Šarena salata

Goga, Nera i Aleksandra

U neka davna vremena, prije pojave potrošačkog društva, naše mame su pravile zimnicu koja se rastezala do proljeća, do prvog povrća iz bašti i povrtnjaka. Mi smo imali veliku ostavu u kojoj je moglo stati puno tegli a mati bi često napravila više zimnice nego što bi trebalo pa se ponešto tokom ljeta moralo i bacati. Kako sam bio najmlađe dijete nikada nisam bio uključen u pripremu zimnice a nisam bio ni veliki ljubitelj iste. Volio sam kisele paprike i kupus a drugu zimnicu nisam ni okusio sve do dana dok se nisam oženio.

Kada smo se, nakon izlaska iz Banjaluke, smirili u Americi, Nera je jednog dana odlučila da pravi zimnicu. Imali smo mali povrtnjak a dosta toga se kupovalo na farmers marketu pa je u jesen u jednom bakyardu u Carnegieu počela „proizvodnje“ šarene salate kao što se to radilo u starom kraju. Glavni akteri su bili Nera i dida Dane a onda su jedne godine i mene uključili u proces. Tako sam i ja pod stare dane počeo učestvovati u pripremi zimnice koju smo čuvali u ostavi u basementu kuće. Vjerujem da je našem prvom komšiji Geriju to naše pravljenje zimnice bilo simpatično i da je to, kao i neke druge običaje koje smo donijeli iz starog kraja, svrstavao u „tako to rade Bosanci“ objašnjenje.

Po preseljenju u Istru mislio sam da je sa zimnicom završeno. Živeći u stanu, uz mogućnost kupovine proizvoda naših poznatih proizvođača hrane, te malih poljoprivrednih domaćinstava, nisam očekivao da će šarena salata više biti aktuelna. Ali, ne leži vraže, Nera je prošle godine počela „probnu proizvodnju“ u kojoj ja nisam učestvovao. Tako se u našem spremištu u podrumu zgrade našlo nekoliko tegli šarene salate koja nam je trajalo skoro do proljeća.

I ove godine je šarena salata bila aktuelna ali je Nera ove godine u njenoj pripremi imala pomoć. Aleksandra, komšinica s drugog sprata, se uključila u "projekat" a, sticajem okolnosti, tu se našla i školska kolegica i prijateljica Goga, koja nam je, baš tih dana došla u posjetu. Tako su njih tri odradile sav posao a ja sam se ponovo izvukao.

Gotov proizvod su podijelile Aleksandra i Nera a Goga je ostala „kratkih rukava“. Morala se vratiti u Banjaluku prije nego je salata prošla fazu vrenja. 

Pavlovići

Kavica u Humu

Od kada smo se skrasili u Istri prije nešto manje od tri godina susreli smo se s mnogo više naših bivših prijatelja i poznanika nego za vrijeme svih naših poslijeratnih posjeta rodnom gradu. To je dokaz koliko je taj grad etnički očišćen, možda više neko bilo koji drugi u Bosni i Hercegovini. A u njemu, kao što znamo, rata nije bilo. Pitam se zašto je to tako? Možda zato što su naši bivši sugrađani stali u našu odbranu kada je bilo najteže? Možda zbog toga što nisu prihvatali nacionalističku politiku koja im je stizala iz Beograda. Ili smo možda sami odlučili da odemo, onako iz ćeifa. Sjećam se onoga „blago vama, vi idete, a mi moramo ostati“, kada nas je „delegacija“ iz Prostorne elektronike posjetila da provjeri da li je stan koji „dobrovoljno“ ostavljamo u redu kada smo se spremali za izlazak iz zgrada.

Ispred murala u Vodnjanu

Goga i Dubravko spadaju u grupu rijetkih s kojima smo se susretali prilikom naših posjeta Banjaluci. Uvijek bi našli vremena za nas, čak i kada bi ih nazvali u zadnji moment. Obično bi se našli u nekom od gradskih kafića na kavici i „ćašici“ razgovora. I uvijek nam je bilo lijepo jer s prijateljima ne može biti drugačije.

Prije nešto više od mjesec dana iznenadi me telefonski poziv. Javiše se Pavlovići. „Evo nas na kavici u Yesu“, rekoše. Pa oni su tu, kod nas!, sinu mi kroz glavu. A nisu javili da dolaze! Kada smo zadnji put s njima razgovarali Nera ih je pozvala da nas posjete ali se nakon toga nisu javljali.

Bi nam drago. Bila je to prilika da se družimo malo duže, da se ispričamo, da iskoristimo lijepo vrijeme za kupanje, da posjetimo neka od lijepih mjesta Istre koja ima mnogo toga za pokazati.

Ispred crkvice u Fažani

Kavendisali smo u Fažani, poznatom turističkom „selu“ u blizini Pule, obišli Vodnjan, stari gradić u kojem se prodaju odlična maslinova ulja, Hum, najmanji grad na svijetu, Pazin, grad iznad pazinske jame. Pili smo naša makijata u kafiću Dolce gdje su najljepši zalasci sunca, u beach baru Batana pravili pauze između kupanja na naninoj plaži, jeli pizzu na terasi restorana Cave Romane iznad didinog stranda. Pričalo se nop-stop, što bi rekao jedan naš inženjer iz Profesionale. Vrijeme je prosto letjelo iako su dani još uvijek bili dugi.

Pavlovići su otišli nazad za Banjaluku a nama su ostala lijepa sjećanja na još jedno druženje s pravim prijateljima. I pregršt fotografija od kojih sam izabrao samo nekolicinu.

Kavica u Fažani

Eight Band

Turista nema

Nera i Goga na glavnom trgu Vodnjana

Hum

Dubravko ipred kafića u Humu

Hum, mao mjesto ali odličan makijato

Hum

Pazin

Dubravko i pećina negdje u dubini

Novi Komentari i linkovi

Mario Micic - Braco Skopljak - banjalucka muzicka legenda

Nera - in memoriam - Zagorka (Zaga) Bera

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

In memoriam - Zagorka (Zaga) Bera

Zaga, desno na slici

Kako smo zašli u godine kada se svaki dan može računati kao bonus, nije čudo kada nas iznenadi vijest da nas je neko od poznatih napustio. Tako mi danas stiže email od Jasne Prpić da je njena prijateljica iz mladosti, Zagorka – Zaga Bera otišla tamo gdje ćemo i mi svi jednog dana otići. Vijest ju je, kao što reče, pogodila kao „grom iz vedra neba“ jer nije znala da je duže vremena bolovala.

I Neru i mene je vijest iznenadila jer smo se, po preseljenju u Istru, nadali susretu sa Zagom s kojom smo jedno vrijeme nakon njenog prvog javljanja na blog bili u kontaktu. Zaga nam se više puta javljala emailom, ponekad smo ukrštali mišljenja o svemu što se kod nas devedesetih dogodilo, Neri su više puta stizale knjige za koje je Zaga mislila da bi joj mogle biti zanimljive… Kada god smo se spremali na dolazak u stari kraj Zaga je izražavala želju da se vidimo ali se to nažalost nije dogodilo. Znajući da je Zaga gotovo redovito dolazila na ljetovanje u Rovinj kod prijatelja iz komšiluka, nadali smo se da ćemo se konačno sresti jer od nas do Rovinja je pola sata autom. Planove je poremetila corona a sada je stigla i ova tužna vijest…

Zaga mi je ostala u sjećanju iz doba kada sam svirao u narodnom orkestru Pelagića a ona je u to doba pripadala takozvanoj „maloj raji“ koja je igrala folklor. Iz te grupe su mi posebno ostale u sjećanju Zaga, Jasna Prpić i njihova visoka prijateljica, koje su uvijek bile zajedno. Bile su mi jako simpatične i često smo se družili. Za nas starije su zaista bile „mala raja“.

Nakon što sam prestao svirati u Pelagiću izgubio sam vezu s većinom raje s kojom sam se družio za vrijeme proba i nastupa. Životi su nas odveli na razne strane, naročito za vrijeme posljednjeg rata. Da nije bilo bloga vjerojatno ne bih saznao da je život Zagu odveo u Beograd a Jasnu u Njemačku.

Zaga je, nažalost, prerano otišla s ovog svijeta. Želja da se sretnemo se nije ostvarila. Meni će u sjećanju ostati njen lik iz doba kada je „pripadala“ grupi „male raje“ Pelagića, upravo ovako kako ju je „uhvatila“ kamera na slici koju mi je ponovo poslala njena prijateljica Jasna.

Zaginoj familiji i prijateljima Nera i ja izjavljujemo naše iskreno saučešće.  

Svratili Tufekčići

Jedna zajednička ispred arene

U septembru su u posjetu Istri stigli Tufekčići s bližom i daljom familijom. Jedan dan su odvojili za posjetu Puli pa smo imali priliku da neke od njih vidimo nakon mnogo godina.

Na terasi restorana Cave Romane

Nakon obilaska Pule, zajedno smo svratili u naše malo misto na pizzu na terasi restorana Cave Romane a stiglo se i na kupanje na „naninoj“ plaži, kako su je nazvale unuke. Dan je bio prekrasan, kao i obično.

Na kavici u beach baru kod "nanine" plaže

Izet i Jasna su ponovo navratili početkom oktobra. Vrijeme je i dalje bilo lijepo pa smo s kupanjem nastavili i nakon njihovog odlaska. Za ove dvije i pol godine kako smo se skrasili u novoj sredini vrijeme nas služi a u isto vrijeme smo se susreli s jako puno naših prijatelja iz rodnog grada koji, na naše iznenađenje, posjećuju Istru mnogo češće nego što smo to mislili.

Nekad bilo

U dane moga djetinjstva Dan mrtvih smo zvali Svi sveti a na groblja su išli uglavnom katolici. Moji su išli na groblje Svetog Marka u Rosuljama. Obično se išlo poslije podne nakon radnog vremena a na groblju se moglo sresti mnogo poznatog svijeta, čak i one koji su se zbog raznih razloga odselili iz grada. Bilo je i onih koji su na groblje išli više puta tokom dana upravo zbog toga da sretnu prijatelje i poznike, da se porazgovara, upita za zdravlje. Cvijeće i svijeće su se prodavali na putu koji je vodio do ulaza u groblje a uveče bi cijelo groblje bilo obasjano svjetlošću svijeća kojih je bilo bezbroj.

Za Svi svete sam na groblje odlazio redovito, sve do godine kada sam morao napustiti rodni grad. Od tada se moji odlasci mogu izbrojiti na prste jer me sudbina odvela daleko, preko velike bare, a od tamo nije lako stići do grada u kojem su moji sahranjeni. Zbog toga smo svaki dolazak u rodni grad koristili da obiđemo groblja, odnesemo cvijeće i upalimo svijeće jer su šanse da će nas put navesti u rodni grad na dan Svih svetih bile male. Tako je bilo i ovog juna kada smo obišli groblje Sveti Marko i mezarje u Sitarima, odnijeli cvijeće i zapalili svijeće najmilijima.

Iako više nismo bili u mogućnosti da odamo poštu preminulim na dan kada se to po starim običajima čini, tradicija posjeta groblju i paljenju svijeća se održavala jer su u gradu, od nekada velike familije, ostali najstariji brat i snaha. Njih dvoje su ovaj lijepi običaj održavali sve do prošle godine kada je i snaha otišla s ovog svijeta, nakon što je istu sudbinu doživio i brat godinu dana ranije. Prošle godine je grobove obišla jedna od bratovih kćerki bliznakinja koja je za tu priliku prevalila dugi put dolazeći iz Njemačke gdje živi od početka rata. Ove godine nema nikoga i grobovi naših najmilijih će po prvi puta od kada znam za sebe ostati bez cvijeća i svijeća.

Siguran sam da moja familija nije jedina koja je doživjela tu sudbinu jer je grad početkom devedesetih temeljito očišćen od nepodobnih i sve je manje onih koji su još na životu da ga posjeti i da održe tu lijepu tradiciju. Tako su planovi skovani u Beogradu još mnogo godina prije zadnjeg rata ostvareni ali, ako je suditi po onome šta se u manjem blentitetu dešava, ni većina onih koji su snivali snove kako će jednog dana živjeti u „državi“ u kojima drugih neće biti, nisu baš previše sretni. Mnogi su to i zaslužili jer da nisu, neki javno a neki tajno, podržavali politiku koja je rezultirala etničkim čišćenjem grada, sada bi vjerojatno živjeli bolje, zajedno sa svojim prijateljima, komšijama i poznanicima kojih su se odrekli.

Na grobu najboljeg prijatelja Bore

Uz prilog prilažem par fotografija napravljenih ovog juna s naše zadnje posjete gradu. A šta će biti slijedeće godine, niko ne zna…

Uz Nerin komentar

Kotlićijada

 

Koliko se grad Banjaluka poseljačio i koliko su ga grmalji iz okoline uzeli pod svoje nekome ko je nekada u njemu živio teško je shvatiti i prihvatiti. Da sam kojim slučajem prespavao 30 godina i probudio se ovih dana vjerojatno bi me „strefila kap“. Ovako, prateći iz daljine događanja u gradu i oko njega moj šok nije onakav kakav bi bio da to nije slučaj ali ipak sam šokiran primitivizmom koji je na tim prostorima zavladao.

I u naše je vrijeme bilo seljaka koji su krojili sudbinu grada i vodili glavnu riječ ali su se nekako prilagođavali sredini u koju su „šljegli“ a svoje pravo lice bi pokazivali samo kada bi bili u društvu istih ili njima sličnih ili ako bi malo više popili na proslavama u firmama pa bi im samokotrola popustila. A i sistem u kojem smo živjeli je podsticao obrazovanje, kako opće, tako i kulturno, pa su pridošlice vremenom prihvaćale gradske manire nauštrb onih odakle su stigli.

Ovo što se u godinama od ovog zadnjeg rata pa naovamo događa je totalna suprotnost. Seljački maniri (tu ne mislim na ljude koji žive na selu i njihovo ponašanje) i primitivizam su postali vrlina pa se toga više niko ne stidi, čak naprotiv. Posebno to važi za predstavnike vlasti na svim nivoima, počevši od onog koji o svemu odlučuje, pa do većine ostalih koji se prosto utrkuju ko će biti „bolji“. O čemu se radi jasno je svima nama koji pratimo digitalne medije jer na njima se bilježi sve pa tako i istupi političara koji nas malo, malo, iznenade nekom svojom novom „kulturnom“ objavom. Neki od njih idu i korak dalje pa prave reklamne spotove kojima pozivaju narodne mase da im se pridruže. A tih „narodnih masa“ je pogolem broj a onih drugih koji bi se možda i zgražavali nad onim što im se servira gotovo da nema. Razasuti su po cijelom svijetu a i mnogi više nisu među živima.

Kada sam mislio da je „precednik“ broj jedan kada su u pitanju „vrline“ koje gore spominjem, javljaju se novi, mlađi, koji su mu ozbiljna konkurencija.

Gledao sam Milu kako kosi travu na glavnoj saobraćajnici koja od Žaluzana vodi u grad i nisam mogao vjerovati da se to stvarno događa. Slušao sam riku pod šatorima na Zmijanju ne vjerujući da to neko može slušati  a kamoli uživati u tome. A onda sam vidio video spot direktora UKC Paprikovac u kojem poziva Banjalučane na kotlićijadu, svenarodno druženje promovirano kao Krajiška Guča. Direktora sam imao prilike više puta vidjeti u njegovim političkim istupima kojih bi se normalno ljudsko biće stidilo ali je ovo prvi puta da sam imao priliku „uživati“ u njegovom glasovnim umijećima, popraćenu košenjem trave na livadi gdje se Vrbanja uliva u Vrbas. Direktor, istina, nije koristio kosu kao njegov boss već weedwacker kako se to zove u zemlji u kojoj su me ovakvi kao direktor otjerali. Na jednoj strani imamo „precednika“ svega i svačega koji zaustavlja službeni automobil, izvlači kosu (koja se „slučajno“ zatekla u službenom autu), i kosi travu uz cestu i to bez posebnih mjera obezbjeđenja, a na drugoj, direktora glavne bolnice u manjem blentitetu koji svoje dragocjeno vrijeme, koje bi trebao posvetiti na brigu o pacijentima čije se pritužbe na kvalitet usluga mogu svakodnevno čuti, kako snima spot kojim poziva svoje istomišljenike na zabavu na kojoj će opet nastupati on i njegov „precednik“.

Badava su Banjaluci nove zgrade i ulice, badava svi fakulteti i škole, seljakljuk je njome zavladao i drži je čvrsto u svom zagrljaju. Sišao je u grad i iz njega ga više niko neće istjerati. Dok se držao Manjače postojala je nada da se neće spustiti u grad. S Kotlićijadom na ušću Vrbanje u Vrbas je ta nada definitivno umrla. Bilo je to za očekivati jer u gradu više nema gotovo nikoga ko bi se tom primitivizmu odupro. Većina je istjerana devedesetih a ono malo što se zadnjih godina borilo da grad ne postane jedno veliko selo je sistematski gušeno od strane vlasti pa se njihov glas više i ne čuja.