SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, January 23, 2019

Novi Komentari i linkovi


Izet - Isprani mozak američki

Emira i Saša - In memoriam - Savić Mladen
Saima - In memoriam - Savić Mladen

Tuesday, January 22, 2019

Isprani mozak američki


Ove godine će se navršiti punih 26 godina kako smo s par torbi napustili rodni grad sretni da su nam tadašnje vlasti dozvolile da se “odselimo” u Hrvatsku, ostavljajući gotovo sve što smo stvarali godinama onima koji su se potrudili da nam život u gradu učine nemogućim i na taj način natjeraju nas da se “dobrovoljno” iselimo. Za nas je to bila sudbonosna odluka kojom smo svjesno kidali veze s rodnim krajem, roditeljima i prijateljima, bojeći se za svoje živote i živote svoje djece, znajući da se vjerojatno nećemo nikada vratiti na ulice na kojima smo se rodili i odrasli. I uz to, bili smo sretni jer u mnogim dijelovima Bosne I Hercegovine neki nisu imali tu šansu.

Ove godine će se navršiti i punih 25 godina kako smo se skrasili u USA, toj zemlji za koji njeni građani vjeruju da je najbolja zemlja na svijetu, iako mnogi koji su silom prilika stigli u nju ne dijele to mišljenje. Posebno to vrijede za naš svijet koji je živio u društvu i vremenima gdje trka za materijalnim dobrima kod većine nije bila prioritet i gdje svaki dan nije predstavljao borbu sa svime i svačime, čak i u godinama kada se upliva u, tako bi trebalo biti, mirne penzionerske vode.

I evo me već skoro 25 godina kako živim u toj USA a mozak mi je ostao onaj isti, bosanski, praveći gotovo svakodnevno paralele s onim životom prije i ovim poslije “odlaska” iz rodnog grada.

Ovog priloga ne bi bilo da mi jedan telefonski poziv ponovo ne otvori rane otvorene početkom devedesetih a djelomično zarasle u novoj sredini koja svojom dinamikom i načinom života ne ostavlja čovjeku puno vremena za razmišljanje. I nije samo telefonski poziv razlog za ovo što pišem već i nekoliko nedavni događaji u rodnom gradu, od kojih neki privlače pažnju i svjetskih medija i ponovo bacaju ružnu sliku na grad koji se svim silama trudi da se predstavi u lijepom svjetlu, gurajući u čošak ružnu historiju i događaje koje su ga za sva vremena stavile na crnu listu ljudskog stradanja.

Kastelov ćošak, 25. decembar 2018.
Naime, u gradu već mjesecima traju mirni protesti dijela građana okupljenih oko grupe Pravda za Davida koja se bori da se sazna istina o smrti jednog mladića i da se eventualne ubice, ako se tako utvrdi, privedu licu pravde. Za svog boravka u gradu sam nekoliko puta zastajao kod grupe građana koji su se okupljali na Kastelovom čošku, mirno protestvujući protiv vlasti koja je, ako je suditi po detajima koji su poznati javnosti, umiješana u sve što se događalo prije, za vrijeme i poslije smrti nesretnog mladića. I bilo je tako sve do 25. decembra, na katolički Božić, kada je vlast odlučila da proteste razbije a glavne aktere pohapsi kao osobe koje uznemiravaju ostale građane, ometaju normalan život i odašilju lošu sliku o gradu u koji dolaze “mnogi turisti”, privučeni, valjda, uklanjanjem svega onoga što je podsjećalo na one koji su u njemu nekada živjeli, te čistim (jednonacionalnim) zrakom, temeljito očišćenim devedesetih od onih koji su ga svojim postojanjem zagađivali. Jer grad s izbrisanom (i krivotvorenom) historijom, okovan u nove zgrade kakve se mogu naći u svakom gradu svijeta, nema drugog mamca koji bi privukao znatiželjnika iz svijeta: samo izbrisanu historiju i “čist zrak” koji udišu oni koji su u njemu ostali i oni koji su se u njega doselili iz “zagađenih” vukojebina okoline i šire.

Tog 25. decembra je ulice grada okupirala policija, na trgu i oko mjesta gdje su se protestanti kretali dovedene “kornjače”, specijalne policijske snage naoružane automatima, s maskama na licima (kako bi im se sakrio identitet da se ne bi znalo ko mlati narod), te oklopna vozila za razbijanje protesta, podsjećajući na scene iz filmova za koje smo nekada vjerovali da se događaju samo negdje daleko od grada u kojoj smo nekada živjeli.

Nenad Stevandić, nekadašnji komandir crvenih beretki
koje su dijelile "pravdu" početkom devedesetih
u gradu i okolini, poštujući institucije sistema
Ta demostracija sile me nije iznenadila bijući svjedokom događaja početkom devedesetih da ne bi izjava zvaničnika koji su lili suze nad imidžom grada koju su demostranti uprljali. Niko od njih ne spomenu da je imidž grada davno uprljan, čak i krvlju nevino ubijanih u pohodima paravojnih formacija koje su pod okriljem policijskog sata dijelile “pravdu”, slično kao što to sadašnja vlast čini ali ovaj put nad svojim narodom.

I ne bi me te izjave o imidžu grada toliko nervirale da ne bi izjave nekadašnjeg predvodnika snaga koje su grad čistile od “ostalih”, i sadašnjeg potpredsjednika skupštine manjeg blentiteta, doktora Nenada Stevandića (jadni su oni koje on liječi), koji se poziva na institucije sistema. Onaj isti, koji je predvodio paravojne snage u njihovim nedjelima nad dijelom mirnih građana Banjaluke koji ničim nisu narušavale javni red i mir, sada govori o institucijama, vjerojatno bojeći se da bi i njegova guzica sada mogla platiti dug koji je pravio početkom devedesetih, istina, ovaj put od “svojih” jer oni kod kojih je taj dug napravio već odavno nisu tamo. A da je pravde i da institucije vlasti rade svoj posao, taj isti Stevandić bi već odavno ležao u zatvoru za sve ono što je činio početkom devedesetih. A on je, suprotno tome, za svoja nedjela nagrađen mjestom u vrhovima vlasti s kojeg sada palamudi o zakonu, istin i pravdi.

Ni vatikansko službeno glasilo se ne bi postidilo
ovakve home page.
Sve pohvale za "Nezavisne novine".
A oni, koji su u gradu ostali, uz svesrdnu pomoć došljaka pristiglih s okolnih brda i zagorskih vrleti, su jedan bogobojazan narod koji se, nakon “čizme komunizma koja ih je godinama pritiskivala”, konačno oslobodio i uživa u svim blagodetima modernog života kao što poštenom svijetu pristoji. Dokaz su tome svetkovine vezane za religiozne praznike koje su na naslovnim stranama medija. Kao primjer prilažem home page “Nezavisnih novina” u danima pravoslavnog Božića, tog velikog vjerskog praznika srpskog naroda. Izgleda da u životima sadašnjih građana Banjaluke i okoline nema ništa važnije od “bogosluženja” i “nalaganja badnjaka”, u čemu prednjači Mile od Mrčajevaca (sela negdje kod Laktaša o kojem nikada nisam ništa čuo a vjerojatno i ne bih da ne izrodi tako “velikog” čovjeka), inače diplomirani mesar Poljoprivredne škole u Banjaluci i bivši SKOJ-evac a sada glavni borca za “slobodu” srpskog naroda i univerzalni eksperta za sve pore privrednog, društvenog, moralnog, vjerskog i političkog života manjeg blentiteta, drugim riječima Bog na zemlji u tom dijelu svijeta, od koga sve počinje i gdje sve završava.

Krsna slava "Vodovoda".
Otac Mazalica je vjerojatno penzioner
pa ga nema na proslavi
Slika o preobraženju ne bi bila potpuna bez krsnih slava koje sada slave svi, da samo spomenem mjesne zajednice, institucije vlasti, policiju, dječije vrtiće, zgrade, preduzeća (ako tako nešto još uvijek postoji)… Mene posebno obradova slava preduzeća “Vodovod” (gdje se izgubi “i Kanalizacija”) jer me posjeti na moga radnog kolegu Milana Mazalicu (poslijeratni direktor preduzeća, inače poznati stručnjak za čiste vode) i njegovog sina Srđana koji je već odavno na braniku odbrane djela velikog vožda i veliki pristalica institucija sistema (da spomenem samo njegovu nedavnu inicijativu da se neposlušni poslanik Narodne skupštine manjeg blentiteta Draško Stanivuković natjera da ponovi zakletvu, koja je polagana nedavno pri konstituiranju skupštine, kojoj nije dao dovoljnu važnost prema Srđanovom mišljenju).

Zahtjev mladog Mazalice,
još jednog borca za poštovanje institucija


I nisu to jedine promjene koje su se u gradu desile.Na Internetu se može naći puno toga, pa tako neki dan naletih na objavu na facebooku svog bivšeg radnog kolege i (bivšeg) velikog komuniste Mirka Jovanovića o kojem sam već jednom pisao a koji me svaki put “prijatno iznenadi” svojim nastojanjima u širenju “bratstvo i jednistvo” čiji je prvoborac bio u ono “mračno” doba. Dok se u ono doba srčano borio protiv onih koji nisu bili članovi partije, Mirko se sada bori protiv novih neprijatelja, istina sada iz svog naroda, koji su, kako se iz objave može zaključiti, šljegli u grad a koji su se krili u mišjim rupama kada su se Mirko i njegovi borili da taj isti grad očisti od nepodobnih. Sada mu smetaju novopridošli pa ih želi poslati na smetljište historije kao što su nekada slali nas na sve strane svijeta.

Proglas nekadašnjeg radnog kolege, nekadašnjeg
"tvrdog" partijaša, čiji mozak očigledno
nije ispran
Sve gore napisano bi vjerojatno ostalo samo u mojoj glavi da neko veče ne zazvoni telefon i da se ne ispričah s prijateljem s kojim se odavno nisam čuo. A u toku razgovora smo se dotakli mnogih tema pa tako saznah kako je kćerka od jedne naše zajedničke “prijateljice” nedavno izjavila kako je članak o posjeti Banjaluci koji sam nedavno preveo i objavio, djelo osobe kojoj je Amerika isprala mozak. A kako sam već napisao da članak u potpunosti opisuje moje viđenje grada, ljudi i događaja od ranije i ovih sadašnjih, to istovremeno znači da je i meni Amerika isprala mozak i da sam pao pod uticaj propagande koja iskrivljuje činjenice i širi laži. Kaže to kćerka (sada udata žena) osobe  koju smo nekada obadvojica smatrali prijateljem, koja je, a to sam tek nedavno saznao, bila angažirana u Srpskoj Radikalnoj stranci koja je na početku devedesetih, dok smo mi hodali za mir, sve svoje snage usmjerila na progon nepodobnih, u čemu je u potpunosti uspjela. Kaže to kćerka mame, članice komunističke partije u prije “demokratskih promjena” kod nas, koja je tih dana iznenada progledala, okrenula se Bogu, pa sada čak pjeva u crkvenom horu, zaboravljajući i gazeći sve ono u šta se nekada zaklinjala.

Vjerujem da slično misli i većina onih koji su nam početkom devedestih okrenuli lađa i da i za ovo što se sada dešava u gradu okrivljuju nas koje su protjerali prije više od dvadeset godina. Optuživat će nas da mrzimo, da nam je mozak ispran i da je naša krivica što ne zaboravljamo. Niti u jednom trenutku neće prihvatiti krivicu, neće priznati da su pogriješili, da su povjerovali u priče onih koji su donijeli zlo na one naše prostore i da se kaju zbog toga. Za njih, mi smo ti kojima je mozak ispran bez obzira što sve činjenice koje sam gore naveo govore suprotno.

Većina ih svoje mišljenje drži za sebe i neće ga pokazati ako se slučajno sretnemo na ulicama nekadašnjeg zajedničkog grada. Tako će to biti sve dok i jedni i drugi ne odemo tamo odakle nema povratka. Za nas, kojima nacija ne znači puno a koje vjera nije uzela pod svoje, tu sva priča prestaje jer ne vjerujemo u zagrobni život i vjerojatnoću da ćemo se opet negdje sresti. A za one koji se sada zaklinju u Boga, priča se tu ne završava. Oni će i tamo, na onom svijetu, morati paziti da slučajno ne sretnu onoga koga su jednom davnom izdali i čije susrete izbjegavaju. Oni će se i tada braniti tako što će govoriti da nam je američki život isprao mozak iako u dubini duše znaju da su bili dio zla za koje nema oprosta.

P.S.

Tekst sam pripremio prije desetak dana, a danas, kada sam se spremao da ga publiciram, naletih na video iz rodnog grada. Mjesto događanja: Kastelov ćošak. U glavnoj ulozi: policija manjeg blentiteta. Vrijeme događanja: zimsko veče. Radnja: policija hapsi one koji zastanu na Kastelovom ćošku kod mjesta gdje se do 25. decembra okupljala grupa “Pravda za Davida”. Na radost onih kojima mozak nije ispran.

Posebno su sumnjivi oni koji se pokušaju uslikati na tom mjestu. Ako hodaš, makar i u krug, donekle si siguran. Ali ako zastaneš, sumnjiv si. Policija je tu da zaštiti vlast protiv onih koji ne hodaju. Naravno, grupa ne smije biti veća od dvoje, jer već troje čini opasno okupljanje usmjereno na rušenje sistema. Tako su odlučili oni koji su početkom devedesetih svoje nepodobne građane ganjali crvenim kombijem, upadali u njihove stanove pod okriljem policijskog sata, slali na bojišta na kopanje rovova na isturenim položajima prema drugoj strani. Tako se radi u gradu za koji njegov gradonačelnik kaže da je izgubio svoj imidž onog trenutka kada se narod počeo okupljati tražeći istinu o jednoj smrti koja je do današnjeg dana ostala nerazjašnjena. Srećom da nisam tamo i da događanja mogu pratiti iz tople kuće negdje daleko od rodnog grada. Ispranog mozga, naravno. Jer ono što vidim svojim očima u stvari ne vidim. To je samo propaganda kojoj smo podložni, posebno mi koje su naše bivše komšije, poznanici i pokoji prijatelj ispratili na put bez povratka, ostajući vjerni vrijednostima koje su oduvijek podržavali. Kao što već gore opisah.


Sunday, January 20, 2019

In memoriam - Savić Mladen


Čini mi se da vijesti o odlasku prijatelja i poznanika stižu sve češće. U zadnjih nekoliko dana ih je stiglo nekoliko a jučer mi Emira javi da nas je napustio naš školski kolega Savić Mlade, Savka. Jutros mi istu vijest proslijedi Saima. Išli smo u isti razred u Tehničkoj školi i družili se kao što se raja družila u godinama kada nije bilo ovih tehnoloških čuda koja danas više razdvajaju nego što spajaju.

Raja iz razreda. Emira Savki stavila "uši"
Savka, ili Pedi, kako smo ga još zvali (kako je nastao ovaj drugi nadimak ne znam ali znam da smo oba koristili bez nekog posebnog razloga) je bio omiljen među našom rajom kao što je to bio slučaj s većinom raje iz razreda. Bilo je to doba kada smo se osjećali kao jedna velika porodica i niko se nije ni po čemu posebno isticao. Sa Savkom sam proveo mnoge sate na korzu, ubijajući vrijeme poslije nastave ispred ulaza u prodavnicu bivšeg Tehnometala, zbijajući šale, dok smo posmatrali banjalučke cure koje su se šetale, kao što je to Đorđe Balađević na jednom od koncerata rekao, do dole, pa nazad. Imao je Savka posebnu ulogu kada se priča o korzu. Ako bi neko zapazio djevojku koja mu se sviđala a nije znao ništa o njoj, tu je na scenu stupao Pedi. Već sutra ujutro bi podnio detaljan izještaj o dotičnoj osobi kao da je radio u SUP-u i kao da je ta osoba imala karton gdje je sve zapisano: i kako se zove, i gdje živi, u koju školu ide, ima li momka ili ne… Kako je dolazio do informacija za nas je bila tajna koju niko nije otkrio ni do današnjih dana.

Ljetovanje u Risnu 1965. godine
Savka desno na slici.
Nekoliko puta smo ljetovali zajedno a jedno od tih ljetovanja smo proveli u Risnu, malom mjestu u bokakotarskom zaljevu, gdje smo se smjestili u ferijalnom kampu kojeg smo izabrali za naš odmor ko zna kako i zašto. Još i sada mi je u sjećanju ostalo putovanje malom brodicom od nekog mjestašca u blizini Zelenike do Risna jer u to doba drugog prevoza gotovo da nije ni bilo. A do Zelenike smo stigli poznatim ćirom koji je u to doba bio jedina veza s južnim dijelom jadranske obale.

Na željezničkoj stanici banja Luka - Predgrađe
Polazak na još jedno ljetovanje.
Savka dole desno
Imao je Pedi problema s vidom ali to nije htio priznati, niti je nosio naočale. U sjećanju mi je ostala jedna anegdota vezana za njegov vid. Jednom je nekoliko njih kopalo nekakve kanale na Bulevaru Revolucije u blizini nove Gimnazije i neko od raje, ugledavši tablu sa nazivom ulice u daljini a znajući da Savka neće priznati da ne vidi šta na tabli piše, od zeze upita:

„Hej, Savka, šta piše na onoj tabli?“
Savka se zapilji u tablu u daljini pa nakon dužeg gledanja reče:
„Vidim da piše ulica ali ne vidim koja.“

Svi su se slatko nasmijali jer „ulica“ je pisalo  manjim slovima od samog naziva ulice ali je Savka upravo „vidio“ baš to ali ne i naziv ulice.

Nakon završetka Tehnike smo se manje družili. Savka se poslije Tehnike zaposlio u Pošti a ja sam otišao na fakultet. Sreli bi se tu i tamo, popričali bi i to je bilo sve. Susreti su bili još rjeđi kada smo se poženili. Sreli smo se na par vjenjčanja te na proslavama godišnjice mature, onih prije rata. Zadnjih godina prije našeg izlaska iz Banjaluke devedesettreće nisam ga sretao niti sam imao informacija o njemu. Vijest o njegovoj srmti me zatekla jer još uvijek ne prihvaćam istinu da smo zašli u godine kada nam svaki dan može biti posljednji.

Surpuzi Dari, kćerkama i sinu te ostaloj ožalošćenoj rodbini upućujem naše iskreno saučešće. R.I.P.

Co

Labels:

Wednesday, January 16, 2019

Dragi moji blogeri


Prošlo je 15 dana od odlaska moga Vice. Sve smo obavili uspješno i vratili se iz Zagreba za Sarajevo. Ja sam urnu cijelo vrijeme držala na krilu u autu i bilo mi je toplo, imala sam osjećaj kao da se zajedno vraćamo kući. Sad je samnom u spavaćoj sobi i kad i ja tako završim onda djeca mogu uraditi sve po svojim željama. Imali smo sreću da smo imali očeve koji su bili ateisti pa nismo imali nikakve dileme ni straha. 05.12. smo usli u 50-tu godišnjicu poznanstva u Banjaluci.

Sinovi su sa mnom u Sarajevu, idu sutra. Vice je uvijek govorio da bi želio da umre prije mene, jer su nam sinov stari a unuci mali, pa bi im ja možda mogla biti od pomoći.






Sad želim da vam pošaljem nešto sto je po Zlatku poslala njegova punica sa Zoinom sestrom i bratom blizancem. Obožavaju mog Zlatka a koliko tih stranaca imaju brakove sa našom  muškom i ženskom djecom Bosancima i Hercegovcima i obožavaju ih. Dolaze takvi ovde i odmah zavole Bosnu.

Frane u stanu instalirao sve BH programe Telemaha.
Vice stoji i gleda N1 Sarajevo, da mu ne bi nešto
promaklo iz Bosne

Nas dvoje odlazimo na spavanje.
Zana i sestra ljube Vicu a on govori da će
u Sarajevu sa kakve je "dvije mačke" dočekao Novu godinu.
To se sve dešavala u cirka pet sati.
Odjednom shvatis da je život jedan tren.

Kompletna Zanina familija.
Mama došla iz Rusije a sestra i zet iz Čikaga

Svima još jednom hvala za izraze saučešća na razne načine.

Pozdrav Saima

Labels:

Friday, January 11, 2019

Zadnji susret s Vicom


Susret pred Manjom
Ne znam da li i drugi imaju sličan osjećaj ali meni se čini da vrijeme prosto leti, a događaji se smjenjuju takvom brzinom da ih ne mogu pratiti. Kada sam se vratio iz posjete starom kraju imao sam puno materijala za priloge i mislio sam da ću ih pipremiti i objaviti još davno a evo bliži se polovina januara a mnogo toga je ostalo nezapisano. I desilo se puno toga iznenada i neočekivano.

Sjećam se kao da je to bilo jučer kad sam u bašti ispred Manje, sjedeći uz sam trotoar uživajući u popodnevnom suncu, lagano završavajući obavezni kolač i kapućino, iznenada ispred sebe ugledao Saimu i Vicu koji su veče prije stigli u Banjaluku. U bašti sam sjedio malo duže nego obično jer me je toplo sunce omamilo i ulijenilo a i nisam se nikuda žurio jer sam taj dan već završio kod zubara i nisam imao nikakvih drugih obaveza. Ono malo starih prijatelja koji su ostali u Banjaluci se rijetko pojavljuje u gradu i na njih se rijetko može slučajno naletiti. Ali zato su susreti s onima koji u grad dolaze iz daljine češći i predstavljaju pravo osvježene u ambijentu koji nije ni blizu onom kojeg smo poznavali.

Saima je, istina, to jutro preko bloga javila da je stigla u Banjaluku ali je susret ipak bio iznenađenje jer se nismo uspjeli dogovoriti kada ćemo se vidjeti i gdje ćemo se naći. Banjaluka je, ma koliko se ovo godina poslije rata proširila, ipak mali grad i sve se još uvijek događa u centru grada. Posebno to važi za prognane koji obavezno obilaze hotel Palas i Gospodsku, zagledajući u lica onih koje su već stigle godine, ne bi li prepoznali nekog iz onog drugog života. Odlazi se, naravo, i u Alibabu, tu oazu u kojoj se u svako doba može naletiti na nekoga od stare banjalučke raje, jer u taj dio grada novonaseljeni gotovo uopšte ne navraćaju.

Saima i Vice, puni energije nakon boravka u Rakovom selu, sjedoše da predahnu, da malo popričamo i dogovorimo kada ćemo se vidjeti. Naručismo samo po kiselu jer se bližilo vrijeme ručka a i kava se popije previše a to u našim godinama nije preporučljivo. Dogovorismo se da sutra popodne svratim do Saimine porodične kuće a ona će pripremiti za mene nešto mekano, da prezalogajim, jer već danima preživljavam samo na puri i juhama, zbog privremenih zuba kojima ne mogu ništa tvrđe zagristi. A bit će tu i Saimine dugogodišnje prijateljice, Seka i Bisera, i same proganici iz rodnog grada. Seka se skrasila u Sarajevu a Bisera od rata živi u Švedskoj.

U Saiminoj porodičnoj kući
Seka, Vice, Saima i Bisera
Sutra popodne zaputih se porodičnoj kući Husedžinovića u ulici Slavka Rodića, u neposrednoj blizini Vrbasa i gradskom mosta. Dan je bio sunčan, još topliji nego dan ranije i nije mi bilo lako preći dio puta od hotela Palas do Saimine kuće pod suncem koje je pržilo ali me zato u kući dočeka duboka hladovina, slična onoj koje se sjećam iz roditeljske kuće na Predgrađu, koja je kao i Saimina, građena u vremena kada nije bilo erkondišna, kada se problem vrućine i sparine rješavao debelim zidovima iza kojih se čovjek osjećao ugodno i za vrijeme najvećih vrućina. U kući se društvo već okupilo. Saima me upozna s prijateljicama i odmah poteče razgovor uz kavu koju nam Saima pripremi. 

Pričalo se o svemu i svačemu. Dotakli smo se naših sudbina, mladosti, sadašnjosti, bloga. Vice je bio u svom elementu, zabavljajući nas svojim pričama o dogodovštinama, posebno onim iz Rakovog sela, iz njegove rodne kuće u kojem Saima i on provode većinu vremena tokom ljeta.

Saima je specijalno za mene pripremila tarhanu u koju sam udrobio dosta kruha kako bih bar tako dobio utisak da sam se najeo. Čevape koji su slijedili nisam mogao ni probati, bojeći se da bih mogao ostati bez nekog od privremenih zuba. Nije to bilo lako za mene jer već danima nisam okusio ništa jače.

Rastali smo se kada je na vani vrućina popustila. Pozdravio sam se s gostima i domaćinima i zaputio nazad ka centru grada. Nisam žurio, već sam išao polagano, razgledajući okolinu, razmišljajući o našem druženju. Skupili smo se tu, u našem gradu, a niko od nas više ne živi tamo. Slučaj nas je sastavio i vjerovatno se nikada više nećemo okupiti u istom sastavu.

Tri mjeseca kasnije Vice nas napusti. Iznenada i zauvijek. Nikada ga više neću vidjeti. Ni planirano, ni slučajno. Ostaće samo sjećanje na jedno lijepo druženje i na Vicu, koji nas je zabavljao onako kako je samo on to znao.

Šta nas sutra čeka, kažu, zna samo onaj gore, ako ga ima. Zbog toga trebamo živjeti svaki slijedeći dan kao da nam je posljednji. Jer svi znamo da nas čeka ista sudbina, samo ne znamo kada.

Tuesday, January 08, 2019

In memoriam - Vice Rak


Dana 01.01.2019 godine u 5 sati u Tbilisiju (Gruzija) u 78-oj godini umro je najvoljeniji muž, otac , djed i svekar, moj Vice. 

U Gruziju smo otputovali 16. 12. 2018 god. po žarkoj želji našeg sina Frane i njegove supruge Zane. 
Prvi put poslijeosam godina njihove veze bili smo u prilici da dođe i njena mama iz Rusije i sestra i zet iz Amerike?

Unuku Dorijanu je 28. 12. bio rodjendan. Proslavili smo u velikom veselju.

Radost je bila obostrana. Njena mama je došla 26. 12. a sestra i zet 31.12. 2018.

Proslavili smo predivno Novu godinu sa unucima. Gledanje vatrometa je bilo bajno. Poslije proslave smo Vice i ja smo otišli u stan na spratu koji se iznajmljuje i koji je Frane rezervirao za nas, a snahini su bili u njihovom. Vice i ja smo bili sami u svom rahatluku a odmah u svakom trenutku sa svima njima.

Oko dva sata smo otišli na spavanje. Negdje oko pet sati sam
čula neuobičajeno disanje, skočila iz kreveta i umro je u sekundi na mojim rukama. Obdukcija je utvrdila trenutni infarkt. Nikad nije bio bolestan. Imao je nevjerovatnu energiju i bio je u svemu poseban.

Sada smo Frane, Zlatko i ja u Zagrebu, čekamo danas kremiranje i sutra odlazak u Sarajevo sa urnom. Mi smo oboje odavno to odredili jer nismo znali u kojem će dijelu svijeta naša djeca živjeti. A kad bi ga pitali zašto smo se odlučili za kremiranje on bi odgovorio “mi nećemo pod zemlju mi hoćemo da ostanemo na zemlji”.

Teško je ali smo uvijek željeli da “mandrknemo iz cipela” i da svojoj djeci ne ostanemo u sjećanju kao bolesni starci  o kojoj djeca moraju da brinu. Moja nana je uvijek govorila da bi voljela da umre dok je još pri snazi. To joj se i desilo u 86-toj godini.

Moj otac je isto ovako umro u 79-o . Sjeo sa mamom da popije popodnevnu kafu i samo oborio glavu.



Ja još nisam svjesna svega ovoga jer smo juče došli iz Gruzije u Zagreb a sutra se vraćamo u Sarajevo.

Neće biti nikakve sahrane ni ostavljanja urne za sada u boks nego u našoj spavaćoj sobi pored mene. Poslije mene djeca mogu to da urade gdje budu željeli. Ja bi voljela da bar jedan živi u Sarajevu i da nas tu ostave u boks.

Imala sam potrebu da sa blogerima podjelom svoju tugu.

Pozdrav Saima

Labels:

Sunday, January 06, 2019

Na ranču kod Marinkovića

Eko, Srđo, Jasna i Mina

Posjeta Banjaluci ne može proći bez posjete Marinkovićima. Jasna i Srđo uvijek nađu vremena da se nađemo pa je tako bilo i ovaj put.

Srđo na radnom zadatku
Do ranča Marinkovića, na roštilj, odvezli su me Kušmići. Dan je bio prekrasan a priroda lijepa kao i uvijek. Srđo je za roštilj pripremio tonu mesa a ja, nažalost, nisam mogao uživati u specijalitetima zbog „radova na zubima“. Međutim, bez obzira na probleme, nisam mogao odoljeti pa sam nekako uspio „ubaciti u kljun“ par zalogaja, tek toliko da me želja mine.

Labels: