SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, February 18, 2017

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Co- Ludnica

Saima - Ludnica
Saima - Nekoliko uspomena
Saima - Umjesto komentara


Članak o Draganu Praštalu- link poslao anonimni Banjalučanin
Intervju sa Srdjanom Mazalicom- link poslao anonimni Banjalučanin
Uspomena na Miodraga Miću Sušnicu- link poslao anonimni Banjalučanin


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Thursday, February 16, 2017

Ludnica


U starom kraju ludnica traje već godinama i protiv nje se bori zanemariva nekolicina koja nema nikakve šanse da išta promijeni. Ludnica je počela s demokratskim promjenama krajem osamdesetih kada su nacionalisti dobili priliku da se dočepaju vlasti koristeći ugroženost (svih od svih) i na tu istu kartu igraju sve ove godine. Narodu ludnica očigledno odgovara jer ništa ne poduzima. Biraju iste iz godine u godinu što je indkacija da im je sve potaman. Bogaćenje pojedinaca, velika nezaposlenost, plate (onih koji ih dobijaju) i penzije nedovoljne za puko preživljavanje, mladost bez budućnosti i mnogo što-šta drugog nisu bitni. Bitno je da je moj na vlasti, da su oni drugi moji neprijatelji koji mi stalno rade o glavi i tu sva priča prestaje. Takvo je moje viđenje iz daljine, prateći šta se piše na Internetu, te zaključujući po nekim prilozima koje mi šalje školska kolegica Saima koja je još uvijek bez dlake na jeziku kao što je to bilo onih godina kada smo sticali znanja koja su nam pomogla da preživimo sve ovo vrijeme.
Ludnica je zahvatila i Ameriku i čini mi se da neće skoro stati. Poučen našim iskustvom bojim se da se ni kod nas neće završiti dobrim. Narod (barem onaj koji je izašao na izbore), je izabrao lažova i pokvarenog čovjeka koji se okružio isto takvim ljudima pa sada laži proglašavaju istinama (čuli ste za alternativne činjenice, najnoviju kovanicu Trumpovih glasnogovornika) a sve one koji pokušavaju da ukažu na stvarno stanje napadaju iz svih oružja. Iz dosadašnjeg razvoja situacije očigledno je da je Rusija doboko umiješala prste u amričke izbore i da Trump zbog samo njemu znanih razloga (špekulacije o čemu se radi naravno postoje) napada dosadašnje prijateljske države a odnosi se blagonaklonski rema Putinu i Rusiji. Zapaljive vijesti se javljuju jedna za drugom, nezavisne medijske kuće iznose argumente koji raskrinkavaju Trumpa i njegove namjere ali zavedeni (a ja bih rekao i priglupi) mu i dalje bespogovorno vjeruju. Slično je tako bilo i u našim krajevima (a i sada je) i to je ono što me brine.

Amerika je puna prikrivenog rasizma, isto kao što se kod nas nacionalizam skrivao godinama prikriven plaštvom bratstva i jedinstva (sjetite se svojih komšija, radnih kolega, poznanika i prijatelja koje su svoje pravo lice pokazali kada se za to ukazala prilika). Kod nas je taj prikriveni nacionalizam eskalirao u ratni sukob koji je odnio mnoge žrtve a šta će se desiti ovdje teško je predvdjeti. Puno je ovdje oružja po kućama (pojedinci, i to u većini slučajeva oni priglupi i zatucani, imaju čitave arsenale) i potrebna je samo mala iskra pa da bukne vatra. Ovdje više nikakvi argumenti ne vrijede. Trump je svojim lažima i pogubnom retorikom uzrokovao da mržnja prema imigrantima izbije na površinu. Na meti su posebno muslimani ali ni Meksikanci nisu u boljem položaju. Crnce mnogi nikada nisu ni voljeli (bio sam šokiran kada je jedne večeri, naš američki prijatelj, nakon nekoliko piva, izjavio da Obamu treba ubiti a povod je bio njegov izbor za američkog predsjednika) i sada, kada je u Bijelu kuću zasjeo njihov, mnogi pokazuju svoje pravo lice. Svoji nisu donijeli sreću svojima kod nas a siguran sam da se to neće ni vdje dogoditi.

Možda će se neki zapitati zašto sve ovo pišem? Kakve to veze ima sa ovim blogom, Banjalukom i ljudima koji su vezani za nju? Razloga ima više. Jedan je, da iskažem moju bojazan da se historija ne ponovi jer sam kroz nešto slično već prošao. U USA ima jako puno Banjalučana koji su uznemireni i koji se, posebno oni koji pripadaju grupi koja je sada na tapetu kao što je to bila u Banjaluci, boje da će opet morati pakovati kofere, tražeći mjesto gdje bi se mogli skrasiti. Drugi razlog je moja želja da onima koji žele da čuju mišljenje nekoga s lica mjesta to omogućim, jer na Internetu kruže mnoge informacije (a među njima je mnogo lažnih). Treći razlog je želja da dignem svoj glas protiv laži i diskriminacije jer se u ovim vremenima ne smije ćutati. Jer, ako svi budemo ćutali, zlo će zavladati, kao što se to desilo kod nas.
Ovdje, za razliku od onoga što se desilo kod nas, ipak postoji izvjesna doza nade. Broj onih koji dižu svoj glas protiv zla oličenog u Donaldu Trampu je svaki dan sve veći. A ni svi mediji nisu pod kontrolom vlasti, kao što je to bilo kod nas, pa se glas razuma ipak čuje i svakim danom jača.

Tuesday, February 14, 2017

Put u Gori

Bunda koja je šivana za Staljina
ali nije bila završena prije njegove smrti
Naš boravak u Gruziji je imao u planu i obavezan odlazak u rodni grad Staljina.

U prošloj godini je bilo oko 57.000 hiljada posjetilaca. Najvećim djelom iz zemalja Evrope a najviše sjevernih.
Muzej je napravljen u rodnoj kući, proširen i zaštićen betonskom konstrukcijom, vjerovatno da drvena kuća ostane jos duže vremena kao turistička atrakcija.

Od gradjana se ni u jednom momentu ne mogu vidjeti nikakve posebne emocije, ali mjesto je kao u svim državama koje su u tranziciji tj koje su se osamostalile poslije pada SSSR-a. Zapuštene što se tiče infrastrukture , ulica, struja u najvećem dijelu na banderama, zgrade zapuštenih fasada i sive, depresivne. 
Staljin kao mladić,
Kome god smo pokazali sliku, komentar je bio
da izgleda kao filmski glumac, a onda
bi slijedio zaključak "šta politika
napravi od čovjeka!"

A ljudi jako ljubazni i skloni strancima. Vjerovatno zbog duge izolacije . Postoje novi šoping centri i markirane prodavnice. I isti modeli garderobe, cipela i svega što ima i kod nas, što znači ušli su svi kojima je profit jedina ideja i odakle ga dolazi najviše. I tamo su krediti, krediti.

Iako se zna koliko je miliona Rusa odveo u smrt, ne osjeća se ni velika mržnja niti velika ljubav prema njemu iako se zna da je rodjeni Gruzinac. To smatraju jednim dijelom svoje istorije, koju ne treba ni zaboravljati ni forsirati. I sve bivše civilizovane zemlje u svim vjekovima su ostavljale pismene i svake druge tragove o svojoj prošlosti. To nam je ispričao vozač, koji smatra da im sada treba najviše investicija, svih vrsta, pa i turizam koji im donosi svake godine više novca.

Spomenik u centru grada nije srušen, nego je okovan daskama, fontana je zapuštena i bez vode.

Spremaju se da ga otkriju i srede taj park jer su vidjeli u muzeju da se svi turisti slikaju uz njegove biste.

U prilogu šaljem i nekoliko fotografija sa objašnjenjima.

Saima


Na ovoj slici se vidi puteševstije od mjesta gdje je bio hapšen
do mjesta gdje je odvođen u Sibir i od kuda je uvijek bježao
i vraćao se pješice.
Tada je dobio nazic Stalji, otprilike, čelični
(ako je vjerovati pričama)

Staljin u osmogodišnjoj školi.
Učitelj je već tada uočio da je posebna inteligencija.
Pored njega je njegova majka.

Staljinov sin, kojeg su Nijemci zarobili i tražili razmjenu
(da će mu vratiti sina za nekog njemčkog generala).
Staljin je odbio odgovorivši da ne bi mogao pogledati u oči
ruskim majkama koje su izgubile sinove (ako je tačno!)
Muzej je pun poklona iz raznih dijelova svijeta.
Vice je upitao ima li išta od Tita, na što nam je on pokazao
jednu malu metalnu kutiju s natpisom "Hercegovački duhan".
Ili nije više ništa bilo ili je Staljin pobacao!

Voz i...

unutrašnjost vagona s kojim je prošao cijelu Rusiju
(tamo gdje je postojala pruga)

Jedan dio glavnog trga

Jedna za uspomenu

Labels: ,

Sunday, February 12, 2017

Nekoliko uspomena


Moj prilog, mislim da će biti malo neobičan, ali ponekada i uspomene u vidu malih stvari znače mnogo.  Bar meni. Prlikom napuštanja Banjaluke u jesen 1993. godine u jednu od (dvije) torbe sam ubacio par stvarčica koje mi sada imaju još veću vrijednost i sjećanje na par perioda u mome životu.

Novčanik moga oca iz 1948. godine
NOVČANIK moga oca koji je kupio 1948. kada je počeo raditi na željeznici kao mašinovodja. U njega sam stavio i 100 dinara (čini mi se da smo tu novčanicu nazivali ‘’stoja’’), na njoj piše 1965-a, narodna banka Beograd.
Sto dinara štampano 1965. godine

PRIBOR ZA BRIJANJE (kupljen 1950-e nakon rodjenja moga brata), takodje od moga oca smo prosle godineš prilikom raspremanja stana poslije smrti naše mame. Znači, prilokom odlaska iz Banjaluke, 1995-godine, moja mama ga je ponijela. Za to, nismo znali. Sjećam se, u maloj Al-kutijici se nalazio mali sapun, moj otac bi napravio pjenu ….. i tako je to bilo u ta vremena do januara 1969-e, kada je nesretnim slučajem na poslu izgubio život.

Pribor za brijanje

DIO PRIBORA ZA CRTANJE ( iz godine 1949-e ili 50-e) koji je prvo koristio moj najstariji stric, a kasnije mladji i na kraju i moj brat. U ta vremena pribor je bio kompletan u jednoj crnoj Richter kutiji, izmedju ostalog sjećam se i ‘’držala’’ u koji se sipao tuš kao i ‘’pera’’ različitih debljina.
Pribor za crtanje

MOJA PERNICA, prilikom polaska u prvi razred osnovne škole, 1959. godine, dobio sam PERNICU, možda smo to još nekako nazivali ali ja se sjećam …. samo ovoga izraza.
Pernica
CRNE CIPELE, radeći knjigovodstvene usluge za robnu kuću TRIGLAV, kasnije Kastel, u istoj sam u martu 1989. godine kupio cipele, proizvodnje PEKO, Tržić. Kako vidite imam ih i danas. Prije par dana sam ih nosio obućaru da stavi tanku gumu na djonove, kaže da su još u veoma dobrom stanju, svi kožni sastavi sa strane, kao i gornji dijelovi gdje je šiveno, majstorski uradjeno. Sada u martu će biti godišnjica ….. 28-a  za cipele.  Bravo Peko Tržić !!

Cipele PEKO, Tržić

OSTACI  ‘’Infokonta’’, kako se zvala mala firmica koju su osnovali i radili u njoj, Kata Pehar i moja malenkost. Naime u vrijeme predratnih promjena kod nas (privatizacije ili ‘’osamostaljivanja’’), po savjetu našeg omiljenog direktora (za sva vremena veliko mu HVALA) Kata i ja počinjemo raditi zajedno, knjigovodstvene usluge za ‘’mala preduzeća’’ a naš najveći poslodavac je bila robna kuća TRIGLAV ....kasnije KASTEL.  Po odlasku iz Banjaluke u mojoj torbi su ostali PEČAT i KLJUČIĆ od pretinca iz SDK-Banjaluka. Ništa više nego lijepa uspomena, iako je sve propalo ...... Kata je napravila prvi korak za svoj daljnji rad u Rijeci a ja  veoma važnu pripremu za kasniji rad ovdje u Holandiji.
Ostaci INFOKONT'a
Eto, to su običnosti i neobičnosti s moje strane, pominjanje plemenitih ljudi, stvarčica, ugodnih trenutaka i dogadjaja se lijepo sjećati  !!!!!

Pozdrav svima.
Sega

Labels:

Friday, February 10, 2017

Umjesto komentara

Od postavljanja na blog teksta Borisa Potočnika ja skoro da ne dolazim sebi. Hvala anonimusu banjalučkom. Posebno me emotivno dotaklo pisanje o spoju ljudi i vode.
Odrasla sam na Vrbasu, samo, kratko spuštanje iz bašte već sam bila u vodi. U našoj ulici se govorilo da mi djeca prije naučimo plivati nego hodati. Početak je uvijek bio sa "cementa" na Studencu pa onda metar po metar dalje.

Pokušala sam da dam komentar na taj prilog ali nije isti sistem kao kod Co-a , pa nije otišlo . Kroz ovaj članak prošlo mi je kompletno moje djetinjstvo i mladost, sve do 23 godine kad sam napustila svoj lijepi grad,
Slike zelenog Vrbasa na kojem smo od juna do septembra bili redovni. Samo se prekidalo odlascima na ručak i ostajalo do zalaska sunca.

Kad sam završila čitanje odmah sam ga dala mom Vici da ga pročita. Nakon 10-tak minuta čitanja vratio mi je tablet i rekao da je predugačko i da ne razumije baš sve.
Onda sam shvatila to kad se rodiš i živiš u gradu koji ima lijepu rijeku, postaješ bistriji, plahovitiji, iskreniji.
Zato se često kaže za ljude koji su odrasli u kršu i bez rijeke da su kamenjari.
Zbog toga se ljudi vrlo često tako opredjeljuju kad pričaju o ljudima koji su došli sa brda, kamenjara, Zagora, zapuštenih i siromašnih sela.
Zato su valjda u ovom članku pravili razliku samo izmedju plemenitih duša koje su dolazile sa sela u grad i lako se uklapali sa svojom velikom željom da ga naprave boljim i da svakom gradjaninu ostane u srcu za sva vremena.

Jutros sam se čula s bratom iz Berlina i o ovom smo razgovarali.

Ja sam se onda sjetila jednog dogadjaji iz njegovog djetinjstva. Bilo je predveče kad je naša komšinica ušla u kuću i rekla da je Seju uhvatila Milicija i da se nalazi u zgradi SUP- a. Ta je zgrada bila na početku nase ulice, poslije je bila studentski dom. Poslije zemljotresa je srušena. Sada je na tom mjestu pravoslavna crkva (preko puta Kastela).
Moj otac je odmah otišao tamo da vidi o čemu se radi.
Ni ja ni Sejo nismo se mogli sjetiti ko je šbio s njim. Da li Asko ili Zlaja.
Dežurni je rekao mom ocu da ih je priveo milicioner. Razlog: u travnjaku Kastela bilo je tek posađeno cvijeće. Onako u krug i šareno, lijepo kako samo cvijeće i može biti.
Oni su ubrali nekoliko komada i htjeli donijeti kući da posadimo u baštu. To su danas takozvani pelceri koji se prodaju u cvjećarama.

Naš otac je našao dežurnog i rekao pred njima da ih zadrže cijelu noc da shvate da se ništa ne smije "krasti". A kad je izišao rekao je dežurnom da ih zadrže jedno dva sata. Mi djevojčice iz ulice smo došle pod prozor prostorije u kojoj su bili. To je bilo prizemno ali sa malo višim prozorom. Da bi smo mogle pogledati unutra morali smo poskakivati.
Njih dvojica su sjedili na onim drvenim klupama, dužine jedno metar i pol sa uskim drvenim daščicama. Poslije dva sata su pušteni. Otac to više uopste nije spomenuo.

Zahvaljujući Borisu i Anonimusu banjalučkom Sejo i ja smo se možda prvi put u životu sjetili toga. Sejo se sjetio da se nikad u životu nije tako bio prepao i to mu je bio prvi i zadnji susret sa policijom.

Takvi su bili naši roditelji kao i otac Srdjana Sušnice, dodajem plemeniti gospodin Mićo.

Danas sam imala prilogu prošitati i komentare za tekst Plivač.
Nisam možda tada još bila na blogu i nisam naišla na to klikajući razne datume od početka ovog bloga. Ovoliko komentara u zaštiti i branjenju oca bez mogućnosti da se sagleda i prizna istina o svemu užasnom sto se u Banjaluci dešavalo, bez obzira ko je učestvovao a ko nije, podsjetilo me na jednu "narodnu" kojom me je nana vaspitavala.
Kad bi nesto skrivila ili razbila, onda sam znala početi priču u svoju odbranu, pokušavala objasniti da nisam ja kriva.
Onda bi me ona prekinula i rekla da "prazna tikva sama zveči". Nisam odmah razumjela ali sam se kasnije uvjerila.
Ranije su se tikve držale cijelu zimu i služile za pite "tikvenjače." Kad bi već došlo proljeće, one koje su ostale su s vana izgledale zdrave i čitave. Ona bi ih uzela u ruke i protresla. Unutra se čuo zvuk kao kod dječijih zvečki.
Takva tikva je morala na smeće.
Čini mi se da su u našim karakterima vise učestvovale naše majke. nane i bake, nego danas kod mnogih Dr. Mr. Prrrr.

Uz ovaj prilog šaljem i video iz Sarajeva i Berlina Od DW snimljenog 94-te u decembru.
Nadam se da ce Co uspjeti nešto od toga postaviti imajući u vidu njegov talenat za svašta.
Neki djelovi su neispravni jer je snimljeno preko stare video kasete, pa je negdje dobro izbrisano a negdje ne.






P.S
Čisti anonimni Banjalučanin je učini, sa svojom iskrenošću i talentom za pisanje, da blog oživi. (Dugo je bio skoro na samrti) i da ipak LJUDI žele i hoće učiniti šta mogu.

Kad u Bosni počnu vicevi počne i radost da bi moglo poći na bolje.
Pita novinar na ulici Muju:
"Mujo je si li ti da udjemo u NATO.?
Mujo: "Nisam"
Novinar: "Je si li Mujo da udjemo u EU?.
Mujo: "Nisam"
Novinar: "A je si li ti da budeš s Rusima"
Mujo: " Nisam"
Novinar: "Pa zašto si ti Mujo?
Mujo: "Ja sam za to da neko sad naidje i dadne mi malo para, pa da udjem u samoposlugu."
Pozdrav Saima

Labels:

Wednesday, February 01, 2017

Zima i zimica



Sivo!
Sve nijanse sive! Vlažno i hladno, pa suho i još hladnije i tako naizmjenično! Ljudi se izgubili u kapama, šalovima i odjeći!
Teške boje!
Gotovo da nema osmijeha!
Iz zatvorenog prostora u zatvoreni prostor! Kratkotrajni su izlasci na tu hladnoću i sivilo. I takav je cijeli siječanj, nama, koji nismo otišli na zimovanje u Alpe, uživati u bijelome.
Bijelo i sivo izmjenjuju se i na mojim slikama.
Srećom, počela sam se vraćati bojama.
Kad bi samo to bilo, bili bismo sretni!
Jer poslije kiše dolazi sunce, poslije zime dolazi proljeće!

Ali, što prvo uradimo kad se nakon obaveza vratimo u domove? Internet, TV, novine,…,knjige.
Bolje bi nam bilo započeti s knjigom, još bolje razgovorom s obitelji.
A u medijima, crno i opet sve nijanse sive i ponižavajuće žutilo.
Dobre vijesti, prava postignuća, dobra djela, rijetko su u prilozima, ali zato sve ono zlo koje se galopirajuće širi svijetom bombardira nas sa svih strana, iz najbližeg okruženja, iz susjedstva, iz Evrope, bliskog i dalekog Istoka, iz USA. Komentari nas, običnih gradjana uzvraćaju jednako zlom i mržnjom. Ne mogu vjerovati da ljudi tako razmišljaju. Povraća mi se od sveg toga zla, koje nije više samo uzročno posjedično povezano, već je izniklo iz vlastite iskonske zloće i time je još opasnije.
I tako od prije 30g, kad je kod nas počelo! Predugo i previse za jedan život!
To kotrljajuće zlo vuče nas u ponor, raste, nosi sve sa sobom. Samo od sebe se ne može zaustaviti! Ima li ikoga, ima li ičega na tom putu da ga zaustavi, da ne budemo još jedna nestala civilizacija.
Zar je ljubav ustuknula pred mržnjom?
Zar je pamet izgubila pred gluposti i nesposobnosti?
Zar su dobri ustuknuli pred lošima?
Jesmo li to dozvolili da postanemo nemoćni, obeshrabreni?
Jeli strah opet nadvladao hrabrost?
Zar smo izgubili ideale ili su nam jedini ideali postali novac i moć do kojih se najčešće dolazi preko zgaženih i mrtvih.

Već su me dobro načeli, oni i godine, snaga se troši, ostaje samo svijest o svemu što nam se dogodilo i što nam se dogadja, i mali, mali tračak nade da će se ipak pojaviti svijetlost razbora i ljubavi. Borim se da ne izgubim taj tračak nade temeljen više na želji nego činjenicama.

Evo, dragi blogeri, zato se ne javljam, moje stavove poznajete, nemam potrebu ponavljati se, a od mog razočarenja u ljude i demokraciju (dva loša ubiše Miloša - rekli bi naši stari) nema koristi.
Za othrvat se općem zlu treba biti promišljen, s jasnim ciljem i strategijom, da ne budu to pucnji u prazno.
Povlačim se u svoj svijet pun boja i koliko-toliko radosti, dok ne nestane.



Pratim redovito blog, radujem se uspjesima vašim i vaše djece, putovanjima i putopisima,..
Srdačno vas pozdravljam,

Nataša

Cvijeće za Natašu iz Nizozemske od Mirsada (Sege)


Labels:

Monday, January 30, 2017

Malo Nikaragve

Ne znam kako je kod drugih ali moja djeca vole da putuju. Od kada su završili fakultete i zaposlili se, svake godine putuju po nekoliko puta (a puno su putovali i dok su studirali), obilazeći interesantna mjesta na sve četiri strane svijeta. Ponekad me iznenade javljanjem iz inostranstva, kao što me prije desetak dana iznenadio Sanjin poziv preko Facetime-a. Reče mi da je u Nikaragvi, zemlji Srednje Amerike, koju je izabrala kao destinaciju za mali odmor na početku nove godine.

O Nikaragvi ne znam puno jer me nije posebno zanimala ali se sjećam da je tamo dosta dugo bila nestabilna politička situacija. Nije mi bilo posebno drago što je tamo ali šta se tu može: djeca su odrasla i nije moje da im određujem šta će raditi.
Preko Facetime-a mi je stiglo nekoliko fotografija koje su mi se svidjele pa sam odlučio da ih podjelim s blogerima. S njih se, čini mi se, može osjetiti život toliko drugačiji od života u velikim američkm gradovima.

Želja mi je da obiđem nepoznata mjesta a u tome mi pomažu iskustva našeg svijeta koji zadnjih godina putuju na sve strane svijeta. Nekada je dovoljno nekoliko fotografija pa da se zainteresiram. Sanja mi je ovim slikama zagolicala maštu a da li će me put ikada odvesti na put prema Nikaragvi vrijeme će pokazati.








Labels: ,