Stigli i Kušmići

Iako je Corona mnogima pokvarila planove mala banjalučka kolonija u blizini Pule se svaki dan povećava.

Prije desetak dana su stigli i Kušmići, Mina i Eko, a u isto vrijeme i Amila i Sejo Višić. A u Medulinu se ovih dana smješta još jedna familija Kušmića pa ćemo, kako sada stvari stoje, uskoro preuzeti većinu i nadglasati domaće u nekim novim izborima.

S Minom i Ekom smo se već nekoliko puta vidjeli dok ostale još nismo imali prilike sresti jer su nam termini prenatrpani. 

Novi Komentari i linkovi

Co - Stigla nam Marina 

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Josipa

Arena u Puli je poznata kao mjesto gdje se tokom ljeta održavaju mnogi koncerti i u kojoj su nastupali poznati umjetnici iz Hrvatske, republika bivše Jugoslavije i svijeta. Povratkom u ove krajeve nadam se da ću imati priliku da uživo vidim i uživam u pjesmama Đorđa Balaševića, jednog od samo nekoliko muzičara koje bih volio da poslušam prije nego završim svoje putovanje na ovom svijetu. A za onaj drugi, za koje mnogi kažu da je vječan, nemam nekakvih želja. Tamo, tako neki kažu, lijepa muzika stalno svira pa mi muzičari neće biti ni potrebni.

Ove godine, zbog Corone, nismo imali sreće da prekoračimo prag Arene ali smo zato već dva puta odlazili na koncertne na Kaštel, lijepo uređenu tvrđavu na brdu u centru Pule. Za Kaštel nisam nikada čuo pa je činjenica da u gradu postoji još jedno mjesto gdje se u ljetnim noćima može uživati u živoj muzici za nas bilo pravo iznenađenje. U sredini tvrđave se nalazi pozornica a prostor za publiku, po mojoj slobodnoj procjeni, može primiti oko 500 ljudi.

Tako smo sinoć prisustvovali koncertu Josipe Lisac, jedne od pjevačica bivše Juge koju sam cijenio i volio slušati još od dana kada se 1967. godine pojavila na muzičkoj sceni kao vokalna solistica zagrebačke grupe O'Hara. Još uvijek se sjećam njenog nastupa u tada vrlo popularnoj TV muzičkoj emisiji čije sam ime nažalost zaboravio (a znao sam ga sve do nedavno!). Pjevala je na engleskom jeziku a u sjećanju mi je ostala posebna boja njenog glasa i mini suknjica, kakve su u to doba bile popularne kod djevojaka.

Od izlaska iz Banjaluke nisam pratio novosti na našem muzičkom nebu pa tako nisam imao puno informacija o Josipi, osim što sam znao da je postala jako ekscentrična i da se na pozornici pojavljivala u veoma čudnim kostimima koji su bili razlog različitih komentara.

Na pozornici na Kaštelu se pojavila obučena kako vještica, s prozirnim kišobranom u ruci. Nisam se usudio priči bliže pozornici da je fotografiram jer su se oko pozornice nabili njeni obožavatelji, bez maski, potpuno ignorišući preporuke zdravstvenih radnika. Mi smo se šokirali već pri ulasku na Kaštel jer su posjetioci bili nabijeni jedni do drugih, gotovo po pravilu bez maski. Gotovo da smo se htjeli okrenuti i vratiti nazad ali je želja da vidimo Josipu bila jača od straha. Da li će biti kakvih posljedica, znat ćemo za desetak dana.

Josipin nastup mi neće ostati u posebnom sjećanju jer mi se nije svidio ni način na koji je pjevala neke mi poznate pjesme, niti sam bio zadovoljan kako je tonac obavio svoj posao. Muzika je često bila preglasna a i izvedbe nekih od Josipinih poznatih pjesama su bile gotovo neprepoznatljive. Tek pri samom kraju koncerta jer otpjevala nekoliko pjesama u poznatom stilu i to je za mene donekle popravilo ukupan dojam.

Za razliku od Josipe, nastup Amire Medunjanin na istom mjestu prije oko mjesec dana nas je oduševio. U potpuno drugačijem ambijentu (sa stolicama dovoljno razmaknutim kako bi se zadovoljile preporuke za social distancing), Amirin glas je plijenio svojom ljepotom i cijeli koncert je protekao prebrzo jer je vrijeme naprosto letjelo. Bio je to naš prvi susret s Kaštelom, koji je za nas bio pravo otkrovenje. Bit će to mjesto koje ćemo, u tom sam siguran, često posjećivati tokom lijepih ljetnjih večeri u isto tako lijepom gradu Puli.

Stigla nam Marina

Kume uživaju na suncu za
vrijeme kratke pauze tokom 
jutarnje šetnje

Prije nekoliko dana nam je iz Slovenije stigla kuma Marina. Kako je vrijeme još uvijek izuzetno lijepo, dnevni režim se ne mijenja: poslije ustajanja i doručka ide se u šetnju uz more i kroz park šumu Soline, na povratku se odmori na terasi restorana Škuža uz makijato, kapućino (borovnica za mene), a nakon kratkog zadržavanja u stanu, ide se na plažu.

Na plažama je manje svijeta jer se sezona bliži kraju (a i zbog odluka nekih evropskih zemlja o obaveznoj karantini za povratnike iz Hrvatske) pa se uz još vuijek toplo mora može zaista uživati u penzionerskim danima.

Dok se čeka kavica u Škuži

Nakon prekida za ručak ponovo se ide na plažu a uveče se obično prošeta našim malim mistom i popije kava ili pojede sladoled. Večeri su još uvijek tople i prijatne za šetnju a tako će biti i nekoliko narednih dana. Po povratko iz šetnje obavezno se odsjedi u lodži uz vino i tihu muziku iz našeg doba.

Kuma planira da ostane desetak dana a onda će, po povratku u Sloveniju, morati u obaveznu karantenu. To joj neće teško pasti jer kod kuće ima familiju koja joj pomažu oko odlaske u kupovinu. Želja da se sretnemo je bila jača od zabrana koje je slovenačka vlada uvela za svoje državljane koji dolaze iz Hrvatske.

Išlo se malo i do Pule

Naša druženja s prijateljima u novoj sredini se nastavljaju a nadamo se da će ih biti još. Kada razmišljam o svemu što nam se desilo od početka devedesetih, često mi na pamet padnu stihovi jedne narodne (koja mi se, da odmah razjasnim, ne sviđa) koji idu nekako slično kao „Ne može nam niko ništa, jači smo i od sudbine“.

Bila nam raja

Vrijeme nam prolazi brzo, brže nego što želimo. Iako smo „na odmoru“, pored kupanja, odlazaka u kafiće, obilaska Istre, dosta vremena potrošimo opremajući stan te u nabavci svakodnevnih potrepština. Uz to, družimo se s našom rajom koliko možemo iako Corona na to ima velikog uticaja. Čovjek se ne osjeća sigurno jer epidemija ne jenjava i niko ne zna dokle će sve ovo trajati.

I pored vanredne situacije, raja navrati da vidi kako se snalazimo u novoj sredini. Tako su nam prije gotovo mjesec dana navratili Emira (Austrija) , Mina (Rijeka), Dudo (B i H), te uz Aidu, Ferida (Norveška) i ekipu iz Nizozemske (koja se u međuvremenu vratila kući), bilo je to lijepo jednodnevno druženje koje smo okončali u restoranu Škuža, našem omiljenom mjestu. Tu se gotovo svakodnevno pije jutarnja kavica na terasi uz more, a gotovo po pravilu jednom nedeljno ide na srdele s roštilja.

Iako nisam u svom uobičajenom fotografskom raspoloženju, napravio sam par fotografija za uspomenu. Izvinjavam se gostima što ih nisam“uhvatio“ u pozama kako se to radi za digitalne medije (naštimane poze i osmjesi od uha do uha) ali iz priloženog je vidljivo da je klopa bila dobra i da su se svi prihvatili „posla“ (mislim na viljuške i noževe).

Druženja će biti još jer uskoro stižu pojačanja uprkos ograničenjima i zabranama.

 

K'o nekada...

Bilo je to negdje devedesetdruge. Grad Banjaluka pod opsadom srpskih vojski: one koja se još uvijek zvala jugoslavenskom, rezervista pristiglih iz Srbije i Crne Gore, i onih paramilitarnih, sastavljenih od najgoreg ljudskog otpada, koja je imala posebnu ulogu: da unosi strah u živote „nepodobnih“ kako bi se grad „očistio“ i jednog dana postao „prestonica“ srpstva s druge strane Drine.

„Nepodobni“ su počeli odlaziti. Prvo su odlazili „ugledniji“, privatnici i vlasnici radnji, tj oni za koje se znalo ili pretpostavljalo da imaju para jer su oni bili glavna meta provokacija, maltretiranja i noćnih bombaških napada. Nekako u isto vrijeme su preko noći nestajali i oni koje su novoizabrane vlasti stavile na svoje liste za „odstrel“, šireći laži o njihovoj povezanosti s „ustašama“ i „balijama“, dajući signale ološu ko im je slijedeća meta.

Nedugo za njima su počele odlaziti mame s malom djecom, „dok se situacija ne smiri“. Odlazilo se uglavnom u Hrvatsku, negdje na Jadran, iako je i Hrvatska bila u ratu. Istina, u većem dijelu Hrvatske je vladalo primirje koje je održavao UNPROFOR, razdvajajući zaraćene strane. Više od trećine Hrvatske je bilo pod okupacijom vojske takozvane Republike Srpske Krajine i putovanja iz jednog dijela države do drugog su često bila skopčana s mnogim teškoćama ali se raja snalazila.

Tako nam jednog dana odoše kuma i njena snaha s djecom. Destinacija, vikendica prijatelja u Istri. Objašnjenje isto: „dok se ne smiri“.

A mira nije bilo. Situacija je svaki dan bila sve gora. Počeše otpuštanja s posla, istjerivanja iz stanova. Za kumom ode i kum jer mu u stan upadoše naoružani vojnici vojske takozvane Republike Srpske i narediše da se kupi. Pred oružjem nikakvi argumenti nisu pomagali.

Godinu dana kasnije odosmo i mi. Bez novca za život (Neru otjeralo s posla zbog mene a ja bez prihoda jer ostadoh bez mušterija), nismo imali puno izbora. Pravac, opet Hrvatska, u koju je godinu dana ranije otišla starija sestra i na taj način nam omogućila izlazak iz grada kojeg su Srbi držali čvrsto pod svojom kontrolom, dobrano ga očistivši od „nepodobnih“.

Tu se, nakon peripetija, sretosmo s kumovima. Oni iznajmiše stan u Zaprešiću u blizini Zagreba a mi stan u naselju Prečko, nakon što mi gospodin Marton, vlasnik kompanije Marvel, ponudi posao u njegovoj novoosnovanoj firmi NT Computing. Činilo se da je našim lutanjima došao kraj. Nešto se zarađivalo i moglo se sastaviti kraj s krajem, barem prvih par mjeseci.

Sjećam se kada smo jedno kasno poslijepodne pošli u posjetu kumovima u Zaprešić. Dobro smo se napješačili do autobuske stanice s koje nas je autobus odveo do Zaprešiča. A bome je trebalo pješačiti i od stanice u Zaprešiču do zgrade u kojoj su se smjestili kumovi. Sjećam se i kada jnas e kćerka, kada je čula da idemo kod kumova, pitala: „jel' mi to idemo kući?“ Valjda je za nju odlazak kod starih prijatelja značio povratak u rodni grad!

Ni dolazak u Zagreb nije bio kraj naših lutanja. Nakon nekoliko mjeseci kumovi nam iznenada zapucaše za Švedsku. Nadali su se da će u toj skandinavskoj zemlji naći konačno smirenje jer događaji u Bosni nisu davali nadu za povratak. A otišli su, „samo dok se smiri.“

Ni mi ne ostasmo u Hrvatskoj. Sudbina nas odvede preko velike bare, u državu koja me nikada nije privlačila. Bila je to naša jedina opcija jer su svi drugi pokušaji pali u vodu.

Nakon mnogo godina ovog ljeta se ponovo okupismo. I to u Istri, dijelu bivše nam domovine koja nas je privukla svojom ljepotom i gostoprimstvom. Bilo je to opet druženje kao nekada, bezbrižno, bez puno priprema i dogovaranja. Žiške nam svratile u posjetu i nakon kavice u restoranu uz more, te obilska Pješčane uvale, u lijepoj ljetnjoj noći zasjesmo kod nas u lodži uz malo meze i vina. Druženje me podsjeti na ona iz nekadašnjih vremena, kada smo se ovako znali družiti kod njih ili kod nas, zezajući se, dok su se djeca sama igrala. Djeca, istina, ovaj put nisu bila prisutna (odrasla su i svako se zabavilo svojim životima) ali nama to nije smetalo da se lijepo družimo kao što se iz priložene fotografije može zaključiti.

Ovakvih druženja će biti još, u to sam siguran, samo da nas zdravlje posluži.

Z - Safety Hammer

Danas nastavljam s predstavljanjem izuma našeg sugrađanina Zvonka Perića, koji je rođen u Puli, lijepom gradu u Istri, mome novom komšiluku.

Zvonko mi je još davno poslao tekst o svom izumu na engleskom jeziku a ja sam ga preveo kako sam najbolje znao i umio. Nadam se da mojim prevodom objašnjenje Zvonkovog izuma nije izgubilo na jasnoći.

Z – sigurnosni čekić

U našem svakidašnjem životu svjedoci smo mnogobrojnih ubistava i samoubistava pištoljem. Uprkos ogorčenosti i kritika javnosti, te obećanja da će se nešto uraditi vezano za kontrolu korištenja oružja, broj ubistava i samoubistava se povećava svakim danom a oružje je dostupno svakom ko je zainteresiran.

Ubijeđen sam da se broj ubistava može smanjiti za najmanje 70% uz pomoć moga izuma „Z – Safety Hummer“.

„Z – Safety Hammer“ je veoma lagan za korištenje: njegova ugradnja i uklanjanje iz pištolja je veoma jednostavno i traje samo 3 – 5 sekundi.

Korištenje „Z – Safety Hummer“-a se posebno preporučuje familijama s malom djecom i tinejdžerima jer ako se i dogodi da se pištolj nađe u njihovim rukama, zahvaljujući „Z – Safety Hummer“-u, on postaje bezopasan.

Osim za familije s djecom, „Z – Safety Hummer“ se preporučuje i osobama sa slabim živcima jer ih „Safety Hummer“ ograničava da iskoriste pištolj kada su ljute. Drugim riječima „Safety Hummer“ im daje dovoljno vremena da se smire i odustanu od svoje namjere.

Opis pronalaska

Moj pronalazak se može opisati kao sigurnosni dodatak pištolju. Preciznije, pištolj koristi „čekić“ (hummer) da udari u metak, koji se na taj način ispali. U većini izvedbi, ja bih okarakterizirao čekić kao zakretnu polugu s donjim dijelom koji je povezan s okidačem i glavom koja udara u metak. Osnova i glava su na suprotnim stranama tačke okretanja. Dok je većina čekića u pištoljima napravljena iz jednog dijela metala, moj čekić bi se sastojao od dva dijela, gdje je prvi dio ugrađen u pištolj, dok bi se drugi mogao vaditi. Prvi dio bi sadržavao osnovu, dio za prihvatanje stožera igle i klatno glave, koje bi činilo dio glave. Ukljanjajući udarni dio glave bi se mogao ubaciti u klatno glave. Kada se ubaci, udarajući dio bi obezbijedio puno funkcioniranje pištolja a kada je izvađen, u pištolju ne bi bilo komunikacije između okidača i metka. U mojoj specifičnoj izvedbi, jezičak na dijelu glave bi uzrokovao frikcijsko djelovanje dijela glave i klatna i na taj način siguro držao čekić.

In our every days life we are the witnesses of numerous murders and suicides using the guns. In spite of the public bitterness and critics and promises that something is going to change in Gun control, the number of murders and suicides increases from day to day, and guns are accessible to everyone who wants it.

I assure you that using my "Z - Safety Hammer" could decrease the number of murders for at least 70%. Therefore I recommend it to everybody who has a gun in his home.

" Z - Safety Hammer" is very easy to use: Its installation as well as its separation from the gun is very simple and it takes only 3-5 seconds to handle it.

Using the "Z - Safety Hammer" is especially recommended for families with the small children and teenagers because even if the fun eventually comes in their hands, thanks to the "Z - Safety Hammer " the gun becomes harmless.

Besides for the families with the children, using "Z - Safety Hammer" is recommended for the people with the bad temper since the "Safety Hammer" prevents them from using the guns in anger. In other words, "Safety Hammer" gives them enough time to calm down and to over their reactions.

DESCRIPTION OF THE INVENTION AND THE PRIOR ART

My invention is described as a safety device for a handgun. Specifically, a handgun uses a hammer to strike the bullet, causing it to fire. In most embodiment s, I would characterize the hammer as a pivoting lever, with a base portion that is engaged with the trigger and a head portion which strikes the bullet. The base and head portions are on opposite sides of the pivot point. While most hammers in handguns are a unitary piece of metal, mi device would comprise two parts, with the first part being permanently mounted in the handgun and the second part being removable from the handgun. The first part would include the base portion, a portion for receiving a pivot pin there-through, and a head stub, which would comprise a part of the head portion. A removable striking portion of the head portion would be insertable into the head stub.

When inserted, the striking portion would provide the bullet-striking feature, but, when removed, the handgun would lack a communication between the trigger and the bullet. In my particular embodiment, a tang on the head portion would cause a frictional engagement of the head portion into the head stub, holding the hammer securely.

Zvonko Perić

Avantura - nema više

Prvi doručak

Spavali smo dobro, da li zbog umora od puta ili je novi madrac bio udoban, nisam siguran.

Bilo je to prvo spavanje u novom stanu u kojem namjeravamo provesti ovo što nam je ostalo od života.

Odluku da se vratimo nazad, da ostavimo USA u kojoj smo lijepo živjeli zadnjih 27 godina smo donijeli relativno lako. Ostarilo se, snage je sve manje a oko kuće i dvorišta, u kojem smo provodili jako puno vremena i koje nam je jako mnogo značilo, je puno posla i morali smo nešto mijenjati. Prodati kuću, seliti se u stan negdje u okolini nije imalo smisla. Život u većini američkih gradova nije onaj na kojeg smo navikli a za preseljenje bliže kćerci u Los Angeles nije bilo financijski moguće. Cijene stanova u dijelu u kojem se ona skrasila, u blizini okeana i plaža gdje se čovjek može opustiti, su astronomske i za našu kuću ne bi mogli kupiti ništa što bi nam odgovaralo. Banjaluka nije dolazila u obzir. Povrtak u grad iz kojeg smo otjerani i gdje gotovo da nema živog stvora koji bi nam nešto značio također nije imalo smisla. Razmišljali smo i o Nizozemskoj, kako bi bili blizu unuka, ali nam je ta opcija bila skopčana s mnogo nepoznanica.

Naša "baštica"

Istra je, iznenada, postala rješenje, mjesto gdje bi se, čini nam se, najmanje osjećali strancima. U jednom dijelu Istre se već stvorila mala kolonija prijatelja koji dobar dio godine provode tamo, uživajući u čistom zraku i moru na koje je većina od nas navikla od malih nogu. Tako se mi prošle godine odlučismo da se skrasimo u blizini naših prijatelja, da ostavimo lagodan i miran život u USA, što je velika životna odluka ma kada je donoslili. U tome nam je u velikoj mjeri „pomogao“ idiot koji je zadnje tri i pol godine na čelu najmoćnije države svijeta, šireći mržnju među običnim svijetom, stvarajući atmosferu veoma sličnu onoj pred rat u bivšoj nam domovini. Svojom politikom je ohrabrio mnoge da pokažu svoja prava lica, samo što je sada, umjesto nacije, rasa osnova mržnje. Sve ostalo kao da je preslikano iz knjiga naših nacionalista. A rezultate smo osjetili mnogi, i još uvijek ih osjećamo, bez nade da će se nešto promijeniti na bolje.

Pogled na parking i novi ulaz u garažu

Za Pješčanu uvalu, malo mjesto u neposrednoj blizini Pule, smo se odlučili veoma brzo. Pronašli smo dvosoban stan u prizemlju s malom „bašticom“ u novogradnji u neposrednoj blizini lijepe pješčane plaže. „Baštica“ je bila jedan od uvjeta, blizina plaže na kojoj se mogu kupati djeca, drugi, a blizina većeg grada, treći. Stan je morao biti dvosoban jer očekujemo da će nam ljeti svake godine u posjetu dolaziti sin sa svojom familijom. Srećom, sve smo to našli u novogradnji dvije minute hoda do plaže. Uz to nas je još dodatno privukao zalazak sunca u kafiću uz moe koji me je podsjetio na one u Arubi, koji su mi posebno ostali u sjećanju.

Nakon večere na podu, doručak smo već jeli na improviziranom stolu koji je Nera napravila od komada namještaja zatečenog u dnevnoj sobi. Majstori, koji su montirali kuhinju i ugradbene ormare, su u dnevnom boravku ostavili hrpu materijala, dijelova namještaja i ambalaže. Očigledno je da su naš stan koristili kao privremeno skladište. Sve je to trebalo biti odneseno ali, eto, nije. Vrlo brzo se pokazalo da je to dio naše kulture jer na mnogo toga što nas je zateklo nismo bili pripremljeni. Kada smo podigli roletne koje štite stakleni zid koji dijeli dnevni boravak od lodže, umjesto naše „baštice“ dočekala nas je džungla. Prostor ispred stanova u prizemlju je trebao biti uređen, a parcele razdvojene.

Stigle i prve stolica

Još veći šok je bilo dvorište ispred zgrade koje služi kao parking za stanare (parking mjesto se posebno kupovalo). Prijatelji, koji su obišli našu zgradu u oktobru prošle godine, su nam poslali fotografiju lijepo popločanog parkinga. Kada smo uveče skrenuli na parking, dočekao nas je novi ulaz u garažu koji je, gotovo od početka parkinga silazio dole prema garažnom otvoru koji se nalazio upravo ispod naših spavaćih soba. Istina, vrata garaže nije bilo a i na početku ulaza je bilo nabacano neko kamenje. O čemu se radi nismo imali pojma. Projektirani ulaz u garažu se nalazio s bočne strane zgrade i u nju se ulazi iz male jednosmjerne ulice. Kada sam ujutro sišao u garažu, vidio sam da su originalna garažna vrata na svom mjestu. O razlogu zbog čeka je probijen drugi ulaz u garažu sam mogao samo nagađati. Da je bio na nekom drugom mjesto ne bi me nerviralo ali činjenica da se nalazio direktno ispod naših spavaćih soba me je zaista naljutila. Kada smo kupovali stan, sigurno se ne bi odlučili za onaj ispod čijih spavaćih soba se nalazi ulaz u garažu. Bio sam siguran da će biti onih koji će se u stan vraćati u kasne sate i buka otvaranje vrata nam zaista nije trebala.

I stol je konačno tu - lakše se diše

Bilo je tu još stvari koje nisu bile urađene kako je to trebalo. Ostave u priezmlju nisu bile završene, u dijelu garaže je bilo vode koja se nekako tu uvukla, nisam dobio ključ od poštanskog sandučića i daljinski za garažu za koju smo dobro platili, nigdje nije bilo kanti za smeće. Iako zbog svega toga nismo bili srećni, sam osjećaj da smo sretno stigli u mjesto gdje ćemo provesti većinu ostatka starosti je bio dovoljan da nedostatke poguramo u drugi plan. A tome je posebno pomogla prva kavica (borovnica za mene) u restoranu s malom terasom na samoj obali mora. Jutarnja tišina, blagi povjearac i prekrasan pogled na plažu i marinu u dubokom zaljevu u pravcu Pule je djelovao smirujuće. Svi problemi koji su nas dočekali su bili potisnuti u stranu. Nadali smo se da će se stvari rješavati jedna po jedna i da će život svaki dan sve više ulaziti u normalnu kolotečinu.

I bi tako.

Prva kavica na terasi restorana Škuža

Već prvi dan smo otišli na šetnju uz more, te kroz park šumu Soline, što bi trebala biti naša svakodnevna jutarnja aktivnost. U Lesnini smo kupili stol i stolice od kojih sam dvije dovezao u stan da imamo na šta sjesti. Drugo ili treće jutro probudiše nas radnici koji očistiše našu „bašticu“ od korova. Nakon par dana je rupa ispod naših prozora zatrpana i sada parking izgleda mnogo ljepše. Dobio sam ključ od spremišta i poštanskog sandučića a nakon desetak dana i daljinski za garažu, koja je u međuvremenu sređena. Namještaj (ugaone garniture, bračni krevet i stol za lodžu) su također stigli za par dana a mi smo svaki dan odlazili u trgovine i kupovali stvari koje su nam svaki dan olakšavali život u novoj sredini. I za unuke smo pripremili krevetiće o kojima smo im pričali zadnjih mjeseci. Nana i dido su se dobro oznojili dok su ih sastavili jer nismo željeli da ih razočaramo kada se pojave na vratima. Tako smo u relativno kratkom roku smo uspjeli srediti sve što nam treba za normalan život a ostalo ćemo sređivati polako, bez žurbe i brzopletosti.

Naša avantura se, čini mi se, sretno završila. Na putu nismo uhvatili virus a šta će biti u novoj sredini, vrijeme će pokazati.

Prva šetnja uz more

Mala plaža u rano jutro

Šetnica uz more

A sada malo kroz šumu

Prekrasan jutarnji pogled na more

Kratak odmor prije povratka u stan

"Naša" plaža

Ima i debele hladovine

"Naše malo misto"

Pogled na glavnu plažu u kasno poslije podne

Krevetić na kat spreman

Lutka za Suadu...

... i Eminu

Evo ih već u igri

Kavica u rano predvečerje