SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, October 13, 2019

S unukama na Rabu

Ekipa na Rabu
Druga je ovo godina kako smo na Jadranu proveli desetak dana s unukama. Prošle godine je to bilo na Krku a ove na Rabu. Sin s familijom ljetnje odmore provodi na Jadranu, uglavnom na otocima. Koliko ih ima, trebat će mu godine da ih sve obiđe. A da su lijepi, tu nema dileme.

Jutarnja kavica
Smještaj smo, kao i prošle godine, našli kod istog domaćina tako da smo s unukama bili cijeli dan. A druženja bi počinjala od jutra, kada bi unuke upadale u naš apartman i odmah se penjale na galeriju na kojoj je bio smješten ležaj. Dido je morao štititi Eminu od baby sharka koju je igrala Suada. Cika i smjeh su odzvanjali prostorijom, sve dok doručak nije bio na stolu. A poslije doručka se išlo na plažu, uz obaveznu pauzu za jutarnju kavicu u jednom od nekoliko kafića uz samo more.

Unuka i dido
Dane smo provodili na plaži, uglavnom u blizini lijepo uređenog auto kampa. Uz plažu je smješten restoran u čijoj su se bašti pravile pauze između kupanja. Dok smo mi stariji žeđ ubijali uglavnom hladnim pivom, curice su uživale u sladoledu. Jednom smo posjetili Rajsku plažu u Loparu, te jednu veoma lijepu divlju plažu do koje se moralo spuštati malim puteljkom kroz gusto mediteransko rasljine. Plaže na Rabu su lijepe, pješčane, more toplo, idealno za djecu. Emina gotovo nije izlazila iz vode pa je i dido morao provoditi sate hvatajući frizbi, skakati za njim kao da je mladić, zaboravljajući da se ušlo u sedamdesete. A i u vodi sam morao izigravati spasioca od baby sharka, samo što je ulogu ajkule ovaj put preuzimala nana.

Pogled na grad Rab u predvečerje
Uveče bi gotovo po pravilu odlazili u grad Rab, tipično dalmatinsko mjesto puno starina koji me je ponovo oduševilo svojom ljepotom i uređenošću. Grad je potpuno sređen, nema starina koje nisu obnovljene, s restoranima na svakom čošku. Na Rabu smo ljetovali par puta prije više od 30 godina, i tada mi je ostao u lijepom sjećanju, ali je sada još ljepši, uređenije, i naravno prepun turista iz cijelog svijeta. Domaćini se trude da privuku pažnju gostiju pa se u pojedinim dijelovima gradića održavaju razne aktivosti. Svakako moram spomenuti i veliki, lijepo uređeni park, koji je ostao netaknut u vremenima kada se na Jadranu gradi nemilice i na sve strane.

Šetnja uz mora
Desetak dana druženja s unukama je prošlo ko za tren. Dok smo mi posjetu starom kraju nastavili u Istri, one su ostale na Rabu, da uživaju u toplom moru prije povratka kući u Nizozemsku. Nanu i didu neće vidjeti vjerojatno do slijedećeg ljeta jer nas daljina, ali i obaveze, sprečavaju da se češće družimo. Na lijepe trenutke će me podsjećati fotografije od kojih sam neke izabrao za blog.

Grad Rab u pozadini

Jenda od uskih iličica u rano poslijepodne
S didom na sladoledu
Na jednoj od mnogobrojnih plaža

Večernji izlazak u grad

Predah u malom restoranu uz obalu



Novi Komentari i linkovi


Saima - Od svega po malo
Felicitas - Od svega po malo


Tuesday, October 08, 2019

Od svega po malo


Nadam se da su dragi Komljenovići stigli svojoj kući u Ameriku. Ako se Co dobro odmorio nek objavi prilog, a ako nije, nek se još odmara i sredjuje utiske o lijepim susretima sa dragim ljudima.
Ja nikad nisam imala mogućnosti da dodjem u Banjaluku u julu i augustu kad dolazi naša raja iz mnogih dijalova svijeta. Meni je uvijek svaki odlazak u Banjaluku bio lijep kad sam susretala staru raju. Svaki grad čine njegovi ljudi.

Dugo slušala slušala da su neki pojedinci vršili propaganda da je ovaj blog opasan, najviše dok je bila živa naša draga Nada, a i zbog mene i Coa. Nijedan moj dolazak nije mi donio nikakvu neprijatnost, a ne znam da li je Cou u ove dvije godine! Prošle godine je dugo bio u Banjaluci zbog stomatologa a i ove je obilazio mnoga mjesta u gradu. Mislim da su kukavice i ulizice najgori tipovi koji tome doprinose.

U Sarajevu je bila uspješno organizovana GEJ parada. Obzirom da smo Vice I ja učestvovali u svim pozitivnim protestima u gradu, ja sam i sama nastavila tu tradiciju.

Šetajući u koloni prišla mi je jedna malecka djevojka noseći smotano platno i zamolila da ga raširimo. Ja sam prihvatila. Bilo je široko kao cijela ulica. Brzo su nam prišli neki Talijani, Englez i Sarajlije. Bilo je nevjerovatno kako su se ljudi odmakli cijelim putem da bi napravili mjesta da se može pročitati šta na njemu piše. Ja nisam vidjela šta piše pa sam pitala sam djevojku. Bila je Zagrepčanka i rekla da piše “Proleteri svih identiteta ujedinite se. “ Toliko je bilo slikanja i osmijeha. Ja sam samo rekla “ Dje me nadje”.

Ova fotografija je iz “ Oslobodjenja”, Frani poslala raja putem Vibera.

Ljeto je prošlo lijepo sa unucima, snahama i sinovima.

Moja draga Zoe je prvi dan kad smo svi sjeli za sto za ručak  podigla ruke sa pogledom u nebo i rekla “Hvala Vice”. To je postalo svakodnevni ritual prije ručka kao što se vjernici prekrste i pomole.

Svi obožavaju Rakovo selo . Zlatkov mladji sin
je 22.07. slavio peti  rodjendan i kad smo pitali koje ima želje rekao je “Da stalno živi u Rakovom selu i da nauči hrvatski.” Rekla sam im da puno ne tuguju jer svi ćemo umrijeti. Bitno je samo da ne prodju kroz život nego da istinski žive život kao sto smo Dida i ja radili.

Ljudi me pitaju kako sam i ja odgovaram.  Zahvaljujući našem mentalnom sklopu urna je kod mene, imam osjećaj kao da je tu i čuva me. Rekla sam djeci da kad i mene kremiranje stave nas u boks u Sarajevu i napišu “Sajma i Vice“ dovoljno, jer su nas uvijek svi tako znali i bit ćemo opet zajedno dok je svijeta.

Sad ću malo poslati fotografija iz mog novog života u kojem crpim snagu zbog naših dragih.
Nisam uopšte razmišljala da napustim ovaj blog jer i on je odraz ljepota u ovoj poplavi bljuvotina na raznim portalima.

Moji susjedi iz Lorisa u djelu zgrade koja je minirana, rat su proveli u Nirnbergu, Njemačka Ona je bila ljekar Zdenka a on elektro inžinjer Zdravko. Divni ljudi. U četvrtak idemo u Rakovo selo.





Družimo se, pričamo o svojim životima i djeci. Juče mi je rekla da se u Njemačkoj upoznala sa divnom banjalučkom porodicom i divno se družila sa Felicitas. Ma sigurna sam da to može biti naša Felicitas koja se javljala na blog i nemoguće je da postoje dvije  osobe sa istim imenom i prezimenom.

Za danas tako od svega pomalo.

Srdačni pozdravi Saima

UZ SAIMIN KOMENTAR



Labels:

Saturday, September 28, 2019

Kod Marinkovića na ranču

Ranč Marinkovića

Posjeta Banjaluci ne može proći bez susreta s Marinkovićima. Tako je bilo i ovaj put. Iako smo u gradu boravili samo dva dana, Jasna i Srđo su nas ugostili na svom ranču. Dan je ujutro bio oblačan ali je kasnije izašlo sunce pa smo uživali u lijepom ambijentu koji su Marinkovići stvorili svojim radom. Pali su i čevapi, i to odlični. Već ranije sam se uvjerio da su Lazini čevapi dobri, što se potvrdilo i ovaj put. Srđo se dobro ispraksao u pečenju ugošćujući mnoge koji uglavnom ljeti navraćaju u rodni grad.

Domaćin se već odavno ispraksao u
pečenju čevapa
Ovaj put smo malo popričali i o danima kada smo napuštali Banjaluku. Jasni i Srđi je to jako teško palo pa je podsjećanje izvuklo poneku suzu, na obe strane.

Rastali smo uz obećanje da se uskoro ponovo vidimo. Kada će se to desiti, teško je prognozirati. Do slijedećeg ljeta je ostalo dosta a ko zna šta će se sve do tada desiti.

Trpeza

I sunce se potrudilo da se druženje uljepša


Labels: , ,

Saturday, September 21, 2019

Susret s Perom

Istra je postala standardna destinacija u našim putovanjima preko velike bare. Razlog, prijatelji koji u ovom dijelu Hrvatske provode dobar dio godine, zamjenjujući svoje nove domovine tokom ljeta, uživajući u lijepom vremenu i toplom moru. Ima nas tu u okolini Pule podosta, raznih nacija, skupljenih na komadiću bivše nam domovine jer u Bosni nismo našli svoje mjesto. Sjećam se kako smo prije i tokom ovog zadnjeg rata razgovarali o (bl)entitetu za ostale, one koji se nisu vidjeli niti u jednom od ona tri koja su zagovarali svjetski moćnici i naši hohštapleri. O nama, ostalima, niko nije vodio računa, smatrajući nas manje važnim od onih čistokrvnih, koji su polagali pravo na dijelove države koju smo svi zajedno dijelili.

Tu u Istri, u predgrađu Pule, smo se sreli s Perom Kolarevićem, nekadašnjim direktorom nekadašnjeg giganta banjalučke privrede Rudi Čajaveca, koji se prije nekoliko godina odlučio na povratak iz USA u stari kraj. Odabrao je Pulu, grad koji mu je zamijenio Banja Luku iz koje je morao bježati jer su ga dojučerašnje kolege iz fabrike optužile za izdaju. A njegova greška je bila samo što je bio pošten čovjek, što se nije uhvatio u kolo nacionalista, već je ostao vjeran životnim principima koji ljude dijele samo na dobre i zle. Nisu ga privukli oni koji su svirali u nacionalističke diple,  koje su najpupularniji instrument sve do današnjih dana kod našeg svijeta. Svirača ne manjka, a njihova muzika očigledno godi običnom svijetu jer se 25 i kusur godina druga muzika ne čuje.

Razgovor s Perom je bio ugodan i prijateljski. Znajući da je u Puli, nazvao sam ga da vidim možemo li se negdje naći jer sam, između ostalog, želio da čujem njegovo iskustvo u novoj sredini koju je odabrao jer se u rodni grad nije želio vratiti. Našao je vremena iako je imao goste.

Peri se nova sredina sviđa, našao je novo društvo s kojim se redovito druži, ljeti svakodnevno odlazi na kupanje, jednom riječju, penzionerske dane provodi zadovoljan iako nije u rodnom gradu koji mu je na dohvat ruke. U Banjaluku ode na dan-dva, i to je sve. Tamo ne vidi pomake na bolje i nema želje da se vraća. Tako je s mnogima kojima su nacionalistički idioti grad omrzli za sva vremena pa se sada bolje osjećaju u sredinama o kojima nekada nisu ni razmišljali.

Rastali smo se uz obećanje da ćemo se ponovo naći ako nas sudbina odvede u ove krajeve. A putevi gospodnji su nepredvidivi, svašta se može dogoditi.

Labels: , ,

Wednesday, September 18, 2019

Čestitka!


Poziv na slanje radova
Prije par dana javi se Grof (Nisvet Smailagić). Samo nekoliko riječi i par attachmenta.

Drago mi da se javio jer se već duže vremena niko ne javlja. Ja već pomalo pomišljao da i sam zatvorim radnju jer ponekad razmišljam da li u doba socijalnih medija blog ima smisla. Uz pomoć facebooka svako može na Internetu objaviti šta poželi pa korištenje starijih tehnologija kao što je blog gubi na popularnosti. Ne kažem da sam odluku donio, ali razmišljam. Naravno, sve objavljeno će biti dostupno svima sve dok je Interneta, a to znači zauvijek.

Grofova nagrađena karikatura
A Grof se javio s lijepim razlogom. Na 20-tom međunarodnom salonu antiratnih karikatura koji se održao u Kragujevcu, Groofova karikatura je osvojila priznanje gradonačelnika poljskog grada Bydgoszcz-a i nagradu od 750 EURA. Lijepo je to priznanje a i lova nije za odbaciti. Na ovaj način se jedan od Grofovih mnogobrojnih talenata i novčano isplatio, što se ne dešava baš često. Mnoge talentirane osobe uglavnom nemaju šansu da svoj talenat unovče pa je iz tog razloga ova nagrada još vrijednija.

Osim toga, kako se radi o međunarodnom natječaju, siguran sam da je broj umjetnika koji su učestvovali jako velik, pa je time Grofov uspjeh još veći. Nagrađene karikature se nakon natječaja izlažu u mnogim gradovima svijeta što znači da će Grofov rad vidjeti veliki broj ljudi. 

Odluka o nagrađenim radovima
Grofu čestitam na velikom uspjehu, uz želju da ovakvih nagrada bude još. A ne bi bilo na odmet da nam se pokoji put javi svojim pisanim prilozim koji razbijaju monotoniju mojih pisanija.


Monday, September 16, 2019

Zisko


Naše raje se u gradu najviše može sresti tokom vikenda, kada se pred Palasom i Manjom može ugledati poneko poznato lice. Zbog toga sam se jako iznenadio kada sam jednog ponedeljka, žureći se na susret s Pavlovićima, na platou ispred Boske sreo Ziska (Kapidžić Aziza) i njegovu suprugu, koje nisam vidio više od 25 godina. Sa Ziskom sam se zadnjih par godina „čuo par puta preko facebook-a i to je bilo sve. Da je u posjeti rodnom gradu, nisam imao pojma. Zbog toga sam se zbunio kada sam primijetio da nam neko maše, sa širokim osmjehom na licu. U prvom momentu ga nisam prepoznao jer me vid nešto slabije služi (izgleda da ću morati početi nositi naočale za daljinu jer sve teže primjećujem lica kada hodam gradom), a i Zisko se malo popunio, što je za mnoge u ovom dobu normalna pojava. Nisam ga očekivao u Banja Luci pa je moje iznenađenje bilo potpuno.

Zisko nas je pozdravio širokog osmjeha, onog istog kojeg se sjećam iz vremena kada smo se družili. Ostao je onaj isti Zisko, lijepih manira i naravi, na koje sudbina koja nas je zadesila očigledno nisu imali uticaja. Nakon pozdrava, počela je priča i sjećanja na nekadašnje dane. Zisko se sjeća mnogo toga a mene je posebno obradovalo kada se prisjetio nekadašnjih događaja vezanih za muziku jer od ranih dana svira gitaru, koje se nije odrekao do današnjeg dana. Na spomen pjesme Keti, Keti, beogradske grupe Siluete u kojoj je pjevao Zoran Mišćević, jedan od prvih rokera Jugoslavije, vrati me u dane kada smo išli u serenade. Prisjetih se dočeka jedne Nove godine u Tehničkoj školi, kada nas je školski kolega Pedi (Savka, Savić Mladen) odveo pod prozor njegove tadašnje simpatije koja je stanovala u jednoj kući u blizini kuće moga kuma Mihe Fazlića u Kozarskoj ulici (obojica, nažalost, nisu među nama) gdje smo, u dva sata poslije ponoći, u hladno zimskoj jutro, pjevali upravo tu pjesmu. Zašto je Pedi insistirao da pjevamo ovu pjesmu nikada mi nije bilo jasno. A Zisko se sjetio nje među stotinama pjesama koje smo svirali i pjevali u to doba.

Kako smo kasnili na ranije dogovoren sastanak s Pavlovićima, brzo smo se rastali s Kapidžićima ali smo se opet sreli u bašti restorana Manja u koju su i oni svratili. Opet smo započeli razgovor o prošlosti i nekadašnjim lijepim, bezbrižnim danima. Opet se Zisko prisjeti jednog događaja koji sam i ja gotovo zaboravio. Naime, na prvoj gitarijadi KAB-a održanoj u dvorani Doma kulture, smo pobijedili mi, VIS Usamljeni, ispred favoriziranih Meteora, a  u znak protesta zbog poraza Dragan Georgijević (pokojni), solo gitarista Meteora, se ošišao na nulu. Sjećam se ko danas kako sam bio iznenađen kada sam dan nakon gitarijade, ugledao njega i školskog kolegu Sašu, bez dlake na glavi. Dragan je posebnu pažnju posvećivao njegovanju dugačke kose jer je ona u to doba bila popularna među muzičarima tadašnjih vokalno instrumentalnih sastava, te među banjalučkim mangupima. Nosio je dugu kosu uprkos problemima koje je imao u školi a sada je, odjednom, odlučio, ne da je skrati, već da glavu obrije na nulu. Bilo je to veliko iznenađenje za sve nas u razredu jer je Dragan bio poznat po svojij dugoj kosi.

Tokom večeri je bilo još priče o tim vremenima koja su mi se zauvijek urezala u sjećanja. Slijedeći dan su se i Kapidžići, kao i mi, zaputili put Požege, u posjeti nekim prijateljima. Čini mi se da je to sudbina sviju nas koji navraćamo u stare krajeve i onda se rastrčimo na sve strane da se vidimo s dragim osobama. Tako nam se putevi ponekad ukrste a onda sjećanja naviru iz nekih skrivenih dijelova mozga na koje smo odavno zaboravili.

Da li ću ponovo sresti Ziska i suprugu, veliko je pitanje? Šanse su male jer živimo na dva kraja svijeta i mala je vjerojatnoća da će nam se putevi ponovo ukrstiti. Ali, i ovaj kratak slučajni susret je pokazao kako smo nekada živjeli lijepo, i kako smo se lijepo družili, sve dok idioti nisu izmilili iz svojih jazbina i mnogima (rekao bih većini), uništili živote. Nažalost, ti idioti i dalje drže sve konce u svojim rukama samo što na naše živote više nemaju velikog uticaja.

Saturday, September 14, 2019

Nije me bilo dugo

U Alibabi na kavi
Nije me bilo dugo, s razlogom. Iako sam na godišnjem odmoru imao pristup Internetu, nisam imao vremena za pisanje. Lijepo vrijeme i društvo su učinilo svoje pa je blog mirovao prilično dugo. A i niko od suradnika se nije javljao. Ljeto je inače doba kada nas se većina odmara pa je i za očekivati da se neke druge altivnosti guraju guraju u drugi plan. Iako su nove tehnologije uzele maha, naročito mlađe generacije, što se vidi na svakom koraku (buljenje u pametne telefone bez prestanka, u svim situacijama, koje mi je počelo ići na živce), pozitivna je činjenica da još ima onih koji nisu potpuno pali pod njene uticaje, što bih mogao reći za nas koji se okupljamo oko ovog bloga.

A materijala za pisanje sam imao jer je svaka posjeta starom kraju, bar za mene, novo suočavanje s ljudima i mjestima koje sam poznavao a koji su doživjeli velike promjene za ovih 25 i kusur godina prognanstva. Znam da riječ prognanstvo kod nekih izaziva negativne reakcije ali naš odlazak iz Banja Luke ne vidim nikako drugačije nego upravo to: prognantsvo iz rodnog grada s kojim se u sebi nikada neću pomiriti, ma koliko vremena proteklo. Zbog toga posjete Banja Luci zauzimaju značajno mjesto u mojim putovanjima preko velike bare jer tokom njih uvijek pravim poređenja kako je bilo nekada i kako je sada.

Ove godine smo prvi put odsjeli u iznajmljenom stanu, kako bi rodbinu koja je zagazila u starost poštedjeli napora koji naš dolazak iz USA nosi. Godine su učinile svoje, staračke bolesti su uzele maha pa je njihova bilo kakva aktivnost spojena s mnogo napora i teškoća. Odsjeli smo u garsonjeri u neposrednoj blizini kuće rodbine kako bi ih svaki dan mogli posjetiti, ne dozvoljavajući im da se umaraju oko nas. Čini mi se da nam je to bio dobar potez i da ćemo i ubuduće činiti isto iako snaha nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da nismo odsjeli kod njih. A i cijena noćenja je veoma prihvatljiva. 40KM na dan je mnogo jeftinije nego u mnogim drugim gradovima koje smo do sada posjetili.

Grad Banja Luka se, to je vidljivo na svakom koraku, nezaustavljivo širi. Čini mi se da većina stanovnika manjeg (bl)entiteta hrli u grad koji je potpuno izgubio onaj nekadašnji šarm koji nam je ostao u sjećanju. Stara raja se izgubila u masi novodoseljenih i može se samo slučajno sresti na njenim ulicama. Za ono par dana koliko smo boravili u gradu ipak smo uspjeli vidjeti nekoliko prijatelja i poznanika koji su u njemu ostali, te nekolicinu prognanika kao što smo i sami. Bili su to lijepi susreti s dragim licima i to je najveća vrijednost posjete. Nove građevine i trgovački centri me ne uzbuđuju jer ih viđam u svim gradovima koje posjećujem i slični su k'o jaje jajetu. Možda na nekoga oni ostavljaju veću impresiju ali na mene ne. Banjaluku sigurno nikada ne bih posjetio samo zbog novih građevina. Da u njoj ne mogu sresti bar nekoga do koga mi je stalo, vjerojatno bih svoje slobodno vrijeme potrošio negdje drugdje, negdje gdje se ne bih osjećao strancem kao što se osjećam na ulicama rodnog grada.

Vrbas oplićao
Ove godine nisam bio ni posebno aktivan fotograf. U gradu sam napravio samo par fotografija tako da nemam nešto novo pokazati. Zbog toga sam uz ovaj prilog odabrao Alibabu, poznato mjesto okupljanja starih Banjalučana, u kojoj, nažalost, nisam sreo nikog poznatog. Na dan odlaska iz Grada, uz Vrbas smo popili kavu i kapućino i zaputili se u Požegu u posjeti rodbini. Grad je ostao iza nas, ispraćajući nas mnogobrojnim novim građevinama, nabacanim, čini mi se, neplanski, među nekada davno izgrađenim kućama, od kojih mnoge nikada nisu potpuno završene. Ogroman je to kontrast u odnosu, na primjer, Sloveniju, u kojoj je neko, to je očigledno, oduvijek vodio računa da se zadrži nekakav sklad u razvoju gradova. U Banja Luci takav neko ne postoji, jer je grad u potpunoj kontroli moćnika na vlasti koji vode računa jedino o svojim interesima, odnoseći se prema običnoj raji kao prema pripadnicima niže klase koja se ništa ne pita.