David Dragičević - Bosno stidi se

Hercegovino stidi se. Ovo je prije nedjelju dana poručila majka ubijenog Davida Dragičevića. Neprestano mi ovu nedjelju odzvanjaju ove riječi, majke uspješnog studenta, vrhunskog informatičara, dobrog prijatelja i kompozitora sa vlastitom kompozicijom “Klinac iz geta”. I jedina nagrada za ove sve osobine je smrt koja ga je stigla od vlasti koja u RS sve što bi trebalo biti pozitivno uništava a lažima i strahom drži narod u stanju za koje sam za sebe juče izjavi Vučić “da se pravi blesav.“ izgleda da je to recept i za RS da se svi prave blesavi. Zbog toga se desilo i ovo sa Davidom a reakcija najvećeg broja Banjalučana je da se prave blesavi.

Kod nas u Federaciji je druga vrsta ljudskih reakcija. U Sarajevu ima privatna tvornica lijekova za koju potajno i tiho pričaju zaposleni, da se godišnje u Sarajevu proda tri i pol miliona  komada sedativa.

Ljudi su bukvalno uspavani i nemoćni za bilo kakvu reakciju.

U ova četiri mjeseca od tuge za mojim Vicom, bilo je nekoliko teških momenata kad me tuga  za njim dovedila u očajno stanje. Na prijateljske savjete mojih drugarica, prvi put u mojih 72 godine popila sam nekoliko puta te sedativa i zaista osjetila to stanje u kojem si bez ikakvih emocija i snage, izuzev spavanja.

Prilog o Borisovom sestriću i danas o Seginom i Braninom sinu mi je dao neku pozitivnu energiju da se nakon dužeg vremena javim sa prilogom. 

Povećala sam malo fotografiju i činilo mi se da ima Borin osmjeh. A ujak je bio poseban. Mio, tih ali dominantan baš zbog tih osobina. Nemoguće je bilo ne voljeti ga. Svaku godišnjicu mature smo mu ostavljali cvijeće na mjestu posljednjeg prebivališta.

Čitajući Coov prilog shvatila sam da je genetika čudo. Da mu sestrić ima njegove osobine.

Sada ponovo sreća i zadovoljstvo čitajući o ovom divnom  djetetu i uživam  zajedno sa Branom i Segom. 

Koliko god  je bilo patnje i boli odlaskom iz Banja Luke, uživajte sad u ovoj sreći koja je hiljadu puta veća od vaše patnje. Razmišljam o mladima poput Davida, ovdje ih mrze, ne daju im posla,  jer glupaci i kriminalci bježe od pametnih i poštenim kao “djavo od krsta”.

Slike iz Solarisa

Meni je 15 dana bio Zlatko sa sinovima. U februaru je bila i snaha, jer su se ferija engleske internacionalne škole poklopila. Sada u aprilu ne. Mi smo otišli u Šibenik, vrijeme nas je služilo, maj uveliko mirisan i zelen . Ruža iz majčine baste iz Gornjeg Šeheru nikad veća i puna pupoljaka. Zaboravila uslikati.

Zlatko i djeca uživali u proljetnim radovima koje smo do sada Vce i ja obavljali. Objasnil sam im da smo sve to mi radili za njih i mislim da su stekli tu ljubav prema svemu. Snimala sam video ali ne i sliku, pa ovde šaljem neke koje sam u trenu slikala sa videa. 

Slike iz našeg dvorišta u kojem Tomas uvijek režira
neke predstave. Antoni je glumac a Zlatko i ja publika

Mladji Antoni ima 4 godine a stariji Tomas 8 ali su tako organizovano i sa radošću pomagali svom tati, koji sa svoja dva metra visine bez problema šiša lozu ispred kuće.

Unuci neumorni u pomaganju tati

Dolazak  mi je bio puno lakše za prvi put nego sto sam očekivala. Vice je u svakom trenutku i svakom mjestu neprestano bio u našim mislima i srcima.

Drago mi je sto sam osjećala dugo potrebu da pišem ali nije išlo. Sad je došlo samo po sebi. 

Pozdrav svim blogerima Saima

Novi Komentari i linkovi

Sejo Bahtijarevic - Davor Slijepčević, doktor medicinskih nauka
Emira i Sasa - Davor Slijepčević, doktor medicinskih nauka
Dubravka - Davor Slijepčević, doktor medicinskih nauka
Izet i Jasna - Davor Slijepčević, doktor medicinskih nauka
Sega - Davor Slijepčević, doktor medicinskih nauka
Aljosa - Davor Slijepčević, doktor medicinskih nauka

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Davor Slijepčević, doktor medicinskih nauka

Danas još jedna lijepa vijest. U Nizozemskoj, domovini Slijepčevića od početka devedesetih, svečanost. Davor, stariji sin Brane i Sege, odbranio doktorsku disertaciju i promovisan u doktora medicinskih nauka! Još jedan mladi Bosanac i Hercegovac pronosi ime države iz koje je protjeran. Još jedan pametan mladi čovjek dokazuje kakve je potencijale nekadašnja mu domovina imala i koliko ih sada svoje znanje i pamet koriste na dobrobit novih domovina u kojima ih je sudbina odvela. A u starom kraju vladaju nepismeni (pored velikog broja fakulteta svih vrsta i fela), pokvareni i nacionalno podobni koji drže mase u svojim šakama, hraneći ih mitovima, lažima i religijskim dogmama.

Promocija je održana u staroj crkvi izgrađenoj 1630. godine koju Univerzitet u Amsterdamu koristi za te svrhe.

Vijest i ovih nekoliko fotografija sam „ukrao“ s facebooka, koji je ponovo odigrao korisnu ulogu. Inače bi ona ostala nepoznata jer naš svijet ne voli da se hvali uspjesima svoje djece iako za to ima puno pravo. Očekivao sam da će se Sega povodom ovog događaja javiti na blog ali pošto je prošlo već poprilično vremena a ništa ne stiže, odlučio sam se za „karđu“.

Davoru upućujem iskrene čestitke povodom ovog značajnog događaja u njegovom životu a isto tako i ponosnim roditeljima. Neka je sa srećom!

in Memoriam - Zdravko Ćosić

Jučer mi se nako jako puno vremena javila Mirjana Stančić. Razlog javljanja, vijest da je preminuo Zdravko Ćosić, poznati banjalučki muzičar, s kojim sam jedno kratko vrijeme zajedno svirao u KUD Pelagić, negdje tamo krajem šezdesetih. 

Evo šta mi Mirjana javlja:

Dragi Co,

javljam se sa jednim zalosnim dogadjajem u nasem gradu. U nedelju je Banj Luci umro glazbeni umijetnik i vodja orkestra Tamburice, Zdravko Cosic. Predavao je muziku u skoli Branko Copic, u Boriku. Osnovao je orkestar Tamburice Zdravka Cosica i promovirao tu glazbu po svijetu.

Bio je moj skolski drug, komsija i dobar covijek (bar za mene). Išla sam na njegove koncerte kad je sa svojim tamburicama gostovao u Kranju. Poslije koncerta bi obicno zavrsili na picu u nekom kaficu i naravno ispracaj na autobus. Danas mi je javio drugi nas drug i komsija da je bio infarkt. 

Zdravku sam vidio nekoliko puta pri rijetkim posjetama rodnom gradu. Znao sam da je već duže vremena bio bolestan ali se to na njemu nije moglo prmijetiti. Aktivno se bavio muzikom, jer je mizika bila sav njegov život. Banjaluka je njegovim odlaskom izgubila još jednog pravog Banjalučanina kojih je u gradu svakim danom sve manje.

Familiji i prijateljima upućujem iskreno saučešće. 

Grožnjan

Kada sam se prošle godine vratio iz posjete starom kraju imao sam dosta materijala za desetak priloga. Obišli smo nekoliko gradova, sreli se sa starom rajom, uživali u lijepom vremenu. Mislio sam da ću sjećanja uhvaćena kamerom prenijeti na blog kao što sam to do sada radio ali vrijeme prođe brzo a malo toga ugleda svjetlost dana.

Dok čekam da mi kćerka primpremi doručak (skoknuo sam do Los Angelesa na par dana da joj pomognem u vezi posla), naletih na fotografije napravljene prošle godine pa odlučih da ih ipak oživim na ovim stranicama. Šteta je da ostanu sakrivene, da ih ne podijelim s rajom. Jer i ja se obradujem svaki put kada se neko od ovo malo aktivnih blogera javi s pokojim fotosom i pričom vezanom za njih.

Prošlog ljeta sam konačno imao priliku da prošetam uskim ulicčica Grožnjana, tog lijepo istarskog gradića smještenog na jednom od mnogobrojnih brežuljaka najvećeg hrvatskog poluotoka. Želja da ga obiđem se javila još u studentskim danima. Sjećam se priča o malom gradiću kojeg su od propasti i zaborava spasili umjetnici, uglavnom slikari i vajari, vračajući život na njegove ulice i trgove. 

Gradić je od propasti spasila vizija jednog čovjeka, Aleksandra Rukavine, kipara i slikara, koji je predložio da se oronule kuće gradića koji je nestajao, ponude umjeticima na doživotno besplato korištenje ako u njima otvore galerije. I bi tako. Gradić je tokom vremena postao mjesto koje su umjetnici pretvorili u turističku atrakciju koja svake godine privlači mnogobrojne turiste iz cijelog svijeta.

I tako, 50 godina od dolaska prvih umjetnika i moja noga zakorači kamenim uličicama ovog malog mista punog starina i historije koja se proteže sve do rimskog doba pa i dalje. Lijepo vrijeme i lijepo društvo (s nama su bili Emina i Eko Kušmić, naši domaćini) ostadoše mi u lijepom sjećanju koje zabilježih s nekoliko fotografija koje evo prilažem. Iz njih se može osjetiti atmosfera ovog lijepog „mista“ kojeg je od propasti spasila dalekovidost jednog čovjeka. A mnogi drugi gradovi, pa tako i Banjaluka, nisu bili te sreće. Kod nas se rušilo sve što je staro, da bi se uklonili tragovi da su u njoj nekada živjeli i neki drugi ljudi a ne samo pripadnici „nebeskog naroda“. Ljudska glupost je neograničena, kao i svemir koji nas okružuje.

Borislav Tadić

Nedavno je Saima pisala kako bi bilo lijepo da više pišemo o mladima, našim potomcima, o njihovim životima i uspjesima u sredinama u kojima ih je sudbina odvela. Njen prijedlog nije naišao na odaziv koji sam želio a i ja sam se malo ulijenio pa se nisam „latio pera“ ni onda kada je za to bilo prilike.

Zamalo se i danas desilo da propustim priliku da je poslušam ali sam ipak sjeo za laptop da prenesem vijest koja mi je stigla „preko facebook-a“. Tako danas imam zadovoljstvo da napišem par riječi o jednom mladom čovjeku, našem Banjalučaninu, koji je u ova poslijeratna vremena našao svoje mjesto u svijetu i osvjetlao obraz najdražih, svoje majke i oca. A uz to i nas koji ih poznajemo i s kojima nas vežu prijateljske veze još iz onih lijepih, predratnih dana.

Danas imam želju da vas uputim na članak, zapravo intervju s Borislavom Tadićem, sinom Stele i Zorana Tadića, koji je objavljen na stranici vijesti.ba. Boris je nećak mog najboljeg druga, Borislava Bekera, koji već odavno nije s nama ali o kome sjećanja ne blijede ni poslije više od četrdeset godina.

Borislav Tadić je izuteno inteligentan, pametan i ambiciozan mladi čovjek, koji je svojim radom, znanjem i pameću dogurao do mjesta potpredsjednika Deautche Telekoma, vodećeg evropskog telekom operatera, dokazavši da u zemljama u kojima nacija i nacionalizam nisu glavne vrijednosti, svako ima šansu na uspjeh. A da se čovjek uvjeri da se radi o izuzetnom mladom čovjeku, dovoljno je pročitati objavljeni intervju. Sve što bih ja pokušao napisati ne bi puno doprinijelo da objasnim o čemu se radi. Borislav me je prosto oduševio svojim odgovorima na pitanja novinara da još uvijek ne mogu da vjerujem da do sada o njemu nisam čuo ama baš ništa. A krivci za to su i njegovi skromni roditelji, Stela i Zoran, koji su istinu o Borislavovom uspjehu krili samo za sebe.

Čitajući Borislavov intervju i njegove uvijek odmjerene odgovore iz kojih se prepoznaje ogromno znanje i iskustvo koje posjeduje, pitam se šta bi bilo s njim danas da je ostao u svom rodnom gradu? Dokle bi dogurao, da li bi čak imao posla? Jer u mom rodnog gradu na vlasti su idioti zadojeni nacionalizmom koji od pitanja nacije (i vjere) dalje ne vide. Isto je i kod mene u USA gdje je još veći idiot na vlasti. Normalan čovjek se mora pitati šta se to dešava s masama kada biraju da ih vode najgori medju njima. Za Borislava je sreća da je na vrijeme odlučio da ode i da svoju sreću potraži negdje drugdje. U svom rodnom gradu bi sigurno dijelio sudbinu onih koji ne igraju kako im oni na vlasti sviraju.

Borislavu Tadiću želim da nastavi sa svojim uspjesima, iako ne znam šta bi još mogao postići. A Steli i Zoranu zahvaljujem što su odgojili tako pametno dijete na koje bi njegov ujak bio jako ponosan. A blogerima preporučujem da obavezno pročitaj intervju s Borislavom. Neće vam biti žao vremena.

Festival ili vašar za odrasle

Od januara do aprila je u našem malom mistu puna sezona. Penzioneri sa sjevera dolaze u južne krajeve da izbjegnu zimu i ugriju svoje reumatične kosti. Zimi je u gradu vrlo teško naći parking, gužva u prodavnicama,  za mjesto u restoranu se čeka dugo...   sve u svemu gužva slična onoj kod nas ljeti.

Medjutim sezona donosi i dosta lijepog, jer se u gradu uvjek nešto interesantno dešava. Koncerti na otvorenom, izložbe po parkovima i u centru grada, festivali, mnoga sportska takmičenja. 

        

Festivali su najsličniji našim vašarima. Obično se  održavaju u down town, uzduž glavne ulice. Saobraćaj se u potpunosti zaustavlja. Štandovi su sa strane, iza njih restorani, a šeta se sredinom ulice. Gužva podsjeća na gužvu u našim turističkim mjestima.

       

Prošla sam tri km u jednom pravcu i isto toliko u drugom. Skuhala se od vrućine, ali se imalo šta i vidjeti. Toliko različitih slikarskih tehnika od standardnih akvarela do ulja pa do specijalnih tehnika i slika napravljenih od olovki, kamenčića, školjki, palminog lišća i do umjetničkih rezbarija u naplavnom drvetu. Nažalost, najljepše eksponate nisam mogla slikati jer vlasnici ne dozvoljavaju. To se mora poštovati. Žele da zaštite svoje originalne ideje. Cijene slika se kreću od nekoliko stotina do nekoliko hiljada dolara. Iako ne pamtim imena umjetnika, prepoznajem njihove radove jer su redovni gosti već godinama.  

         

Mnogo je i drugih interesantnih stvari. Odjeća, kozmetika na bazi prirodnih materijala, svijeće , sapuni,  baštenski ukrasi, posudje, ukrasi za kuću i oko kuće.  Naravno tu je i cvijeće i puno malih štandova sa svježe pripremljenom hranom, pićem. Prvi put ove godine dozvoljeno je prodavati cannabis (marihuanu) u raznim varijantama za medicinsku upotrebu. Nekoliko kućica za prodaju odmah na početku ulice. Očekivala sam veću gužvu ispred njih.

Naravno, tu su i muzičari. Pjevači, svirači, imitatori, klovnovi i baloni.  Gleda se, pregleda, kupuje...

A samo jednu ulicu dalje mir kao da se ništa ne dešava. Stara kuća u New Orleans stilu spava u hladovini. Izgleda zaboravljena u prostoru i vremenu. 

Meni nesto zapela za oko pa sam je morala uslikati.

Emira

Zubi

Svašta se dešava u našem malom svijetu,  naselju ‘55+’ u malom floridskom gradiću. Prije nego počnem priču, samo da objasnim ovo 55+ da to znači  da u naselju uglavnom žive ljudi stariji od 55 godina. Takvih naselja na Floridi ima na hiljade. Reklamiraju ih kao ‘Naselja za aktivne seniore. 

Jednog običnog, sasvim običnog jutra, šetamo svoj uobičajeni krug po naselju i usput gledamo okolo. Nebo, lijepo plavo, prošarano paperjastim oblacima što lijeno plove u nestajanje. Palme njišu svoje teške grane, posmatramo ptice što prolijeću iznad naših glava. Papagaji što galame kao djeca istom izašla iz škole, orao kruži visoko iznad glave tražeći doručak, patke opet nisko, samo što nas ne udare. 

Moj pogled prečesto ide prema travi, jučer pokošenoj. Izgleda kao očerupana kokoš  a ne kao lijepi zeleni tepih. Nedavno se promjenio menadžment. Umjesto boljitka, donio puno promjena, uglavnom na gore. Izgled trave, naravno, pripisujem lošem menadžmentu i mrmljam sebi u bradu kako ću to slikati i žaliti se...  Onda, opet u sebi kažem, misli pozitivno. Biće valjda bolje. 

U jednom momentu privuče mi pažnju nešto na asfaltu. Neki neobičan predmet. Pridjem da vidim šta je. Zubi. Prava, pravcata vilica. To me prvo nasmije pa onda rastuži. Kome li su ispali? Kako je moguće da taj neko nije primjetio? A možda su ispali iz smeća? Možda je neko umro pa kad su čistili stan.... Malo ih samo pomjerim da neko slučajno ne stane na njih, pošto su bili blizu poštanskih sandučića, pa nastavim šetnju sustižući Sašu. 

Nakon što, dvjesta metara susrećemo prijateljicu koja svako jutro ‘šeta’ biciklom. 

Zaustavimo se, popričamo o travi , usput spomenem i zube.

Nakon završene šetnje, nastavljamo svoje uobičajene jutarnje aktivnosti.

Uskoro  stiže poruka na telefon. Prijateljica poslala fotografiju zuba. Smjestila ih ona u najlon kesu i okačila na obližnji info boks. Kaže, možda je ipak neko izgubio pa da lakše nadje. I tako ostaše zubi na stubu. Tri dana zubi vise. Četvrtog su nestali. Pomislili smo da ih je neko bacio u smeće

. 

Sljedeći dan stiže poruka. Na njoj nova slika. Karta sa ‘Hvala’ u kesi u kojoj su bili zubi visi na istom info boksu.

Poslije,  kad smo se srele, prijateljica ispriča cijelu priču. Komšinica vlasnika zuba ga je vidjala prethodna dva jutra kako hoda i nešto traži gledajući u zemlju. Drugi dan ga upita šta traži, ali on odgovori da ga je stid reći i ode u kuću. Treći dan, opet on traži, a ona ode i pita da ne traži slučajno zube. Ona mu odgovorila da ih je predala u office baš taj dan, ako slučajno neko bude tražio.  

Tad konačno susjed prizna da baš zube traži i da su to pokretni implanti koje je ‘dobio’ godinu ranije.  Nije mogao ništa jesti bez njih. Već je bio izgubio svaku nadu. Bio je presretan što je našao zube. Konačno će moći normalno da jede. A i cijena zuba nije zanemarljiva, ‘samo’ $3.000 pa je to bio dodatni razlog za radost. 

Dosad sam znala da se može izgubiti novac, dokumenti, nakit, a sad znam da se mogu izgubiti i zubi. Zato oprez dragi prijatelji. Može se i nama desiti. 

Emira