SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, August 02, 2020

Novi Komentari i linkovi



Saturday, July 25, 2020

Avantura - stigli smo!

Prva večera u apartmanu
Nakon jedva prespavane noći (zbog vremenske razlike nismo mogli dugo zaspati), vrijeme do polaska aviona za Zagreb smo proveli u dijelu aerodromske zgrade u kojoj se nalaze restorani i trgovine. Putnika je bilo znatno više nego noć prije. Trudili smo se da se pridržavamo preporuka veznih za virus ali smo, htjeli ne htjeli, dolazili u kontakt s drugim osobama. Bila je to ogromna promjena u odnosu na ono kako smo živjeli zadnjih par mjeseci prije puta kada gotovo nismo imali doticaja s vanjskim svijetom.

Kada smo saznali s kojeg gate-a leti naš avion premjestili smo se na mjesto gdje putnici čekaju za ulazak u avion. Bio je to dobar potez jer su zaposlene iz Turkish Airlines-a već počele provjeravati dokumente putnika. Pored provjere pasoša, tražile su dokumente kojima bi se dokazalo da hrvatska policija neće praviti probleme pri ulasku. I pored mog objašnjenja da mi ne bi trebali imati nikakvih problema na zagrebačkom aerodromu, službenica kompanije je Neri nekoliko puta naglasila da će ona morati u 14-dnevni karantin. Bilo mi je simpatično kako je službenica tužnim glasom objašnjavala Neri da je takav zakon i da ona tu ništa ne može učiniti. Pored provjere dokumenata, izmjerena je i temperatura svakog putnika. Nisam primijetio da je ikom zbog toga zabranjen ulazak u avion.

Na zagrebačkom aerodromu smo relativno lako prošli sve formalnosti. Imao sam sve papire koji su nam omogućili ulazak i konačno ušli u zemlju koja je bila cilj našeg puta.

Na izlazu nas je čekao vlasnik kompanije koja se bavi rentiranjem auta s kojim smo dogovorili auto za naredna tri mjeseca. Odvezli smo se do njegovog ureda, sredili  papire, sjeo sam za volan prvog Mercedesa u mom životu (istina malog, ali ipak Mercedesa) i zaputili nazad prema aerodromu u čijoj blizini sam rezervirao hotel. Iako sam prije puta proveo dosta vremena na Google-u da vidim kako mogu doći do hotela (prilaz jednom dijelu mjesta gdje se nalazi nekoliko hotela je veoma kompliciran), put do hotela nisam mogao pronaći. Dok sam se vraćao nazad prema aerodromu pokušavajući da prepoznam gdje se nalazimo, ugledah dvije ženske osobe srednje dobi kako stoje na malom parkingu ispred auta s riječkom tablicom i puše. Odlučih da ih upitam za pomoć iako su mi registarske tablice govorile da nisu iz ovih krajeva. Mlađa djevojka nas u prvom mometu upita za mobitel (kojeg naravno nismo imali jer smo tek stigli) a onda nam uz pomoć svog pronađe hotel koji je bio u neposrednoj blizini ali na osnovu informacija na Google mapu nije bilo jasno kako do njega stići. Djevojka je bila čak toliko ljubazna da je hodala cestom u jednom i drugom smjeru kako bi pronašla na koju stranu trebamo ići.  Nakon što je pronašla na kojoj strani bi se hotel trebao nalaziti, zaputismo se u tom smjeru, nadajući se da ćemo nekako pronaći put do njega. Nad mjestom se počela spuštati noć. Bojao sam se da ćemo se potpuno izgubiti ako nas uhvati mrak i ako uskoro ne pronađemo mjesto gdje smo trebali prespavati.

U jednom momentu, na osnovu Google map street view-a koji sam prije polaska na put pažljivo proučavao, prepoznah ulicu kojom bi se trebao vratiti do aerodroma kada se budemo vraćali u USA. Znao sam da je ulica jednosmjerna  ali kada sam primijetio da je auto ispred mene skrenuo u nju i ja učinih isto. Nakon kraće vožnje kroz jednu veoma usku ulicu iziđoh na ulicu normalne širine, i za divno čudo, naš hotel je bio ispred nas. Našim mukama za taj dan je, čini mi se, došao kraj.

I bi tako. Brzo se smjestismo u našu sobu i siđosmo u restoran. Bilo je skoro pola deset uveče i restoran se (zbog virusa) uskoro zatvarao. Na našu sreću gazda je bio ljubazan i pripremi nam večeru. To veče sam pojeo jedan od najboljih bifteka u životu. Ukus hrane s onom u većini američkih restorana se nije mogao porediti. Ako tome dodam i flašu domaćeg fina, ugođaj je bio potpun. U tom trenutku sam osjetio da sam se vratio u kraj u koji pripadam. Atmosfera je jednostavno bila drugačija i to se moglo odmah osjetiti. Eh da nije tog prokletog virusa koji nam svima zagorčava život i da ne moramo biti oprezni, sve bi bilo mnogo lakše.

Ujutro se probudismo na vrijeme i nakon doručka zaputismo se u IKEA-u da obavimo prvu od nekoliko planiranih kupovina. Tamo kuda idemo nemamo gotovo ništa. U apartmanu se nalazi samo madrac za bračni krevet i nemontirani dječiji krevet. Naš prijatelj iz Profesionale, nekada cijenjeni direktor Petar Kolarević, je primio robu koju smo preko Interneta kupili. Bila nam je to velika pomoć jer po dolasku ne bi imali na čemu spavati.

Nakon IKEA-a smo morali svratiti po moju vozačku koja je ostala kod vlasnika našeg Mercedesa. Nije nam to bilo na planiranoj ruti ali smo to iskoristili da svratimo u Lesninu da kupimo još neke stvari. Nađosmo lijepo garnituru za ručavanje i pribor za jelo i još neke situacije. Dok smo čekali na kasi nad Zagrebom se otvori nebo. Kiša je lijevala kao iz kabla i nismo mogli do auta. Srećom, nađosmo neku izloženu vrtnu garnituru i spustismo se na nju. Već nas je hvatao umor i pauza nam je dobro došla iako smo trebali obaviti još nekoliko poslova prije polaska za Istru.

Kiša je nemilosrdno padala skoro 45 minuta. Kada se oblaci konačno malo raziđoše, sjedosmo u auto i, preko zagrebačke zaobilaznice, zaputismo se ka Jankomiru, slijedećoj stanici na listi naših obaveznih stajanja. U City Centru sam namjeravao da nabavim tkz Internet go Go, pristup Internetu koristeći mobilnu mrežu. Nakon pogrešnog skretanja u drugi mall, konačno pronađosmo dućan zagrebačkih pošta gdje postadoh vlasnik prenosnog router-a, kako se uređaj za prenosni Internet naziva. Popisno po kapućino da malo predahnemo a onda uđosmo u trgovinu Interspar gdje kupismo nešto za pojesti. Kupih, između ostalog, vruće kifle, podjećanje na stare dane, i odmah, onako u hodu, pojedoh dvije.

Prije polaska za Pulu, svratih do sestre koja od 92. živi u okolici Zagreba. Kod nje mi je nećak, koji je isto jutro morao za Cavtat,  ostavio ključeve od apartmana i nekoliko dokumenata bitnih za reguliranja našeg boravka. Sa sestrom smo se vidjeli nakratko, izbjegavaući bliski kontakt da joj  eventualno ne bi prenijeli virus. To je ta nova realnost koja nas tjera na postupke koji su nam strani i neobični. Ali, realnost je to koja će nas, čini mi se, pratiti još dosta dugo.

Oko 7 i 30 uveče se konačno zaputismo k cilju. Do Pješčane uvale nam je trebalo nešto više od tri sata. Iako smo već bili prilično umorni, vožnja mi nije bila problem. Autoput je prolazio lijepim krajevima a jedini problem mi je prestavljalo sunce koje se spremalo za zalazak i i koje mi je često udaralo direktno u oči, praveći mi probleme da vidim cestu ispred.

Dok smo prolazili pokraj Rijeke mrak se polako spuštala na Kvarner. Nakon tunela Učka ušli smo u mrklu noć. Slijedio sam auto ispred sebe jer mi je tako bilo lakše prariti cestu. Sa strane primjećujem radove na drugoj traci koja će i ovaj dio puta pretvoriti u autoput na koji smo stigli uskoro.

Kod Kanfanara skrenuh ka Puli. Prema planu sam trebao izići na velikoj petlji koja nas je trebala voditi s južne strane Pule ka skretanju za Pješčanu uvalu. Napravih grešku i odoh u pogrešnom smjeru. Cesta je postajala sve uža a Pula sve dalja od nas. Na jednom mjesto ugledah znak za Medulin. Skrenuh u tu cestu u namjeri da od Medulina dođem do Pješčane uvale. Malo kasnije primjetih putokaz prema centru grada Pule i zaputih se tom cestom. Nakon kratke vožne potpuno mračne ceste primijeti u daljini kružni tok. Pretpostavljao sam da smo stigle do ulice Prekomorskih brigada koja nas je trebala odvesti do našeg cilja. I nakon nekoliko kružnih tokova konačno ugledasmo putokaz za Pješčanu uvalu. Bi nam drago. Našoj avanturi se bližio kraj. Još samo da mognemo ući u naš apartman i većini naših problema bi trebao doći kraj. Ključeve smo imali u džepu, valjda neće biti problem da se dokopamo madraca koji je dostavljen prije nekoliko dana.

Ulaz u zgradu je bio otvoren. Ključ nakon nekoliko pokušaja uđe u bravu vrata našeg stana ali me iznenadi da sam ga morao okrenuti 4 puta kako bih bravu otkuljučao. Pokušah okrenuti kvaku na vratima ali bez uspjeha. Uradih to još nekoliko puta, ista stvar. Kroz glavu mi prođe misao, šta ako ne budemo mogli otključati vrata. Petak je uveče, blizu je 11. Do ponedeljka ujutro neću moći kontaktirati investitora koji ima jedan ključ apartmana. Morat ćemo negdje naći smještaj pored apartmana za kojeg smo dali dosta novaca.

Okrenuh ključ u bravi nekoliko puta da je zaključam pa onda u suprotnom smjeru. Ponovo pokušah okrenuti kvaku. Ništa! Vrata se ne otvaraju. Onda uhvatih kvaku obima rukama, okrenuh svom snagom u lijevo i vrata se konačno otvoriše. Odahnusmo. Stigli smo! Ne moramo dalje lutati. Još samo da nešto pojedemo pa u krevet.

Krevet je spreman
Večerasmo na podu: kifle, irski putar, pršuta, sir trapist i Karlsberg pivo. Čini mi se da odavno nisam tako slatko jeo. A nakon toga, u krevet. Ali, ni to nije bilo lako. Madrac je bio neraspakiran i ostavljen u sobi u kojoj je bilo još nekoliko kutija. Trebalo ga je raspakirati i prenijeti u drugu sobu. A bio je jako težak a mi umorni i slabi od dugog puta. Uspjesmo ga nekako uvući u drugu sobu, Nera na brzinu stavi posteljinu koju smo ponijeli, jastuke kupljene u IKEA-i prekrismo peskirima. Raspremismo se i uvukosmo pod plahtu i zaspasmo.

Sutra, i narednih dana, nas čeka još puno posla. Našoj avanturi se još ne nazire kraj.

Friday, July 17, 2020

Avantura - nastavak

Aerodrom gotovo prazan
Stigli smo u Istambul. Avion je bio gotovo pun. Ništa od social distancing. Već na aerodromu u Washington-u smo primijetili da se mnogi od putnika ne pridržavaju preporuka vezanih za virus. Hoda se bez maski, ne vodi računa o rastojanju, ne slušaju se upustva preko razglasa. Nije nam to drago ali ništa tu ne možemo promijeniti.

Na eorodromu u Washington-u smo, prije ulasku u avion, predali dvije preostale torbe i dobili nove karte, samo do Istambula. Rekoše nam da sve torbe moramo pokupiti u Istambulu i da nam ne mogu dati karte do Zagreba. Karte za Zagreb ćemo morati pokupiti na checkin-u Turkish Airlines-a, par sati prije polaska aviona za Zagreb slijedećeg dana. Nismo zadovoljni zbog pomisli da ćemo morati vući četiri torbe po aerodromu, ne znajući gdje ćemo s njima. Službenik Turkish Airlines-a nam reče da torbe možemo ostaviti u boks na aerodromu ali to možemo uraditi tek nakon što prođemo pasošku kontrolu i carinu. Očigledno je da ćemo, ako tako bude, morati izvaditi turske vize kojih nemamo. Službenik na aerodromu u Washington-u nas uvjerava da vize možemo dobiti na aerodromu u Istambulu ali nas ni to ne oduševljava. Nismo planirali da se zadržavamo u Istambulu, posebno ne u ovoj situciji.

Let od Washington-a do Istambula je prošao brže nego smo se nadali. Iako nisam mogao oka sklopiti, niti sam gledao filmove, put mi nije izgledao tako dug. Jedino mi je u sjećanju ostala jako loša hrana. Kada sam prije dvije godine s istom kompanijom putovao nazad u USA, hrana je bila odlična. Čini mi se da nivo usluga kod sviju opada. Valjda nam je tako suđeno. Sjećam se, kada sam prvi put letio avionom, a bilo je to krajem sedamdesetih kada smo nas nekoliko inžinjera iz Profesionale putovali u London na obuka za računarski sistem Interdata, kako smo, pored odlične hrane, cugali viski I pivo. Sada si sretan ako ti ponude besplatnu vodu.

Iako su, prije samog slijetanja u Istambul-u, preko razglasa obavijestili da će za izlazak iz aviona prozivati putnike prema broju sjedišta, počinjući od onih najbliže izlazu, I upozoravali da ostali sjede dok ne budu prozvani, čim je avion stao, mnogi su ustali, počeli kupiti ručni prtljag, a nekolicina je odmah pohrlila ka izlazu. Stvorila se gužva. Od držanja rastojanja nije ostalo ni d. Bio je to još jedan pokazatelj koliko su mnogi neodgovorni I zbog čega se virus širi sve brže I brže.

Dutz  Free shop je u pravo smislu
riječi free
Novi aerodrom u Istambulu je ogroman. Dobro smo se nahodali dok sto stigli u dio u kojem se nalazi carinska kontrola. Kolona onih koji čekaju na kontrolu se otegao. Kažem Neri da stane u red a da ću se ja raspitati šta da radimo. Kao putnici u tranzitu, mi ne bi trebali prolaziti tu kontrolu. Neko mi reče da se 200-tinjak metara naprijed nalazi Tranzit kiosk Turkish Airlines-a. Na našu sreću, nije bilo gužve. Pozva me jedna od službenica I ja joj objasnim našu situaciju. Traži naše pasoše I rezervaciju od agencije. Dosta dugo tipka na kompjuteru, vrpolji se I na kraju poziva drugog muškara. Nešto mu objašnjava, on uzima naše pasoše I reče nam da odemo do drugog dijela kioska I da će tamo riješiti naš problem. Čekamo par minuta da dođemo na red. Službenik koji je dobio naše dokumente ponovo pokušava da nešto uradi na kompjutera I na kraju poziva onog koji nas je uputio kod njega. Pomalo postajemo nervozni. Ne znamo šta nas čeka. Nikako nam se ne ide kroz sve kontrole s koferima, a dobijanje vize nas uopće ne zanima.

Prvi službenik ponovo uzima naše dokumente I objašnjava nam da je u Pittsburgh-u napravljena greška, da će on to riješiti ali će mu trebati 15-tak minuta. Ljubazan je, moli nas da sačekamo, nudi nam vodu ako smo žedni. Zahvaljujemo, sretni da bi naš problem mogao biti riješen. Tražimo mjesto da sjednemo, da se malo odmorimo.

Čekamo skoro pola sata. Službenik se konačno pojavljuje, prilazi nam I objašnjava da je sve riješeno. Ne moramo podizati kofere, on je to organizirao i svi koferi će ići s nama u Zagreb. Daje nam nove boarding pass-ove. Znači, ni to ne moramo raditi. Pade nam kamen sa srca. A šta je s noćenjem? pitam ga, znajući da nam prevoznik mora obezbijediti smještaj. Službenik se malo zbuni jer nije očekivao da ćemo ga to pitati. A prema propisu o pravima putnika, prevoznik nam mora obezbijediti spavanje, hranu, a još bi trebali dobiti i obeštećenje na osnovu toga što ćemo na odredište doći čitav dan kasnije.

Da, Turkish Airlines će nam obezbijediti hotel, reče službenik, ali to neće biti ovaj na aeodromu. Reče nam da moramo platiti za vize, proći kroz pasošku kontrolu i carinu, pa tek tada otići do drugog kioska kompanije na kojem će nam srediti spavanje. Bit će nam obezbijeđen i prevoz kombijem u kojem se vozi više ljudi. Zahvalismo se službeniku na pomoći i informacijama i odlučismo da ostanemo na aerodromu. Nismo se željeli izlagati dodatnim rizicima za vrijeme prevoza do hotela i nazad, uz to ne znajući u kojem hotelu ćemo biti smješteni. Hotel na aerodromu je potpuno nov, nalazi se u dijelu aerodroma u kojem su gate-ovi, dakle, ne moramo ići nikuda. Za hotel ćemo morati platiti sami jer je cijena noćenja vjerojatno viša nego u hotelima koje bi nam kompanija dala.

Osmjeh na licu govori sve
Rasterećeni problema s torbama prođosmo kroz security i zaputismo se prema hotelu. Brzo sredismo sve formalnosti, pokupismo ključ i odosmo u sobu. Konačno se možemo malo opustiti.

Nešto kasnije odosmo potražiti nešto za jesti. Već je kasno, u ogromnom prostoru aerodroma gotovo nema nikoga. Većina restorana ne radi. A u onih par otvorenih prodaju sendviče i prethodno pripremljena jela koja nam nisu izgledala privlačno. Jedva nađosmo jedan koji peče nekakve pite.

Srećom, nismo pogriješili. Pite su pekli pred nama i bili su ukusne. Uz gutljaj piva, dobro smo večerali. Sada smo već bili spremni za spavanje. Ipak odlučismo da malo prošetamo po ogromnom aerodromu po kojem se vrzmalo samo par osoba. Korona je, to je bilo očigledno, uzela sve pod svoje. Dokle će ovo trajati, nitko ne zna. Prosto je nevjerojatno kako nešto tako nevidljivo može promijeniti živote milijarde ljudi u cijelom svijetu. Protiv nje ne pomažu ni najmoćnija oružja.

Uz mnoštvo misli koje mi se vrte u glavi polako utonuh u san. Sutra nas čeka još jedan neizvestan dan...

Wednesday, July 15, 2020

Avantura

Dok čekam na let za Istambul
Od kako je virus preuzeo stvari u svoje ruke nisam se puno kretao. Prvih mjesec dana, i više, nisam mrdao iz kuće. Srećom, dvorište je odigralo svoju ulogu i nisam imao osjećaj zatvorenosti kao neki koji su bili prisiljeni da sjede u stanu, zbog zabrana koje je vlast nametnula. Mislim tu prvenstveno na Banjaluku gdje mi neki prijatelji danima nisu mogli napustiti stan. Priznajem da bi meni to teško palo jer sam navikao da sam, za lijepog vremena, po cijelo vrijeme na vani. Ako tome dodam da smo svaki dan prošetali do obližnjeg parka, strah od virusa se lako podnosio. Kako živimo u dijelu gdje kuće nisu preblizu jedna do druge, a i malo ko od komšija prošeta, nismo imali osjećaj da bi nam se nešto moglo dogoditi.

Nera je bila zadužena za nabavku i odlazila bi u kupovinu, istina ne često. A u početku smo čak sve nabavljali preko Interneta, uz kućnu dostavu. Dobar je to biznis za one koji su se prvi dosjetili. Jednom su nam jedno obično pile naplatili više od $38. Istina, uspjeli smo nešto novca dobiti nazad nakon što smo se pobunili. Bila bi to prava pljačka u doba kada je čovjek pritjeran uza zid i nema puno izbora.

Tek mnogo kasnije sam i ja išao u kupovinu, ali samo nekoliko puta. Maska je, naravno obavezna, a uz masku se čovjek osjeća nekako sigurnije, iako su vijesti koje stižu do nas zabranjavajuće. Naročito je loša situacija u nekoliko američkih saveznih država i to upravo u onima koje su epidemiji prišle olako, slijedeći preporuke idiota kojeg imamo za predsjednika.

Još prije nego što su vijesti o virusu postale ozbiljne, kupili smo avionske karte za Zagreb. Karte su bile povoljne, a veze odlične. Bila je to jedna od rijetkih opcija za nas u Pittsburghu da putujemo direktno u Evropu, u Frankfurt, bez presjedanja u nekom od gradova USA. Iako se situacija oko virusa pogoršavala, nadali smo se da ćemo da ćemo putovati, posebno što smo planirali da provedemo još jedan godišnji odmor s unukama. Vidimo ih redovito, preko Interneta, ali tehnologije nikada ne mogu zamijeniti druženje uživo. Emina i Suada nisu u prilici da se poigraju s nanom i didom, kako je to bilo normalno za većinu unučadi u naše doba. A osjećam da jedva čekaju da se vidimo jer se već odavno spremaju za ljeto i odmor na Jadranu. Prošle godine sam se znao satima igrati u vodi s Eminom kojoj je dido bio glavna zabava. Ove godine bi trebalo biti još ljepše jer su se neke karte poklopile...

Znajući za lošu situaciju u Evropi, svaki dan smo očekivali obavijesti o otkazivanju leta. I jednog dana email stiže. Od našeg puta nema ništa. Avionska kompanija s kojom smo trebali letjeti je ukinula sve letove za i iz USA. Činilo se da od druženja s unukama neće biti ništa.

I onda, iz inata, iako je situacija bila sve gora i gora, kupismo nove karte. Ovaj put preko Istambula. Let s Turkish Airlines je bila jedina moguća opcija i odlučismo da sve stavimo na tu kartu. Turska nije dio Evropske unije i ima neka svoja pravila koja su nam omogućili da kupimo kartu za Zagreb.

Ali naše nade nisu trajale dugo. Stiže nam email od agencije preko koje smo kupili karte, da je let koji smo izabrali otkazan. Imalo smo opciju ili da nađemo neku drugu rutu, ili da dobijemo novac nazad. Nakon kraće pretrage, pronađoh novu rutu i nakon mnogo problema uspjeh promijeniti let. Mogli smo nastaviti s našim pripremama, iako smo bili u velikoj dilemi da li je pametno to što radimo. Situacija s epidemijom svakim danom, bar ovde kod nas je sve gora i gora, a dugotrajno zadržavanje u zatvorenom prostoru s puno ljudi je prilično rizično, posebno za nas u ovim godinama. Ali, želja da vidimo unuke je bila jačak.

Kako se vrijeme polaska približavalo,svaki dan sam provjeravao stanje na aerodromima preko kojih smo letjeli, veseleći se kada bih vidio da letovi nisu otkazivani.

I bi tako, sve do par dana prije prije polaska. Stiže novi email, ovaj put od Turkish Airlines-a. Naš let od Istambula do Zagreba je otkazan i prebacuju nas na let dan kasnije. Da bi putovali, moramo kontaktirati agenciju od koje smo kupili karte da naprave izmjenu. A da bi pričali s nekim iz agencije, treba čekati sat i pol ili više. Nakon više od dva sata, sredih promjenu s agencijom. Ali javi se novi problem! U Istambulu treba čekati više od 24 sata. Treba negdje prespavati. Nismo planirali da tražimo vizu, koja nam je potrebna da bi mogli otići negdje u hotel. Pronalazimo hotel na aerodromu, koji se nalazi u dijelu aerodroma u kojem se nalaze gejtovi gdje se vrši ukrcaj putnika. Ako nam koferi budu išli direktno do Zagreba, možemo tu prespavati. Ta nam se ideja čak svidjela jer bi,na taj način, u Zagreb stigli odmorni. Međutim, predosjećali smo da sve neće ići tako lako.

Naše se slutnje obistiniše. U Pittsburgh-u nam ne uzeše sve četiri torbe kako je to trebalo biti, već smo dvije morali nositi sa sobom. I dadoše nam karte samo do Istambula, uz objašnjenje da tamo moramo podići naše torbe i ponovo se čekirati za let za Zagreb. A on je tek slijedeći dan i torbe nećemo moći predati sve do par sati prije polatanja. A s velikim torbama ne možemo u hotel, u onaj dio u koji se ulazi ne napuštajući aerodrom. Tako piše na web stranici hotela. Viza za Tursku nemamo što znači da ne možemo napustiti aerodrom.

Šta nas sutra čeka, vrijeme će pokazati. Avantura je, čini mi se tek počela...