SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, November 18, 2018

Par dana Los Angelesa


Ispred ulaya u Sanjinu zgradu
Zadnjih dana sam malo zapustio blog jer me put odveo na zapadnu obalu, tačnije u LA, gdje je vrijeme u ovo doba godine prekrasno i čovjeku je žao sjediti uz računar, u zatvorenom. Dok sam „žurio na aerodrom u Pittsburghu, vrijeme je bilo prohladno, kišovito, a par dana kasnije je pao i prvi snijeg. U LA-u me dočekao prekrasan sunčan dan, bez ijednog oblačka. Temperatura, oko 25 stepeni. Tako je to u zemlji u koju me sudbina odvela. Dok se mi na sjevero-istoku USA zavlačimo u krpe, ovdje raja hoda u šorcevima i majicama kratkih rukava. Ne kaže badava jedna naša popularna pjesma da je Amerika zemlja velika a u takvoj zemlji se za svakog može naći po nešto.

Stubište
Na put sam krenuo s namjerom da pomognem kćerci oko nekoliko manjih projekata u stanu. Stan veliki, uvijek se nešto dodaje, prepravlja. A tata ponešto od toga zna iz vlastitog iskustva pa njegova pomoć dobro dođe.

Zgrada u kojoj se kćerka smjestila je stara pedesetak godina ali po izgledu se to nikako ne bi moglo reći. Sve je besprijekorno čisto, od zelenih površina ispred zgrade, bazena (s malom zelenom provršinom), smještenog u sredini zgrade, garaže u prizemlju, preko zajedničkih prostorija, do glavnog stubišta i hodnika. Bilo kakve izmjene koje se odnose na vanjski izgled zgrade moraju biti odobrene od kućnog savjeta kako ga ne bi narušile umjetničke kreacije pojedinih vlasnika, što je kod nas čest slučaj. O održavanju se brine kompanija koju je odabrao kućni savjet i sve se planira.
Za vrijeme moga boravka stigao je izvještaj o održavanju i financijskog poslovanju. Sve se planira unaprijed tako da nema nekih većih iznanađenja. Za sve to se, naravno, plaća, a u ovom slučaju se radi o iznosu od $420 mjesečno po stanu. 
Farbanje fasade iako ni postojeća nije bila loša

Vlasnici čak vode računa kome će dozvoliti da se useli. Bez njihovog odobrenja stan se ne može ći strogu provjeru jer jedna loša osoba može sve pokvariti. Kada sve ovo poredim sa situacijom u Banjaluci gdje neke starije zgrade izgledaju sablasno, čije zelene površine ukrašava smeće, s razbijenim ulaznim vratima, odvaljenim poštanskim sandučićima i išaranim fasadama i hodnicima, shvaćam koliko je stari kraj po tom pitanju zaostao a, poznajući naš mentalitet, pitanje je da li će ikada išta promijeniti.
prodati. Potencijalni kupac mora pro

Ela
U stanu me dočekala Ela, kćerkin pas ljubimac koji mi je posebno prirastao srcu. Nas dvoje smo se spišili još kada ju je Sanja prvi put dovela u Pittsburgh a sada smo već stara raja. Kada sam ušao u stan, nakon što me je prepoznala, sreći nije bilo kraja. Skakanje, trčanje u krug, lizanje, čak i po licu, nisu prestajali. A Slično je bilo svaki dan. Ako bih slučajno otišao u kupovinu, po povrtatku ritual bi se ponavljao. Ela je bila sretna svaki put kada me vidi i to je stalno pokazivala. Čak me je uporno pratila dok sam radio po stanu, praveći se da je sve zanima. A često bi mi donosila igračke da se igramo i ja nisam imao izbora nego da ostavim ono što sam radio i posvetim se njoj. Ponekad bi mi šapom zatvarala laptop, kada bih pokušao da provjerim email ili pročitam šta ima novo u svijetu, dajući mi do znanja da je vrijeme za igru. Da ne spominjem da bi se vrtila po kuhinji svaki put kada bih pripremao nešto za jelo. Kada je ranije bila u posjeti kod nas u Pittsburghu, navikla je da se i za nju nađe nešto na stolu pa je Sanja kasnije svaki put imala problema da je ponovo navikne na kupovnu hranu kakvu jede većina američkih pasa. A ni Ela više nije pravo američko pašće jer smo je pokvarili pa jede sve što se napravi. Čak i puru, koju obavezno jedemo subotom i nedeljom ujutro.

Komšiluk
Tokom devetodnevnog boravka nekoliko puta sam prošetao do plaže udaljene oko 15-tak minuta hoda. Kroz lijepo uređen komšiluk koji čine zgrade i privatne kuće, šetnja je ugodna jer je sve završeno i uredno a ja se tada osjećam ljepše. Neuređenost me strašno nervira a u komšiluku u kojem kćer živi toga nema. Na betoniranoj stazi plaže koja se proteže kilometrima, nema gužve. Uz put se mogu sresti drugi šetači a dosta raje voza bicikle svakavih modela i oblika. Ne kupa se niko, bar ne u ovo doba, jer Pacifik je Pacifik. Ne može se porediti s Jardanom, iako i beskrajne plaže imaju svoju privlačnost. Tek tu i tamo primjećujem pokoju familiju s djecom koja se igraju u pjesku. Ponekad manja grupa zaigra košarku u pijesku na igralištima kojih ima nekoliko i koja uglavnom zjape prazna.

Stižem na plažu
Moje šetnje na plaži bih obično polovio svraćajući u restoran Playa Provisions gdje bih napravio pauzu uz kapućino, sjedeći u omanjoj bašti, tražeći zaštitu od sunca koje još uvijek prilično grije. A po povratku u stan bi me dočekivala Ela koja bi svaki moj povratak začinjavala radovanjem kao da me nije vidjela pola godine.

Boravak u LA-u se privodi kraju. Letim za Pittsburgh a tamo me čeka zima koja će me držati većinu vremene u kući. Da su životne okolnosti drugačije, moglo bi se češće skoknuti do LA-a i razbiti sivilo zimskih dana ali za sada tako je kako je. Raduje me da istim letom Pittsburgh leti i Ela koja će me držati zauzetim većim dijelom dana jer kada je ona u blizini vrijeme prosto leti. Sanja je ostavlja kod nas do tamo iza Nove godine jer je to doba u godini kada odlazi na duži odmor. Tada u igru uskaću roditelji a Ela oko toga ne pravi probleme. Važno joj je da je u blizini neko koga poznaje, da se ima s kim igrati pa joj rastanci sa Sanjom lakše padaju. A i hrana je prava, domaća!
Plaži nigdje kraja...
za

Slijećemo na pitsburški aerodrom i vrijeme je da završim. Treba se pripremiti za zimu i zaboraviti na tople, sunčane dane koje sam ostavio iza sebe. Do slijedećeg puta.

Wednesday, November 14, 2018

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Izet - Crtice iz Bosne - Banja Fojnica

Sega - Ljeto 2018 - Hrvatska i BiH, drugi dio
Sega - Crtice iz Bosne - Banja Fojnica
Dubravka - In memoriam, Sandra Kulier


Uz Dubravkin komentar - Moja draga Be i Ha, zemlja suvišnih ljudi!!


Srđan Puhalo "Zašto nas lažete predsjedniče Dodik?"

Uz Dubravkin komentar - Link na video klip


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Tuesday, November 13, 2018

Crtice iz Bosne - Banja Fojnica

Hotel Reumal
Ja baš nisam neka koja piše priloge na blog ali evo ovaj put da napišem i ja nešto što bi moglo neke zanimati. Nera mi predloži da napišem svoja iskustva iz Fojnice gdje sam boravila u banji Reumal prilikom mog ljetošnjeg boravka u Bosni.
Vjerovatno će ovo nekome biti od koristi posebno za one koji imaju potrebu da idu na neku vrstu rehabilitacije. Znam da ovaj blog prate najviše oni koji su u penziji ili blizu nje a ne odnosi se samo na njih nego na sve koji imaju potrebu za ovim vidom.
          
Pogled na Reumal iz drugog ugla
Ove godine sam otišla u penziju i to je bila prilika da se razmišlja o dužem boravku u Bosni i planu kako iskoristiti to vrijeme. Kako nam je svima zdravlje najbitinije napravila sam plan da odem u Fojničku banju s obzirom na odredjene probleme koje imam u donjem dijelu kičmenog stuba. Ponijela sam ameriške nalaze i odlucila prije banje da odem po još jedno mišljenje (second opinion) kod specijaliste u Sarajevu. Poslije pregleda on mi je rekao da
ne treba praviti nikakav opertivni zahvat i da se to može tretirati redovnim vježbama i da je Fojnička banja dobar izbor. Uz to mi je dodao da bi boravak na moru bio dobar dodatak jer plivanje je najbolji način da se ti problemi ublaže.
         
Pogled na Fojnicu iz franjevackog samostana
Nazovem banju i dogovorim 7-dnevi boravak, ne baš kada sam htjela jer nije bilo mjesta, nego malo kasnije u septembru. To mi nije bio problem jer sam mogla ostati u Sarajevu čiji sam postala privremeni stanovnik od ovog ljeta. Naime ja i Izet smo kupili stan u Sarajevu pa nam boravak tamo više nije problem.
7-dnevni termin je najmanje što doktori preporučuju za boravak u banji da bi se imao neki pozitivan rezultat.
          
Odlazak u Fojnicu iz Sarajeva je jednostavan. Autobus vozi svaka 2 sata i put traje nešto više od sat vremena. Uz to se prolazi prelijepim krajevima pa tih sat vremena začas prodje. Moram reći da nikad nisam bila u Fojnici pa sam se radovala da Izet i ja posjetimo taj bosanski gradić koji ima bogatu istoriju.

Franjevački samostan
Krenuli smo u 8 ujutro i već bili oko 9:30 u Fojnici. Banja Reumal je udaljena svega 10-tak minuta hoda ali pošto smo imali stvari uzmemo taxi koji inače u Bosni nije skup i za svega 2 marke možete doći do Hotela Reumal. U hotelu nas dočekalo veoma ljubazno osoblje i dadoše nam sobu na 4 spratu koju smo i tražili. To nam je preporučila Izetova sestra koja je bila tamo prošle godine jer je taj sprat renoviran i ima bolju opremu u sobama a svaka soba ima i balkon sa prelijepim pogledom na Fojnicu i okolne planine. Ja sam uzela program koji uključuje vježbe propisane od doktora a Izet je izabrao Wellness program koji uključuje neograničen pristup bazenu, saunama i uz to je dobio pravo na dvije masaže koje je usput rečeno ustupio meni.

Musafirhana preteca hotela. Pod zastitom drzave
ali u losem stanju
Žena nam na kraju reče da ako smo penzioneri imamo 10% popusta. Sve ovo uz puni pansion (doručak-ručak-večera) je koštalo za nas dvoje nešto ispod 1000 KM.
Za one koji misle koristiti ovaj popust moraju pokazati zadnji ček od penzije ili rješenje.
Smjestili smo u sobu koja nisu baš velika poput hotelske ali imaju sve ovo što je neophodno ukljušujuci flat-screen TV i kupatilo sa kadom. Sve je besprijekorno bilo čisto i uredno. To smo kasnije primijetili u cijelom banjskom prostoru da se čistoća održava na visikom nivou.
          
Fojnica je sa svih strana okruzena planinama
Kako smo stigli do podne odmah me doktorica primila, pregledala i pogledala moje nalaze te mi preporučila 4 terapije svaki dan. One su uključivale induvidualne banje (“Biserna kupka”), električne terapije i plivanje u velikom bazenu. Onima koji planiraju da idu u ovu banju preporučujem da ponesu bade mantil jer je jako prektičan i neophodan ako se izmedju terapija ima malo vrijeme čekanja. Ja nisam imala ali sam ga kupila u dućanu u Fojnici kojih ima podosta sa svom neophodnom opremom za banje.
          
Terapije su se održavale po predvidjenom rasporedu i osoblje je bilo veome stručno i ljubazno. Rekla sam da je sve čisto i uredno a hrana je bila odlična. Doručak je bio na bazi samoposluge a za ručak i večeru su bila po izboru 2 jela. Uz to je svaki put bio nudjen neki kolač ili voće.
          
Fojnica je puna vode
Kako se moj program završavao oko 3 popodne imali smo dosta slobodnog vremena da obidjemo Fojnicu i okolna mjesta. Tu se ima šta vidjeti i Fojnica nas je oduševila sa svojim prirodnim ljepotama i kulturnim spomenicima. Tu se nalazi Franjevački samostan sa bogatim muzejom u kome možete saznati sve o istoriji Bosne. U Fojnici je napravljena i najstarija Musafirhana koja je preteča današnjih hotela. U blizini je i prekrasno Prokosko jezero na planini Vranici i mnogo toga još o čemu ću pisati u drugom prilogu.
         
Po završetku boravka doktorica me ponovo pregledala i bila zadovoljna sa rezultatima.

Ovo bi mogao biti neki od starih mlinova
Ja sam se uistinu bolje osjećala, duže hodanje mi nije bilo više problem a i bolovi su bili blaži i podnošljiviji. Ona je rekla da bi trebala dolaziti na terapije dva puta godišnje sa dužim boravkom i da će rezultati onda biti puno bolji. Dva puta godišnje nije baš lako ako se živi u Americi ali ću svakao i dogodine tamo otići. Da dodam da sam poslije banje otišla na more i da mi je plivanje dodatno pomoglo. Doktori su rekli da redoslijed banja-more ili obrnuto nije bitan i da se može prakticirati obadvoje. 

Puno pozdrava.

Jasna


Labels:

Sunday, November 11, 2018

Umjesto komentara

Spremamo se sutra malo u Šibenik zbog nekih radova, a posto stalno želim da se javim, sad mi je nekako najzgodnije.

Aljošino opisivanje svih mjesta, te priložene fotografije, je toliko pozitivno i lijepo da je dobro da se javljaju svi koji su, pored silnih patnji neželjenog odlaska iz Banja Luke, doživjeli ove trenutke. To se najviše desilo onima koji su otišli što dalje od ovih današnji “Regionalnih” prostora. Tu nikad nije postojala demokracija o kojoj su pričali i “donijeli nam je na dlanu”. Ovde postoji samo luda etnografija i ko zna koliko će još trajati. Nada je jedina ove nove i mlađe stranke da NEŠTO PROBAJU,

Vi svi koji obilazite naš grad iz velikih daljina ste to zaslužili.

I “ nek crknu dušmani “ kad vas vide. Svojim radom i pameću ste to zaslužili. Sretna sam zbog Coa i Nere, Aljoše i Minke, Saše i Emire, Ešrefe, što sam s nekima bila nekoliko puta a neke vidjela na Aljošinim fotografijama. Svi prikazuju divne djelove Evrope i BiH i divna prijateljska sjećanja i porodične uspomene. Svi ste za prepoznati, niste se puno izmijenili.

E, mi glupi Bosanci i Hercegovci, nismo zaslužili ovakvu zemlju.
Raja se ovdje zeza da se treba baciti atomska bomba pa će doći
Kinezi i prekopiratisve isto

Kad sam išla dva dana do Banjaluke bila sam sa Co-om. Bilo nam je lijepo. Sad ću reci da mi je jedna školska prijateljica rekla “da smo ja i Co opasni na Blogu, jer pišemo čistu istinu". Bilo je u povjerenju ali da zna da naše školske kolege čitaju ali se boje javljati.
Opraštam svima kad vidim šta su uradili Davidu i šta sad rade njegovom ocu  i članovima “Pravde za Davida.”

Možda je ovo doprinijelo da se sad strah malo uvuče i u vladajuće. Ja od proslave mature osjećam veću slobodu, niko me nije zaustavljao. 

Mislim da se i iz Coovih priloga vidi da mu je bilo lijepo i da je imao lijepe susrete sa Banjalučanima.

Sada na TV N1 imaju emisiju DRON N1 ba koja prikazuje cjelo BiH iz zraka uz lijepu muziku. To je nešto nevjerovatno. Tolike ljepote, nije čudo da nas dušmani, nažalost i susjedi i malo dalji, žele poklopiti i napraviti od nas robove. Da samo vode uzmu bili bi bogataši.

Mi smo za Banjaluku išli preko Skender Vakufa i opet se zaustavili u motelu “Kanjon” uz rijeku Ugar. To sam već jednom pisala. Dan predivan, vrijeme ručka, restoran pun bosanskih specijalitet a nigdje žive duše.
Konobar je sjeo sa nama. Pričao je da je ovo skoro pa na pola puta Sarajevo Banjaluka. Ali raja se ne zaustavlja. Nema sa para. Vikendom dodju Dalmatinci. Kako smo prije rata uživali u prirodi i restoranima!

Pozdrav Saima.

Labels:

Friday, November 09, 2018

In memoriam, Sandra Kulier


Ustadoh rano. Letim za LA u 6 ujutro a na aerodrom se mora stići barem sat i pol prije polaska. Uz to, treba se srediti, doručkovati i stići do aerodroma. Napolju, čujem, kiši. Prohladno je. U LA-u me čeka topal, sunčan dan, s temperaturom oko 30. Slično bi trebalo biti i narednih dana pa ću posjetu, između ostalog, iskoristiti za šetnje uz okean, uživajući u čistom zraku. Društvo će mi praviti Ela, pas mješanac, kćerkin kućni ljubimac, koja nas je osvojila na prvi pogled. Dođe nam nekako kao zamjena za unuke jer su one preko velike bare i ne viđam ih često.

Iako sam kratak s vremenom, na kompjuteru provjeravam šta ima novo u svijetu. Kod nas ovdje, situacija loša. U LA komšiluku novo masovno ubistvo. Luđak, a takvih je ovdje čini mi se popriličan broj, ubio dvanaestoro u restoranu, nekoliko dana nakon sličnog masakra kod nas u Pittsburghu. Život, čini mi se, postaje sve više kocka. Masovna ubistva su postala svakodnevica i čovjek se na to mora priviknuti. Teško je to, posebno za nas koji smo početkom devedesetih pobjegli od zla. Ostavili smo sve zločincima druge vrste nadajući se da ćemo ostatak života moći provesti u miru. Ali mira neće biti, posebno za nas ovdje, poslije dolaska na vlast idiota koji koristi istu taktiku da zavadi narod kao što su to uradili oni naši. Zlo je i ovdje isplivalo na površinu i teško će ga biti prigušiti. Bar mi, koji smo preživjeli zlo u Banjaluci i ostalim krajevima bivše nam domovine, to znamo, jer smo sve osjetili na svojoj koži.

Na facebooku još jedna tužna vijest. Umrla je Sandra Kulier, kažu nakon teške bolesti. Nisam znao da je bolesna jer do nas ovdje vijesti iz starih krajeva ne stižu redovito. O Sandri bih, tu i tamo, pročitao ponešto, uglavnom vezano za njenu pjevačku karijeru kojoj se posvetila još od svojih gimnazijskih dana.

Sandru sam upoznao 1968. godine kada sam postao član grupe Pro at Contra koja je zabavljala banjalučku mladost na popularnim igrankama u Domu kulture. Poslije raspada VIS-a Usamljeni, čiji sam bio član, obreo sam se na daskama najpoluparnijeg plesališta u gradu zahvaljujući Miri Štefancu, mom prijatelju i bubnjaru Usamljenih, koji je nešto ranije također promijenio dres. Bilo je to za mene veliko priznanje jer nisam očekivao da bih mogao postati član ekipe odličnih muzičara predvođenih Ekremom Nanićem, Ćorom.

Posebnu draž atmosferi su davali pjevači, nas četvoro, s različitim repertorom i stilom pjevanja, u kojima se našlo za svakog po nešto. Sadra, Nada Baručija, Caja i ja smo se smjenjivali na pozornici a raja je plesala u velikoj sali i holovima, s balkona su se pratile simpatije, jednom riječju, uživalo se u mladosti koja u to vrijeme nije bila optereće nacijom i vjerom, niti brigom šta će donijeti sutra. Bilo je to u doba kada je Banjaluka bila selendra, kako to nedavno izjavi Kusta, jedan od mnogih kojima je nacija i religija pojela pamet pa lupaju gluposti svaki put kada otvore usta, misleći da su pokupili svu pamet svijeta.

Sandra je imala specifičan repertoar zahvaljujući boji glasa koji je jako podsjećao na pjevanje Gabi Novak, velike dame jugoslavenske zabavno-muzičke scene. Pjevala je mnoge njene pjesme i imala svoj krug obožavalaca kojima je ta vrsta muzike prirasla srcu. Caja je uglavnom pjevao ritam i bluz, te rok, Nada, popularne melodične pjesme sa svjetske muzičke scene, ja neku kombinaciju. Ako ovome dodamo pjesme koje je pjevala Sandra, može se steći utisak kako je to bilo u sali u kojoj se moglo naći za svakog po nešto.

Iako sam se družio sa svima, najviše vremena sam provodio upravo sa Sandrom koja mi je znala pričati o svojim dogodovštinamau školi, ili bi mi se provjeravala kada bi imala problema s dječkom s kojima se zabavljala. Od nas četvoro pjevača ja sam bio najstariji, tada sam već studirao, pa se vjerojatno iz tog razloga povjeravala meni jer Caja je bio dječačić koji je živio u svom svijetu i nije razbijao glavu razmišljajući o stvarima o kojima stariji razmišljaju.

Naše druženje je trajalo par godina, sve negdje do poslije potresa, kada smo Dom kulture zamijenili šatorom ispred tvrđave Kastel. Katastrofalni zemljotres je načeo zgradu Doma a onaj pred Novu godinu je bio razlog da se on potpuno zatvori a to je ujedno bio i kraj igranki koje su zauvijek napustile njegove odaje.

Grupa Pro at Cotra se raspala, ja sam nastavio sa sastavom Eight Band a Sandra je odselila u Zagreb i tako zauvijek napustila Banjaluku. U Zagrebu je nastavila pjevati, promijenila stil, nastupala na festivalima zagorske popevke , pjevala s tamburašima, odlazila na turneje s poznatim jugoslavenskim pjevačima. Naši putevi se više nikada nisu ukrstili ali su ostale uspomene na lijepe dane i druženja u našem gradu kojih se svi mi sjećamo. Iako je od našeg zadnjeg susreta proteklo jako puno vremena, vijest od Sandrinoj smrti me ratužila jer s njom zauvijek nestaje još jedan dio Banjaluke kojeg mnogi pamte i rado ga se sjećaju. Ali, za razliku od mnogih, za Sandrom su ostale pjesme koje će neki još dugo slušati i podjećati se na lijepa vremena prije dolaska na vlast idiota koji su mnogima zauvijek zagorčali život.

Nakon što saznah za njenu smrt, pretražih Internet, nadajući se da ću pronaći više informacija o njoj. I pronašao sam nekoliko napisa u kojima se može steći slika o njenom životu po odlasku iz rodnog grada. Njen život kao samostalne umjetnice nije bio lak. Isprepleten i lijepim i ružnim događajima,  od nastupa s poznatim jugoslavenskim pjevačima, preko velikog broja nastupa u popularnom mjuziklu Jalta, Jalta, angažiranja za vrijeme domovinskog rata, do teških dana kada je jedva sastavljala kraj s krajem.

Smrt ju je zatekla u Velikoj Gorice u kojoj je živjela skromno, radeći s pjevačkim zborovima, čime se bavila do kraja života.

Otišla je tiho, ostavljajući iza sebe djela kojih će se neki još dugo sjećati. Neka joj je laka zemlja velikogorička.

UZ DUBRAVKIN KOMENTAR:


Labels:

Thursday, November 01, 2018

Memoari sa Balkana - 5










Labels:

Tuesday, October 30, 2018

Ljeto 2018 - Hrvatska i BiH, četvrti dio

Hrvatski dom kod Rondoa

Mostar i posjeta starom mostu, jer Ešrefa nije imala prilike da ga vidi nakon obnove, posjeta Hrvatskom Domu Stjepan Kosača gdje je postavljena izložba Safeta Zeca pod nazivom “Svjetlost”, a u cilju zbližavanja populacije razdvojenog grada. Nažalost bili smo jedini posjetioci za koje radnik u Domu otvori zaključanu izložbu. 

Gimnazija Mostar
Novi autoput, na koji se priključih lokalnim putem koji vodi od Čapljine prema Ljubuškom, s prilično ostećenim putokazima koji odražavaju nabujali nacionalizam u tim krajevima, odvede nas do Zagvozda i kroz tunel u Biokovu dođosmo skoro u Bašku Vodu gdje provedosmo osam dana kupajući se, šetajući do Promajne, s jedne, i Brela, na drugoj straini. Svaki drugi dan ribe su bile na meniju koji začinismo prvoklasnim Dingač vinom donesenim s puta na Pelješac i Korčulu. Posjetismo zavičajni muzej u Baškoj vodi gdje se mogu vidjeti nalazi koji svjedoče o naseljenosti tog kraja od neolitskog doba, rimske i ostalih imperija. Tu upoznasmo Serdarević Zorana koji reče da je pola tučin, pola šokac, odnosno katolik, a čija porodica primi katoličanstvo i naseli se u selu blizu Zagvozda. To napominjem jer je i moja supruga Serdarević djevojački, čiji preci ostaše vezani za islam kao religiju, a obje loze vuku isto porjeklo. To samo govori koliko smo “različiti” pa se gložimo izeđu sebe, uz napomenu nekog istraživača da ima preko 8000 prezimena karakterističnih za sva tri “kostituivna” naroda u BiH.

Kravice
Povratak smo iskoristili da posjetimo vodopad Kravice na rijeci Trebižat. Kupanje, koje me je osvježilo nakon vožnje po vrelom danu, podsjetilo me na naše krajiške rijeke jer voda bješe bistra i hladna, s pastrmkama koje su se vidjele u njoj. Moram istaći da u tim krajevima nevidjeh bosanske zastave osim na lijevoj strani mosta Franjo Tuđman u Čapljini i granicnom prelazu Bijaca. Po državnim zastavama Hrvatske pomislio sam da nas je EU okupirala.

Lastavice, Baško polje
Dolazak u Sarajevo i boravak iskoristismo da posjetimo park Bijambare na putu Sarajevo Tuzla, desetak kilometara prije Olova, s više pećina, od koje su dvije dostupne posjetiocima, predivnom crnogoričnom šumom i obiljem vode koja je vremenom i izgradila te pećine. Ostaci preistorijskog medveda, djelovi posuđa i alati govore da su pećine služile tadašnjim ljudima kao sklonište i boravište. 

Naredni dan posjetismo Visoko i tunele u predjelu Ravna koji navodno vode do piramide udaljene zračnom linijom oko 2 km a koje imaju neke stijene od pečene gline s ostacima runskog pisma koje se pokušava dešifrovati. Okolina Ravna je uređena kao park u kojemu su napravljeni oblici koji olakšavaju meditacije i pražnjenje negativne energije. Park se dobro održava za razliku od izletišta Ravno iznad tunelskog kompleksa na kojem dominiraju otpaci i smeće koje odražava kulturu posjetitelja tog izletišta. Posjeta piramidi na kojoj je otkopano nekoliko lokacija pokazije da je izrađena od betonskih ploča i da je pod uglom po mojoj procjeni 45° ili više a vodič nam ispriča o raznim testovima koji upučuju na energiju koje takvi objekti imaju.

Bijambare
U Sarajevu smo u periodu filmskog festivala posjetili tri prestave od kojih dvije u predivnom parku “Safet Zajko”, napravljenom u nekadašnjem prostoru kasarne i vojnog otpada, a nosi ime nosioca Zlatnog ljiljana koji pade u odbrani Sarajeva.

Nekropole stećaka, Bijambare
Povratak u Banja Luku gdje sretosmo i Milana i njegovu suprugu a uskoro se pridruzi i moja sestra koja je takođe boravila u Sarajevu i Banja Luci u istom periodu. Devetog Septembra , nakon vraćanja auta, sjedamo u autbus i odlazimo u Zagreb odakle letimo nas dvoje za Toronto a Ešrefa za Seattle 12.09. Dva dana u Zagrebu iskoristismo za susret s Natašom Bokan, koja živi sa suprugom u Zagrebu, nakon odlaska iz Banja luke ratnih godina. Iskoristimo taj susret da se ispričamo i malo nadoknadimo sve ono što nismo imali prilike da se u Banja Luci družimao. Nataša mi reče ako počnem da pišem za Milanov blog da će i ona početi da se javlja, jer zaista je lijepo pisala i svoje pisanje dopunjavala fotografijama krajeva koje je obilazila kao i svojim slikarskim radovima. Inače ta dva dana provedosmo družeći se s Ešrefinim
Kopija sa stećka
bratom Feridom Hozićem, jednim od boljih banjalučkih arhitekata, i njegovom suprugom Adicom, inače školskom kolegicom is Gimnazije. Poslijepodne 10.09. smo se družili s mojim cimerom sa studija i kolegom iz Gimnazije Zdravkom Timkovim koji živi u Zagrebu s porodicom. Drugi dan posjetismo Muzej Mimara i završišmo s ručkom u Petrinjskoj u jednom od poznatijih restorana. Veče provedoh sa svoja dva cimera sa studija s kojima sam proveo mnogo lijepih dana uz rad i pjesmu jer su dobro i pjevali i svirali gitaru.

Pomalo umorni od te jurnjave u jutarnjim satima stigosmo na aerodrom/zračnu luku i ukrcavši se u avion stigosmo svojim kućama gdje polako počinjemo sređivati utiske s dugačkog boravka u bivšoj domovini.

Aljoša Mujagić, oktobar 2018.

Posjetioci u pećini

Jedan od neočišćenih tule, Ravno

Još jedna iz pećine

Nakon hladne pećine

Plakat s detaljnom slikom slova, Ravno

Kugle u BiH

Piramida

Dr. S. Osmanagić i moja malenkost


Labels: ,