Bili nam Vujinići

 

Komšije iz ulaza, Zlata i Čađo, navratiše prije par dana. Ove godine ljetuju na Viru, gdje imaju vikendicu, nakon što ih je, kao i mnoge druge, korona zadnjih par godina natjerala da se čuvaju i ne mrdaju iz svoje kuće u New Milford-u, Connecticut. Kako je to bila prilika da se sretnemo poslije duže vremena, prije par dana odlučiše da vide gdje smo se skrasili.  Trebali su doći nešto kasnije ali im korona ponovo pokvari planove. Društvo iz Banjaluke, s kojima se obavezno vide kada navrate u stari kraj, zakačila korona pa odlazak u Bosnu odgodiše dok prijatelji ne ozdrave. A kod nas situacija ok, svaki dan se ide na plažu, predveče na kavicu, a skokne se i do Pule koja je ljeti prepuna kulturnih i drugih događanja. Korone ima, ali malo ko na to obraća pažnju.

 Dva dana smo se lijepo družili, kupali se na Nana strand-u, kako manju plažu zovu unuke jer se nana tamo kupa, kafendisali u Yes-u i Dolce-i, prošetali Pulom da Zlati pokažemu arenu i druge starine grada. Uveče po povratku iz Pule ubjedismo ih da ostanu bar još jedan.

Kako smo iz Pule stigli kasno, slijedećeg jutra mi se nije ustajalo iz kreveta iako sam po stanu čuo neko komešanje. Mislim, Nera priprema kavu, a kako ja jutarnju kavu ne pijem, prilika je to da je popije s gostima. Vrtim se po krevetu i čujem da se komešanje ne smiruje. Ustajem, kad tamo, gosti se spakovali. Odlaze. Kažu, Nera je slabo spavala, ima temperaturu, i vjerojatno se radi o koroni. Ne navaljujem da ostanu. Razumijem da u ovakvoj situaciji nije pametno da ostaju jer, ako se stvarno radi o koroni, velike su šanse da će je i oni dobiti.

Uskoro odlaze a Nera i ja ostajemo sami ne znajući ni sami šta nam je raditi. Imamo maske ali one mi neće puno pomoći ako je zaista korona u pitanju. Dok Nera leži u dnevnom boravku iznemogla i s visokom temperaturom ja pokušavam da vidim kako pregurati ovaj prvi dan a onda i ostale, ako test bude pozitivan. Nisam vičan kuhanju, ni nabavka mi nije najjača strana a sada će se trebati iskazati i u tim „disciplinama“. Za doručak sam se snašao a za ručak odem do lokalnog pekara i kupim si sirnicu. Nera većinu vremena spava, temperatura se ne smanjuje. Ne može ništa jesti. Predveče se testira. Korona! Dakle, konačno smo i mi došli na red. A mislili smo da ćemo je izbjeći.

Vujinići se javljaju iz Srpca, raspituju se kako je Nera. Kažemo im za rezultate testa. Nadaju se da su na vrijeme otišli, da će ih mimoići. I ja se nadam jer bi mi bilo žao da i njih zakači.

Nera ostaje spavati u dnevnom boravku a ja imam cijelu spavaću sobu. Čujem je po noći, ponekad pomalo kašlje. Nadam se da će ujutro biti bolje.

I bi tako. Slijedeći dan je došla sebi, temperatura spala, čak je mogla jesti. Zovem Vujiniće. Javlja se Čađo. Kaže, Zlata ima temperaturu a on se još uvijek dobro osjeća. Malo ga pecka grlo i to je sve. Kasnije saznajem da je i ona pozitivna. Nera daje savjete kao da je specijalista za zarazne bolesti. Nadamo se da će i kod Zlate simptomi biti blaži jer kažu da je tako u većini slučajeva ove najnovije varijante.

Za ručak pečem pile s krompirom, moje omiljeno jelo i gotovo jedino koje znam pripremiti. I Nera jede. Kaže da je prva liga. Znao sam da je tako jer kada ja pečem pile kod mene nema recepata najpoznatijih svjetskih kuhara. Nema kod mene puno filozofiranja a rezultat je uvijek odličan. A da li je i zdrav, to je drugo pitanje.

Sutra doznajemo da je i Čađo pozitivan. I njega uhvatilo, još se ja nekako držim. Ali neće to moći dugo jer, kako se stvari razvijaju, svi ćemo, prije ili kasnije, na svojoj koži osjetiti posljedice bolesti za koje mnogi tvrde da ne postoji ili da je namjerno izazvana da bi se neki obogatili ili da bi se smanjila svjetska populacija.

Bilo kako bilo, susret prijatelja i bivših komšija, odgađan par godina zbog korone, je trajao kratko uz nadu da korone neće ostaviti ozbiljnije posljedice. A kako smo već dobrano zašli u godine, ko zna šta se sve do slijedećeg susreta može desiti. Vujinićima želim brz oporavak i više sreće u nastavku odmora koji im je korona pokvarila. Mislili su da će neodlaskom u Banjaluku izbjeći probleme a oni ih dočekali na drugom mjestu. Izgleda da je ono što nam je suđeno teško izbjeći.

In memoriam - Zlatko Bašić - Caja

 

Napusti nas i Caja. Vijest sam pročitao na facebook-u i ostao bez teksta. Stranicu uzbluz.com koju je Caja uređivao posjećujem svakodnevno jer tamo mogu vidjeti fotografije Banjalučana, stare i nove, koje je Caja svaki dan redovito objavljivao. I na dan njegove smrti sam otišao na stranicu i vidio nove pa mi to govori da se sve desilo izenada.

Ne tako davno sam saznao da Caja ima zdravstvenih problema. Reče mi to Ekrem Nanić, Ćoro, kada me nazvao iz Češke gdje živi od izlaska iz Banjaluke. Razmišlja o kupovini stana u Puli pa ga zanima moje iskustvo. Reče da je Caja zakačio leukemiju, da je jedno vrijeme bio slab ali da se situacija popravila. Zbog toga me vijest šokirala jer sam i na Cajinoj stranici, koja je jedno vrijeme bila neaktivna, ponovo svaki dan pronalazio nove fotografije. Kada jedno vrijeme nije bilo novih objava pomislio sam da nešto nije u redu. Jer kada čovjek nije dobro, nije mu ni do čega. Znam to po sebi. Kada se ne osjećam dobro, nemam volje ni za šta.

S Cajom sam se dužio za vrijeme moje kratke „mizičke karijere“. Pjevali smo zajedno na igrankama u Domu kulture u grupi Pro at Contra. Caja i ja smo činili muški dio grupe a ljepšu polovicu su činile Sandra Kulijer i Nada Barudžija. Bila su to lijepa vremena kada je banjalučka mladež živjela jedan drugi život, bezbrižan, bez prebrojavanja crvenih krvnih zrnaca. Pokazuje to i sastav grupe gdje nas je bilo svih nacija a da o tome nismo ni razmišljali. Sada je to u Banjaluci gotovo nemoguće jer je rat i politika učinila svoje.

Caja je završio u Australiji, Sandra u Hrvatskoj, Ćoro u Češkoj, Rudi u Švedskoj, Muri u Hrvatskoj, Miro u Hrvatskoj, a ja sam se nakon Amerike odlučio za Istru.  Samo su Nada, Vojo i Čisko ostali u Banjaluci a za Zlaju Kujdu nisam siguran gdje je. Sandra i Miro već odavno nisu među nama a sada im se pridružio i Caja.

Caja je bio izuzetno talentiran muzičar. Još od malih nogu se počeo baviti muzikom pa je tako već kao srednjoškolac nastupao u najpopularnijoj sali grada u kojoj je subotom i nedeljom hrlila mlada Banjaluka. Igranke su bile izuzetno posjećenje, s razlogom. Pro at Contra su svirali dobro, profesionalno, a uz četiri pjevača svako je mogao naći nešto za sebe. Caja je bio posebno popularan kod ljepšeg pola i sjećam se da su se oko njega uvijek vrzmale zgodne cure grada. Par godina kasnije je postao član grupe 27. Dimenzija koju su činili nadareni muzičari mlađe generacije, unoseći novi duh u muzički život Banjaluke.

Kasnije je bio član još nekih popularnih sastava a negdje poslije rata je otišao u Australiju gdje je i otišao na vječni počinak. Svi znamo da tu sudbinu ne možemo izbjeći a kada će se to desiti zna samo onaj gore, kako bi to rekli oni koji vjeruju.

Caja je bio jedan od onih koji je ostavio dubokog traga u našem gradu i s njegovim odlaskom i grad je izgubio mnogo. Tu mislim na onu nekadašnju Banjaluku raseljenu na sve četiri strane svijeta.

Neka mu je laka zemlja australijska. Familiji i prijateljima upućujem iskreno saučešće.

P.S. Na blogu sam pronašao link na prilog iz 2012. u kojem sam pisao o Domu kulture i zakačio video klip u kojem se mogu vidjeti mnogi banjalučki muzičari, pa tako i Caja.

Pulske ljetnje noći

 

Muzičko veče u parku Monte Zaro

Kada sam još tamo davno, prije nego što smo počeli ozbiljnije razmišljati o odlasku iz Amerike, pregledavao oglase za stanove u Puli grad mi se činio poprilično tmurnim i neinteresantnim. Pula je u onom našem predratnom životu bila poznata po festivalu jugoslovenskog filma koji se tu održavao svakog ljeta i to u areni izgrađenoj za vrijeme rimskog carstva.  

Od ostalih znamenitosti grada znao sam još samo za zlatna vrata, i to je bilo sve. Grad je bio poznat i po brodogradilištu Uljanik te kao mjesto gdje su mnogi služili vojni rok jer se u gradu nalazilo više vojnih kasarni. Pula je od davnina bila prepoznata kao strateška tačka pa je tako bilo i za vrijeme Juge.

Čak i kada sam prvi put prošetao njenim ulicama, onog dana kada me je prijatelj Eko odvezao do grada da prošetamo starim dijelom grada, uz obavezni obilazak arene, nisam pretpostavljao da ću se tu jednog dana skrasiti, da će mi Pula zamijeniti rodnu Banjaluku i da ću se tu svakim danom, sve više osjećati svoj na svome.

U grad, udaljen par kilometara od „našeg sela“ odlazimo po potrebi a zadnjih dana sve češće zbog raznih događanja kojih je posebno veliki broj u ljetnjim mjesecima. Tada na različitim mjestima u gradu nastupaju lokalni i internacionalni umjetnici pretvarajući grad u večernjim satima u jednu veliku pozornicu.

Tako smo prije nekoliko dana odlučili da poslušamo istarsku kantautoricu Elis Lovrić koja je nastupala u parku Monte Zaro. U grad smo stigli nešto poslije osam i već na malom trgu u blizini gradske tržnice nas je dočekala pjesma. Svoje umjeće je zainteresiranim predstavljalo dvoje mladih muzičara ispunjavajući Flanatačku, ulicu u kojoj su smješteni mnogobrojni kafići s baštama, muzikom. Flanatačka vam dođe nešto kao naša Gospodska, samo što se cijelom njenom dužinom, po sredini, nalaze stolovi mnogobrojnih kafića i slastičarni.

Nakon kraćeg zadržavanja spustili smo se do zlatnih vrata gdje je nastupao jedan od mnogobrojnih pulskih bendova. Izvodili su, vrlo profesionalno, poznate hitove a posebno mi se svidjela mlada vokalna solistica koja istovremeno svira harmonijum.

Odslušali smo s zadovoljstvom par pjesama i onda nastavili ulicom Sergijevaca, glavnom turističkom ulicom Pule, do Foruma, gdje smo planirali popiti svoje popodnevne kavice. Bilo je, istina, skoro devet uveče ali to nije uticalo na promijenu našeg standardnog dnevnog rasporeda. Predveče se, poslije ručka, obavezno pije kava u nekom od kafića, bez obzira koliko je sati.

Većina stolova mnogobrojnih kafića Foruma je bilo zauzeto ali smo uspjeli pronaći jedan, na onoj strani gdje se nalazi Augustov hram. Dok smo polagano ispijali svoja makijata, na stepenicama hrama su se pripremali pulski brejk-denseri. Radi se o skupini mladića i djevojaka koja svoja umijeća prezentiraju posjetiocima Pule i obližnjih gradića i naselja.

Na Forumu se nismo zadržali dugo jer smo se morali vratiti do parka Monte Zaro koji je bio glavni cilj našeg izlaska u grad. Bend kod zlatnih vrata je još svirao a mi smo se vratili nazad Flanatičkom. Na malom trgu gdje se nalazi fontana opet se nešto događalo. Bila je to modna revija jedne pulske trgovine koju su, vrlo profesionalno, odradile lokalne manekenke. Na improviziranoj pisti su se redale djevojke iz Pule noseći, za mene, vrlo lijepe večernje haljine. Sve skupa je to izgledalo veoma lijepo i bilo mi je drago da sam, neplanirano, prisustvovao prvoj modnoj reviji u živo.

Kako se vrijeme za početak koncerta u parku približavalo, morali smo ići. Popeli smo se stepenicama do ulice koja vodi ka parku koji se nalazi na vrhu brežuljka. Oko lijepo uređene i diskretno osvjetljene pozornice je većina stolica donešenih za tu priliku već bilo zauzeto pa smo se morali zadovoljiti zidićem koji je okruživao fontanu. Organizatori su po zemlji oko fontane poredali svijeće koje su još više doprinosile posebnoj atmosferi događaja. S mjesta gdje se fontana nalazi vide se visoki kranovi brodogradilišta obasjani raznim bojama. Veoma su interesantni i predstavljaju jednu od turističkih atrakcija grada koju svojim mobitelima  „hvataju“ mnogobrojni turisti.

Elis

Svoj koncert je umjetnica započela nešto poslije 9 i 30. Bio je to interesantno veče iz više razloga: Elis je zanimljiva osoba koja se, pored muzike, bavi i glumom pa je njen nastup prošaran njenim pjesmama na labinskoj čakavici, kratkim pričama i dramskim monolozima i posjetitelja drže stalno angažiranim. Iako riječi većine pjesama nismo mogli potpuno razumjeti zbog specifičnog dijalekta, veče je na mene ostavila veoma prijatan utisak. Tome je svakako doprinijela i lijepa pulska noć u kojoj se čovjek jednostavno mora osjećati prijatno.

Kući smo stigli iza ponoći. A već dva dana kasnije smo ponovo išli u grad jer su u areni nastupali Parni valjak i prijatelji. Ulaznice za sjedenje nismo uspjeli kupiti jer su prodane istog momenta kada su se pojavile u prodaji a stajanje za nas starije nije dolazile u obzir pa smo se morali zadovoljiti uživanjem u poznatim hitovima šetajući oko arene. Pao je dogovor da se u gradu nađemo sa Kušmićima i Žiškama. Auto smo parkirali kod stadiona nogometnog kluba Istra i laganim korakom krenuli k areni s namjerom da opet na Forumu popijemo naša makijata. Do Foruma nismo stigli. Na stepenicama kod zlatnih vrata je upravo počinjao koncert sevdalinki sastava Šadrvan. Nađosmo prazan stol u kafiću odmah do pozornice i naručismo naša makijata. A pjesme krenuše: Kradem ti se, S one strane Plive, Što te nema, Aj od kako je Banjaluka postala... Pjevač, čini mi se da reče da je rodom iz ili oko Banjaluke, je pjevao zaista odlično, s emocijama, bez deranja, upravo onako kako volim i kako se sevdalinke moraju pjevati. Uskoro stigoše i Kušmići i Žiške i ostasmo tu sve do zadnje pjesme, većina uz vino, a ja uz pivo.

Nastup Šadrvana

Šadrvan je svojim nastupom privukao dosta gledalaca, a neki su uz pojedine pjesme i zaplesali. Bilo mi je drago čuti kako se zvuci bosanske sevdalinke razliježu trgom kod  zlatnih vrata, jednom od najvećih pulskih turističkih atrakcija. Njihovo izvođenje tih lijepih narodnih pjesama po kojima je Bosna poznata, privukla je pozornost kako Bosanaca, kojih je u Istri priličan broj, tako i turista, jer smo oko sebe čuli različite jezike. Vjerujem da je tu bilo i domaćina jer Istra je poznata po svojoj gostoljubivosti i prihvaćanju drugih i drugačijih. Tu, u najvećem gradu Istre odzvanjali su zvuci sevdalinki koje se u Banjaluci već odavno ne mogu čuti jer nisu „njihove“. Tamo, u mom rodnom gradu, drugom po veličini u Bosni i Hercegovini, dragačevske trube i zvuci iz Srbije su već odavno glavna vrsta muzike koja se može čuti na njenim ulicama. Osim, ako se neko, kao što je to uspjelo Saimi na proslavi godišnjice mature, ne izbori da se negdje stidljivo čuje i pokoja sevdalinka koju smo nekada svi, bez obzira na naciju i vjeru, zajedno pjevali. Žalosna je to istina koja pokazuje kako duboko se nacionalna netrpeljivost zavukla u sve pore ljudskih života.

Uz pjesmu malo vina

U sjećanju mi je ostao još jedan interesantan detalj. Od svih muzičara Šadrvana samo je pjevač imao muslimansko ime. A svirali su se one prave sevdalinke, pjesme koje u manjem blentitetu vezuju samo za muslimane i koje kao takve nemaju mjesta u gradu gdje je nacionalna čistoća ostvarena brutalnim etničkim čišćenjem.

Tek nakon što je Šadrvan završio svoj nastup polako se, korak po korak, zaputismo prema areni. A tamo, ludnica. Arena je bila puna a oko nje se vrzmalo masa svijeta uživajući u pjesmama koje je Aki tako dobro pjevao. Nađosmo si kutak gdje smo se mogli osloniti na neko drvo i tu ostasmo do pred sam kraj koncerta.

Na povratku do parkinga prođosmo pored mnogih kafića i slastičarni koji su radili punom parom. Ljeto je, grad je pun turista i diše punim plućima i to dugo iza ponoći.

Valjak i prijatelji

Kući stigosmo oko jedan, umorni ali i zadovljni što smo uživali u događajima u gradu koji nam je, ni kriv ni dužan, postao novi dom. I tako, do neke druge prigode.

P.S. Već izvjesno vrijeme rijetko koristim mobitel kako bih zabilježio pojedine događaje oko sebe pa je tako i ovaj put. A bilo je puno toga što bi upotpunilo ovu priču o ljenjim večerima Pule.

Novi Komentari i linkovi

Saima - Nedostatak inspiracije

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Nedostatak inspiracije

 ... me drži od priloga “Pa recite da niste znali”. Napisala sam jako dug komentar na ovaj prilog, možda iste dužine kao Milanov prilog, ali nisam kliknula na “zalijepi” i novi poziv na tablet je učinio da komentara nestane. Dugo vremena me to drži u jednom bezvazdušnom stanju što nikad ne mogu ništa sto napišem ponoviti, jer pišem sve u jednom dahu kad mi tema dodje. Sad nekad budem u dilemi da li je to dobro što se tako desilo. Bila sam baš toliko ogorčena na toliki tekst o jednoj osobi koja ne zaslužuje da je se u današnje vrijeme uopšte pomene u ovoj našoj državi.  Onda sam bila i na neki način ljuta na tebe što si tu temu stavio uopste na blog.

Danas je najgore vrijeme u BiH. Svi vi koji ste morali napuštati Banjaluku odlazili ste porodično, preživljavali ste nedostatak materijalnog obezbijedjenja za život a svo vaše bogastvo ostavljali likovima iz raznih vukojebina koji tako nešto ni u snu nisu zamišljali.

Kod nas u Sarajevu su naše komšije Srbijanci odlazili “na sedam dana” takodje iz svojih punih stanova. I u te stanove su ulazili “bošnjački” likovi (nikad nisam prihvatila taj izmišljeni naziv za sebe), iz raznih vukojebina i poslije rata svi se predstavljali borcima Armije BiH i tako osvajali prazne stanove i ostvarivali i penzije. Nedavno je predsjednik boračke organizacije rekao da ima 50.000 hiljada takvih. Da je to bilo tako Sarajevo bi se oslobodilo brzo i lako uništilo svu artiljeriju bivše JNA a odbrana Sarajeva ne bi trajala skori četiri godine sa minimalnim oružjem.

Po meni najpametniji čovjek profesor Slavo Kukić iz Mostara je rekao da je 91 godine bio dogovoreni rat u kojem je svaki vodja svog naroda stavio metu na ledja i metak na čelo svom narodu da bi bogastvo i ljepotu BiH rasturilo na tri djela i poklonili Srbiji i Hrvatskoj a Palestinu ostavili muslimanskim vodjama kojima bi to odgovaralo. Danas bi debil Bakir Izetbegović hodao po svijetu kao Jaser Arafat sa svojom hanumom. Izjava da će Bosne biti dok su pune džamije, koju je rekao isti tipus, doveo je normalne gradjane do stanja bijesa, šoka, beznadj i depresije. Da je bar rekao pune tvornica fakulteta, nekadašnje sloge Bosansko hercegovačkog Naroda, svih religija koje su naslijedili od svojih pradjedova i roditelja.

Bila sam na proslavi 55 godina na mature. Oni koji smo došli proveli smo skoro cijeli dan zajedno u lijepom raspoloženju. Imali smo tri profesionalna muzičara. Ja sam moralo oko 8 sati jedva isposlovati fajront. Pitala sam muzičare da li smiju ovo završiti s pjesmom “Bosni moja divna mila”. Odgovor je bio potvrdan a oni su još dodali pjesmu ”Bosa Mara Bosnu pregazila”.

Nakon svega sam nesretna i bit ću zauvjek i svaki put kad saznam da su mnogi uspješni naši Banjalučanini pokupovali stanove u Hrvatskoj i  Srbiji. Pričaju o ratu i kritikuju. Samo onima koji su se vratili u Banjaluku i kupili stanove izražavam duboko poštovanje zbog ljubavi prema svojoj domovini i patriotizmu.

Srdačan pozdrav Saima

Aidin rođendan

Pula je, kao i ostala mjesta u Istri, već odavno sredina u kojoj se može sresti mnogo bivših Banjalučana koji su ovaj dio Hrvatske odabrali kao mjesto u kojoj provode svoje penzionerske dane. Znali smo to i prije nego što smo se i mi odlučili na taj korak a svakim danom se još više uvjeravamo da je tako jer saznajemo za neka nova poznata imena koja žive na ovim prostorima. Ponekad pomislim da je veća šansa da ću u Puli i okolini sresti nekog poznatog nego što je to slučaj tokom rijetkih posjeta Banjaluci.

A još je veća šansa da će se na jednom mjestu okupiti prijatelji iz starog kraja kao što je to bilo prije par sedmica kada smo proslavili kumin rođendan u restoranu Galiola u Ližnjanu, malom mjestu u blizini Medulina gdje svoje „ljetne rezidencije“ imaju Žiške i Kušmići. Prekrasno veče smo proveli u društvu slavljenice Aide i njenog supruga Ferida Žiško, a društvo su nam činili Emina i Ekrem Kušmić, te Amila i Sejo Višić. Bilo je veselo, a uz dobro jelo i piće ostalo se do iza ponoći. Čak se i plesalo uz muziku koju je puštao vlasnik restorana što je izazvalo pljesak kod ostalih gostiju.

S proslave nažalost imam samo jednu fotografiju koju je napravio Sejo jer sam to veče bio malo lijen i nisam izvlačio svoj iPhone iz džepa. 

Kathleen i Nick Cafardi

Kada sam u oktobru 94. dobio posao na Duquesne univerzitetu u Pittsburghu nisam znao da ću tu dočekati penziju a još manje da će mi godine provedene u toj instituciji ostati u lijepom sjećanju, čak ljepšem i od vremena provedenog u Profesionali SOUR-a Rudi Čajavec. Taj događaj je imao ogromno značenje za naš život u USA gdje smo stigli nakon godine izbjegličkog preživljavanja u Zagrebu. Posao u struci nam je omogućio da kasnije kupimo auto, kuću, da se skućimo i da počnemo normalan život u zemlji velikih bogatstava ali i siromaštva. Bio je to iskorak iz tmurne stvarnosti u koju su nas gurnule naše dojučerašnje komšije, radne kolege, sugrađani i poneki „prijatelj“, stajući na stranu snaga prošlosti koje su nam godinama radile iza leđa, ostvarujući planove stvorene u glavama najgorih među njima.

Na univerzitetu sam upoznao mnoge, znali su me na svim fakultetima, osjećao sam se kao kod kuće. Uspostavio sam prijateljske odnose s mnogima, od sekretarica, radnika na održavanju, do dekana i predsjednika univerziteta. Ljudi su cijenili moju pomoć, dajući mi to na znanje a to je kod mene stvaralo osjećaj zahvalnosti i ponosa jer se sav moj trud uložen u obrazovanje, sve moje iskustvo stečeno na poslu, pokazali kao ispravni odnos prema životu jer sam bio prihvaćen i u zemlji hiljadama kilometara udaljenoj od rodnog grada i jako različitoj od one iz koje sam na silu istjeran.

Duquesne University sam nakon tri godine na kratko napustio zbog jedne osobe koja se zaposlila u našoj grupi i koja je uspjela pokvariti harmoniju koja je do tada vladala ali sam se vratio brzo, na nagovor direktora i zamjenika direktora biblioteke pravnog fakulteta, gdje sam ostao do odlaska u penziju. Tu sam proveo nezaboravnih 15 godina brinući se da fakultet ne zaostaje u primjeni novih tehnologija u odnosu na druge pravne fakultete u USA s kojima se morao boriti za svakog studenta. Za tih 15 godina fakultet je promijenio tri dekana a ja sam imao sreću da su sva trojica izuzetno cijenila moj rad, dajući mi potpuno odriješene ruke u poslu kojim sam se bavio. Sa svom trojicom sam uspostavio prijateljske odnose, osjećajući se kao da se poznajemo godinama.

Nicholas Cafardi je bio dekan pravnog fakulteta kada sam se vratio nazad na univerzitet. Kada su me iz biblioteke fakulteta zvali i ponudili posao menadžara informacionih tehnologija, Nick je dao odriješene ruke direktoru biblioteke da ugovara uvjete. A ja sam samo tražio da mi plata bude ista koliku sam imao na mjestu Systems Operations Managera u DT Watsonu jer sam znao da se vraćam u sredinu u kojoj će mi biti lijepo i gdje sam planirao da ostanem do penzije. Kako biblioteka nije imala dovoljno novca u svom budžetu za novootvorenu poziciju, Nick je odmah izdvojio dodatne pare iz budžeta fakulteta i ja sam se u vrlo kratkom roku ponovo našao u poznatoj sredini koja mi je ostala u lijepom sjećanju.

Svi zaposleni na fakultetu su bili sretni što sam se vratio jer sam im, prije odlaska s univerziteta, pomagao da riješe probleme s kojim su se susretali koristeći računare u svom svakodnevnom poslu. Probleme sam u većini slučajeva rješavao brzo, koristeći se znanjima i iskustvom stečenim u starom kraju a oni su to izuzetno cijenili.

Sjećam se kada me je jednom prilikom dekan Cafardi zamolio da mu pomognem oko problema koje je s bezžičnom mrežom imao kod kuće. Dok smo se vozili prema njegovoj kući koja je bila prilično daleko od univerziteta u jednom trenutku mi reče: „Milane, ti nemaš pojma koliko smo srećni što si prihvatio posao. Mark (osoba koje je prije mog dolaska bila zadužena za tehnologiju) je bio jako loš u svom poslu, probleme nije mogao riješiti danima i obično je morao tražiti pomoć od ručunarskog centra univerziteta a od kada si ti došao sve se rješava brzo i naši poslovi ne kasne.“

Još prije nego što sam otišao u penziju znao sam da je Nick kupio kuću u Italiji i da tamo provodi ljeta. Ponekad smo pričali o tome i ja sam mu spominjao Jadran i hrvatsku obalu ni ne sluteći da ćemo se jednog dana sresti upravo tu.

Prije nešto više od mjesec dana preko Messengera mi se javi Kathleen, Nickova supruga, i reče mi da dolaze u Hrvatsku i da bi željela da se sretnemo. S Kathleen sam bio u kontaktu preko facebooka gdje smo često izmjenjivali komentare. Iako dolazimo iz potpuno razlićitih sredina, Kathleen i ja imamo identične stavove o životu i slažemo se gotovo u svemu. Naše prijateljstvo je posebno učvrstio Trump protiv koga se Kathleen borila, i još uvijek bori, ulazeći u žustre rasprave sa svojim prijateljicama koje ga podržavaju, služeći se raznim argumentima, krijući istinu da iza svega stoji rasizam i mržnja prema crncima. Podsjetilo me to na neke moje „prijatelje“ i poznanike koji su prihvatili politiku Slobodana Miloševića i srpskih nacionalista, služeći se raznim objašnjenjima, ne želeći priznati da je u pitanju bolesni nacionalizam i fašizam.

Prije par dana su Kathleen i Nick tokom svoje posjete Hrvatskoj stigli u Pulu, smjestivši se u hotelu Park Plaža na suprotnoj strani našeg zaljeva. Družili smo se tri dana. Jedno popodne smo ih pozvali na ručak kod nas, drugi dan smo večerali u restoranu Bonaca s prekrasnim pogledom na otvoreno more, a zadnji dan smo posjetili Fažanu gdje smo uživali u razgledavanju tog malog ribarskog mjesta, šetnji uz nepreglednu plažu i na kraju ručali u restoranu Stara Konoba u luci. Druženje je proteklo u živom razgovoru a razgovarali smo o svemu: o našim danima u USA, dešavanjima u Bosni tokom zadnjeg rata, životu u našim novim sredinama, ratu u Ukrajini, planovima za budućnost. Kathleen i Nick svaki boravak u Italiji koriste za putovanja po Evropi i već su obišli mnoge države i mjesta. Hrvatska im se jako svidjela i obećali su nam da će sigurno ponovo doći jer su oduševljeni onim što su vidjeli. I nas su pozvali da ih posjetimo u njihovom ljetnom boravištu što smo, naravno, prihvatili, nadajući se da će nas zdravlje poslužiti.

Naši gosti su se nakon četiri dana posjete Puli vratili nazad u Italiju a mi smo se vratili u našu svakodnevicu zadovoljni što smo imali priliku da se družimo s ljudima koji su ostavili lijepu uspomenu na naš život u sredini koja nas je prihvatila kada nam je bilo najteže. Da nije bilo ljudi kao što su Nick i Kathleen, ko zna kakve bi uspomene ponijeli iz države gdje je linija između sreće i nesreće jako tanka. Mi je, na našu sreću, nismo prekoračili zahvaljujući ljudima kao što su njih dvoje i koji su nas prihvatili otvorenih ruku i srca.