SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, January 15, 2021

Novi Komentari i linkovi

Wednesday, January 13, 2021

Vremeplov

Prođoše razni praznici i rođendana. Ostade ponovo vremena da se nastavi s pregledom porodične dokumentacije.


Iz očevog šefa se nađoše članci iz Čajevačkih novina dva mjeseca poslije mog početka rada u toj tada priznatoj fabrici na prostoru bivše domovine.

Moj otac je to izrezao iz novina i ostavio u svoj sef. To je bilo u oktobru 1967. godine, znači nešto što je staro 51 godinu.

Nedugo nakon toga sjećam se da su došla dva dva druga da mi kažu da su došli da me poslije ovog članka prime u Partiju. Obzirom da je moj otac bio ilegalac u Partiji od 1942. godine (to se krilo, ali je glava uvijek u torbi, naročito za vrijeme NDH), bilo je normalno da ja to prihvatim. 1969. godine mog Vicu je doveo zemljotres u Banjaluku. Polovinom februara 1971. g odine selim se u Sarajevo sa sinom Zlatkom i Vicom.

Nakon mjesec dana sam otišla u Glavnu postu u Sarajevu u kadrovsku službu i pitala da li trebaju tehničara slabe struje, tako se narodski zvao naš odsjek. Rekli su, kao hljeba, i ja sam se sutradan javila u OOUR Telegraf i telefon 10 minuta od našeg podstanarskoj stana.

Kad sam počela raditi imala sam pravo raditi 4 sata. Rekla sam to pred šeficom i zamolila da li me može pustiti do kuće jer sam dojila Zlatka a čuvala ga je komšinica. Ona je odmah otišla u Kadrovsku.službu i rekla da nastavim koristiti to pravo i dalje.

Dobila sam rješenje za LD  bodove. Kad sam dobila platu šokirala sam se jer je za 4 sata rada bila duplo i malo veća od Čajevačke plate. Ja sam o tome već jednom nešto pisala na ovom blogu. Sada to ponavljam jer je u tom sistemu mnogo toga bilo dobro uređeno, ali je bilo i nepravde.

Ovo pišem najviše zbog toga što je danas sve uništeno ili privatizirano od strane bivših komunista, koji su se kleli u Tita i partiju a danas oni i njihova djeca najvećim dijelom gospodare radničkim životima. Siromaštvo i bijeda s jedne strane a pokvarenjaštvo i pohlepa s druge. I ludi narod to im dopušta, ispiranjem mozgova od nepoštenih hodža i popova i ostali lopova.

Saima 

Friday, December 25, 2020

Čestitka od Dubravke

 



Sunday, December 20, 2020

Sjećanja, sjećanja...

Prije skoro mjesec dana Emira mi je poslala moj razgovor s direktorom naše Tehničke škole. Obradovala sam se ali nisam imala namjeru stavljati na blog. To je bila samo jedna stranica koja je bila moja. Danas sam pregledala jednu veliku kutiju s pismima, člancima, nekim isječcima iz raznih novina i pronašla jednu kovertu s jednim od brojeva “Naše riječi”.

To sam odlučila da “iskopiram” i pošaljem komplet. Listovi su požutili i ostarili, neka slova izblijedila (uostalom kao i mnogi od nas, ha, ha, ha,”). Ne mogu se sjetiti Rade Sekulića iz IV m1 ali su me njegove pjesme oduševile. Koja je to snaga emocija prema nekoj Mirjani. Ne znam je su li živi i je su li zajedno ali neka ostanu na ovom  blogu.

Nikako ne mogu da se sjetim imena  direktora Došena , ali je bio pravi gospodin. Uredan, uvijek nasmijan i uvijek spreman da primi učenike na razgovor kad bi ih neko od profesora poslao na raport. Ja sam bila tri puta, uvijek “ganjajući pravdu”.

Drago mi je i zbog našeg Bude Nikića. Uvijek samozatajan i ozbiljan ali poštena osoba i dobar prijatelj. Sada je u Novom Sadu.

Nadam se da će vidljivost biti dovoljno dobra da se može pročitati.

Pozdrav blogerima

Saima

Napomena: Pošto je Saima ne može sjetiti imena direktore, evo da pomognem. Mislim da se zvao Zdravko. Ako griješim, neko će se već javiti da me ispravi.

Co







Labels: ,

Monday, December 14, 2020

Nastavak

Kad sam pročitala tvoj predgovor na prethodni prilog shvatila sam da je on u redu da ti mnogo toga nije bilo jasno. Ja sam taj dan cijelo popodne razvrstavala svu poštu u mojoj arhivi iz raznih vremena. Shvatila sam da je kod ljudi pogotovo, a i kod mene mnogo toga zaboravljeno. Mnogi o mnogo čemu  nisu ni znali a mnogi puno toga zaboravili kao i ja sama prije ovog posla.

Konačno je došlo vrijeme da su se mnogi u BiH prestali bojati. To se najbolje vidjelo na posljednjim lokalnim izborima. Ja bi bila najsretnij kada bi ti Co mogao uz ovaj prilog ponovo staviti onu moju reportažu iz aprila 2012. god.  Onda je bila 20-ta godišnjica oslobodjenja Sarajeva a danas je 25-a godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu. Možda pravi momenat da se shvati koliko je tada bio to važan dokumenat. Prestala su najstrašnija zvjerstava svih naroda jednih prema drugima.

U prethodnom prilogu nisu dobro objašnjeni neki detalji o Sandri, kćerki mojih jedinih susjeda na spratu.

Njen djed je u Srbiji ubijen od strane četnika a baka je nastavila voditi kafanu. Morala je odustati jer su joj dolazili gosti koji nisu plaćali usluge a ona nije smjela da se tome usprotivi. Dala je Sandrinog oca u Vojnu akademiju i tako se našao u Sarajevu. Ostao je s nama u ratu, s omladinom koju smo mi prozvali Armijom BiH radi propagande i zastrašivanja suprotne strane. To je sve bila omladina a našeg trga a svaki dan sve više saznajemo da su oni, i mi stanari koji smo ostali u svojim stanovima, spasili da se Sarajevo podijeli kao Mostar.

Sad smo sigurni da je to bila dogovorena podjela o granicama pred rat. Mi smo bili žrtvovani a da nismo pojma imali o tome. Mi smo imali i jednog borca, (ne smijem reči ime jer bi ga njegovi sa suprotne strane kaznili),  koji je radio u elektro privredi i koji je znao da u našoj zgradi postoji rezervna trafo stanica u kojoj je bio rezervni vod s Grbavice. To nas je posebno spasilo, a vodu, telefonsku liniju ,veliko sklonište, sve smo imali u podrumu. Sad se zna da su to pripremali  poslije Titove smrti a zgrada je bila useljavana od 80-te godine. Ni jedan objekat u Sarajevu nije bio na bližoj granici razdvajanja niti su mogli ikad reći da smo sami sebe granatirali. Ni jedna državna televizija do danas nije nikad ni jednu riječ o tome izvijestili. Svi smo bili svjesni da svaki dan možemo poginuti pa smo jedni drugima govorili gdje smo sve posakrivali važne stvari koje je trebalo obavještavati porodice tj djecu koju smo spašavali od mobilizacije i smrti.

Mi sad mislimo da su oni sa kojima su se dogovorili išli onom teorijom “nismo mi tome krivi (naša strana), nego one budale tj.  mi stanari koji smo to organizovali.” Sve je radjeno hinjski i protiv naroda. To se danas vidi da će im i pet slijedećih generacija unuka biti obezbijedjeno. Toliko bogatstva nema ni u bogatih vlasnika firmi po inostranstvu.

Taj dan sam bila puna emocija i plača čitajući pisma moje sestra koja je čitav rat provela na drugoj strani s bolesnom majkom koju nije mogla, kad je sve počelo, izmjestiti. Najviše sam plakala zbog dobrote njenih komšija Srba koji su toliko puta riskirali svoje živote krijući ih i pomažući u svakom pogledu. S mnogima  od njih i danas smo veliki prijatelji a prijateljstvo se prenijelo i na mlađe generacije.



Taj dan predveče Zlatko mi je poslao sliku njegovog mladjeg sina s najboljim drugom u školi . To me je toliko usrećilo ali i pružilo mogućnost da “je.......bem sve po spisku”ovima ovde koji su smislili dvije škole pod jednim krovom. Uh ... kako sam se dobro ispuhala i glasno psovala.

Danas su mi sjećanja išla od ruke, jer se ovih dana zbog dogadjaja pomalo vidi svjetlo u tunelu.

Srdačan pozdrav svim blogerima koji i pišu i čitaju ovaj blog. Bit će tu dobrog materijala za mlađe generacije kad počnu stariti i željeti saznavati o dogadjajima u našoj zemlji, a koji su rodjeni u ovoj lijepoj zemlji, I kojima će biti uvijek jedina domovina i uvijek dodatak “porijeklom iz Bosne i Hercegovine”

Labels:

Saturday, December 12, 2020

Pismo

 Od Saime sam nedavno dobio materijal za tri priloga i evo tek sada objavljujem drugi. Razlog kašnjenju je nesporazum oko dole napisanog. Naime, ni uz sve napore nisam mogao razumjeti prvi dio teksta. Sve mi se tu nešto pobrkalo a od Saime nisam dobio razjašnjenje pa tekst ide onako kako je poslat. Nadam se da će ga Saim pročitati i eventualno korigirati ako za to nađe potrebe.

Evo o čemu nam Saima piše:

Slijedeće pismo je poslala kćerka od mojih komšija preko puta. Majka joj je umrla prije rata na godinu dana. Bila je rođena Sarajka, po roditeljskom nasljeđu katolkinja. Otac je bio Srbijanac iz Golubca. Otac je imao kavanu za vrijeme rata ga ubili četnici. Majka preuzela kavanu. Pričao nam je da je majka to prodala. Kad je imala najbolje proizvode u kafani došli bi popovi i sve jeli besplatno. Poslala ga u srednju Oknu školu i poslije u sanitetski akademiju. Došao je u Sarajevo bio načelnik Prijemnoga odjeljenja u Vojnoj bolnici. Dugo su čekali dijete. Sandra je Anu rodila u 40-toj. 

Kad je počeo rat poslao je vojnim  avionom koji je iz Sarajeva svakodnevno prevozio “na kratko vrijeme” većinom srbijanske oficire i njihove porodice. On je ubijen ono ljeto mislim 94. kada je Slobo zabranio ulazak Biljane Plavšić u Srbiju. Imam u dnevniku ali mi se ne da tražiti. Tada su bosanski Srbi pucali po stanovima Srbijanaca koji su ostali sa nama. Sve su podatke dobijali od naših komšija koji su bili s njima. Njen tata mi je rekao gdje je sve što je vrijedno sakrio ako mu se šta desi i dao mi u amanet da ne dozvolim da mu popovi budu na sahrani jer i tada su se samo po imenu pojavljivali na sahranama poginulih sve tri vjere iako ih niko nije ni zvao. To je uvijek bila najmoćnija organizacija.

Vice i ja smo se uspijeli s tim izboriti i sve to obaviti sa velikim trudom.

Ona je otišla u Holandiju, udala se za našeg Bosanca iz Vareša, ima sina, radi u banci. Sve muke je prebrodila i sretna je.

Ovo sto je doživljavala u Srbiji i danas traje. Vrijeđanje u Srbiji našeg naroda još uvijek traje ali hinjski i podmuklo. Nažalost ništa manje ni u Hrvatskoj. Osjetila sam to i na vlastitoj koži.

Saima




Labels:

Thursday, December 03, 2020

I ja u istom poslu

Neko vrijeme sređujem svoje lične i zajedničke dokumente. Prestalo je Miholjsko ljeto u Sarajevu. Danas je hladno i pada kiša. Idealno za ovu vrstu posla.

Trudim se da ubrzam neke segmente iz moje porodične prošlosti i mojih pisama koje sam primala u ratu na razne načine i u velikom broju. Sve sam sačuvala. Imala sam sreću da je moj otac sačuvao mnoge dokumente iz njegove porodice, odnosno, naše.

Inspiracija je došla zahvaljujući Coovom prilogu “Dani sjećanja” i “Njiva Laze Delića”.

Obradovalo me je javljanje novog blogera poslije toliko godina s jako lijepim prilogom. Prosto je nevjerovatno kako starim Banja Luka i sjećanja na sve moguće dogadjaje iz djetinjstva i mladosti su sve draža. Pedeset godina u Sarajevu ništa nisu izbrisale. Čitanje pisama i gledanje slike samo to više uveličavaju. Sašina, Emirina, Budina i Mimijeva pisma posebno. Muški članovi su pisali iz vojske. U prilogu gospodina Zlatka ova slika prikazuje za mene više od riječi. Obožavam crno bijele slike a pogotovo kad su na njima sretni ljudi za mene i gospoda iz nekog našeg davnog vremena.

U sefu mog oca, za kojeg priznajem nismo imali puno interesa,  pronašla sam dokumente koji me sada raduju, jer mi dozvoljavaju da razmišljam o mnogim stvarima s vremenske distance.

Saljem prvo kopiju vjenčanog lista mojih roditelja i uz sve ću poslati moje razmišljanje.

Ići ću redom.



Ovo je bilo početkom 1943, vidi se na fotografiji.

Na dokumentu se vidi da je plaćena taksa od 5000 kuna iz čega sam zaključila da je to već bila NDH.
U rubrici za matičara piše šerijatski studija. Kako se uvijek u BIH brzinom munje “voljela” vlast s vjerskim poglavarima. Danas je ta ljubav dostigla maksimum na sve strane. Nevjerovatno da se pored ovolike tehnologije kod velikog broja ljudi iz svih religija ta ideologija lijepi za mozgove ogromnom snagom. I umjesto divnih sedam božjih zapovijesti radja samo mržnja prema drugom i drugačijem.

U sefu mog oca bile su i ove dvije diplome. Dva puta sam dobila nagrade od najomiljenijeg časopisa “ZMAj” u čast obožavanom čika Jovi Jovanoviću “Zmaju”.




Bila je rubrika za mlade, za prozu i pjesme iz cijele Jugoslavije. Jedna od ovih diploma je bila za pjesmicu, a druga za prozu. Znam da sam je dobila za pjesmicu o zimi i na štednoj knjižici neki novac koji sam digla na pošti. Vodio me moj otac i mislim da je bio jako ponosan i zato su ove diplome našle mjesto u sefu. A zamislite isto prva nagrada za Ismeta Bekrića iz Banja Luke. On je poslije bio nešto u banjalučkim novinama “Glas”. Mislim da je možda u Sarajevu ili negdje vani. To mi je davno bila rekla moja sestra Meliha Husedžinović.

Sjećam se da je pjesmica imala pet strofa a ja sam upamtila dvije zadnje:

Pahuljice sipaju,
djeca na brijeg hitaju.
Prave skije, sanke
jure na proplanke.
A kad kući stignu
Dobra baka čeka
sa šaljicom mlijeka

Mi nismo imali brdovite ulice. Ovo je bila mašta i slike iz slikovnica sa puno djece na brijegu. Uvezali smo nekoliko sanki jedne za druge i kružili ulicama, mijenjajući mjesta za vožnju i sjedenje.

Saima

 

Labels: