SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, April 21, 2021

Novi Komentari i linkovi


In memoriam - Enisa-Niskana Pletilić (Bahtijarević)

Još jedna tužna vijest, da ne može biti tužnija. Upravo saznadoh da nas je napustila Enisa-Niskana Pletilić (Bahtijarević). Vijest me je šokirala jer je stigla iznenada, bez ikakvih nagovještaja da se tako nešto može očekivati. Istina je da mi se odavno nije javila, da su prestali stizati njeni prilozi koji su uvijek odisali tugom za Banjalukom i onim davnim vremenima kada smo živjeli živote toliko drugačije od ovih poslijeratnih. Pripisivao sam to našom zasićenošću blogom i uticajem facebook-a koji je svima omogućio jednostavljano javljanje na Internetu. 

Niskana je, kao većina nas koji se okupljamo na ovom blogu, morala napustiti rodni grad u danima kada su neljudi izišli iz svojih rupa u kojima su se skrivali godinama. Teško ju je to pogodilo. Odlazak iz gada gdje je rođena, poznavala svaki njegov kutak, gdje je osnovala familiju i imala mnogo prijatelja joj je teško pao. Skrasila se u Zagrebu ali su je misli stalno vukle u Banjaluku koju nikada nije zaboravila ali u koju više nikada nije ni otišla jer se za sva vremena zgadilo zlo koje se u gradu nakupilo. 

U novoj sredini je pokušala da nađe mir ali joj nije bilo lako kao ni mnogim izbjeglica iz našeg grada koje su morale započinjati sve iz početka. U svojim prilozima se vraćala u Banjaluku, u neka ljepša vremena, ali se isto tako borila da se podrže oni koji su se pokušavali boriti protiv zla koje od kraja osamdesetih još uvijek vlada u onimnašim krajevima. 

Zadnjih godina se borila s bolešću supruga Ahmeta, uz stalnu brigu za sina Zlatka i njegovu budućnost. 

Vijest o njenoj smrti me zatekla, nisam je očekivao ali u ova vremena kada ljudi umiru u cijelom svijetu zbog korone ništa me više ne iznenađuje. 

Suprugu Ahmetu, sinu Zlatku, braći Seji i Fahri upućujem iskreno saučešće u Nerino i moje ime. 

Neka počiva u miru.

Labels:

Tuesday, April 20, 2021

In memoriam - Neda Reinprecht

Jučer mi iz Zagreba stiže tužna vijest. Umrla je Neda Reinprecht, dilomirani inžinjer elektronike, moja bivša radna kolegica iz Rudi Čajaveca, OOUR-a TU Profesionalne elektronike. 

Nedu sam prvi put sreo na moj prvi radni dan u OOUR-u Telekomunikacioni uređaji, na trećem katu tkz Tehničke zgrade. Po završetku fakulteta grah mi pade da svoj radni vijek započnem u kancelariji u kojoj se tokom odmora igrala igra slična boćanju ali s okruglim, plosnatim plastičnim pločama različitih boja koje su lagano klizile po podu kancelarije. U igri su učestvovali malo stariji zaposleni na čelu s Nikolom Drčom a jedan od stalnih učesnika je bila i Neda. Bili su to dani, čini mi se, s mnogo manje stresa i rivaliteta, koji su se javili kasnije. 

Neda je, nekoliko godina kasnije, kada smo se preselili u zgradu Naučno istraživačkog centra, dodijeljena u moje odjeljenje pa sam joj na taj način postao šef. Surađivali smo jako dobro i između nas nikada nije bilo nikakvih nesporazuma. Nedu su cijenili i ostali zaposleni u OOUR-u a također i Profesionali i cijelom Rudi Čajavecu. Njena dobra prijateljica je bila Olivera Josifović, moja profesorica u Tehnici i kasnije na fakultetu. Pripadala je generaciji starijih inžinjera koji su svojim radom postavili temelje Rudu Čajaveca kakvog smo ga mi mlađi poznavali. 

Odlaskom iz fabrike izgubio sam kontake s Nedom. Tek nakon mnogo godina po dolasku u USA saznah da se, sa svojim suprugom Velimirom, preselila u Zagreb, kako bi bili blizu unučadi. Ne znam koliko je vremena prošlo od tada a danas na Internetu nađoh informaciju da je Veljko napustio ovaj svijet u decembru 2018. 

Vjerojatno nas Neda još ne bi naustila da je ne zadesi zla sudbina. Skupilo se tu puno toga. Nakon pada zbog ugriza psa, loma podlaktice i koljena, operacije, ležanja u bolnici sa svim neugodnostima koje uz to idu, te COVID-a, oslabljeno tijelo nije izdržalo. Živimo u ružnim vremenima i niko od nas ne zna šta nas čeka sutra. 

Neda je tako završila svoj životni put a sahrana će se obaviti u četvrtak 22. aprila na groblju Mirogoj u Zagrebu. Nedinim odlaskom broj onih s kojima smo se družili i radili se sve više smanjuje. A gdje će i kako će ko, od ovo što nas je još ostalo, zavaršiti teško je predvidjeti. Ostaje nam nada da će nas se neko sjetiti kako što se mi sjećamo onih koji nas napustiše. Nedinoj familiji i prijateljima povodom njene smrti upućujemo iskreno saučešće a posebno se zahvaljujem Nataši koja mi je ovu tužnu vijest javila. Jer da nije bilo nje vjerojatno za Nedin odlazak ne bih saznao još jako dugo.

Labels: ,

Monday, April 12, 2021

Prošlost, sadašnjost i ?????????

Već dugo vremena namjeravam da se javim, ali svi prilozi u zadnjih mjesec dana su me zadržavali da to uradim. Svi prilozi, Godišnjica , Vakcina, Izložba i Pravna  pomoć su toliko dobri da sam željela da što duže traju i da su neki ponovljeni i da što više traju jer su svi odlični. Nek makar jedan pregled bude dnevno pregledan vrijedit će jer opisuje istinu lijepu i ružnu svih onih koji su to sve doživljavali. Bilo bi dobro da neke priloge Co iz arhive ponovo postaviš, jer ovde je počelo vrijeme i da i privatni i državni mediji počinju prikazivati razne dokumentarne reportaže koji su do sada bili tabu tema. Svjesni smo sve više i sigurni da je bilo mnogo dogovora i talova  oko Bosne iz kojih su mnogi profitiral ali ne može se još saznati ko, s kim, kada, kako. Za početak bi te zamolila ako možeš uz ovaj prilog ponoviti moj  video “Dvadeseta godišnjica opsade Sarajeva.

Danas sam žalosna kao i cijelo Sarajevo zbog smrti generala Jove Divjaka. Sretan dan je što je izabrana nova gradonačelnica Benjamina Karić koja je imala godinu kad je rat počeo a ostali su joj baka i djed u Sarajevu na Lorisu, naše divne predratne komšije, iako su ih pozivali da idu avionima u Srbiju. Djed je bio vojni penzioner i nije htjeo da ide. Medju prvima im je zapaljen stan na osmom spratu. Djed joj je vodio radove spomenika na Sutjesci.  Njena  krvna zrnca su izmiješana da ih niko ne bi mogao izbrojati Opredjeljuje se kao ostali. Senad TVFace je završio rekavši da ona nije ostali ona je SVI.

Za danas toliko .

Pozdrav Saima

P.S.

Prilog o opsadi Sarajeva je ispod.

Sunday, April 11, 2021

Uz godisnjicu pocetka opsade Sarajeva

Pocetak opsade Sarajeva mi je u glavi evo vec punih dvadeset godina i htio sam o tome nesto na godisnjicu njenog pocetka napisati ali nije mi islo. Jos uvijek sam pod uticajem velikog dubitka i nekako nemam volje ni za sta. A materijala ima i ne bi trebalo odustajati. Narocito ovih dana kada veliki manipulatori na celu sa vozdom iz Laktasa postaju sve glasniji u ubjedjivanju puka da ono sto smo vidjeli vlastitim ocima nije istina. Kada imaju hrabrosti da prekrajaju istoriju u vremenima kada su cinjenice svima dostupne, lako je shvatiti od kuda toliki mitovi o ‘pobjedama’ od prije 100, 200, 400 godina. A bili smo šopani tim ‘istinama’ na casovima istorije a mlada, poslijeratna generacija ne zna nista drugo od te njihove istine. Za njih nista drugo ne postoji osim borbe njihovih oceva i rodjaka u ovom zadnjem ‘odbrambeno-otadzbinskom’ ratu. U ratu u kojem je sve oruzje bivse JNA bilo usmjereno na goloruk narod, razdijeljeno jos davno prije nego je opsada Sarajeva pocela (podjecam vas na mog ‘prijatelja’ i radnog kolegu, ‘pjesnika’ i bivseg direktora u Profesionali Slobodana Boskovica koji je jos 91. organizirao dotur oruzja nasim ‘prijateljima’ i poznanicima kada smo mi jos uvijek naivno vjerovali da rata u Bosni nece biti).
Izlazak naroda na ulice Sarajeva u nastojanju da prekinu njegovu blokadu (uspostavljenu od onih koji su vec bili spremni za gore navedeni rat) sam pratio na TV kao i mnogi drugi, nadajuci se da ce razum prevladati. Pratio sam povorku koja je rasla svakim trenom jer su joj se pridruzivali mnogi koji su isto razmisljali. Da sam bio tamo sigurno bih se pridruzio, kao sto sam uzaludno hodao Gospodskom na nasim setnjama za mir (sada mi postade jasno zasto sam tog istog Slobodana Boskovica zapazio te jedne setnje, kako, sa ‘teniskim’ nanulama na nogama, sa trotoara u blizini njegovog stana kod kina Kozare, posmatra setace za mir smjeskajuci se, u drustvu svojih istomisljenika koji su vec tada znala da je nas trud samo puko gubljenje vremena).  Vidio sam dogadjaje ispred skupstine, sjecam se prvih pucnjeva i zrtava, kamera je uhvatila spodobe pod fantomkama koje su sa obliznjih brda pucala po golorukom narodu, sve u cilju da se ‘zastiti’ od te iste miroljubive mase. Sjecam se nekih poznatih lica koji su se nasli u toj masi. A cini mi se da je kamera u jednom trenutku uhvatila i moju skolsku kolegicu Saimu jer se sjecam kako sam Neri to rekao.
Sta se desavalo nakog tih dogadjanja znamo i o tome je mnogo napisano. Oni koji se ne boje istine to znaju i za njih cinjenice ne treba ponavljati. Brinu me oni omadjijani lazima svojih vodja koji pune forume na Internetu, pokusavajuci nas ubijediti da nismo vidjeli ono sto smo vidjeli i da nismo dozivjeli ono sto nam se dogodilo. Zbog njih ne treba sutjeti. A i zbog onih malobrojnih koji nisu prihvatili filozofiju tora sto jedino slijede svoje cobane. i njima je potreba pomoc, vise nego nama.
Saima, nasa sugradjanka, koja je jos davno prije rata udajom postala Sarajka, prezivjela je cetverogodisnju opsadu grada u zgradi na samoj liniji razdvajanja. Zgrada (Loris)  u kojoj je zivjela (I u kojoj i sada zivi) je pretrpjela velika ostecenja, od koji su neka vidljiva i ovih dana. U to sam se uvjerio za vrijeme kratke posjete Sarajevu prije nesto vise od tri godine. Ona je ta koja iz prve ruke moze pricati sta se u Sarajevu dogadjalo i kako se taj odbrambeno-otadzbinski rat vodio.
Par nekoliko dana, na dan pocetka opsade,  stize me email od Saime i link na video klip. Evo sta mi Saima pise:
Dragi Milane

Juce je bilo dvadeset godina od pocetka rata i napada na Sarajevo. Ja vec 15 godina imam ovaj material. Ovo je snimio mladi sarajevski novinar Vedran Persic. Odmah nakon mira tj Dejtonskog sporazuma. Ovo smo uspjeli snimiti na staru video kasetu, kad je prikazan na  nezavisnoj  TV 99, a vidjeli su ga samo centralni djelovi Sarajeva jer je prijem bio vrlo “uzak”.

Ovo je nas zivot u zgradi “Loris”. Kad smo gledali protjerivanje stanovnista ispod nase zgrade i culi sve price, sta se tamo desava, mi stanari (koji nismo otisli iz svojih stanova), napravili smo granicu 15.05.92 godine. Nije bilo nikakve vojske a 23. juna iste godine dosla je omladina sa tadasnjeg Trga Pere Kosorica a danas Trga Heroja (svih nacija) zatvorili ulaze u zgradu, namjestajem, starim stvarima i sta se god moglo naci da se ulazna vrata ne mogu otvoriti. Poslije su nakon dvije godine dosli razni likovi i proglasili se Armijom BIH i pokupili razne cinove i danas uzivaju u mnogim privilegijama. A prvi branioci se vratili svojim domovima, vecinom u 40-tim godinama mnogi  bez posla.

O ratnim danima smo pricale na ovom filma: Alma Zivkovic – otac Jelisije i majka Hajra. Kuzmanovic Stoja – udovica i kcerka Slavica i moja malenkost. Postavljena su nam ista pitanja ne znajuci jedna za drugu. Valjda se tako radi na nezavisnim TV.

Ako mislis da se ovo treba postaviti na nas blog, a ja mislim da znanje imas, onda bi bilo dobro da se zna da sam sretna i zbog ovog iskustva  i pored licne tragedije – ranjavanja mog sina.Bilo je ljudskosti, sloge i nesebicne brige jednih o drugima. A danas ?????????

Puno manje ima gorcine u nama koji smo ovo prosli nego kod mnogih koji su izabrali lakse puteve u tom periodu. Zato ne zelim vise nista ni pisati ni citati o svim ovim trovacima ljudskih mozgova koji su danas gori nego 92-ge, a zanimanje im je politika. Svi oni koji misle da ce lazima i ne priznavanjem istine o svemu sto se dogadjalo docekati sretne dane, gadno se varaju.

Mislila sam ranije pisati ali muzika uz tuznu vijest o smrti Zdravka je prekidala svaku volju. Moralo je proci ovo vrijeme.

Ovo pisem iz Rakovog sela u kojem sam vec sest dana i uzivam u radovima sadnje cvijeca u vrtu. Zao mi je sto juce nisam bila u Sarajevu.

Pozdrav svima - Saima


UZ SAIMIN KOMENTAR


Saturday, April 03, 2021

Pravna pomoć za otpuštene s posla početkom devedesetih

Godina 1992. Banjaluka u kandžama srpskih nacionalista. Rade šta hoće i kako hoće. Plan davno osmišljen u Beogradu. Očistiti grad od nesrba na svaki mogući način.

Dok u nekim dijelovima B i H već počinju oružani sukobi, u gradu vlada prividni mir. Pozivi na mobilizaciju za rat u Hrvatskoj, radne obaveze (čišćenje grada, slanje na kopanje rovova na prvim borbenim linijama), zastrašivanja, maltretiranja, ograničavanje slobode kretanja (crveni kombi kruži gradom i hvata nepodobne), bacanje eksplozivnih naprava ispred objekata i kuća onih koje treba protjerati, poneko ubistvo (Stevadićeva crvene beretke smišljeno odrađuju posao), tek da se pokaže šta nas čeka ako se sami ne pokupimo.

U školama se uvodi vjeronauk. Djeca se moraju izjasniti ko su. Neka, kao moja kćer, ne znaju kako da se izjasne. Zbunjena je. Ne želi da se razlikuju od svojih najboljih prijateljica ali učitelj insistira.

Mnogi zadrti komunisti preko noći promijeniše dresove. Više im crvena nije najdraža, kapu s petokrakom zamijeniše šajkačom a Tita, Dražom. Poneke komšije počinju okretati glavu na drugu stranu kao da smo okuženi.

Fabrike rade, kao da se ništa neobično ne događa, uz jednu promjenu. Mnogi su prvo poslati kućama na neplaćeno odsustvo a nakon nekog vremena stigoše otkazi. Razlog: neodazivanje na mobilizacije proglašene od vojske koja se nekada zvala jugoslavenskom a preko noći postade srpska.

Kada se potrošilo ono malo ušteđevine što se imalo (uz velikodušnu pomoć gradskih švercera koji su dinarima štampanim u Beogradu i dopremanim kamionima u grad pokupovali sve marke i švicarske franke podizane s deviznih računa) i isparila nada da će Zapad i Amerikanci intervenirati, počeše se pakovati koferi za put bez povratka. Mnogi napustiše grad da se u njega više nikada ne vrate.

Prođoše godine, rat se završi nakon intervencije Zapada, Bosnu podijeliše i napraviše od nje državu koja ne može normalno funkcionirati. Otjerani se uglavnom snađoše u novim sredinama i gotovo zaboraviše na zlo koje im je učinjeno. Pojedinci na vlasti i neki bliski njoj se enormno obogatiše rasprodavajući ono što je stvarano godinama.

Iako je bilo pokušaja da se protjerani obeštete, malo je ko od toga imao koristi. Nedostatak informacija i pravne zavrzlame kojima su se nove vlasti koristile da izbjegnu plaćanje odšteta obeshrabrilo je mnoge. Mnogi koji su 92. otjerani s posla nisu ni znali da mogu podnijeti zahtjev za oštetu. A i oni koji su zahtjeve podnijeli nisu bili puno bolje sreće. Nove vlasti su koristile (a i sada to čine) razne pravne začkoljice da podnosioca zahtjeva obeshrabre u njihovim namjerama da dobiju odštetu pa su mnogi na kraju i odustali od napora da barem na ovaj način dobiju zadovoljštinu za ono što im je činjeno devedesetih.

I kada sam pomislio da se priča o odštetama završila, neki dan pročita da Senad Bratić, dugogodišnji zastupnik u narodnoj skupštini manjeg blentiteta planira da formira tim iskusnih pravnika koji će pružati pravnu pomoć onima koji su zahtjeve za odštetu podnijeli na vrijeme a odštetu nikada nisu dobili. Konačno da se neko, nakon toliko godina, sjetio da se pomogne protjeranim da dobiju makar nešto, jer ono što im je devedesetih godina učinjeno se nikakvim novcem ne može platiti.

Da li će od ove inicijative biti koristi, vrijeme će pokazati. To u najvećoj mjeri ovisi o ozbiljnosti kojom će formirani tim pravnika pristupiti poslu. Ja im želim uspjeh u njihovoj namjeri jer su to otjerani zalužili.

Thursday, March 25, 2021

Izložba

Mart je mjesec kad naša mala slikarska grupa priredjuje godišnju izložbu svojih radova. Posjetioci su naši susjedi i prijatelji. Ne traje dugo. Samo nekoliko sati u nedeljno popodne. Izložba nema nikakvu temu vodilju, nema selekcije, a ni priznanja. Jednostavno, svako od nas donese svoje radove i to je to. Takodje se pripremi osvježenje, zakuska, malo vina..  nagrada za dolazak.. he..he..

Iako nema previše uredjivanja i uljepšavanja sale gdje se priredjuje izložba, ipak ima dosta posla da se sve pripremi. Ove godine smo imali i više obaveza jer je trebalo osigurati da sve bude u skladu s pravilima vezanim za epidemiju.. maske, rastojanje, nema samostalnog uzimanja hrane i pića... sve u rukavicama....  



Kako prošle godine nismo imali izložbu zbog epidemije, ove godine je bilo puno više radova. Skoro šezdeset. Šarenilo boja, stilova, veličine. Sve kako i treba biti za jednu tako otvorenu koncepciju slikanja i druženja. 




Slikarska grupa u naselju postoji od 1993. Osnovala ju  je jedna penzionisana medicinska sestra. Bilo ih je tad desetak u grupi. Pomagali su jedni drugima savjetima, učili uz pomoć časopisa, knjiga, TV. Nije tad bilo youtube i google.  Slikanje ih je povezalo pa su se vremenom sprijateljili i družili i mimo sekcije. 




Nešto iz tog doba je u grupi  ostalo i danas - prijateljstvo i dobra volja da se medjusobno pomažemo i učimo jedni od drugih. 







Emira 

Labels:

Thursday, March 11, 2021

Vakcina

U zadnje vrijeme u razgovoru s prijateljima vrlo cesta tema je vakcinisanje protiv corona virusa. 

Posebno je vakcinisanje aktuelno za sve one koji zele putovati jer se ocekuje da ce s vecim brojem vakcinisanih poceti opadati broj zarazenih osoba, a posledica toga bice vise slobode u kretanju pa ce se i putevi poceti otvarati.


Vakcinisati se ili ne, pitanje je sad. Mnogi ne zele jer ne osjecaju da je vakcina dovoljno ispitana, drugi uopste i ne vjeruju da postoji neki corona virus. Mi spadamo u grupu racionalnih i uopste ne postavljamo pitanje da li treba, nego kako i gdje se vakcinisati. Po ovdasnjim medijima, sve izgleda jednostavno. Prijavis se na odredjeni web site, dobijes vrijeme i mjesto i to je to. Medjutim ispostavilo se da s vakcinom nije nista jednostavno. 


U nasoj opstini se moglo prijaviti samo preko interneta. Mi se pokusavali prijaviti kod firme koja je bila prvi nosilac vakcinisanja na Floridi. Nije islo. Ako se uopste plasiras, tj. dobijes mogucnost da se prijavis, dok  ispunis podugacak upitnik, umjesto sastanka za vakcinisanje dobijes poruku da nema vise raspolozivih vakcina. Sve vrijeme pratimo vijesti i  prijavljujemo se gdje god je moguce. Nista. Culi smo da je moguce primiti vakcinu, ako si u pravo vrijeme na pravom mjestu, tj. ukoliko se neko ne pojavi na vrijeme ili nikako, te vakcine se mogu dati osobama koje su tu i cekaju svoju sansu. Neki nasi poznanici su uspjeli dobiti na taj nacin. Mi smo i to probali, nije islo. Konacno prije par dana, dobismo poziv koji nam je obezbjedio registraciju i dobijanje vremena i mjesta  gdje se vakcinisati. 


Mjesto gdje se daju vakcine

Otisli smo i bili na lokaciji skoro sat ranije. Lokacija je jedan od parkova za sport i rekreaciju u susjednoj opstini. Na osnovu prica nasih poznanika koji su se vec vakcinisali ocekujemo dugacak red i cekanje. Obradovalo nas je da nema puno auta, nema reda. Polako se vozimo oznacenim stazama. Redari u narandjastim prslucima nam pokazuju gdje skrenuti, u kom pravcu ici. Nakon nekoliko minuta voznje, ukaza se prva tenda. Kao carina. Kontrola licnih karata i dokaza da imas zakazan sastank bas na tom mjestu. Registracija i ispunjavanje upitnika vezanih za zdravlje. Mi smo morali ponoviti registraciju i dobiti odredjeni Q-kod koji nismo uspjeli dobiti za vrijeme preregistracije kod kuce. Da smo ga imali, zavrsili bi brze cijeli proces. Osoblje koje radi na poligonu za cjepljenje su uglavnom volunteri. Vecinom mladi ljudi. Rade odlicno svoj posao, bez nervoze i frke, sa osmjehom.  Svaki put kad se neka faza kroz koju prolazimo zavrsi, ispisu sirokim flomasterom nesto na nasem autu. I to izgleda kao kodiranje, ali za redare,  da lakse kontrolisu protok auta i ljudi.


Oznake na autu


Vakcinu smo primili ostajuci u autu. Ubod igle se nije ni osjetio. Profesionalnost na visokom nivou. Sasa, u svom stilu, posto malo sale uvjek dobro dodje,  zahvaljuje uz izjavu  ‘Vi ste skoro kao profesionalac’ i dobija siroki osmjeh. Poslije vakcine, napisase i cetvrtu poruku na staklu. Napisase vrijeme u trenutku vakcinisanja. Mislim se sta ce im to. Onda nam pozeljese ugodan dan, dadose  karton gdje je upisano da smo dobili vakcinu i kad da se pojavimo za drugi dio. Pokazase da mozemo ici. Krenusmo polako, vozimo se vijugavim stazama po parku, a onda naidjosmo na novi stop. Stojimo i ne shvatamo zasto. Niko nista ne objasnjava , ali nas ne pustaju dalje. Sjetismo se onda da se nakon vakcine mora cekati dvadesetak minuta na poligonu da bi primili pomoc u slucaju  bilo kakve alergijske reakcije. Kad je isteklo i to vrijeme, pustise nas. 


Tim u slucaju alergije na vakcinu na
zadnjoj stanici prije izlaska s poligona

Avantura zvana prva injekcija vakcine za COVID 19 odradjena uspjesno. Koliko god je sama registracija i dobijanje vremena i mjesta za vakcinisanje  neorganizovano, sve na poligonu za vakcinisanje je organizovano odlicno. I to je misljenje ne samo moje nego  i drugih koji su isli na razlicita  mjesta za vakcinisanje.


Emira

Labels: