SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, September 12, 2021

Susret s Nakićima

Susreti s prijateljima iz starog kraja se nastavljaju. Živeći prije rata u staroj domovini nikada mi nije palo na pamet da ću se jednog dana s dragim ljudima sretati negdje daleko od rodnog grada a posebno ne u Istri koju sam prije rata posjetio samo par puta i to zahvaljujući Elektrijadama koje su se jedno vrijeme održavale u hotelima Plava i Zelena laguna kod Poreča. Čak i te posjete nisu bile dovoljne da u Istru navratim ponekad, recimo za vrijeme ljeta, jer mi se plaže oko hotela nisu sviđale. Na ljetovanja se išlo većinom u dalmatinska primorska mjesta, te otoke, a Istra nije bila ni u pomislima. A evo zadnjih mjeseci sretoh toliko naše raje na ovom poluotoku sjevrnog Jadrana i većina mi priča kako su Istru oduvijek voljeli i gdje su voljeli navratiti.

Ovih dana su u posjeti Istri stigli prijatelji Nataša i Jasmin, istina ne Banjalučani ali to je najmanje važno. Nakići su stigli u namjeri da za sebe nađu mjesto gdje bi se skrasili iako im je do penzije ostalo poprilično. Istra im se sviđa iz više razloga a jedan je i taj što se u njoj skrasio popriličan broj bosanskih prognanika, tražeći sebi mjesto gdje će će se, koliko-toliko, isključiti od nacionalizama koji zagađuju stari kraj.

Nataša i Jasmin Nakić
Jasmina sam upoznao u danima pred sam rat. Ko nas je spojio i kako smo počeli surađivati više se ne sjećam ali mi je od prvog susreta bilo jasno da je Jasmin jedan divan, pametan momak s kojim se vrijedi družiti i u čijem se društvu čovjek osjeća prijatno. Uskočivši u vode privatluka za vrijeme „vladavine“ Ante Markovića, zbog poslova sam susretao različite osobe pa sam tako došao u priliku da prodajem i podržavam programski paket koji je Jasmin razvio za stambene zadruge kojih je bilo po svim mjestima. Sjećam se kako smo se brzo dogovorili o suradnji, bez ikakvih pisanih ugovora. Sve se zasnivalo na povjerenju jer je to način na kojem se zasnivaju poslovni odnosi među poštenim ljudima. Ne znam na osnovu čega je Jasmin zaključio da mi može vjerovati ali naš odnos je bio izuzetno korektan i prijateljski.

S Jasminom sam se ponovo sreo u Zagrebu, za vrijeme izbjeglištva, gdje smo se obojica obreli, tražeći svoja mjesta u novoj sredini u kojoj se slila masa izbjegica iz Bosne. I tu smo se družili i poslovno surađivali jer je Jasmin imao prijatelja i poznanika iz starog kraja kojima su trebali kompjuteri i programi.

Jasmin nas je ispratio u Ameriku a onda se i on, zajedno sa suprugom Natašom, ali nešto kasnije, zaputio istim putem. On je, istina, završio u San Francisku, gdje je odmah dobio posao jer su stručnjacima njegovog profila vrata svuda otvorena.

Momci na plaži
Navraćali su Nataša i Jasmin do nas u Pittsburgh kada im je sin studirao na Carnegie Mellon University. i mi smo planirali da „skoknemo“ do San Franciska ali nam se planovi ne ostvariše. Ali zato se nađosmo u Istri u kojoj će se i oni najvjerojatnije skrasiti.


Proveli smo jedan lijepi dan družeći se. Išli smo na kavu u naše kafiće Dolce i Yes, ručali u našoj lođi, obilazili „naše malo misto“ (Nakići su se jako zagrijali da si nađu nešto ovdje), išli na plažu na kojoj je sada osjetno manje kupača. Bio je to lijepo druženje kojih će, siguran sam, biti više ako Nakići ustraju u svojoj namjeri. A izgleda da hoće jer su poslu pronalasku stana ili kuće prišli veoma ozbiljno.

Ovaj put nisam trošio vrijeme na slikanje pa sam za blog izabrao samo dvije: prvu, na kojoj sam uhvatio Nakiće pri zalasku sunca, i drugu, koju je na plaži napravila Nera. Naši izrazi lica govori sve.

Tuesday, August 31, 2021

Novi Komentari i linkovi

Dubravka - Ana i Sanja 

Saturday, August 28, 2021

Ana i Sanja

 

Sanja i Ana
U decembru 2018. sam pisao o jednoj (od mnogih) vrlo uspješnoj mladoj Banjalučanki, od 93. „privremenom na radu u inostranstvu“, koju smo mnogo ranije upoznali prilikom posjete prijatelju i radnom kolegi, također „na privremenom radu u inostranstvu“. Prilikom jedne posjete Filadelfiji posjetili smo familiju Barić koju je rat i politika etničkog čišćenja, koju je početkom devedesetih sistematski provodila Srpska demokratska stranka, odvela u najveći grad Pensilvanije.

Etničko čišćenje je posebno temeljito bilo u Banjaluci iz koje je protjerano gotovo pola tadašnjeg stanovništva. Sada se diplomirani mesar iz Mrčajevaca iz petnih žila trudi da taj proces završi najavljujući otcjepljenje manjeg blentiteta koji je, po njemu, srpska zemlja i ta mu činjenica, kako kaže, daje za pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje. Ne spominje mesar iz Mrčajevaca etničko čišćenje i teror koji su sprovodili i neki (Stevandić) koji sada sjede u skupštinskim klupama manjeg blentiteta a ne u zatvoru, gdje im je, ako na svijetu ima ikakve pravde, mjesto.

Ovih dana smo ponovo sreli familiju Barić, ovaj put na „neutralnom terenu“. Barići su ovog ljeta stigli u posjetu Istri pa je to bila prilika da se ponovo vidimo, makar na kratko.

U posjeti Baricima 2000. Andrea i Ana
s roditeljima
Kako je nama u posjetu iz USA stigla kćerka, koja je također na „privremenom radu“, ali u Los Anđelesu, bila je to odlična prilika da se ona upozna s Anom Barić, djevojkom koja me je oduševila člankom o posjeti rodnom gradu, objavljenom na jednom veoma uglednom engleskom portalu. Link na članak mi je poslala upravo Sanja a ona ga je dobila od svoje dobre prijateljice rodom iz Filipina, koja je na članak naišla slučajno i koja je, znajući Sanjin životni put, osjećala potrebu da joj na njega skrene pažnju.

Ana i Sanja su se srele u Puli, jedne lijepe ljetnje večeri, a ja sam taj susret zabilježio „okom“ moga iPhona. Nakon kratkog susreta u jednoj slastičani u blizini gradske tržnice, prošetali smo do Foruma, glavnog trga grada, gdje smo posjeli uz zvuke evergreena koji su se širili trgom na kojem se nalaze mnogobrojni kafići. Dok smo mi stariji imali svoje razgovore, Ana i Sanja su imale svoje. Vjerujem da su imale šta jedna drugoj ispričati jer se radi o dvije mlade uspješne žene koje su se uspjele snaći u sredinama u kojima ih je život odveo i gdje imaju vrlo malo doticaja s glupom nacionalističkom idelogijom koja vlada u gradu iz kojeg su obe, kao male djevojčice, protjerane. Ana sada živi u Njujorku i radi za Ujedinjene nacije a Sanja ima svoju vlastitu kompaniju u oblasti digitalnih medija koju vrlo uspješno vodi od njenog osnivanja prije 5-6 godina.

Kasnije su Ana i Sanja otišle da se sretnu s Aninom mlađom sestrom Andreom, također vrlo uspješnom djevojkom, koja se ranije dogovorila da se nađe sa svojom prijateljicom iz Londona, gdje obje žive. Sreli smo ih u jednom od mnogobrojnih kafića u ulici koja vodi prema Areni a koja je tokom ljeta prepuna turista. Bilo je već kasno, skoro ponoć, i trebalo je ići kući na spavanje. Tako smo mi stariji prekinuli, vjerujem, zanimljive razgovore mlađe generacije koja se iznenada srela i upoznala, ne u svom rodnom gradu, kako bi to bilo prirodno i normalno, nego u gradu u kojeg navraća sve veći broj bivših Banjalučana tražeći dio života koje su im oteti.

Ana i Andrea su, par dana kasnije, navratile do Pješčane uvale, na druženje, kupanje i kavu. Možda će jedan slučajan susret biti početak jednog novog prijateljstva. Vrijeme će pokazati.

Labels: ,

Sunday, August 22, 2021

Susret sa Sincem

 

O Huseinu Smailagiću, Sincu, sam pisao poodavno. Ne sjećam se kako smo stupili u kontakt ali se dobro sjećam našeg razovora preko Interneta u kojem mi je Huso, kako sam ga ja zvao, pričao o događajima koji su obilježili naše živote.

Bio je Sinac rukovodilac grupe mašinaca u OOUR-u Telekomunikacioni uređaja, RO Profesionalna elektronika, nekadašnjeg banjalučkog giganta Rudi Čajaveca. Dobro se Huso nosio s momcima iz njegove grupe koji su znali praviti probleme na poslu. Na sastancima se isticao svojim krupnim glasom i simpatičnim opaskama od kojih su neke ostale u sjećanju bivšim radnim kolegama sve do današnjeg dana.

Nedavno sam na Internetu pročitao par simpatičnih crtica bivšeg radnog kolege Želka Majkića o Husinim diskusijama na sastancima u fabrici. Prvu prepričavam po sjećanju.

Jednom se Huso javio za riječ kada se diskutiralo o dopisu iz opštinskog komiteta saveza komunista u kojem su tražili nekoga za neku funkciju u komitetu. Kao i obično, tražio se najbolji kandidat. Ustade Huso, i poče: „Jesu li nedavno tražili kandidata za „neku“ funkciju? Jesu. Jesu li tražili najboljeg? Jesu. I jesmo li im dali najboljeg. Jesmo. Jesu li nakon toga tražili najboljeg kandidata za „ovu“ funkciju? Jesu. Jesmo li im dali najboljeg? Jesmo. E pa recite ima da više nemamo najboljih, sve smo im ih već dali.“

Drugu crticu kopiram:

Nikola Drča, direktor podnio izvještaj o izvozu policijske radiostanice "TISOVAC" u prijateljsku nam Kinu...

Predsjednik ZRLJ (nemam pojma ko to bijaše) otvara raspravu.

Komentara nema. Predsjednik ZRLJ zaključuje da nema pitanja i stavlja izvještaj na glasanje s prijedlogom da se usvoji.

Za riječ se javlja Husein Smailagic - Sinac: "Drugarice i drugovi ja smatram da se ovaj izvještaj ne može usvojiti dok ne ćujemo da li se drug Pero Ris slaže sa drugom direktorom drugom Nikolom Drćom" .... kratka pauza i iščekivanje,

Za riječ se javlja drug Pero Ris, sekretar OOSK: "Drugarice i drugovi, pre svega ja se izvinjavam (nešto se bio razmislio), ja se slažem s drugom direktorom drugom Nikolom Drčom i predlažem da se izvještaj usvoji u cijelosti".

Nakon ove historijske izjave, svima je laknulo i izvještaj je bio usvojen u cijelosti bez ijednog glasa protiv.

Da je izostala podrška druga sekretara druga Pere Risa možda "Tisovac" nikada ne bi stigao u Peking.

A meni je posebno ostao u sjećanju Husin susret s bivšim radnim kolegom iz Profesionale prilikom jedne od prvih Husinih posjete Banjaluci nakon istjerivanja iz grada. Bivši radni kolega, koji je postavljen za direktora u njegovom tadašnjem OOUR-u u doba otpuštanja Hrvata i Bošnjaka (muslimana) s posla i koji je potpisao odluku o otpuštanju a da nije osjećao potrebu da svog radnog kolegu i suradnika pozove na kavu i objasni da je to morao uraditi, poletio je Husi u zagrljaj širokog osmjeha i raširenih ruku. Huso se izmakao, govoreći mu: “Ne prilazi! Nećemo se grliti!”.

Husin bivši radni kolega i prijatelj iznenađen Husinom reakcijom upita: “Sinac! Pa šta sam ti učinio?”.

“Sve si mi učinio! Sve!”, odgovori mu Huso i onda ispriča događaje od prije rata kada je tom istom random kolegi (i vojnom licu), pomogao da se smjesti kada je dekretom iz Travnika bio prebačen u Banjaluku, u Profesionalu, te o događajima koji su prethodili Husinom otpuštanju s posla. Spomenuo je odluku o otpuštanju s posla i kavu na koju nikada nije bio pozvan. A ta kava bi promijenila sve i bivši radni kolega i Huso bi i dalje bili prijatelji i prvi susret nakon Husinog protjerivanja iz grada bi bio skroz-naskroz drugačiji.

Husu sam, nakon kratkog susreta u Banjaluci ponovo sreo u Puli. I on se, kao i mnogi drugi bivši sugrađani, odlučio da u Istri provede dio penzionerskih dana, uživajući u lijepom vremenu tokom ljetnjih mjeseci. Dosta je naših banjalučana koji su Istru izabrali za djelomični ili trajni boravak nakon što su shvatili da se u Banjaluku ne žele vratiti zbog onih kojih su ih otjerali i s kojima više nisu mogli dijeliti iste ulice. Istra im se činila kao mali dio bivše domovine u kojoj se još uvijek mogu osjećati prijatno, gdje naionalizam još uvijek nije uhvatio svoje korijene.

S Husom smo proveli par sati u prijatnom razgovoru u hladu jednog od mnogobrojnih kafića u ulici-trgu Giardini, popularnom okupljalištu kako turista, tako i domaćina. Uz kavu i pivo podsjećali smo se ljudi i događaja iz grada iz kojega smo otjarani i koji za nas više nikada neće biti ono što je bio nekada.

Rastali smo se negdje pred osam sati uveče: mi smo odšetali prema Areni da uveče uživamo u izvedbi opera Tosca riječke opera a Huso se vratio prema novoj bolnici, u stan sestre koja godinama živi u Puli.

Dogovorili smo se da se ponovo vidimo, ovaj put na Husinom terenu: turističkom naselju Červar Porat kod Poreča u kojem Huso i njegova supruga već godinama provode ljeta.

Labels: ,

Sunday, August 08, 2021

Godišnjica

Ovdje u Istri, u okolini Pule, skupila se mala banjalučka kolonija. Tu smo, blizu jedni drugih i viđamo se često, bez posebnog razloga a obavezno kada treba nešto proslaviti.

Prije nekoliko dana, tačnije 31. jula, smo proslavili 45. godišnjicu braka Aide (Kušmić) i Ferida Žiško. Mjesto proslave, kafić u blizini „njihove“ plaže nedaleko Ližnjana, malog istarskog gradića u blizini Medulina.

Okupilo se tu lijepo društvo. Djeca i unučad slavljenika su stigli iz Norveške a bilo je tu i Kušmića. I mi smo se pridružili slavlju iako sam društvo morao ostaviti da pokupim snahu, sina i unuke koji su se taj vratili s Malog Lošinja. Veče je bila lijepa, tipična za ove krajeve, gdje se čovjeku ne ide u krevet do kasnih sati, naročito ako se nalazi u lijepom društvu.

„Okom“ iPhonea sam uhvatio društvo odmah po našem dolasku , prije večere, a kada sam se nakon više od sata vratio, kamere se nisam hvatao jer je trebalo nadoknaditi vrijeme izgubljeno vozeći do pulske luke i natrag.

Kućama smo krenuli već kada je ponoć davno prošla.


UZ SAIMIN KOMENTAR



Saturday, August 07, 2021

Tapiserija

 

Tkala sam dugo vremena i sretna sam da je gotovo. Razglasila sam svuda okolo pa bi trebala i na blogu. 

Plan za ovaj tepih je napravljen prema Aninoj narudžbi prije više od 10 godina dok sam tkala na malom stolnom stanu širine 40 cm. Pripremila sam osnovu širine 30 cm tako da bi od tri trake sastavila tepih približno 0.8 m x 1.5 m. Moja umjetnička savjetnica, moja mlađa kćerka Ana (koja je u to vrijeme radila kao dizajner tepiha) odabrala je boje i poslala mi skicu. Kupila sam vunu i sve je to bilo u ormaru vise od 10 godina. Došlo je vrijeme za sredjivanje prostora.

Budući da se u medjuvremenu skica dizajna izgubila u našim komjuterima odlučila sam da sama kreiram šta hoću u toku tkanja. Tu je i šansa da se isprobaju nove tehnike.


Sve je u blokovima 30 cm x 30 cm. Svaki blok je drugačiji. Stavila sam i nekoliko simbola da asociraju na neka mjesta iz Banjaluke. Najdraži mi je blok sa tri stare kuće iz ulice gdje sam provela rano djetinjstvo. Još uvijek su bile tamo 2007 godine, opirale se invaziji visokih modernih zgrada. Čuvam lijepe uspomene iz te ulice. Možda ću napisati kratke priče o tim nezaboravnim mjestima iz našeg grada. Pred kraj moga tkanja usput sam čitala knjigu "The Inventions of the Wings" Sue Monk Kidd, gdje se priča kako je robinja iz Južne Karoline u 19. stoljeću pravila prekrivač (quilt) od komadića platna sa višestrukim kvadratima. Svaki kvadrat imao je važnu scenu iz njenog života. Napravila je to za svoju kćer i pričala joj

kako je njena "mauma" napravila jednu o svom životu u dalekoj Africi. Sve je pravila od ostataka tekstila i ukradenog konca (šila je haljine za aristokrate u čijoj kući je bila robinja). U knjizi je pomiješana fikcija sa stvarnim ličnostima iz tog vremena. Provjerila sam i podatke o prekrivačima radjenim u krugovima robova, tačni su.
Prekrasna knjiga, koja je još jednom potvrdila moć i sposobnost žene, moć njenog izražavanja (često protesta) kroz različite medije.


Tu sam sposobnost vidjela i prije mnogo godina kod moje prve učiteljice tapiserije Dike Berber.

Dubravka




UZ SAIMIN KOMENTAR




Sunday, August 01, 2021

Slava, Snježana i Prežo

Od našeg dolaska u Istru prošlo je već prilično vremena ali još uvijek nemamo osjećaj da je to za stalno. Carnegie, Pittsburgh i USA su još uvijek tu negdje, nisu potpuno potisnuti i još uvijek nemam osjećaj da je ta stranica naših života zatvorena. Iako je u mojoj glavi još uvijek nekakva zbrka, gotovo sam siguran da tamo više nikada neću otići i da su šetnje našim lijepim komšilukom zauvijek završene.

Kada smo 93. odlazili iz Banjaluke znali smo da nam nema natrag. Ono što se događalo u gradu, a posebno sramno ponašanje dojučerašnjih komšija, poznanika i ponekog "prijatelja", nisu ostavljale nikakvu dilemu. Banjaluka je kao mjesto našeg življenja bila zauvijek precrtana iako je mnogo onih koji razmišljaju drugačije, onih kod kojih je ostala želja da se tamo vrate, da dočekaju starost u gradu u kojem su rođeni i gdje su odrasli. Malo ih je koji su to učinili jer živjeti u svom rodnom gradu kao stranac je mnogo teže nego biti stranac negdje gdje si to zaista i gdje nema uspomena koje bole.

Iako smo Banjaluku davno precrtali, susreti s nekadašnjim prijateljima i poznanicima iz grada, ma gdje da se dešavali, uvijek su lijepi i puni su priča o onom nekadašnjem životu.

Tako je bilo i kada smo se prije gotovo mjesec dana sreli sa Slavom, Snježanom i Prežom koje je putovanje starim krajem dovela u Istru.

Slavica i Predrag Pavljašević su zbog nekih ličnih obaveza u okolinu Pule stigle iz Linkolna, glavnog grada američke savezne države Nebraska, gdje ih je život odveo nakon izlaska iz Banjaluke. I oni su dio one polovine grada koja je iz njega protjerana a sudbina ih je odvela u Nebrasku, američku državu od oko 2 miliona ljudi, smještenu, kako u Americi kažu, na midwest-u.

Prežu sam upoznao kada se zaposlio u Profesionali, u mom OOUR-u, a nisam ga vidio gotovo 30 godina. I on spada u grupu onih koji se, za sve ove protekle godine,  nisu mnogo promijenili. „Malo“ je stariji, naravno, ali ga zdravlje odlično služi i ne pokazuje znake da su mnoge godine preturene preko glave. I Slavica se odlično drži i, kako čujem, imaju puno planova za dane koji su pred njima.

Snježanu Mićević, Slavičinu sestru i Nerinu kolegicu iz kancelarije, sam prvi put vidio prije par godina prilikom jedne od posjeta Banjaluci a ovaj put sam imao šansu da malo duže popričamo.

S gostima smo prvo ćaskali u nama omiljenom kafiću Yes, nakon toga smo s gostima otišli na večeru u veoma popularnu Škužu a onda smo malo prošetali našom šetnicom kad se blaga ljetna noć već uveliko spustila na naše malo misto.

Bio je to još jedan lijepi susret s prijateljima iz našeg rodnog grada koje je put odveo u Istru, dio stare nam domovine koja privlači sve više onih željnih onog nekadašnjeg života.