Dnevnik Diane Budisavljević

Nedavno sam na facebooku „naletio“ na članak o Diani Budisavljević, hrabroj ženi koja je za vrijeme drugog svjetskog rata spasla preko deset hiljada srpske djece iz logora Nezavisne Države Hrvatske. U članku se govori o nezainteresiranosti vlasti manjeg blentiteta da ovoj hrabroj ženi oda počast za sve ono što je učinila tokom svog djelovanja, ako nikako drugačije, a ono bar davanjem imena nekoj od ulica u Banjaluci, jer je ona to svojim radom zaslužila. U istom članku se spominje kako su neke banjalučke ulice nazvane po četničkim vojvodama Urošu Drenoviću i Radi Radiću, te Ravnogorskom pokretu, ali se niko nije sjetio Diane.

Ne čudi me postupak vlasti manjeg blentiteta jer su svojim djelovanjem pokazali o kakvoj se vrsti ljudi radi. Prevrtaneri su to koji bi za vlast učinili sve pa im jedna rođena Austrijanka ne može biti važnija od četničkih vojvoda jer su događaji krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća pokazali gdje su srca većine bivših nam sugrađana. Koliko god mi željeli da je drugačije, činjenica je da su četnici prirasli srcu mnogima u našem gradu (i šire), i da je tako bilo i u danima kada su mahali partijskim knjižicama i zaklinjali se Titu. „I poslije Tita Tito“ je bila prazna fraza koju su najglasnije uzvikivali upravo ti prevrtaneri, čekajući pogodan trenutak da izvuku šubare i šajkače koje su čuvali po kućama i stanovima cijelog životea Znaju to svi koji su se dočepali vlasti (ili nastoje da je se dočepaju), pa duvaju u iste trube, jer bez toga se ne mogu nadati pobjedi na izborima. Pa zar nije neki dan diplomirani mesar iz Mrčajevaca, „Titin“ pionir, SKOJ-evac, partijaš, a kasnije i Reformista, pričao kako Tito nije htio da pomogne srpskom narodu u nekom selu uz Drinu, kada su ih napale ustaše, već je pustio da ustaše završe posao. Nisam primijetio puno reakcija na tu njegovu izjavu jer se on već odavno odrekao Tita i partije u koje se nekada zaklinjao, samo to do sada nije otvoreno pokazivao.

Razgovor s redateljkom nakon projekcije filma

O dnevniku Diane Budisavljević sam čitao ranije a sticajem okolnosti sam imao priliku da vidim istoimeni film koji je ove godine proglašen najboljim filmom filmskog festivala u Puli. U Rabu, gdje smo ljetovali ove godine, na nagovor vlasnice apartmana, smo jedno veče otišli u ljetno kino da pogledamo film koji je prikazivan na Rab Film Festival-u (RFF). Nismo znali o kojem se filmu radi pa nas je informacija na plakatu koju smo ugledali u uskoj ulici u kojoj se kino nalazi, iznenadila. Nismo očekivali da bi film takve tematike bio interesantan za širu hrvatsku javnost, imajući saznanje o nemilim događajima u pojedinim gradovima Hrvatske u kojima se avet fašizma već duže vremena budi. Otoci su, kao i Istra, istina, drugačiji (u Rabu se spomenici iz drugog svjetskog rata održavaju i nisu uništeni kao u nekim drugim mjestima) ali smo se ipak iznenadili kada smo vidjeli da je lijepo ljetno kino puno.

Sudionik događaja obrađenih u filmu s redateljkom
i direktorom festivala

Još više nas je iznenadio dugački aplauz po završeku projekcije. Bio je to znak da normalnog svijeta na oni našim prostorima još uvijek ima i da sve nije izgubljeno.

Na kraju projekcije su organizatori festivala razgovarali s redateljkom filma Danom Budisavljević i s jednim starijim gospodinom, svjedokom događaja prikazanih u filmu. Bili su to ugodni razgovori o neugodnim događajima iz naše prošlosti, pokušaj da se na onim našim prostorima sačuva zrno razuma, toliko potrebno u masi događanja koji cijeli taj prostor drži zarobljen u ružnim vremeni koja narodu nisu donijela ništa dobro.

A evo i mene

Pretražujući Internet u želji da nađem više informacija o Diani Budisavljević i njenom dnevniku, naletih na video klip s filmksog festivala u Rabu. I, gle čuda! U prvom kadru ugledah meni poznatu osobu.

Tri dana u Banjaluci

Bisera i Džida kod mene

Nakon mislim skoro 40 godina i više vraćam se vozim iz Banjaluke u Sarajevo i prilog pišem u vozu.

Došla sam prije tri dana.

Razlog dolaska je posjeta prijateljici koja je došla iz Švedske. U mojoj ulici, djetinjstvo smo proveli u druženju.  Bili smo puno na ulici ali nismo bili uličari, nego dobra i fino odgojena djeca. Poštivali  smo starije i bili poslušni kad je god kome trebalo.  Sjećam se rečenice nashi roditelja: “Nemojte slučajno da mi komšija dodje na vrata da se požalli na vas”. Znalo se šta bi sljedilo iza tog. Ne znam kako je danas u ulicama. Ja kad spomenem Biseru, Zinku, Dragicu, Nadu, uvijek dodam epitet “najbolja prijateljica” jer su naše emocije jednih prema drugima bile zaista takve. Danas  smo razbacane po svijetu ali kad se sretnemo i “jednom u sto godina” to je praznik a misli prema svima što sam starija sve češće.

Relikvije iza Čajevačke zgrade

Tako je bilo u ova tri dana sa Biserom i rodicom Džidom koja se udala za našeg komšije Slavu iz “čajevačke zgrade”. Vrijeme u Banjaluci ljetno. Očišćeni kesten pred Elektro tehničkim fakultetom sladji nego ikad. Naši sati i sati su prolazili u sekundama.

Burek kod Tešnjaka (Zeleni most) kao da su ga pravile naše nane, majka a i mi same.

Ispred Čajevačke zgrade opet sirotinja pravi neke  zaloga u svom jadu i bijedi moleći od Boga pomoć. Stotinjak metara dalje od toga pored crkve u našoj ulici gradi se velelepni objekat za stanovanje “radnika” crkve . Od naroda i državnog budžeta. Nema nama u EU po mom mišljenju dok vjera vlada iznad svakoga i sviju.

Prošli Doboj  u Federaciju.

Malo, malo, sela pa džamije i pored fine kuće od imama. Ja dobra posla bez krampa i motike i prolivenog znoja.

Objekat za božje ljude

Otišla sam do Zelenog mosta koji je obnovljen i slikala Vrbas s “vidikovca” uz komentar prolaznika. Da je lijep. Odmah sam dobila odgovor od starijeg gospodina ”da se takvi mostovi u svijetu prave za tri puta manje para. Sve pokradoše.”

Voz, kao u Evropi, stajao je dvadeset godina u Sarajevu na stanici dok se ne dogovoriše ko će i kako voziti “do pola a ko od pola”. Zadnju godinu samo se mašinovodje promjene u Doboju. Povratna karta 35 KM za penzionere. Obaviještenja za sve koji dolaze avionom da znaju za ovo. Iz Sarajeva polazi svaki dan u 15 i 40 i stiže u Banjalukuu 20 i 40. U polasku iz Sarajeva voz ima WI-FI i punjač za mobitel. A u povratku iz Banjaluke ima TV iznad glave i gledaju se filmovi.

Pozdrav svima od Saime iz voza.

Crkva u mojoj ulici

Pogled na zeleni most

U daljini Studenac i obala ispod moje kuće

Vidikovac

Voz iz Banjaluke

TV u vozu

Novi Komentari i linkovi

Saima - Od svega po malo
Nostalgicar - Od svega po malo

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Četvrti (bl)entitet

Početak je devedesetih. U Hrvatskoj je rat već počeo a u Bosni se kuva. Strani emisari „traže“ riješenje da rata ne bude a Boga mole da ga ne nađu. U predstavi učustvuju i naši političari, praveći se da su i oni za to a svi znaju da su karte već podijeljene i samo se čeka ko će povući prvi potez. A naivan svijet se nada najboljem, misleći da rata u Bosni ne može biti jer smo tako izmiješani da nas niko ne može zavaditi.

Nude se razna rješenja. Jedno, o kojem se najviše razgovara, je podjela Bosne na tri (bl)entiteta: muslimaski, srpski i hrvatski. To bi, kažu, trebalo riješiti sve probleme. Svako će biti svoj na svome, nema potrebe za ratnim sjekirama koje na Balkanu rade počesto. U tim planovima niko ne spominje one koji nisu ni za kakve podjele, kojima ne smeta što se molimo različitim bogovima (iako bi on trebao biti jedan, ako je tako kako hodže, popovi i svećenici uče) ili se uopće nemolimo. Nas su zaboravili, kao da ne postojimo. Kao da nismo isto vrijedni kao oni kojima svevišnji određuje sudbinu, kunu se u njega i sve rade kako ih on upućuje.

Na istom mjestu kao i prošle godine

Sjećam se razgovora s bivšim komšijama a sada prognanicima kao što sam i sam, kada smo uveče, uz zadnje kapi rakije koje su preostale, maštali kako bi bilo lijepo kada bi se i za nas u toj našoj Bosni našao jedan (bl)entitet, četvrti, u kojem bi živjeli svi oni koje ljude dijele samo na one koji to jesu, i koji nisu. Ali, niko nas nije spominjao, nikome nismo bili važni. Već tada smo bili osuđeni na progon koji će se vrlo brzo dogoditi. U Bosni ostaše samo oni kojima je pripadnost istoj vjeri ili naciji bilo važnije od svega drugoga.

U bašti "Kantuna" u Medulinu

I bi rat. I mnogo mrtvih. I na kraju, Bosnu opet podijeliše, istina ne na tri, već na dva (bl)entiteta (treći ne postoji u knjigama ali u stvarnosti, da) i tako to traje sve od 1995.

I sada bi, tako se bar mislilo, sve trebalo biti u redu. Svako je na svome, svako bira svoga predstavnika u vlasti, svi su zaštićeni. A kako je, znaju oni koji su ostali i koji uživaju u plodovima svoga četvorogodišnjeg „rada“ koji je za posljedicu imao više od 100 hiljada mrtvih, ko zna koliko ranjenih i osakaćenih, i par miliona prognanih. (Bl)entiteti su tu, samo što nema onog četvrtog, za one kojima do rata nikada nije bilo i koji ni danas nemaju gdje da se vrate, čak i ako bi to željeli.

Duženje u "Starom ribaru" u Ližnjanu

Iako tog četvrtog  (bl)entiteta nema, jer ga svjetski i lokalni moćnici nisu planirali (niti željeli), čini mi se da ideja o njemu nije mrtva i da se, malo po malo, ostvaruje. Istra je, čini mi se, dio nekadašnje nam domovine u kojem se oni kojima nije bitno ko je ko polako okupljaju. Od kada su Kušmići i Žiške kupile apartmane u Ližnjanu, malom mjestašcu u blizini Medulina, i od kada smo tamo počeli navraćati ljeti prilikom posjeta starom kraju, primjećujemo sve veću prisutnost naših nekadašnjih sugrađana koji se odlučuju na tihi povratak u stari kraj. I biraju Istru, dio Hrvatske u kojem nacionalizam nije uhvatio korijena, kao što je to slučaj s ostalim dijelovima bivše nam domovine, i u kojoj se ne osjećaju neugodno i neprihvaćeno.

Kume

Ove godine smo se ponovo družili s Žiškama, Kušmićima, bio je tu i Sejo Višić, sreli smo se i s Perom Kolarevićem, a saznali smo za nekoliko familija koje su u procesu preseljenja ili ozbiljno razmišljaju da mirne godine života provedu na ovom lijepom poluotoku o kojem prije tridesetak godina nisu ni razmišljali. Bila su to lijepa druženja koja nam uvijek ostaju u lijepom sjećanju.

Kako sada stvari stoje, tih druženja će biti još, samo da nas zdravlje posluži. A možda će nas tamo uskoro biti više pa će se naša želja o četvrtom (bl)entitetu i ostvariti, ali bez pomoći svjetskih moćnika. I neće to biti (bl)entitet, već okruženje, sredina, u kojoj ćemo živjeti zajedno kao što smo živjeli do „demokratskih“ promjena čije posljedice još uvijek svi osjećamo.

Žiške

KUšmići

Plaža u Ližnjanu

A evo i mene

S unukama na Rabu

Ekipa na Rabu

Druga je ovo godina kako smo na Jadranu proveli desetak dana s unukama. Prošle godine je to bilo na Krku a ove na Rabu. Sin s familijom ljetnje odmore provodi na Jadranu, uglavnom na otocima. Koliko ih ima, trebat će mu godine da ih sve obiđe. A da su lijepi, tu nema dileme.

Jutarnja kavica

Smještaj smo, kao i prošle godine, našli kod istog domaćina tako da smo s unukama bili cijeli dan. A druženja bi počinjala od jutra, kada bi unuke upadale u naš apartman i odmah se penjale na galeriju na kojoj je bio smješten ležaj. Dido je morao štititi Eminu od baby sharka koju je „igrala“ Suada. Cika i smjeh su odzvanjali prostorijom, sve dok doručak nije bio na stolu. A poslije doručka se išlo na plažu, uz obaveznu pauzu za jutarnju kavicu u jednom od nekoliko kafića uz samo more.

Unuka i dido

Dane smo provodili na plaži, uglavnom u blizini lijepo uređenog auto kampa. Uz plažu je smješten restoran u čijoj su se bašti pravile pauze između kupanja. Dok smo mi stariji žeđ ubijali uglavnom hladnim pivom, curice su uživale u sladoledu. Jednom smo posjetili Rajsku plažu u Loparu, te jednu veoma lijepu divlju plažu do koje se moralo spuštati malim puteljkom kroz gusto mediteransko rasljine. Plaže na Rabu su lijepe, pješčane, more toplo, idealno za djecu. Emina gotovo nije izlazila iz vode pa je i dido morao provoditi sate hvatajući frizbi, skakati za njim kao da je mladić, zaboravljajući da se ušlo u sedamdesete. A i u vodi sam morao izigravati spasioca od baby sharka, samo što je ulogu ajkule ovaj put preuzimala nana.

Pogled na grad Rab u predvečerje

Uveče bi gotovo po pravilu odlazili u grad Rab, tipično dalmatinsko mjesto puno starina koji me je ponovo oduševilo svojom ljepotom i uređenošću. Grad je potpuno sređen, nema starina koje nisu obnovljene, s restoranima na svakom čošku. Na Rabu smo ljetovali par puta prije više od 30 godina, i tada mi je ostao u lijepom sjećanju, ali je sada još ljepši, uređenije, i naravno prepun turista iz cijelog svijeta. Domaćini se trude da privuku pažnju gostiju pa se u pojedinim dijelovima gradića održavaju razne aktivosti. Svakako moram spomenuti i veliki, lijepo uređeni park, koji je ostao netaknut u vremenima kada se na Jadranu gradi nemilice i na sve strane.

Šetnja uz mora

Desetak dana druženja s unukama je prošlo ko za tren. Dok smo mi posjetu starom kraju nastavili u Istri, one su ostale na Rabu, da uživaju u toplom moru prije povratka kući u Nizozemsku. Nanu i didu neće vidjeti vjerojatno do slijedećeg ljeta jer nas daljina, ali i obaveze, sprečavaju da se češće družimo. Na lijepe trenutke će me podsjećati fotografije od kojih sam neke izabrao za blog.

Grad Rab u pozadini

Jenda od uskih iličica u rano poslijepodne

S didom na sladoledu

Na jednoj od mnogobrojnih plaža

Večernji izlazak u grad

Predah u malom restoranu uz obalu

Od svega po malo

Nadam se da su dragi Komljenovići stigli svojoj kući u Ameriku. Ako se Co dobro odmorio nek objavi prilog, a ako nije, nek se još odmara i sredjuje utiske o lijepim susretima sa dragim ljudima.

Ja nikad nisam imala mogućnosti da dodjem u Banjaluku u julu i augustu kad dolazi naša raja iz mnogih dijalova svijeta. Meni je uvijek svaki odlazak u Banjaluku bio lijep kad sam susretala staru raju. Svaki grad čine njegovi ljudi.

Dugo slušala slušala da su neki pojedinci vršili propaganda da je ovaj blog opasan, najviše dok je bila živa naša draga Nada, a i zbog mene i Coa. Nijedan moj dolazak nije mi donio nikakvu neprijatnost, a ne znam da li je Cou u ove dvije godine! Prošle godine je dugo bio u Banjaluci zbog stomatologa a i ove je obilazio mnoga mjesta u gradu. Mislim da su kukavice i ulizice najgori tipovi koji tome doprinose.

U Sarajevu je bila uspješno organizovana GEJ parada. Obzirom da smo Vice I ja učestvovali u svim pozitivnim protestima u gradu, ja sam i sama nastavila tu tradiciju.

Šetajući u koloni prišla mi je jedna malecka djevojka noseći smotano platno i zamolila da ga raširimo. Ja sam prihvatila. Bilo je široko kao cijela ulica. Brzo su nam prišli neki Talijani, Englez i Sarajlije. Bilo je nevjerovatno kako su se ljudi odmakli cijelim putem da bi napravili mjesta da se može pročitati šta na njemu piše. Ja nisam vidjela šta piše pa sam pitala sam djevojku. Bila je Zagrepčanka i rekla da piše “Proleteri svih identiteta ujedinite se. “ Toliko je bilo slikanja i osmijeha. Ja sam samo rekla “ Dje me nadje”.

Ova fotografija je iz “ Oslobodjenja”, Frani poslala raja putem Vibera.

Ljeto je prošlo lijepo sa unucima, snahama i sinovima.

Moja draga Zoe je prvi dan kad smo svi sjeli za sto za ručak  podigla ruke sa pogledom u nebo i rekla “Hvala Vice”. To je postalo svakodnevni ritual prije ručka kao što se vjernici prekrste i pomole.

Svi obožavaju Rakovo selo . Zlatkov mladji sin

je 22.07. slavio peti  rodjendan i kad smo pitali koje ima želje rekao je “Da stalno živi u Rakovom selu i da nauči hrvatski.” Rekla sam im da puno ne tuguju jer svi ćemo umrijeti. Bitno je samo da ne prodju kroz život nego da istinski žive život kao sto smo Dida i ja radili.

Ljudi me pitaju kako sam i ja odgovaram.  Zahvaljujući našem mentalnom sklopu urna je kod mene, imam osjećaj kao da je tu i čuva me. Rekla sam djeci da kad i mene kremiranje stave nas u boks u Sarajevu i napišu “Sajma i Vice“ dovoljno, jer su nas uvijek svi tako znali i bit ćemo opet zajedno dok je svijeta.

Sad ću malo poslati fotografija iz mog novog života u kojem crpim snagu zbog naših dragih.

Nisam uopšte razmišljala da napustim ovaj blog jer i on je odraz ljepota u ovoj poplavi bljuvotina na raznim portalima.

Moji susjedi iz Lorisa u djelu zgrade koja je minirana, rat su proveli u Nirnbergu, Njemačka Ona je bila ljekar Zdenka a on elektro inžinjer Zdravko. Divni ljudi. U četvrtak idemo u Rakovo selo.

Družimo se, pričamo o svojim životima i djeci. Juče mi je rekla da se u Njemačkoj upoznala sa divnom banjalučkom porodicom i divno se družila sa Felicitas. Ma sigurna sam da to može biti naša Felicitas koja se javljala na blog i nemoguće je da postoje dvije  osobe sa istim imenom i prezimenom.

Za danas tako od svega pomalo.

Srdačni pozdravi Saima

UZ SAIMIN KOMENTAR

Kod Marinkovića na ranču

Ranč Marinkovića

Posjeta Banjaluci ne može proći bez susreta s Marinkovićima. Tako je bilo i ovaj put. Iako smo u gradu boravili samo dva dana, Jasna i Srđo su nas ugostili na svom ranču. Dan je ujutro bio oblačan ali je kasnije izašlo sunce pa smo uživali u lijepom ambijentu koji su Marinkovići stvorili svojim radom. Pali su i čevapi, i to odlični. Već ranije sam se uvjerio da su Lazini čevapi dobri, što se potvrdilo i ovaj put. Srđo se dobro ispraksao u pečenju ugošćujući mnoge koji uglavnom ljeti navraćaju u rodni grad.

Domaćin se već odavno ispraksao u
pečenju čevapa

Ovaj put smo malo popričali i o danima kada smo napuštali Banjaluku. Jasni i Srđi je to jako teško palo pa je podsjećanje izvuklo poneku suzu, na obe strane.

Rastali smo uz obećanje da se uskoro ponovo vidimo. Kada će se to desiti, teško je prognozirati. Do slijedećeg ljeta je ostalo dosta a ko zna šta će se sve do tada desiti.

Trpeza

I sunce se potrudilo da se druženje uljepša