Novi Komentari i linkovi

Posmatrac - Parni valjak

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Parni Valjak

 

Kada smo se preselili u Pješčanu uvalu nismo znali da se desetak minuta laganog hoda od našeg stana nalazi kamenolom iz rimskog doba u kojem se svakog ljeta održavaju koncerti u sklopu Rocks&Stars festivala. Bude tu zanimljivih izvođača, rekao bih za svaki ukus po nešto. Mi se odlučimo za jedan ili dva, jer ima toga u Puli još mnogo pa ne možemo stići na sve strane.

Ove godine je izbor pao na Parni valjak u čijoj svirci smo uživali prije desetak dana. Istina, nije tu više Aki, koji je, zbog svog specifičnog glasa i izvedbe, bio glavna zvijezda grupe. I on je otišao na neko drugo, bolje mjesto, kako to vole reći oni koji vjeruju u zagrobni život. Da li i tamo pjeva, i kako to zvuči bez ekipe čiji je dugogodišnji član bio, ne znam, ali znam da je mladi pjevač Igor Drvenkar bio njegova odlična zamjena.

Svirali su Valjci i nove, i stare pjesme i držali sve prisutne više od dva sata na nogama. Mene je posebno oduševio zvuk, jedan jedan od najboljih od svih koncerata koje sam imao prilike gledati od kako smo stigli u Istru. Tehnička ekipa je odradila posao odlično i zaslužuju sve pohvale. Mogli smo uživati u njihovom nastupu jasno razumijevajući svaku otpjevanu strofu, za razliku od nekih koncerata gdje su instrumenti nadglasavali pjevača pa doživljaj nije bio potpun.

Na putu kući nas je pratila mrkla noć u kojoj se bez svjetlosti mobitela teško moglo hodati. Tako je to svaku put kada se pred ponoć pješice vraćamo iz Cave Romane u Pješčanu uvalu jer na putu kroz šumu nema niti jedne svjetiljke.

Ekipu su ovog puta uz nas činile Žiške, Aida i Ferid, a u istom sastavu „nastupamo“ i krajem ovog mjeseca kada nam u posjetu dolazi Bijelo Dugme. A onda, u avgustu na Kaštelu nastupa Ibrica Jusić. On je jedan od rijetkih iz stare garde koga smo željeli vidjeti i čuti jer nas je nekolicina prerano napustila pa su želje ostale samo želje.

Rođendan

Još jedan rođendan je proslavljen. Nećemo reći koji, ali da su se godine napunile, jesu. Idu jedna za drugom a da se i sami iznenadimo da su prošle. Valjda je to tako kada se ostari.

Nera, Zlaja i Amir

Nerine rođendane zadnjih godina proslavljamo s našim starim prijateljima i uvijek nas se tu nađe barem desetak. Da smo ostali u USA vjerojatno bi tu bili samo Tufekčići a ovde u Istri nas ima daleko više. Tu u komšiluku su nam raja iz starog kraja pa se sada družimo mnogo češće.

Ratib, Emira, Emina, Eko, Ferid i Aida

Ovaj put, pored kumova, Aide i Ferida Žiško, bili su tu Kušmići, Emina i Eko, Emira Šarić i Tiro Ratib, a društvo su nam pravile i mlađe generacije. Bio je tu Amir, sin Žiška, sa svojim sinom Liamom, Uma Aščić, unuka Žiška kćerke im Alme, te Zlatko Kušmić, sin Emine i Eke, kojeg nismo vidjeli od početka rata. Družili smo se na terasi restorana Cave Romane, odmah iznad glavne plaže Pješčane uvale, a onda smo se prebacili u kafić Dulcea, gdje smo, uz odlične kolače, uživali u živoj muzici koju vlasnik kafića angažira nekoliko puta sedmično.  

Izgleda da kolači nisu loši

Nisam slikao mnogo, a zadnje dvije fotografije su zapravo „uhvaćene“ iz videa jer ih više ni ne pokušavam objaviti na blogu. Žao mi je što na slikama nema Ume i Liama, koji je iskoristio priliku da skokne na trampolinu, a Uma mu je pravila društvo. 

Drženje s Vujinićima

 

Naše komšije iz Đede Kecmanovića ljeta provode na Viru, u vikendici koju su tamo napravili još u ono predratno doba kada su i nas neki nagovarali da kupimo plac na otoku koji je postao jako popularan kod onih koji su htjeli doći do komada zemlje uz more za ne previše para. Da su nas uspjeli nagovoriti, vjerojatno bi i mi sada provodili ljeta u tom kraju i ne bi potpuno ostavili Ameriku. Bilo kako bilo, pred sam početak glavne turističke sezone pao je dogovor da navratimo do Vujinića, da se malo družim, jer nas, nakon našeg preseljenja u Istru, razdvaja velika bara koju nije lako tek tako preletjeti . Na odluku da ih posjetimo je veliki uticaj imala i katamaranska linija koje iz Pule završava u Zadru.

Putovanje od četiri sata i 45 minuta je bilo prijatno i proteklo je brže nego smo očekivali. U Zadru su nas dočekali Zlata i Čađo i za nekih 30-tak minuta smo se našli u njihovoj vikendici u naselju u kojem se nalazi bezbroj drugih vikendica koje su izgrađene za vrijeme zajedničke države ali i u poslijeratno doba.

Isti dan smo prošetali do plaže koja je bila puna kupača. Prijatno sam se iznenadio čistoćom i toplotom mora i u vodi sam proveo znatno duže vremena nego što to obično činim. Osjećao sam se zaista prijatno i o samom otoku sam dobio potpuno drugu sliku. Istina je da vikendica ima svih mogućih građevinskih kreacija, stilova i veličina ali je sveukupni utisak veoma pozitivan. Sada mi je jasno zašto Vujinići svakog ljeta žure na svoj Vir da se odmore i uživaju u blagodatima koji im Jadran pruža.

U tri dana smo se iskupali i napričali, evocirajući uspomene iz prošlosti ali je bilo priče i o planovima za budućnost. Zašli smo u doba kada čovjek treba uživati u onome što mu život pruža ali mora razmišljati i na dane koji su pred nama.

Zadnji dan smo obišli Zadar, primorski grad u kojem, ni sam ne znam razlog, nikada nisam bio. Posjetio sam mnoga mjesta na Jadranu ali me put nikada nije odveo u Zadar, grad koji se može pohvaliti bogatom historijom i ljepotom građevina iz nekih davnih vremena. Srećom, u gradu su živjeli, ali i sada žive, ljudi koji su razumjeli i razumiju šta za njegove stanovnike znače građevine koje su prije njih gradili neki drugi ljudi u neka druga vremena. Hodajući gradovima kao što je Zadar, kao i mnogo puta prije, na um mi pode moj rodni grad Banja Luka, u kojem se sadašnji vlastodršci, a i oni koji njime vladaju od početka devedesetih, svim silama trude da unište sve ono što je bilo prije njih kako bi pokazali da samo oni imaju pravo da u njemu žive. Žalosno je da je tako ali je to vidljivo po svim odlukama koje se u gradu godinama donose pa njihove rijetke izjave da je Banja Luka grad svih njenih žitelja jednostavno ne piju vode.

Vujinići su nas ispratili do katamarana i tu smo se rastali. Bilo je to tri dana lijepog druženja s pravim prijateljima koji su nas pazili i razmazili. Bilo je lijepo kupati se u čistom i toplom moru pa na povratku s plaže odmarati u dubokoj hladovini dok nam domaćini pripremaju nešto za prezalogajiti. Uz domaću rakiju, kavu i lubenicu, ništa nam nije nedostajalo.

Kameru nisam koristio puno ali je ipak ostalo dovoljno fotografija o jednom lijepom druženju kojima upotpunjujem ovaj tekst. Jer o tome da li će ovakvih susreta biti još odlučuje samo onaj gore a na njegove odluke ne možemo uticati. A ni ja nisam u baš najboljim odnosima s njim pa ne smijem biti previše optimističan.

Susret sa Bahtijarevićima

 

Kada se spomenu Fahro i Sejo Bahtijarević odmah se sjetimo teniskih terena u parku Mladen Stojanović i banjalučkog tenisa u čijem su razvoju braća Bahtijarević imala ogroman doprinos. Fahro i Sejo su cijeli život vezani za tenis, pa čak i danas, u godinama kada naša generacija već uveliko muči muku s zglobovima i bolovima koji nam otežavaju svakodnevni život.

Sa starom rajom iz grada

Sa Sejom sam studirao na banjalučkom Elektrotehničkom fakultetu. Među rajom je bio omiljen, uvijek kulturan, zabavan, lijepog ponašanja. Po završetku fakulteta svako se zabavio svojim poslom pa ga nisam često viđao ali sam znao da se i dalje bavi tenisom koji mu je prirastao srcu i koji je bio dio njegovog života. Tenis mu je kasnije omogućio da se snađe u vremenima kada su mnogi morali napustiti rodni grad. Završio je u Njemačkoj u kojoj je i prije rata aktivno učestvovao u zbivanjima vezanim za tenis, o čemu se može pročitati iz njegovih, i sjećanja nekih drugih zaljubljenika u taj sport.

Evo nas malo više na okupu

Znao sam da Sejo svake godine navraća u stari kraj, posebno na Jadran, a Istra je u tim njegovim posjetama imala posebno mjesto. Tu je organizirao škole tenisa za mnoge buduće tenisere pa me njegovo nedavno javljanje da će navratiti u Rovinj obradovalo. Bila je to šansa da se nakon mnogo, mnogo godina ponovo sretnemo ja to u ovim našim godinama ima posebnu vrijednost jer niko od nas ne može predvidjeti kada će se ukazati nova šansa.

Baja, Nera i Nijaz

Kada smo stigli u Rovinj, u poznatoj slastičarnici smo zatekli poveću grupu bivših Banjalučana u živom razgovoru. Bili su tu Sejo i Fahro, Sejina supruga, te još nekoliko od mlađih Bahtijarevića čijih se imena više ne sjećam, te još jedan Banjalučanin sa suprugom Slovenkom. Bio je tu i moj kolega s fakulteta Nijaz Alagić sa suprugom Bajom, koji od rata žive u Rovinju. Tako se u poznatom turističkom mjestu Istre okupila poveća grupa bivših stanovnika Banja Luke, veća nego što bi se zadnjih godina mogla okupiti u Banja Luci. Bio je to susret starih prijatelja i poznanika, onakav kakvih se svi sjećamo iz vremena kada smo svi živjeli u gradu iz kojega smo pod pritiskom srpskog nacionalizma protjerani.

Proveli smo nekoliko sati u prijatnom razgovoru, sjećajući se nekadašnjih vremena ali je bilo priče i o vremenu provedenom u novim domovinama gdje smo se svi uspjeli snaći i živjeti životima dostojnim čovjeku, na muku onima koji su nam namijenili drugačiju sudbinu.

Bilo je to jedno lijepo poslijepodne u lijepom ambijentu kojeg ćemo se sjećati kao što se sjećamo nekadašnjeg života u našem gradu. Bahtijarevići i ekipa je otišla svojim putem a mi smo se zaputili nazad u naše „malo misto“ da u miru provedemo ono što nam je od ovog života ostalo.

Na stanici u Puli...

Zima je, temperature se ponekad spuštaju skoro do nule ali čim se pojavi sunce prijatno je za prošetati i popiti kavicu na nekoj od bašti pulskih kafića. Prije neki dan smo išli u grad zbog nekog posla a onda odlučili da malo prošetamo jer smo posao obavili brže nego što smo planirali.

Pula je mali grad i ćaskom se stigne s jednog do drugog kraja ali ga još uvijek nismo obišli i bolje upoznali jer nam se ne ide iz naše Pješčane uvale. Ljeti, zbog kupanja, a zimi, jer nam je najljepše popiti kavu na terasi kafića Yes, s koje se pruža pogled na zaliv. Kako smo poslovni sastanak imali u uredu u blizini Arene odlučili smo da se prvo spustimo do mjesnog Matičnog ureda. Kada smo, zbog problema oko pribavljanja vjenčanog lista iz Banjaluke, u posljednjem momentu uspjeli produžiti Nerin privremeni boravak u Hrvatskoj prije puta u Los Angeles, u MUP-u nam rekoše da naše vjenčanje možemo upisati u Matičnom uredu u Puli i nakon toga vjenčani list možemo izvaditi bez odlazaka u Banjaluku.

Na stanici u Puli...

I ovaj posao smo obavili brzo, bez čekanja, pa na Nerin prijedlog odlučismo da prošetamo do željezničke stanice u Puli, da vidimo kako izgleda mjesto gdje je Balašević sreo Katrin iz Dižona, kako nam je to lijepo „ispričao“ u jednoj od svojih pjesama koje su ga učinile popularnim u svim krajevima naše bivše domovine.

Hotel Rivijera

Hodajući od Arene prema željezničkoj stanici iznenadili smo se promjenama koje su se desile zadnjih par  godina otkako smo se preselili u Istru. Nekoliko ulica i kružnih tokova je jako lijepo sređeno pa sav dio oko Arene, s nekoliko parkova koji se protežu ka obali, čini jednu skladnu cjelinu. I građevine iz Austro-Ugarskog doba su nas iznenadile svojom ljepotom. Posebno smo bili prijatno iznenađeni hotelom Rivijera koji je u prijeratno vrijeme bio centar okupljanja filmskog za vrijeme tradicionalnog filmskog festivala. Hotel nije u funkciji i nije nam jasno zbog čega nije renoviran jer se radi o zaista arhitektonski lijepom objektu.

Kolodvorska ulica

Još nekoliko objekata u aleji koja vodi prema željezničkoj stanici nam je zapalo za oko. Radi se o vilama koje bi, ako bi se renovirale, još više doprinijeli ljepoti grada koji se tek prije nekoliko godina okrenuo turizmu.

Zgrada željezničke stanice

Do željezničke stanice nam je trebalo nekoliko minuta. Stanična zgrada, slična drugima koje je Austro-Ugarska gradila za svoga vakta, je zjapila prazna. Vozovi na nju rijetko dolaze i teško da bi neka nova Katrin mogla njime stići na svom putu ka Jadranu. A bilo bi lijepo kada bi se u Pulu i iz Pule moglo putovati kao nekada, onako kako smo mi u svom djetinjstvu i mladosti putovali na Jadran, bilo preko Sarajevo do Ploča ili preko Bihaća i Perkovića, do Splita ili Šibenika. Proći će još mnogo godina dok se željeznički saobraćaj u našim krajevima oporavi od posljedica zadnjeg rata a naš narod ponovo navikne da može putovati sjedeći bezbrižno u vagonu prve ili druge klase, već kako kome paše.

"Balaševićeva" klupa

Na povratku ka mjestu gdje smo parkirali auto prošli smo pokraj klupe koju je grad Pula u čast Đorđa Balaševića postavila u Kolodvorskoj ulici u blizini hotela Rivijera. Na gornjoj strani klupe su isklesani stihovi „Na stanici u Puli…“ a sa strane je ugravirano Balaševićevo ime. Balašević je volio Pulu a i Pula njega, u čijoj je Areni održao jedan od svojih posljednjih koncerata. Proglašen je počasnim građaninom Pule 11. maja 2019. U velikom je to kontrastu s Banjalukom u koju Balašević poslije rata nije nikada navratio i gdje ga mnogi još i danas mrze. A mrze ga jer je rekao da u Banjaluku neće dolaziti sve dok se u nju ne vrate svi oni koje je Banjaluka protjerala. I jer je bio protiv rata i zlodjela koje je u njegovo ime učinila vlast na čelu sa Slobodanom Miloševićem sa saradnicima, onim iz Srbije, i onim iz Bosne.  

Pula ima još mnogo interesantnih mjesta koje moramo obići. Puna je historije i zanimljivih starina vezanih za živote naših ljudi u ovim krajevima. I Balašević je dio te historije i drago mi je da smo svratili do mjesta koje je opjevao u svojoj pjesmi koju i danas često čujem na radio valovima. 

In memoriam - Osman Kovačević

Prije dva dana stiže još jedna tužna vijest. U Zadru je u 92. godinu umro Osman Kovačević, još jedan od prognanih Banjalučana koji se nikada nije vratio u rodni grad. Mnogo je takvih i broj im se svaki dan povećava jer većina onih koji su devedesetih prognani iz grada umiru daleko od u tuđini jer su ih neljudi rastjerali na sve strane svijeta.

O Osmanu i njegovoj sudbini sam na blogu pisao nekoliko puta pa ne bih da se ponavljam. Oni koji su ga poznavali znaju o kakvom se čovjeku radi: poštenom, vrijednom, kojeg su, u vremenima prije nego je „demokratija“ stigla u naše krajeve, cijenili svi. I njegovi prijatelje, i komšije, i radne kolege. Ali eto, takav Osman nije valjao novim „demokratama“ koje su širile laži o njemu u danima kada je svaka napisana ružna vijest mogla imati kobne posljedice.

Na sreću, Osman se s familijom skrasio u Zadru i tu ostao do kraja svog života. Dugo godina je bio jako vitalan, i, kako mi se čini, uživao u životu koliko se to može nakon svega što nam se dogodilo.

Čujem da će Osman biti sahranjen u Banjaluci, gradu koji mu je prirastao srcu. Na posljednji počinak će ga ispratiti ono malo pravih Banjalučana koji još uvijek tamo žive, jer većina onih koji su Osmana poznavali neće biti tamo. Daleko su od rodnog grada koji već odavno nije ono što bio nekada.

Osmanovoj supruzi Emiri, sinovima Mirzi i Idrizu i ostaloj ožalošćenoj familiji izražavamo naše iskreno saučešće.

P.S.

O Osmanu i njegovoj sudbini – da se ne zaboravi:

Osman

Pismo prijateljima u Ameriku

Pismo prijateljima u Ameriku - nastavak

Muke po Osmanu