otpadu.

Nešto više vremena je trebalo da se riješimo Technics stereo linije. Stajala je godinama nekorištena jer su nove tehnologije učinili svoje. Držali smo je u sobi u prizemlju koju gotovo uopće ne koristimo. A sjećam se kao da je to bilo jučer kada smo je kupili prije skoro 25 godina. Muziku u familiji svi volimo, slušamo je po cijeli dan i radio ili neki drugi izvor muzike se gasi samo uveče kada se gleda televizija.

Među prvima sam još davno prije rata kupio liniju Rotel na službenim putovanjima u London. Otišla je za male pare kada smo se 94. uputili preko velike bare. Kada smo 96. kupili kuću, prvo smo nabavili televizor (onaj koji smo dobili od jedne crkve kad su nas smjestili u stan tri nedelje po dolasku u Ameriku, a  čija je slika vukla na zeleno i to dobro, smo dali jednoj izbjegličkoj familiji) a onda smo, jednog dana, obilazeći trgovine, zapazili lijepu Technics liniju koja nam je zapala za oko. Para za kupovinu nismo imali (jedva smo imali dovoljno da platimo ratu za kuću), ali nas trgovac ubijedi da je uzmemo na kreditnu karticu. Izračuna da liniju možemo imati ako svaki mjesec otplaćujemo $17. Cifra nam je bila prihvatljiva i pade odluka da je kupimo iako nam je tih dana svaki dolar bio velik k'o kuća. U to vrijeme nismo imali iskustva s kreditnim karticama. Imali smo samo jednu koju smo dobili u banci gdje smo otvorili tekući račun kako bi mogli stvarati kreditnu historiju bez koje ovdje u Americi nije moguće dobiti bilo kakav kredit. Nismo znali da je $17 minimalni iznos koji se mora uplatiti mjesečno da ne bi prekršili uvjete korištenja kartice, ne shvaćajući da se svaki mjesec na ostali iznos obračunava kamata te se na taj način kredit otplaćuje godinama a konačni iznos višestruko nadmašuje cijenu linije. Za nas je tada bilo važno da smo se dočepali linije za male pare.

Nešto kasnije, kada su stigla povećanja plaća, i kada smo shvatili koliko će nas linija koštati ako nastavimo plaćati samo minimalni iznos, otplatio sam ostatak duga odjednom. Liniju smo koristili godinama i uživali u kvalitetnom zvuku sve dok je jednog dana nismo prebacili u prizemlje gdje je mirovala većinu vremena. Iako je gotovo nismo koristili ipak smo osjetili tugu kada ju je kupac natovario u auto. Njenim odlaskom otišao je jedan dio našeg života u državi koja nas je primila kada nam je bilo najteže a koju ćemo napustiti svojom voljom, svjesni da je vrijeme da si nađemo dom tamo gdje mislimo da će nam biti lakše proživjeti starost.

Wednesday, November 11, 2020

Dan sjećanja

 

Danas se u Englesko govornom području i zemljama koje su učestovale u 2. svjetskom ratu obilježava dan sjećanja na učesnike i žrtve oba svjetska rata i niza “lokalnih” ratova u kojima učešće uzeše vodeće antifašističke zemlje iz drugoga svjetskog rata. Polaganjem cvijeća, sjećanjima na 75 godina od dana oslobodjenja, oslobodjenja nacističkih kampova u kojima izgubiše živote milioni Jevreja, Roma, protivnika fašističkih režima, zarobljenika u vojnim pohodima. Holocaust kao sjećanje na stradanje preko šest miliona Jevreja, podsjećanje na hipokriziju zapadnih zemalja koje odbijahu dati ulazne vize Jevrejima koji su nastojali pobjeći od fašističkih zločinaca, uključujući i veliku grupu na M.S. St. Louis putnika Jevreja koje ni Canada a ni USA ne primiše nego povratkom u Njemačku mnogi ostaviše živote u koncentracionim logorima.

Danas kada se sjećamo žrtava iz oba svjetska rata uz moto da se tako šta više ne ponovi moram naglasiti da iza zadnjeg svjetskog rata vodeće zemlje “zapadne demokratije” vodiše veliki broj ratova gdje se broj žrtava približava broju iz drugog svjetskog rata a sve u želji da se koriste i upravlja dobrima koje su te zemlje imale kao nafta, rudna bogatstva i promoviranje ideologije liberalnog kapitalizma.

Danas se kao simbol sjećanja koristi simbolično crveni cvijet maka koji je cvjetao na poljima Flandrije uzoranim bezbrojnim granatama i natopljena krvlju ogromnog broja vojnika sa obje strane. I mi iz Bosne i Hercegovine smo dio tih žrtava iz oba svjetska rata te posljednjega koji se desi u našim krajevima kreirajući posljednje, nadam se, evropske genocide kakvi su Srebrenica, Prijedor, Brčko i Bjeljina i logore po uzorima na fašističke kojima se mogu podičiti naše komšije.

Krik koji se čuje iskazan je u poemi napisanoj  od Potpukovnika John McCrae-a 03.05.1915 po meni kao spomen i opomena svim ljudima na svijetu da se to ako je moguće ne desi ponovo.

 

In Flanders Fields

In Flanders fields the poppies blow

Between the crosses, row on row,

That mark our place; and in the sky

The larks, still bravely singing, fly

Scarce heard amid the guns below.

 

We are the Dead. Short days ago

We lived, felt dawn, saw sunset glow,

Loved, and were loved, and now we lie

In Flanders fields.

 

Take up our quarrel with the foe:

To you from failing hands we throw

The torch; be yours to hold it high.

If ye break faith with us who die

We shall not sleep, though poppies grow

In Flanders Fields.

 

Kitchener 11.11.2020                                         Mujagić Aljoša

UZ SAIMIN KOMENTAR



Sarajlijama poznati ribnjak Toplik
u Istocnom Sarajevu pun Sarajlija
iz "Zapadnog" Sarajeva,
izolacija scrsena


Saimin unuk

Labels:

Wednesday, November 04, 2020

Tapiserija, Dika Berber, Tesla

Nakon mnogo godina želila sam napraviti tapiseriju. Moja prva učiteljica bila je cuvena Dika Berber u Banjaluci prije odprilike 40-tak godina. Bila je majstorica svog zanata. Ponosna sam što sam bila njena učenica, makar i na kratko.

Odlučila sam da uzmem portret osobe koja me je fascinirala i imala veliki uticaj na mene u godinama rane mladosti. Vrijeme kada sam zavoljela fiziku i elektricitet.

Od introvertnog djeteta i života s OCD-om kroz mladost, u zrelim godinama Tesla je svojim izumima promijenio cijeli svijet.

Budući da je bio idealist i uz put jako loš u finansijama, nije se obogatio i nije dobio puno poštovanja u Sjevernoj Americi.

Moram priznati da sam se vezala za njegove misli o patriotizmu i ratovima, objavljeno u časopisu Sun , Dec. 1914, i da i ja sanjam isti san:

“Dokle bude različitih nacionalnosti, bit ce i patriotizma. Taj osjećaj mora biti iskorijenjen iz naših srca prije negoli se uspostavi trajan mir. Njegovo se mjesto mora ispuniti ljubavlju prema prirodi i znanstvenom idealu. Znanost i otkriće velike su snage koje ce dovesti do njegova okončanja.”

Na kraju moram reci, da mi se jako sviđa činjenica da je o svojoj majci govorio kao o velikom pronalazaču. Osim što je izumila alate i uređaje u domaćinstvu, tkala je i izrađivala prekrasan tekstil s finim uzorcima. U 19. vijeku nije imala Pinterest ili Instagram za razmjenu ideja kao što mi imamo.

Sviđa mi se rezultat moje tapiserije, dala sam mu pomalo ljutit pogled.😊

Bilo je potrebno puno vremena i strpljenja. Mnogo puta sam se morala vracati nazad i ponoviti ono što prvi put nije ispalo dobro.

Dragi Nikola, ljudi u Americi sada znaju o električnim automobilima Tesla, više nego o tebi i tvom izvanrednom radu na bežičnim komunikacijama.

Zahvaljujući tebi, ja sad svoj rad predstavljam mnogo većem broju ljudi nego što bih ikada pomislila.

Dubravka

Labels:

Tuesday, November 03, 2020

55+ (drugi dio)

ili "Vece slikanja uz vino"


U vrijeme prije korona virusa, slikanje uz vino je bila vrlo popularna zabava u cijeloj Americi. Gosti dobiju materijal za crtanje i detaljne instrukcije kako slikati, a dobiju i pice, obicno vino, da lagano pijuckaju dok crtaju. Svi gosti rade istu sliku. Naravno, niko ne ocekuje da ce za jedno vece nauciti slikati,  ali svi ocekuju da se lijepo zabave. 

U nasem naselju je nekako bilo logicno da ja organizujem  takvo vece jer vec par godina vodim nasu slikarsku grupu. Malo sam bila nervozna zbog jezika, a i zato sto nisam nikad prisustvovala jednoj takvoj veceri. Medjutim, google, instagram i pinterest su mi pomogli da naucim na brzinu sve sto mi je bilo potrebno za pocetak. Prvo je trebalo odabrati sliku  koju cemo raditi, procjeniti vrijeme koje je potrebno da svi mogu zavrsiti, odrediti potreban materijal.... Zatim je trebalo naslikati uzorak i definisati sve sto je potrebno nabaviti, od kistova i boja do plasticnih stolnjaka za zastitu stolova. Poslije dolazi  izrada postera za oglasavanje, a onda nabavka i sve ostalo.  



Iznenadjujuce veliki broj zainteresovanih je pokazao da je pogodjena prava ideja za zabavu. Nazalost, morali smo da ogranicimo  broj prisutnih jer  nismo znali kako ce sve ici. Bilo nam je prvi put... 

Meni se u prvi mah ucinilo sve vrlo jednostavno, ali poslije razgovora sa drugaricama iz grupe shvatila sam da pored instrukcija,  ima dosta drugih stvari koje moramo odradjivati tokom veceri. Jedna obicna sitnica kao promjena vode za cicscenje kistova bi mogla napraviti problem ako casa nekom ispadne iz ruku i voda se prospe po parketu. Jos gore bi bilo s bojom. Zato smo napravile plan rada i odredile zaduzenja u toku veceri. Sa dobrim planom sve je islo kako treba. Dosle smo ranije u salu, na vrijeme pripremile sva mjesta tako da svi imaju potreban materijal - boje, kanafas, kistove, papire za brisanje i ciscenje, vodu...


Gosti su stigli ranije, jer je to za vecinu bilo nesto novo, a svi radoznali.  Uz vino su stigli i domaci kolaci i peciva pa smo uz prijatne mirise i laganu pricu poceli nase prvo vece ‘Slikanja uz vino’. Malu nervozu  smo razbili tako sto smo naglasili da smo dosli da se zabavimo, a tek usput  i slikamo. Vecina je pocinjala s puno opreza, ustrucavala se pitati za dodatna objasnjenja.  Ipak, nakon prvih pola sata svi su se opustili. Moje prijateljice i ja smo se trudile da svima damo podrsku da slikaju bez nervoze, objasnjavajuci da pogreska vrlo cesto moze dovesti do boljeg , kreativnijeg rada. Cini mi se da smo uspjele, jer su se svi prijatno osjecali. Sve je islo bas kako treba pa  su tri sata prosla kao tri minuta. Nasi gosti su bili jako zadovoljni svojim slikama.  Na kraju veceri je obavezna i zajednicka fotografija svih prisutnih i njihovih radova. Na slici nasmijane face, a u rukama jos neosusene slike koje su s ponosom odnijeli kucama. Na toj zajednickoj slici se vidi jos nesto meni vrlo interesantno - da svi rade po istom modelu i istim bojama, istim instrukcijama, a svaka slika je posebna, drugacija i na svoj nacin lijepa.


Sljedecih nekoliko dana bilo je puno pohvala nasoj organizaciji i lijepo provedenom vremenu. Naravno, odmah su stigli  i zahtjevi da uskoro organizujemo novo vece pa su slijedile jos dvije jednako uspjesne i zabavne veceri. I bas kad je trebalo da postane ‘tradicionalno vece slikanja uz vino’, korona virus nas  zaustavio.  Hoce li i kada biti nastavak, zavisi od uspjesnosti borbe protiv korona virusa. Sve drustvene aktivnosti su zaustavljene i ko zna kad ce biti nastavljene. Ipak, najvaznije je da smo zdravi i da nas je virus, barem za sada, mimoisao. Nadam se da ce tako i ostati.


PS

Saljem ovaj post Cou danas 2. novembra,  prije ovdasnjih izbora. Bojim se da mi sljedecih nekoliko dana nece biti ni do cega. Sve mi nesto puno mirise na nase devedesete. Previse zastava, idiota, kamiona, oruzja, rasizma... 

Labels: