Alen

Korona virus je, vjerujem, glavna tema razgovora kod sviju jer za njega nema granica i svi smo potencijalne žrtve ma gdje se nalazili.  Situacija je ozbiljna, kraj širenju epidemije se ne nazire, narod se zabrinuo. Internetom se šire različite informacije, i korisne, ali i one štetne, jer u ovakvim situacijama se, pored onih s dobrim namjerama, javljaju i oni koji u muci drugih vide svoju šansu. Tako je to uvijek bilo i biće, sve dok je svijeta.

Među mnogim vijestima iz starog kraja, jedna me je u ovo teško vrijeme posebno obradovala. Na više portala sam pročitao riječi pohvale za ministra zdravlja i socijalne zaštite Alena Šeranića, sina moga školskog kolege Muhameda Šeranića i Nerinine školske kolegice Sabine. Pohvale stižu sa svih strana, što je u današnje vrijeme u onim našim krajevima gotovo nezabilježeno. U društvu gdje je pripadanje naciji glavni kriterij ocjene nečije vrijednosti, gdje samo „naši“ valjaju, pohvale koje Alen dobija od pripadnika svih nacija zaista iznenađuju. Od kada pratim situaciju u starom kraju, a to činim od onog trenutka kada sam se „stabilizirao“ u novoj domovini, nisam pročitao niti jedan članak ili vijest u kojem se govori o nekome iz starog kraja a da bar neko od komentatora nema primjedbi samo zato što se radi o pripadniku „njihovih“. A u slučaju Alena, čitam samo pohvale. Pametan, odmjeren, kulturan, precizan u obraćanju, kažu stručan u svom poslu, a uz to zrači dobrotom koja uglavnom nije primjerene političarima.

O Alenu sam imao namjeru nešto napisati kada sam se prošle godine vratio iz starog kraja ali ne napisah ništa jer sam se nekako ulijenio pa mnogo planiranog nikada ne ugleda svjetlost dana. Nera i ja smo se sreli sa Sabinom u bašti hotela Bosna i tada sam od nje saznao da je Alen postavljen na mjesto ministra. Bilo mi je drago kada sam to čuo, jer se radi o još jednom potomku naše generacije na koje možemo biti ponosni. Bila je to prva informacija o Alenu, iako se sjećam da se jednom javio na blog, još dok je radio u Ključu jer nije mogao dobiti posao u rodnom gradu.

Kada sam ugledao mnogobrojne pohvale na Alenov račun, posebno na način na koji se angažirao na događaje vezane za korona virus, nisam mogao odoljeti želji da i ja ne napišem nešto, posebno što veoma dobro poznajem oboje roditelja. Šera, kako smo u razredu zvali Alenovog oca Muhameda, je bio omiljen u razredu. Uvijek nasmijan, umjeren, kulturan, blagog ponašanja, bio je omiljen među rajom. Nažalost napustio nas je prerano i nisam imao priliku da ga sretnem nakon što sam morao napustiti rodni grad. I Sabina je bila jako omiljena među rajom. Sticajem okolnosti smo radili u istom OOUR-u u Profesionali, gdje mi je ostala u lijepom sjećanju, baš kao i Muhamed. Zbog toga me uopće nije iznenadilo sazanje da je njihov sin Alen omiljen i veoma cijenjen u gradu i šire. Što bi naš narod rekao, „Iver ne pada daleko od klade“. Alen je najbolja potvrda te stare uzrečice.

Alenu čestitam na uspjehu i želim mu da i dalje nastavi istim putem na ponos svojih roditelja i radost nas sviju.

Novi Komentari i linkovi

Dubravka - Bio mi je simpatican...
Sega - Bio mi je simpatican...
Posmatrac - Vrijeme je da se ide...

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Bio mi je simpatičan...

...Milanov početak mog posljednjeg priloga “Saima k’o Saima”. Tri dana poslije toga bila sam na sahrani jedne dobre prijateljice i radne kolegice. Ona je obolila odmah poslije penzioniranja a da nikad nisu utvrdili pravu dijagnozu. Svašta su joj davali, ona je bila sve gore. Na kraju su je predali mužu i rekli da ona neće živjeti duže od 6 mjeseci. Prestala je uzimati medikamente i vremenom i ozdravila. Bila je Slavonka, vesela na svim zabavama stvarala divnu atmosferu a ono “slavonsko podvriskivanje” stvaralo je poseban ugodjaj a smijeha je bilo kad bi god neko od nas Bosanaca pokušao imitirati. Suprug Mirko je bio iz Kiseljaka i isto je radio u Telekomu. Bio neviđeni dobričina. Svakom je pomagao šta je god trebalo.

Umro je prije 5 godina a ona je funkcionirala. Imala je 79 god u trenutku smrti.

Jedna kćerka živi u Njemačkoj udata za Nijemca a druga cijelo vrijeme u Sarajevu.

Sahrana je bila velika, sreli smo se mnogi iz firme ovih naših živih  generacija i starijih.

Nama na internetu dolaze razna smiješna videa i komentari ali ja volim ovakva. Još vise mi dižu optimizam.

Bilo je jako puno cvijeća. Ja sam u jednom trenutku zapazila kako se pravi brdo od cvijeća pa sam sačekala da vidim hoće li iko staviti i na Mirkov grob nešto. Bar kćerke ili unuka. Kad se to nije desilo ja sam sačekala da se ljudi malo odmaknu i stavila svoje cvijeće i zamolila radnika koji je završavao svoj posao, da me uslika. Ne znam zašto. Kad sam se približila “našoj raji” gledali su me i jedan kolega je glasno rekao “Sajma uvijek mimo svijeta”.

Onda Milanov početak priloga me nasmijao i pitala sam se kakav je to moj mozak. Mimo svijeta.

A onda sam pročitala moj posljednji prilog i skontali da se može shvatiti svakako. Kao da ja djelim savjete ljudima koji su našli sreću u novim sredinama i možda i ne razmišljaju kao Milan. Moje su misli bile najviše usmjerene na to kako smo mi u Sarajevu odlučivali da ostanemo i da promijenimo veliko srpske i veliko hrvatske ambicije da “razbucaju BiH “ ali ni do danas nisu uspjeli. Onda sam pomislila kad bi se najsposobniji gradjani naših gradova odlučili na odlazak i u ogromnom broju uspijevali u svim zemljama, vraćali u svoja mjesta i teoriju o etnički čistim djelovima BIH (koja i danas svim snagama nastoji da se održi), raz...j ....bali. Volila bih da me se tako shvati i kao moju želju koja je kao i hiljade drugih neostvarljiva. 

Saima

DODATAK

Za rodjendan sam dobila ovu knjigu od moje prijateljice. Pričala sam o njenoj majci i bratu koji su čuvali moju mamu i Melihu  čitav rat na Grbavica. Meliha je u jednom prokrijumčarenom  pismu napisala da odem na Koševko brdo i upoznam teta Aninu kćerku Jadranku. Udata za Bakira, (po roditeljskom naslijeđuju islam), a ona Bosanka (po rodirejskom naslijeđuju pravoslavlje). Taj dan je bio relativno miran a onda negdje na pola puta počelo je užasno granatiranje grada. Kad sam je pronašla adresu i nju u podrumu, ona je pomislila da sam duh. Njena posveta sve pokazuje. Volim samo da se sjećam pozitivnih trenutaka i dobrih ljudi.

Lijepa moja Holandija i draga moja B i H

Predivni Seveningen u Hagu

Coov prilog “Došlo vrijeme...“ i Segin komentar, šta reci: puno sjećanja, puno emocija, puno razočarenje i u svijet za koji smo mislili da da je bio vrhunac sloboda i demokratije (prije Trampa), i puno zadovoljstva s novom domovinom (Sega), i puno dilema gdje otići i provoditi penzionerske dane. Treba se odlučiti na veliki, hrabar korak u ovo vrijeme. Možda i pored svih materijalni vrijednosti u zemljama u kojima se nalaze mnogi naši banjalučki gradjani bi možda trebali napraviti odredjeni reset u svojim životima.

Ja lično mislim da ljudi trebaju bježati iz odnosa u kojima nisu sretni. Bilo da je to zemlja u kojoj žive, brak, prijateljstvo, najbliže okruženje.

Slavio se Zlatkov rođendan

Koliko god mi je žao što naši mladi, obrazovani, zdravi, odlaze u kolonama u strane zemlje u kojima će sigurno u početku imati poteškoća, ali oni su i puni nade u bolju budućnost i borbu za nju,  jer vrijeme veoma brzo prolazi. To sada osjećamo mi naših generacija kako je ovo naše vrijeme brzo prošlo. Mnogi mladi koji ostaju se tješe misleći da ima i gore. Istina je da uvijek ima i gore ,ali ima i bolje. To bolje zaslužuje ako su svjesni da su dobri u svom poslu i da žele da rade.

Boravak u Holandiji je bio divan. Lijepo je živjeti u zemlji u kojoj postoji sistem, u kojoj vas mediji, na prvim stranama novina i televizijskih informativnih emisija, ne bombarduju s teškim političkim temama, mržnjom, beznađem, u zemlji u kojoj sam se svakodnevno čudila “normalnim” stvarima.

Unuci s naboljim drugarima u školi

Političari su nas svojim višegodišnjim (dvadeset i vise godina), doveli do toga da se uvijek čudimo da trolejbusi i tramvaj dođu na vrijeme, da imamo neprestani strah šta će nam se desiti ako se razbolilmo. Mnogo je prednosti života u Holandiji i u svim zemljama gdje žive naši ljudi, ali ja ne odustajem od BiH. Nikad me nije napustila potreba za borbom, i u ratu, ali danas još više mislim da bi trebali zajedničkim snagama boriti se protiv onih koji nam danas život čine gorkim u njoj.

Uvijek i samo zbog pohlepe i bogatstava koja su opljačkali i osigurali sebe i svoje neprocjenjivim bogatstvom.

Amsterdam

Zato ja mislim kako bi bilo lijepo da se ljudi koji imaju kapital prodaju nekretnine u tim zemljama i vrate se, pravoslavci ili Srbi, katolici ili Hrvati, Bošnjaci ili muslimani, u gradove i sela iz kojih su otišli, oni koji imaju svoje nekretnine, i oni koji nemaju, jer se u svim većim gradovima BiH izgradilo mnogo stanova, i ne baš skupih, u odnosu na svjetske  gradove.

Jedini način po mom ličnom mišljenju bi bilo ostvarenje one narodne “Ničija nije do zore gorjela”. Danas dok su prvo vjerski poglavari i političari u ovim njihovim nahijama sa svojim ispiranjem siromašnih i neobrazovanih, teško da će se uskoro promijeniti.

Lično mislim da su mnogi “anamo onih” iz RS-a i “anamo onih” iz Federacije, koji su dolazili u gradove iz kojih su otišli, nosili loše uspomene. Pojedinci i političari ih ne vole vidjeti ni nacrtane.

Samo oni koje savjest muči zbog djela i zlodjela koje samo oni znaju. I nek žive sto duže, jer ljudska savjest je snažna emocija.

U prilogu malo slika iz lijepe Holandije

Pozdrav Saima

Ševeningen

Ševeningen

Narcisi u Zlatkovom vrhu

Ambijent ispred ulaza u stan

Drugari u školi

Amsterdam

Amsterdam

Amsterdam

Vrijeme je da se ide...

Penzionerski dani
Sa Ellom i Harlow u Playa Del Rey

Kada smo u junu 93. „dobrovoljno“ napuštali Banjaluku nisam znao šta nas čeka i gdje ćemo završiti. Čak nisam ni razmišljao da li je taj odlazak zauvijek ili je to privremeno, „samo dok se situacija ne smiri“, kako su mislili mnogi koji su grad napuštali masovno. Miran život u gradu gdje smo svi bili izmiješani, gdje nismo razbijali glavu ko je ko, da li neko vjeruje ili ne, kako se ko zove, uspavao nas je. Dolazak na vlast nacionalista, masovna euforija naroda koji ih je, kako se ispostavilo, godinama željno očekivao, bio je šok za mnoge iz našeg okruženja. Teško smo prihvaćali da su neki s kojima smo bili jako bliski i za koje smo mislili da misle isto ili slično kao mi, odjednom počeli podržavati nacionalne vođe i nacionalizam. U početku su to činili stidljivo, a kasnije sve otvorenije i otvorenije, svjesni da je sila na njihovoj strani. Naše sudbine im nisu bile važne i nisu ih zanimale.

Šok da je neko za koga si mislio da ti je prijatelj, da isto mislite i da dijelite iste životne vrijednosti, u stvari podržava nacionaliste i laži koje su mediji širili, bio je još veći. Za one koje nismo poznavali, te za one manje obrazovane, lakše smo nalazili opravdanje. Ali za one s kojima smo živjeli svakodnevno, bilo da je to bio komšija, radni kolega, drugar iz škole ili fakulteta, a koji su iznenada promijenili svoju priču, bilo je teško naći objašnjenje zašto se to desilo. Za neke sam kasnije saznao zašto su preko noći okrenuli glavu a za neke ni do današnjeg dana nemam objašnjenja.

Promjene koje su se desile u to vrijeme, pored razočarenja u mnoge, pokazale su da nismo bili svjesni koliki je broj primitivaca među svijetom, čak i među onim obrazovanim, kojima završene škole nisu pomogle u proširenju životnih vidika, već su svoj svijet ograničili samo na svoju naciju (i vjeru), zanemarujući sve ostalo. Prihvaćanje nacije kao osnove svega, a uz to „iznenadno vraćanje“ Bogu, je bilo teško razumjeti. I još uvijek je.

Prošlo je puno vremena od tog juna kada sin, dječak od 13 godina, u trenutku polaska autobusa s parkinga iza zgrade Crvenog krsta (organizacije koja je aktivno učestvovala u etničkom čšćenju grada), a koji je svo vrijeme ćutao, reče: „Nikada se više neću vratiti ovdje“. Čini mi se da je njemu bilo jasno šta se u našem gradu događa dok smo mi stariji naivno mislili da će ludilo prestati i da će sve opet biti po starom. Ni vijesti o zločinima, ni sistematsko ubijanje Sarajeva koje smo gledali na televiziji, nisu bili dovoljni da shvatimo da povratka na staro nema. Da li smo tako razmišljali zato što nas je život u relativno sretnoj sredini uljuljkao, što nam nacija i vjera nisu bili važni, što zaista nismo obraćali pažnju na to ko je ko, teško je reči?

Godine su prolazile a mi se nismo vratili.  Pokazalo se da je sin bio u pravu. Mržnja prema nama, iako je od tog junskog dana prošlo godina i godina, nije splasnula. Tu je i dalje, prisutna, samo je malo prikrivena, ušuškana, pa se čovjeku ponekad čini da su neki shvatili da su pogriješili i da se kaju. Ali za ovih dvadeset i kusur godina riječi kajanja sam čuo rijetko, i to uglavnom od onih koji nisu učestvovali u našem progonu. Oni drugi, koji su, svako na svoj način, bili dio mašinerije koja je grad očistila od nepodobnih, sada se prave da se ništa nije dogodilo. Priča se u rukavicama, pazi se šta će se reći, teme se oprezno biraju. Rat se ne spominje, kao da ga nije ni bilo i kao je sasvim normalno što smo sada u Švedskoj, Norveškoj, USA, Holandiji, Austriji, Australiji i mnogim drugim zemljama svijeta.

U novoj domovini su nas dočekali lijepo. Ljudi su bili ljubazni, trudili se da nam pomognu. Na fakultetu gdje sam radio svi su znali za Bosnu, za rat i strahote kroz koji su mnogi u Bosni prolazili. Primili su me kao da sam njihov, kao da sam tu rođen. Na poslu mi je bilo lijepo, moram priznati ljepše nego u starom kraju. Znajući šta se kod nas dogodilo, bio sam oduševljen činjenicom da smo bili izmiješani, da nas je bilo iz raznih država svijeta, različitih jezika, boja kože, kultura, religijskih shvatanja. Pitao sam se šta je to kod nas na Balkanu pa da se toliko mrzimo a teško nas je razlikovati, navike su nam slične, jezik također.

U USA smo brzo stali na noge, skućili se, živjeli dobro, čak bolje nego mnogi domaćini. Mijenjale su se partije na vlasti, predsjednici. Kada je prije desetak godina za predsjednika izabrana osoba crne boje kože, shvatio sam to kao potvrdu da je američki narod prevazišao mračnu prošlost i doba kada je boja kože određivala nečije mjesto u društvu. U tom trenutku sam još više razbijao glavu razmišljajući o nama i mržnji među našim narodima. Bio sam ponosan što je Amerika napravila taj veliki korak kojem sam i sam svojim glasom doprinjeo.

Ali, čini mi se da sam ostao naivan, da ništa nisam naučio, da me događaji u našem kraju s početka devedesetih nisu opametili. Kritike novog predsjednika crne boje kože, koje sam, tu i tamo čuo, nisam shvatao ozbiljno. Nisu bile otvorene, dolazile su od manje obrazovanih osoba, dok je većina radnih kolega, a posebno nastavni kadar, čvrsto podržavao Obamu. Mislio sam da je razlog kritikama vezan za ekonomsku krizu koju je novi predsjednik naslijedio od svog prethodnika, osobe koja je, bilo je to očigledno svakome ko je to htio da vidi, bila ograničenih intelektualnih sposobnosti, manipulisana od nekolicine koja ga je iskoristila da ostvare svoje lične ciljeve. Ali ni izlazak iz krize nije promijenio mišljenja kritičara o predsjedniku crne boje kože. Objašnjenja sam nalazio u pripadnju partiji koja je izgubila izbore, a oni koji gube imaju pravo da su nezadovoljni pa svoje nezadovoljstvo iskazuju kritikom onih koji su na vlasti.

Lampice mi se nisu palile ni kada je jedan naš dobar prijatelj, Amerikanac, jedne prekrasne ljetnje večeri, dok smo sjedili u našem backyard-u uz čevape i pivo, u jednom trenutku izjavio kako Obamu treba ubiti, tj izvršiti atentat na njega! Šokiran, tu njegovu izjavu sam povezao s tih nekoliko popijenih piva, ponovo ne shvačajući o čemu se radi. Jer, naš prijatelj koji je to izjavio, svojim dotadašnjim postupcima ničim nije pokazivao neprijateljstvo prema drugima i drugačijima, a prema nama, izbjeglicama iz Bosne, je bio posebno osjetljiv i pomagao nam kad god je to trebalo.

A onda su došli izbori prije tri godine i pobjeda Trump-a. Šok! Nevjerica! Amerikanci su, bar oni koji su izišli na izbore, izabrali kompletnog idiota, čovjeka bez ikakvih moralnih vrijednosti, koji tako postade predsjednik najjače i najrazvijenije države svijeta. Njegova pobjeda na izborima mi je konačno otvorila oči. Tek tada sam shvatio da postoje dvije Amerike. Jedna, otvorena prema svima, širokih pogleda, koja je otvorenih ruku prihvatala ljude iz cijelog svijeta, a posebno one koji su bili prisiljeni da napuste svoja mjesta rođenja, bježeći od zla koje ih je snašlo. Trump-ovom pobjedom se ohrabrila ona druga Amerika, rasistička, koja ljude dijeli prema boji kože, a koja se vješto skrivala od javnosti sve dok se nije pojavila osoba koja im je dala pravo glasa.

A to se upravo dogodilo kod nas, nakon relativno mirnog perioda poslije drugog svjetskog rata, kada su mnogi od nas bili ubijeđeni kako svi mislimo slično i kako nas niko ne može zavaditi. Dolaskom na vlast nacionalista, maske su pale. Na svjetlost dana su izišli naše komšije, poznanici, radne kolege, i pokoji „prijatelj“, i pokazali pravo lice. Rezultati su poznati.

Pored šoka zbog izbora Trump-a, još veći šok je bilo spoznaja da je nekolicina onih s kojima sam nekada radio i družio se, u početku stidljivo, a s vremenom sve otvorenije, pokazala da podržavaju politiku čovjeka koji je podijelo Ameriku, koristeći se poznatom taktikom „zavadi pa vladaj“, baziranoj na rasizmu koji je, sada je to više nego očigledno, bio vješto skrivan. Ne govorim o ruralnoj Americi koja mrzi obrazovanje i koje godinama žive u prošlosti, već o obrazovanim osobama (istina je, većina ih nije završila fakultete), za koje se ne može raći da ne razumiju o čemu se radi.

Očigledno je da Trump svoju popularnost bazira na mržnji prema drugima i drugačijima, koristeći se lažima koje njegovi sljedbenici prihvaćaju kao istine, ne obazirući se na činjenice koje su, posebno u danjašnje doba opće digitalizacije, veoma lako dostupne. Objašnjenje za njegovu popularnost je samo jedno. Rasizam je osnova svega.

I kada sam mislio da smo konačno dočekali zasluženu penziju u kojoj ćemo uživati sve dok nas zdravlje služi, shvatio sam da je došlo vrijeme da se ponovo ide, da se traži mjesto na zemaljskoj kugli gdje ćemo ovo malo godina što nam je ostalo provesti u miru, kao što bi to bio red. Srećom, svojim poštenim radom smo stekli penzije koje bi nam trebale omogućiti bezbrižan život, za razliku od onoga što nam se desilo početkom devedesetih, kada smo na put u nepoznato pošli bez dinara u džepu.