Polutan

Nekadašnji SDK, sada kuća predsjednika
manjeg blentiteta

Jesen 2014. Sjedim u bašti slastičarne Pingvin, one u blizini nekadašnjih zgrada SDK (sada je to objekat s crvenim tepihom ispred ulaza, u kojoj stoluje predsjednik blentiteta) i Pedagoške akademije (danas zgrada Akademije nauke i umjetnosti manjeg blentiteta u kojoj se smjestila sva njegova „pamet“), polako pijem kapučino i čekam poznanicu s kojom se viđam svakodnevno u vezi posla zbog kojeg sam se obreo u rodnom gradu. Početak je novembra a vrijeme je više nego prijatno za ovo doba godine. Dosađujem se pa dosadu ubijam posmatrajući raju koja prolazi trotoarom. Malo je tu poznatih lica jer je većina morala napustiti grad a prošlo je i dosta godina od dana kada sam morao otići iz grada pa mi neko poznat možda promakne jer smo se svi promijenili, ostarili i ponekad se ne prepoznajemo.

U oči mi pade muškarac u ranim pedesetim (pogađam), u odijelu stila koji je popularan kod današnjih političara (malo potijesno, kračih rukava i nogavica, uz obaveznu bijelu košulju i kravatu). Zastaje pred slastičarnom, baca pogled na ono par gostiju, pogleda na sat. Očigledno je da traži nekog. Odlazi, ali se vraća nakon par minuta i ponavlja proceduru: zagleda po bašti pa onda provjerava koliko je sati.

Malo kasnije za stol uz sam trotoar sjeda postariji, pokrupan čovjek. Prepoznah ga sa facebook-a. Jednom mi je nudio „prijateljstvo“ a ja ga nisam prihvatio. Čovjeka je bio poznat u gradu (njegovi izvještaji su se mogli čuti na nekadašnjem banjalučkom radiju), ali nismo se nikada družili a još manje prijateljovali. Zadnjih godina je stekao naklonost prognanih kao voditelj (a možda je bio i urednik) emisije na lokalnoj televiziji u kojoj se pričalo o nekadašnjoj Banjaluci i njenim stanovnicima. Emisija me nije posebno impresionirala iako mi je bilo drago da se u gradu, iz kojeg je protjerano sedamdesetak hiljada njegovih stanovnika (čiji su se tragovi života i rada zatirali na sve moguće načine), neko prisjetio nekadašnjeg zajedničkog života i druženja i to prenio na „televizijsko platno“.

Moj nesuđeni facebook prijatelj naruči kavu a par minuta kasnije se ponovo pojavi gospodin u odijelu, ugleda ga, priđe njegovom stolu, srdačno se pozdraviše i sjede u stolicu licem okrenut ka meni. Po reakcijama, pogađam da se dobro poznaju. Naruči se još jedna kava i onda poteče razgovor. Moj stol je bio udaljen dva reda od njihovog i mogao sam razumjeti o čemu razgovaraju iako me njihov razgovor nije posebno zanimao.

„On je polutan“, začuh u jednom trenutku kako govori moj nesuđeni facebook prijatelj „i dobro nam dođe za suradnju s njima“. „A i supruga je njihova“, nastavi moj prijatelj, kao da se pravda i mora objasniti o čemu se radi.

Riječ polutan me pogodi pa načuljih uši da čujem o čemu govore. Radilo se sponzorstvu nekog umjetničkog projekta za koje je mom prijatelju trebala pomoć osobe u odijelu, očigledno važne u hijerarhiji ovdašnje vlasti, iako mi je bila nepoznata. Moj prijatelj je trebao novčanu pomoć za projekat u kojem je važnu ulogu očigledno igrao i polutan, kako ga moj prijatelj opisa.

Ubrzo stiže moja poznanica pa propustih nastavak razgovora. Da li je uspio ubijediti osobu u odijelu da mu pomogne u projektu, ne čuh. A nije me posebno ni zanimalo. Ali mi se riječ polutan usjekla u mozak i nikako mi nije dala mira. U kontekstu u kojem je spomenuta, zvučala je kao nešto loše, nešto što je zahtijevalo ispriku, posebno objašnjenje. Jer, kako drugačije protumačiti njeno spominjanje vezano za projekat za koji je trebalo iskamčiti novac od nove vlasti. Polutan je, očigledno, bio važan dio projekta, nije se moglo bez njega a trebalo je opravdati državni novac uložen u takav projekat. On je, bilo je to očigledno, nešto od čega treba zazirati, bojati se, u sredini koja je od početka 92. gotovo potpuno homogena i gdje bilo kakvo narušavanje te homogenosti nije poželjno.

Kroz glavu mi prođoše slike mojih poznanika, polutana, kako ih nazva moj prijatelj, koji, prema onom što sam načuo, sada spadaju u jednu posebnu ljudsku skupinu koja u novim vremenima nije prihvatljiva za sredinu u kojoj su se rodili i odrasli. Pomislih na svoju djecu, i djecu mojih mnogih prijatelja koji također spadaju u tu nepoželjnu skupinu. A šta tek reči za njihovu djecu, od kojih su mnogi polutani na kvadrat, na treću? Gdje su oni prispjeli? Kako će oni biti prihvaćeni u gradu u kojem im je rođen jedan ili oba roditelja?

Ostao mi je taj dan u ružnom sjećanju a prisjetih ga se danas kada se i ovdje u mojoj novoj domovini bude aveti nacionalizma koji su nanijeli ogromne patnje i žrtve u državi u kojoj sam rođen i iz koje sam morao otići. Sve što se danas ovdje događa me podsjeća na situaciju u bivšoj Jugoslaviji prije zadnjeg rata kada su na površinu isplivali nacionalisti i donijeli zlo koje je u crno zavilo na stotine hiljada ljudi. Šta nam se sprema krajem osamdesetih i početkom devedesetih nisam bio svjestan jer me dotadašnje životno iskustvo nije za to pripremilo. Sada, dvadeset i kusur godina kasnije, poslije rata u starom kraju, na stvari gledam drugačije i svjestan sam da se situacija može oteti iz ruku ako se nešto hitno ne uradi. Ako je suditi po onome što se desilo kod nas, narod je glup i lakoga je zavesti. A posljedice mogu biti nesagledive.

Polutana, istina, u novom kraju ima daleko više nego u starom ali snage prošlosti, bez obzira na to, jačaju i sve su glasnije.  I krajem osamdesetih sam mislio da će razum prevladati, da su normalni u većini, ali sam se prevario. Šta će se ovdje dešavati vrijeme će pokazati. A kod nas, u starom kraju, dvadeset i kusur godina nakon rata, biti polutan nije nešto posebno poželjno. Kako sam čuo, odnos je isti i u drugim sredinama. Jer, polutani, su prijetnja onima koji običan svijet drže u stalnom strahu od „njihovih“. Tu njihove „teorije zavjere“ padaju u vodu. Jer, kako objasniti da dvije osobe, jedna „naša“ i jedna „njihova“ mogu živjeti zajedno u ljubavi i slozi“

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Sega - Banjalučki rukomet

Aljosa - Banjalučki rukomet
Izet - Banjalučki rukomet


Članak o Draganu Praštalu- link poslao anonimni Banjalučanin
Intervju sa Srdjanom Mazalicom- link poslao anonimni Banjalučanin
Uspomena na Miodraga Miću Sušnicu- link poslao anonimni Banjalučanin


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Jedna od Keme

Naš Banjalučani, a moj prijatelj, Kemo Bajagilović se nedavno upustio u tihe vode penzionerske. I uživa.

Na facebook-u se s vremena na vrijeme pojavi pokoja fotografija iz njegovog novog komšiluka, Floride, a nedavno mi u inbox-u osvanuše dvije prekrasne fotografije iz Utaha, savezne države poznate po impresivnim nacionalnim parkovima.

Njegove fotografije mi uvijek daju želju da te prelijepe krajeve posjetim a tako je i u ovom slučaju. Nadam se da ću biti u prilici da prošetam "Keminim stazama" a do tada evo jedne od fotografija kao potvrda da ne pretjerujem.

Banjalučki rukomet

Da se malo osvrnem na banjalučki rukomet, napišem svoje vidjenje …… nekada i sada. Kao i za većinu djece, kroz igre vani, futbal je bio na prvom mjestu. Kao i u svim kvartovima i mi na Predgradju smo voljeli futbal. Moja prva osnovna škola bila je “Ivan Goran Kovačić”, kod skretanja za Trapiste. Negdje, 63/64, otvara se preuredjena, adaptirana, nova osnovna škola “Ranko Šipka”, kod nadvožnjaka, prelaza na Pilanu. Ja sam (odnosno moji roditelji) dobio obavijest da moram preći u tu novu školu, kao i sva djeca sa Predgradja. To sam teško prihvatio ali moralo se slušati. U novoj

sl 1, Branko Janković

sredini sam poznavao samo jednog dječaka, Milenko Šukalo, koji je jos prije išao u staru školu “Ranko Šipka”, preko puta ulaza u Vitaminku. Medjutim, pošto sam bio društven, volio sam sport, brzo sam se uklopio u novu sredinu. Nastavnik fizičkog vaspitanja je bio Branko Janković, nosio je brkove, pa su ga zvali Brka. U mojoj novoj osnovnoj školi …. sport broj jedan je bio rukomet, ali program je sadržavao i učenje i upoznavanje skoro svih ostalih sportova. Ali o tome, dalje kroz ovu malu priču.

Ja tada, prvi puta saznajem da na Pilani postoji rukometni klub. Igralište je bilo locirano preko puta ulaza u fabriku “Vrbas” a iza žutih zgrada, kako smo ih zvali. Bilo je od šljake (leš), dobro uvaljano a mi djeca smo ga održavali. Tu se  treniralo i igrale utakmice. Pilana je tada igrala u republičkoj lizi. Sjećam se dobro, jesen 64-e, utakmica za prvaka BiH, a pobjednik ide u kvalifikacije za 1-u ligu.

Veliki derbi protiv Krivaje iz Zavidovića. Bilo je toplo, juni, ljetno vrijeme. Da ne bi bilo prašine na igralištu, mi djeca smo ga prvo polijevali (špricali) sa kantama koje su imale onu “ružu”. Zatim su se izvlačile linije, imali smo izbušene konzerve u koje se sipao prah (gips). Uglavnom, sve bi bilo gotovo jedan sat prije utakmice. Tada nismo znali, ali  nekoliko godina kasnije na YU-rukometnu scenu dolaze poznata imena iz Krivaje, koje smo mi na Pilani gledali kada su oni bili mladi momci, srednjoškolci …..

Lavrnić, Dragičević, Basić, Kurtagić, Timko, Paljar i jedan izuzetan momak, ljevak, igrao je srednjeg igrača, a do dan danas nisam ga zaboravio …. Zvonko Brtolović, imao je prefinjenu tehniku i što mi kažemo ‘’rukometnu žicu’’ . Te godine, sa Pilane u Borac prelazi jedan momak koji će se razviti u velikog igrača. Pošto je na Pilani ‘’završio’’ rukometnu školu, bio je na utakmici, a djeca mi kažu ….. to je Kara (Milorad Karalić). Krivaja je tada pobijedila, ali je izgubila u kvalifikacijama od Celja koje odlazi u 1-u ligu.

Da se vratim na novo-otvorenu školu, bila je otvorena ali bez pratećih sportskih sadržaja,terena. Medjutim, Brka (Branko Janković) dolazi sa svojim planovima i crtežima. Počinju akcije i izgradnja.

Neposredno uz školu, atletska staza, do nje teren za odbojku, u produžetku teren za košarku, tako da je prvi niz uz školu bio popunjen. Uz pomenute terene napravljena je staza za skok u dalj sa pjeskovitim (ogradjenim) doskočistem. Na preostalom dijelu parcele, sa lijeve strane bio je teren za tenis, kompletno ogradjen sa mrežom (mislim oko 2-3 metra). I na kraju …… rukometni teren, sa desne strane parcele… u čošku. Sjećam se dobro: zemljani radovi, drenaža, betoniranje, asfaltiranje,

postavljanje rasvjete za večernje treninge i utakmice.

Izgradnja tribina, podužno, sa lijeve i desne strane. Izvlačenje linija, postavljanje golova. Sve je bilo gotovo za naredne godine. Odlazeći na utakmice u druge škole u gradu, bili smo ponosni jer nigdje nije bilo terena sa raznolikim sadržajima kao kod nas.

I  danas, krečući se po Holandiji, nigdje, niti u jednoj osnovnoj i srednjoj školi nisam vidio takav, reči ću  ‘’mali sportski park’’ kakav je bio još u ta stara vremena na Pilani.

Ali, vrijeme čini svoje. Vjerovatno danas nema traga da je nekada tu  nešto postojalo, osim sjećanja.

Naravno, Brka kao nastavnik i trener pravio je selekcije medju nama, djecom, nudio nam bavljenje rukometom i tako sam ‘’zaplovio’’ u rukometne vode. Imali smo par puta sedmično trening.Fizičko vaspitanje smo imali obično zadnje časove, pa smo mogli ostajati ½ do 1 sat duže i raditi na rukometu. Ono što veoma cijenim iz tog vremena (od Brke) a sa današnje tačke gledišta je: učio nas je i prošli smo osnovne stvari iz atletike, gimnastike, tenisa, odbojke, košarke a za razvoj mladih mislim da je sve to veoma bitno. Brkina ‘’desna’’ ruka bio je Zoran Prohaska - Proko, nastavnik matematike i fizike, bio je veliki čovjek, pedagog, strog kada treba i velika ‘’raja’’ van škole. Zoran je bio košarkaška i rukometna legenda grada, iz još starijih vremena. Lijepo ga se sjećati.

sl 2, Pero Perović

Održavala su se i prvenstva izmedju škola. Taj dio ću spomenuti samo iz razloga što imam veoma lijepa sjećanja na jednog dječaka iz tog vremena, išao je u Milan Radman školu, Rosulje. S njima smo imali najviše ‘’muke’’ samo radi njega. Bio je to Vinko Djebro.  U to vrijeme, koliko se mladih u Banjaluci bavilo rukometom, mislim da je bio i ostao najveći talenat. Imao je sve: izuzetno dobru tehniku s loptom, dodavanje, šut, smisao za kolektivnu igru ..... jednostavno sve,  izuzetan.

Po završetku osnovne škole nekoliko momaka ima priliku trenirati sa seniorima. Medju njima sam bio i ja, poslije nekoliko mjeseci pridružuje nam se i Djebro, a meni je bilo posebno drago. Brzo smo se sprijateljili i postali  izuzetni drugari. Medjutim, poslije 1-2 godine igranja je stopirao.

Medju seniorima je bilo već nekoloko momaka starijih od nas 2-3 godine, generacija ispred nase. Ali razlika u godinama se brzo topila, stvoren je jedan mlad, perspektivan tim. Na omladinskim prvenstvima BiH, 69-e, 70-e, 71-e dolazimo u finale.  Medjutim, sjećajući se svega danas, nije bilo dovoljno jake saradnje izmedju Borca i Mladosti, da bi, vjerovatno banjalučki rukomet bio još jači i bolji.  Znam dobro da bi ponekada na naše treninge dolazili Pero Perović, Pero Janjić, Braco Pavlišin.

sl 3, Ako i Pero (danas)

Ali to nije bilo dovoljno. Takodje sam mišljenja, da je Brka (Branko Janković) bio težak za saradnju, htio je sve sam, što je bilo veoma teško. Godina 70-tih Pero Janjić, korak po korak, ima više prostora u Borcu i radi sve više sa juniorima.  Sjećam se da je napravio reprezentaciju Banjaluke (mladi), otišli smo na Tjentište (Turnir Bratstva i Jedinstva) i tamo ‘’pomeli’’ Tuzlu, Zenicu, Mostar i Sarajevo.

sl 4, Na Tjentištu s Perom Janjićem
(Obralić, Iveljić ...)

Mislim da je to bio Perin početak gdje je sa svojim planskim i sistematičnim radom počeo praviti rezultate, što će se potvrditi sa seniorima 1976.godine. Ni danas dan, ne znam zašto, bio sam kapiten tog tima.

Najveća je šteta što je Pero Janjić, odlaskom iz Borca, otišao i sa rukometne scene, u legendu.

Naravno, odlazili smo na utakmice starijeg, velokog brata ‘’Borca’’, ja sam uzivao gledajući Karadžu koji je u to vrijeme još igrao. Za mene je bio veliki i ostao veliki, najveći za sva vremena.

sl 5, Jerolim Karadža, uvijek najbolji!

Neprevazidjen!  Borac, veliki tim u to vrijeme je imao dobre seniore sa par mladjih koji su pristizali (Bracika Vujinović,Unčanin,Tuzlić) ali kvantitet je ostao problem ali i to se riješava angažovanjem Pere Janjića s jedne strane a sa druge otvaranje Borca prema svim mladim talentima koji su htijeli i dovodjeni u Banjaluku. Od 1972 do 1976 Borac je ‘’tražio sebe’’ da bi se 76-e konačno popeo na rukometni ‘’krov Evrope’’. Šta je bilo presudno, šta se desilo, po mome vidjenu slijedeće : Borac je imao golmana, ‘’kralja’’, najboljeg u to vrijeme ( Ako), dobru prvu ‘’postavu’’ …  rečeno sportskim žargonom ali je nedostajao jedan izuzetan vanjski igrač. Dolaskom Zdravka Radjenovića - Belog, taj veliki problem je riješen. Drugo: u momentu kada je prvi tim, reći ću, ‘’akceptirao’’ da prvi trener bude Pero Janjić, počinje pohod ka evropskoj kruni 1976 godine.

sl 6, Veliki Borac s Perom Janjićem na "krovu Evrope"

Naravno u kasnijem periodu u Borac dolazi (od generacije do generacije) veći broj mladih igrača od kojih veći broj igra i za bivšu YU. Spomenuću samo pojedine: Arnautović, Velić, Čavar, Puc, Koso, Štrbac, Elezović, Maglajlija uz ‘’domaće snage’’ Knežević, Saračević, Smailagić i  mnogi drugi (izvinjavam se svima koje ne spominjem).

Borac je održavao nivo, bio je stalno u vrhu YU-rukometa, zahvaljujući prije svega pravilnom pristupu formiranja tima, stručnom trenerskom radu i velikom doprinosu VOLONTERA. Po završetku rukometne karijere, neprocjenljiv je doprinos Mire Bijelića i Mome Golića za održavanje ‘’nivoa’’, reči ću ponovo našom sportsko-rukometnom terminologijom.

Jedno sjećanje na 1972 godinu. Yu-reprezentacija osvaja zlato na OI u Minhenu. U septembtu iste godine u Banjaluci se igra rukometni turnir gdje pored Borca igraju Crvena zvijezda iz Beograda, bjelovarski Partizan, Medveščak iz Zagreba i Mladost sa Pilane, tadašnji član 2-e lige zapad (BiH, Hrvatska, Slovenija). Na turniru mnogi olimpijski i mladi reprezentativci: Arslanagić, Popović, Karalić, Selec, Vujinović,  Horvat, Pribanić, Vidović, Smiljanić,  Lazarević, Fejzula  …  pravi rukometni praznik. Na slici 7. prvi dan turnira a na slici 8.  Crvena Zvijezda i Mladost sa ‘’ Pilane’’.

sl 7, prvi dan turnira na Pilani, 1972. god.

sl 8, s Crvenom Zvijezdom 1972. god.

Još jedno lijepo sjećanje imam na zimsku turneju 1971 godine (Njemačka, Francuska, Luksemburg) sl.9.  

sl 9, turneja januar 1971. god

U to vrijeme ekipa sa ‘’Pilane’’ uopšte nije bila loša, naime 1973 se igraju kvalifikacije za ulazak u prvu ligu, protiv sarajevske Bosne. Poslije poraza u Sarajevu sa 11 golova razlike i pobjede u Banjaluci sa 9 golova ..... bio je to i može se reči kraj jednog tima jer neposredno poslije toga M. Straživuk odlazi u Crvenu Zvijezdu - Beograd, N. Cupac u sarajevsku Mladu Bosnu, kasnije Željezničar, Z. Dujić u Krivaju - Zavidovići, M. Vuksan u sarajevsku Bosnu, V. Anušić u naš Borac.

sl10, Sega u dvadesetoj godini

Na slici 10. (čučim u sredini) imao sam samo 20 godina, a sada 65, kao da je sve bilo juče, prekjuče. Baš ovog momenta primjećujem das mo u to vrijeme nosili reklame Rudi Čajavec, znači, blogeri Čajevčani ..... imamo ‘’neke veze’’ još iz tog vremena !  Malo šale.

Gdje je banjalučki rukomet danas ????? Borac igra u BiH lizi protiv Gračanice i Cazina, naprimjer. Za mene sve, pomalo nevjerovatno. Nema više pravih igrača, trenera, ljubavi prema sportu, volontera i zaljubljenika da održavaju EVROPSKI NIVO.  Kao što se sve upropastilo i srozalo da ne može biti gore, tako je prošao i  NAŠ RUKOMET.

Kako i zašto sam se počeo baviti rukometom u Holandiji, sasvim u drugoj ulozi,  malo ću opisati u slijedećem prilogu uz par propratnih slika.

Sega

Machu Picchu - video

Dok čekam da suradnici navale s prilozima evo kratak video o posjeti Machu Picchu prošle godine.

Još jedna godišnjica prođe

Razne godišnjice prolaze jedna za drugom. Neke slavimo, neke ne. Nekih se sjetimo već kad su prošle kao što je naša 23. gosišnjica dolaska u USA. Na američko tlo smo sletjeli 22. jula 1994. Mjesto: aerodrom La Guardia, New York. Dan topal, sparan. U avionu nas je bilo tridesetak, mislim na izbjegice iz Bosne. Ne sjećam se da je iko bio posebno sretan, nije bilo uzvika oduševljenja. Za većinu je to bio pokušaj da se pobjegne od zla koje je zahvatilo Bosnu. Odlazilo se na sve strane svijeta, već kako se kome posrećilo. Evropa je prvih dana primila mnoge a onda su se u proces raseljavanja Bosne uključile i Australija i USA. Da li je sve unaprijed bilo planirano ne mogu reći. Znam da postoje mnoga objašnjenja o svemu što se kod nas desilo, raznih terorija zavjere je sve više, svaka strana pokušava da „proda“ svoju istinu ali sve to ne mijenja činjenicu da je Bosna tih godina izgubila bar jednu četvrtinu svoga stanovništva. Neki su se u međuvremenu vratili ali većina će zauvijek ostati u novim domovinama, s pomiješanim osjećajima. Neki su se uklopili u nove sredine, prihvatili su stvarnost i ne razmišljaju na povratak u stari kraj, čak ni onaj vječni. A neki se još uvijek lome, vjerujući da još nije kasno da se vrate tamo gdje su rođeni, nadajući se da će naći ono što su prije dvadesetak i kusur godina izgubili. Ko je u pravu, teško je reći.

Još uvijek pamtim pojedine detalje s tog puta u novi život. Ispraćaja na parkiralištu pokraj autobuskog kolodvora u Zagrebu na koji nas je svojim kombijem dovezao naš prijatelj Miro (sada pokojni), putovanja autobusom za Beč, čekanja na polazak aviona na bečkom aerodromu i pokušaja da nazovemo Banjaluku kako bi se čuli s puncem koji je dan ranije sahranio punicu (umrla dan prije našeg polaska na put), leta ka Njujorku avionom u kojem se tada moglo pušiti u za to određenom dijelu (što su mnogi putnici iz Bosne činili), čekanja u redu da nam imigracione vlasti dozvole ulazak u USA udarajući štambilj koji nam je obezbjeđivao pravo na rad i život kao izbjeglicama iz ratom zahvaćene Bosne, prevoza na drugi aerdrom s kojeg je polijetao avion za Pittsburgh, kašnjenja leta jer je grad naše konačne destinacije zahvatila ljetno nevrijeme, slijetanja na aerodrom u Pittsburghu negdje poslije ponoći gdje nas je dočekao gospdin Paul sa suprugom koji nas je odvezao do Consolate Missionaries na suprotnoj strani grada gdje smo trebali ostati prvih par sedmica, lica oca Alexe (umro prije par godina) koji nas je čekao i odveo do soba na drugom spratu povelike kuće koja će biti naš dom naredne tri sedmice, besane prve noći jer san nije dolazio na oči uprkos umoru od putovanja od trideset i kusur sati.

Tek po dolasku na konačno odredište počeo sam razmišljati o budućnosti. Gdje smo stigli, šta nas čega, kakva budućnost čeka našu djecu koju nismo pitali da li im se ide ili ne. O novoj domovini nismo znali puno iako smo, kao i većina u starom kraju, gledali bezbrojne američke filmove. Gledajući ih, nismo razmišljali o tome da li oni prikazuju stvarni život ili je sve fikcija, napravljena da privuče što više gledalaca. Sada, kada smo se konačno našli u zemlji koja nam je ponudila utočište, mozak je proradio. I zbog toga san nije dolazio na oči iako je u sobi bilo mračno kao u rogu i nije se čuo nikakav šum. Siguran sam da su i druge putnike iz Bosne mučila ista pitanja na koje će odgovor dati vrijeme ispred nas.

Danas, dvadeset tri godine od tog dana, sjedim u hladu i, dok gledam na naš backyard i brdašce na kojem smo napravili hladnjak i povrtnjak, opet razmišljam o tim danima i čini mi se da si postavljam ista pitanja. Rat je u Bosni davno prestao, u novoj domovini smo se lijepo snašli (zaradio sam penziju u kojoj uživam evo već više od pet godina a Nera se sprema iduće godine), djeca su pozavršavala fakultete, rade, smirila se (jedno u Evropi a drugo u LA-u), dobili smo i dvije prekrasne unuke, nemamo novčanih problema i ne moramo brinuti šta će biti za deset i više godina (naravno, ako nas zdravlje posluži), ali me još uvijek kopka pitanje šta bi bilo da je bilo? A nije. I nikada neće biti. Iz starog kraja svakim danom stižu ružne vijesti, mržnja, čini mi se, nije splasnula, mnogi jedva sastavljaju kraj s krajem, mladi bježe trbuhom za kruhom, stari s brigom dočekuju svaki novi dan jer se od penzija teško može živjeti, a bogati se bogate. Naprednih snaga gotovo da nema jer je bolest pod nazivom nacionalizam zahvatila većinu. Malo ko radi da za nju nađe lijeka a puno je onih koji se trude da se ona širi.

Zbog toga bi bilo vrijeme da ne tražim odgovore na svoja pitanja jer odgovora nema. A godišnjice su tu da se broje, slave i bilježe kao važni trenuci u našim životima koje, veoma često, nisam sami birali.

Machu Picchu

S puta u Peru

Machu Picchu, pred našim nogama

Stigli smo u mjesto Machu Picchu, mali gradić koji svake godine opsjeda na hiljade turista iz cijelog svijeta. Od željezničke stanice idemo ka hotelu u kojem ćemo prespavati, da se prijavimo ali se nećemo duže zadržavati. Za danas je planiran obilazak glavnog cilja našeg puta, ostataka drevne istoimene utvrde  smještene na obroncima Anda, koje je stoljećima bilo sakriveno od civilizacije sve dok je 1911. nije otkrio Hiram Bingham, istraživač i profesor s američkog univerziteta Yale.

Jedna za uspomenu

Utvrđenje je izgrađeno oko 1450. godine ali je iznenada napušteno stotinjak i kusur godina kasnije, u godinama dolaska Španaca na ove prostore. Iako se nalazi samo oko 80 kilometara od grada Cusco koji su Španci osvojili, oni ga nikada nisu otkrili, jer da jesu, od njega vjerojatno ne bi ostalo gotovo ništa. Španci su, kao i svi osvajači sve do današnjih dana (sjetimo se Banjaluke i džamija porušenih početkom devedesetih), rušili sve do čega su stigli kako bi zatrli tragove civilizacije koju su zatekli u svom pohodu na Južnu Ameriku. Šta se dogodilo s njegovim stanovnicima je do današnjeg dana ostala nepoznanica.

Nakon kratkog zadržavanja u hotelu, žurimo ka mjestu s kojeg autobusi voze ka odredištu. Red je podugačak ali mi kao grupa imamo prednost. Smještaju nas u dva autobusa i uskoro krećemo ka odredištu. U početku se vozimo asfaltiranom cestom koja prelazi preko rijeke Urubamba koja nas je pratila gotovo cijelim putem a nakratko nakon toga penjemo se neasfaltiranim serpentinama  uz obode strme planine. Naš vozač vozi brzo, ne obazirući se na lošu cestu i krivine od kojih su neke prilično opasne. Tu i tamo autobus zastaje, kako bi se mimoišao s drugima koji vraćaju posjetioce koji su ranije išli u obilazak. Dok nas ponekad hvata panika da bi se mogli strovaliti niz strminu, vozač je miran. Vidi se da je za njega to rutinski posao i da je istom cestom vozio hiljade puta.

Raja iz naše grupe

Stižemo na mjesto gdje izlazimo iz autobusa. Plato ispred ulaska u utvrđenje je pun posjetilaca. Veliki je broj onih koji čekaju bus za povratak u dolinu ali primjećujem da sve ide bez zastoja. i red onih koji su tek stigli je poprilično dug ali nas naši vodiči vode direktno do mjesta gdje se ulazi. Naš vodič nam daje upute, posebno naglašava da ne žurimo i da se držimo zajedno. Među nama ima nekolicina koja je starija od mene a jedna starija gospođa je čak imala ozbiljnu operaciju na srcu a ipak se odlučila za put. i za nju je, kao i za nekolicinu drugih, uključujući mene, ovo zadnja prilika da ostvarimo dugogodišnji san.

Vodič predvodi grupu pričajući o historiji mjesta, napominjući da ćemo uskoro stići na poziciju s koje ćemo imati prekrasan pogled na ruševine. Bio je u pravu. Iznenada se nađosmo na uzvisini s koje puca pogled na utvrdu, onaj poznati, s razglednica, s planinom Huayna Picchu u pozadini.

Fotografski aparati škljocaju, traži se najbolji kut da se zabilježi ljepota ispod nas, fotografiramo jedni druge za uspomenu. Tu smo, na mjestu koje je vjerojatno najviše fotografirano od svih turističkih atrakcija svijeta i taj trenutak treba iskoristiti.

Planine dodiruju nebo

Kud vodi ovaj put?

Spuštamo se stepenicama i obilazimo poznate dijelove mjesta-utvrđenja: Inti Watana (kamen koji „hvata“ sunce), templ sunca, sobu s tri prozora... Pratimo vodiča koliko je moguće ali u isto vrijeme i sami razgledamo ostatke, fotografiramo, vraćamo se u mislima u vremena od prije pet-šest stoljeća kada su ovim ulicama i trgovima hodale drevne Inke. Zašto je utvrđenje izgrađeno na ovom teško pristupačnom mjestu? Kako su nekadašnji neimari prenosili ogromne kamene blokove, klesali ih i slagali ih tako precizno da su međusobno spojeni bolje nego da su spajani malterom? Zašto su napravljene tolike terase da su mogle prehraniti četiri puta više življa nego što ga je u to vrijeme bilo u mjestu? Čudili smo se sistemu navodnjavanja koji još i dan-danas funkcionira… Mnogo toga nas je fasciniralo uz dodatni osjećaj da se nalazimo blizu Bogu jer su oblaci ponekad stvarali gotovo nestvarnu atmosferu. Išli smo od jednog objekta do drugog, slijedeći vodiče, zaboravljajući na vrijeme. A ono je bilo ograničeno jer je posljednji autobus odlazio oko pet popodne.

Nismo obišli sve ali i ono što smo obišli je bilo vrijedno svakog centa koji smo potrošili. Volio bih da sam imao par dana pa da cijelu utvrdu obiđem polako, na tenane, onako kako ja to volim ali čovjek ne treba biti nezadovoljan. Posebno što smo Nera i ja još prije par mjeseci kupili ulaznice za slijedeći dan kada smo planirali da se penjemo na Huayna Picchu, planinu s koje se Machu Picchu vidi iz ptičije perspektive. Od cijele grupe smo bili jedini koji smo se odlučili na taj poduhvat. Jer, penjanje uz Huayna Picchu je veoma naporno i za osobe u punoj kondiciji a kamo li za nas koji smo dobranu zagazili u sedamdesete.

Po povratku u mjesto u podnožju utvrde smjesili smo se u sobe lijepog, modernog hotela u glavnoj ulici i nakon toga išli na zajedničku večeru. Nera i ja smo se poslije večere prošetali mjestom i na glavnom trgu uživali u muziciranju nama neke nepoznate lokalne grupe koja je izvodila modernu muziku uz veliku primjesu tradicionalne muzike Inka.

Na spavanje smo otisli prilično kasno iako smo planirali da ujutro poranimo kako bi stigli na vrijeme na prve autobuse. Jer, za Cusco smo se vraćali vozom u pola dva popodne a do polaska smo morali obići planirano.