SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, September 25, 2018

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI


Nostalgicar - Susreti


Uz Dubravkin komentar - Moja draga Be i Ha, zemlja suvišnih ljudi!!


Srđan Puhalo "Zašto nas lažete predsjedniče Dodik?"

Uz Dubravkin komentar - Link na video klip


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Kitchener, Buffalo, Seattle, Pittsburgh

Iznenadni susret pred Manjom
Veče po povratku iz Istre, dok smo ispred Manje sjedili sa Gogom i Dubravkom, ugledah poznata lica. Aljoša Mujagić i njegov sestra Enisa Sarajlić se zaustaviše da nekog pozdrave. Uobičajena je to scena pred Manjom koja je jedno od mjesta u gradu gdje se dijaspora sastaje. Centar je grada, bašta zauzima više od polovine trotoara pa je među prolaznicima lakše primijetiti poznato lice. A svi mi koji navraćamo u naš grad bacamo poglede na starije prolazike, neko krišom a neko direktno, nadajući se da ćemo prepoznati nekoga iz onog prošlog života. I ne rijetko ugledamo nekog koga nismo vidjeli godinama.

Aljoša Mujagić
S Aljošom se nisam družio za vrijeme moga službovanja u Profesionali. Znao sam ga kao što sam znao većinu zaposlenih u Profesionali ali nismo pripadali istom krugu radnih kolega. Predpostavljam da smo tu i tamo izmijenili pokoju rečenicu i to je vjerojatno bilo sve. Blog nas je povezao. Mjesto na koje su navraćali i još uvijek navraćaju oni koji su svoj grad morali napustiti, ali i oni koji koji su ostali u gradu ali nisu okrenuli glavu svojim bivšim prijateljima, je povezalo istomišljenike i čini to i danas. Aljoša je, nakon par komentara, na blogu objavio nekoliko lijepih priloga koji su doprinijeli njegovoj popularnosti i na tom sam mu veoma zahvalan.

Aljoša od rata živi u mjestu Kitchener u blizini Toronta a ove godine ga je put doveo u grad koji je morao napustiti onda kada ga je napustila većina nepodobnih. S njim je bila i njegova supruga Minka koja je također nekada radila u SOUR-u Rudi Čajavec.

Enisa i Minka
I Aljošinu sestru Enisu Sarajlić sam upoznao preko bloga. Javila se jedne prilike na neki od priloga i od tada smo u kontaktu. Enisa se skrasila u Buffalu, država New York, nešto više od četiri sata vožnje od Pittsburgha. I ona je ovog ljeta stigla u Banjaluku kao i mnogi drugi koji to čine obično ljeti a ovdje sam je sreo i prije nešto više od dvije godine.

Ešrefa Sulejmanpašić
U njihovom društvu je bila i Ešrefa, supruga mog kolege Paše, s kojim sam zajedno studirao na Tehničkom fakultetu u Banjaluci a i obojica smo radili u Rudi Čajavecu, tom gigantu banjalučke privrede koji je odavno uništen kao i svi ostali giganti iz našeg vremena. Paša je, nažalost, u izbjeglištvu izgubio bitku s teškom bolešću a zadnji put smo se sreli jedne davne godine u Seattle-u, lijepom gradu na zapadnoj obali USA. I Ešrefu sam upoznao preko bloga a sada sam je sreo, čini mi se, po prvi put.

Kratki susret pred Manjom smo završili dogovorom da se vidimo slijedeće veče. Ovaj put smo prošetali do San Rema, restorana u Gundulićevoj. Na lijepo i ukusno uređenoj terasi smo sjedili u ugodnom razgovoru dok se gradom spuštao mrak. Moram priznati da sam uglavnom pričao s Aljošom dok je ženski dio društva imao svoje teme. Priča je bilo napretek, naročito o danima prije rata, životu u novim sredinama, djeci... Složili smo se da je naša najveća pobjeda što smo u teškim vremenima sačuvali obraz, snašli se u zemljama toliko različitom od one u kojoj smo živjeli i radili, što smo djecu izveli na prave puteve jer sva su pozavršavala fakultete i zaposlila se, što smo uplovili u mirnije, penzionerske vode, nastojeći da ostatak života provedemo uživajući u njima onoliko koliko je to moguće.

Gradom je već uveliko pala noć kada smo se rastali. Bio je to lijep susret bivših sugrađana koji je sudbina razdvojila, u gradu kojeg su voljeli ali kojeg su pod pritiskom sile i mržnje morali napustiti. Svako od nas će nazad u nove domovine nadajući se da će nas sudbina ponovo  sastaviti, možda opet u našem bivšem gradu a možda negdje drugdje. Ako se to desi, bit će to ponovo lijep susret srodnih duša koje se razumiju i isto misle iako su rođene i odrasle u različitim familijama i komšilucima. Jer takvi smo bili mi, stari Banjalučani, a takvi smo i danas. Ništa nas nije promijenilo pa ni ovaj zadnji rat, niti mržnja koju je on donio.

Labels:

Monday, September 24, 2018

Susreti


U gradu sam već više od dvadeset dana. Više nema trčanja od jedne državne ustanove do druge već dane između proba kod zubara provodim šetajući uglavnom centrom grada ili sjedeći ispred Manje gdje gotovo po pravilu pojedem kakav mekan kolač. Zubi mi još uvijek nisu gotovi a privremeni nisu za tvrđu hranu pa mi kolači dođu kao zamjena za nešto jače. Meso gotovo uopšte ne jedem, osim ono u juhi, a za šetnje treba snage. Razmišljam kako je vegetarijancima koji meso uopće ne jedu. Ja bih, čini mi se, da sam na njihovom mjestu, već odavno bio kost i koža a i ovako nisam puno bolji.
Ima dana kada u gradu ne sretnem nikoga poznatog a onda iznenada nalete poznanici i prijatelji koje sam najmanje mogao očekivati.

Tako se neki dan vraćam od  Ferhadije (tu sam u jednoj manjoj trgovini cipela Astra našao nešto za sebe), prelazim semafor ulice koja se proteže između Tržnice i tvrđave Kastela, kad negdje na sredini ugledah dva poznata lica. Zlata i Drago Lolić, oboje bivši Čajevčani, sada na privremenom radu u Australiji, iznenađeno stadoše na sred ceste i gledaju u mene. Nisu očekivali da će me sresti kao što nisam ni ja njih, jer nisam znao da su u posjeti Banjaluci. Vratiše se sa mnom na trotoar prema Tržnici, i nakon pozdrava, sakrismo se od sunca pod krošnju omanjeg stabla da izmijenimo par riječi. Bio je to iznenadan susret na, za nas oboje sada neutralnom terenu, jer nekako nam Banjaluka to sada tako đođe. Oni u Australiji a ja u USA. A nekada raja, poznanici i prijatelji iz istog grada i istog preduzeća. Nismo, nažalost, imali vremena da se ispričamo ali i ovaj kratki susret je bio dovoljan da si uljepšamo dan.

Drugi dan opet, sjedeći spred Manje s Ekom, ugledah Saimu i Vicu. Pojma nisam imao da su u gradu, iako mi je Saima to jutro poslala email da stiže i da bi voljela da se vidimo. Sjeli su kratko s nama uz dogovor da se vidim dan kasnije. O tome ću u drugom prilikom opširnije.


Ispred Manje sam naletio i na Dotu, mlađeg kolegu s posla, koji mi je već odavno spremio kopiju svoje treće knjige. Reče da će je imati spremnu kod ulaznih vrata stana u nekadašnjoj Aleji JNA, u slučaju da navratim a on ne bude kod kuće. Obećah da ću svratiti, što ću sigurno učiniti u narednih par dana.


Jasnu i Esu Žiško sam sreo na Beneševoj sahrani. Tu sam sreo i Cobera, mnogim starim Banjalučanima poznatog po svojim bravurijama na košarkaškim terenima. Išao je Cober na elektrijade godinama iako nije bio student Elektrotehničkog fakulteta. Bila je to praksa mnogih fakulteta jer svako je htio da bude najbolji pa su poznati sportaši preko noći postojali student fakulteta na koje nikad nogom nisu kročili.


Na Beneševoj sahrani sam se sreo i sa Slobodanom Popovićem - Popom, kolegom s fakulteta, a već godinama borcem za pravdu na ovim našim prostorima koje on s pravom naziva tamnim vilajetom. Piše Pop neumorno o stanju u državi koju mnogi nastoje da rasčereče, bori se sa svojim bivšim kolegama koji su na vlasti (bio je u strukturama vlasti kao član SDP-a ali je, zbog nesuglasica s nekadašnjim predsjednikom prije par godina istupio iz stranke), pokušava animirati nezaiteresirano biračko tijelo ali bez većeg uspjeha. U gradu već godinama vlada apatija pa oni na vlasti, uz pomoć medija koje kontroliraju, veoma lako manipuliraju masama, održavajući se godinama na vlasti uz pomoć nacionalne i nacionalističke retorike koja ovdje još uvijek pali, ako ne i više nego pred zadnji rat.

Pred Manjom sam dva puta sjedio s Burdom, mlađim kolegom s faksa i članom ekipe koja je uveče vrijeme ubijala na korzu. Burda je još davno prije rata otišao u Švicarsku gdje je proveo svoj radni vijek. Sada vrijeme dijeli između Švice i Banjaluke a prije par dana je otišao na odmor u Grčku gdje ima brodicu. Kaže da ga Banjaluka nervira ali da dolazi redovito jer ima poridičnu kuću koju treba održavati.
Dok sam s prijateljima išao prema restoranu San Remo u Gundulićevoj, negdje u visini bivše Autokrajine (vjerujem da se mnogi sjećaju polaganja vozačkih ispita koji su se obavljali tu i odakle se išlo u vožnju) naletih na Krisa, radnog kolegu iz Profesionale. Bio je poznat kao veliki zaljubljenik u Hi-Fi (High Fidelity) uređaje što je ostao do današnjih dana. Suprugu Ljerku sam video na biciklu nešto kasnije ali sam bio na drugoj strani ulice pa je nisam uspio pozdraviti.


Pred Manjom sam jedan drugi dan sreo Radu Roganović (Huzbašić) koja je iz LA-ja stigla u posjetu starom kraju. Bio je to kratak susret jer je isto poslije podne putovala dalje, što je veoma čest slučaj s nama koji dolazimo preko velike bare. Vremena je malo a treba obići toliko toga jer is USA se ne dolazi često.


Bilo je tu još susreta o kojima ću napisati nešto više. Posjeta rodnom gradu se polako bliži kraju, vrijeme se pokvarilo, stigla je jesen i mnogi prijatelji razasuti svijetom su već u svojim novim domovinama koje im ipak pružaju sigurnost koju ovdje nemaju. i ja ću za pet-šest dana nazad a kada će biti nova prilika da se otisnem na put za sada ne znam. Drago mi je da sam ima priliku da sretnem stare prijatelje i poznanike jer nas je svake godine sve manje.

Labels:

Sunday, September 23, 2018

Stigla je!


Subota je, vrijeme se u gradu konačno pokvarilo, oblačno je, razmišljam šta da radim. Prethodnih dana sam šetao gradom, pio kapućina i jeo kolače pred Manjom, obilazio trgovine, susretao prijatelje i poznanike, odlazio zubaru, a stigao sam i do očnog doktora.

Doktoricu Ivanku, moju drugaricu iz djetinjstva i osnovne škole nisam vidio više od 50 godina. Kako sam primijetio da mi je vid na daljinu oslabio, odlučio sam da ga provjerim i završio s još jednim parom naočala. Ovaj put, za daljinu, tako da sada imam cijelu kolekciju. Ivanka još uvijek radi a ima namjeru da tako nastavi do 75-te, ako je zdravlje posluži. Kaže da su penzije male i da čovjek mora imati nekakav dodatni izvor prihoda.

U trgovinama Astra i Šimecki sam kupio po par cipela. Uvoz iz Italije. Takve kod nas ne mogu naći. Bila je to prilika da se snabdijem cipelama do kraja života. Uz one koje imam kod kuće, čini mi se da mi nove više neće trebati jer kod kuće uglavnom hodam u patikama.

Na tržnici sam kupio jednu majicu kratkih rukava jer sam posjetu produžio a  one što sam ponio mi se baš i ne peru. Robe na tržnici svakakve a malo kupaca. Na jednom štandu ugledah majicu koja bi mi odgovarala i kada mi trgovac reče da je 100 posto pamuk, odlučih da je probam. Kroz razgovor saznah da je trgovac bivši radnik Profesionale, mašinski inžinjer iz Mikroliva. Direktor mu bio Osman Kovačević. Kaže da od penzije on i supruga teško žive pa na ovaj način popunjavaju kućni budžet.

Bio je to drugi bivši radni kolega kojeg sam slučajno sreo na mjestima gdje ih ne bih očekivao. Prvog smo sreli na trgu ispred Boske kada smo tražili knjigu pjesama Alekse Šantiće na latinici. Nera htjela da je pokloni unuci Emini jer je po Šantićevoj Emini dobila ime. Jedan od trgovaca na štandovima knjiga koji nam je pomogao da do knjige dođemo je također nekada radio u Rudi Čajavecu. Prodajom knjiga se bavi već godinama jer fabrike nema a ni sigurnih plata koje su stizale redovito. A živjeti se mora.

I tako, dok razmišljam šta da radim, zove me snaha. Silazim. Kaže, stiglo pismo iz PIO. Otvaram s nestrpljenjem. Rješenje za penziju za Neru. Dakle, penzija stigla! U pismo piše da će biti i nekakvih zaostataka. Ne čitam detalje, važno je da će lova početi kapati, nadam se, svakog mjeseca, dok bude stranih kredita ili dok ne dođe do novog rata. Jer, u manjem blentitetu, koliko mi je poznato, gotovo niko ništa ne proizvodi. Nema stvaranja novih vrijednosti. Svi prodaju a onaj ko ima para, kupuje. Dokle će to biti tako teško je predvidjeti. Mene to, zapravo, i ne interesira. Drago mi je da je obijanje državnih ustanova urodilo plodom. Svi oni kilometri od zgrade SUP-a, do opštine i do zgrade PIO se pretočilo u crkavicu koja će ipak kapati svakog mjeseca i bit će dovoljna da plati eventualni slijedeći put u stari kraj.

Taj dan nisam otišao pred Manju da ovaj sretni događaj proslavim. Nije mi se dalo. Sunce se cijeli dan nije pojavilo iza oblaka a i temperatura je znatno niža od dosadašnjih. Tako će biti i većinu narednih dana pa će moja skitanja gradom urijediti. A i nemam šta novo vidjeti jer me nove zgrade i trgovački centri ne privlače a starina u gradu gotovo da nema. Jedva čekam da dobijem nove zube i da se otisnem nazad preko velike bare, da se smirim u svojoj kući na kraju sokaka na koju sam se navikao i zavolio za ovih dvadeset i kusur godina. Jer, ona da grad ne čine građevine već ljudi je istinita i ja to najbolje osjećam.

Ako sa zubima budem imao sreće ipak moram biti zadovoljan. U gradu sam sreo neke drage ljude koje nisam vidio godinama, Nera je dobila penziju lakše nego što je očekivala a i ja bih se mogao riješiti velikog problema koji me je natjerao da promijenim planove. Nije to malo u ovim neizvjesnim vremenima kada čovjek ne zna šta ga čeka sutra.

Thursday, September 20, 2018

Ćisko


Ćisko i Jasna
Vraćam se s groblja u Gornjem Šeheru, već je dobro upeklo, moram malo odmoriti. Planirao sam da svratim u Alibabu na mali Nektar i porciju pomfrita ali se put odužio a malo hladovine. Znam da u Alibabu svraća stara banjalučka raja pa možda nekog i sretnem. Istina, dijaspora, kako nas pogrdno zovu, već je uglavnom otišla nazad u nove domovine i susreti su rjeđi ali se ipak naleti na još pokoju posljednju pticu selicu koja nije odlepršala na sjever. Čudno je to, ptice selice zimi sele u toplije krajeve a naša raja na sjever, ne zbog toga što vole zimu, već jer im je tamo sve organizirano i ne trebaju da brinu hoće li biti grijanja kada se temperature spuste ispod nule.

Skrećem u bašti Alibabe i odmah lijevo do ulaza ugledah poznata lica. Za stolom, u dubokoj hladovini sjede Jasna i moj dobar prijatelj iz muzičkih dana Čisko. S Jasnom se nisam nikada upoznao a sa Ćiskom sam proveo mnogo lijepih trenutaka svirajući na igrankama u sali hotela Čajavec i zabavljajući goste u baru hotela Palas. Bilo je to prije više od 40 godina i mi se, zapravo, toliko godina nismo vidjeli.

S Ćiskom u Alibabi
Pri svakom dolasku u Banjaluku želio sam da ga vidim ali mi se nije posrećilo. Jasna i Ćisko već godinama cijelo ljeto provode na Jadranu, na Cresu, a u Banjaluku se vraćaju kada ljetna sezona prođe. I ovaj put ne bih imao priliku da ga vidim da zbog zuba nisam produžio boravak u rodnom gradu. Zbog toga mi je bilo drago kada sam ga ugledao i bez ustezanja sam prišao njihovom stolu, prekidajući ih u uživanju u podnevnoj kavici koju često popiju upravo u Alibabi.

Izvinjavam se, obratih se Jasni, ali moram pozdraviti ovog gospodina.
Znaš li ko sam?, upitah ga, znajući da me nije vidio više od 40 godina a uz to na glavi sam imao kapu i povelike sunčane naočale koje su pokrivale više od pola lice.
Co!, nakon kraćeg razmišljanja reče moj drugar s muzičkih podijuma, iako mi nije vidio sliku iz novijeg doba, niti je očekivao da će me sresti.

Bi mi drago da me je prepoznao jer znam da sam se dosta promijenio, da su godine učinile svoje i da me nije lako prepoznati. A on je ostao gotovo isti, samo malo mršaviji, s pokojom sijedom u glavi i brkovima koje je cijeli život nosio.

Pozvaše me da sjednem. Poziv prihvatih iako nisam imao namjeru da im pokvarim rahatluk. Znam kako je to kada sjedneš da se opustiš uz kavicu a neko ti se iznenada prikači ali bio je to ipak iznenadan susret poslije jako puno godina pa sam to sam sebi uzeo kao olakšavajuću okolnost.

I poče priča, kao da od zadnjeg susreta nije prošlo skoro pola stoljeća. Sjećali smo se starih dana i dogodovština koje su ostale zapisane u nekim krajićcima mozga. Svirali smo Ćisko i ja u Eight Band-u, početkom sedamdesetih, zajedno sa Ekremom Nanićem Ćorom, Bracom Skopljakom, Rudijem Sarkotićem, Vojom Stajčićem i Zlatkom Petračem Kidom. Uz mene, u bandu je pjevao i Omer Popaja a kako nas je bilo osam, tako je i sastav dobio svoje ime. Svirali smo pjesme grupa Chicago , Blood, Sweet and Tears, te drugih muzičara i grupa u kojoj su značajnu ulogu imali duvači a tu su Ekrem, Rudi i Ćisko bili nenadmašni. Publika je volila našu svirku iako je ona bila malo drugačija od one koja je tada vladala našim muzičkim nebom.

Kasnije smo zajedno svirali u baru hotela Palas a ekipu su činili Haške, Malac, Braco, Ćisko i ja. Sviralo se šest dana u tjednu do ranih jutarnjih sati a samo smo ponedeljkom odmarali. Bila je to zadnja grupa muzičara s kojom sam nastupao jer sam jednog dana odlučio da napustim muzičke vode i konačno završim fakultet. Bio mi je ostao samo jedan ispit a ja, zbog svakodnevnih svirki do sitnih sati i neizbježnog konzumiranja alkohola, nisam nalazio vremena da ga položim. Kako sam tada prestao s javnim nastupima, nikada više nisam kročio na binu. Iza sebe sam ostavio jedan period života za koju me vežu lijepe uspomene na ljude i događaje koje ću pamtiti do kraja života. Dio tih uspomena je bilo i druženje s Ćiskom, još jednom od muzičkih legendi Banjaluke koja je ostavila dubokoi trag na njenoj muzičkoj sceni.

Interesantno je kako čovjek u životu pamti neke nevažne stvari a ponekad se ne može sjetiti nekih veoma značajnih. Tako mi Ćisko ispriča kako mu se duboko u sjećanju urezao jedan događaj iz tih dana našeg druženja. Jedne nedelje, dan-dva pred Novu godinu, ispred naše kuće na Predgrađu se zaustavio auto. Ja sam tada već prestao s nastupima, ošišao se na nulu da ne bih nikuda izlazio, i prionuo uz knjigu kako bih konačno diplomirao. Iz auta izađoše Ćisko, Braco i Nina, pjevačica koja me je zamijenila u bendu.  Bio sam iznenađen jer ih nisam očekivao. Ostali smo jedno vrijeme u kući, pričajući o svemu i svačemu, a onda smo se odveli do Bardače iako je dan bio prilično hladan. Sjećam se da je jezero bilo zaleđeno i da nije bilo posjetilaca. To veče sam se ponovo obreo u baru hotela Palas jer je Haško zamolio da me Braco i Ćisko nagovore da dođem. Pjevao sam onako čelav i par narednih večeri i tu se završila moja karijera. Ćisko mi spomenu taj događaj a onda reče:

Znaš li šta mi je najviše ostalo u sjećanju na taj dan?
Neznam, ogovorih
Sjećam se domaćih čvaraka, kiselih paprika punjenih kupusom koje je pravila tvoja mama i vinjaka kojeg smo pili. Eh što je to bilo dobro!

Ostali smo Jasna, Ćisko i ja u Alibabi malo duže nego što smo planirali. Uz mali Nektar naručili smo par porcija pomfrita koje smo s ćeifom grickali kao najveću poslasticu. Bio je to još jedan dokaz kako je starim prijateljima potrebno malo da budu zadovoljni. Jer, razgovor je najveće zadovoljstvo, kada se nađes s nekim s kim se razumiješ, kada ne moraš birati riječi da se neko ne bi uvrijedio. A tako je bilo oduvijek među nama koji smo se družili u ono staro doba, kada niko nije postavljao pitanje ko si i šta si, gdje si rođen i ko su ti otac i majka, kojem se bogu moliš ili nemoliš.

Na rastanku izmijenismo brojeve telefona. Dogovor je da se ponovo vidimo prije moga povratka u stari kraj. Ako nas vrijeme posluži, bit će to ponovo u Alibabi, uz Vrbas i hladno pivo.

Labels: