SLIKE I DOGADJAJI
Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.
Saturday, March 06, 2021
Monday, February 08, 2021
Godišnjica
Bilo nam je lijepo u maloj „kući na kraju sokaka“ i vjerovali smo da ćemo tu dočekati starost, uživajući u dvorištu koje smo uredili prema svojim željama. A dvorište je
našim radom tokom godina poprimilo mnoge
karakteristike onog našeg
bosanskog, ograđenog živom ogradom, s puno cvijeća, povrtnjakom
i ljetnom kuhinjom.
Dok se polako pakujemo i spremamo na odlazak, pregledam
mnogobrojne albume u kojima je broj fotografija kuće i dvorišta popriličan.
Okom kamere uhvaćeni su
mnogi trenuci našeg života u izbjeglištvu, života kojeg niti smo birali, niti smo
ikada poželjeli. I sada, tridesetak
godina od izlaska iz rodnog grada, ponekad pomislim da se to događalo nekom drugom a ne nama,
stanovnicima zemlje na Balkanu gdje je, bar nam se tako činilo, „bratstvo
i jedinstvo“ , bilo uhvatilo korijena.
Korijeni su, na naše iznenađenje, bili slabi, iako je „stablo“
zalijevano godinama. Pokazalo se to vrlo brzo po smrti onoga koji je mladicu
posadio, u kojeg su se mnogi, posebno oni koji su nas otjerali, zaklinjali.
Mala kuća (po
američkim standardima), koju smo
kupili nalazila se u najljepšem
dijelu Carnegia, omanjeg gradića u
blizini Pittsburgha. Malo naselje, smješteno
iznad gradskog parka, je za nas bilo nepoznanica, sve dok jednog dana nisam slučajno autom zalutao u njega. Sjećam se kako sam Neri kasnije oduševljeno pričao kako sam vidio lijepo naselje, odmah iznad parka, s
lijepim kućama i uređenim dvorištima, van glavnih puteva a ipak blizu svega. Tada, tog
dana, ni u snu nisam mogao pomisliti da ćemo se
jednog dana tu skrasiti i da ćemo i
Nera i ja tu proživjeti najveći dio naših života.
Na brdašcu backyarda,
na terasama koje sam napravio, (ni Inke mi ne bi našle zamjerki), malo po malo se razvio mali povrtnjak u kojem
je Nera svake godine brala svježe povrće, od ranog proljeća, do kasne jeseni. Bilo je tu zelene
salate, mrkve, peršuna, crvenog i bijelog luka,
kelja, patlidžana, blitve, mahuna, a
posebno dobro su uspijevale paprike i paradajz. U desnom dijelu povrtnjaka sam
napravio šupu za poljoprivredne alatke,
koja je ujedno služila i kao spremište za stolarski stol te razne alate i
materijale od kojih sam pravio namještaj i još neke druge stvari u i oko kuće.
Tamo kuda idemo nećemo imati mnogo toga u čemu smo uživali ovih zadnjih 25 godina ali sam siguran i da nam neće biti ružno. Stigle su nas godine u kojima je kuću i dvorište koje smo voljeli i u kojima nam je bilo lijepo, teško održavati i vrijeme je za promjene. A kada nam naše dvorište i kuća padnu na pamet, tu su albumi prepuni
fotografija, koji idu s nama. A one su pune priča o životu u izbjeglištvu, kao što fotografije koje smo ponijeli iz našeg grada pričaju priču o sretnom životu u jednom nesretnom gradu prije zadnjeg rata. I jedne i druge će ostati kao vječni zapisi na dane, događaje i osobe u našim životima koje će možda jednog dana neko prelistavati kao što to mi sada ponekad činimo.Saturday, January 30, 2021
Posebne djevojke
Bilo je samo nekoliko djevojaka, uz veliki
broj momaka.
Sve djevojke su bile iz Sarajeva, osim nas
dvije iz obližnjih gradova.
Bilo je to intenzivno učenje, petogodišnji
program je strpan u 4 godine. Proveli smo mnogo sati u učionicama i
laboratorijama.
Ponekad, kad smo smo imali pauzu pricale smo viceve. Cijeli sat je bion ispunjen smijehom i radošću. Bila su to vremena bez briga uz podrsku roditelja I besplatnu skolarinu. Učili smo puno i bile nestrpljive u zelji da pocnemo raditi, da postanemo ozbiljne. Nakon diplomiranja, viđale smo se ponekad, u Sarajevu, prilikom posjete porodici ili za vrijeme sluzbenog puta.
U godinama devedesetim, našli smo se paklu
gradjanskog rata. Izgubile smo sve veze.
Sada, u 21 vijeku, kako tehnologija
napreduje, šanse da se neko pronadje u ovom velikom svijetu su mnogo bolje.
Mi smo tu! Pronašle smo se! Preživjele smo rat!
Sad smo majke i bake. Ima nas po cijelom svijetu. Razgovarala sam sa tri
cure, kao da ne postoji vremenski razmak od 30 godina i vise.
Razmijenili smo nase crno-bijele
fotografije, koje je u ono vrijeme
napravio jedan momak iz naše grupe. To je bila njegova vjezba za usavrasavanje fotoamaterskih
vještina.
Ostalo nam je da nadjemo još jednu djevojku. Znamo da je u Bosni, u svom rodnom gradu. Ona je povezana sa prvom slikom. Zamolila nas je da uzmemo cigaretu i poziramo s njom. Tako da može reći svom tati da samo ima cigaretu u ruci, a nas druge dvije smo pušači. U to vrijeme njezin otac nije znao da puši, a slika pokazuje istinu.
Ovih dana cesto razmišljam i sanjam da bismo se mozda mogli negdje okupiti i ponovo razmijeniti naše viceve, smijati se dugo…. .
Dubravka Kusmic, 27 January 2021
Thursday, January 21, 2021
Vremeplov - nastavak
Ja ovo najprije saljem da
svi ovi mladi shvate da su nasljednici svojih roditelja
svih naroda i narodnosti koji su ih
lažima uvjeravali u šovinizam i vjerovanje o ugroženosti njihovi naroda i narodnosti. Tada je to “Oslobodjenje “ bilo štampano
pola na ćirilici a pola na latinici. Većina odluka se donosila po tzv. ”ključu“. To je ustvari bila na djelu ravnopravnost sva tri
konstitutivna naroda. Danas Hrvati blokiraju sve institucije u državi zbog ugroženosti Hrvata. A gosp Čović bio direktor najveće vojne firme “Soko” a
sigurno najveći komunista medju komunistima
jer na to mjesto nije moga ni prismrditi bez tog uslova. Bogataš kao da mu je otac bio svjetski
kapitalista. O političarima
iz RS ne treba ni govorit, sve se zna. A Hrvati se traže svijećom u
Bosni.
Košarkaški klub
“Bosna “je bila
nešto što
pokazuje da je ovolika posjećenost
bila odraz ljubavi prema ovoj našoj
lijepoj i bogatoj državi
koja se sve vise rasprodaje bjelosvjetskim i domaćim
tajkunima, kriminalcima i ko zna kome sve.
Pozdrav Saima
Labels: saima
Wednesday, January 13, 2021
Vremeplov
Prođoše razni praznici i rođendana. Ostade ponovo vremena da se
nastavi s pregledom porodične
dokumentacije.
Iz očevog šefa se nađoše članci iz Čajevačkih novina dva mjeseca poslije mog početka rada u toj tada priznatoj fabrici na prostoru bivše domovine.
Moj otac je to izrezao iz novina i ostavio u svoj sef. To je
bilo u oktobru 1967. godine, znači nešto što je
staro 51 godinu.
Nedugo nakon toga sjećam se
da su došla dva “dva druga” da mi kažu da su
došli da me poslije ovog članka prime u Partiju. Obzirom da je
moj otac bio ilegalac u Partiji od 1942. godine (to se krilo, ali je glava
uvijek u torbi, naročito za
vrijeme NDH), bilo je normalno da ja to prihvatim. 1969. godine mog Vicu je
doveo zemljotres u Banjaluku. Polovinom februara 1971. g odine selim se u
Sarajevo sa sinom Zlatkom i Vicom.
Nakon mjesec dana sam otišla u
Glavnu postu u Sarajevu u kadrovsku službu i
pitala da li trebaju tehničara
slabe struje, tako se narodski zvao naš odsjek.
Rekli su, kao hljeba, i ja sam se sutradan javila u OOUR Telegraf i telefon 10
minuta od našeg podstanarskoj stana.
Kad sam počela
raditi imala sam pravo raditi 4 sata. Rekla sam to pred šeficom i zamolila da li me može pustiti do kuće jer
sam dojila Zlatka a čuvala
ga je komšinica. Ona je odmah otišla u Kadrovsku.službu i rekla da nastavim koristiti to
pravo i dalje.
Dobila sam rješenje za
LD bodove. Kad sam dobila platu šokirala sam se jer je za 4 sata rada
bila duplo i malo veća od Čajevačke plate.
Ja sam o tome već jednom nešto pisala na ovom blogu. Sada to
ponavljam jer je u tom sistemu mnogo toga bilo dobro uređeno, ali je bilo i nepravde.
Ovo pišem najviše zbog toga što je danas sve uništeno ili privatizirano od strane bivših komunista, koji su se kleli u Tita i partiju a danas oni i njihova djeca najvećim dijelom gospodare radničkim životima. Siromaštvo i bijeda s jedne strane a pokvarenjaštvo i pohlepa s druge. I ludi narod to im dopušta, ispiranjem mozgova od nepoštenih hodža i popova i ostali lopova.
Saima
Friday, December 25, 2020
Sunday, December 20, 2020
Sjećanja, sjećanja...
To sam odlučila da “iskopiram” i pošaljem komplet. Listovi
su požutili i ostarili, neka slova izblijedila (uostalom kao i mnogi od nas, ha,
ha, ha,”). Ne mogu se sjetiti Rade Sekulića iz IV m1 ali su me njegove pjesme
oduševile. Koja je to snaga emocija prema nekoj Mirjani. Ne znam je su li živi
i je su li zajedno ali neka ostanu na ovom blogu.
Nikako ne mogu da se sjetim imena direktora Došena ,
ali je bio pravi gospodin. Uredan, uvijek nasmijan i uvijek spreman da primi
učenike na razgovor kad bi ih neko od profesora poslao na raport. Ja sam bila
tri puta, uvijek “ganjajući pravdu”.
Drago mi je i zbog našeg Bude Nikića. Uvijek samozatajan i ozbiljan ali poštena osoba i dobar prijatelj. Sada je u Novom Sadu.
Nadam se da će vidljivost biti dovoljno dobra da se može pročitati.
Pozdrav blogerima
Saima
Napomena: Pošto je Saima ne može sjetiti imena direktore, evo da pomognem. Mislim da se zvao Zdravko. Ako griješim, neko će se već javiti da me ispravi.
Co