Novi Komentari i linkovi

Aljosa - Javila se Nataša

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Javila se Nataša

Dragi blogeri, dugo se nisam javljala, a najmanje sam ocekivala da ce ovakav prilog i komentar biti povod mom javljanju. 

Moram priznati da se ne sjecam da je kasnjenje od par minuta na posao bio razlog za pokretanje inicijative o mom politickom kaznjavanju. Priznajem da je kasnjenja bilo, najcesce s razlogom, iako mi je to tesko prihvatiti jer u principu ne kasnim, sto znaju svi koji me poznaju. Mrzim kasnjenje, obicno dolazim desetak minuta ranije i radije cu cekati nego kasniti.  Ne pravdam se, vec razmisljam o tome s cudjenjem i s podosta pitanja koja si postavljam.

Ono sto im je smetalo je bila moja sposobnost da ih uvijek “procitam”, meni nisu mogli prodavati maglu, i nisam se ustrucavala to reci.

Nemam sto vise dodati, sve je receno i poznato. Iz doba kada sam radila u RC mogu jedino reci za Mazalicu i njegovu “druzbu” - LJIGAVCI, a potvrdjuje se da iver ne pada daleko od debla.

Ono sto se od 1990. god dogadjalo i dogadja ima mnogo tezu kvalifikaciju, ali to ostavljam Banjalucanima.

Za drage banjalucke poznanike, prijatelji to znaju, dobro sam, aktivna kao uvijek, sretna sam baka.

Susrecem se povremeno s Banjalucanima, s nekima sam u stalnoj

vezi, no vrijeme i okupiranost novim obavezama cine svoje, udaljavaju me od grada i problema s kojima se grad nosi. Organizam, sto smo stariji, nesvjesno izabire put sjecanja lijepih dogadjanja u njemu i bijeg od zlocinackih poduhvata. 

Previse je trauma u bivsem ali i sadasnjem okruzenju. Mora se prezivjeti koliko-toliko zdrav i normalan!

Srdacan pozdrav dragim blogerima s kojima sam na ovim stranicama provela nekoliko lijepih godina.

Natasa

Da me se prisjetite.

S ovogodisnjih izlozaba:Povodom 8.marta

UZ SEGIN KOMENTAR

Čestitka za baku i deku

In memoriam - Mirsad Čardžić

Mirsad i VIS Usamljeni

Listajući  facebook naletih na vijest da je u Brnu, Češka Republika, umro Mirsad Čardžić, od komplikacija vezanih za aritmiju  s kojom je duže vremena imao problema. Vijest me je posebno pogodila iz razloga što ovaj prilog pišem iz bolnice u koju sam zaglavio zbog istog problema. Naime, već nekoliko puta sam završavao u hitnoj pomoći zbog bolesti koju ovdje popularno zovu A-fib. Problemi su počeli prije nešto više od pet godina i s godinama se pogoršavaju i postaju sve češći. Znam da ovaj tekst posvećen Mirsadu nisam trebao koristiti da pišem o sebi ali me koncidencija da sam vijest o Mirsadovoj smrti saznam upravo kada se i sam borim protiv istog neprijatelja nagnala da o tome kažem par riječi.

A Mirsada nisam vidio dugo, još od prije ovog zadnjeg rata. Čak nisam znao ništa o njegovim prognaničkim putevima i vjerojatno nikada ništa ne bih ni saznao da se ova tužna vijest ne pojavi na facebook-u.   

Za Misrada me vežu lijepi događaji iz jednog lijepog životnog perioda, kada smo bili mladi i zdravi, i kada niko od nas nije pomišljao na bolesti.

Ne sjećam se kako se to dogodilo ali jednog dana sredinom šezdesetih Mirsad je postao menadžer VIS-a Usamljeni, grupe za koju me vežu zaista lijepa sjećanja. Nako što su neki članovu VIS-ova Sjenke i Karavan odlučili da se udruže, stvoren je VIS Usamljeni, čijem imenu sam bio kum. I pošto su neki VIS-ovi u to doba imali menadžere, ljude koji bi pronalazili mjesta na kojima bi se organizirale svirke, i mi smo imali svoga. Bio je to Mirsad Čardžić, sposoban momak koji se trudio da nam pronađe sale u kojima bi svirali i na taj način zarađivali novac koji smo uglavnom koristili  za nabavku opreme.

Bio je Mirsad i naš menadžer kada smo u Domu kulture 1967. godine osvojili prvo mjesto na prvoj Gitarijadi koju  je organizirao KAB, Klub akademičara Banjaluke. Mirsadova ideja je bila da na Gitarijadi budemo obučeni jednoliko, u tamne hlače i bijele košulje, s plavim kravatama, na kojima su kolegice iz moga 4-tog R razreda Tehničke škole, izvlezle ime grupe. Očigledno je da je naš nastup ostavio dobar utisak na članove stručnog žirija koji nas je proglasio pobjednicima ispred Meteora, tada najpoznatije i najpopularnije grupe Banjaluke. Bilo je to veliko iznenađenje i još se sjećam kako su nas naši simpatizeri, kasno uveče, nakon objave rezultata, iznijeli na rukama u park ispred Doma kulture.

Nakon toga smo završili u hotelu Bosna gdje je Mirsad plaćao piće za sve. On je u to vrijeme bio jedini od nas koji je radio (kao zubotehničar, u Incelu), ali sam siguran da mu plaća nije bila toliko velika da bi mogao počastiti sve one koji su s nama svratili u hotel Bosnu da proslavimo pobjedu. Ali Mirsad nije žalio para. Njegovi momci su pobijedili i trebalo je to proslaviti.

Iz tog doba mi je ostao u sjećanju još jedan događaj u kojem je Mirsad odigrao posebnu ulogu.

Na krilima pobjede na Gitarijadi, Mirsad nam je lakše pronalazio nove gaže. Tako jedno veče završišmo u Prijedoru, na koncertu u tamošnjem Amaterskom pozorištu. Uz dobro plakatiranje i vijest da dolaze pobjednici banjalučke Gitarijade, napunismo salu do vrha. Atmosfera i prije početka koncerta je bila zapaljiva, iako su se simpatizeri lokalnog VIS-a Kote smpremale da nam koncert pokvare. A kada su odjeknuli prvi taktovi pjesama u to vrijeme popularnih Beatles-a, Rollingstones-a i drugih grupa svjetske muzičke scene, publika je pošizila. S pozornice sam gledao kako mlada raja divlje pleše u ritmu naše muzike, a iz pozadine se čulo urlikanje, kao na koncertima velikih grupa. Ponekad bi do nas dopiralo i neko čudno lupanje, i to negdje iz najmračnijih dijelova sale.

Atmosfera je bila nestvarna. Ponešeni publikom i mi smo počeli padati po pozornici, drmati glavama, dok je Miro Štefanac lupao po bubnjevim takvom žestinom da je pri kraju koncerta probušio bas bubanj. A bubnjevi nisu bili naši, već smo ih zatekli na pozornici. I Miro je sjeo za njih, imajući rijetku priliku da svoje majstorije pokaže na kompletnom setu bubnjeva, a ne na dobošu, tipmanu (nađenom negdje odbačenom uz ulicu), basu i jednoj činjeli, koje je tada imao.

Svakom novom pjesmom atmosfera je bila sve usijanija. Posljednje pjesme je kompletna sala dočekala na nogama. Krici su se čuli iz svih kutova dvorane.

Na kraju koncerta mnogi posjetioci su navalili prema bini, tražeći autograme i naše fotografije. Iako nas je ponašanje posjetilaca iznenadilo, dok smo se potpisivali na komade papira koje su gurali prema nama, pravili smo se da je to za nas normalno, da to radimo poslije svakog koncerta. A nikada ranije, i nikada kasnije nam niko nije zatražio autogram.

U toj zbrci, metežu i oduševljenju, nismo imali pojma da je nekoliko zadnjih redova u sali bilo demolirano. Neki momci su skidali naslone s stolica i njima lupali svuka oko sebe. Šteta je bila poprilična. Nakon našeg nastupa više niti jedna grupa nije nastupila u toj sali. Mi, i naša muzika, smo bili krivci za štetu, ali, na našu sreću, niko nije tražio da je nadoknadimo.

U toj gužvi sam krajičkom oka primijetio Mirsada koji je bio opkoljen ovećom grupom razdraganih posjetilaca. U njegovim rukama sam primjetio fotografije koje je potpisivao i dijelio raji. Bilo mi je to čudno. Iako smo par dana ranije napravili nekoliko snimaka na zidinama Kastela, niko od nas nije imao niti jednu izrađenu fotografiju. A on ih je, pomislio sam, dijelio raji. Imao ih je dosta.

Kasnije, kada se sve smirilo i kada smo otišli u restoran da večeramo i da proslavimo najuspješniji koncert u historiji Usamljenih, upitah Mirsada o fotografijama. A on, uz njegov poznati osmjer, reče da su to bile njegove lične fotografije koje je ponjeo sa sobom. Nisu to bile fotografije Usamljenih, već Mirsadove fotografije, koje je razdragana masa uzimala, ne obračajući pažnju šta se na njima nalazi. Slatko sam se tome nasmijao, zadirkivajući ga kako je iskoristio našu popularnost za svoju ličnu, posebno jer su autograme uglavnom tražile djevojke.

Kada su se Usamljeni raspali, urijedili su i kontakti s Mirsadom. Tu i tamo bi se sretali u gradu i malo popričali. Ne sjećam se da li je i dalje ostao u istim, muzičkim vodama, ili se posvetio svome poslu.

I nakon toliko godina, danas saznah da nas je napustio. I sjetih se tih lijepih dana čiji je Mirsad bio sastavni dio. Da li sam subjektivan, ili je to stvarno bilo tako, ali, čini mi se da takvih vremena više nikada neće biti.

Mirsadovoj famili i prijateljima upućujem najiskrenije saučešće, u moje lično ime, ali i u ime Usamljenih, onih koji još hodaju ovom zemljom.

P.S. Upravo mi dođe medicinska sestra s pitanjem kako se osjećam. Ja rekoh, tako, tako, a ona mi reče da mi se srce upravo vratilo u normalni ritam. Znači, sutra idem kući, nadajući se da se uskoro neću ponovo naći na istom mjestu. I da mi ovakve tužne vijesti, kao ova o Mirsadovom odlaku, neće dodatno pokvariti raspoloženje. 

Mazalica, Mazalica, prezime ti baš stoji!

Preuzeto s portala "Nezavisnih novina"

Politika je kurva, tako kažu, pa je valjda normalno da su to i političari. Rijetki su oni koji su u te vode uplovili s poštenim namjerama. Teško je poštenom čovjeku boriti se protiv gamadi koja se nakotila na sve strane, a posebno u Bosni, gdje oni najgori čvrsto drže konce u svojim rukama već godinama.

Svaki dan skoknem na portal „Nezavisnih novina“ da saznam šta se u mom (bivšem) gradu događa, više iz navike nego što mi je to bitno. Prošlo je već previše vremena otkako su ga krajem osamdesetih zauzeli grmalji i ništa se tu više na bolje ne može promijeniti. Grmalji vode glavnu riječ, njihove se izjave objavljuju, a po reakcijama obične raje jasno je da njihova taktika još uvijek pali. A kada se još ubaci pokoji članak o drugom svjetskom ratu i stradanju srpskog življa od ustaša i balija, komentari pljušte. Kao da se to radi programirano, prema doktorskom receptu,  kako narod ne bi ozdravio.

Ne bih se po ovim pitanjima javljao da me ne pogode izjave pojedinaca koje poznajem. Jedan od tih je i Srđan Mazalica, sin nekadašnjeg mi radnog kolege Milana. To je taj Mazalica koji se jednom davno javio na blog da zaštiti svoga oca od „napada“, tj od istine o transformaciji njegovog oca, od komuniste, do nacionaliste, „prvoborca“ ovog zadnjeg rata. Branio je mladi Mazalica oca od „napada“ od kojih se ne može odbraniti. Za njega je sve što se u našem gradu dogodilo normalno, pa je tako normalno da se useli u stan prognanog kolege, kao da se to samo po sebi razumije. Valjda mladom Mazalici nije jasni šta to znači sačuvati čist obraz. Ako je suditi po njegovim istupima, on obraza nema, jer da ga ima, ne bi se oglašavao tako ružno povodom 25. novembra, Dana ZAVNOBIH-a.

Mladi Mazalica kaže: „U srpskoj se nikada neće slaviti 25. novembar“. Kao da je to nešto ružno, nešto čega se treba stiditi, nešto što narodu na onim prostorima treba ogaditi, iako u jednom trenutku kaže kako mu je rođak bio delegat na istom. Pljuje tako mladi Mazalica na svog rođaka, a pljuje i na svog oca koji je godinama bio u prvim redovima države nastale na tekovinama tog istog ZAVNOBIH-a. Svima nam je poznato da je stari Mazalica bio veliki partijaš, da je bio  najpoznatiji  po tekici koju je nosio ispod pazuha idući s jednog partijskog sastanka na drugi. Neće to mladi Mazalica nigdje spomenuti jer bi mu to oborilo rejting kod glasača kod kojih se najviše glasova prikuplja ako govoriš protiv nekadašnje države u kojoj su i on i njegov otac uživali privilegije dostupne porodicama partijaša.

Posmatrajući ponašanje pojedinaca iz daljine, neopterećen svakodnevnim problemima koje narode, posebno mlade, u onim našim krajevima muče, osjećam sažaljenje prema spodobama kao što je Srđan. Prodati svoju dušu, svoj obraz, za vlast (i, naravno, pare) je jadno. Srđan nije glup, zna on šta radi, kao što je znao i njegov otac kada se šepurio s tekicom ispod pazuha u ona naša vremena.

Ne pada iver daleko od panja, kaže narodna poslovica. Srđan Mazalica je još jedan dokaz da su stari bili u pravu.  

Posjeta slapovima Krke

Odlazak na slapove Krke sa šibenske rive brodom do Skradina. Prolazak ispod šibenskog mosta je čudesan. Na brodu doručak uz ovčji sir, pršuta i vino. Iza toga srdele pripremljene bez greške i salata od hobotnice. Vina po želji.

U Skradinu smo promijenili brod. A to sve za 400 kuna po osobi, vidi se na strancima da su oduševljeni. Jeftino, za njih. Ne znam koju bih cifru mogla napisati jer mnogi Šibenčani nikad u životu nisu bili.  Bila sam nekoliko puta ali nikad u oktobru. Dan predivan, turisti cijelog svijeta a vožnja u okolini od boje šuma, livada i vode. Ono sto neko reče “zeleno, volim te zeleno.“ Desetine zelenih nijansi ali kao da nije oktobar. A tek ciklame. Na svakom komadiću gdje je bila trava bezbroj cvjetova a miris se širi na sve strane.

To smo ja i Zdenka ovjekovječili kao i slapove.

Nova slika je čudo iz  našeg dvorišta. Žuti kacuni na sve strane i u vrtovima i u dvorištu. I nigdje više u selu. Na Igmanu i našim planina ima ih bezbroj ali žute nikad i nigdje nisam vidjela osim ovih naših.

Uživala sam čitajući tvoj prilog iz Rovinja. Zaista je cijela jadranska obala od Istre do Dubrovnika rajsko područje.

Pozdrav Saima

Posjeta Rovinju

Nakon prekrasne jeseni, početkom novembra pade prvi snijeg. Zadrža se kratko ali temperature ostaše niske. Bliži se zima.

Dok sjedim uz prozor i posmatram prve jutarnje mrazove, sjetih se zadnjeg ljeta i druženja s prijateljima. Iako nam je baza bio Ližnjan, malo mjesto u neposrednoj blizini Medulina, obilazili smo i druga mjesta u Istri jer se u njoj ima šta vidjeti.

Tako smo jednog lijepog popodneva skoknuli do Rovinja, lijepog turističkog grada udaljenog 40-tak minuta autom. Želio sam da ga posjetim još odavno ali sam planove stalno odgađao, vjerujući da će za posjetu biti vremena. Ove godine mi se želja konačno ispunila. S Žiškama i Kušmićima smo prošetali uskim ulicama starog dijela grada u kasno ljetnje poslijepodne, dok ga je sunce obasjavalo zlatnim zrakama, onako kako to ono zna samo na Jadranu.

Posjeta gradu nije mogla proći bez obilaska crkve svete Eufemije koja dominira panoramom grada. Usput smo razgledali male, interesantno uređene dućane u kojima se uglavnom prodaju suveniri i umjetnine. Tu i tamo se stisnuo pokoji kafić, s par stolica na kaldrmisanim ulicama po kojima su se vrzmali turisti, škljocajući aparatima u želji da uhvate ljepotu starina bez kojih grad ne bi bio magnet koji ih je privlačio.

U luci je bilo živo. Bašte kafića su uglavnom bile pune, dok je sunce obasjavalo stari grad u pozadini. Nismo odoljeli da ne popijemo još nešto, iako smo nešto ranije popili kavu u kafiću na malom trgu u starom jezgru grada. Ja sam se ovaj put odlučio za sladoled jer zbog problema s kiselinom kavu ne bih smio nikako piti kavu ali kada sam na odmoru na to ne obraćam puno pažnje.

Veče se spuštala i bilo je vrijeme da se pođe kući. Već na izlasku iz grada nas je dočekao sumrak a kada smo stigli kući, zvijezde su već dobrano ukršavale plavo istarsko nebo. Prošao je još jedan dan ljetnjeg odmora. Uskoro ćemo morati nazad u Ameriku, znajući da će nam prijatelji i Istra nedostajati.

I tako će biti sve do slijedećeg susreta.

Spomenik Nikoli Koljeviću

Preuzeto s portala "Nezavisnih novina"

Iz Banjaluke malo, malo, stižu „lijepe“ vijesti. Evo upravo čitam kako je ispred Narodnog pozorišta otkrivena bista Nikoli Koljeviću, tom poznatom šespirologu, koji je svoje poznavanje Šekspira i njegovog života i djela posebno iskazao za vrijeme ovog zadnjeg rata, kada se od prvog dana „demokratskih promjena“ svrstao na stranu nacizma i fašizma.

Uvijek sam smatrao da samo neuki i neobrazovani mogu praviti zla ali su događaji u Bosni i Hercegovini krajem osamdesetih pokazali da nisam bio u pravu. Jer, ako pogledamo ko je na srpskoj strani bio kolovođa onog što se u njoj dogodilo, vidimo da su to uglavnom fakultetski obrazovane osobe, a među njima i jedan „kulturnjak“ iz Banjaluke. Zahvaljujući njemu i Banjaluka je našla mjesto u historiji buđenja (dobro skrivanog) srpskog nacionalizma na onim našim prostorima. I svi znamo šta se nakon toga u Banjaluci dogodilo. Pola njenog stanovništva je protjerano i sada u grad dolazi uglavnom ljeti, na odmor.

Da bi im uljepšali posjete rodnom gradu, gradske vlasti su se potrudile da na mnogim mjestima podignu spomenike onima koji su imali značajne uloge u njihovom progonu pa je tako danas otkrivena bista šekspirologu, i to u centru grada, na mjestu koje posjetioci teško mogu izbjeći. Ružni spomenici i plakete poginulim u ovom zadnjem ratu, podignuti na mnogim mjestima i ustanovama u gradu, koje prognane neizbježno podsjećaju na vrijeme kada su morali bježati iz grada da bi sačuvali živu glavu, sada se upotpunjavaju bistama „posebno zaslužnih“. Koljević je prvi među njima, a siguran sam da će ga slijediti i drugi, prije svega Karadžić i Mladić, samo se čega pogodan trenutak. 

Jer kako drugačije razumjeti podizanje spomenika Koljeviću, koji je svojim angažiranjem direktni saučesnik u zlu koje se desilo u našem gradu, nego nastojanje tamošnjih vlasti da se grad prognanima još više ogadi. Sumnjam da će i jedan prognanik biti sretan kada naiđe na spomenik osobi kao što je Nikola Koljević, i da će zastati da mu oda počast.

Ja sigurno neću.