Novi Komentari i linkovi

Saima - Sarajevo - 31.12.2021

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Sarajevo 31.12.2021.

Saima se javila davno a ja nikako da njen prilog objavim. Vrijeme mi leti jako brzo tako da se prosto iznenadim kada provjerim koji je datum. Mozda tome doprinose i kraci zimski dani. Evo danas je mjesec dana od zvanicnog pocetka zime. Jos dva mjeseca pa cemo uci u proljece, dani ce biti duzi a onda ponovo stize ljeto I sve sto s njim dolazi.

Saimi se izvinjavam zbog kasnjenja uz obecanje da se ovo vise nece ponoviti. Isto tako se izvinjavam sto poslati video klip ne mogu objaviti jer vise nemam mogucnosti da video pripremim za objavljivanje a original je prevelik za blog. 

Nadam se Co da si mi napisao da te pomalo drmnula lijenost, ne vjerujem samo tebe. Ova Corona je iz čovjeka izvukla sve lijepe potrebe, želje, aktivnosti i da je zbog toga čovjek izgubio svoje ustaljene i drage navike. Stari su uvijek govorili “Navika zla nauka”. Može se svakako protumačiti .

Ja sam 31. decembra trebala ići sa kolegicom na Bas Carsiju kod “Želje“ na ćevape.  Ona nije mogla pa sam ja otišla sama. Pred cevapcinicom je bio red da su se neki prolaznici zezali i pitali “Da li se tu daju vakcine”? Turista i guzve je bilo kao usred ljeta. Red za ulaz u cevapcinicu besprijekoran. Koliko ih izidje, toliko udje. Kad je jedna gospodja izišla, ja sam ušla a odmah za mnom i tri mladića. Sto je bio za cetiri osobe. U Sarajevu je komunikacija obavezna ko god naidje. Pitala sam ih odakle su. Rekli su da su iz Rijeke i prvi put u Sarajevu. Odmah su pitali šta je najbolje da naruče. Ja sam ih uputila u sve sto su moj Vice i sinovi naručivali. Bili su oduševljeni. Masala se kaže za takav apetit. Onda su me pitali jesam li Sarajka. Rekla sam da sam Banjalučanka ali 50 god u Sarajevu. Jedan je rekao: ali Bosanka? Potvrdila sam. Uzeo je moj mobitel sa stola i pitao da li može da me uslika. Prvi momenat me zbunio ali poslije dalje akcije bas sam se slatko nasmijala. Kad me uslikao, pogledam desetak puta kliknuo i rekao da ja izaberem najbolju. I molim vas gospodjo pošaljite jednu našem predsjedniku Milanoviću i napišite ovako “Ja sam prava Bosanka, okupala sam se sapunom, šalji parfem.” 

I ljudima pored nas su uljepšali dan. Bas u našoj bivšoj domovine žive najbolji i najgori likovi. Nema sredine .

Ako te još drži ljenost ovaj  prilog može čekati.

Pozdrav Saima

Nadi s Ljubavlju

Emira nam je jucer poslala ove divne rijeci o nasoj dragoj drugarici Nadi Gosovic.

Dragi moji drugari bivsi mikroelektronicari vjerujem da ste svi vec culi da nas je napustila nasa draga drugarica Nada Gosovic. Iznenada. Tuzna sam zbog toga jednako kao i vi svi jer smo je zaista svi voljeli i jos vise postovali kao drugaricu i kao radnu kolegicu, odlicnog srucnjaka. 

Iako nas je rat odpuhao na sve strane svijeta i daleko smo jedni od drugih hiljadama kilometara, zelila bih da se zajedno prisjetimo nase Nade. Svako od nas ima posebna sjecanja na Nadu i sve drugo sto smo prozivjeli zajedno. Nekad su se takva sjecanja djelila stojeci na groblju, na sahrani  i na taj nacin odavala posta i ljuav prema pokojniku. 

Kako mi nismo u mogucnosti odati postu na nacin kako smo to nekad radili, zelila bih da vas zamolim da malo proceprkate po svojoj memoriji i  podijelite s nama svoja sjecanja na Nadu. 

Mirjana se je javila sa prilogom o poslijednjem razgovoru sa Nadom.

Draga Emira, jako si me ganula, a vjerujem i sve nas sa ovim pismom. 

Prosli petak sam se cula sa nasom Nadom. Bila je tako vesela i tako lijepo smo porazgovarale. Sve ju je zanimalo. Pitala je za svakog od ME sa kojim se cujem ili dopisujem. 

Mozda sam bila među posljednjima sa kim je Nada govorila. Kad mi je Baisa jucer javila ostala sam u soku. Jos ne mogu doci k sebi. 

Nada je bila vitalna do poslijednjeg momenta. Bila je borac sa zeljeznom voljom. 

Prije par godina mi je pricala kako se je borila i uporno vjezbala da ustane iz invalid. kolica kad ni doktori nisu vjerovali da je moguce.  

Neka pociva u miru nasa Nada.

Milka Marjanovic je danas poslala pismo svim ME rasutim po svijetu.

Oproštaj od naše Nade Gošović

U nedelju 9.01.2022.  u 9,30, čula sam se sa Nadom.

Razgovarale smo o svemu aktuelnom i našem zdravlju.

Nije se žalila ni na jedan problem osim da je imala blagi udarac u nogu jer je pala.

Najverovatnije u nedelju popodne, ili u toku noći na ponedeljak, je preminula.

Njena bližnja rodbina pronašla je  u ponedeljka popodne.

Nada je otišla, ostale su uspomene i sećanje koje se tako  lako i brzo neće izbrisati.

Živela je kao da će večno živeti. I živeće dok je nas, ma gde bili rasuti po belom svetu.
I ne zaboravimo jedni druge.  

14.01.2022. u 12,30 ispraćena je na večni počinak u Valjevo.

Jucer 15.01.2022. objavom čitulje u dnevnom listu Politika, oprostili smo se od naše uvažene i poštovane koleginice, naše Nade.

Sahranjena je pored  svojih roditelja u Valjevu. To je bila želja njene starije sestre  Ljilje.  

Mojoj Nadi

Kad bih pisala In memoriam Nadi Gošović onda bi to izgledalo ovako:  

Moja draga dugogodišnja prijateljica Nada napustila nas je iznenada, što nitko nije mogao pretpostaviti, nitko je nije doživljavao bolesnom, nikada se nikome nije požalila na zdravlje, pa ni svojima najbližima. Za nas je bila simbol snažne, okretne za sve sposobne žene spremne u svakom trenutku pomoći, kakva god ta pomoć bila i koliko joj je mogla biti fizički i psihički teška. Svemu je pristupala krajnje ozbiljno, odgovorno od mladosti do ovih njenih 80g što je očito na organizam ostavilo tragove i dovelo do takvog, za sve nas koji smo je poznavali, tragičnog kraja.  

Govoriti o Nadi kao stručnjaku, kao da nije potrebno, jer tko god ju je poznavao, znao je kakav je bila stručnjak, nema nikoga koji je nije cijenio.

Bila je izuzetno obrazovana, stručna, sposobna uhvatiti se u koštac s najtežim poslovima, odgovorna, osmisliti strategiju i realizaciju do konačnog rezultata svakog posla koji je rješavala, vodila je radne timove bez ikakvih međuljudskih nesporazuma, svi smo je cijenili i s ljubavlju pratili sve do kraja posla, unoseći svaki od nas maksimalno svoje znanje, entuzijazam i radost okončanja najsloženijih zadataka.

Bila je staložena, principijelna, spremna svakome od nas objasniti što se od nas traži, nikakav konflikt nije vezan uz njeno ime.

Nepravedno je bilo što nije dobila nikakvu pohvalu svoga rada na nivou SOURA Rudi Čajavec, no toga u firmi niti je bilo, niti bi muška firma takvo što prihvatila, koliko god bila i koliko god su svi bili svjesni njene kvalitete. Ne mogu reći, bila su takva vremena, mogu reći tipično za silničke i iskompleksirane sredine.

 Međutim, o Nadi želim napisati mnogo više od kurtoaznog kratkog In memoriam.

 Nada mi je bila radna kolegica u Rudi Čajavecu i bila mi je prijateljica. Kad smo obje otišle u mirovinu to prijateljstvo se produbilo. Nismo se ni prečesto viđale ni prečesto si pisale, ali kad bismo se našle, u razgovorima smo znale što koja misli, i da nismo izgovorile rečenicu.

Poslovno smo boravile 1975. četiri mjeseca u Los Angelesu na prijenosu tehnologije hibridnih mikroelektronskih kola. Živjele smo u trosobnom stanu, što znači obavljale smo sve domaćinske poslove. Nikada, baš nikada nikakvog nesporazuma među nama nije bilo, nikad povišenog tona, bile smo skladan uigrani tim. Zanimljivo je da nikada nismo vodile «ženske» ragovore, pričale smo o umjetnosti, filmovima, putovanjima. Obje smo voljele putovati i to smo iskoristile u USA, prošle smo zajedno s ostalim članovima tima gotovu cijelu zapadnu obalu USA, od San Franciska do San Diega, dalje do Tihuane i Ensenade u Meksiku.

Obišle smo Yosemite, Dolinu smrti, Zabriskie Point, Las Vegas, Josua Tree, Mount Palomar, ..da ne nabrajam dalje, mnoge ću preskočiti.

Bili smo dobar tim, tako da je za sve nas, osim uspješno obavljenog posla bio to i susret s novom sredinom, drugačijim običajima. Pa iako su nam davali službene instrukcije kako se ponašati u tom «zapadnjačkom svijetu», ostavili smo im sliku normalnih, slobodnih, dragih i sposobnih mladih ljudi, komunista, koji nisu aždaje, niti jedu djecu, kao što smo i mi u njima vidjeli obične i drage, gostoljubive ljude. Četiri mjeseca zajedničkog života u neuobičajenim okolnostima, sasvim je dovoljno da dobro upoznate čovjeka, ništa nije moguće sakriti, karakter je potpuno osvijetljen.

Putovale smo zajedno i po Evropi i svugdje ista iskustva.

Nada je voljela ljude, nije joj bilo važno koje su vjere, koje boje kože, kojeg obazovanja, prema svima se odnosila srdačno i otvoreno i zato su je svi voljeli. Ako su neki i imali predrasude o njoj, na neutemeljenim pretpostavkama, u razgovoru s njom bi vrlo brzo shvatili koliko su pogriješili i postali bi joj dragi prijatelji.

Kad smo obje otišle u mirovinu, ona u Beograd, ja u Zagreb, život nas je razdvojio na suprotstavljenim strana, no posjećivale smo se. Posjetila me je u Zagrebu i Segetu kod Trogira, ja nju u Splitu, Beogradu, drugi put u Valjevu i na Divčibarama. Jedna drugoj smo pokazivale mjesta koja smo pretpostavljale da prije nismo vidjele, vodila me je u Atelje 212 na predstavu Posetilac - Razgovor S. Frojda s Bogom, ja nju u HNK na predstavu N. Tesla.

Jako je željela da vidim Valjevo i Divčibare.

Cijelim putem do Valjeva doživljavala sam emocionalni i kulturološki šok od prljavštine prisutne duž cijeloga puta, od nanizanih siromašnih kuća i prljavih okućnica izbjeglica iz Hrvatske. Kad smo ušle autobusom u Valjevo, od silnog iznenađenja rekoh joj – Nado pa ovo nije Srbija, u Evropi smo! Nije se uvrijedila, čak joj je bio drag moj komentar. Valjevo je  prelijepo mjesto, čisto, zeleno, s uređenim cvjetnim parkovima, brojnim spomenicima poznatih Valjevčana, prekrasne arhitekture srbijanskih autohtonih  jednokatnica.

Rijeka širine maksimalno pet metara imala je kaldrmisane dosta duboke strane korita, jako mi se to svidjelo, i rekoh to Nadi, a ona će na to – Da, tu Kolubara lijepo izgeda.

Nado, zar je to Kolubara, pa ja sam kako je opisana u vašim pričama mislila da je Kolubara najmanje velika kao Sava, kad ono malo veći potok. Bilo je šala na njihove epske pjesme, nije se uvrijedila.

Posebno mi se svidio dio starih još iz tuskog vakta kućica s izvanredno riješenim olucima i odljevom vode u rijeku. To nisam nigdje vidjela a pametno je i prelijepo rješenje. Nada je s ljubavlju pričala o svome djetinstvu u Valjevu, roditeljima, cijenjenim prosvjetnim radnicima. Bilo ju je lijepo slušati, iako znam iz iskustva s njom, da u zanosu priče malo skrene u preuveličavanje. Ne mogu joj to zamjeriti, mogu samo s razumijevanjem prihvatiti.

Divčibare su prelijep planinski pitomi kraj, s bjelogoricom i crnogoricom, vjerujem da su prije rata bile prekrasan planinski kraj, sada je natrpan vikendicama bez ikakvog reda. Više nemaju more, pa je gradnja vikendica na planinama zamijenila kuće na moru. Velika šteta za Divčibare. Njeni prijatelji iz studentskih dana, bračni par elektotehničara vodio nas je na planinarenje po okolnim brdima, predivni dani, dragi ljudi s kojima do danas izmjenjujem novogodišnje čestitke s kratkim opisima promjena i životu u našim obiteljima. Čuli smo se jučer izjavivši si međusobno suosjećanje i tugu zbog odlaska naše drage prijateljice.

Jedina ružna slika s Divčibara je bila kad smo došli do partizanskog vrela, kameni zid s cijevi za dotok vode i koritom za odvod, takvih česmi je bilo posvuda u exYU. Ponovo kulturološki šok! Uokolo česme promjera 3m hrpe smeća, svih mogućih vrsta što su postojale u našim krajevima. Nado, rekoh, pa tu ne mogu zagaziti cipelom. Koji užas, koja sramota! Izvor zaraze!...

Nisam se mogla zaustaviti od užasa. Nisu ništa rekli, samo smo produžili dalje, a ja jedva da sam u narednih nekoliko minuta išta progovorila.

Dan danas ne mogu vjerovati da je takvo što moguće. Upoznala sam tamo divnih, gostoljubivih, obrazovanih ljudi, ali i onih iz čijih ruku ni orah u ljusci ne bih uzela.

Gdje god sam bila, svi su zapazili da nisam iz Srbije, svi su pitali odakle sam, a kad sam spomenula Zagreb i Dalmaciju, dobila sam bezbroj njihovih sjećanja iz tih krajeva pogotovo s mora. Žal zbog gubitka mora je duboko prisutan. Nijednu ružnu primjedbu nisam dobila.

Pitam se jeli potrebno o tome pisati, da, to je realnost s kojom sam se susretala u Nadinoj sredini.

Bilo je mnogo događanja vrlo interesantnih, zbog različitosti okruženja u kojem smo odrastale i živjele, no ostavljam ih sebi u sjećanju.

Ima još nešto što osjećam potrebu spomenuti. Upravo iz te različitosti u kojoj smo odrastale, ni naši pogledi na događanja zadnijh 30 godina nisu isti. Svjesne smo obje bile da ne mislimo potpuno isto i nismo se upuštale ni u kakve razgovore na tu temu. Ništa ne bismo dobile, a sigurno bismo mnogo izgubile, a zbog koga? Zbog vjerskih, nacionalističkih i političkih zlih ljudi koji su nas doveli do rata. Ja sam čitala Danas i Vreme, ona Nin i Politiku. Ja bih kod nje pregledala te novine, ona kad bi bila kod mene nebi otvorila ni Danas ni Vreme. Ja nisam reagirala na njene riječi dok sam joj bila u posjeti da je Dubrovnik srpski, a Ruđer Bošković Srbin. Ignorirala sam rečeno.

Poznajem je jako dobro i znam da je dobar čovjek, da je mome sinu, suprugu i meni pomogla u naprasnom izlasku iz Banja  Luke, znam da je to uradila mnogim našim bivšim radnim kolegama iz Mikroelektronike, Znam da je pomagala na sve načine da te ratne dane naši u BL lakše prebrode.

Velika joj hvala za to.

 Kada sam nakon izlaska iz BL 1992., slijedeće godine otišla na more, odmah sam otišla u Split posjetiti njenog brata i obitelj mu i reći koliko nam je mnogima Nada pomogla početkom rata, reći mnogo lijepih riječi o njoj. Mislim da mu je to bilo jako važno, pogotovo pred suprugom i sinom. Prolazio je tih godina teške trenutke u Splitu, kao Srbin i vojno lice, iako to niti jednom rečenicom nije rekao.

Poznavala sam Nadine roditelje, sestre, brata, i njene boli kad ih je izgubila.

Svi vi koji ćete čitati ovaj tekst, znajte da je to samo djelić mnogih događaja i pratećih doživljaja koje sam proživjela s Nadom u ovih gotovo 50 god poznanstva.

Da imam literarnih sposobnosti mogla  bi se napisati knjiga Moja genijalna prijateljica, aludirajući na knjigu poznate književnice Elene Ferante istog naslova. Nažalost nemam takav talent.

U mlađim danima zbog njene iznimne obrazovanosti i stručnosti imala sam povremeno osjećaj manje vrijednosti, međutim kako je vrijeme odmicalo, iskustvo i znanje raslo uvidjela sam da je to glup osjecaj, svi se mi razlikujemo, stvatko od nas ima drugačije kvalitete i što ih ranije prepoznamo, ranije ćemo se razvijati, i postat ćemo zadovoljni razvojem sebe i svojih sposobnosti. Usporedbe nisu potrebne, živimo svoj život!

Draga Nado, mislim da bi se ti s time složila! Puno si mi lijepih riječi zadnjih godina uputila i hvala ti na njima!

Strašno mi je žao što nisi među nama živima, ali si u meni uvijek prisutna, i bit ćeš sve dok sam na ovome svijetu.

Neka ti je laka zemlja, tamo u Valjevu, medju svojim roditeljima koje si bezgranično voljela.

Počivala u miru!

Nataša

Nisam se javljao dugo...

Nisam se javljao dugo, jako dugo, valjda uljuljkan ljepotom koja me okružuje iako sam nekoliko puta započinjao s pisanjem pa onda odustajao, nemajući strpljenja da na papir stavim bar neka moja razmišljanja o životu u novoj sredini, susretima s dragim ljudima, događajima koje se moglo zabilježiti a sve dopunjeno fotografijama, što je bila ideja na kojoj je blog nastao i na kojoj je preživio sve ove godine. 

Možda se ni danas ne bih javio da me događaji u rodnom kraju zadnjih dana ne natjeraše da zabilježim svoja razmišljanja, iznerviran lažima, licemjerjem i idiotlukom koji ne samo da se u starom kraju ne smanjuju, već rastu i bujaju svakim božjim danom. 

Već duže vremena pratim događaje vezane za poteze idiota koji godinama drži Bosnu i Hercegovinu u napetosti, igrajući se vatrom koja bi stari kraj mogla ponovo uvesti u rat, u spiralu ubijanja i zločina koji su, mislili smo, zaustavljeni mirovnim sporazumom 1995. 

Idiot je umislio da je najpametniji, da je novi Mesija, da je Bogom poslat da srpskom narodu konačno donese slobodu koja se svodi na pripajanje Srbiji, zaboravljajući da je i prije njega bilo dosta onih koji su to isto pokušavali i kako su završili: u ovom našem vremenu, na smetljištu historije, u Hagu, proglašeni ratnim zločincima, u društvu Hitlera i ostale bratije. 

I ne bi mene ti potezi idiota toliko nervirali da sva njegova priča nije zasnovana na lažima i da centar tih laži nije Banjaluka, grad iz kojeg je istjerano pola njenih stanovnika da bi on sada bio, kako kaže, svoj na svome, kao da na životu više nema nikoga koji je kroz tu golgotu prošao. 

U svemu onome što se u Banjaluci događa, najtužnije je što se glas razuma ne čuje (osim par časnih izuzetaka), kao ni onih dana početkom devedesetih kada se grad, u kojem rata nije bilo i na kojeg nije pala niti jedna granata ili bomba, „oslobađao“ svojih građana samo zato što su imali kriva imena. Oni se ne spominju, kao da nikada niko drugi osim Srba u njemu nije živio. 

Pisati o laprdanjima glavnog idiota i ostalih idiota oko njega na skupovima koji se juče i dan prije toga održavaju u Banjaluci je čisto gubljenje vremena jer je izrečeno toliko laži i gluposti da bi čovjek morao danima sjediti za kompjuterom da to samo pobroji a kamo li da pokuša laži pobiti argumentima. Koriste se velike riječi, cilja se na osjećaje naivnih (onim ogrezlim u nacionalizmu je to samo dodatni podsticaj da budu još gori), truje se mladost koja nije prošla kroz strahote zadnjeg rata i nije imala šansu da čuje istinu jer im se laži serviraju od njegovog svršetka. Slušajući sve te idiote svjetina zaboravlja na bijedu koja se osjeća na svakom koraku pritom zaboravljajući na ogromna bogatstvo pojedinaca, tih istih idiota, koji se nisu obogatili radom već upravo prosipanjem laži kao što to čine u velikom broju ovih zadnjih dana. A kada prođu dani slavlja, svjetina će se vratiti svakodnevici, zaboravljajući na trenutak na velike riječi sve dok ih najveći idiot ponovo ne podsjeti na njih svjestan da mu samo laži osiguravaju ostanak na vlasti. 

Kada razmišljam o svemu što nam se dogodilo, sretan sam što me već dugo nema u rodnom gradu jer bi mi sve ono što se u njemu događa, i što se događalo zadnjih tridesetak godina, zasigurno skratilo život i jer bi teško bilo živjeti u gradu koji je postao tvrđava srpskog nacionalizma, u kojem vladaju idioti i gdje je šansa da sretneš nekog poznatog i dragog daleko manja nego u bilo kojem drugom gradu svijeta. 

Ipak je ljepše svaki dan prošetati uz more pa svratiti u lokalni kafić gdje više ne trebam naručivati kapućino jer me konobari već poznaju i gdje sam postao domaći a da me niko nikada nije pitao ni ko sam ni šta sam, niti mi je brojao krvna zrnca. 

Onima u rodnom gradu poručujem da nastave slijepo slijediti glavnog idiota i one druge oko njega pa će možda i oni jednog dana „dobiti priliku“ da kao ja sjede u kafićima u nekim drugim mjestima, uživajući u lijepom vremenu i normalnom okruženju, sjećajući se vremena kada su im neki prodavali muda za bubrege a da oni na to nisu podigli ni mali prst.

Svijet je zaista mali

 

Ella i Nera u Yes-u

Od kada smo se smjestili u Pješčanoj uvali imali smo mnogo susreta. Uglavnom je to naša raja koja navrati u Istru tokom ljeta ali ima i onih koji ozbiljno razmišljaju o preseljenju u ovaj dio stare nam domovine nakon godina provedenih živeći i radeći vrijedno i pošteno po raznim državam svijeta, tražeći mjesto gdje će zarađeno potrošiti i provesti starost. S mnogima smo popili kavu u kafiću Yes, odmah preko puta plaže, iz kojeg se pruža lijepi pogled na našu uvalu i poluotok Verudelu preko puta. Žalosno je da gotovo niko ne spominje rodni grad kao mjesto povratka svjesni da je on izgubljen zauvijek, ogrezao u srpskom kleronacionalizmu, vraćen mentalno stoljećima u prošlost, gdje se gotovo svaki dan uglavnom naglašava srpstvo, pravoslavlje i Srbija a Bosna i Hercegovina spominje samo u negativnom i pogrdnom kontekstu.

Zalazak sunca u Pješčanoj uvali

Naročito je tu lijepo sjesti predveče, kada sunce zalazi a nešto kasnije, kada padne mrak, odsjaji svjetiljki lelujaju na morskoj površini i čine ugođaj još prijatnijim.

U Yes odlazimo skoro svakog dana a u zadnje vrijeme nam društvo pravi Ella, „džukela“ koju nam je kćerka ostavila jer je, zbog posla, morala hitno da iz Nice, gdje je išla na vjenčanju prijateljice, odleti za Los Angeles, umjesto da se vrati u Istru, do nas, i provede još desetak dana uživajući u lijepoj jeseni i toplom moru. Tako je Ella ostala kod nas dok Sanja ne uhvati vremena da dođe po nju krajem ovog mjeseca.

Ella je čudna zvjerka, simpatična kada je čovjek pogleda ali ponekad agresivna pa je moramo umirivati da ne smeta ostale goste. Naročito ne voli ako su u blizini drugi psi, tada se nakostriješi i počne glasno lajati, valjda da uhvati na galamu jer je malena i svaki veći čuko bi je mogao pojesti za večeru.

Bilo je i neku noć tako. Otišli smo u Yes na kavicu i kako je na „našem“ mjestu sjedio simpatičan postariji gospodin s bradom, sjedosmo za susjedni stol. Stariji gospodin je, uz to, bio s malim bijelim čukom, što je kod Elle izazvalo poznatu reakciju. Dok smo je umirivali, ispričasmo se starijem gospodinu a on odmahnu rukom i na engleskom s naglaskom reče kako nema problema jer i njegov pas nije baš najljubazniji i da baš ne voli druge pse. Dok je ustajao, nastavi pričati o svom psu a ta priča se završi dužim razgovorom koji još jednom potvrdi da je svijet mali.

Ispriča nam stariji gospodin kako je, nakon što mu je uginuo pas kojeg je imao dugo, želio da nabavi novog ali je to morao biti mali bijeli pas kojeg je jednu noć sanjao. I nađe on takvog psa u drugom gradu i drugoj državi, (kroz priču saznasmo da je živio u Arizoni), kako je za psa platio i čekao da mu bude poslat i kako mu je nakon par dana gospođa koja mu je prodala psa plačući javi da je pas uginuo. Reče da će mu vratiti novac i usput spomenu da ima drugog psa iste pasmine ali je ovaj smeđe boje.

Pošto se priča odužila ponudismo mu da sjedne, on prihvati, pa nastavi. „Nisam vjernik i ne vjerujem u čuda“, reče, „ali vam moram ispričati šta se desilo.“ Kada reče da nije vjernik posta nam još simpatičniji i  u glas rekosmo da nismo ni mi jer nam je bilo drago da „naletimo“ na nekog ko je sličan nama.  Uz to bi nam čudno da neko to može reći tako otvoreno, i to ljudima koje je prvi put sreo u zemlji u kojoj vjera ima duboke korijene. Ne bih želio da ikoga uvrijedim, niti da me neko pogrešno shvati, ali danas od silnih vjernika, koji svoju vjeru ističu na sav glas, ne možeš disati. A znamo kako je to bilo prije 30 godina i ranije.

„I znate šta se desilo?“, nastavi naš simpatični poznanik. „Nakon nekoliko dana dlaka psa kojeg sam dobio poče mijenjati boju i nakon desetak dana postade bijela“.

Taj pas, kojemu se boja dlake čudom promijenila, mali čuko po imenu Moka (valjda je dobio to ime zbog toga što je bio smeđe dlake kada ga je naš novi poznanik dobio) je stigao iz USA u Pješčanu uvalu i mi slušamo priču o njemu dok nas on veselo gleda.

Upitasmo našeg novog poznanika gdje je odsjeo i kako to da je izabrao Pješčanu uvalu, a on nam reče da se ovdje zapravo doselio prije tri godine jer nije više mogao podnositi idiota (Trumpa) koji je podijelio narod, ohrabrio druge idiote da izađu iz svojih jazbina i svaki dan izazivao sukobe svojim istupima i postupcima. Kad spomenu razlog njegovom odlaska iz USA postade nam još više simpatičan, i mi mu rekosmo da je Trump imao jako velikog uticaja na našu odluku da se odselimo i da smo od ovog maja stanovnici Pješčane uvale. Na naš upit kako je izabrao baš Pješčanu uvalu i Istru, znajući da mnogi Amerikanci u penziji izabiru Srednju Ameriku za svoje staračke dane, reče nam da je to bio izbor njegove supruge Mire koja je u USA došla iz bivše Jugoslavije. A na pitanje odakle mu je supruga, dođe još jedno iznenađenje.

„Iz Banajaluke“, reče Josef (ranije nam je rekao svoje ime i da je iz Čehoslovačke otišao u USA prije nešto više od 40 godina i da je do penzije radio kao istraživač u oblasti medicine u jednoj poznatoj američkoj kompaniji).

„Pa i mi smo iz Banjaluke“, rekosmo Nera i ja uglas iznenađeni njegovim odgovorom. Na pitanje kako mu se supruga preziva Josef reče: „Milošević“. „Da nije Milašinović?“ upitah, jer nisam poznavao niti jednog Miloševića u našem gradu. Iz njegovog odgovora nismo mogli zaključiti koje je prezime njegove supruge, Milošević ili Milašinović, a on spomenu da je njen brat bio član Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine poslije ovog zadnjeg rata i da je prije par godina umro. Pošto nam članovi Vrhovnog suda B i H nisu bili poznati, nismo se mogli sjetiti ko bi mu mogla bila supruga iako je, na osnovu procjene njegove starosti, mogla biti negdje moje godište.

Naš interesantan razgovor s Josefom završišmo obećanjem da ćemo se ponovo družiti a on reče kako je jako uzbuđen, da jedva čeka da sve ispriča svojoj supruzi, da je siguran da će i ona biti iznenađena kada čuje s kim je razgovarao i da će htjeti da nas upozna.

Kada smo Nera i ja nakon kavice otišli na redovitu šetnju marinom Veruda u kojoj oni bogatiji iz cijelog svijeta vežu svoje jahte, Nera mi reče da je Emira, moja školska i naša radna kolegica, spominjala kako u Pješčanoj uvali ima poznanicu iz njenih Ljubijskih dana. Mogla bi to biti Mira, ali nismo bili sigurni.

Onda se i ja prisjetih da su moji imali prijatelje u Ljubiji Rudniku gdje su živjeli prije preseljenja u Banjaluku i da su se jedni prezivali Milošević. Pomislih da bi Mira mogla biti kćerka Anđelke Milošević, vršnjakinje moje mame, s čijom familijom su moji bili prijatelji, ali je se nisam mogao sjetiti iako sam u Ljubiju Rudnik tokom ljeta odlazio kao dječak i ostajao kod familije Anušić par sedmica gotovo svake godine.

Po povratku iz šetnje odlučih da stupim u kontakt s rođakom Miroslavom koji se iz USA prije par godina vratio u Ljubiju Rudnik, u svoju porodičnu kuću, u kojoj sam kao dijete boravio i koji je dobro poznavao familiju Milošević jer su bili prijatelji i prve komšije. Miroslav rasprši moje nade da je Josefova supruga kćerka Anđelke Milošević tako da je ta eventualna veza s novom sugrađankom otpala. Ostala je još samo Emira koja nam potvrdi da poznaje Miru, da je ona godinu dana starija od nje a da je ona išla u razred s njenim bratom Slobodanom, Šošom, kako ga je Mira zvala (to smo saznali kasnije). Mirino djevojačko prezime je zapravo bilo Milašinović a ne Milošević i to je bilo objašnjenje zašto je Miroslav ne poznaje.

Nakon ovog prvog susreta s Josefom, sreli smo se još par puta. Prva nas je Josef pozvao na doručak u kafić Yes gdje smo upoznali njegovu suprugu Miru a par dana kasnije su nas pozvali na brunch (američka riječ za mezu između doručka i ručka) u apartman koji rentiraju, smješten na trećem katu vile s čijeg balkona se pruža prelijepi pogled na naše mjesto i more. Poziv je dobila i Ella tako da smo sve troje proveli skoro dva sata u stanu novih poznanika gdje smo saznali više detalja o njegovim životnim putevima i životu u bovoj sredini u kojoj namjeravaju da provedu starost.

Razmišljajući o našem slučajnom susretu s Josefom koji je zakotrljao ostale događaje pomislih da do njega vjerojatno nikada ne bi došlo da kćerka nije morala iznenada nazad kući i da Ella nije ostala kod nas. Josefa bi sigurno sretali u našim šetnjama mjestom ali nam vjerojatno nikada ne bi ispričao svoju priču o svom psiću Moki, niti bi saznali ko mu je supruga i odakle je. Niti bi saznali da je poznaje i Emira iz svojih dječačkih dana. Taj slučajni susret zahvaljujući Elli i njenoj naravi još jedanput potvrdi kako je svijet mali iako na njemu živi preko sedam milijardi ljudi.

Komentar na "Susret s Nakićima" - Saima

Poslije skoro tromjesečnog boravka u Rakovom selu, Šibenik povratak u Sarajevo bio je radostan. Bez obzira ko šta o njemu mislio ono ima neki poseban osjećaj kad se u njega dolazi kao turista (to svi govore kad ga Upoznaju jer najčešće dolaze sa predrasudama) ili kad živiš u njemu pa nakon dužeg odsustva ponovo se vratiš). Mnogi starosjedioci govore da mu se vratilo mnogo predratnog duha i dobrih ljudi.

Ja sam na proslavu mature išla Mercedesom i divnim čovjekom iz Dubice. Radi u oružanim snagama BIH. Na internetu se stvorilo mnogo grupa koje se povezuju i zajedno odlaze u razne gradove bivše nam drage domovine. Moje komšije su iz BL otisle sinu do Kopra za 20 €ura, vozio ih Banjalučanin a u povratku vratio mladi bračni par nazad za BL. Ja sam u BL došla Za 20Km, i sa nama još jedna mlada žena koja živi u Beogradu a djeca i muž u BL. Naši političari su se potrudili da im korona zaustavi vozove za relaciju BL-Sa, a skupovi od muzickih, političkih, vjerskih, imaju prolaz svugdje. Privatnim autprevoznicima se dozvoljava ta relacija koja traje 6-7 dana zavisno koliko usput prime putnika, sa maskom ili bez - svejedno. 

Ja sam u Sibeniku bila sa djecom i unucima i njihovim prijateljima. Bilo je uvijek puno dvorište. Susreti sa rodbinom i susjedima su bili noćna mora. Kukanje, nezadovoljstvo, siromaštvo, paklene vrućine, upropašteni maslinaci, vinogradi, povrtnjaci a temperature za neizdrzati. Ako imaju klime, štede struju. Skupa. 

Kad sam se vratila, djeca su me nazvala i rekla da su mi uplatili 10 dana u Antaliji u hotelu sa pet zvjezdica a ja ako hoću ako neću. Kad bi se god o tome razgovaralo ja sam odbijala. Sad sam uzela da napišem svoje utiske iz ovog hotela a ovaj vaš susret mi je bio povod za to. Nema ljepše stvari kad se sretnu stari prijatelji s kojima se bilo na istoj talasnoj dužini bez obzira ko su i šta su. Vi ste imali ovaj divan susret koji zaslužuje da se stavi na blog. Ja sad uživam u ovom hotelu ali kad bi morala odlučiti šta mi je u životu najdraže onda bi bez razmišljanja rekla odlazak u BL i susreti sa starim prijateljima U mojoj basti Pero Kolarevic, Saša i Emira. Bratov drug iz škole i povezivanje s njim u Berlinu bilo je nešto predivno i nikad neću zaboraviti. 

Ovde uporedjujem odnos stanovnika Antalije i zaposlenika u hotelu s onim u Sibeniku. Mrzovoljnost, otvorena netrpeljivost prema turistima, kritike i nekultura ne mogu se ne osjetiti. A ovde samo sto vas ne nose. Nisam imala predstave o tome jer mi je prvi odlazak u životu. Počneš da sam osjećaš samopoštovanje o sebi jer ti cjeli dan i na svakom koraku to pokazuju. 

Nisam dugo imala inspiracije za pisanjem jer mi je tuga za Vicom nekako ubijala svaku radost da se misli okrenu u pozitivnom smijehu. Sad ću ti isto uz komentar poslati i nekoliko fotografija Srdačni pozdravi od Saime.

Susret s Nakićima

Susreti s prijateljima iz starog kraja se nastavljaju. Živeći prije rata u staroj domovini nikada mi nije palo na pamet da ću se jednog dana s dragim ljudima sretati negdje daleko od rodnog grada a posebno ne u Istri koju sam prije rata posjetio samo par puta i to zahvaljujući Elektrijadama koje su se jedno vrijeme održavale u hotelima Plava i Zelena laguna kod Poreča. Čak i te posjete nisu bile dovoljne da u Istru navratim ponekad, recimo za vrijeme ljeta, jer mi se plaže oko hotela nisu sviđale. Na ljetovanja se išlo većinom u dalmatinska primorska mjesta, te otoke, a Istra nije bila ni u pomislima. A evo zadnjih mjeseci sretoh toliko naše raje na ovom poluotoku sjevrnog Jadrana i većina mi priča kako su Istru oduvijek voljeli i gdje su voljeli navratiti.

Ovih dana su u posjeti Istri stigli prijatelji Nataša i Jasmin, istina ne Banjalučani ali to je najmanje važno. Nakići su stigli u namjeri da za sebe nađu mjesto gdje bi se skrasili iako im je do penzije ostalo poprilično. Istra im se sviđa iz više razloga a jedan je i taj što se u njoj skrasio popriličan broj bosanskih prognanika, tražeći sebi mjesto gdje će će se, koliko-toliko, isključiti od nacionalizama koji zagađuju stari kraj.

Nataša i Jasmin Nakić

Jasmina sam upoznao u danima pred sam rat. Ko nas je spojio i kako smo počeli surađivati više se ne sjećam ali mi je od prvog susreta bilo jasno da je Jasmin jedan divan, pametan momak s kojim se vrijedi družiti i u čijem se društvu čovjek osjeća prijatno. Uskočivši u vode privatluka za vrijeme „vladavine“ Ante Markovića, zbog poslova sam susretao različite osobe pa sam tako došao u priliku da prodajem i podržavam programski paket koji je Jasmin razvio za stambene zadruge kojih je bilo po svim mjestima. Sjećam se kako smo se brzo dogovorili o suradnji, bez ikakvih pisanih ugovora. Sve se zasnivalo na povjerenju jer je to način na kojem se zasnivaju poslovni odnosi među poštenim ljudima. Ne znam na osnovu čega je Jasmin zaključio da mi može vjerovati ali naš odnos je bio izuzetno korektan i prijateljski.

S Jasminom sam se ponovo sreo u Zagrebu, za vrijeme izbjeglištva, gdje smo se obojica obreli, tražeći svoja mjesta u novoj sredini u kojoj se slila masa izbjegica iz Bosne. I tu smo se družili i poslovno surađivali jer je Jasmin imao prijatelja i poznanika iz starog kraja kojima su trebali kompjuteri i programi.

Jasmin nas je ispratio u Ameriku a onda se i on, zajedno sa suprugom Natašom, ali nešto kasnije, zaputio istim putem. On je, istina, završio u San Francisku, gdje je odmah dobio posao jer su stručnjacima njegovog profila vrata svuda otvorena.

Momci na plaži

Navraćali su Nataša i Jasmin do nas u Pittsburgh kada im je sin studirao na Carnegie Mellon University. i mi smo planirali da „skoknemo“ do San Franciska ali nam se planovi ne ostvariše. Ali zato se nađosmo u Istri u kojoj će se i oni najvjerojatnije skrasiti.

Proveli smo jedan lijepi dan družeći se. Išli smo na kavu u naše kafiće Dolce i Yes, ručali u našoj lođi, obilazili „naše malo misto“ (Nakići su se jako zagrijali da si nađu nešto ovdje), išli na plažu na kojoj je sada osjetno manje kupača. Bio je to lijepo druženje kojih će, siguran sam, biti više ako Nakići ustraju u svojoj namjeri. A izgleda da hoće jer su poslu pronalasku stana ili kuće prišli veoma ozbiljno.

Ovaj put nisam trošio vrijeme na slikanje pa sam za blog izabrao samo dvije: prvu, na kojoj sam uhvatio Nakiće pri zalasku sunca, i drugu, koju je na plaži napravila Nera. Naši izrazi lica govori sve.