Unuke

Ove godine smo se s unukama vidjeli tri puta. Dva puta su one nama došle u posjetu a jedan put smo mi išli njima. Proveli smo s njima više od mjesec dana što je do sada bilo gotovo nemoguće. Na odluku da se preselimo u Istru je mogućnost da ćemo ih moći češće viđati je imala velikog uticaja. Već ova godina je potvrdila da nismo pogriješili a nadamo se da će tako biti i ubuduće.

Kada se u svojim prilozima vraćam na rat u Bosni, ljude s kojima smo živjeli i njihovu ulogu na naše sudbine, ima ih koji me kritiziraju i čak lijepe kojekakve etikete ne shvatajući da je svaki dan ovog novog poslijeratnog života neraskidivo vezan za ono što se desilo prije tridesetak godina i da je to nemoguće razdvojiti. Da nije bilo rata i da nismo morali ostaviti rodni grad sada bi najvjerojatnije hodali istim ulicama kao i prije 30 godina, družili se s prijateljima mnogo ćešće nego to sada činimo i ne bi svaki susret s unukama čekali s nestrpljenjem kao što je to sada slučaj. Bile bi tu, u našoj blizini, i mogli bi ih vidjeti kada god poželimo. I mogli bi se sporazumijevati bez poteškoća jer bi razgovarali na istom jeziku, ma kako ga zvali. Sada je i jedno i drugo mnogo teže i nikada neće biti kao što je to moglo i trebalo biti.

Kada smo početkom oktobra „skoknuli“ do Haga, pitali smo se kako će naše unuke reagirati kada im nana i dido dođu u posjetu. Da li će im biti drago kada dođemo pred školu da ih pokupimo i hoće li s nama razgovarati na našem jeziku, ma kako to za njih bilo teško? Da li će tamo, kod svoje kuće biti Famke i Riki ili će biti Emina i Suada, kako kažu da se zovu kada ih neko u našem malom mistu upita za imena?

Iako sin s njima uvijek i isključiva razgovara na našem jeziku i iako apsolutno sve razumiju, kada smo svi zajedno uglavnom govore holandski, što je i razumljivo jer je to država u kojoj su rođene i čijim jezikom razgovaraju sa svojim kolegicama u školi. Bili smo jako iznenađeni kada su s nama, od trenutka kada smo ušli u stan, razgovarale na našem jeziku i da su naučile još više za našeg kratkog boravka. Posebno je bila simpatična mlađa, Suada, koja nam je pokazivala put od škole, skretala pažnju na pojedine zgrade, objašnjavala kako se u stanu pali svjetlo.

A kako su s nama počeli pričati na našem jeziku je priča za sebe.

Kada su nam u aprilu došle u posjetu nismo puno razgovarali. Tu i tamo bi koristile naš jezik, posebno kada bi od nane tražile „nana keks“ ili kada bi ima nana davala „ljekić“, kako je Nera zvala kašićicu meda s limunom koje bi im davala ako bi osjetila da su malo prehlađene. Slično je bilo i kada su u julu došle na ljetnji odmor. Na naša pitanja su uglavnom odgovarale sa da ili ne a jedino su dobro naučile kako didu zamoliti da ih odvede na sladoled. Kada su se nakon petnaestak dana provedenih na Krku i Visu ponovo vratile u Pješčanu uvalu sve se promijenilo. Dok su bile na otocima iz Amerike nam je došla kćerka s Ellom, mješancem čiuvave i neke druge pasje rase, naša ljubimica, koja je svojim dolaskom unijela velike promjene u naše žovote. A najveća promjena je bila u tome što su unuke odjednom progovorile naš jezik. Ellu obožavaju i kada su stigle najveći dio vremena su provele s njom. Brinule su se o njoj, izvodile je u šetnju, piškenje, brinule se da ima šta jesti, i što je najvažnije, obraćale su joj se na našem jeziku, sastavljajući cijele rečenice na iznenađenje svih nas. Sve što bi Elli govorili one su odmah ponavljale, kao da je to njihov maternji jezik. Posebno nas je iznenađivala Suada u čijem se govoru nije osjećao gotovo nikakav naglasak. „Dido, molim te hajde samo jednom“, rekla bi tečno na našem jeziku kada bi me molila da se idem s njom igrati i dido je morao poslušati.

Razmišljajući šta se to desilo da su odjednom progovorili naš jezik upravo kada su vidjele Ellu došao sam do zaključka da su u svojim glavicama mislile da Ella razumije samo naš jezik i da joj se i one moraju tako obraćati. Tako je bilo cijelo vrijeme do njihovog odlaska. Svakim danom se njihov riječnik proširivao i da su ostale još koji mjesec niko ne bi primijetio da su rođene i da žive u Nizozemskoj.

Nakon povratka kući čuli smo se nekoliko puta i činilo mi se da se sve vratilo na staro. Valjda je to zbog toga što se „vidimo“ preko Facetimea a to nije isto kao kada smo blizu jedni drugima. Kako smo sada samo par sati (avionom) daleko od njih nadamo se da ćemo se viđati češće a to će biti prilika da naš jezik još bolje nauče. A ja se nadam i da će jednog dana pročitati i didinu knjigu iz koje će saznati kako je i zašto njihov tata završio u Nizozemskoj i zašto su morale naučiti još jedan jezik osim onoga zemlje u kojoj su rođene. 

Pločica

Nakon posjete Meblo Trade trgovini, Sajmu meda i Sajmu knjiga, vračajući se prema mjestu gdje smo parkirali auto Nera predloži da umjesto da ona pravi ručak pojedemo nešto u gradu. Kako je sezona prošla većina restorana u Puli je zatvorena tako da je izbor pao na Jupiter, pzzeriju u ulici koja vodi ka Kaštelu, gdje smo već nekoliko puno jako dobro jeli. Na našu žalost, pizzerija je bila zatvoreno. Ponedeljak je dan kada ne rade. Pomalo razočarani krenusmo nazad ka zlatnim vratima a onda mi odjedanput pade na pamet da sam prije par mjeseci u lokalnim novinama Glas Istre pročitao članak o ćevapčinici koju su mladi supružnici otvorili u blizini gradske tržnice. Nisam zapamtio ime ćevapčinice ali mi je ostalo u sjećanju da su ćevapi u obliku pločice, upravo onako kako se prave u Banjaluci.

Kada smo stigli do tržnice primijetismo lijepo uređen restorančić, zapravo nekoliko stolova ispod natkrivenog prostora i reklamu za ćevape. Prva porcija na panou gledajući odozgo je bila sindikalna. Bio sam siguran da smo na pravom mjestu jer sindikalnu nisi mogao pojesti nigdje nego u Banjaluci.

Dan je bio prohladan i mi smo bili jedine mušterije. Naručismo po malu porciju (ovdje je to cijela lepinja i tri ploče) i pivo. Dok smo čekali da se ćevapi ispeku započesmo razgovor sa simpatičnim vlasnicima. Od Mersima saznasmo da je zanat ispekao u jednom restoranu u Bosanskoj Gradišci gdje je radio par godina. Jednog dana su on i njegova supruga Snježana odlučili da se upuste u vode privatluka i da u Puli otvore ćevapčinicu koja će ponuditi nešto drugo u odnosu na ono što se u Puli nudi. Pronašli su svog mesara od kojeg kupuju meso, isto tako pekara koji im pravi lepinje, uspjeli zakupiti prostor u blizini tržnice, uredili ga i krenuli. Za sada su zadovoljni kako biznis napreduje a nadaju se da će jednog dana uspjeti zakupiti pravi restoran gdje bi mogli ugostiti više ljudi tokom cijele godine. To bi im također omogućilo da ćevape peku na roštilju s drvenim ugljem a ne na plinu kako to sada rade jer im po zakonima koji važe za tržnicu to nije dozvoljeno.

Ćevape smo pojeli i mogu reći da su bolji od svih koje sam zadnjih godina pojeo u Banjaluci. Istina, nešto su manji nego banjalučki, kao i lepinja, a i boja mesa je malo svjetlija ali je ukus odličan. Daleko su bolji od ćevapa koje smo ovog ljeta jeli kod Kodre, popularne pulske ćevapčinice. Nakon Kodrinih ćevapa rekao sam da ih više u Puli neću jesti ali sam nakon ćevapa u Ploćici, kako se ćevapčinica zove, promijenio mišljenje. Sada imamo još jedno mjesto na koje možemo otići kada Neri dosadi da se muva po kuhinji ili se nađemo u gradu i prahne nam da nešto pojedemo. A i Davor će s familijom biti sretan jer oni obavezno kada ljeti dođu moraju pojesti ćevape bar jednom bez obzira kakvi su.

Mladim vlasnicima ćevapčinice Ploćica smo poželjeli uspjeh u radu i obećali da ćemo vijest o njihovoj Ploćici prenijeti našoj banjalučkoj raji koje ljeti ovdje ima poprilično. Vjerujem da će svi oni koji navrate u Ploćicu biti zadovoljni.

Novi Komentari i linkovi

Co - Kraj sezone

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Izbori

 

Dok lijepo vrijeme u novom kraju ne posustaje iz „prikrajka“ pratim šta se dešava u gradu iz kojeg sam morao otići prije skoro 30 godina. Ako je suditi na osnovu ovih zadnjih nekoliko dana opet se srbuje, isto kao što se srbovalo i onih dana kada sam morao otići. Kao da je vrijeme stalo, kao da se u 30 godina ništa nije promijenilo.

Znam da riječ srbovati neke vrijeđa i nije mi drago što je moram koristiti, ali kako nazvati ono što se zadnjih nekoliko dana čuje na mitinzima koji se organiziraju po gradu. Bili su izbori, digla se frka oko regularnosti, opozicija pozvala svoje pristalice u Park Mladena Stojanovića a onda isto učinila i pozicija. U manjem blentitetu se mitinguje dok je svijet na rubu širenja ratnog sukoba u Ukrajini s nesagledivim posljedicama.

Dok se početkom devedesetih mitingovalo protiv muslimana i Hrvata, sada Srbi mitinguju jedni protiv drugih. Ono što je interesantno, i opozicija i pozicija pale mase koristeći iste nacionalističke fraze iako onih protiv kojih su mitingovali devedesetih nema jer su ih protjerali. To se do sada pokazalo kao dobitna kombinacija nebrojeno puta za one koji su na vlasti pa i oni drugi koji se iste žele dočepati igraju na nju. Važno je braniti republiku srpsku od neprijatelja koji „vrebaju sa svih strana“, važno je sačuvati ono što se otelo u „odbrambeno-otadžinskom“ ratu pa makar se nemalo šta jesti. Nije važno što mladost bez budućnosti bježi trbuhom za kruhom, i ona se uhvatila u isto kolo jer bi se već odavno pobunila protiv postojećeg stanja.

Pišem ovaj tekst na dan kada bi CIK trebao objaviti rezultate prebrojavanja glasova za predsjednika manjeg blentiteta. Opozicija se nada da će novi rezultati potvrditi krađu glasova i da će njihov kandidat pobijediti. Ništa se neće desiti. Diplomirani mesar iz „Mrčajevaca“ kod Laktaša će biti proglašen za pobjednika i to možda i sa većom razlikom glasova jer on i njegovi znaju kako se krade. Imaju lovu, rade to godinama a opozicija mora biti veoma naiva ili glupa, ili oboje, pa da zaista vjeruje u drugačiji ishod.

Nedavno sam slučajno pročitao komentar jednog mog prijatelja iz muzičkih dana o rezultatima izbora kao odgovor njegovom prijatelju muzičaru koji živi u Banjaluci i koji je ogorčen na Dodika i ono što se već godinama u manjem blentitetu radi. Diskusija se razvila na stranici ATV-a (što bi trebalo da znači, alternativna televizija!) na kojoj sam primijetio veliki broj komentara osoba koje podržavaju diplomiranog mesara. Broj pozitivnih komentara je bio bar pet puta veći u odnosu na onaj koji su protiv.

Bili su to kratki komentari od samo jedne rečenice a pisani su od strane mlađih osoba, u velikom slučaju ženskog roda. Bilo mi je to malo čudno pa sam, pošto sam penzioner i imam vremena, pregledao pedesetak profila da vidim o kakvim se to mladim osobama radim. Već nakon prvih par sam shvatio o čemu se radi. SNSD je, iako tvrde da su daleko najpopularnija stranka, uložio velike pare za kreiranje lažnih profila kako bi ta njihova tvrdnja izgledala istinita. Većina lažnih profila su mlađe, atraktivne ženske osobe s jednom ili samo par fotografija, bez prijatelja ili s nekoliko njih (i ti su također lažni profili) a sve objave su vezane za diplomiranog mesara, SNSD, njihove skupove, neke od vodećih članova partije, uz manji broj onih protiv opozicije. Čovjek mora biti poprilično glup da ne shvati da se radi o lažnim profilima kreiranim parama SNSD-a. Nemoguće je da sve te mlade, zgodne djevojke nemaju ama baš nikakvog drugog interesa nego je sav njihov život posvećen samo liku i djelu diplomiranog mesara i njegovoj partiji. Slična situacija je i s muškim profilima. Opet se radi o mlađim osobama ljepšeg izgleda (ko zna odakle kradu fotografije) s istim objavama. U dosta slučajeva su objave na lažnim profilima potpuno iste, u istom redoslijedu jer se oni koji su ih radili nisu potrudili da ih malo izmijene.

Ako su diplomirani mesar i njegova partija uložili pare i napor za kreiranje lažnih profila (koji se veoma lako mogu identificirati), može se samo pretpostaviti koliko su truda i napora uložili da pokradu izbore gdje je prevaru mnogo teže otkriti zbog opće situacije vezane za biračke spiskove, izbor biračkih tijela, kontrolu glasanja, način prebrojavanja i upisivanja rezultata itd.

Podne je, 27. oktobra. Mogao bih napisati još mnogo toga o izborima, mitinzima, vlasti i opoziciji ali, kako me objava zvaničnih rezultata izbora za predsjednika manjeg blentiteta ne bi pretekla, završavam ovaj prilog. Čekam da vidim da li sam bio u pravu ili ne.

Kraj sezone

Oni koji su se kupali u Vrbasu dobro znaju kako je njegova voda hladna i u sred ljeta, da ne govorim o drugim godišnjim dobima. Kada bih zakoračio u vodu, noge bi mi se ledile a ipak sam se kupao kao i sva druga raja.

Kada ovdje u Pješčanoj uvali uđem u vodu uvijek se sjetim Vrbasa pa mi se ni temperature vode od 20 stepeni ne čine niske. Zbog toga je ovdje sezona kupanja znatno duža i proteže se od sredine maja pa do sredine oktobra.Ove godine smo se počeli kupati u maju, Nera nešto ranije nego ja, a zadnje kupanje je „palo“ 25. oktobra. Kako je vrijeme i dalje lijepo ne bi me iznenadilo da se još koji put okupamo. 

Dok nas je u Nizozemskoj često pratila kiša, svaki dan sam provjeravao vremensku progonozu Pješčane uvale i razmišljao kako bi bilo lijepo skokunit do plaže i bar malo se pokvasiti u moru. Dolaskom u Istru nisam pomišljao da će nam se sezona kupanja protegnuti na pet mjeseci a kako sada stvari stoje tako bi moglo biti i u buduće. Kupača, istina, nema puno. Tek poneko od domaćina se brčne u moru pa se vrati svojoj kući a mi smo izgleda jedini koji i sada provedemo par sati na plaži uživajući u lijepom sunčanom vremenu i moru koje je i sada toplije od rijeke u kojoj smo se kao djeca i srednjoškolci kupali.

Kako mi više nije lako da video klipove objavljujem na blogu, kao dokaz da je ono o čemu govorim istina, prilažem dvije fotografije pa ko hoće neka vjeruje, a ko neće, ne mora. U današnja vremena, kada su lažne informacije preplavile sve medije, može se pisati šta je kome volja jer ne postoji način da se jednostavno provjeri da li je napisano istinito ili ne. 

Posjeta unukama

Posjetu sinu i njegovoj familiji koji već četiri godine žive u Hagu smo odlagali iz opravdanih razloga. Ograničenja zbog korone i mogućnost da i nas dokači su nas „prikovali“ za naš novi dom duže nego smo mislili. Ovog oktobra smo se konačno odlučili za put a odluku je olakšala činjenica da iz Pule imamo direktan let do aerodroma smještenog negdje na pola puta između Haga i Roterdama. Tako se nekadašnje dugo putovanje iz USA skratilo na par sati bez straha da će neki od letova biti odgođeni ili otkazani, što nam se u prošlosti desilo nekoliko puta. A oktobar je izabran i zbog još dva razloga: sezona kupanja je pri kraju a i starijoj unuci je rođendan pa smo jednim udarcem ubili dvije muhe.

Na aerodrom u Puli nas je odvezao naš novi komšija Koso a u Nizozemskoj dočekao Davor. Tako smo se našli u njegovom stanu za manje vremena nego što nam je potrebno da se iz Pule odvezemo do Banjaluke.

Davor već duže vremena radi kao Safety Engineer u centrali evropske svemirske agencije a za mjesto stanovanja su snaha i on odabrali Hag iz više razloga. Grad je lijep za život, dovoljno velik da ima sve što je jednoj familiji potrebno za normalan život, ima dobre škole i univerziteta, u njegovom predgrađu se nalazi najveće ljetovalište u Nizozemskoj, dva aerodroma su udaljena oko 30 minuta vožnje autom ili vozom, a i struktura stanovništva je jako šarolika. Kažu da više od 50% njegovih stanovnika nisu Nizozemci a mi smo se u to mogli uvjeriti za vrijeme naše desetodnevne posjete.

Nizozemsku smo imali priliku posjetiti više puta i svaki put

smo bili oduševljeni njenom uređenošću, lakoćom svakodnevnog života i ljudima. Naselje u kojoj sin s familijom živi je relativno novo, zgrade su modernog dizajna, s velikim staklenim površinama i obaveznim balkonima, okružene s puno zelenila i odličnim javnim prevozom. Iako većina Nizozemaca za prevoz koristi bicikle, autobuske i tramvajske linije su na dohvat ruke. Kada se tome doda odlična željeznička mreža čovjek može svugdje stići veoma brzo i bez velike frke.

Iako od sinovog stana do centra Haga vozi autobus i tramvaj, Nera i ja smo više puta išli pješice jer nam je, uz laganju šetnju, do centra grada trebalo manje od 40 minuta. Ako se tome doda da se do centra može doći šetajući kroz ogroman park koji se proteže na više od četiri kilometra, naša odluka da šetamo je razumljiva. Istina je da smo prvi dan zalutali pa smo se nakon sat i 15 minuta hodanja našli na potpuno suprotnoj strani grada potpuno nesvjesni da smo zapravo išli u krug. Veliki broj uređenih parkova i zelenih površina na kojima se nalaze dječja igrališta su u potpunom kontrastu s onim što je urađeno u Banjaluci gdje je svaka slobodna parcela iskorištena da se izgradi zgrada, bez prostora u kojima bi se djeca mogla igrati ili čovjek odmoriti.  U Nizozemskoj očigledno vode računa o kvalitetu života svojih građana iako su zemlja koja nije velika i koja se od svog postanka bori da od mora otme svaki komad zemlje.

Unuke su bile presretne kada su nas vidjele. Iako se s njima, od njihovog odlaska iz Istre, nismo puno puta vidjeli bili smo prijatno iznenađeni kada su s nama od prvog trenutka komunicirale na našem jeziku. Progovorile su stidljivo za vrijeme posjete nani i didi a to smo povezivali s činjenicom da se nalaze u Hrvatskoj i da ih je to nagnalo da tu i tamo odgovaraju na našem. Bilo mi je jako simpatično kako su se trudile da nam sve govore na našem jeziku iako je za njih to bilo prilično komplicirano. Mama i tada međusobno komuniciraju na engleskom, one u školi i s drugaricama pričaju holandski a mi opet pričamo na našem. Posebno me je oduševila mlađa unuka koja govori bez ikakvog naglaska i vrlo brzo uči nove riječi, pojmove i gramatiku. Kada slijedeće godine dođu ponovo u posjetu siguran sam da više neće imati nikakvih problema da se snađu na prostorima iz kojih im je otac potekao.

Pored šetnji gradom, odlaska u Ševeningen na plažu, proslave Emininog rođendana, veoma zanimljiv nam je bio odlazak pred školu u koju unuke idu nakon završetka nastave. U dvorištu škole i na ulici ispred nje je vrvilo od roditelja i mnoštvo bicikla. Tek poneko bi po dijete došao autom. A bicikla ima svih mogućih vrsta i modela. Naša snaha vozi „model“ s velikom „korpom“ ispred, u koju, ako je potrebno, mogu stati obe unuke. Prvi dan su obe unuke išle s nama kući pješice dok su drugi put snaha i starija unuka otišle biciklima (Emina već odavno u školu ide svojim biciklom) a nas je do stana „vodila“ mlađa, objašnjavajući nam kuda trebamo ići, gdje trebamo preći ulicu i stalno ponavljala da nam treba još malo i tu smo.

Isto tako mi je bilo simpatično kako je za njih bilo važno što su nana i dido došli u školu pred njih. Posebno je bila simpatična Suada koja je otrčala nazad do svoje učiteljice da joj kaže da su joj tu nana i dido a to je govorila i drugima dok smo usput išli prema stanu. Da su neka druga vremena i da nam se nije desilo što nam se desilo, odlasci po unuke pred školu bi bila naša svakodnevica a ne poseban događaj jedanput godišnje.

Nakon provedenih desetak dana u često kišovitom Hagu, vratili smo se uveče u Pulu gdje nas je dočekao Jasmin, još jedan naš prijatelj koji jedan dio godine provodi u „starom kraju“. Veče je bila prijatna, topla, ona primorska, kakve su večeri ovdje do kasnog ljeta. Sutra nas je očekivao još jedan sunčan dan. 

Iz starog kraja

Ima skoro dvadesetak dana da sam bila u “starom kraju” i isto toliko dana da nadjem vremena da napišem ovaj prilog. Kako se stari svaki novi dolazak u “stari kraj” i ulazak u moju kuću je sve ljepši. Moj brat je bio ljetos dvadesetak dana i otklonio sve nedostatke koji smo do tada radili moj Vice  i ja čestim dolascima. Došla sam autom s čovjekom koji radi u Sarajevu a koji svaki vikend dolazi a uvijek s njim ide još jedan ili dvojica radnih kolega. Ovaj put je povratak bio u ponedeljak .

Dala sam naslov kojim me Co uvijek rastuži prilozima o susretima s ljudima iz starog kraja, a neke je samo  poznavao u prolazu. I svako to druženje odiše po mom osjećaju nekom nostalgijom i radošću tim susretima. A i ta rečenica “iz starog kraja“ toliko me raznježi i sad koristim i ja to umjesto imena grada.

Obzirom da se približavala jesen dio bašte pred hotelom Palas u kojem sjede naši iseljeni gradjani je bio pun.

Drena i ja u Kastelu

U subotu ujutro sam pošla na pijacu i pred Kastelom srela našu školsku kolegicu Drenku. Radost je bila obostrana i kroz Kastel smo krenule prema nekoj kafani na gradskoj pijaci. Usput nas je uslikao jedan fini gospodin.

U mojoj ulici sve najdraže prijateljice iz ulice su izvan grada ali nam je komunikacija redovna a sjećanja i uspomene još veće. Koristiću djevojačka imena i prezimena jer će nas oni koji ovo čitaju iz naše ulice prepoznati.

Dragica Bujinović je u Zadru. Imale smo nekoliko divnih susreta i u Zadru i u Rakovom selu. Slike koje imam ne dozvoljavaju da se bilo šta od tih susreta zaboravi. Njena sestra Nada Vujinović je na Pagu. I tamo smo bili, a odmah poslije korone je saznala da sam došla u svoju kuću i odmah je došla. Taj dan je putovala nazad i zamolila da ne zakasni na autobus za Zagreb.

Na čaju u kafiću iznad Tržnice

Koliko smo bile sretne i zaboravile na vrijeme u evociranje naših uspomena.

Bisera Topčagić je došla iz Švedske i ta tri popodneva smo bile zajedno. Uspomena i predivnih izlazaka ostaje za nezaborav.

Ja sam Saima Husedjinovic i na ovom blogu je moj prijatelj iz mladosti Oskar Böckmann iz Beča pitao da li je Saima Rak možda Saima Husedjinovic. Milan je potvrdio i zbog toga danas koristim ova prezimena.

On je po majci iz poznate porodice Granić. Dolazio je iz Beča na

Bisera i ja kod mene u kući

ljetno ferije i njegov bliski rodjak Josip Granić, slikar Joško, i Meliha su nas upoznali da mu ne bude dosadno na njihovim beskrajnim razgovorima sa našim slikarima.

U ratu se izgubila veza ali smo je obnovili i on i njegova supruga Gita su bili u Rakovom selu a mi u Beču. Dopisivali smo se on na našem a ja na njemačkom i jedno drugom ispravljali greške. U Beču je bilo i smijeha jer je valjda gajio i neke simpatije ali nikad to nije pokazao.

Ovo pokazuje kako smo imali sreću da živimo u jednom divnom svijetu, punom poštovanja i velikog medjusobnog prijateljstva u našoj ulici.

Saima

Bisera i ja na čevačima kod Muje preko puta Kastela
umjesto kod kina Kozare

Kod Ahmeta i Milene na predivnom doručku

Crkva ispred gradskog mosta
Nedelja 10 sati
Nekad bilo stotinu ljudi

Oskar i Gita, kada dodju u Banja Luku navrate do moje kuće

Iako nije odrastao u Banja Luci, jako je voli
kao i svoju rodbinu po majčinoj liniji