SLIKE I DOGADJAJI
Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.
Sunday, December 15, 2019
Saturday, December 07, 2019
Javila se Nataša
Dragi blogeri, dugo se nisam javljala, a najmanje sam ocekivala da ce ovakav prilog i komentar biti povod mom javljanju.
Moram priznati da se ne sjecam da je kasnjenje od par minuta na posao bio razlog za pokretanje inicijative o mom politickom kaznjavanju. Priznajem da je kasnjenja bilo, najcesce s razlogom, iako mi je to tesko prihvatiti jer u principu ne kasnim, sto znaju svi koji me poznaju. Mrzim kasnjenje, obicno dolazim desetak minuta ranije i radije cu cekati nego kasniti. Ne pravdam se, vec razmisljam o tome s cudjenjem i s podosta pitanja koja si postavljam.
Ono sto im je smetalo je bila moja sposobnost da ih uvijek “procitam”, meni nisu mogli prodavati maglu, i nisam se ustrucavala to reci.
Nemam sto vise dodati, sve je receno i poznato. Iz doba kada sam radila u RC mogu jedino reci za Mazalicu i njegovu “druzbu” - LJIGAVCI, a potvrdjuje se da iver ne pada daleko od debla.
Ono sto se od 1990. god dogadjalo i dogadja ima mnogo tezu kvalifikaciju, ali to ostavljam Banjalucanima.
Za drage banjalucke poznanike, prijatelji to znaju, dobro sam, aktivna kao uvijek, sretna sam baka.
Susrecem se povremeno s Banjalucanima, s nekima sam u stalnoj
vezi, no vrijeme i okupiranost novim obavezama cine svoje, udaljavaju me od grada i problema s kojima se grad nosi. Organizam, sto smo stariji, nesvjesno izabire put sjecanja lijepih dogadjanja u njemu i bijeg od zlocinackih poduhvata.
Previse je trauma u bivsem ali i sadasnjem okruzenju. Mora se prezivjeti koliko-toliko zdrav i normalan!
Srdacan pozdrav dragim blogerima s kojima sam na ovim stranicama provela nekoliko lijepih godina.
Natasa
Da me se prisjetite.
S ovogodisnjih izlozaba:Povodom 8.marta
UZ SEGIN KOMENTAR
Čestitka za baku i deku
Labels: natasa
Friday, December 06, 2019
In memoriam - Mirsad Čardžić
Mirsad i VIS Usamljeni |
A Mirsada nisam vidio dugo, još od prije ovog zadnjeg rata. Čak nisam znao ništa o njegovim prognaničkim putevima i vjerojatno nikada ništa ne bih ni saznao da se ova tužna vijest ne pojavi na facebook-u.
Za Misrada me vežu lijepi događaji iz jednog lijepog životnog perioda, kada smo bili mladi i zdravi, i kada niko od nas nije pomišljao na bolesti.
Ne sjećam se kako se to dogodilo ali jednog dana sredinom šezdesetih Mirsad je postao menadžer VIS-a Usamljeni, grupe za koju me vežu zaista lijepa sjećanja. Nako što su neki članovu VIS-ova Sjenke i Karavan odlučili da se udruže, stvoren je VIS Usamljeni, čijem imenu sam bio kum. I pošto su neki VIS-ovi u to doba imali menadžere, ljude koji bi pronalazili mjesta na kojima bi se organizirale svirke, i mi smo imali svoga. Bio je to Mirsad Čardžić, sposoban momak koji se trudio da nam pronađe sale u kojima bi svirali i na taj način zarađivali novac koji smo uglavnom koristili za nabavku opreme.
Bio je Mirsad i naš menadžer kada smo u Domu kulture 1967. godine osvojili prvo mjesto na prvoj Gitarijadi koju je organizirao KAB, Klub akademičara Banjaluke. Mirsadova ideja je bila da na Gitarijadi budemo obučeni jednoliko, u tamne hlače i bijele košulje, s plavim kravatama, na kojima su kolegice iz moga 4-tog R razreda Tehničke škole, izvlezle ime grupe. Očigledno je da je naš nastup ostavio dobar utisak na članove stručnog žirija koji nas je proglasio pobjednicima ispred Meteora, tada najpoznatije i najpopularnije grupe Banjaluke. Bilo je to veliko iznenađenje i još se sjećam kako su nas naši simpatizeri, kasno uveče, nakon objave rezultata, iznijeli na rukama u park ispred Doma kulture.
Nakon toga smo završili u hotelu Bosna gdje je Mirsad plaćao piće za sve. On je u to vrijeme bio jedini od nas koji je radio (kao zubotehničar, u Incelu), ali sam siguran da mu plaća nije bila toliko velika da bi mogao počastiti sve one koji su s nama svratili u hotel Bosnu da proslavimo pobjedu. Ali Mirsad nije žalio para. Njegovi momci su pobijedili i trebalo je to proslaviti.
Iz tog doba mi je ostao u sjećanju još jedan događaj u kojem je Mirsad odigrao posebnu ulogu.
Na krilima pobjede na Gitarijadi, Mirsad nam je lakše pronalazio nove gaže. Tako jedno veče završišmo u Prijedoru, na koncertu u tamošnjem Amaterskom pozorištu. Uz dobro plakatiranje i vijest da dolaze pobjednici banjalučke Gitarijade, napunismo salu do vrha. Atmosfera i prije početka koncerta je bila zapaljiva, iako su se simpatizeri lokalnog VIS-a Kote smpremale da nam koncert pokvare. A kada su odjeknuli prvi taktovi pjesama u to vrijeme popularnih Beatles-a, Rollingstones-a i drugih grupa svjetske muzičke scene, publika je pošizila. S pozornice sam gledao kako mlada raja divlje pleše u ritmu naše muzike, a iz pozadine se čulo urlikanje, kao na koncertima velikih grupa. Ponekad bi do nas dopiralo i neko čudno lupanje, i to negdje iz najmračnijih dijelova sale.
Atmosfera je bila nestvarna. Ponešeni publikom i mi smo počeli padati po pozornici, drmati glavama, dok je Miro Štefanac lupao po bubnjevim takvom žestinom da je pri kraju koncerta probušio bas bubanj. A bubnjevi nisu bili naši, već smo ih zatekli na pozornici. I Miro je sjeo za njih, imajući rijetku priliku da svoje majstorije pokaže na kompletnom setu bubnjeva, a ne na dobošu, tipmanu (nađenom negdje odbačenom uz ulicu), basu i jednoj činjeli, koje je tada imao.
Atmosfera je bila nestvarna. Ponešeni publikom i mi smo počeli padati po pozornici, drmati glavama, dok je Miro Štefanac lupao po bubnjevim takvom žestinom da je pri kraju koncerta probušio bas bubanj. A bubnjevi nisu bili naši, već smo ih zatekli na pozornici. I Miro je sjeo za njih, imajući rijetku priliku da svoje majstorije pokaže na kompletnom setu bubnjeva, a ne na dobošu, tipmanu (nađenom negdje odbačenom uz ulicu), basu i jednoj činjeli, koje je tada imao.
Svakom novom pjesmom atmosfera je bila sve usijanija. Posljednje pjesme je kompletna sala dočekala na nogama. Krici su se čuli iz svih kutova dvorane.
Na kraju koncerta mnogi posjetioci su navalili prema bini, tražeći autograme i naše fotografije. Iako nas je ponašanje posjetilaca iznenadilo, dok smo se potpisivali na komade papira koje su gurali prema nama, pravili smo se da je to za nas normalno, da to radimo poslije svakog koncerta. A nikada ranije, i nikada kasnije nam niko nije zatražio autogram.
U toj zbrci, metežu i oduševljenju, nismo imali pojma da je nekoliko zadnjih redova u sali bilo demolirano. Neki momci su skidali naslone s stolica i njima lupali svuka oko sebe. Šteta je bila poprilična. Nakon našeg nastupa više niti jedna grupa nije nastupila u toj sali. Mi, i naša muzika, smo bili krivci za štetu, ali, na našu sreću, niko nije tražio da je nadoknadimo.
U toj gužvi sam krajičkom oka primijetio Mirsada koji je bio opkoljen ovećom grupom razdraganih posjetilaca. U njegovim rukama sam primjetio fotografije koje je potpisivao i dijelio raji. Bilo mi je to čudno. Iako smo par dana ranije napravili nekoliko snimaka na zidinama Kastela, niko od nas nije imao niti jednu izrađenu fotografiju. A on ih je, pomislio sam, dijelio raji. Imao ih je dosta.
Kasnije, kada se sve smirilo i kada smo otišli u restoran da večeramo i da proslavimo najuspješniji koncert u historiji Usamljenih, upitah Mirsada o fotografijama. A on, uz njegov poznati osmjer, reče da su to bile njegove lične fotografije koje je ponjeo sa sobom. Nisu to bile fotografije Usamljenih, već Mirsadove fotografije, koje je razdragana masa uzimala, ne obračajući pažnju šta se na njima nalazi. Slatko sam se tome nasmijao, zadirkivajući ga kako je iskoristio našu popularnost za svoju ličnu, posebno jer su autograme uglavnom tražile djevojke.
Kada su se Usamljeni raspali, urijedili su i kontakti s Mirsadom. Tu i tamo bi se sretali u gradu i malo popričali. Ne sjećam se da li je i dalje ostao u istim, muzičkim vodama, ili se posvetio svome poslu.
I nakon toliko godina, danas saznah da nas je napustio. I sjetih se tih lijepih dana čiji je Mirsad bio sastavni dio. Da li sam subjektivan, ili je to stvarno bilo tako, ali, čini mi se da takvih vremena više nikada neće biti.
Mirsadovoj famili i prijateljima upućujem najiskrenije saučešće, u moje lično ime, ali i u ime Usamljenih, onih koji još hodaju ovom zemljom.
P.S. Upravo mi dođe medicinska sestra s pitanjem kako se osjećam. Ja rekoh, tako, tako, a ona mi reče da mi se srce upravo vratilo u normalni ritam. Znači, sutra idem kući, nadajući se da se uskoro neću ponovo naći na istom mjestu. I da mi ovakve tužne vijesti, kao ova o Mirsadovom odlaku, neće dodatno pokvariti raspoloženje.
Labels: in memoriam
Tuesday, November 26, 2019
Mazalica, Mazalica, prezime ti baš stoji!
Preuzeto s portala "Nezavisnih novina" |
Politika je
kurva, tako kažu, pa je valjda normalno da su to i političari. Rijetki su oni
koji su u te vode uplovili s poštenim namjerama. Teško je poštenom čovjeku boriti
se protiv gamadi koja se nakotila na sve strane, a posebno u Bosni, gdje oni
najgori čvrsto drže konce u svojim rukama već godinama.
Svaki dan skoknem
na portal „Nezavisnih novina“ da saznam šta se u mom (bivšem) gradu događa,
više iz navike nego što mi je to bitno. Prošlo je već previše vremena otkako su
ga krajem osamdesetih zauzeli grmalji i ništa se tu više na bolje ne može
promijeniti. Grmalji vode glavnu riječ, njihove se izjave objavljuju, a po
reakcijama obične raje jasno je da njihova taktika još uvijek pali. A kada se
još ubaci pokoji članak o drugom svjetskom ratu i stradanju srpskog življa od
ustaša i balija, komentari pljušte. Kao da se to radi programirano, prema
doktorskom receptu, kako narod ne bi
ozdravio.
Ne bih se po ovim
pitanjima javljao da me ne pogode izjave pojedinaca koje poznajem. Jedan od tih
je i Srđan Mazalica, sin nekadašnjeg mi radnog kolege Milana. To je taj
Mazalica koji se jednom davno javio na blog da zaštiti svoga oca od „napada“,
tj od istine o transformaciji njegovog oca, od komuniste, do nacionaliste, „prvoborca“
ovog zadnjeg rata. Branio je mladi Mazalica oca od „napada“ od kojih se ne može
odbraniti. Za njega je sve što se u našem gradu dogodilo normalno, pa je tako
normalno da se useli u stan prognanog kolege, kao da se to samo po sebi
razumije. Valjda mladom Mazalici nije jasni šta to znači sačuvati čist obraz. Ako
je suditi po njegovim istupima, on obraza nema, jer da ga ima, ne bi se oglašavao
tako ružno povodom 25. novembra, Dana ZAVNOBIH-a.
Mladi Mazalica
kaže: „U srpskoj se nikada neće slaviti 25. novembar“. Kao da je to nešto ružno, nešto čega se treba stiditi, nešto što narodu na onim prostorima treba ogaditi, iako u jednom trenutku kaže
kako mu je rođak bio delegat na istom. Pljuje tako mladi Mazalica na svog
rođaka, a pljuje i na svog oca koji je godinama bio u prvim redovima države nastale na tekovinama tog istog ZAVNOBIH-a. Svima nam je poznato da je stari Mazalica bio veliki
partijaš, da je bio najpoznatiji po tekici koju je nosio ispod pazuha idući s
jednog partijskog sastanka na drugi. Neće to mladi Mazalica nigdje spomenuti
jer bi mu to oborilo rejting kod glasača kod kojih se najviše glasova prikuplja
ako govoriš protiv nekadašnje države u kojoj su i on i njegov otac uživali
privilegije dostupne porodicama partijaša.
Posmatrajući
ponašanje pojedinaca iz daljine, neopterećen svakodnevnim problemima koje
narode, posebno mlade, u onim našim krajevima muče, osjećam sažaljenje prema
spodobama kao što je Srđan. Prodati svoju dušu, svoj obraz, za vlast (i,
naravno, pare) je jadno. Srđan nije glup, zna on šta radi, kao što je znao i
njegov otac kada se šepurio s tekicom ispod pazuha u ona naša vremena.
Ne pada iver
daleko od panja, kaže narodna poslovica. Srđan Mazalica je još jedan dokaz da
su stari bili u pravu.
Sunday, November 24, 2019
Posjeta slapovima Krke
U Skradinu smo promijenili brod. A to sve za 400 kuna po osobi, vidi se na strancima da su oduševljeni. Jeftino, za njih. Ne znam koju bih cifru mogla napisati jer mnogi Šibenčani nikad u životu nisu bili. Bila sam nekoliko puta ali nikad u oktobru. Dan predivan, turisti cijelog svijeta a vožnja u okolini od boje šuma, livada i vode. Ono sto neko reče “zeleno, volim te zeleno.“ Desetine zelenih nijansi ali kao da nije oktobar. A tek ciklame. Na svakom komadiću gdje je bila trava bezbroj cvjetova a miris se širi na sve strane.
To smo ja i Zdenka ovjekovječili kao i slapove.
Nova slika je čudo iz našeg dvorišta. Žuti kacuni na sve strane i u vrtovima i u dvorištu. I nigdje više u selu. Na Igmanu i našim planina ima ih bezbroj ali žute nikad i nigdje nisam vidjela osim ovih naših.
Uživala sam čitajući tvoj prilog iz Rovinja. Zaista je cijela jadranska obala od Istre do Dubrovnika rajsko područje.
Pozdrav Saima
Labels: saima
Sunday, November 17, 2019
Posjeta Rovinju
Nakon prekrasne jeseni, početkom novembra
pade prvi snijeg. Zadrža se
kratko ali temperature ostaše
niske. Bliži se zima.
Dok sjedim uz prozor i posmatram prve jutarnje mrazove,
sjetih se zadnjeg ljeta i druženja s
prijateljima. Iako nam je baza bio Ližnjan, malo
mjesto u neposrednoj blizini Medulina, obilazili smo i druga mjesta u Istri jer
se u njoj ima šta vidjeti.
Tako smo jednog lijepog popodneva skoknuli do Rovinja,
lijepog turističkog grada udaljenog 40-tak
minuta autom. Želio sam da ga posjetim još odavno ali sam planove stalno odgađao, vjerujući da će za
posjetu biti vremena. Ove godine mi se želja
konačno ispunila. S Žiškama i
Kušmićima smo
prošetali uskim ulicama starog dijela
grada u kasno ljetnje poslijepodne, dok ga je sunce obasjavalo zlatnim zrakama,
onako kako to ono zna samo na Jadranu.
Posjeta gradu nije mogla proći bez
obilaska crkve svete Eufemije koja dominira panoramom grada. Usput smo
razgledali male, interesantno uređene dućane u kojima se uglavnom prodaju
suveniri i umjetnine. Tu i tamo se stisnuo pokoji kafić, s par stolica na kaldrmisanim ulicama po kojima su se
vrzmali turisti, škljocajući aparatima u želji da uhvate ljepotu starina bez kojih grad ne bi bio magnet
koji ih je privlačio.
U luci je bilo živo. Bašte kafića su
uglavnom bile pune, dok je sunce obasjavalo stari grad u pozadini. Nismo
odoljeli da ne popijemo još nešto, iako smo nešto ranije popili kavu u kafiću na malom trgu u starom jezgru
grada. Ja sam se ovaj put odlučio za
sladoled jer zbog problema s kiselinom kavu ne bih smio nikako piti kavu ali kada sam na odmoru na to ne obraćam puno pažnje.
Veče se
spuštala i bilo je vrijeme da se pođe kući. Već na izlasku iz grada nas je dočekao sumrak a kada smo stigli kući, zvijezde su već dobrano ukršavale plavo istarsko nebo. Prošao je još jedan
dan ljetnjeg odmora. Uskoro ćemo
morati nazad u Ameriku, znajući da će nam prijatelji i Istra nedostajati.
I tako će biti
sve do slijedećeg susreta.
Thursday, November 14, 2019
Spomenik Nikoli Koljeviću
Preuzeto s portala "Nezavisnih novina" |
Uvijek sam smatrao da samo neuki i neobrazovani mogu praviti
zla ali su događaji u Bosni i Hercegovini
krajem osamdesetih pokazali da nisam bio u pravu. Jer, ako pogledamo ko je na
srpskoj strani bio kolovođa onog što se u njoj dogodilo, vidimo da su
to uglavnom fakultetski obrazovane osobe, a među njima
i jedan „kulturnjak“ iz Banjaluke. Zahvaljujući njemu i Banjaluka je našla mjesto u historiji buđenja (dobro
skrivanog) srpskog nacionalizma na onim našim
prostorima. I svi znamo šta se
nakon toga u Banjaluci dogodilo. Pola njenog stanovništva je protjerano i sada u grad dolazi uglavnom ljeti, na
odmor.
Da bi im uljepšali
posjete rodnom gradu, gradske vlasti su se potrudile da na mnogim mjestima podignu
spomenike onima koji su imali značajne
uloge u njihovom progonu pa je tako danas otkrivena bista šekspirologu, i to u centru grada, na
mjestu koje posjetioci teško mogu
izbjeći. Ružni spomenici i plakete poginulim u ovom zadnjem ratu,
podignuti na mnogim mjestima i ustanovama u gradu, koje prognane neizbježno podsjećaju na vrijeme kada su morali bježati iz grada da bi sačuvali živu glavu, sada se upotpunjavaju
bistama „posebno zaslužnih“. Koljević je prvi među njima, a siguran sam da će ga
slijediti i drugi, prije svega Karadžić i Mladić, samo se čega
pogodan trenutak.
Jer kako drugačije razumjeti
podizanje spomenika Koljeviću, koji
je svojim angažiranjem direktni saučesnik u zlu koje se desilo u našem gradu, nego nastojanje tamošnjih vlasti da se grad prognanima još više
ogadi. Sumnjam da će i jedan prognanik biti sretan
kada naiđe na spomenik osobi kao što je Nikola Koljević, i da će
zastati da mu oda počast.
Ja sigurno neću.