SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, September 25, 2022

Munevera i Džemil

Prije nešto više od mjesec dana dobijem poruku preko facebook messengera. Javlja mi se Džemil Hadžiabdulahović. Kaže da dolazi u Istru polovinom septembra i da bi volio da se nađemo.

Pogledam njegovu profile sliku, čovjek mi poznat. Potražim još neke i naletim na jednu iz šezedesetih. Vidim da čovjeka poznajem, da smo se najvjerojatnije sretali, možda bili u društvu, ali se ne mogu sjetiti odakle. Godine čine svoje i slike iz prošlosti polako ali sigurno blijede.

Odgovorih Džemilu da bi mi bilo drago da se vidimo, da mi se javi kada stigne.

I bi tako. Kada su stigli na odredište Džemil se ponovo javi i reče da su odsjeli u jednom apartmanu na Stoji. Dogovorismo se da skoknu do nas, da vide gdje smo, da popijemo kavu i da se malo ispričamo. Džemil mi je u prvom javljanju spomenuo da su u Istru stigli s namjerom da vide kakve su šanse da se i oni pod stare dane ovdje skrase. Mi, već kao „veterani“ s iskustvom u ovim krajevima, možemo pomoći sa svojim savjetima.

Dan je bio prekrasan, onakav kakvi znaju biti dani ovdje kod nas kada prođu ljetne vrućine a gosti se prorijede. U kafiću Yes raje sve više. S razlogom. Terasa je veći dio dana obasjana suncem a s nje se pruža lijepi pogled na zaliv.

Nakon kavice obiđošmo našu uvalu a onda Munevera i Džemil predložiše da nešto pojedemo. Bilo je već rano popodne pa prošetašmo marinom Veruda do njenog restorana Volaria. S terase restorana se pruža lijep pogled na marinu punu ukotvljenih jahti. Ljeti je restoran prepun gostiju, naročito uveče ali kako je već polovina septembra mogli smo izabrati stol po želji. Hrana je bila ukusna i uz piće i razgovor vrijeme je brzo teklo.

Nakon ručka smo se vratili do našeg stana a onda sam goste odbacio do njihovog apartmana. Pula je mali grad i sve je blizu.

Muneveri i Džemilu smo prenijeli sve naše dosadašnje utiske. Jako su zainteresirani da USA zamijene Istrom, ako im to hrvatski zakoni dozvole. Bilo bi nam drago da se njihove želje ostvare jer bi se njihovim dolaskom broj prijatelja u novoj sredini povećao. U tih nekoliko sati koje smo proveli zajedno ispričali smo se kao da se oduvijek znamo. Tako je to valjda s našom pravom banjalučkom rajom. Za lijepo druženje nije obavezno da smo bili prijatelji. Dovoljno je da smo se poznavali iz grada.

Priča je bilo na pretek. I onih iz starih vremena, i onih iz izbjegličkih dana. Džamil je s Pobrđa i imamo dosta zajedničkih prijatelja i poznanika. Spomenusmo Ziska, Relju, Burdu... Od rata, Munevera i on žive u Los Angelesu gdje su bili česti gosti u restoranu Aroma Adema Slipca gdje se naša raja znala okupljati. Vidim ga na nekim fotografijama u društvu s Radom Šerbeđijom koji je također bio česti posjetilac Arome. Ako se skrase u Istri opet bi mogli sretati Radu koji dosta vremena provodi u malom istarskom mjestašcu Barbariga. I tu se Rade druži s običnom rajom kao što je to radio i u Los Angelesu gdje mu je raja iz naših krajeva bila važnija od holivudskih zvijezda.

S Muneverom i Džemilom smo se vidjeli još jednom prije njihovog povratka u USA. Ovaj put smo se sreli na „njihovom“ terenu, u blizini apartmana u kojem su odsjeli. Apartman se nalazi u blizini tkz Gortanove plaže a kavu smo popili u kafiću u njenoj blizini. Nakon toga smo prošetali Lungomareom, popularnim šetalištem Puljana i vratili se do njihovog apartmana upoznajući Stoju, dio Pule koji još nismo imali prilike da obiđemo.

Naši iznenadni gosti se za par dana vraćaju u USA, s nadom da će naći načina da nam postanu sugrađani. Želimo im da im se planovi ostvare i da pod stare dane osjete život u dijelu bivše domovine gdje se još uvijek čovjek osjeća prijatno. 

Saturday, September 17, 2022

Susret sa Sonjom i Zlajom

 

Izgleda kao da se pola Banjaluke preselilo u Istru.

Broj Banjalučana koji imaju veze s Istrom, bilo da su ovdje našli svoj novi dom, bilo da su kupili apartman za odmor, se svake godine povećava  tako da je mogućnost da nekog poznatog sretneš u gradu, naročito u glavnoj turističkoj ulici koja vodi od Zlatnih vrata do Foruma, velika. Sjećam se kako sam prije nekoliko godina šest dana hodao Banjalukom a da nisam sreo poznatu osobu. Ovdje se to ne može dogoditi.

Prije par dana smo ponovo imali jedan lijep susret s prijateljima. Sonja i Zlaja Povrženić došli u Fažanu da se malo odmore u apartmanu u Fažani koji je prije par mjeseci kupila njihova kćerka Ana. 

Vidjeli smo se na kratko jer Ana još uvijek nabavlja sitnice za apartman ali se nadamo da će susreta u budućnosti biti više.




Wednesday, September 14, 2022

Kratko druženje s Ljiljom i Mariom

Još jedan susret s rajom na našem terenu. Prije nekoliko dana u Pješčanu uvalu navratili Marčići, Ljilja i Mario. Došli da vide gdje smo i kako smo jer se zbog korone nismo vidjeli zadnje dvije godine iako smo par puta navraćali u Banjaluka na kratko.

Dovezao ih Nijaz Alagić, zajednički prijatelj s fakulteta koji od zadnjeg rata živi u Rovinju. S Nijazom se za ovih godinu i pol koliko smo u Istri nismo uspjeli družiti jer nikako da uhvatimo slobodnog vremena. Nadamo se da će tempo opasti ove jeseni i zime pa ćemo to popraviti.

Nakon što smo im na kratko pokazali naše malo misto sjeli smo na kavicu u naš omiljen kafić tokom ljeta. Kafić Dolce ima par stolova u blizini plaže pa tu često uživamo u prekrasnim zalascima sunca koje često zabilježim okom kamere. Ovaj put zalazak sunca nije bio vrijedan bilježenja ali nam je zato jako sunce pokvarilo kvalitet fotografije.

Kako se s fotografija može vidjeti, Ljilja i Mario se dobro drže, kao da ne stare. Ni korona im, koju su prebolovali prije nešto više od mjesec dana, nije mogla ništa. Kako smo zašli u godine kada se počnu javljati zdravstveni problemi, lijepo je vidjeti da se naša generacija još neda. Svaka naredna godina bez problema je za nas sada bonus.

Nakon kafića i kratkog obilaska mjesta zasjeli smo kod nas u lođi uz vino i odlične kolače iz pekare koju smo otkrili još prošle godine.

Gosti su za Rovinj krenuli kada je dobrano pao mrak. Srećom, Rovinj je udaljen 40-tak minute lagane vožnje što je za nas koji smo stigli iz USA komšiluk.

Ni ovaj put nisam puno koristio kameru ali je susret ipak ostao zabilježen s par fotografija. 

Labels:

Tuesday, September 13, 2022

Dođu tako godine...

 kada se djeca bliže pedesetim, ili pređu pedesete, počinju se interesovati za svoje korijene. 

To se desilo sanada u Rakovom selu kod mog straijeg sine (52).

Obzirom da se broj starijih rođaka po Vicinoj strani, a i mojoj, sve više smanjuje, sreća je da još ima njegovih živih tetaka od koji se može nešto saznati.

Duško Radović je u svome "Beograde dobro jutro" napisao: "Majke rađaju sinovima sestre da imaju najveće bogatstvo TETKE".

Smatram ga genijalcem.

Uspjela sam da napravim porodično stablo pet generacije našeg dragog Vice.


Na ovoj slici su Vicin otac i majka na dan vjenčanja 1939. On je 1941. otišao u partizane. Ona je Vicu rodila 1942. Kada je Vice imao osam mjeseci pisao je pismo majci i zamolio je da mu pošalje Janju s novom grupom partizana jer su se jako voljeli. Baba je pristala, ona je poginula u bitci na Sutjesci kao bolničarka.


Vice je imao strinu koja je imala svoja dva sina i strica koji se čitav rat skrivao. Tu je bila i tetka Ana, očeva sestra, koja je bila djevojka. Na slici se vidi ko je siroče bez majke. Na njemu je velika košulja, vunene čarape i opanci a na njima...


Kad je Vice imao pet godina otac je iz Beograda došao po njega 1946. Rođaci su mu našli ženu kojoj je poginuo muž isto na Sutjesci i odveli ga za Beograd. Ako vam kažem da je maćeha kao iz romana, bit će dovoljno. Imala je i svog sina. Kako brzo su Titovi oficiri i ljudi sa sela postali uljuđeni a pošteni, učili vojne škole, najbobolje se vidi ako se uporede slika s vjenčanja i ova. Moram dati komentar o svim "borcima" iz zadnjeg rata koji su dolazili iz vukojebina a sada uživaju u bogatstvima stečenim mržnjom i zločinima.


Slijedeća generacija, Vice i ja na ogradi stare fontane u glavnom parku Banjaluke osam dana nakon Zlatkovog rođenja (27.12.1970.)


Nove generacije, Zlatko (stariji) i Zoe Brocklesby, Engleskinja i Frane (ime po Vicinom ocu) i supruga Ruskinja Zhanna Sian, obe Rak.


Stariji Thomas i mlađi Anthony (snaha Zoe dala imena,) u Rakovom selu ih zovu Tome i Ante.


Dirijan, Franin sin


Anet, Franina kcerka


Sretni trenuci sviju s prezimenom Rak, oduvijek osim bake. Snahe se dogovorile da se ovako uslikamo 2018. godine, pola godine prije odlaska našeg dide.

Pošto ovaj blog za mene kao Banjalučanku ima ogromnu vrijednost a moj stariji sin, kao dobar kompjuteraš (što mu je struka u Holandiji), uspijeva da sve moje što im je važno sačuva, evo fotografija koje se ne mogu ničim zamijeniti.

Srdačan pozdrav i sada uz želju za dobro zdravlje jer nam sada našoj generaciji najviše treba.

Saima


Sunday, July 31, 2022

Bili nam Vujinići

 

Komšije iz ulaza, Zlata i Čađo, navratiše prije par dana. Ove godine ljetuju na Viru, gdje imaju vikendicu, nakon što ih je, kao i mnoge druge, korona zadnjih par godina natjerala da se čuvaju i ne mrdaju iz svoje kuće u New Milford-u, Connecticut. Kako je to bila prilika da se sretnemo poslije duže vremena, prije par dana odlučiše da vide gdje smo se skrasili.  Trebali su doći nešto kasnije ali im korona ponovo pokvari planove. Društvo iz Banjaluke, s kojima se obavezno vide kada navrate u stari kraj, zakačila korona pa odlazak u Bosnu odgodiše dok prijatelji ne ozdrave. A kod nas situacija ok, svaki dan se ide na plažu, predveče na kavicu, a skokne se i do Pule koja je ljeti prepuna kulturnih i drugih događanja. Korone ima, ali malo ko na to obraća pažnju.

 Dva dana smo se lijepo družili, kupali se na Nana strand-u, kako manju plažu zovu unuke jer se nana tamo kupa, kafendisali u Yes-u i Dolce-i, prošetali Pulom da Zlati pokažemu arenu i druge starine grada. Uveče po povratku iz Pule ubjedismo ih da ostanu bar još jedan.

Kako smo iz Pule stigli kasno, slijedećeg jutra mi se nije ustajalo iz kreveta iako sam po stanu čuo neko komešanje. Mislim, Nera priprema kavu, a kako ja jutarnju kavu ne pijem, prilika je to da je popije s gostima. Vrtim se po krevetu i čujem da se komešanje ne smiruje. Ustajem, kad tamo, gosti se spakovali. Odlaze. Kažu, Nera je slabo spavala, ima temperaturu, i vjerojatno se radi o koroni. Ne navaljujem da ostanu. Razumijem da u ovakvoj situaciji nije pametno da ostaju jer, ako se stvarno radi o koroni, velike su šanse da će je i oni dobiti.

Uskoro odlaze a Nera i ja ostajemo sami ne znajući ni sami šta nam je raditi. Imamo maske ali one mi neće puno pomoći ako je zaista korona u pitanju. Dok Nera leži u dnevnom boravku iznemogla i s visokom temperaturom ja pokušavam da vidim kako pregurati ovaj prvi dan a onda i ostale, ako test bude pozitivan. Nisam vičan kuhanju, ni nabavka mi nije najjača strana a sada će se trebati iskazati i u tim „disciplinama“. Za doručak sam se snašao a za ručak odem do lokalnog pekara i kupim si sirnicu. Nera većinu vremena spava, temperatura se ne smanjuje. Ne može ništa jesti. Predveče se testira. Korona! Dakle, konačno smo i mi došli na red. A mislili smo da ćemo je izbjeći.

Vujinići se javljaju iz Srpca, raspituju se kako je Nera. Kažemo im za rezultate testa. Nadaju se da su na vrijeme otišli, da će ih mimoići. I ja se nadam jer bi mi bilo žao da i njih zakači.

Nera ostaje spavati u dnevnom boravku a ja imam cijelu spavaću sobu. Čujem je po noći, ponekad pomalo kašlje. Nadam se da će ujutro biti bolje.

I bi tako. Slijedeći dan je došla sebi, temperatura spala, čak je mogla jesti. Zovem Vujiniće. Javlja se Čađo. Kaže, Zlata ima temperaturu a on se još uvijek dobro osjeća. Malo ga pecka grlo i to je sve. Kasnije saznajem da je i ona pozitivna. Nera daje savjete kao da je specijalista za zarazne bolesti. Nadamo se da će i kod Zlate simptomi biti blaži jer kažu da je tako u većini slučajeva ove najnovije varijante.

Za ručak pečem pile s krompirom, moje omiljeno jelo i gotovo jedino koje znam pripremiti. I Nera jede. Kaže da je prva liga. Znao sam da je tako jer kada ja pečem pile kod mene nema recepata najpoznatijih svjetskih kuhara. Nema kod mene puno filozofiranja a rezultat je uvijek odličan. A da li je i zdrav, to je drugo pitanje.


Sutra doznajemo da je i Čađo pozitivan. I njega uhvatilo, još se ja nekako držim. Ali neće to moći dugo jer, kako se stvari razvijaju, svi ćemo, prije ili kasnije, na svojoj koži osjetiti posljedice bolesti za koje mnogi tvrde da ne postoji ili da je namjerno izazvana da bi se neki obogatili ili da bi se smanjila svjetska populacija.

Bilo kako bilo, susret prijatelja i bivših komšija, odgađan par godina zbog korone, je trajao kratko uz nadu da korone neće ostaviti ozbiljnije posljedice. A kako smo već dobrano zašli u godine, ko zna šta se sve do slijedećeg susreta može desiti. Vujinićima želim brz oporavak i više sreće u nastavku odmora koji im je korona pokvarila. Mislili su da će neodlaskom u Banjaluku izbjeći probleme a oni ih dočekali na drugom mjestu. Izgleda da je ono što nam je suđeno teško izbjeći.

Saturday, July 30, 2022

In memoriam - Zlatko Bašić - Caja

 


Napusti nas i Caja. Vijest sam pročitao na facebook-u i ostao bez teksta. Stranicu uzbluz.com koju je Caja uređivao posjećujem svakodnevno jer tamo mogu vidjeti fotografije Banjalučana, stare i nove, koje je Caja svaki dan redovito objavljivao. I na dan njegove smrti sam otišao na stranicu i vidio nove pa mi to govori da se sve desilo izenada.

Ne tako davno sam saznao da Caja ima zdravstvenih problema. Reče mi to Ekrem Nanić, Ćoro, kada me nazvao iz Češke gdje živi od izlaska iz Banjaluke. Razmišlja o kupovini stana u Puli pa ga zanima moje iskustvo. Reče da je Caja zakačio leukemiju, da je jedno vrijeme bio slab ali da se situacija popravila. Zbog toga me vijest šokirala jer sam i na Cajinoj stranici, koja je jedno vrijeme bila neaktivna, ponovo svaki dan pronalazio nove fotografije. Kada jedno vrijeme nije bilo novih objava pomislio sam da nešto nije u redu. Jer kada čovjek nije dobro, nije mu ni do čega. Znam to po sebi. Kada se ne osjećam dobro, nemam volje ni za šta.

S Cajom sam se dužio za vrijeme moje kratke „mizičke karijere“. Pjevali smo zajedno na igrankama u Domu kulture u grupi Pro at Contra. Caja i ja smo činili muški dio grupe a ljepšu polovicu su činile Sandra Kulijer i Nada Barudžija. Bila su to lijepa vremena kada je banjalučka mladež živjela jedan drugi život, bezbrižan, bez prebrojavanja crvenih krvnih zrnaca. Pokazuje to i sastav grupe gdje nas je bilo svih nacija a da o tome nismo ni razmišljali. Sada je to u Banjaluci gotovo nemoguće jer je rat i politika učinila svoje.

Caja je završio u Australiji, Sandra u Hrvatskoj, Ćoro u Češkoj, Rudi u Švedskoj, Muri u Hrvatskoj, Miro u Hrvatskoj, a ja sam se nakon Amerike odlučio za Istru.  Samo su Nada, Vojo i Čisko ostali u Banjaluci a za Zlaju Kujdu nisam siguran gdje je. Sandra i Miro već odavno nisu među nama a sada im se pridružio i Caja.

Caja je bio izuzetno talentiran muzičar. Još od malih nogu se počeo baviti muzikom pa je tako već kao srednjoškolac nastupao u najpopularnijoj sali grada u kojoj je subotom i nedeljom hrlila mlada Banjaluka. Igranke su bile izuzetno posjećenje, s razlogom. Pro at Contra su svirali dobro, profesionalno, a uz četiri pjevača svako je mogao naći nešto za sebe. Caja je bio posebno popularan kod ljepšeg pola i sjećam se da su se oko njega uvijek vrzmale zgodne cure grada. Par godina kasnije je postao član grupe 27. Dimenzija koju su činili nadareni muzičari mlađe generacije, unoseći novi duh u muzički život Banjaluke.

Kasnije je bio član još nekih popularnih sastava a negdje poslije rata je otišao u Australiju gdje je i otišao na vječni počinak. Svi znamo da tu sudbinu ne možemo izbjeći a kada će se to desiti zna samo onaj gore, kako bi to rekli oni koji vjeruju.

Caja je bio jedan od onih koji je ostavio dubokog traga u našem gradu i s njegovim odlaskom i grad je izgubio mnogo. Tu mislim na onu nekadašnju Banjaluku raseljenu na sve četiri strane svijeta.

Neka mu je laka zemlja australijska. Familiji i prijateljima upućujem iskreno saučešće.

P.S. Na blogu sam pronašao link na prilog iz 2012. u kojem sam pisao o Domu kulture i zakačio video klip u kojem se mogu vidjeti mnogi banjalučki muzičari, pa tako i Caja.

Friday, July 01, 2022

Pulske ljetnje noći

 

Muzičko veče u parku Monte Zaro
Kada sam još tamo davno, prije nego što smo počeli ozbiljnije razmišljati o odlasku iz Amerike, pregledavao oglase za stanove u Puli grad mi se činio poprilično tmurnim i neinteresantnim. Pula je u onom našem predratnom životu bila poznata po festivalu jugoslovenskog filma koji se tu održavao svakog ljeta i to u areni izgrađenoj za vrijeme rimskog carstva.  

Od ostalih znamenitosti grada znao sam još samo za zlatna vrata, i to je bilo sve. Grad je bio poznat i po brodogradilištu Uljanik te kao mjesto gdje su mnogi služili vojni rok jer se u gradu nalazilo više vojnih kasarni. Pula je od davnina bila prepoznata kao strateška tačka pa je tako bilo i za vrijeme Juge.

Čak i kada sam prvi put prošetao njenim ulicama, onog dana kada me je prijatelj Eko odvezao do grada da prošetamo starim dijelom grada, uz obavezni obilazak arene, nisam pretpostavljao da ću se tu jednog dana skrasiti, da će mi Pula zamijeniti rodnu Banjaluku i da ću se tu svakim danom, sve više osjećati svoj na svome.

U grad, udaljen par kilometara od „našeg sela“ odlazimo po potrebi a zadnjih dana sve češće zbog raznih događanja kojih je posebno veliki broj u ljetnjim mjesecima. Tada na različitim mjestima u gradu nastupaju lokalni i internacionalni umjetnici pretvarajući grad u večernjim satima u jednu veliku pozornicu.

Tako smo prije nekoliko dana odlučili da poslušamo istarsku kantautoricu Elis Lovrić koja je nastupala u parku Monte Zaro. U grad smo stigli nešto poslije osam i već na malom trgu u blizini gradske tržnice nas je dočekala pjesma. Svoje umjeće je zainteresiranim predstavljalo dvoje mladih muzičara ispunjavajući Flanatačku, ulicu u kojoj su smješteni mnogobrojni kafići s baštama, muzikom. Flanatačka vam dođe nešto kao naša Gospodska, samo što se cijelom njenom dužinom, po sredini, nalaze stolovi mnogobrojnih kafića i slastičarni.

Nakon kraćeg zadržavanja spustili smo se do zlatnih vrata gdje je nastupao jedan od mnogobrojnih pulskih bendova. Izvodili su, vrlo profesionalno, poznate hitove a posebno mi se svidjela mlada vokalna solistica koja istovremeno svira harmonijum.

Odslušali smo s zadovoljstvom par pjesama i onda nastavili ulicom Sergijevaca, glavnom turističkom ulicom Pule, do Foruma, gdje smo planirali popiti svoje popodnevne kavice. Bilo je, istina, skoro devet uveče ali to nije uticalo na promijenu našeg standardnog dnevnog rasporeda. Predveče se, poslije ručka, obavezno pije kava u nekom od kafića, bez obzira koliko je sati.

Većina stolova mnogobrojnih kafića Foruma je bilo zauzeto ali smo uspjeli pronaći jedan, na onoj strani gdje se nalazi Augustov hram. Dok smo polagano ispijali svoja makijata, na stepenicama hrama su se pripremali pulski brejk-denseri. Radi se o skupini mladića i djevojaka koja svoja umijeća prezentiraju posjetiocima Pule i obližnjih gradića i naselja.

Na Forumu se nismo zadržali dugo jer smo se morali vratiti do parka Monte Zaro koji je bio glavni cilj našeg izlaska u grad. Bend kod zlatnih vrata je još svirao a mi smo se vratili nazad Flanatičkom. Na malom trgu gdje se nalazi fontana opet se nešto događalo. Bila je to modna revija jedne pulske trgovine koju su, vrlo profesionalno, odradile lokalne manekenke. Na improviziranoj pisti su se redale djevojke iz Pule noseći, za mene, vrlo lijepe večernje haljine. Sve skupa je to izgledalo veoma lijepo i bilo mi je drago da sam, neplanirano, prisustvovao prvoj modnoj reviji u živo.

Kako se vrijeme za početak koncerta u parku približavalo, morali smo ići. Popeli smo se stepenicama do ulice koja vodi ka parku koji se nalazi na vrhu brežuljka. Oko lijepo uređene i diskretno osvjetljene pozornice je većina stolica donešenih za tu priliku već bilo zauzeto pa smo se morali zadovoljiti zidićem koji je okruživao fontanu. Organizatori su po zemlji oko fontane poredali svijeće koje su još više doprinosile posebnoj atmosferi događaja. S mjesta gdje se fontana nalazi vide se visoki kranovi brodogradilišta obasjani raznim bojama. Veoma su interesantni i predstavljaju jednu od turističkih atrakcija grada koju svojim mobitelima  „hvataju“ mnogobrojni turisti.

Elis
Svoj koncert je umjetnica započela nešto poslije 9 i 30. Bio je to interesantno veče iz više razloga: Elis je zanimljiva osoba koja se, pored muzike, bavi i glumom pa je njen nastup prošaran njenim pjesmama na labinskoj čakavici, kratkim pričama i dramskim monolozima i posjetitelja drže stalno angažiranim. Iako riječi većine pjesama nismo mogli potpuno razumjeti zbog specifičnog dijalekta, veče je na mene ostavila veoma prijatan utisak. Tome je svakako doprinijela i lijepa pulska noć u kojoj se čovjek jednostavno mora osjećati prijatno.

Kući smo stigli iza ponoći. A već dva dana kasnije smo ponovo išli u grad jer su u areni nastupali Parni valjak i prijatelji. Ulaznice za sjedenje nismo uspjeli kupiti jer su prodane istog momenta kada su se pojavile u prodaji a stajanje za nas starije nije dolazile u obzir pa smo se morali zadovoljiti uživanjem u poznatim hitovima šetajući oko arene. Pao je dogovor da se u gradu nađemo sa Kušmićima i Žiškama. Auto smo parkirali kod stadiona nogometnog kluba Istra i laganim korakom krenuli k areni s namjerom da opet na Forumu popijemo naša makijata. Do Foruma nismo stigli. Na stepenicama kod zlatnih vrata je upravo počinjao koncert sevdalinki sastava Šadrvan. Nađosmo prazan stol u kafiću odmah do pozornice i naručismo naša makijata. A pjesme krenuše: Kradem ti se, S one strane Plive, Što te nema, Aj od kako je Banjaluka postala... Pjevač, čini mi se da reče da je rodom iz ili oko Banjaluke, je pjevao zaista odlično, s emocijama, bez deranja, upravo onako kako volim i kako se sevdalinke moraju pjevati. Uskoro stigoše i Kušmići i Žiške i ostasmo tu sve do zadnje pjesme, većina uz vino, a ja uz pivo.

Nastup Šadrvana
Šadrvan je svojim nastupom privukao dosta gledalaca, a neki su uz pojedine pjesme i zaplesali. Bilo mi je drago čuti kako se zvuci bosanske sevdalinke razliježu trgom kod  zlatnih vrata, jednom od najvećih pulskih turističkih atrakcija. Njihovo izvođenje tih lijepih narodnih pjesama po kojima je Bosna poznata, privukla je pozornost kako Bosanaca, kojih je u Istri priličan broj, tako i turista, jer smo oko sebe čuli različite jezike. Vjerujem da je tu bilo i domaćina jer Istra je poznata po svojoj gostoljubivosti i prihvaćanju drugih i drugačijih. Tu, u najvećem gradu Istre odzvanjali su zvuci sevdalinki koje se u Banjaluci već odavno ne mogu čuti jer nisu „njihove“. Tamo, u mom rodnom gradu, drugom po veličini u Bosni i Hercegovini, dragačevske trube i zvuci iz Srbije su već odavno glavna vrsta muzike koja se može čuti na njenim ulicama. Osim, ako se neko, kao što je to uspjelo Saimi na proslavi godišnjice mature, ne izbori da se negdje stidljivo čuje i pokoja sevdalinka koju smo nekada svi, bez obzira na naciju i vjeru, zajedno pjevali. Žalosna je to istina koja pokazuje kako duboko se nacionalna netrpeljivost zavukla u sve pore ljudskih života.

Uz pjesmu malo vina
U sjećanju mi je ostao još jedan interesantan detalj. Od svih muzičara Šadrvana samo je pjevač imao muslimansko ime. A svirali su se one prave sevdalinke, pjesme koje u manjem blentitetu vezuju samo za muslimane i koje kao takve nemaju mjesta u gradu gdje je nacionalna čistoća ostvarena brutalnim etničkim čišćenjem.

Tek nakon što je Šadrvan završio svoj nastup polako se, korak po korak, zaputismo prema areni. A tamo, ludnica. Arena je bila puna a oko nje se vrzmalo masa svijeta uživajući u pjesmama koje je Aki tako dobro pjevao. Nađosmo si kutak gdje smo se mogli osloniti na neko drvo i tu ostasmo do pred sam kraj koncerta.

Na povratku do parkinga prođosmo pored mnogih kafića i slastičarni koji su radili punom parom. Ljeto je, grad je pun turista i diše punim plućima i to dugo iza ponoći.

Valjak i prijatelji

Kući stigosmo oko jedan, umorni ali i zadovljni što smo uživali u događajima u gradu koji nam je, ni kriv ni dužan, postao novi dom. I tako, do neke druge prigode.

P.S. Već izvjesno vrijeme rijetko koristim mobitel kako bih zabilježio pojedine događaje oko sebe pa je tako i ovaj put. A bilo je puno toga što bi upotpunilo ovu priču o ljenjim večerima Pule.