SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, September 26, 2016

Možda ipak ima nade

Dejan i Maja
U Bosni opet ludilo. Čini mi se, kao početkom devedesetih. A nije ni čudo. Mnogo je tamo ludih, usijanih glava, počevši sa onim na vrhu. A među svima prednjači mesar iz okoline Laktaša koji misli da je pokupio svu pamet svijeta i da mu niko ništa ne može. Međutim, nedavna historija nas uči da sve i nije baš onako kako on misli. Bili smo svjedoci nekolicine koji su provocirali, mislili da su najpametniji i najjači pa na kraju završiše na smetljištu historije. Mile je to, čini mi se, zaboravio pa prkosi svima. Gotovo da bih bio spreman da se okladim da će i s njim biti isto, samo je pitanje vremena. Živi bili pa vidjeli.

S Majom i Dejanom
Nije Mile jedini koji je zaboravio šta se dešavalo prije dvadeset i kusur godina. Ako je suditi po komentarima na pojedinim portalima, ludih ne manjka, na sve strane. A dovoljna je samo mala iskra pa da Bosna plane. Znamo to jer smo bili svjedoci. Nažalost.

Iako je u manjem blentitetu broj onih zadojenih nacionalizmom i mržnjom prema drugima popriličan, prilikom zadnje posjete rodnom gradu sam proveo nekoliko sati s mlađim bračnim parom koji daje nade da sve nije crno kako se na prvi pogled čini. Naime, jedno popodne sam proveo u svom bivšem stanu u društvu sadašnjih vlasnika, mladog bračnog para Maje i Dejana.

Pogled prema kuhinji koja je nakon adaptacije
spojena s dnevnim boravkom
Dejana sam upoznao prije ove zadnje posjete samo par dana prije povrtaka kući u USA. Došao sam, između ostalog, s namjerom da stan prodam jer smo zaključili da ne postoje ni najmanja šansa da bi se u njega mogli vratiti. Grad je od početka devedesetih postao centar srpskog nacionalizma, većina nesrpskog stanovništva je iz njega protjerana tokom rata a etničko čišćenje je nastavljeno i kasnije. Većina protjeranih Hrvata se odlučila za ostanak u Hrvatskoj a veliki broj muslimana je svoje stanove ili zamijenio za Sarajevo ili je tamo kupila drugi stan kako bi bili sa „svojima“. Tako je Banjaluka ostala gotovo „čista“ a za nas, mješane, mjesta nije bilo ni u drugim gradovima Bosne i Hercegovine a ponajmanje u Banjaluci. Naša djeca su otišla svojim putem, gradeći svoje živote daleko od grada iz kojeg su istjerana. Tako je jedino logično rješenje bilo prodaja stana kako bi se s liste obaveza pobrisala bar jedna obaveza o kojoj je trebalo brinuti.

Lijepo adaptirana banja
Stan sam dva dana prije polaska za USA prodao Dejanu, čak za manje od njegove stvarne vrijednosti jer mi par hiljada KM-ova više nije značilo puno. Dejan je bio sretan što je relativno jeftino došao do stana u istom ulazu u kojem se skrasio njegov rođak a ja sam jednu brigu skinuo s vrata. Dejan mi se, pri našem kratkom susretu, učinio kao veoma pametan, mlad čovjek, koji se bori da preživi u teškim vremenima u kojima pametnoj osobi nije lako.

Kada mi je posrednik prodaje stana Rada rekla da nas Maja i Dejan zovu da ih posjetimo u stanu koji su prije useljenja adaptirali, pristao sam, planirajući da ću kod njih ostati možda pola sata. Međutim, naša posjeta se oduljila i sa Majom i Dejanom sam ostao skoro tri sata, zadovoljan što sam upoznao dvoje mladih, pametnih, poštenih ljudi koje virus nacionalizma nije zatrovao kao što se to desilo s većinom stanovnika današnje mlade Banjaluke. Dejan je zaposlen, voli svoj posao i relativno je zadovoljan svojim položajem, mada u uvjetima u kojima živi i radi nema mjesta za dalje napredovanje. Maja, pored završenog fakulteta, već duže vremena ne radi tako da im nije lako plaćati kredit za kupovinu stana, sve obaveze, i imati dovoljno novaca za normalan život. Iako im nije lako, optimizam ih još uvijek drži i nadaju se boljim vremenima.

Rada s domaćinima
Primili su me lijepo, počastili domaćim specijalitetima, domaćom rakijom, a na kraju sam se zasladio kolačima koje je Maja napravila. Stan su adaptirali i ukusno namjestili tako da ni ne liči na onaj iz kojeg smo morali otići. Iako su me za stan vezale mnoge uspomene, nije mi bilo žao što više nije naš. Čak sam osjećao zadovoljstvo što je naša nesreća pomogla drugima da ostvare svoj san, ma kako to izgledalo neobično. Već odavno sam shvatio da u Bosni, ovoj današnjoj, za nas nema mjesta jer nismo „ničiji“. U to sam se uvjerio mnogo puta i uvjeravam se i sada jer one Bosne u kojoj sam rođen i u kojoj sam odrastao, više nema. Kazuje to i etnička struktura njenih gradova a i ovaj zadnji popis u kojem se teško nalazim. U gotovo etnički čistoj Federaciji, i nešto manje etnički čistoj Republici Srpskoj, među 97% vjernika (od kojih je većina to postala od početka devedesetih), za nas nema mjesta. Očigledno je da se nismo uspjeli „prilagoditi“ novonastaloj situaciji pa je zbog toga red da svoju starost provedemo negdje drugdje gdje nam neće svakodnevno brojiti krvna zrnca. 

A Maji i Dejanu želim puno sreće u životu u nadi da su oni dio jedne bolje budućnosti koja će, valjda jednom, stići i u stari kraj. Jer bez pametnih mladih ljudi neopterećenih nacionalizmom i religijom, koji razmišljaju svojom glavom, budućnosti za naše rodne krajeve nema. U to sam siguran 

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI


Tarcisio Cavardini - In memoriam - Tomislav Dugonjic

Aretej - Crtice iz Banjaluke
Saima - Crtice iz Banjaluke


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Sunday, September 25, 2016

Kod Džindića

Jutarnja kavica uz prozor okrenut bazenu
Florida je jedna od saveznih država USA u kojoj živi veliki broj američkih penzionera. Razloga za to ima više a dva najznačajnija su niži troškovi života i toplo vrijeme bez zima i snijega. Nije neuobičajeno da oni stariji Amerikanci s boljim primanjima imaju dva prebivališta: jedno, tamo gdje su dočekali penziju i gdje žive tokom ljetnjih mjeseci, i drugo, u Floridi, gdje provode zimu.

U Floridi su se, po odlasku u penziju, skrasili i naši prijatelji Džindići. Naša avantura posjete Machu Picchu-u je bila dobra prilika da ih posjetimo. Avion za Peru je letio iz Miami-ja pa smo to iskoristili da provedeno par dana s Emirom i Sašom prije puta i nakon povratka s najveće avature u mom životu.

Džindići su nas dočekali na aerodromu u Forth Lauderdale-u i nakon 20-tak milja ugodne vožnje smo se našli u njihovom apartmanu u Del Ray Beach.

Prekrasan zalazak sunca
Lijepo, s puno ukusa, su Džindići uredili svoj apartman u naselju u kojoj žive oni koji su preko svojih pleća prebacili 55 godina života. Apartman je na prvom spratu, u neposrednoj blizini bazena naselja koji pomaže da se velike vrućine tokom ljetnjih mjeseci lakše podnose. Imali smo priliku da se brčkamo u njemu jedno poslijepodne u ugodnom društvu stanara naselja kojima nova lice dobro dođu da malo promijene teme razgovora. Mi smo im bili posebno interesantni zbog našeg puta u Peru. Razvezla se priča o Inkama, drevnim civilizacijama Južne Amerike, eventualnim posjetiocima iz svemira i mnogim drugim temama vezanim za tu zanimljivu zemlju. Mi muški smo se, naravno, dotakli i američkog fudbala jer su stanari naselja u njega stigli iz različitih krajeva USA i svako ima svoj klub za koji navija. Ja sam se, s pravom, pravio važan jer moji Steelersi imaju najviše titula prvaka Amerike (i svijeta, kako to Amerikaci vole reči).

To prvo veče smo prošetali lijepo uređenim naseljem uz prekrasan zalazak sunca.

Saša u svom elementu
Slijedeći dan smo proveli par sati na plaži do koje nam je trebalo 10-tak minuta vožnje autom. Plaža je ogromna, beskonačna, kao što su, uostalom, i sve plaže na istočnoj obali Amerike. Velika je to razlika u odnosu na plaže na Jadranu ali svaka od njih ima svoje draži. Na plaži, zbog njene veličine, nikada nema gužve. Suncobran je obavezan ako čovjek ne želi da izgori na jakom suncu. Na pojedinim mjestima omladina igra odbojke u pjesku a mnogi šetaju uz samu vodu, hodajući miljama u jednom ili drugom smjeru.

Emira i Saša su se pobrinuli da nas održe u dobroj kondiciji svojom kuhinjom, s tim da je Saša zadužen za mljevenje kave na onaj naš, bosanski, način. Vidim da se u tome dobro ispraksao i da bi lako mogao naći part-time posao u nekoj boljoj kavani.

Beskraja plaža koja se na sjever proteže do Jacksonville-a
Džindići su nas nakon kratke posjete odbacili na aerodrom a onda su nas, sedam dana kasnije, ponovo ugostili, prije našeg povratka u Pittsburgh. Ja sam, nažalost, s puta došao bolestan tako da sam prvo veče i cijeli slijedeći dan proveo u krevetu. Izgleda da sam platio danak prevelikim naporima i velikim nadmorskim visinama koje su nas dočekale u Peruu. Tek na dan našeg povratka kući sam smogao snage da s domaćinima odemo na odličan ručak u jedan grčki restoran u komšiluku naših domaćina.

I pored zdravstvenih problema po povrtaku, posjeta Džindićima mi je ostala u lijepom sjećanju. Bilo je to lijepo druženje s prijateljima s kojima nikada ne može biti dosadno. Ako bude zdravlja, ovakvih posjeta će biti i ubuduće. Emira i Saša su na jugu Amerike stvorili jedan lijep i prijatan kutak u kojem se čovjek lijepo osjeća.

Iako kameru nisam koristio puno, odabrao sam par snimaka za blog, tek toliko da potkrijepim napisano.

Još malo ljepote u predvečerje

I mjesec je izišao

Domaćini me čekaju ispred apartmana

Plaža prema jugu



Labels:

Wednesday, September 21, 2016

Crtice iz Banjaluke

Ferhadija u punom sjaju
Poslije malo duže pauze, evo me, tu sam, da nastavim tamo gdje sam stao. Konačno u svom backyardu, dok zrake punog mjeseca probijaju kroz krošnju komšijskog mapla, uzimam laptop u ruke da na papir bacim sjećanja na događaje u zadnjih par mjeseci.

Još nakon povratka iz starog kraja nakupilo se priloga za nedelju-dvije ali nije bilo vremena da ih pripremim. S puta sam se vratio ne baš najboljeg zdravlja. Trebalo je obići doktore, posebno zbog davno planiranog puta u Peru. A i za put je trebalo pripremiti dosta toga jer nije to uobičajena posjeta Evropi već mala avantura. Čekalo me je puno hodanja, Ande i velike visine a to nije baš lako za osobu koja se približila sedamdesetoj. Tako evo tek sada imam vremena da svoja sjećanja i razmišljanja zabilježim za one koje bi to moglo zanimati.

Banjaluku sam napustio 24. jula ali mi se u mozgu urezalo mnogo toga o čemu sam kasnije često razmišljao. Danas ću malo o gradu i njegovim stanovnicima koje sam sretao šetajući njegovim ulicama i bulevarima.

Grad je narastao, na mnogim praznim ledinama su nikli novi stambeni i poslovni objetki, otvoreni su veliki tržišni centri, trgovine pune robe, restorana svih vrsta i za svačiji ukus ima na sve strane, život buja. Lokali su puni po cijeli dan, sjedi se i ubija vrijeme kao u najbolja vremena a stalno čujem kako je kriza, kako je nezaposlenost više od 40%, kako će svakog trenutka sve kolapsirati. Gledajući prolaznike, posebno mlade, ne može se steći taj osjećaj. Veseli su, grad ih je pun, posebno uveče, kada zauzmu sva slobodna mjesta u baštma mnogobrojnih restorana. Istina, ne pije se puno. Kava, sok, poneko pivo. Ono malo para što se dobije od roditelja se razvlači cijelu veče jer se kući ne ide rano. Večeri su tople, nikome se ne ide na spavanje.

Oni stariji su, čini mi se zabrinuti, ako je suditi po njihovim licima. Posebno se to da primijetiti na tržnici gdje je robe puno a kupaca malo. Paprika, paradaja, krompira,grožđa, banana, šljiva i drogog povrća i voća u izobilju, odličnog kvaliteta ali se slabo prodaje. Nema se para. Srce me zaboli kada se prisjetim kako je kod mene, u novoj domovini, to prava rijetkost i kako se sve brzo proda na rijetkim farmers marketima a ovdje prvoklasni proizvodi polako trunu čekajući neka bolja vremena. A ona neće skoro, ako je suditi po posljednjim događajima. Jer narod se još uvijek hrani nacionalizmom i čini mi se da mu je to dovoljno za svakodnevni život.

Po gradu su, pored novih objekata, nikli novi spomenici i spomen ploče. Ima ih svagdje, i gdje im je mjesto i gdje nije. Većina ih je podignuta poginulim borcima „odbrambeno-otadžbinskog“ rata. Koliko god je kovanica „odbrambeno-otadžbinski“ neuspješni pokušaj da se prljavi rat, agresija, ratni zločini i etničko čišćenje zamotaju u celofan kako bi lijepo zvučalo za primitivan svijet i neke buduće generacije koje će se nastaviti hraniti na mitovima i lažima, toliko su novi spomenici pravo ruglo grada, njegovih ustanova, dodatna mrlja na njegov ionako srozani ugled. Jedan, onaj ispred zgrade Čajavečkog dispanzera sam još ranije vidio, a ovaj put sam zapazio onaj ispred društvenog doma u Mejdanu, smješten u blizini ulaza, ispred klupa na kojima se odmara „radnička klasa“. Prema izgledu, mjesto mu je na groblju a valjda je tu da se narod stalno podsjeća na rat, čak i u trenucima odmora.

Slična je situacija i sa spomenikom umrlim bebama, još jednoj velikoj prevari koja se protura kao „strašan zločin“ neprijatelja. Ne sporim da su bebe umrle ali svima je znano da su žrtvovane zbog ratne propagande koja je koristila sva moguća sredstva da bi ubijedila narod da se mora dići protiv svojih dojučerašnjih komšija, radnih kolega, poznanika i prijatelja. Spomenik su natakli u malom parkiću ispred stare željezničke stanice, u blizini pošte, desno od puta koji je nekada vodio u restoran Lovac. Ne bih ga ni primijetio da mi ga neko ne pokaza. Ne znam ko je autor tog „umjetničkog“ djela ali je svakome sa i malo ukusa jasno da tu od umjetnika nema i u. Svako se, čini mi se, u onim našim krajevima danas naziva umjetnikom. Nije ni čudo kada se zna ko je onaj koji se za sve pita i o svemu odlučuje. Ne bi me iznenadilo da je dotični sam izabrao „najbolji“ rad jer je upravo njegovog intelektualnog i kulturnog nivoa.

Nije bolja situacijani ni sa mnogobrojnim spomen pločama po ustanovama i radnim organizacijama (onim koje su nekada postojale). Čini mi se da one predstavljaju nadgrobne spomenike za vremena kada se radilo, proizvodilo, stvaralo nove vrijednosti jer zadnjih godina malo ko radi a ništa se ne proizvodi. Ali se zato nakotilo administracije za nekoliko država a običnom svijetu milina pa jedva diše.

Ferhadija je, kao što svi znamo, obnovljena i svečano otvorena na godišnjicu njenog rušenja. Primjećujem da je ljepša nego što je bila. U njenom dvorištu sam često primijetio posjetioce, da li turiste ili vjernike, ne znam. A vjernika ima, nije da ih nema. Čak sam primijetio da se ljudi krste kada prolaze pored mnogobrojnih pravoslavnih bogomolja koje strče na sve strane. Čak i u autobusu! A ne bi me to trebalo čuditi jer se po posljednjem popisu  čak 97% popisanih izjasnilo kao vjernici. Gdje nestadoše oni silni komunisti i nevjernici, pitam se. Na um mi pade stih iz Kemine pjesme „laž, sve je bila laž...“, samo ne znam na koja se vremena odnosi. Ona nekad, ili ova sad?

Kao i nekada, Banjaluka je puno lijepih djevojaka. Nose se uske farmerke i hlače, kratke haljine, šorcevi. Čini mi se da su više nego ljepotice iz našeg doba. Mora da je to uticaj gena nasljeđenih od roditelja koji su u Banjaluku stigli iz vrleti Dalmatinske Zagore, Like i Korduna, a nije malo ni onih od Drvara, Grahova, Glamoča i ostalih mjesta jugozapadne Bosne.

Mladići su, suprotno djevojkama, neugledni, nekako seljasti. Čini mi se da nisam primijetio niti jednoga koji bi me podsjetio na nekadašnje naše momke. Možda sam subjektivan ali face su im drugačije, bezizražajne. Dok smo mi nekada ganjali frizure, puštali kose da nam narastu kako bi izigravali Beatlese, danas je važno igledati opasno, a uz to obrijana glava odlično prostaje.

Za dvadesetak dana koje sam proveo u rodnom gradu nešto mi se posebno urezalo u sjećanje. Govor. Naglasak. Jezik kojim govore njegovi novi stanovnici. Meni nepoznat i neobičan. Nije to govor koji se nekada razlijegao našim gradom, onaj na koji smo bili posebno ponosni. Često smo znali reći kako mi, Banjalučani, govorimo gotovo čistim književnim jezikom. Jezikom koji se mogao čuti na televiziji kada bi spiker ili spikerica čitali vijesti. Ne, nije to više onaj naš banjalučki govor. Ovaj novi je stigao ko zna odakle i čini mi se da je on promijenio Banjaluku više od bilo čega. Tu je, uhvatio je korijenje i niko ga više neće moći isčupati. Nas, koji smo nekada šetali gradom je sve manje a naši nasljednici Banjaluku u većini slučaja vide samo kao još jedno mjesto koje treba posjetiti . Kada na put bez povratka ode posljednji stari Banjalučanin, ona koje se sjećamo će zauvijek nestati . A taj trenutak se sve više približava.

Tuesday, September 20, 2016

Bez naslova, opet!

Ugao zgrade gdje je nekada bila prodavnica Gvožđar
nastavak zgrade na mjestu kuće Fadila Bojića
Evo me konačno u Sarajevu. Normalan kućni internet. Koristi ga do mile volje, bez smetnji i bez prekida usred korištenja zbog čega se mora u Šibenik. A desi se i nakon kraja radnog vremena. . Nema nikakve potrebe za fiksnim telefonom za period u kojem smo tamo.
Pogled na Natašinu zgradu

Od 21-og juna do 25-tog augusta bilo nas je više u fazama. Brat sa ženom i djeca sa svojim porodicama. Ljeto je bilo vrelo, kao i svjetska dešavanja: ratovi, izbjeglice, poplave, potresi, saobraćajne nesreće, orkani, politička situacija u Hrvatskoj (prisustvo svadjama djece i roditelja oko ustaša i partizana), i vrlo bitno, naše godine. Sve je usporenije, sve više prija mir i tišina, sve manje potreba za odlaskom na more. Gužve na plažama nikad veće. Pored najbolje želje nismo mogli cjeli dan provoditi vrijeme na plaži sa unucima i djecom.

Sjećam se izreka stariji ljudi iz djetinjstva kad bi rekli:
Suprotni dio Natašine zgrade s prozorima
novog potkrovlja
"da je starost najveća sramota, ne možeš je sakriti". 


Tako mi je Natašin  prilog i obadvije pjesme, njena improvizacija i Tinov orginal, pokazao svu realnost godina koje se nakupe. Sedamdesete se bliže, životnog iskustva previše, a nova vremena melju. Kad sretnem mlađe ljude koji rade i u Banjaluci i u Sarajevu i pitam ih kako su. Odgovor je sličan "U mašini smo".

Sa radošću sam čitala Milanove priloge iz Banjaluke, gledala slike, povećavale, prepoznavala neke face i radovala se što je sreo poznatih ljudi. Ljeto, pa je u gradu dosta starih stanovnika koji mu se vraćaju pa makar i nakratko. Onda grad oživi, dobije neki stari štih, jer definitivno grad čine ljudi. Čula sam se sa snahom i saznala da je i Merso, koji se javlja na blog, u Banjaluci. Kasno sam saznala dan prije povratka u Sarajevo.
Oboreni smokvići visine oko 50-tak metara

Kad sam ja bila u Banjaluci, slikala sam zgradu u kojoj je živjela Nataša. Imala je veliko potkrovlje  koje je neko dobio od stanara da se popravi i zgrada. Niko ne zna prave podatke, niti ko je vlasnik ali vjerovatno je u toj velikoj kvadraturi napravljeno nešto moderno i ekskluzivno.

Pošto mi još uvijek raspoloženje čine razni dogadjaji i protekli gubitci dragih osoba, moja koncentracija je smanjena i inspiracija  da pišem smanjena onda kad uspijem, naslov je adekvatan .

Jedno veče u Šibeniku smo imali orkansku oluju. Nezapamćenu. U našem dvorištu su bila dva stabla smokvica. Drvo koje služi samo za hlad, a lišće mu jednu stranu ima oporu kao šmirgl papir . Vice kaže da su žene s njim prale sudje . Nešto kao prirodna "skočbrajt spužva".
Kad sam došla prije 46 godina već su bila tamo. I njihovoj starosti nestalo je snage.

U prilogu šaljem i nekoliko slika za ovaj tekst.

Pozdravljam sve koji su u bilo kakvoj bliskosti sa ovim blogom. 

Saima

Isti prizor s druge strane

Raščišćeno i čeka sadnju nekog lijepog voća

Labels:

Wednesday, August 31, 2016

Pjesma "odlazećih" ljudi

Čitajući ove zadnje priloge i prisjećajući se s tugom roditelja, rođaka, prijatelja, radnih kolega, poznanika, vršnjaka, koji više nisu među nama, razmišljam i o nama, koji ćemo im se jednog dana pridružiti.

Kada? Srećom ne znamo!

Godine prolaze, mnogo brže nego bismo htjeli, starost se približava, s njome bolest, nemoć i samoća.
Gledam to svakodnevno, gledajući svoju majku, koja je ovih dana u krugu obitelji proslavila 90. rođendan. Prijatelja više nema!
Jedna je od rijetkih, koja ima punu pažnju djece i unuka, ali bolest, nemoć i samoću nitko i ništa ne može spriječiti.
Takva nam je sudbina!

Slušajući prošli mjesec radio prilog o Tinu Ujeviću i stihove njegove pjesme «Svakidašnja jadikovka» doživjela sam ju bliskom, iako u njoj pjesnik  govori o sebi u svojim mladim, boemskim, burnim ali usamljenim godinama, potpuno različitim mojim dosadašnjima.

Pjesmu sam uvijek voljela, osjetila sam potrebu da ju napišem upravo ovakvu kakvu sam ju sada sebi interpretirala, koristeći njegove poznate stihove uz moju manju ali bitnu izmjenu.

Šaljem ju i vama, ne da potonemo u onome o čemu pjesma govori, već potićemo sebe da osvijestimo i uživamo u svakom lijepom trenutku.
Moramo!
Mnogo ih je manje pred nama nego ih je za nama.
Možemo i mijenjati, sebe, ako ne možemo druge!



PJESMA «ODLAZEĆIH» LJUDI

Kako je teško biti slab,
Kako je teško biti sam,
I biti još mlad, a biti star!

I biti slab i nemoćan,
I sam i bolestan,
I nemiran i očajan.

Bez sjaja zvijezda udesa
Što sijaše nad kolijevkom
S dugama i varkama.

I sjećati se mladosti i ljubavi,
I pobjeda i lovora i darova.

A kosti su sad umorne
I duša mu je žalosna,
I nigdje plamena na rukama.

I sam samcat putuje,
Pod zatvorenom plaveti,
Pred zamračenom pučinom,

I komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša.

Na kraju puta je svoga!
I moćna riječ mu treba,
I ljubav i utjeha.

Jer mu je teško biti slab,
Jer mu je teško biti sam,
No teško je, najteže biti još mlad,

A biti star!



Pozdrav svima.

Nataša

Labels:

Tuesday, August 30, 2016

Ponovo u Domu kulture

Prag Doma kulture nisam prešao još od onog dana kada je u njemu održana osnivačka skupština Reformista početkom devedesetih. Tada sam posljednji put bio u velikoj sali koja će za mene uvijek biti mjesto gdje sam proveo nekoliko najljepših godina moje mladosti. Bilo je to vrijeme kada sam kao član grupe Pro at Contra zabavljao banjalučku mladež, dijeleći pozornicu sa Sandrom Kulier, Nadom Barudžijom, Zlatkom Bašićem – Cajom i grupom izvanrednih muzičara koji su ostavili neizbrisiv trag na banjalučkoj muzičkoj sceni.

Jedan od muzičara s kojim sam imao čast raditi je bio i Muhamed – Braco Skopljak, još jedan naš sugrađanin koji je istrgnut iz svog zavičaja, da bi se skrasio u USA, u Louisvilleu, država Kentucky. I u novoj domovini Braco je nastavio raditi ono što najbolje zna: igrati se tipkama klavira, stvarajući zvuke koje mnogima uljepšavaju život.

Braco je, sticajem okolnosti, bio član sastava s
kojim sam završio svoju „pjevačku karijeru“. Svirali smo u baru hotela Palas, šest dana u sedmici, odmarajući se samo ponedeljkom. A bila je to grupa vrhunskih muzičara: Zvonko Rolih – Malac, solo gitara, Petar Skočibučić – Ćisko, bas gitara, Braco Skopljak, orgulje i Haško Čelebić , bubnjevi. Bio sam apsolvent na Elektrotehničkom fakultetu već nekoliko godina a svakodnevne svirke do ranih sati nisu ostavljale vremena za učene. Zarađivalo se dobro, imalo se para, živjelo se s roditeljima, nije bilo problema. Meni je bio ostao još samo jedan ispit do diplome i nisam o tome puno brinuo. Međutim, u jednom trenutku sam prelomio. Muzici sam zauvijek rekao zbogom, položio posljednji ispit, diplomirao i zaposlio se ali sam ostao u dobrim odnosima sa svim muzičarima iz tog doba sve do današnjih dana.

Bracu sam, nakon što sam prestao pjevati u baru, sretao često jer su nam se putevi ukrštali a zadnji naš susret prije izlaska iz grada se desio na ulici ispred kina Kozare. Ja sam već imao kartu za izbjeglički autobus jer sam bio svjestan da je Banjaluka zauvijek izgubljena, da su grmalji preuzeli vlast u svoje ruke, da treba sačuvati živu glavu na ramenu i spasiti familiju, i da će je većina „nepodobnnih" morati napustiti. Tako je i bilo. Međutim, tih dana Braco je još uvijek bio optimista. Nadao se da će se situacija preokrenuti, da ludilo neće prevladati.

„Ja ne idem dok me ne natovare na kamion“ rekao mi je kada smo se pozdravljali.

I gotovo da je bilo tako. Grad je napustio onda kada su ga napustili oni najhrabriji, izazivajući sudbinu do zadnjeg časa.

I konačno, 14. jula 2016. godine s grupom prijatelja ponovo ulazim u veliku salu Doma kulture u kojoj se to veče okupilo sve ono što je činilo nekadašnju Banjaluku. Svi su oni došli da čuju i pozdrave svog sugrađanina Bracu Skopljaka koji je to veče na njihovu radost pripremio muzički recital pod nazivom „Three pianos, one accordion“. Skupio je Braco za tu priliku odličnu ekipu. Iz USA je doveo svoju učenicu i suradnicu, inače Kubanku, Gabrielu Castillo, iz Tuzle je stigla Bracina unuka Sarah Skopljak, a ekupu je pojačao mladi umjetnik iz Bihaća, Sanel Selimović,

Moje društvo se smjestilo negdje u sredini sale u kojoj su nekada mladi Banjalučani pokazivali svoje plesne vještine. S moje desne strane se smjestilo veselo društvo: Mujo, Pola i Saša, a iza mene Marija, Petak, Omer, Eko i Doda. U redu ispred mene je bio Faruk, a u sali sam primijetio dosta poznate raje koju nisam vidio godinama.

Braco i ekipa su oduševili svojom svirkom. Bio je to koncert na vrhunskom umjetničkom nivou, na zadovoljstvo svih prisutnih. Nakon svake numere salom je odjekivao dugotrajan pljesak a šlag na kolač je stavila Gabriela koja je za kraj otpjevala jednu pjesmu na iznađenje svih prisutnih.

Po završetku proigrama, dok su umjetnici otpozdravljali publici i dok su se oko njih okupili mnogi da ih pozdrave i da im lično čestitaju, otšetao sam u predvorje dvorane gdje sam sreo neke od meni dragih lica koje nisam vidio godinama. Braci nisam htio smetati i gurati se da mu čestitam na vrhunskoj svirci jer smo se par dana ranije ispričali u bašti hotela Palas gdje se iznenada pojavio tridesetak minuta pošto je stigao u rodni grad. Prisjetili smo se lijepih muzičkih dana i nekadašnjih zajedničkih prijatelja, od kojih neki nisu više među nama, nekadašnje Banjaluke. Pričao mi je Braco o svom životu u Louisvilleu, o svom muzičkom studiju u kojoj obučava mlade ali i stvara originalna djela, o svojim planovima. Osjeti se da je pun energije i da ne namjerava da ode u mirovinu iako je to odavno zaslužio. Planira da u Banjaluku dolazi češće i, ako je suditi po onome što mi je govorio, Banjaluka će imati još prilike da uživa u njegovoj svirci.

Ja sam se kući vratio nakon dvije sedmice a Braco je u starom kraju ostao duže, koristeći priliku da se svakodnevno druži s nekadašnjim prijateljima. Da li će nam se putevi ponovo ukrstiti, ko zna. Zbog toga sam sretan što sam ove godine stigao u rodni grad upravo u vrijeme kada i Braco i što sam imao sreće da uživam u vrhunskoj svirci njega i njegove kompanije. A ako Braco svoje obećanje održi, toplo preporučujem svim onima koji nisu bili u prilici da 14. jula navrate u Dom kulture, da to učine onih večeri kada u njemu ponovo zasvira legenda nekadašnje banjalučke muzičke scene. Garantiram da se nećete pokajati.






Monday, August 29, 2016

Tužni august





Svaki dan stižu tužne vijesti da nas je neko napustio.

Prije godinu dana napustila nas je Nada Štefanac a prije dvije godine, opet u augustu, ispratili smo Miru Štefanca na vječni počinak.

24. augusta ispratila sam svoju dugogodišnji prijateljicu, cimericu iz školskih dana, kojoj sam bila i vjenčana kuma. Izgubila je bitku sa teškom bolešću nakon godinu i pol dana liječenja.

Tužna sam i svoju tugu dijelim sa vama dragi blogeri.

Neka počivaju u miru.


Enisa

Labels: