SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, January 20, 2023

Ogledalo za krletku

S Amirom prije početka prezentacije

Mnogo se toga događa u Puli, naročito ljeti kada je grad prepun turista i kada je tokom cijelog dana teško naći slobodnu stolicu u baštama njegovih restorana. Još veća gužva je uveče kada je ulica koja vodi od zlatnih vrata, kako neki zovu slavoluk Sergijevaca, preko Foruma, pa skoro do Arene, dupke puna. Restorani i slastičarne su puni, trgovine rade do kasno u noć, na Forumu mnoštvo svijeta. U gradu se uvijek nešto događa. Česti su koncerti na malom trgu ispred zlatnih vrata, na Forumu također, a i Arena često ugošćuje poznate muzičare, uz mnoga druga kulturna događanja.

Ljeti u grad ne idemo tako često, što zbog velike gužve, što zbog problema s parkiranjem, ali i iz razloga jer nam je u Pješčanoj uvali lijepo prošetati uz more, kroz marinu Veruda, sjesti u Yes ili mali beach bar, pojesti sladoled u Dolce. Kako smo u novoj sredini stekli prijatelje, često to radimo zajedno, uz ugodan razgovor bez tema koje opterećuju.

Ne znam kako i zašto sam prilog o jednom događaju prošlog ljeta ostavio nezavršen iako sam imao namjeru da ga objavim par dana nakon što smo uživali u lijepoj pulskoj noći i susretu s još jednim bivšim Banjalučaninom. Bila je to prezentacija romana Ogledalo za krletku Amira Alagića, sina mog kolege s fakulteta Nijaza.

I Alagići su, kao i mnogi drugi, morali napustiti Banjaluku početkom devedesetih. Baju i Nijaza je sudbina odvela u Istru, u prelijepi Rovinj gdje i sada žive. Sin Amir se, kada se osamostalio, nastanio u Puli gdje i sada živi. Tu se udomaćio, lijepo mu je i osjeća se kao kod kuće, kako reče, kao da se tu rodio. To me ne čudi jer se i mi, nakon nešto manje od dvije godine, ovdje osjećamo lijepo, kao da smo tu već godinama. Valjda je to do ljudi koje srećemo i s kojima se družimo, kod kojih nismo osjetili da smo stranci, da nas je život doveo da tu provedemo starost.

Ambijent u kojem je prezentacija organizirana

Prezentacija je održana u dvorištu-bašti objekta, zapravo stare kuće, u pulskom naselju Stoja. Pula je u odnosu na Banjaluku mali grad i do svakog njenog dijela stignemo za desetak minuta vožnje. Auto smo parkirali ispred zgrade naših prijatelja Nakića koji su u ulici grada Graca kupili stan kako bi ljeta mogli provoditi na Jadranu, s namjerom da se u Pulu potpuno presele kada odu u penziju. Od njihove zgrade do mjesta održavanja prezentacije nam je trebalo manje od deset minuta laganog hoda. Veče je bila lijepa, pa nam je kratka šetnja prijala.

U omanjoj bašti, do koje se dolazi kroz prolaz između dvije kuće, se okupilo poveće društvo, očigledno poštovalaca Amirovog pisanja. Prije nego što je prezentacija počela prišli smo Amiru da se upoznamo. Nismo ga poznavali iz onih banjalučkih godina a ovdje nismo imali priliku da ga ranije sretnemo iako smo pročitali neke od njegovih ranijih radova. Bilo nam je drago da ga vidimo i čujemo uživo jer nam se njegovo pisanje dopada i s nestrpljenjem očekujemo čime će nas ponovo iznenaditi.

Nakon uvodnih riječi voditeljice programa Amir nam je pročitao par odlomaka iz svog romana a onda su slijedila pitanja voditeljice i prisutnih. Pomalo smo se pravili važni jer dolazimo iz istog grada i što se najveći dio romana događa u Banjaluci, u njenim dijelovima koje jako dobro poznajemo. Roman počinje ubistvom koje se 1988. dogodilo u Gornjem Šeheru, na koje smo, valjda zbog događaja koji su se u gradu dogodili u godinama koje su slijedile, potpuno zaboravili. Nakon toga se radnja romana vrti oko utopljenice čije je tijelo jedan od junaka romana pronašao u blizini mosta Venecija. U romanu se isprepliću stvarnost i fikcija koje čitaoca čine nestrpljivim i tjeraju da nastave s čitanjem. Tako sam i ja roman pročitao u samo par dana iako to ne činim često.

Na kraju prezentacije smo ponovo porazgovarali s Amirom, kupili nekoliko knjiga kako bi ih poklonili prijateljima i vratili se istim putem do našeg auta.

Nera i Nataša

Kada sam prije par dana pronašao tekst koji sam počeo pisati dan nakon prezentacije i odlučio da ga završim s preporukom da, ako imate priliku, svakako pročitate Amirov roman, saznadoh da je Amirov roman proglašen za najbolji domaći roman za prošlu godinu u izboru Večernjeg lista. Iz razgovora s autorom (link na članak), saznadoh da je roman zapravo posvećen Banjaluci i da je lik utopljenice oko koje se cijela priča vrti (Anja Bakul) zapravo ime grada što romanu daje poseban značaj a napisanom drugačije značenje.

Amiru čestitam na nagradi I želim mu još puno novih romana jer sam siguran da će biti rado čitani od mnogih. 

Tuesday, January 17, 2023

In memoriam - Massimo Savić

Kada je već bilo odlučeno da ćemo se preseliti u Istru, radovao sam se, između ostalog, što ćemo živjeti u blizini pulske Arene u kojoj tokom ljeta gostuju mnoga poznata imena bivše jugoslovenske a i svjetske muzičke scene. Već sam se vidio u areni kako uživam u nastupima Balaševića, Parnog valjka i još nekih muzičara koje sam cijenio i čiju sam muziku volio slušati. Nažalost, želje da čujem Đoku Balaševića i Akija Rahimovskog uživo mi se nisu ostvarile. Obojica su se preselila na „onaj svijet“ a meni je ostalo da ih i dalje slušam na Sonosu, jer muzika u našem stanu svira od momenta kada se probudimo pa do večeri kada se „upali“ televizor da se pogledaju najnovije vijesti ili kakav film na Netflixu.

Massima Savića sam, kao i većina iz moje generacije, prvi puta čuo sredinom osamdesetih kada se na našim radio valovima pojavila pjesma Sjaj u tami, odličan prepjev hita The sun ain't gonna shine anymore grupe Walker Brothers. Izvodila ga je zagrebačka grupa Dorian Gray čiji je vodeći vokal bio Massimo. Svojim specifičnim glasom Massimo je doprinjeo da pjesma postane veliki hit i tako stekne obožavaoce u bivšoj nam domovini.

Grupa Dorian Gray se brzo raspala a Massimo je nastavio uspješnu solo karijeru ali se iz tog perioda ne sjećam njegovih pjesama.

S Massimovim pjesmama sam se ponovo „sreo“ 2001., godine kada sam prvi puta došao u rodni grad nakon što sam iz njega morao otići devedesetčetvrte. Cijelo vrijeme od izlaska iz grada pa do prve posjete nisam imao doticaja s događanjima na muzičkoj sceni država koje su nastale nakon raspada Jugoslavije. Na nagovor prijatelja Srđe u trgovini CD-ova u zanatskom centru iza Gospodske ulice kupio sam nekoliko CD-ova a među njima je bila i Massimova za koju mi je Srđo tvrdio da je odlična. Bio je u pravu.

Tako sam se donekle ponovo upoznao s muzičkom scenom starog kraja ali i dalje je ona za mene ostala uglavnom nepoznanica, sve do današnjih dana.

Ekipa na okupu, malo poranila
Tek po preseljenju u Istru sam češće u prilici da slušam našu muziku, pa tako i Massima. Za uho mi je zapelo nekoliko njegovih muzičkih numera pa sam iz tog razloga odlučio da ga odem pogledati u živo kada je prošlog ljeta održao koncert na Kaštelu, popularnoj muzičkoj pozornici smještenoj u tvrđavi u centru Pule. Na koncert smo išli “čoporativno“, s Kušmićima i Žiškama. Koncert je bio jako dobar, mnogo bolji nego sam očekivao. Massimo se pokazao kao pravi profesionalac a njegove pjesme su jako lijepo zvučale u ambijentu u kojem se osjeća prisnost između izvođača i publike.

Na koncertu sam saznao neke interesantne detalje iz Massimovog života, između ostalog da je rođen u Puli, da je jedno vrijeme živio u Raši s roditeljima, da se kasnije više puta selio i da u Istru veoma rado dolazi.  

Da li je u to vrijeme znao da je ozbiljno bolestan, nisam znao. Ako je i znao, to se iz njegovog nastupa nije moglo osjetiti. Uživali smo u njegovim pjesmama do kasno u noć jer koncerti ovdje počinju prilično kasno pa se kući ide obično iza ponoći.

Vijest da nas je napustio me je iznenadila. Nisam znao da ga je neizlječiva bolest shrvala i da mu nije bilo lijeka. U novinama sam pročitao kako je, već jako bolestan, održao koncert u prepunoj zagrebačkoj Areni, dok je cijelo vrijeme iza bine dežurala liječnička ekipa. Želio je da se još jednom oduži vjernoj publici koja je punila dvorane diljem bivše države.

Otišao je tako i Massimo a s njim i još jedan dio naše prošlosti. On iznenada, u svojoj šezdesetoj, a nama ostaje da se nadamo da ćemo još koju godinu izgurati dok i na nas ne dođe red.

 

Novi Komentari i linkovi


Friday, January 13, 2023

Šta bi rekao Semir

 

Nera i Jošuino drvo,
samo Jošue nigdje nema
Joshua Tree National Park, smješten na jugozapadu Kalifornije je ime dobio po drvetu specifičnog rasta koje raste u predjelu Kalifornije u kojem se susreću Mojava i Colorado pustinje. Park vjerojatno nikada ne bi posjetili da ga kćerkina kompanija nije izabrala kao mjesto photoshoota za Nike. Za potrebe snimanja, u dijelu parka u kojem se sakuplja so, napravljen je dio košarkaškog igrališta na kojem je nekoliko fotografa škljocalo aparatima praveći veliki broj snimaka dok su modeli izvodili košarkaške bravure u Nike odjeći i obući. U isto vrijeme je jedan od kontraktora pravio video snimke iz drona dok se mnoštvo pomoćnog osoblja vrzmalo okolo. Sav snimljeni materijal se kasnije dorađuje da bi se dobilo par fotografija i kratkih video klipova koje Nike koristi za reklamu svojih proizvoda, navlačeći mase da ih kupuje iako joj u stvari ne trebaju. Tako se to radi u potrošačkim društvima gdje je sve razrađeno do najsitnijih detalja da se od naroda izvuče što više para, čak i onih koje nema.

Za vrijeme kratkog boravka u parku smjestili smo se u jednoj od mnogobrojnih niskih prizemnica izgrađenih u turističke svrhe. Park privlači veliki broj posjetilaca tokom cijele godine pa je iz tog razloga izgrađen veliki broj kuća u gotovo pustinjskom okruženju gdje baš nema mnogo uvjeta za život.

Na dan kada je ekipa već uveliko radila na snimanju provozali smo se parkom, zastajući na uređenim parkinzima od kojih su vodile staze za obilazak pojedinih dijelova parka. Birali smo samo kraće staze jer nismo imali vremena za one duže za koje je nekada potrebno pet-šest sati a mi toliko vremena nismo imali. Htjeli smo vidjeti različite dijelove parka prije nego što navratimo do mjesta gdje se odvijalo snimanje.

Pošto se radi o pustinjskoj okolini u kojoj nema puno raslinja, vidjeli smo dosta različitog grmlja, kaktusa i pustinjskih trava koje tamo odakle dolazimo nemamo prilike vidjeti a koji imaju neku posebnu ljepotu. Posebno su nas se dojmile kamene nakupine specifičnih oblika, kao da je to radila ljudska ruka ili ruka neke nama nepoznate sile. Hodajući parkom često sam se pitao šta bi na sve ono što nas je okruživalo rekao Semir? Jer oblikovati kamene gromade i naslagati ih jednu na drugu kao što je urađeno u Joshua Tree National Parku nije bilo jednostavno. Trebala je tu velika snaga ili neka posebna mehanizacija koju nekadašnji stanovnici ovih pustinjskih dijelova nisu imali. Da li tu bili uključeni bogovi, kako to Semir voli reči kada priča o piramidama razasutim svijetom, uključujući i one u Visokom, ili su to uradile neke napredne civilizacije koje su planetu zemlju posjećivale u prošlosti a koji nam se sada negdje iz prikrajka podsmjehuju jer smo zbunjeni onim što nam priroda nudi, ostavljam na pogađanje onima koji o tome više znaju.

U parku sam napravio veliki broj snimaka a za blog sam izabrao samo nekoliko.

Posjeta parku nam je bila zanimljiva i preporučujemo ga svima onima koje put nanese u te krajeve.

A na našem putu kući slijedećeg dana sam uz put primijetio priličan broj brda, uzvisina pa čak i planinskih vrhunaca koje po svom obliku podsjećaju na piramide o kojima niko ništa ne priča. I opet mi je na pamet pao Semir i njegove piramide. Čudim se da u državi gdje je sve biznis nikome nije palo na pamet da to iskoristi da zaradi koju paru. Jer onih koji bi došli da vide o čemu se radi sigurno ima poprilično, ako je suditi na osnovu onoga što se na mnogim mjestima širom svijeta dešava.






Sunday, January 08, 2023

Welcome to USA - part 2



Iako smo u USA živjeli preko 27 godina neke od aspekata života u najrazvijenijoj državi svijeta nismo osjetili. Ja, zbog toga što sam radio na fakultetu, gdje se dinamika američkog života manje osjeti, a ni Nera, naročito zadnjih godina, radeći u Westinghousu, kompaniji koja ju je jako podsjećala na Profesionalu. Radilo se od devet do pet, nikad subotom ni nedeljom, a jelo se kod kuće kada bi se vratili s posla, kao što je to bilo i u starom kraju. I godišnje odmore smo koristili kao nekada, u komadu, obično koristeći ih da „skoknemo“ do starog kraja.

Znali smo da mnogi Amerikaci žive drugačije, radeći više poslova, vikendi za njih nisu imali nikakvo značenje a godišnje odmore, ako su ih imali, bi koristili više puta po par dana iz straha da ne ostanu bez posla. Taj američki način života smo imali prilike upoznati nakon samo par dana našeg boravka kod kćerke.

Sanja već sedam godina ima privatni biznis koji od prvog dana stabilno raste i sada je to već ozbiljna, uspješna firma s desetak stalno zaposlenih, pet-šest stalno angažiranih kontraktora i velikim brojem onih koje angažira po potrebi. Korisnici njenih usluga su i neke velike kompanije kao što su Nike i facebook a krajnji proizvodi photoshootova, koji su sastavni dio posla firme, se često objavljuju na ogromnim displejima Times Squarea u New Yorku. Za photoshootove ponekad angažira i poznatije modeli koji svoje usluge dobro naplaćuju. Kontraktori, koje angažira po potrebi, su raznih specijalnosti, od onih koji smišljaju priču vezanu za promociju proizvoda (jer u USA za sve mora postojati priča), fotografa različitih specijalnosti, stilista, garderobera, čak i advokata koji su zaduženi za ugovore kako bi sve bilo po veoma strogim kalifornijskim zakonima. Organizacija snimanja je veoma složen, intenzivan i dinamičan posao i zahtijeva brzo donošenja odluka, ponekad ček u zadnjem momentu.

Još prije nego smo stigli u LA kćerka nam je rekla da su do kraja godine planirana dva photoshoota i da bi voljela da i mi prisustvujemo jednom od njih da vidimo kako to sve izgleda. Taj na koji smo mi trebali ići je planiran u Joshua Tree National parku, mjesto u kojem se susreću dva pustinjska eko sistema: Mojave i Colorado. Za nas je to bila šansa da obiđemo park, koji svake godine privlači priličan broj turista, a istovremeno bih imao priliku da upoznam neke od djevojaka koje rade za nju i s kojima sam veoma često u kontaktu jer za kompaniju obavljam razne poslove: od obračuna plata i plaćanja računa, do vođenja poslovnih knjiga i komuniciranje s raznim državnim institucijama.

U početku nisam bio voljan da se vozim tri-četiri sata do mjesta gdje će se snimanje obaviti i da dijelim iznamljenu kuću s više nepoznatih osoba, ali i zbog vremenske razlike od devet sati koja me je prvih dana držala ošamućenim ali sam na kraju pristao. Plan je bio da od kuće krenemo uveče dva dana prije photoshoota, kako bi izbjegli gužve na cestama, da na odredište stignemo za oko 3 i pol sata, da prije spavanja uživamo u zvjezdanom nebu koje je u parku očaravajuće. Sutradan bi obišli park a naredni dan bi otišli da prisustvujemo photoshootu.

Tokom dana Sanja je bila jako zauzeta dogovarajući detalje vezane za photoshoot pa je vrijeme planiranog polaska prošlo. Plan se promijenio. Krenuli bi iza ponoći jer je tada saobraćaj najslabiji a onda bi dio dana odspavali. Ni to se nije ostvarilo. Sanja je do dugo u noć dogovarala detalje sa svojom ekipom i nekim od učesnika photoshoota pa je na kraju dogovoreno da idemo slijedeći dan oko podneva.

Podne je prošlo a mi smo još bili u njenom stanu. Krenuli smo tek negdje oko 2 i 30 poslije podne, nakon što smo iznajmljeni Bronco natrpali svime i svačim. Na ulicama i autoputevima Los Angelesa se već počela gužve. Svakim kilometrom se broj auta na cesti povećavao a zastoji su bili sve češći. Vozili smo se već više od dva sata a da nismo izašli iz grada. Trebalo je nešto pojesti. Sanja reče da nemamo vremena jesti u restoranu već da ćemo nakratko izići s autoputa i svratiti u In-N-Out Burger koji ima odlične hamburgere ali da nećemo ulaziti već ćemo koristiti Drive-Thru. Ideja mi se nije svidjela jer američku brzu hranu nisam volio i samo sam nekoliko puta u 27 godina zagrizao u okruglu spužvastu kiflu s neukusnim komadom nečega što liči na meso. Drive-Thru nisam nikada koristio, čak sam žalio Amerikance koji nisu imali vremena da sjednu u restoran pa da barem jedu onako kako smo to mi navikli. A evo danas, nakon što sam bio uvjeren da je život u Americi iza mene, po prvi put ću imati priliku da na svojoj koži osjetim kako to izgleda jesti u autu, na brzinu, jer se žuri na posao ili s posla, jer se nema vremena.

In-And-Out Burgeru posao očigledno dobro ide jer je red auta u Drive-Thru bio jako dugačak. Negdje na pula puta do prozora na kojem se plaća dočekala nas je djevojka s tabletom u rukama koja je primala narudžbe. Na taj način bi naručeno jelo trebalo biti spremno kada stignemo do prozora za naplatu jer je sve organizirano tako da se izgubi što manje vremena. Nakon desetak minuta smo stigli do prozora za naplatu a na drugom su naši hamburgeri već bili spremni. Pokupili smo ih a ja sam uspio izmoliti kćerku da ne jedemo dok vozi već da se parkira, da na miru jedemo i da onda krenemo dalje makar izgubili nešto vremena.

Hamburger je, moram priznati, bio zaista odličan i ne bih se ljutio ako bih ga još koji put pojeo ali ne sjedeći u autu, već za stolom, polako, kao što do doliči čovjeku.

Nakon što smo završili s jelom, vratili smo se na autoput koji je i dalje bio zakrčen. Noć je već pala a mi nismo bili ni blizu odredišta. Kćerka je cijelo vrijeme telefonom razgovarala s ekipom koja je bila angažirana na photoshootu. Nekada bi to bile djevojke zaposlene u njenoj firmi, nekada kontraktori koje je angažirala a čuo sam kada je razgovarala i s jednim od šefova iz Nikea koji je, nakon što su par mjeseci dogovarali šta će se raditi, izašao s nekim novim idejama. U jednom momentu se javila djevojka iz Portlanda, koja također radi za firmu, koja je, zbog nekim izmjena u zadnjem trenu bila na puta za aerodrom kako bi sutra ujutro stigal na mjesto snimanja. Uz put je moralo svratiti u Nike da pokupi neke stvari potrebne za snimanje. Sanja joj je davala posljednje upute, kao i djevojkama koje su planirale da iz Los Angelesa krenu poslije ponoći. Sjedeći pored nje u autu za vrijeme vožnje za Joshua Tree National park sam polako počinjao dobijati sliku o kakvom se biznisu radi i šta se sve mora uraditi da se dobije krajnji proizvod. Iako sam već više godina uključen u njen bizinis, nisam bio svjestan koliko je cijeli proces kompleksan. Ponekad bih se znao naljutiti što neke stvari moram raditi u zadnji momenat jer nisam dobio sve informacije koje su mi potrebni, što neke informacije nisu potpune a za ovih nekoliko sati mi je postalo jasno da je gotovo nemoguće sve uraditi kako treba i na vrijeme.

Nakon izlaska iz LA-a zašli smo među brada, saobraćaj je bilo manje intenzivan ali još uvijek je auta na cestama bilo mnogo više nego sam na to navikao. Amerika je to u kojoj život ne prestaje, čini mi se, nikada. Na odredište, iznajmljenu kuću s pet soba u mjestu 29 Palms smještenu unutar parka, smo stigli poslije deset. Iako je na vani bilo mračno primijetio sam da se nalazimo u pustinjskom ambijentu. Raslinja oko kuće gotovo nije bilo a svuda okolo je bio pjesak. U ulici sam primjetio i druge kuće slične našoj. Sve su to bile prilično niske prizemnice namijenjene za iznajmljivanje turistima. Niko nas nije dočekao a Sanja je imala šifru za ulazna vrata i za minut-dva smo se našli u prostranom, ukusno namještenom dnevnom boravku koji je bio spojen s kuhinjom i trpezarijom. I sobe su bile ukusno namještene. Unutra je bilo prijatno toplo za što se pobrinulo automatsko grijanje. Kćerka nam reče da izaberemo sobu koja nam najviše odgovara. U ostale će se smjestiti djevojke iz njene firme kada stignu na odredište.

Prije nego smo otišli na spavanje morali smo istovariti sve što smo natrpali u iznajmljeni Bronco. Bilo je tu svega i svačega: od hrane, flaširane vode, do Nike proizvoda koji će se koristiti na photoshootu.  Nešto kasnije su stigle dvije djevojke a ostale su trebale stići ujutro, neposredno prije početka posla. I one su unijele tonu stvari tako da se dnevni boravak vrlo brzo pretvorio u skladište svega i svačega. Sanja je i dalje uglavnom bila na telefonu dogovarajući posljednje detalje. Djevojke su raspakivale i razvrstavale doneseno kako bi sve bilo spremno za sutra. Ujutro su svi morali biti na mjestu snimanja prije svitanja i ništa se nije smjelo prepustiti slučaju. Snimanje je trajalo samo jedan dan i ništa se nije moglo odgoditi za kasnije. Organizacija je morala biti savršena.

Otišli smo na spavanje prilično kasno uz dogovor da će nam Sanja ostaviti jedan od iznajmljenih auta kako bi mogli obići park prije nego što navratimo do mjesta snimanja.

Kada smo ujutro ustali kuća je bila prazna. Kćerka i njena ekipa su davno otišli i pokupili sve što im je trebalo. Mi smo u miru polako doručkovali i onda pošli da obiđemo park. Ključevi od jednog od auta su ostavljeni za nas i samo je trebalo vidjeti kuda da idemo. Uz pomoć mape parka i Google Maps smo napravili plan. Jedan od ulaza u park se nalazio u našoj blizini a nakon toga smo trebali slijediti glavnu cestu koja je vodila kroz park. Na više mjesta su bila označena parkirališta i samo smo trebali odlučiti gdje ćemo stati jer je park prostran i za jedan dan ga ne bi mogli obići. 

Auto koji nam je ostavljen je bio neki od novih Ford SUV-a, model koji mi nije bio poznat. Prepun elektronike, gdje gotovo sve kontrolira računar, bio je za mene totalna nepoznanica. Jedva sam skužio da se umjesto mjenječa koristi dugme, slično onome kojim smo nekada na radiju birali stanice, a sjedište, koje je za mene bilo predaleko udaljeno od pedala, se automatski podesilo prema mojoj veličini kada sam pritisnuo dugme za start. Čak sam imao problema da pronađem kako se upravlja staklima vrata a većinu drugih kontrola nisam pokušao ni tražiti. Iako mi tehnologija nije strana pitao sam se kako se ovim tehnološki promjenama koje se dešavaju svakodnevno prilagođavaju starije generacije. Ako se razvoj nastavi sadašnjom brzinom sumnjam da bih za koju godinu bio u stanju da sjednem u auto i odvezem se tamo kamo sam naumio.

Većinu dana smo proveli obilazeći Joshua Tree National park a nakon što smo nešto pojeli za ručak odvezli smo se do mjesta snimanja. A ono se nalazilo 20-tak kilometara udaljeno od kuće gdje smo odsjeli, na mjestu u parku na kojem se skuplja so. Do njega smo došli vozeći se kroz pješčane predjele u kojima se, tu i tamo, mogla primijetiti pokoja kuća. S glavnog puta smo skrenuli na neasvaltirani put koji nas je doveo do mjesta gdje je ekipa, koju je kćerkina ekipa angažirala, upravo završavala posao. Na košarkaškom igralištu, koje je za potrebe snimanja napravljeno na dijelu na kojem se skupljala so, fotografi su pravili zadnje snimke. Okolo su se vrzmali ostali spremni da se, po završetku snimanja, bace na posao pakovanja opreme i uklanjanja košarkaškog terena. Dok sam se upoznavao s ekipom, pokušavao sam da shvatim zbog čega je za reklamu jednih običnih patika bilo potrebno praviti košarkaško igralište, i to baš na mjestu u pustinji na kojem se skuplja so, i za to potrošiti priličnu svotu novca. Životna je to filozofija koju teško mogu shvatiti i prihvatiti. Ali tako se to radi u najrazvijenijoj državi svijeta gdje je profit glavna životna filozofija.

Na mjestu snimanja
I Ella je bila s nama.
Zbog autorskih prava nisam smio slikati šta se oko nas događa

Sanja na telefonu, kao i obično


Mjesto snimanja smo napustili ostavljajući ekipu da radi svoj posao a mi smo se vratili u našu iznajmljenu kuću da Nera pripremi večeru za kćerkinu raju. Znali smo da će doći umorne i gladne i da će im domaće pripremljena hrana dobro doći. Djevojke su stigle kada je noć već odavno pokrila park. Tokom večere smo se bolje upoznali s njima i kroz razgovor saznali mnogo o poslu kojim se bave. Sve su to mlađe djevojke pune enegrije koje vole ono što rade. Život im je dinamičan, pun izazova, a to je ono što mlađoj američkoj generacije paše. Poredeći život moje generacije s njihovim, shvatio sam koliko se svijet promijenio i koliko smo mi, u onoj našoj državi, živjeli jednim relativno mirnim životima, bez stresa i velikih izazova, jer ih i nije bilo.

U iznajmljenoj kući poslije završetka snimanja


Nakon večere djevojke su se bacile na pakovanje stvari koje su donijele s mjesta snimanja. Bilo je tu jako puno Nike proizvoda koje je trebalo složiti u kutije i slijedećeg dana poslati natrag u Portland. Dogovaralo se ko će šta uraditi, kada će ko krenuti nazad, ko će odvesti pakete do poštanskog ureda... Mi smo otišli na spavanje a djevojke su ostale radeći svoj posao.

Ujutro, kada smo ustali, neke od djevojaka su već bile otišle. Nakon doručka, i posljednje dvije djevojke su sjele u svoj SUV i krenule put Los Angelesa. Sanja i mi smo ostali da provjerimo da ništa nije ostavljeno u iznajmljenoj kući, da spakujemo preostale kutije u naš auto i da se, nakon svraćanja u lokalni poštanski ured, i mi zaputimo nazad. Bilo je već prošlo 12 kada smo napustili kuću, dok je ekipa za čišćenje čekala da odemo. Dan je bio lijep a na cesti nije bilo previše vozila. Sanja je i dalje provodila dosta vremena na telefonu jer se sav posao nije završio završetkom snimanja. Ja sam promatrao okoliš, primjećujući neke stvari koje su mi promakle u dolasku jer je, kada smo dolazili, već uveliko bio mrak. Krajolik je bio zanimljiv, s planinama u daljini na kojima se bijelio snijeg, turbinama za proizvodnju električne energije...

Na putu kući


Kako smo se približavali
Los Angelesu broj vozila se povećavao da bi uskoro sve četiri trake bile poprilično pune. Ponekad bi se saobraćaj usporio ali smo se ipak, malo po malo, približavali kući. Vrijeme je prolazilo, ogladnilo se, pa smo opet odlučili da svratimo na hamburger. Opet je to bio Drive-Thrue, opet je red bio veliki i opet smo jeli u autu. Amerika je to, teško ju je promijeniti. Čovjek se mora prilagoditi ako ne želi da si život učini još težim.

U stan smo stigli u samo predvečerje. Jedan naporan ali zanimljiv izlet se primakao svom kraju. Odlazeći umoran u krevet nisam mogao da se ne prisjetim Pješčane uvale i našeg lagodnog života u sredini koja se još uvijek opire uticajima sa strane. A dokle će tako biti, teško je reći. Jer američki način života se širi svuda i samo je pitanje vremena kada će stići i u naš kraj.


Tuesday, December 20, 2022

Welcome to USA - part 1

Nakon godinu i pol života u Istri zaputismo se nazad u USA u posjetu kćerci. Vrijeme u novoj sredini proletilo je a da to nismo ni osjetili. A na Ameriku nismo ni pomislili kao da tamo nismo proživjeli 27 godina i kao da nam ona nije omogućila da starost provodimo mirno, bez strahova šta nosi sutra.  

Letjeli smo iz Pule za Zagreb, spavali u blizini zagrebačkog aerodroma i slijedeći dan nastavili za LA preko Amsterdama. Petnaestak minuta prije leta iz Pule je trebala početi utakmica četvrtfinala između Hrvatske i Brazila, a u Zagreb smo slijetali na početku drugog poluvremena. Kako sam dan ranije sredio da mi MAXTvToGo instaliran na iPhoneu radi, plan je bio da pokušam da ne saznam rezultat utakmice i da je onda gledam kada stignem u hotel jer MAXTvToGo ima mogućnost gledanja programa unazad. Prije polijetanja sam nazvao vlasnika malog hotelu u blizini aerodroma s kojim sam ugovorio i prevoz do i od hotela, i zamolio ga da mi ne govori kako se utakmica završila a ja sam se nadao da ću naći načina da trenutni rezultat ne saznam ni tokom leta, niti dok budem izlazio iz aerodroma.

Na čekingu u Puli nas obradova vijest da će čekirani koferi ići direktno do LA-a, tj da ih nećemo morati pokupiti u Zagrebu iako smo iz njega letjeli tek sutradan. Bila je to jedna neprijatnost manje jer nismo morali kofere pokupiti u Zagrebu, vući ih sa sobom do hotela pa ih slijedeći dan ponovo čekirati. Na aerodromu u Puli je bilo malo putnika, aerodrom gotovo prazan i sve je prošle bez ikakvih problema, iako je polazak kasnio oko 20 minuta. Srećom, niko od putnika nije pratio utakmicu pa tako nisam znao šta se na terenu događa. Let do Zagreba je bio kratak, oko 25 minuta. Tokom izlaska iz aviona niko od putnika nije komentirao utakmicu a i dok smo izlazili s aerodrom nismo saznali kako se završilo prvo poluvrijeme. Vlasnik hotela nas je, po dogovoru, pokupio na aerodromu i za pet-šet minuta smo već bili u hotelskoj sobi. Tokom vožnje utakmicu nismo spominjali i sve se odvijalo prema planu.

Čim smo se smjestili, uključio sam iPad, startovao MAXTvToGo i udobno se namjestio u krevetu. Utakmica je bila zanimljiva, dinamična, bez velikih kalkuliranja. Hrvatska je dobro igrala u prvom poluvremenu, nešto slabije u drugom (golman hrvatske reprezentacije je spasio nekoliko odličnih brazilskih prilika) ali Brazilci nisu uspjeli postići gol i išlo se u produžetke. Pred sam kraj prvog produžetka Brazilci zabijaju gol. Bio sam siguran da je sada sve gotovo, da Brazilci idu dalje. Bili su najveći favoriti za osvajanja prvog mjesta i njihova pobjeda se očekivala. Sada je bilo samo pitanje da li će zabiti još koji gol ili će se Hrvatska provući s minimalnim porazom. Hrvatskim igračima nisam imao šta zamjeriti. Trudili su se, igrali dobro ali protiv ekipe kakvu je Brazil doveo na svjetsko prvenstvo je teško bilo očekivati uspjeh.

U trenutku između produžetaka nazva kćerka iz LA-a. Nera se javi a ja sam je mogao čuti. „Da li je tata sada sretan?“ , bile su  njene prve riječi. Odmah sam znao da je Hrvatska pobijedila, što mi je bilo drago, ali sam se razočarao što su svi moji planovi da ne saznam rezultat pali u vodu. Nisam je pitao šta se desilo već sam nastavio gledati utakmicu ne znajući kako će se događaji na terenu odvijati. Kako se bližio kraj drugog produžetka a gola za Hrvatsku nije bilo, pomislio da je kćerka mislila na plasman Hrvatske u osminu finala kada je pitala da li sam sada sretan. Kraj drugog produžetka se bližio a gola za Hrvatsku nije bilo. I onda, pred sam kraj, Hrvatska izjednači, nakon čega je golman ponovo odvede u slijedeću rundu.

Nakon utakmice odosmo na večeru u obližni restoran (gdje sam pojeo jedan od najboljih stejkova) i tamo odgledao prvo poluvrijeme utakmice između Argentine i Nizozemske. Nastavak sam odgledao na iPadu i tako saznao da će protivnik Hrvatske u polufinalu biti Argentina.

Sutradan ujutro vlasnik hotela nas odbaci do aerodroma gdje smo doručkovali prije našeg leta za Amsterdam. Do tog trenutka je gotovo sve išlo po planu (osim onog „incidenta“ s ćkerkom), a onda prva loša vijest. Avion za Amsterdam kasni, prema prvim najavama oko sat vremena. U Amsterdamu smo imali dva sata i 40 minuta između letova i postojala je mogućnost da promašimo let za LA. Srećom, kašnjenje iz Zagreba je bilo oko 30 minuta pa smo se umirili. U avionu pilot objasni da se nad Amsterdamom spustila gusta magla i da zbog toga nisu dobili dozvolu da polete. Magla se u međuvremenu malo razbila i na Schiphol smo sletjeli s još manjim kašnjenjem. Ostalo je da se još ukrcamo na avion za LA.

Međutim, na aerodromu u Amsterdamu javiše se novi problemi. Ukrcavanje je bilo neorganizirano. Neki od putnika su negodovali, sve je išlo prilično sporo. Dođe red da se i mi ukrcamo. Nera je bila prije mene u redu. Kada joj je službenica KLM-a skenirala kartu, upali se crveno svjetlo. Nešto nije u redu. Nako par skeniranja s istim rezultatom, Neru s kartom poslaše do druge službenice koja je trebala problem riješiti. I u mom slučaju se desi isto. Uređaj za skeniranje karti opet zasvijetli crveno. Moju kartu uze jedna od  službenica i reče mi da sačekam. U međuvremenu su od Nere tražili pasoš, ispitivali kuda putuje, koja joj je adresa u Americi. „Možda je to zato što smo odsutni iz Amerike tako dugo?“ reče Nera, misleći da postoji zakon po kojem je ograničeno koliko dugo možemo biti u nekoj drugoj zemlji. Znao sam da takav zakon ne postoji ali nisam imao objašnjenje zašto baš nas dvoje imamo isti problem.

Nakon par minuta stiže službenica koja mi je uzela pasoš, reče da je sve u redu i da mogu ući u avion. Dok mi je pružala pasoš i kartu, upitah je o čemu se radi. „Bili ste registrirani kao da ste već ušli u avion“, reče službenica, „ali sada je sve u redu“. Bilo mi je to čudno jer u avion nismo mogli ući sve dok ne prođemo kontrolu. U tom trenutku stiže i Nera. I nju su pustili da uđe u avion ali joj nisu rekli razlog.

Nađosmo svoja mjesta, ostavismo torbe koje smo nosili sa sobom i sjedosmo. Kada sam birao mjesta u avionu, izabrao sam jedno do prozora i jedno do prolaza, nadajući se da ono između nas neće biti nikome dodijeljeno. Bila je to taktika da na taj način dobijemo više mjesta jer let do LA-a traje 11 sati. Ako bi bili samo nas dvoje, mogli smo se malo ispružiti, ako bi bilo potrebe.

Avio je bio veliki, Boing 787 i još dugo vremena su novi putnici ulazili ali niko nije dolazio da sjedne između nas. Činilo se da je moj potez uspio i da ćemo cijeli let biti sami.

Kada su svi putnici ušli, primijetili smo da su se stjuardese uzhodale gore-dole po avionu, da nešto traže. Provjeravale su koliko je sjedala zauzeto (a većina je bila), nešto su zapisivale. Vrijeme planiranog polaska je prošlo a mi smo još uvijek bili na pisti. Nešto nije bilo u redu! U jednom trenutku preko razglasa čujem da se pozivaju Milan i Nermina Komljenović da se jave najbližoj stjuardesi. Bilo je to za nas novo iznenađenje jer se za tridesetak godina koliko letimo nešto slično nikada nije deslio. Dvije stjuardese su bile odmah u blizini naših sjedišta i nas dvoje im priđosmo s avionskikartama u rukama. Ljubazna stjuardesa se izvini što nas uznemirava i upita gdje sjedimo i koji su brojevi naših sjedišta. Dadoh joj naše karte, rekoh da ne razumijem u čemu je problem, i napomenuh da sam za mjesta čak posebno platio jer smo htjeli da budemo zajedno. Stjuardesa me ponovo upita da li sjedimo na mjestima koja su na kartama na što joj odgovorih potvrdno. Nakon toga nam reče da možemo ići sjesti i da je sve u radu.

Vratišmo se na svoja mjesta još uvijek zbunjeni zbog svega što se događa. Prvo nas nisu pustili u avion jer smo se, navodno, već ukrcali a sada nas ponovo provjeravaju. Neko je nešto zabrljao i zbog toga avion ne može poletjeti. Srećom, Sanji smo rekli da ne dolazi na aerodrom dok joj se mi ne javimo jer smo znali da je na aerodromu u Los Angelesu uvijek ogromna gužva i pravo je umijeće da te neko pokupi kada iziđeš iz zgrade.

Dok smo razgovarali o onome što se dešava primijetismo da stjuardese i dalje hodaju po avionu i nešto provjeravaju. U jednom trenutku primijetih da čak otvaraju svaki WC i zagledaju unutra. Nešto neuobičajeno se zaista dešava.

Malo kasnije javi se pilot. Izvinjava se zbog kašnjenja ali kaže da imaju nekih sigurnosnih problema. Zaključujem da je neko napravio zbrku s brojem i imenima putnika i da sumnjaju da se neko ilegalno prošvercao u avion. A problem je vjerojatno bio vezan za naša imena jer je izgledalo kao da smo se već ukrcali jer je tako pokazivao sigurnosti sistem prilikom ukrcavanja.

Nakon više od trideset minuta kašnjenja avion konačno poleti. „Samo da nam stignu koferi“ reče Nera, bojeći se da bi s njima moglo biti problema. A u njima smo, pored poklona, imali mnogo stvari koje bi teško mogli ponovo nabaviti. Uz to, kod kćerke smo planirali ostati 25 dana i ponijeli smo dosta garderobe koju bi, ako se koferi izgube, morali na brzinu kupovati. Sama pomisao da bi moglo biti problema nam je kvarila raspoloženje. A kako je počelo, svašta smo mogli očekivati.

Let do LA-a je prošao relativno dobro uz pomoć filmova koje smo mogli birati. A i prazno mjesto nam je u tome pomoglo. Na aerodrom smo sletjeli petnaestak minuta kasnije od planiranog vremena a onda smo hodali jako dugo raznim hodnicima dok nismo stigli do pasoške kontrole koju smo prošli bez problema. 

U sali za prtljag je bilo dosta svijeta a koferi su već kružili pokretnom trakom. Tu i tamo bi poneko pokupio svoj kofer a novi su još uvijek stizali. Naših nije bilo. Nakon dvadesetak minuta odlučih da nekog upitam da li su svi koferi stigli jer među onima koji su se nalazili na pokretnoj traci naših nije bilo. Upitah službenika koji je nadgledao pokretnu traku da li su svi koferi tu. Reče da jesu. Na pitanje gdje mogu prijaviti da nam koferi nisu stigli on mi pokaže na osobu u uniformi srenjih godina u blizini koja je držala neke papire u rukama. Priđoh joj i rekoh za kofere. „Ima li vas na ovom spisku“ upita me čovjek i pokaza listu putnika pokraj čijih imena je neko stavio slovo X crvenom bojom. Ugledah naša imena na dnu spiska. „Ovo su naša imena“ rekoh mu. Službenik me upita kakve smo kofere imali, koliko dugo ostajemo, na kojoj adresi i uze moj broj telefona i email adresu. Reče da je bilo nekih problema s prtljagom, da će vjerojatno trebati par dana da koferi stignu do LA-a, da će nam emailom javiti kada se to desi i da će ih neko do nas dobaciti. Rekoh mu da se nadam da će tako i biti jer nam u suprotnom biti veoma teško da ponovo nabavimo sve ono što nam je potrebno, ne spominjući poklone.

Nakon što iziđošmo iz zgrade aerodroma, nazvah Sanju. Na vani užasna gužva. Stotine auta, taksija, autobusa, gmižu trakama ulice ispred zgrade na kojoj putnici čekaju da ih neko pokupi. Nekoliko policajaca pravi red ali s malim uspjehom. Velika je buka, naravno i zagađenje. Osjećamo se izgubljeni nakon mira na koji smo u Pješčanoj uvali navikli. Jedva čekamo da se Sanja pojavi, da se dokopamo njenog stana. I šetnji prostranom plažom uz Pacifik, s obaveznom kavom u kafiću Playa Provisions.

Wednesday, November 30, 2022

Unuke

Ove godine smo se s unukama vidjeli tri puta. Dva puta su one nama došle u posjetu a jedan put smo mi išli njima. Proveli smo s njima više od mjesec dana što je do sada bilo gotovo nemoguće. Na odluku da se preselimo u Istru je mogućnost da ćemo ih moći češće viđati je imala velikog uticaja. Već ova godina je potvrdila da nismo pogriješili a nadamo se da će tako biti i ubuduće.

Kada se u svojim prilozima vraćam na rat u Bosni, ljude s kojima smo živjeli i njihovu ulogu na naše sudbine, ima ih koji me kritiziraju i čak lijepe kojekakve etikete ne shvatajući da je svaki dan ovog novog poslijeratnog života neraskidivo vezan za ono što se desilo prije tridesetak godina i da je to nemoguće razdvojiti. Da nije bilo rata i da nismo morali ostaviti rodni grad sada bi najvjerojatnije hodali istim ulicama kao i prije 30 godina, družili se s prijateljima mnogo ćešće nego to sada činimo i ne bi svaki susret s unukama čekali s nestrpljenjem kao što je to sada slučaj. Bile bi tu, u našoj blizini, i mogli bi ih vidjeti kada god poželimo. I mogli bi se sporazumijevati bez poteškoća jer bi razgovarali na istom jeziku, ma kako ga zvali. Sada je i jedno i drugo mnogo teže i nikada neće biti kao što je to moglo i trebalo biti.

Kada smo početkom oktobra „skoknuli“ do Haga, pitali smo se kako će naše unuke reagirati kada im nana i dido dođu u posjetu. Da li će im biti drago kada dođemo pred školu da ih pokupimo i hoće li s nama razgovarati na našem jeziku, ma kako to za njih bilo teško? Da li će tamo, kod svoje kuće biti Famke i Riki ili će biti Emina i Suada, kako kažu da se zovu kada ih neko u našem malom mistu upita za imena?

Iako sin s njima uvijek i isključiva razgovara na našem jeziku i iako apsolutno sve razumiju, kada smo svi zajedno uglavnom govore holandski, što je i razumljivo jer je to država u kojoj su rođene i čijim jezikom razgovaraju sa svojim kolegicama u školi. Bili smo jako iznenađeni kada su s nama, od trenutka kada smo ušli u stan, razgovarale na našem jeziku i da su naučile još više za našeg kratkog boravka. Posebno je bila simpatična mlađa, Suada, koja nam je pokazivala put od škole, skretala pažnju na pojedine zgrade, objašnjavala kako se u stanu pali svjetlo.

A kako su s nama počeli pričati na našem jeziku je priča za sebe.

Kada su nam u aprilu došle u posjetu nismo puno razgovarali. Tu i tamo bi koristile naš jezik, posebno kada bi od nane tražile „nana keks“ ili kada bi ima nana davala „ljekić“, kako je Nera zvala kašićicu meda s limunom koje bi im davala ako bi osjetila da su malo prehlađene. Slično je bilo i kada su u julu došle na ljetnji odmor. Na naša pitanja su uglavnom odgovarale sa da ili ne a jedino su dobro naučile kako didu zamoliti da ih odvede na sladoled. Kada su se nakon petnaestak dana provedenih na Krku i Visu ponovo vratile u Pješčanu uvalu sve se promijenilo. Dok su bile na otocima iz Amerike nam je došla kćerka s Ellom, mješancem čiuvave i neke druge pasje rase, naša ljubimica, koja je svojim dolaskom unijela velike promjene u naše žovote. A najveća promjena je bila u tome što su unuke odjednom progovorile naš jezik. Ellu obožavaju i kada su stigle najveći dio vremena su provele s njom. Brinule su se o njoj, izvodile je u šetnju, piškenje, brinule se da ima šta jesti, i što je najvažnije, obraćale su joj se na našem jeziku, sastavljajući cijele rečenice na iznenađenje svih nas. Sve što bi Elli govorili one su odmah ponavljale, kao da je to njihov maternji jezik. Posebno nas je iznenađivala Suada u čijem se govoru nije osjećao gotovo nikakav naglasak. „Dido, molim te hajde samo jednom“, rekla bi tečno na našem jeziku kada bi me molila da se idem s njom igrati i dido je morao poslušati.

Razmišljajući šta se to desilo da su odjednom progovorili naš jezik upravo kada su vidjele Ellu došao sam do zaključka da su u svojim glavicama mislile da Ella razumije samo naš jezik i da joj se i one moraju tako obraćati. Tako je bilo cijelo vrijeme do njihovog odlaska. Svakim danom se njihov riječnik proširivao i da su ostale još koji mjesec niko ne bi primijetio da su rođene i da žive u Nizozemskoj.

Nakon povratka kući čuli smo se nekoliko puta i činilo mi se da se sve vratilo na staro. Valjda je to zbog toga što se „vidimo“ preko Facetimea a to nije isto kao kada smo blizu jedni drugima. Kako smo sada samo par sati (avionom) daleko od njih nadamo se da ćemo se viđati češće a to će biti prilika da naš jezik još bolje nauče. A ja se nadam i da će jednog dana pročitati i didinu knjigu iz koje će saznati kako je i zašto njihov tata završio u Nizozemskoj i zašto su morale naučiti još jedan jezik osim onoga zemlje u kojoj su rođene. 

Tuesday, November 29, 2022

Pločica

Nakon posjete Meblo Trade trgovini, Sajmu meda i Sajmu knjiga, vračajući se prema mjestu gdje smo parkirali auto Nera predloži da umjesto da ona pravi ručak pojedemo nešto u gradu. Kako je sezona prošla većina restorana u Puli je zatvorena tako da je izbor pao na Jupiter, pzzeriju u ulici koja vodi ka Kaštelu, gdje smo već nekoliko puno jako dobro jeli. Na našu žalost, pizzerija je bila zatvoreno. Ponedeljak je dan kada ne rade. Pomalo razočarani krenusmo nazad ka zlatnim vratima a onda mi odjedanput pade na pamet da sam prije par mjeseci u lokalnim novinama Glas Istre pročitao članak o ćevapčinici koju su mladi supružnici otvorili u blizini gradske tržnice. Nisam zapamtio ime ćevapčinice ali mi je ostalo u sjećanju da su ćevapi u obliku pločice, upravo onako kako se prave u Banjaluci.

Kada smo stigli do tržnice primijetismo lijepo uređen restorančić, zapravo nekoliko stolova ispod natkrivenog prostora i reklamu za ćevape. Prva porcija na panou gledajući odozgo je bila sindikalna. Bio sam siguran da smo na pravom mjestu jer sindikalnu nisi mogao pojesti nigdje nego u Banjaluci.

Dan je bio prohladan i mi smo bili jedine mušterije. Naručismo po malu porciju (ovdje je to cijela lepinja i tri ploče) i pivo. Dok smo čekali da se ćevapi ispeku započesmo razgovor sa simpatičnim vlasnicima. Od Mersima saznasmo da je zanat ispekao u jednom restoranu u Bosanskoj Gradišci gdje je radio par godina. Jednog dana su on i njegova supruga Snježana odlučili da se upuste u vode privatluka i da u Puli otvore ćevapčinicu koja će ponuditi nešto drugo u odnosu na ono što se u Puli nudi. Pronašli su svog mesara od kojeg kupuju meso, isto tako pekara koji im pravi lepinje, uspjeli zakupiti prostor u blizini tržnice, uredili ga i krenuli. Za sada su zadovoljni kako biznis napreduje a nadaju se da će jednog dana uspjeti zakupiti pravi restoran gdje bi mogli ugostiti više ljudi tokom cijele godine. To bi im također omogućilo da ćevape peku na roštilju s drvenim ugljem a ne na plinu kako to sada rade jer im po zakonima koji važe za tržnicu to nije dozvoljeno.

Ćevape smo pojeli i mogu reći da su bolji od svih koje sam zadnjih godina pojeo u Banjaluci. Istina, nešto su manji nego banjalučki, kao i lepinja, a i boja mesa je malo svjetlija ali je ukus odličan. Daleko su bolji od ćevapa koje smo ovog ljeta jeli kod Kodre, popularne pulske ćevapčinice. Nakon Kodrinih ćevapa rekao sam da ih više u Puli neću jesti ali sam nakon ćevapa u Ploćici, kako se ćevapčinica zove, promijenio mišljenje. Sada imamo još jedno mjesto na koje možemo otići kada Neri dosadi da se muva po kuhinji ili se nađemo u gradu i prahne nam da nešto pojedemo. A i Davor će s familijom biti sretan jer oni obavezno kada ljeti dođu moraju pojesti ćevape bar jednom bez obzira kakvi su.

Mladim vlasnicima ćevapčinice Ploćica smo poželjeli uspjeh u radu i obećali da ćemo vijest o njihovoj Ploćici prenijeti našoj banjalučkoj raji koje ljeti ovdje ima poprilično. Vjerujem da će svi oni koji navrate u Ploćicu biti zadovoljni.