SLIKE I DOGADJAJI
Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.
Thursday, March 09, 2023
Friday, February 24, 2023
Komšije iz Ukrajine
Rat u Ukrajini traje već godinu dana i kraj mu se ne nazire. Kada su prošlog proljeća stigle prve izbjeglice u naš komšiluk, razmišljanja su im bila slična našim početkom rata u Bosni. „Brzo će to stati i mi ćemo se vratiti nazad u naše domove“, govorili su iako smo im mi, na osnovu našeg iskustva, govorili da će potrajati i da na to trebaju biti spremni. Dani su prolazili a situacija u Ukrajini je postajala sve gora i gora. I evo ovih dana, ludak iz Moskve postaje sve nervozniji, najavljuje nove poteze koje svijet može odvesti u propast. I ne bi me čudilo da se to i ne desi jer kada se ranjena zvjer satjera u ćošak spremna je na sve. Putin je svjestan da nije ostvario ono što je planirao, da Ukrajina nije pala za par dana, da, pored plaćenika, u besmislenom ratu gine sve više ruske mladosti i da će teško pobijediti u osvajačkom ratu protiv naroda koji se bori da odbrani svoju zemlju od agresora.
U našoj zgradi prva
komšinica s lijeve strane je Ruskinja, udovica Ukrajinca, koja je sa svojim
sinom živjela u Kijevu sve dok rat nije počeo. Nakon par mjeseci ona i sin su
uspjeli napustiti Ukrajinu i stići do Pješčane uvale. Oboje su nam pričali o
prvim danima rata, o ruskim vojnicima koji su stigli do predgrađa Kijeva, o odlučnosti
ukrajinskog naroda da se odbrani od agresora, o lažima kojima se ruska
propaganda služi da opravda napad na suverenu zemlju, o porastu rodoljublja kod
Ukrajinaca na koje je uticala ruska agresija. Nadali su se da će rat brzo
prestati, da će se nakon turističke sezone moći vratiti u Kijev ali kako su
dani prolazili ta nada je splašnjavala. Kada su shvatili da od skorog povratka
kući neće biti ništa, prvo je sin otišao u Varšavu gdje imaju par apartmana, a
za njim je otišla i mati. Kako u Hrvatskoj ne mogu dobiti stalni boravak
izgleda da će to uspjeti ostvariti u Poljskoj koja će za njih postati ono što
je za nas bila Amerika. U Ukrajini još imaju nešto familije, onih starijih,
koji u Kijevu dijele sudbinu onih koji su ostali. Oni će polako tamo gdje svi
moramo otići, kao što se to dogodilo s našim starima pa sada u gradu u kojem
smo rođeni i živjeli nema više nikoga.
Nešto manje od
mjesec dana o odlaska Svitlane i Evgenija, u njihov apartman su stigli Natalija
i Sourin, njihovi prijatelji koji su također napustili Ukrajinu kada je rat
počeo. Sourin posjeduje prekrasnu kuću u predgrađu Kijeva u kojoj su se okupljali
uglavnom umjetnici na zabavamo koje su Natalija i Sourin organizirali. Natalija
se bavi slikarstvom a Sourin je svoj biznis razvio na Internetu. Kako mu je
otac poznati ukrajinski filmski režiser, imao je dosta poslovnih veza koje su
mu omogućile da živi lagodnim životom. U Nici je imao prekrasan stan s pogledom
na more koji je, ne očekujući da bi moglo doći do rata, prodao neposredno pred
njegov početak. Tako je, nakon što je napustio Kijev, morao naći mjesto gdje će
se smjestiti dok se rat ne završi. Završio je u stanu do našeg jer su Svitlana
i on prijatelji od davnina. Od prvog dana smo se sprijateljili i sada se
družimo iako nismo ista generacija. Tokom zadnje večere kod nas, kada je Nera
pripremila veoma ukusnu ribu na „svom“ roštilju, protiv čije kupovine sam bio,
proveli smo pet-šest sati u ugodnom razgovoru. Sourin nam je pričao o njihovom
životu u Ukrajini, pokazao nam fotografije i video snimke njihovih druženja s
prijateljima, govorio kako su ruski vojnici u prvim danima rata okupirali
predgrađe Kijeva u kojem se nalazi njegova kuća, koja je na sreću ostala neoštećena
za razliku od drugih u njegovom komšiluku, spominjao mine koje su Rusi
postavili po šumama kojima su obično hodali u slobodnom vremenu, žalio što je
prodao prekrasan stan u Nici pa sada nije siguran kuda će ga život odvesti ako
se rat oduži.
Danas je
godišnjica od agresije Rusije na Ukrajinu i ako je suditi po onome što čitam u
vijestima, može biti samo gore. Putin je svjestan da rat ne smije izgubiti a
Ukrajinci su odlučni da svoju državu, uz pomoć Zapada, potpuno oslobode. Koliko
će rat trajati i šta će se na kraju desiti teško je predvidjeti. Sigurno je
jedino da će izginuti još mnogo ljudi, da će obnova razorenih područja trajati
desetljećima i da se veliki broj izbjeglica neće nikada vratiti tamo odakle su
izbjegli. Naše sudbine su živa potvrda da agresori na ovaj ili onaj način
ostvare ono što su zamislili jer se u Banjaluku vratio samo neznatan broj onih
koji su iz nje protjerani. Od kraja rata je prošlo skoro trideset godina, grad
su naselili drugi, promijenio je svoju dušu i nije to odavno ona Banjaluka u
kojoj smo živjeli. Tako će biti i u Ukrajini. Mnogi su iz nje otišli, u novim
sredinama će pustiti korijenje i teško da će se vratiti kada se rat završi.
Gdje će završiti
naše nove komšije teško je predvidjeti. Za sada su tu do nas, često komuniciramo
i nastojimo da iskoristimo sve ono što nam naša nova sredina pruža. Pa dok
traje, traje.
Sunday, February 19, 2023
Kralj Lear
Krajem avgusta prošle godine smo posjetili otoku Mali Brijun. Povod, predstava Šekspirovog Kralja Leara u izvedbi teatra Ulysses kojeg je još 2001. osnovao Rade Šerbeđija. Bio je to interesantan kulturni događaj, malo naporan za one starije jer se iz Fažane polazi brodicom u 7:30 uveče, od jedne do druge scene se hoda neasfaltiranim putem po noći bez ikakve rasvjete, par puta se penje strmim stepenicama improviziranih tribina a u Fažanu vraća dobrano poslije ponoći.
![]() |
Ostavljamo Fažanu |
![]() |
Zalazak sunca |
![]() |
Prva scena |
Po zvršetku predstave smo se, istim putem kojim smo došli, vratili do luke odakle su nas brodice prevezle do Fažane. Ponoć je već davno prošla kada smo stigli do našeg auta. Kući smo stigli poslije jedan umorni ali i zadovoljni što smo imali priliku da u lijepom ali i neuobičajenom ambijentu prisustvujemo jednoj lijepoj predstavi u kojoj smo imali priliku da prvi puta u životu vidimo jednog od najboljih dramskih umjestnika nekad nam zajedničke države.
Za prilog sam izabrao par snimaka uz napomenu da snimanje same predstave nije bilo dozvoljeno.
Friday, February 17, 2023
Ping-pong
![]() |
Moj prijatelj i ping-pong protivnik Žoze |
Ping-pong sam
nastavio igrati i dok sam studirao. Stalni dio ekipe su bili moj najbolji prijatelj
Boro Beker (nažalost, umro veoma mlad u 27. godini) i vjenčani kum Miho Fazlić (i
on je umro mlad) a igrali smo u sportskoj dvorani Borik koja je u holovima
ispod tribina razmjestila desetak stolova na radost mnogih sličnih nama.
Odlazili smo tamo uvečer, bar jednom nedjeljno, kada u dvorani nije bilo sportskih
priredbi, i udarali lopticu par sati a onda bi svraćali u neki od banjalučkih
lokala da se odmorimo, obično uz pivo. Bila su to lijepa vremena kojih ću se
uvijek sjećati jer nam u to doba za sreću nije trebalo mnogo.
Kada smo 1994. završili
kao izbjeglice u USA ping-pong sam zaigrao samo jednom i to u prostorijama
YMCA-a u blizini stana u koji smo se ubrzo po dolasku uselili. Igrao sam protiv
sina koji je jedno kratko vrijeme počeo trenirati ping-pong u Banja Luci
(trener mu je bio Tomo Đermati) i koji je tada pokazivao da bi mogao biti dobar
stolno teniser. Iako reket prije toga nisam uzeo u ruke dobrih dvadesetak
godina, čini mi se da ta pauza nije imala velikog uticaja na moju igru. Davora
sam redovito pobjeđivao a naše poteze su sa zanimanjem pratili mnogi posjetioci
YMCA-a.
Da ću ping-pong
zaigrati i u 75-toj nisam mogao ni u snu pomisliti. Dobro se ostarilo, kosti
već odavno škripe pa su plivanje i redovite šetnje jedine „sportske aktivnosti“
koje upražnjavam od kako nam je Istra postala naš novi dom. Vjerojatno bi tako
i ostalo da u prostorijama mjesnog ureda Pješčane uvale nisam primijetio grupu „seniora“
kako par puta nedeljno uveče igraju stolni tenis. Bilo mi je to simpatično ali
bi na tome sve vjerojatno i ostalo da to nisam spomenuo mom komšiji iz ulaza,
Belgijancu, i da on opet jedno veče ne ode sa suprugom Aleksandrom na večeru u poznati
restoran Lanternu, smješten nasuprot mjesnog ureda. Tokom večere upozna se s
vlasnikom restorana koji je, kojeg li slučaja, član ekipe koja redovito igra
ping-pong. Razgovor se dotače ping-ponga i Aldo, vlasnik restorana pozva Žozea
da se priključi. Jedno veče Žoze ode na ping-pong i Aldu spomenu da ima komšiju
koji bi također bio zainteresiran da im se pridruži. Aldo mu reče da svakako
dođem i da će mu biti drago da se grupa proširi jer će za sve biti interesantnije
da igraju s različitim protivnicima jer se oni već svi dobro poznaju.
Iako sam bio pozvan, u mjesni ured nisam navratio sve dok
jednog dana nisam sreo Alda, predstavio se i spomenuo mu stolni tenis. Aldo mi
reče da je očekivao da ću doći i da svakako dođem to isto veče jer će oni biti
tamo. Kada sam uveče otišao, ekipa me ljubazno prihvatila ali sam brzo shvatio
da niti ima kondicije, niti vještine da ravnopravno igram s njima. Od mog zadnjeg
igranja je prošlo skoro 30 godina i to se osjetilo pri svakom kontaktu s
lopticom. Vrlo brzo sam se umorio, često sam griješio i osjećao sam se neprijatno
zbog toga. Odlučio sam da više neću dolaziti jer nema smisla da im kvarim ustaljeni
ritam. I tako bi i ostalo da me pri slijedećem susretu s Aldom on nije ubijedio
da obavezno dođem i da ne razmišljam o tome kako igram jer je za njih igranje
ping-ponga jedan od načina druženje a da ću tokom vremena sigurno napredovati.
Čak me je jedno veče strpljivo učio kako da serviram i vraćam loptice jer je
želio da se što prije uklopim u društvo. Negdje pri kraju “treninga” spomenuh
Aldi kako bi Žoze i ja voljeli da ponekad poigramo sami, ujutro kada nema nikoga,
pa da se, kad malo napredujemo, pridružimo njima. Aldo reče da nema problema,
objasni mi kako se stol rasklopa i sklapa, pokaza mi gdje su loptice, objasni
kako da uključim i isključim grijanje i svjetlo i reče da će ključ ostaviti na
prozoru restorana i da ga samo vratim na isto mjesto kada završimo. Čak mi reče
da mu za par dana dolazi 200 loptica, da predlaže da ponekad dođem sam kako bih
trenirao serve, te objasni kako ću ih lako pokupiti. Bio je jako ljubazan a iz
njegovih riječi i postupaka sam osjetio da se iskreno raduje što ćemo se Žoze i
ja priključiti grupi. Mene je ta ljubaznost jako iznenadila a posebno sam bio
iznenađen činjenicom da je ključ od mjesnog ureda držao na simsu jednog od prozora
restorana gotovo uz samu ulicu, ne bojeći se da će ga neko uzeti i pokrasti
stvari iz ureda. Neobično je to u današnje vrijeme kada je kriminal u porastu svugdje,
pa tako i u našem novom okruženju.
Od tog dana Žoze i ja tri puta nedeljno odlazimo u salu, provedemo
čak i po dva sata prebacujući lopticu preko mrežice i uživamo u ping-pongu pod
stare dane. Za sada meni prebacivanje ide mnogo bolje ali i Žoze polako
napreduje. Dobije tu i tamo po koji set ali se ne ljuti kada ga ostavim ispod
10-tke, što se često događa. Za susret s ostalim još nismo spremni, bar nas
dvojica tako zaključujemo. Ali nadamo se da će doći i taj dan kada ćemo se
priključiti grupi i uspjeti da ih bar malo natjeramo da se potrude kada igraju
s nama jer, ako ništa drugo, više nemamo problema s kondicijom a i udaramo sve žešće
i žešće.
Ping-pong mi je tako postao dio gotovo svakodnevnih aktivnosti
u našem malom mjestu, pored kupanja, šetnji uz more i makijata u Yes-u. i što
je još najljepše, sve mi je dostupno u krugu od stotinjak metara. Za tako nešto
(osim šetnje), u Americi bih morao sjesti u auto i vozati se na različite
strane prilično dugo i opet se to ne bi moglo usporediti s ovim kako je to sada.
Ponekad kada pomislim o svemu kroz šta smo u životu prošli, ne mogu a da se ne
sjetim one: “Ovo nam je naša borba dala!”
Monday, February 06, 2023
Susret nakon 30 godina
Od početka rata u Bosni je prošlo više od 30 godina a njegove posljedice se još uvijek osjećaju na razne načine. Ako govorimo o Banjaluci, iz nje je protjerano gotovo pola njenog stanovništva, zanemarujući broj istih se u nju u proteklom periodu vratio a još uvijek ima dosta onih koji su se nekada viđali gotovo svakodnevno a da se za sve ovo vrijeme nisu ponovo sreli.
Pero K i Srđo M
su radili u Rudi Čajavecu, RO Profesionalna elektronika, u Naučno Istraživačkom
centru, surađivali, sretali se na sastancima i proslavama, a onda ih je rat
rastavio. Pero je završio u Americi a Srđo je ostao u Banjaluci. Od dana kada
je rat stigao u naš grad više se nisu vidjeli. I ko zna da li bi se ikada sreli
da ne bi sjemena nekog cvijeća koje je Srđo tražio na sve strane a Nera ga
pronašla u Americi za vrijeme naše kratke posjete Los Angelesu krajem
prošle godine.
Kako Pero već
duže vremena živi u Puli i redovito odlazi u Banjaluku, „iskoristili“ smo
njegovu zadnju posjetu rodnom gradu da Srđi odnese sjeme. Tako je sjeme cvijeća
koje Srđo već duže vremena traži bilo razlog da se sretne s Perom nakon toliko
godina. Mjesto sastanka je bila Pivnica u Gospodskoj ispred koje je napravljen
gornji snimak.
Siguran sam da sličnih
sudbina ima još i da će susreta kao ovaj biti još neko vrijeme ali ne jako
dugo. Jer, starimo i svaki dan nas je sve manje i manje.
Friday, January 20, 2023
Ogledalo za krletku
S Amirom prije početka prezentacije
Mnogo se toga
događa u Puli, naročito ljeti kada je grad prepun turista i kada je tokom
cijelog dana teško naći slobodnu stolicu u baštama njegovih restorana. Još veća
gužva je uveče kada je ulica koja vodi od zlatnih vrata, kako neki zovu
slavoluk Sergijevaca, preko Foruma, pa skoro do Arene, dupke puna. Restorani i
slastičarne su puni, trgovine rade do kasno u noć, na Forumu mnoštvo svijeta. U
gradu se uvijek nešto događa. Česti su koncerti na malom trgu ispred zlatnih
vrata, na Forumu također, a i Arena često ugošćuje poznate muzičare, uz mnoga druga
kulturna događanja.
Ljeti u grad ne
idemo tako često, što zbog velike gužve, što zbog problema s parkiranjem, ali i
iz razloga jer nam je u Pješčanoj uvali lijepo prošetati uz more, kroz marinu
Veruda, sjesti u Yes ili mali beach bar, pojesti sladoled u Dolce. Kako smo u
novoj sredini stekli prijatelje, često to radimo zajedno, uz ugodan razgovor
bez tema koje opterećuju.
Ne znam kako i
zašto sam prilog o jednom događaju prošlog ljeta ostavio nezavršen iako sam
imao namjeru da ga objavim par dana nakon što smo uživali u lijepoj pulskoj
noći i susretu s još jednim bivšim Banjalučaninom. Bila je to prezentacija romana
Ogledalo za krletku Amira Alagića, sina mog kolege s fakulteta Nijaza.
I Alagići su, kao
i mnogi drugi, morali napustiti Banjaluku početkom devedesetih. Baju i Nijaza
je sudbina odvela u Istru, u prelijepi Rovinj gdje i sada žive. Sin Amir se,
kada se osamostalio, nastanio u Puli gdje i sada živi. Tu se udomaćio, lijepo
mu je i osjeća se kao kod kuće, kako reče, kao da se tu rodio. To me ne čudi
jer se i mi, nakon nešto manje od dvije godine, ovdje osjećamo lijepo, kao da
smo tu već godinama. Valjda je to do ljudi koje srećemo i s kojima se družimo,
kod kojih nismo osjetili da smo stranci, da nas je život doveo da tu provedemo
starost.
Ambijent u kojem je prezentacija organizirana
Prezentacija je
održana u dvorištu-bašti objekta, zapravo stare kuće, u pulskom naselju Stoja. Pula
je u odnosu na Banjaluku mali grad i do svakog njenog dijela stignemo za
desetak minuta vožnje. Auto smo parkirali ispred zgrade naših prijatelja Nakića
koji su u ulici grada Graca kupili stan kako bi ljeta mogli provoditi na
Jadranu, s namjerom da se u Pulu potpuno presele kada odu u penziju. Od njihove
zgrade do mjesta održavanja prezentacije nam je trebalo manje od deset minuta
laganog hoda. Veče je bila lijepa, pa nam je kratka šetnja prijala.
U omanjoj bašti, do
koje se dolazi kroz prolaz između dvije kuće, se okupilo poveće društvo,
očigledno poštovalaca Amirovog pisanja. Prije nego što je prezentacija počela
prišli smo Amiru da se upoznamo. Nismo ga poznavali iz onih banjalučkih godina
a ovdje nismo imali priliku da ga ranije sretnemo iako smo pročitali neke od
njegovih ranijih radova. Bilo nam je drago da ga vidimo i čujemo uživo jer nam
se njegovo pisanje dopada i s nestrpljenjem očekujemo čime će nas ponovo iznenaditi.
Nakon uvodnih
riječi voditeljice programa Amir nam je pročitao par odlomaka iz svog romana a
onda su slijedila pitanja voditeljice i prisutnih. Pomalo smo se pravili važni
jer dolazimo iz istog grada i što se najveći dio romana događa u Banjaluci, u
njenim dijelovima koje jako dobro poznajemo. Roman počinje ubistvom koje se
1988. dogodilo u Gornjem Šeheru, na koje smo, valjda zbog događaja koji su se u
gradu dogodili u godinama koje su slijedile, potpuno zaboravili. Nakon toga se
radnja romana vrti oko utopljenice čije je tijelo jedan od junaka romana
pronašao u blizini mosta Venecija. U romanu se isprepliću stvarnost i fikcija
koje čitaoca čine nestrpljivim i tjeraju da nastave s čitanjem. Tako sam i ja roman
pročitao u samo par dana iako to ne činim često.
Na kraju prezentacije
smo ponovo porazgovarali s Amirom, kupili nekoliko knjiga kako bi ih poklonili
prijateljima i vratili se istim putem do našeg auta.
Nera i Nataša
Kada sam prije
par dana pronašao tekst koji sam počeo pisati dan nakon prezentacije i odlučio
da ga završim s preporukom da, ako imate priliku, svakako pročitate Amirov
roman, saznadoh da je Amirov roman proglašen za najbolji domaći roman za prošlu
godinu u izboru Večernjeg lista. Iz razgovora s autorom (link na članak),
saznadoh da je roman zapravo posvećen Banjaluci i da je lik utopljenice oko
koje se cijela priča vrti (Anja Bakul) zapravo ime grada što romanu daje
poseban značaj a napisanom drugačije značenje.
Amiru čestitam na nagradi I želim mu još puno novih romana jer sam siguran da će biti rado čitani od mnogih.
Tuesday, January 17, 2023
In memoriam - Massimo Savić
Kada je već bilo
odlučeno da ćemo se preseliti u Istru, radovao sam se, između ostalog, što ćemo
živjeti u blizini pulske Arene u kojoj tokom ljeta gostuju mnoga poznata imena
bivše jugoslovenske a i svjetske muzičke scene. Već sam se vidio u areni kako
uživam u nastupima Balaševića, Parnog valjka i još nekih muzičara koje sam
cijenio i čiju sam muziku volio slušati. Nažalost, želje da čujem Đoku
Balaševića i Akija Rahimovskog uživo mi se nisu ostvarile. Obojica su se
preselila na „onaj svijet“ a meni je ostalo da ih i dalje slušam na Sonosu,
jer muzika u našem stanu svira od momenta kada se probudimo pa do večeri kada
se „upali“ televizor da se pogledaju najnovije vijesti ili kakav film na Netflixu.
Massima Savića sam, kao i većina iz moje generacije, prvi puta čuo sredinom osamdesetih kada se na našim radio valovima pojavila pjesma Sjaj u tami, odličan prepjev hita The sun ain't gonna shine anymore grupe Walker Brothers. Izvodila ga je zagrebačka grupa Dorian Gray čiji je vodeći vokal bio Massimo. Svojim specifičnim glasom Massimo je doprinjeo da pjesma postane veliki hit i tako stekne obožavaoce u bivšoj nam domovini.
Grupa Dorian
Gray se brzo raspala a Massimo je nastavio uspješnu solo karijeru ali se iz
tog perioda ne sjećam njegovih pjesama.
S Massimovim
pjesmama sam se ponovo „sreo“ 2001., godine kada sam prvi puta došao u rodni
grad nakon što sam iz njega morao otići devedesetčetvrte. Cijelo vrijeme od
izlaska iz grada pa do prve posjete nisam imao doticaja s događanjima na
muzičkoj sceni država koje su nastale nakon raspada Jugoslavije. Na nagovor
prijatelja Srđe u trgovini CD-ova u zanatskom centru iza Gospodske ulice kupio sam
nekoliko CD-ova a među njima je bila i Massimova za koju mi je Srđo tvrdio da
je odlična. Bio je u pravu.
Tako sam se donekle
ponovo upoznao s muzičkom scenom starog kraja ali i dalje je ona za mene ostala
uglavnom nepoznanica, sve do današnjih dana.
Tek po
preseljenju u Istru sam češće u prilici da slušam našu muziku, pa tako i Massima.
Za uho mi je zapelo nekoliko njegovih muzičkih numera pa sam iz tog razloga
odlučio da ga odem pogledati u živo kada je prošlog ljeta održao koncert na
Kaštelu, popularnoj muzičkoj pozornici smještenoj u tvrđavi u centru Pule. Na
koncert smo išli “čoporativno“, s Kušmićima i Žiškama. Koncert je bio jako
dobar, mnogo bolji nego sam očekivao. Massimo se pokazao kao pravi
profesionalac a njegove pjesme su jako lijepo zvučale u ambijentu u kojem se
osjeća prisnost između izvođača i publike. Ekipa na okupu, malo poranila
Na koncertu sam
saznao neke interesantne detalje iz Massimovog života, između ostalog da je
rođen u Puli, da je jedno vrijeme živio u Raši s roditeljima, da se kasnije
više puta selio i da u Istru veoma rado dolazi.
Da li je u to
vrijeme znao da je ozbiljno bolestan, nisam znao. Ako je i znao, to se iz
njegovog nastupa nije moglo osjetiti. Uživali smo u njegovim pjesmama do kasno
u noć jer koncerti ovdje počinju prilično kasno pa se kući ide obično iza
ponoći.
Vijest da nas je
napustio me je iznenadila. Nisam znao da ga je neizlječiva bolest shrvala i da
mu nije bilo lijeka. U novinama sam pročitao kako je, već jako bolestan, održao
koncert u prepunoj zagrebačkoj Areni, dok je cijelo vrijeme iza bine dežurala
liječnička ekipa. Želio je da se još jednom oduži vjernoj publici koja je
punila dvorane diljem bivše države.
Otišao je tako i Massimo a s njim i još jedan dio naše prošlosti. On iznenada, u svojoj šezdesetoj, a nama ostaje da se nadamo da ćemo još koju godinu izgurati dok i na nas ne dođe red.