SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, August 01, 2021

Slava, Snježana i Prežo

Od našeg dolaska u Istru prošlo je već prilično vremena ali još uvijek nemamo osjećaj da je to za stalno. Carnegie, Pittsburgh i USA su još uvijek tu negdje, nisu potpuno potisnuti i još uvijek nemam osjećaj da je ta stranica naših života zatvorena. Iako je u mojoj glavi još uvijek nekakva zbrka, gotovo sam siguran da tamo više nikada neću otići i da su šetnje našim lijepim komšilukom zauvijek završene.

Kada smo 93. odlazili iz Banjaluke znali smo da nam nema natrag. Ono što se događalo u gradu, a posebno sramno ponašanje dojučerašnjih komšija, poznanika i ponekog "prijatelja", nisu ostavljale nikakvu dilemu. Banjaluka je kao mjesto našeg življenja bila zauvijek precrtana iako je mnogo onih koji razmišljaju drugačije, onih kod kojih je ostala želja da se tamo vrate, da dočekaju starost u gradu u kojem su rođeni i gdje su odrasli. Malo ih je koji su to učinili jer živjeti u svom rodnom gradu kao stranac je mnogo teže nego biti stranac negdje gdje si to zaista i gdje nema uspomena koje bole.

Iako smo Banjaluku davno precrtali, susreti s nekadašnjim prijateljima i poznanicima iz grada, ma gdje da se dešavali, uvijek su lijepi i puni su priča o onom nekadašnjem životu.

Tako je bilo i kada smo se prije gotovo mjesec dana sreli sa Slavom, Snježanom i Prežom koje je putovanje starim krajem dovela u Istru.

Slavica i Predrag Pavljašević su zbog nekih ličnih obaveza u okolinu Pule stigle iz Linkolna, glavnog grada američke savezne države Nebraska, gdje ih je život odveo nakon izlaska iz Banjaluke. I oni su dio one polovine grada koja je iz njega protjerana a sudbina ih je odvela u Nebrasku, američku državu od oko 2 miliona ljudi, smještenu, kako u Americi kažu, na midwest-u.

Prežu sam upoznao kada se zaposlio u Profesionali, u mom OOUR-u, a nisam ga vidio gotovo 30 godina. I on spada u grupu onih koji se, za sve ove protekle godine,  nisu mnogo promijenili. „Malo“ je stariji, naravno, ali ga zdravlje odlično služi i ne pokazuje znake da su mnoge godine preturene preko glave. I Slavica se odlično drži i, kako čujem, imaju puno planova za dane koji su pred njima.

Snježanu Mićević, Slavičinu sestru i Nerinu kolegicu iz kancelarije, sam prvi put vidio prije par godina prilikom jedne od posjeta Banjaluci a ovaj put sam imao šansu da malo duže popričamo.

S gostima smo prvo ćaskali u nama omiljenom kafiću Yes, nakon toga smo s gostima otišli na večeru u veoma popularnu Škužu a onda smo malo prošetali našom šetnicom kad se blaga ljetna noć već uveliko spustila na naše malo misto.

Bio je to još jedan lijepi susret s prijateljima iz našeg rodnog grada koje je put odveo u Istru, dio stare nam domovine koja privlači sve više onih željnih onog nekadašnjeg života.

Saturday, July 31, 2021

Novi Komentari i linkovi

Emira - 29. novembar 
Nemanja Maroti - 29. novembar 

Tuesday, July 13, 2021

Kratka posjeta Banjaluci

Marinkovići i Žiške
Zadnje posjete Banjaluci su uglavnom kratke, na brzaka, više da se nešto obavi nego da se odmori i sretne prijatelje jer je u gradu poznatog svijeta ostalo tako malo da čovjek gubi volju da u njemu dulje boravi. U gradu se od prijatelja gotovo ne može naletiti ni na koga jer od njih većina u centar grada ne odlazi, valjda i sami svjesni da to odavno nije onaj grad u kojem su odrasli, da su male šanse da će sresti nekog poznatog i da se i oni pomalo u centru osjećaju kao stranci. A da je tako potvrđuje i komentar taksiste dok smo se žurili da se nađemo s Marinkovićima i Žiškama u bašti jednog restorana u blizini Rebrovačkog mosta. Kada sam mu, na njegovu opasku da predpostavlja da smo rođeni Banjalučani jer ulicu nazivamo njenim nekadašnjim imenom, odgovorio potvrdno (Neri sam objašnjavao da se vozimo ulicom Danka Mitrova), priupita da li znamo kako sada u gradu zovu stare Banjalučane. Na moj odgovor da ne znam reče da ih nazivaju PDV. „A zašto PDV?“, upitah. Zato što nas je samo 17%.

Jedna grupna
U tri dana boravka u gradu smo ipak sreli nekoliko starih prijatelja. Pored Marinkovića i Žiška (Aida i Ferid stigli iz Norveške), vidjeli smo se s Gogom i Dubravkom Pavlović u čevapčinici kod Muje preko puta Kastela (čevapi su, nažalost bili jako loši i ne vjerujem da ću ih tamo više ikada pojesti) a jedno veče smo ispred Palasa naletjeli na Pegu koji nas je iznenadio svojim mladalačkim izgledom (kao da je vrijeme za njega stalo).

Na naše veliko iznenađenje, pred MUP-om smo sreli komšiju Tiru Ratiba, kojeg nismo vidjeli još od dana kada smo napustili Banjaluku 93. I Tiro se odlično drži, a u grad je stigao iz Švedske gdje živi od odlaska iz grada. I on je, kao i mnogi drugi, svratio do MUP-a da izvadi pasoš jer su BH vlasti svojim zakonima počele kažnjavati sve one koji u Bosnu ulaze bez bosanskog pasoša. Pred MUP-om je bio ogroman red a čekalo se na suncu koje je nemilosrdno pržilo. Temperature su se tokom našeg kratkotrajnog boravka penjale do 35-36 stepeni u hladu (možete zamisliti kolike su bile na suncu) a jadni narod je na suncu čekao da se policajac na ulazu smiluje da nekog propusti u zgradu gdje također nije bilo puno bolje. Na vidjelu se ogledala sva bijeda sistema koji ili nije sposoban da se bolje organizira, ili to čini namjerno kako bi još jednom ponizio i kaznio one iste koje je nekada protjerao jer je mnogo onih koji su se gurali pred ulazom pripadalo toj skupini.

Pega
Ništa bolje nije bilo ni pred Penzionim gdje sam morao otići kako bih sredio uplatu penzije na bankovni račun u Hrvatskoj. I tamo se čekalo na suncu, bez reda i samo onim beznadežnim da dođu do svoje crkavice to nije smetalo. Videći o čemu se radi odlučio sam da navratim kasnije što se pokazalo pametnim. Kada sam se vratio negdje pred kraj radnog vremena (a ono se završava u jedan popodne!), na ulazu u famoznu kancelariju 3 sam zatekao samo jednu osobu.

Pri povratku u našu bazu, na trotoaru ispred nekadašnjeg Higijenskog naletih na Husu Smailagića i suprugu mu. Nije očekivao da će me vidjeti u Banjaluci (a ni ja njega), a već ranije smo se preko Interneta dogovarali da se vidimo u Istri. Zadržah se u kratkom razgovoru a onda svako ode na svoju stranu: Smailagići u Penziono (ostalo im je 15-tak minuta do zatvaranja rada sa strankama), a ja nazad kod Nerine rođake Džemke gdje smo ovaj put odsjeli.

Slijedeći dan smo se zaputili nazad za Istru, čim je Nera dobila potvrdu o nekažnjavanju u MUP-a  koja joj je potrebna da riješi svoj status u Hrvatskoj. Grad je i dalje gorio pod suncem koje je pržilo pa pošto nismo imali nekog većeg razloga da se duže zadržavamo odlučismo se na povratak. Žurili smo nazad u naš stan u blizini naše plaže gdje povjetarac stalno pirka i gdje se već osjećamo svoji na svome za razliku od grada u kojem smo rođeni i gdje nam sve govori da za nas tamo nema mjesta. 

Sunday, July 11, 2021

Kratak susret s Džindićima

 

Od dolaska u stari kraj mnogo se toga izdogađalo a i bilo je i nekoliko interesantnih susreta na „novom terenu“, daleko od Pitsubruga i Amerike.

Jedan od njih je i susret s Džindićima koje nismo vidjeli od naše posjete Maču Piču-u. Tada smo i u polasku i u povratku svratili do njih i nismo mogli ni u snu sanjati da će naš slijedeći susret bit u Istri. Od Pensilvanije do Floride je nešto više od dva sata leta a od SAD do Hrvatske skoro dvadesetak. Ali takva je sudbina i teško je predvidjeti šta nas sutra čeka.

I Džindići i mi smo imali dosta peripetija dok smo uspjeli pribaviti sve papire za let preko velike bare u doba epidemije ali smo i jedni i drugi sretno stigli na odredišta: oni u Bosnu a mi u Hrvatsku. Džindići su imali jedan problem više jer se nije moglo tek tako iz Bosne ući u Hrvatsku ali im je pri tome pomogao Pero Kolarević koji se zatekao u Banjaluci u isto vrijeme pa su s njim bez problema ušli u Hrvatsku.

Susret je bio kratak, tek toliko da malo porazgovaramo i prošetamo našim malim mistom. Prvo smo otišli na kavu u naš omiljeni kafić Yes, prošetali šetnicom uz mora a onda se vratili na mezu i kolače na našoj lodži. Iako nisam veliki ljubitelj vina, uz pršutu i sir mi je odlično sjela ohlađena kutjevačka Graševina. A i kolači, koje redovito kupujemo u maloj slastičarni u jednom šoping centru, su odlično sjeli.

Džindići su narednih dana nastavili svoje putovanje a mi smo nastavili da sređujemo stvari oko našeg preseljenja jer je mnogo toga što se mora uraditi da se čovjek iz jedne države preseli u drugu. Nadamo se da će ovakvih susreta biti još ako nas zdravlje posluži.

Taj dan nisam nešto bio pri „škljocanju“ pa mi je od susreta ostala samo ova jedna fotografija.

Labels: ,

Thursday, July 08, 2021

Toska

Dočekah dan da stupim nogom u pulsku arenu. Nadao sam se da ću tu imati priliku da uživo slušam i gledam Balaševića ali mi korona pokvari planove. Đoko nas prošle godine napusti zauvijek a meni ostade da ga slušam kao i do sada, zamišljajući kako se guram u prvim redovima do pozornice, upijajući svaku njegovu riječ.

Sinoć s kumovima, Aidom i Feridom Žiško provedosmo veče gledajući (i slušajući) umjetnike riječke opere koji pred manjim brojem posjetilaca izvedoše Pučinijevu Tosku (zbog korone broj posjetilaca je bio ograničen, pridržavajući se preporuka hrvatskog stožera za borbu protiv epidemije). Veče je bila ugodna, atmosfera posebna. Prelijepa pulska noć i poseban ambijent su doprinijeli da se čovjek osjeća prijatno i da ne primjećuje kako vrijeme protiče, kako je već davno prošla ponoć kada se, nakon dugog aplauza kojim su ispraćeni riječki umjetnici, zaputismo prema parkingu gotovo pustim pulskim ulicama. Podsjeti me to na neka davna vremena kada sam se kasno noću iz grada vraćao kući na Predgrađe, ne osjećajući nelagodu zbog nedostatka prolaznika. Interesantno je to kako se čovjek lako navikne na novi život nakon tolikih godina provedenih u sredini gdje noćne šetnje pustim ulicama grada nisu prijatne niti preporučljive.

Pulska arena me oduševila, i svojom veličinom i sveukupnim


ambijentom i siguran sam da ću biti u prilici da je uskoro ponovo posjetim kako bih uživao u posebnoj atmosferi koja se osjeća unutar njenih zidina. Filmski festival će uskoro a do tada mi ostaje da se zadovoljim lijepim vremenom i toplim morem. 

Monday, July 05, 2021

Prvi utisci

Pješčana uvala noću
U novom kraju smo već duže od mjesec dana, dovoljno da se stekne osjećaj da li smo napravili pravi potez ili ne.

Pittsburgh smo ostavili u žurbi iako smo se za povratak u stari kraj počeli pripremati još od dana kada smo se prošle godine vratili iz Pješčane uvale. Puno se toga trebalo uraditi do konačnog odlaska i nije nam bilo lako. Jer, trebalo je srediti mnoge papire, napraviti mnoge izmjene na velikom broju internet portala preko kojih obavljamo poslove važne za svakodnevni život, spakirati i poslati sitnice za koje nas vežu uspomene, riješiti se raznoraznog alata koji se nakupio u kući za godina od kada su naše noge stupile na tlo Amerike, prodati kuću i auto... Srećom, i novi vlasnici su nam pomogli, pristajući da ostanemo u kući do dana polaska za Evropu.

Lipo li je, lipo li je...
Uz dobro planiranje, sve je išlo bez većih problema. A i let preko Atlante i Amsterdama je protekao bez uobičajene frke iako smo ih očekivali zbog korone koja je živote većine okrenula naglavačke.

I tako, 27. maja stigosmo u naš stan u blizini Pule još uvijek nesvjesni da je to naš konačni cilj, da više neće biti lutanja svijetom započetog onog junskog dana 93. kada smo morali napustiti rodni grad.

Pješčana uvala nas je dočekala lijepim vremenom, bistrim morem, restoranima i kafićima, šetnicom, park šumom Soline. Vrlo brzo smo ušli u prošlogodišnji ritam, istina ove godine malo sporiji, jer se ima vremena, jer je ovaj put karta samo u jednom smjeru. A i stan ima osnovne stvari za život pa se ostalo može planirati polako, bez žurbe.

Šetnja marinom Veruda
Turistička sezona je zvanično počela i do njenog kraja neće biti nekih većih radova. A planova se ima. Treba osmisliti i naručiti radni stol u dnevnom boravku, isplanirati i urediti mali vrt, dodati nešto namještaja u kupaoni...

A do tada, vrijeme se ubija šetnjama uz more, kupanjem, obaveznim kafendisanjem u kafićima Yes i Dulcea. A svrati se i u Škužu, restoran uz samu obalu, kada nam navrate gosti ili nam se ne pravi ručak.

Prvi utisci su, uglavnom veoma pozitivni a da li će tako biti i kasnije pokazat će vrijeme. Sada je najvažnije da nas zdravlje posluži jer bez toga sve ostalo nema velikog smisla.

Wednesday, April 21, 2021

In memoriam - Enisa-Niskana Pletilić (Bahtijarević)

Još jedna tužna vijest, da ne može biti tužnija. Upravo saznadoh da nas je napustila Enisa-Niskana Pletilić (Bahtijarević). Vijest me je šokirala jer je stigla iznenada, bez ikakvih nagovještaja da se tako nešto može očekivati. Istina je da mi se odavno nije javila, da su prestali stizati njeni prilozi koji su uvijek odisali tugom za Banjalukom i onim davnim vremenima kada smo živjeli živote toliko drugačije od ovih poslijeratnih. Pripisivao sam to našom zasićenošću blogom i uticajem facebook-a koji je svima omogućio jednostavljano javljanje na Internetu. 

Niskana je, kao većina nas koji se okupljamo na ovom blogu, morala napustiti rodni grad u danima kada su neljudi izišli iz svojih rupa u kojima su se skrivali godinama. Teško ju je to pogodilo. Odlazak iz gada gdje je rođena, poznavala svaki njegov kutak, gdje je osnovala familiju i imala mnogo prijatelja joj je teško pao. Skrasila se u Zagrebu ali su je misli stalno vukle u Banjaluku koju nikada nije zaboravila ali u koju više nikada nije ni otišla jer se za sva vremena zgadilo zlo koje se u gradu nakupilo. 

U novoj sredini je pokušala da nađe mir ali joj nije bilo lako kao ni mnogim izbjeglica iz našeg grada koje su morale započinjati sve iz početka. U svojim prilozima se vraćala u Banjaluku, u neka ljepša vremena, ali se isto tako borila da se podrže oni koji su se pokušavali boriti protiv zla koje od kraja osamdesetih još uvijek vlada u onimnašim krajevima. 

Zadnjih godina se borila s bolešću supruga Ahmeta, uz stalnu brigu za sina Zlatka i njegovu budućnost. 

Vijest o njenoj smrti me zatekla, nisam je očekivao ali u ova vremena kada ljudi umiru u cijelom svijetu zbog korone ništa me više ne iznenađuje. 

Suprugu Ahmetu, sinu Zlatku, braći Seji i Fahri upućujem iskreno saučešće u Nerino i moje ime. 

Neka počiva u miru.

Labels: