SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, October 31, 2006

Halo Amerika, halo Evropa, ovdje Ljubljana!

Danasnji prilog je odlican primjer kako za prave prijatelje udaljenost ne cini nekakve posebne prepreke. U ovim vremenima kada smo razasuti na sve strane, nadje se vremena za posjete makar se zivjelo i stotinama kilometara daleko. Evo kratke 'price' koju nam je poslala Mirjana Stancic (Djarmati):

Stara raja iz ME Natasa Bokan i Slavica Jungic su se odlucile da provedu jedan vikend u »dezeli«. Sastanak prijepodne na zeljeznickoj stanici u Ljubljani. Pala je jedna zajednicka kavica u prijatnom drustvu u obliznjoj kavani. Poslije kavice Natasa i ja krecemo u cijelodnevni obilazak slovenske prestolnice.

Startamo iz parka Tivoli pored kulturnog centra (galerija, opere) pa sve do Presernovog trga. Uz prijatno vrijeme, cakulanje i slikanje stizemo do tromostovlja. Ljubljanica je okruzena sa svim mogucim bojama jeseni, a po njoj plovi turisticki brodic. Setnja kroz stari dio Ljubljane pa duz obale rijeke, posebno prija i tako stizemo natrag na Presernov trg. Uskacemo u vlakic za gornji grad. Malo puse ali voznja nije dugacka. U samom gornjem gradu pored muzeja nastavljamo »planinarenje« u gradskom tornju gdje nas ceka trodimenzionalni filmski prikaz virtualne Ljubljane od njenog postanka pa do danasnjg izgleda. Na samom vrhu tornja pogled na grad biljezi Natasina digitalna kamera. Silazak sa tornja je naravno bio laksi.


Kratak predah uz caj i pogled na svatove uz muziku koja se je smjenjivala od slovenske polke pa do naseg jugo-folka. Razgledanje suvenira i povratak vlakicem u centar grada.


Nastavak setnje sada u suprotnom smijeru sve do zmajevog mosta (simbol Ljubljane na svim razglednicama). Tu nas vec podobro hvata glad. Pizza i pivo bas pasu naravno uz obalu Ljubljanice. Malo okrepljene nastavljamo setnju i razgledanje baroknih zgrada sto je Natasina kamerica pomno biljezila. Nije nam promakla ni trgovima sa Idrijskom cipkom. Vec pomalo pada mrak, pa odmor uz topao caj i kolace dobro dodje.

Povratak pored barokne zgrade univerze, pored parlamenta pa sve do Tivolija. Tako lijep dan se zavrsava sa ispracajem na zeljeznickoj stanici i zeljom da se to vise puta ponovi u Zagrebu ili Ljubljani.

Sto je oko kamerice zabiljezilo mozete pogledati na ovih par slika.

Pozdrav svim blogerima
Mirjana


Labels:

Natasin komentar

Ljubljana impresionira svojim prekrasnim zgradama javnih institucija ( vecinom secesijskih), cistih uredjenih fasada. Tromostovlje i Presernov trg s pogledom na stari grad povrh njih i Ljubljanicom, mogu stajati uz bok svakom, po ljepotama poznatom svjetskom gradu.

Najzasluzniji za tu ljepotu je prije svih glasoviti slovenski arhitekt Joze Plecnik, cijih gradjevina osim u Ljubljani ima po srednjoj Evropi, pa i u Hrvatskoj.

O njemu:

<http://en.wikipedia.org/wiki/Jo%C5%BEe_Ple%C4%8Dnik> <http://www.archinform.net/arch/962.htm?ID=96d31d60323b12a5fcffb695a7896e86>
<http://www.aml.si/slo/razstave/plecnik18721957.asp>

Za razliku od Ljubljane, zalosti da Zagreb, koji je takodjer vrlo lijep grad, i stalno se uredjuje, ima velikih problema s grafitima. U gradu, gotovo da nema fasada bez grafita, osim na zgradi HNK, i zgradama vojnih, policijskih i državnih ustanova.Sto je najzalosnije, cini mi se da ih zagrepcani vise niti ne primjecuju. Bitka s ovom vrstom vandalizma je za duzi period izgubljena. Koliko god da je prisutan pad morala drustva, uslijed korupcije, bezperspektivosti, jos uvijek visoke stope nezaposlensti, droge ,... nema opravdanja za takve reakcije mladih.

Natasa

Monday, October 30, 2006

Biti čovjek

Raja se nakon Natasinog poziva polako budi iz polusna i prilozi su poceli pristizati (konacno). Ovaj Dubravkin nastavlja se (cini mi se), na onaj nedavni o jednom nasem plivacu, iako se na prvi pogled to ne bi reklo. Ako sastavimo sve kockice na kraju je u zivotu zaista najteze biti covjek: bilo to u Africi, Americi, ili na nasim prostorima. Da je vise ljudi na ovom svijetu, zivot bi bio drugaciji i ne bi se desavale strahote kojih je puna ova nasa planeta:

Zdravo Co,

evo mozda ovo moze biti interesantno za one koji vole dobru i izrazajnu fotografiju. Izlozba Presss Photo hoda po svijetu cijele godine predstavljajuci novinarske fotografije koje su obicno uznemiravajuce i sokantne. Ostavljaju nas u razmisljanju.

http://www.worldpressphoto.nl/

Ove godine, krajem avgusta, izlozba je bila u Montrealu u muzeju "Just for Laughs", ulica Saint Laurent. Zlaja i ja smo otisli da pogledamo. Prvu nagradu je dobio Kanadski novinar Finbarr O'Reilly za sliku, koja sama govori mnogo.

Ta mala djecija ruka sa smezuranom kozom, koja lici kao da je stara 80 godina, je ustvari ruka jednogodisnjeg gladnog djeteta.


Mislim da uz ovo moze ici jedan dio iz govora Ive Andrica, povodom prijema Nobelove nagrade. Govori se o tome da nije lako biti covjek: "Biti čovjek, rođen bez svog znanje i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po mjeri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek." (citat je izvadjen iz teksta objavljenog u internetu)


Puno pozdrava od Dubravke

Saturday, October 28, 2006

Medvednica

Natasa vrijedno nastavlja sa svojim prilozima na cemu joj se iskreno zahvaljujem. Da nije nje, blog bi vec mozda umro, nedocekavsi niti prvi rodjendan. Da vidimo sta nam danas ima reci:

Evo je opet! Misli li ona malo usporiti sa svojim prilozima iz RH? Nadam se, da ce vas dovoljan broj to pomisliti, jer....sve dok se vi ne ukljucite i ne pomognete Cou odrzavati ovaj blog, morati ce te me podnositi. Zato, dragi moji, potrudite se!

Ovaj put vas zelim upoznati s Medvednicom, plucima Zagreba. Proslu nedjelju sam sa Slavicom, njenom poznanicom Brankom, te mojom, vama vec dobro znanom Jasenkom, iskoristila cijeli dan na sljemenu Medvednice, za duzenje i uzivanje u zadnjim, gotovo ljetnim listopadskim danima.

Medvednica ima bezbroj sadrzaja, kako za ljetni, tako i za zimski boravak. Da ih ne opisujem prosecite internet stranicom. Vrijedna je vaseg truda.


<http://www.pp-medvednica.hr/Medvednica_hr/Medvednica.asp>

Ovih nekoliko snimaka, nadam se da su uhvatile nesto od njene ljepote. Zicarom do vrha treba 20 min, a pjesice od 2 - 4h ovisno s kojeg se dijela u podnozju polazi. Sezona je kestenja, a Medvednica ih je prepuna. U gradu mirisu peceni kesteni, pa iako je toplo, jesen je svojim rujnim bojama i mirisom, polako, ali sigurno usetala u nas grad.

Natasa

Labels:

Friday, October 27, 2006

27. oktobar 69.

Proslo je toliko puno vremena od jednog ponedeljka, 27. oktobra 1969. da sam na taj dogadjaj gotovo potpuno zaboravio. Dogadjaji devedesetih su potisnuli u stranu taj dan kada je Banjaluka postala poznata u cijelom svijetu. Cudno je to da se ruzne stvari vise pamte od lijepih, da ruzna se rijec dalje cuje nego lijepa. Tako je i tog dana, tog dalekog oktobra, Banjaluka stigla na naslovne strane svjetskih magazina, novina, radio i televizijskih stanica zahvaljujuci nesreci koja ju je zadesila.

Sta se tih dana dogadjalo najbolje znamo mi koji smo sve to prezivjeli. Siguran sam da svako od nas ima svoju pricu i od svih tih prica bi se mogla napisati podebela knjiga. Narocito ako bi je pripremali neki koji su za to rodjeni (a ima ih medju nama).


Toga dana 69. Banjaluka je izgubila dio svoje proslosti a ostatak je slijedio ubrzo iza toga. Mnoge historijske gradjevine su porusene da se sto prije zaborave ili da se netko ne bi dosjetio da ih, ne daj boze, popravi. Toga dana je Banjaluka izgubila svoj image, image grada u kojem smo se svi osjecali bliski, gdje su dosljaci prihvacani kao svoj rodjeni, gdje je gotovo svako svakoga znao, iako nas je bilo poprilicno. Cini mi se da je s tim danom zapoceo duhovni pad grada koji je imao nekakvu tradiciju i gdje se znalo ko gdje pripada. Danas sam gotovo siguran da je tim danom bila zapecacena sudbina Banjaluke kakvu smo poznavali i kakva nam je odgovarala.

Labels: ,

Ubrzo nakon zemljotresa u grad je pocelo doseljavanje sa svih strana. Struktura stanovnistva se brzo mijenjala i primitivluk je polako uzimao maha. Sjecam se ulice u kojoj sam rodjen i odrastao, koja je u nekoliko poslije zemljotresnih godina dozivjela potpun preobrazaj: zivalj sa okolnih sela (i sire) je polako ali sigurno uzimao stvari u svoje ruke a da toga vecina nije bila svjesna.

Slicno je bilo u svim dijelovima grada. S promjenom strukture stanovnista mijenjala se i ukupna atmosfera u gradu. Mi to tada nismo primjecivali ili nismo htjeli primjecivati. Pitam se da li bi ista bilo drugacije a da smo i primijetili? Vjerojatno ne bi, jer se nista nije moglo uciniti. Cini mi se da smo bili i ostali naivni i da nam se ta naivnost jos uvijek odbija od glavu.

Kasnijih godina je trend cak bio ubrzan. Vjerojatno vecina od nas danas shvata sta se desavalo, na primjer, u nasim firmama. Dolazili su ‘kadrovi’ sa strane i zauzimali najvaznije pozicije (o jednom sam nesto malo vec napisao, o nekim drugim cu nekom drugom prilikom). Kadrovski stanovi u centru grada su dijeljeni opet tim istim ‘kadrovima’ a nasa, banjalucka, raja se morala zadovoljavati onim sto im se ponudi. Mogao bih o tome mnogo toga napisati ali moram nesto ostaviti i za druge (mada se mnogi bolje osjecaju u hladovini, lakse se dise).

O duhovnoj propasti naseg grada ce mozda nesto reci i jedan dogadjaj iz onih gadnih ratnih godina koji mi se veoma cesto vrzma po glavi. Bilo je to u danima kada je jos bilo struje pa se ponekad mogla poslusati pokoja emisija na radiju ili pak pogledati TV (o ratno-huskaskoj propagandi bi se opet moglo i trebalo napisati mnogo toga).

Sjecam se veceri oktobra 27. 1992. godine kada sam slusao radio BIG (mislim da se tako zvao?). U to doba je vec jedan znacajan dio banjalucana napustio grad, a po ulicama su se muvali sumnjivi tipovi i grupe radeci svoj prljav posao. Emisija je bila posvecena zemljotresu i voditelj je na sve nacine pokusavao animirati slusaoce da evocirajuci uspomene iz tih dalekih zemljotresnih dana. Telefoni su bili otvoreni ali se nitko nije javljao. Prolazile su minute, cak sat i vise, ali ne bi ni jednog poziva. Voditelj je pokusavao sve ne bi li se netko ipak javio, ali bez ikakvih rezultata. Slusao sam emisiju i razmisljao da se javim da mu kazem da se badava ne trudi jer se od silnog tadasnjeg zivlja nema ko javiti. Vecina onih koji su se sjecali tog dogadjaja vise nisu bili tu a i ono malo sto je ostalo je imalo preceg posla od javljanja. Trebalo je razmisljati kako prezivjeti, kako sacuvati zivu glavu, kako djecu izvuci iz kandzi zla.

Labels: ,

Evo moradoh ovo napisati (sto rece Dubravka), jer to oktobarsko vece 92. mi se vrlo cesto vraca u misli.

Napisah ovaj prilog ovako na brzinu, pa vjerojatno tu ima svega i svacega. Siguran sam da svi stalni posjetioci ovog bloga imaju mnogo toga sto bi mogli podijeliti s drugima uz ovu godisnjicu pa ocekujem da ce jave. Bilo bi mi izuzetno drago kada bi neke od svojih dozivljaja iz tih dana ‘bacili’ na papir, da se ne zaborave, da ih sacuvamo za mladju generaciju. Isto tako bi bilo lijepo ako bi s ostalima podijelili fotografije iz tog doba koje ste sacuvali, (znam da svatko ima bar neku), da napravimo nasu vlastitu izlozbu slika posvecenu zemljotresu. Hajde da vidimo da li sam u pravu.

Na kraju, evo prepisah jednu pjesmu, na koju veceras slucajno nabasah pretrazujuci Internet. Pjesma i ima i nema (odlucite sami) veze sa zemljotresom, ali mi se na prvo citanje dopala pa se nadam da ce se i vama.

Sto to trese našu Bosnu
Nisvet Halilovic


Šta to trese našu Bosnu, posnu.
Pjesnika neimara Maka Dizdara.
Od handžara, blentavih vladara.
Uvijek neki tres, možda Banjalučki zemljotres.

Trese li se to ruka, od gorskog hajduka,
ili dijete od strašnoga vuka.
Možda silni pali žele reći
da smrt ne hrli sreći.

Od turskog sultana, germanskog feldmaršala,
ruskog cara
il' još nekog vanjskog zulumćara.
Možda smo sami krivi
Što živimo il' što smo živi.

Dragi Bože, strah me ovog silnog tresa.
Strah me malo neimara i silnih hajvana.
Strah me novog ludaka koji će reći
da Bosna natrag ima teći.
Strah me kukavica, a i heroja
Slabe vjere velikoga broja

Il' stvar nije u tome:
Ko da Bosna može nekud ići
Gdje je kraj
Gdje li ćemo sa njom stići

Napomena: sve fotografije su 'ukradene' iz knjige Banjaluka u izdanju GLAS-a, 1970.

Labels: ,

Thursday, October 26, 2006

Neso i Adrian

Dragi Co i ostali prijatelji sa Elektro faxa, iz Cajaveca, iz Banjaluke.

Divno je ovo sto radite. Svaka posjeta tvome blogu me obraduje novom vijescu ili slikom poznate i drage osobe, pricom i dogadjajem koji smo zajedno dozivjeli, i svaki put kazem sebi:”Moram se javiti kolegama, prijateljima, raji...", jer ovaj blog je drugaciji, prisniji, blizi mi od svih drugih kojih je Internet pun.

I evo, danas konacno “probijam led”. Mogao bih, kao sto bi i svi vi mogli, pisati romane o sebi, porodici, prijateljima ovdje u Torontu, tamo u Banjaluci, ali necu. Ovog puta hocu da vam se pohvalim, hocu da svoju srecu podijelim sa vama rasutim po kugli zemaljskoj. Jer ovih dana sam najsretniji i najponosniji covjek na svijetu a vi cete shvatiti i zasto...

Mnogi od vas Cajevcana se vjerovatno sjecaju moje sestre Bobe (Obrenije Debeljacki), za kojom zalim dugih 19 godina. Njen sin Neso je nedavno dobio sina Adriana. Neso je ovdje u Toronu, zavrsio Elektro fakultet, radi vec pet godina, ozenio se sarajkom Dunjom i evo pogledajte ga sa sinom.

Sviju vas pozdravlja sretni ujak Predrag Canak

Labels: ,

Wednesday, October 25, 2006

Milan Kecman

Danas moram objaviti jos jednu tuznu vijest: upravo sam saznao da je preminuo Milan Kecman (prvoborac NOR-a), otac Vlade i dr. Gordane Kecman, a svekar Zinaide. (Za one koji to vec ne znaju, Zinaida i Vlado su radili u OOUR-u RRT u Novakovicima a sada zive u Mineapolisu, USA).

Vijest je stigla iz Banjaluke.

Vladi i njegovoj porodici saljem iskreno saucesce.

Labels:

Banjaluka drugi put!

Jedan prilog iz Banjaluke sam objavio nedavno zahvaljujuci nasem prijatelju Dodi. Tokom jedne posjete, napravio je par slika novog gradskog parka tako da smo mi koji nemamo priliku da vidimo sta se svakodnevno dogadja u gradu, bar na ovaj nacin bili prisutni na licu mjesta.

Danas evo objavljujem jos nekoliko fotografija iz naseg grada, ovog puta od jos jedne osobe koja vise ne zivi tamo. Natasa mi posla par slika, pa evo da ih i drugi vide.


Da bih prilog ucinio malo zanimljivijim (veceras nesto nisam pri pisanju) evo pozivam one koji vise ne zive u Banjaluci da pogode gdje je danasnja fotografija snimljena? Ko prvi pogodi za nagradu nece biti kritikovan zbog neaktivnosti i to mu se nece uzeti za zlo: fer, zar ne?

Nadam se da ce se i nasi prijatelji koji su blizi mjestu dogadjanja malo aktivirati i obradovati nas nekim snimkom i kratkim opisom iz naseg grada. U suprotnom, vijesti i slike iz Banjaluke cemo dobivati samo od onih su u prilici da nakratko svrate da obidju stara mjesta tokom rijetkih posjeta bivsem gradu.

Labels: ,

Tuesday, October 24, 2006

Mostar sevdah reunion

Amir je jedan od onih koji se javlja u pravom momentu kada stvari treba malo razdrmati. Evo njegovog priloga:

Evo mene opet za CoNN:-) Zadnjih mjesec dana sam extra zauzet poslom i muzikom, tako da su ostale aktivnosti morale malo da se zrtvuju, ali to neznaci da sam vas zaboravio... Naprotiv.

Da neduzim sa uvodom i nevaznim stvarima, idemo odmah na pravu stvar.... Mostar sevdah reunion..... Hm sta o ovome mogu reci ? Ovo je bend zbog kojeg sam ja zaboravio sve ostale koncerte i bendove, bend koji je uklesan u moje gene zahvaljujuci muzici koju sviraju. Moja tkz muzicka terapija:-) Prije nekih 3+ sedmice dok sam bio u posjeti kod roditelja, igrom slucaja (a slucajnosti ne postoje) okrenem ja na BHTV 1, kad tamo bas njihov koncert povodom Izinih 50 godina rada na sceni. I jedna stvar je vodila drugoj, prije nego ce koncert zavrsiti ja drzim telefon u rukama i pisem poruku Dragom Sesticu. Covjeku odgovornom za sve ovo. Rekoh: Dragi znam da svirate u Bergenu 21. Ja dolazim stavi me na gost listu:-) I tako i bi. Dodje 21, ja sjedoh na avion i pravac Bergen.... Povodom Bergen internacional festivala oni su bili pozvani da nam sviraju. Uz njih je bilo jos 2 "domaca" benda u sastavu, norvezana, marokanaca, iracana, afrikanaca cini mi se da je bila i jedna francuskinja. Koliko su domaci moze se diskutovati?:)

Labels:

Uglavnom, nasi su na scenu izasli u 24.00 i tad je nastala ludnica. Prava novogodisnja proslava i to kad nova godina nije bitna. Koncert je bio zavrsen u 2.30 uz vriske hocemo jos i vratite se. Posto je nama malo bilo, ja sam znao sta mi je raditi. I to sam i uradio: otisao i rekao ili vi idete sa nama ili mi sa vama. Izaberite:-)

Odabralo se ono najbolje, naopravili smo tkz. after party u prostorijama organizatora. Oni i mi, (uz nas jos malo nasih koji su nam se privalili a kako i nebi:-) i ostali dio ucesnika na tom festivalu. U prvoj sobi je sjedio Miso (gitarista) uz njega svi ostali zemljani. I tu se je sviralo sve od Marleya, Bajage. Floyda to jeste domaci i strani rock. Tu se je pivo tocilo...

A u drugoj sobi je bio ostatak benda, sto pun pite i kolaca i domaca raja:-) Kad se pita pojela e onda je Mujo uzeo harmoniku. I tu staje sve, vrijeme, mjesto, gravitacija samo muzika ostaje, i to tradicionalna tj izvorna, bolje receno dusevna. Pjevalo je i staro i mlado, svak ko je pjevati znao.

Labels:

U neka doba, govori Ilijaz D.- Izo: hajde Mujo za moju dusu onu makedonsku, zajdi, zajdi jasno sonce!! E tu se desava "nesto": tu mi stajemo da disemo i svaka dlaka na tijelu mi je stajala uspravno. Ovo ne bi ni da pokusam opisati rijecima, jer ipak nemam ja toliko razvijen rijecnik da bi mogao iskreno to da opisem. Drago mi je da sam dobio tu priliku i sansu da to dozivim, i znam samo jedno, a to je da cu ovo prepricavati dok sam ziv.

Konacno mi je jasno zasto za sevdah kazu: to ti je ono kad babo place a pjeva. Muzika koja ne moze da se kontorlise, ona je izvorna i slobodna, neogranicena. Dusevna jer pripada svakome ko ima cistu dusu. I jedino je tako i moguce osjetiti. Ta muzika je moj i nas, ponos i spas. Jer ona uci da volis i kad nebi trebalo da volis. Ona je prkosna isto kao i zemlja iz koje dolazi.

Uzput cu nam ostaviti jedan link sa njihovg davnog koncerta u Londonu:

http://www.bbc.co.uk/radio3/womad2004/ljiljana_buttler.shtml

Ton nije onakav kakav bi trebao da bude ali sta je tu je. Za ono pravo i iskreno cete trebati da odete na jedan od njihovih koncerta. Informacije o koncertima i bendu se nalaze na www.mostarsevdahreunion.com ....

Usput: Bajram mubarek olsun.

Pozdrav Amir


Dodatne fotografije mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels:

Monday, October 23, 2006

Cestitke za Bajram

Uz svu zbrku oko datuma kada se Bajram slavi (znam da je kod nas u USA jedan dan kasnije), svim vjernicima muslimanske vjereispovijesti saljem iskrene cestitke: Bajram Serif Mubarek Olsun.

Kod nas je baklava vec oprobana a dida dane ocekuje svoje kolege Mirka i Dragu u 'redovitu'posjetu povodom ovog vjerskog praznika. Zivjeli!

Umjesto mog komentara

Pitam se cesto, o cemu pisati za blog?

Koje su teme interesantne vecini?

Osim posla i obitelji koji nas maksimalno zaokupljaju, cime se bavimo za svoju dusu? Imamo li kakav hobi? Glazba, kultura opcenito, slikanje (Karmen, javi se!), priroda, knjizevnost, nas vrt ( Profesore, javi se! ), politika, razna druzenja,...? Da li o tome pisati?

Ili o nekim temama koje se ticu svih nas: Zdrava prehrana - nekvalitetna ponuda prehrambenih proizvoda i zabrinjavajuci porast pretilih mladih, nasilje na TV, nasilje u skolama, pretjerana potrosnja, snobizam, preveliki broj shoping lanaca, ekologija, polozaj crkve u drustvu i njen utjecaj na drustvo, razumijevanje religija, sutnja intelektualaca, ... Sto su stvarne vrijednosti u drustvu? Da li je konzervativizam uvijek retrogradan? UE, globalizacija,... Da li je globalizacija dovela do toga da svi imamo iste probleme, ili su oni ipak razliciti u US u odnosu na Evropu ili druge kontinente?

Sve te teme imati ce vrijednost ako ih analiziramo i usporedjujemo s drugim sredinama. A “nasih” je sredina velik broj.

Predlozila sam teme kako su mi nadolazile, uz prijedlog da ih povremeno ubacimo izmedju onih standarnih na blogu, u kojima opisujemo neke nama interesante dogadjaje, na koje zelimo podsjetiti prijatelje ili ih s njima upoznati.

Zasto ih predlazem?

Cini mi se da ostavljamo Coa bez priloga, da se snalazi kako zna i umije; na srecu, on to radi odlicno, ali do kada? To trazi vrlo veliki angazman za jednog covjeka. A cini mi se takodjer da mnogi nemaju ideju o cemu pisati.

Ako zelimo da blog zivi, onda i mi trebamo ucestvovati u njegovom osmisljavanju. Ne znaci, da se ove predlozene teme trebaju prihvatiti. Samo pozivaju na nas veci angazman.

Razmislimo o ovome! Predlazimo! Ukljucimo se! Budimo proaktivni! Proaktivni, rijec koja nam je dosla sa zapada, koja se vec dobro ishabala. Ubrzo ce postati, ako vec i nije, puka demagogija.


Natasa

Labels:

Friday, October 20, 2006

KSET

Izet je nedavno u jednom od svojih rijetkih komentara spomenuo KSET, Klub studenata elektrotehnike. Posto se Made povremeno javljao s komentarima, Izet ga je molio da nam posalje koji fotos iz studentskih dana, znajuci da je Made bio aktivan clan KSET-a.

Moram priznati da sam u to doba bio vec dugogodisnji diplomac (na ovom blogu ih ima jos), na fakultet nisam cesto navracao i o KSET-u nisam puno znao. Jedino se sjecam nekih igranki u 14-ici, ali sve nekako kroz maglu.

Made se potrudio i poslao nam jedan fotos, kako rece iz 1974. Na fotosu su Zinka Kecman i ,cini mi se, Ante Anusic, uz, naravno, Madu u prednjem planu (sada vec s poznatim brcicima). Zinka sada zivi u Mineapolisu a Ante je u Kanadi, cini mi se u Torontu. Glavni junak, Made je, kao sto znamo, zitelj Svedske.

Evo bivsi KSET-ovci javite se, ako vas jos sjecanje sluzi.

Thursday, October 19, 2006

Pozdrav sa Plitvica

Nakon jucerasnjeg priloga evo da se vratimo na lijepe teme: nas prijatelj Srdja je glavni u tom sektoru (pored Natase, a ovdje moram spomenuti i Amira). Stize mi tuce slika iz nacionalnog parka Plitvice, snimljenih(predpostavljam) ovog oktobra. Mislim da kometar uz njih nije ni potreban, a pravo da kazem nisam ni nesto posebno ‘poetski’ raspolozen. U ovakvim situacijama bi mogli pripomoci moji prijatelji iz Banjaluke, Mario i Srdja, ali kako nisam bio u prilici da uspostavim medjukontinentalne veze, evo samo kratkog Srdjinog pozdrava:

Pozdrav svim blogerima sa Plitvica, koje u ovo doba godine izgledaju predivno. Srdja

Labels:

Wednesday, October 18, 2006

Plivač

Slucajno naletih na par fotografija radnih kolega iz Mikro elektronike iz tamo nekih davnih vremena (proslava 22. decembra, dana fabrike) i bi mi drago. Rekoh sebi, evo lijepog materijala za jos jedan prilog. Na fotografijama su vec poznata lica (profesor Sirbegovic, Natasa, Jadranka, Mirjana…) i vec sam se spremao da napisem nesto u tom stilu ali odjednom mi dodje do mozga (stari se, mozak radi malo sporije) da ovaj prilog moram posvetiti osobi u gro planu. Radi se o jednoj, danas vrlo ‘uvazenoj’ licnosti iz politickog i drustvenog zivota danasnje Banjaluke (njegove izjave veoma cesto nalazim na nekim Internet izdanjima banjaluckih javnih glasila), o kojoj se mora napisati par rijeci.

Dakle, danasnji prilog je posvecen jednom od nasih poznanika i bivsih bliskih suradnika, koji ‘zasluzuje’ da se na ovom blogu pojavi zbog svojih ‘zasluga’ za narod. Kao i nekolicina drugih njemu slicnih koji odlicno ‘plivaju’ u ovih zadnjih 20-tak godina, nas 'junak' je, od svojih prvih dana ulaska kroz kapije fabrike Rudi Cajavec, znao gdje mu je mjesto i sta mu je raditi. Cini se da je to ‘odlika’ nasih ‘gorstaka’, koji su opanke veoma brzo zamijenili ‘spicokama’ a zemljane seoske staze i putice, asfaltom, kao da su na njemu rodjeni i nikad nisu znali ni za sta drugo.

Sjecam se Milana Mazalice jos od njegovih prvih dana u Profesionali. Primijetio sam ga kako uvijek negdje ‘zuri’ s ‘tekicom’ ispod pazuha: tipican znak prepoznavanja osobe koja ima nekakav 'vazan' partijski sastanak na kojem se donose bitne odluke od presunog znacenja za sudbinu fabrike (i sire regije). Kada sam se raspitivao o njemu kod mojih kolega iz Mikroelektronike, rekli su mi da se radi o njihovom fizicaru (diplomirao fiziku) koji se nedavno zaposlio kod njih u razvoju.

Elem, taj nas fizicar je vrlo brzo postao vazna karika u nasoj fabrici i onako slatkorjeciv, uskoro je bio upetljan u smjenjivanje nekih od direktora i rukovodilaca, koji su (prema unaprijed pripremljenim uputama) partijski zabrljali i trebalo ih je maknuti s polozaja. Uvijek mi je bilo nejasno kako tako mladi ljudi, tek pristigli s fakulteta, uspiju pohvatati tako visoke polozaje na partijskoj ljestvici, da se njihova uvazava i postuje. Moram priznati da mi je to dugo bila nepoznanica ali cini mi se da sam sada, u ove pozne godine, konacno progledao (a skupa sa mnom vjerujem i mnogi drugi, ali malo prekasno).

U onim gadnim vremenima, kada su ‘prijatelji’ pokazali svoja prava lica, nas 'junak' je ponovo bio u glavnim ulogama. Kao zasluzni borac za novi poredak, uselio se u stan svog bivseg kolege (kojeg je prije toga uspio smijeniti s rukovodeceg polozaja kao nepodobnog), kao da je to nesto najnormalnije na svijetu. Bivsi partijski drugovi drugih nacionalnosti odjednom su postali sumnjivi i nepodobni. Dresovi su se mijenjali preko noci i nas 'junak' se vrlo brzo obreo u novom timu, koja je tada (a cini mi se i danas) pobjedjivao. S njim su, naravno, bili i mnogi drugi igraci, koji su dresove mijenjali po potrebama (cesce nego profesionalci u NBA ligi): jucer sam bio komunista koji je vjerno slijedio put revolucije, danas najveci vjernik kojem su svi branili da idem u crkvu i molim se bogu, a sutra cu biti nesto trece, vec prema potrebama i prilikama, uglavnom sta god u tom momentu bude najbolje da se ostane u pobjednickoj ekipi.

Labels:

Prije par godina naletih na clanak na Internetu s intervjuom s nasim glavnim junakom. Bivsi fizicar je sada strucnjak za vodu i kanalizaciju (kako ne bi bio, rodjen je sa svim potrebnim znanjima) i pod njegovim budnim okom se sada Banjaluka snabdjeva vodom (o kanalizaciji malo kasnije). Isto drugim kanalima saznah da je nas junak, po sluzbenoj duznosti, predsjednik plivackog (ili mozda vaterpolo) kluba. Tako se to radi u suvremenom svijetu: logicno je da strucnjak za vodu bude i strucnjak za plivacke sportove. Sve bi to bilo lijepo kada bi nas klubski predsjednik znao plivati (mislim u vodi, rijeci, moru, bazenu). Kako kao mali nije imao priliku da nauci plivati, kasnije ga je bilo sramota, pa, jadnik, ostate neplivac. Nekih tamo mirnih godina, hvalio se kako bi na moru, zbog svoje visine u, za vecinu podubokoj vodi, folirao da pliva, a zapravo je stajao na dnu. Vec tada je pokazivao da ima velikog smisla za dvije discipline koje su za ambiciozne politicare presudne: glumu i plivanje (danasnjih dana izgleda da je i pjevacki talenat bitan, ako ne presudan).

Nas danasnji ‘junak’ je odlican primjer osobe kojem plivanje u rijeci ili moru nije jaca strana, ali u govnima (da prostite, a sta je rat pitam se?) se odlicno snalazi (eh, vidite, ovdje ono ‘i kanalizacije’ dolazi do izrazaja). Na kraju samo da dodam da je nas ‘junak’ (nakon sto je oteti stan morao vratiti vlasniku), kako cujem, ‘uplivao’ u novu kucu, koja mu je sagradjena uz pomoc jos jednog odlicnog plivaca kojeg mnogi posjetioci ovog bloga odlicno poznaju. O njemu cu, nadam se, nesto napisati drugom prilikom, kada se za to ukaze prilika.

Eto ovaj moj prilog ode u ‘pravcu’ kojeg nisam planirao ali me je jucerasnja slika jedne cijele familije koja se sada sastaje na sjeveru Evrope (a ne na rodnoj grudi, kao sto bi se desavalo da nije bilo ovih i ovakvih nasih ‘prijatelja’) jednostavno ponukala da kazem barem mali dio onoga sto se treba kazati. Ostalima sa slika se izvinjavam sto sam ih ‘iskoristio’ za podlogu jednog ovakvog, ne bas zabavnog, prilogam. Nadam se da ce biti prilika da nepravdu ispravim.

Labels:

Tuesday, October 17, 2006

Familija na okupu

Evo jedne zaista izuzetne fotografije koja govori mnogo o sudbini ljudi iz Banjaluke. Svi akteri ove slike su nekadasnji gradjani naseg grada koji su politikom specijalnog rata provodjenog na nasim prostorima, istjerani iz svojih kuca, stanova, domova, imanja, vikendica. Nekada su ovakvi grupni snimci bili uobicajeni za nas grad, kada bi se sire familije okupljale da proslave neki znacajniji dogadjaj, ili tek tako da se proveseli i zabave.

Ovih dana ovakve slike se mogu napraviti samo u gradovima koji su hiljadama kilometara udaljeni od Banjaluke i Bosne. Ponekad zaboravim sta nam se desilo u ovom zadnjem ratu ali me ovakve slike ponovo vrate u dane 91-95, kada je bilo tesko biti gradjanin Banjaluke a ne biti pripadnik ‘nebeskog naroda’.

Danasnju fotografiju mi je poslala Ismeta Hamzic i evo je objavljujem uz njen originalni tekst:

Prvo nekoliko rijeci o osobama na slici:

Zadnji red: Mira Kresojevic, Idriz Hadzidedic (moj mladí brat), Ismeta (Seka) Hasakovic, Mustafa Krajisnik (moj rodak), Mustafa (Bato) Hadzidedic(sin mog starijeg brata), Sabina Hadzidedic (moja snaha), Ibrahim Hadzidedic (mpj stariji brat), Ismeta, Haris Borovac (sin moje rodice Ajse), Ajsa Borovac, Tanja Borovac (Harisova zena), Ragib Borovac (muz Ajsin) i njihova unuka Sara Borovac (kci Harisa i Tanje).


Cuce: Bedro, Isak Borovac (sin Harisov i Tanjin), Samir Hamzic (mpj stariji sin), njegova zena Mersiha i njihov sin Esar (mpj unuk), i skroz naprijed lezi Nermin, moj mladji sin.

Slika je napravljena u maju 2006 u nasem dvoristu. Rodica Ajsa sa familijom zivi u Geteborgu i dosli nam u posjetu. Ajsa je bila ljekar spec. medicine rada i mnogi je znaju u Banjaluci Radila je u tvornici obuce Bosna a Ragib je masinac, bio je diraktor Autoprevoza a radio je i u Sintetiku saEkom i Minom. Njihov sin Haris je zavrsio elektrotehniku u Geteborgu i radi na projektovanju kompjuterskih mreze. Tanja je zavrsila hemiju u Geteborgu i imaju dvoje krasne dijece. Tanja je kcerka tvog i Nerinog profesora sa Tehnicke skole u BL. (Franca).


Moram priznati da mi je drago kada vidim ove nase Banjalucane ovako na okupu i nasmijane. Znam da im svih ovih godina nije bilo lako ali najgore je proslo i bolji dani su na vidiku. Neki su mislili da je samo vazno rijesiti se nepodobnih i sve ce biti u redu. Sto stara poslovica rece, 'nicija nije do zore gorila'.

Labels:

Monday, October 16, 2006

Vlasic

Natasa je, vec po svom dobrom starom obicaju, opet bila vrijedna i poslala mi nekoliko priloga. Ovaj put je tema Vlasic, omiljeno mjesto mnogih blogera. Znam da ce prilozene slike neke od posjetilaca podsjetiti na lijepe dane iz nekih tamo 'davnih' vremena.

Podsjetila me je Marijeva fotografija s prekrasne Krupe na lijepe dane u Banjaluci, kad smo redovito vikendima odlazili na izlete, po blizoj i daljnoj okolici grada.

Jedno od nasih najomiljenijih izleta bio je Vlasic. Njegove ljepote u svim godisnjim dobima jednako su velicanstvene. Mozda bih ipak, malo vise izdvojila zimski ugodjaj, “sumu Striborovu”. Bili smo njeni redoviti gosti. Bilo je lijepo probuditi se ujutro, i na cjelcu pored vikendice odgonetavati tragove nocnih posjetitelja. Bilo je tu tragova raznih zivotinja, a djecja masta stvarala je price.

Suprug i sin, zaljubljenici skijanja, mislim da nisu propustali niti jedan vikend. Obojica su bili aktivni u skijaskom klubu, ucestvovali u organizaciji republickih i drzavnih natjecanja; sin je bio najmladji ucitelj skijanja s medjunarodnom licencom. Mnogo je banjalucke djece zahvaljujuci i njihovom trudu proskijalo.

Nakon godisnjeg odmora na Hvaru i u Trogiru, gotovo obavezno smo na povratku u BL, navracali na Vlasic, udahnuti planinski svjez i mirisan zrak. Poslije onih vrucina, guzvi i plavetnila mora, godilo je oku zelenilo livada i borova, a dusi blazen mir planinskih proplanaka i blejanje ovaca.

Evo saljem ovih par slika , da se podsjetite na tu ljepotu. Nadam se da ce ipak ljepota tog kraja potisnuti tugu, koju ce te osjetiti u srcima.

Natasa

Labels:

Madin komentar

Madin odgovor na Natasin prilog:

Cao Co,

Sa ovim mailom zelim odgovoriti na Natasin dopis o Vlasicu. Ne znam zasto misli da bi trebali biti tuzni jer ovde gdje ja zivim po tako zivopisnim predjelima mi igramo golf, ne napasamo krave.


Evo par fotografija da pokazem samo jedan dio tog dozivljaja. Molim te da to objavis kao odgovor Natasi, da ne pomisli da sam nedaj boze tuzan.

Made

Labels: ,

Friday, October 13, 2006

Prvo unuce

Danas je evo stigao red da upoznamo jednog od najmladjih blogerasa. Ponovo smo s familijom Hamzic iz Svedske, ali ovaj put glavni junak price je najmladji clan familije.

Ensar Hamzic, sin Samira i Mersihe, prvo unuce Ismete i Bedre, trenutno je centar paznje sire familije Hamzica, kao sto se to obicno desava. Ensaru je 9 mjeseci a na ovoj fotografiji ga vidimo u drustvu nane i dide krajem maja ove godine kada mu je bilo samo cetiri mjeseca. Iz ovih par dodatnih fotografija se moze vidjeti da se u familiji Hamzic nista ne moze dogadjati a da unuk nije ukljucen.


O mami i tati ce biti rijeci drugi put.

Labels:

Thursday, October 12, 2006

Porec 1975.

Jucer su se Mario i Sejo raspricali o Istri pa evo da ostanemo na istom terenu. Danasnji fotos je snimljen u Porecu jos davne 1975. godine, prilikom jedne od nekoliko Elektrijada koje su odrzane u tom turistickom mjestu. Danasnji prilog je poslao Made koji se, sto je za pohvalu, aktivno ukljucio u ovaj nas blog.

Na ovom fotosu neka nova lica. S lijeva na desno: Majk (Majkic Branislav), Canak (Predrag), Made (Ramadan Plicanic) i Mila (Milasinovic, imena se nikako ne mogu sjetiti - stari se). Fotos je, kao sto vec rekoh, snimljen 1975. godine a danas su akteri, kao i vecina s ovog bloga, na svim stranama svijeta.

Majka smo imali priliku vidjeti jos prije desetak mjeseci, na proslavi Nove godine. O njemu nemam puno informacija, osim da danas s porodicom zivi i radi u San Francisku. Netko mi je jos jako davno pricao da je nakon odlaska iz Banjaluke stigao u Kanadu, ali da se nakon toga preselio u Kaliforniju.


Za Majka mi je ostao u sjecanju jedan detalj iz onih nesigurnih dana pocetkom rata u Bosni koji zasluzuje da se spomene. Kada je vidio da je vrag dosao po svoje, Majk je s porodicom napustio Banjaluku. Sjecam se da je u tim danima previranja, kada su nasi 'prijatelji' zaigrali na nacionalisticke karte, Majk pokusavao da sprijeci najgore. Bio je aktivan u stranci profesora Miodraga Zivanovica (o kojem bi se zaista trabalo nesto napisati), koja je, za razliku od nacionalnih stranaka, demokratiju shvatala potpuno drugacije. Svi njihovi pokusaji su ostali bez odjeka i jedini izlaz je bio da se ne bude sudionik u onome sto dolazi.

Sjecam se dana kada sam u novinama stranke (cini mi se da su se zvale Prelom), naletio na Majkovo pismo poslato iz Beograda. U tom pismu mi je posebno ostala u sjecanja recenica da je Majk napustio Banjaluku jer nije zelio da ga se njegova djeca stide. U to doba je trabalo dosta hrabrosti da se nesto tako izjavi.

Predrag Canak, cini mi se, zivi u Torontu i njegovu ‘svjezu’ fotografiju sam imao priliku vidjeti na cafekajak-u. Da se nije mnogo promijenio, mozete mi vjerovati na rijec.

Made je, kao sto to vec znamo, u Svedskoj. Na ovoj fotografiji je to vec prepoznatljiva faca i nadam se da ce ga Cadjo ovaj put prepoznati. Od Made ocekujem bar neki snimak iz danasnjih dana (nije fer da nas drzi u neizvjesnosti). Moram priznati da mi je ova situacija oko novih fotografija pomalo tajanstvena!

S Milom sam se sreo prosle godine prilikom zadnje posjete Banjaluci. Kao i mnogi drugi inzenjeri iz bivse Profesionale koji su ostali u Banjaluci, Mile je imao problema da sacuva posao, u gradu u kojem inzinjeri vise nisu na cijeni (kako bi i bili kad pjevaci kolo vode). Koliko me sjecanje sluzi, Mile duze vremena nije imao stalnog zaposlenja a kakva je situacija danas, ne znam.

Mozda nam se neko od nasih posjetilaca ili mozda aktera sa slike, javi s svjezim informacijama, mada mi iskustvo kazuje da su sanse za tako nesto minimalne.

Labels:

Made - umjesto komentara

Evo izgleda da se moj napor konacno isplatio: Made mi posla svjez fotos (snimljen na ljetovanju u Makarskoj ove godine) pa ga evo objavljujem umjesto komentara na gornji prilog.

Jos nam preostaje da nagovorimo Seju da se 'predstavi' nekim od svojih slika. Ne mogu da vjerujem da ih nema, nakon svih ovih krstarenja Jadranom i Evropom.

Labels: ,

Wednesday, October 11, 2006

Mladen

Upravo kada sam se spremao za kritiku za blogere iz Banjaluke (gotovo nikakvih vijesti), Mario se javi ovim prilogom:

Ovih dana dodje mi moj rodjak odnosno 'brat od tetke' iz Svedske koji je tamo od daleke '65. Mladen se zove, a Svedjani su ga zbog tvrdog skandinavskog jezika zvali cak i mojim imenom. Banjalucanin je od 'glave do pete' pa mu je mjesto u ovom blogu. Volvo ga je penzionisao, ali je svake godine na Jadranu i obavezno u Banjaluci!

Dok je ovdje ne prodje ni jedan dan da ne prepozna nekog naseg starog sugradjanina. Nije on star, bar izgledom ne odaje godine koje vjerovatno posjeduje ('godine su stvarno nevazne u odnosu na banjalucke ljepote'), ali se sjeca vremena dok jos nije bila izgradjena bl-posta i kada je na njenom mjestu svakog 10. marta procvjetao kesten crvenom bojom. Jos uvijek trazi taj kesten... i onda shvati da stoji na pragu Zabine kafane u kojoj se kafa tucala u avanu, a okolina zanosno mirisala, eh... podje onda na drugu stranu i udari na 'Lovac' gdje su se onomad pravile degustacije vruce rakije (eh, eh...).

Labels:

Svog brata se sjecam kao vrhunskog plesaca... i slusam da je u BL prvi disco bio u staroj gimnaziji (fina raja, nema pusenja, LP, ulaz 10 din) te da se sviralo, pjevalo i plesalo sirom grada: Dolac-kod klanice, Polj. skola, Trg-ugost. skola u Trapistima, Dom na Pilani, Uciteljska skola, Dom Veselin Maslesa, Rudi Cajavec, Visa pedagoska skola (Vis-pisa), Medicinska skola, Krajina, Tvornica obuce, Mejdan ("Kvartet G"), Dom Danko Mitrov, Tvornica duhana, Kino Buducnost-Gornji Seher, Dom JNA, Gimnazija, Dom kulture, Fiskulturni dom... (Kvartet G je cinila njegova raja: Edin, Vlado, Cici, Ratko).

Pricamo o nestaslucima, o lovu na stiglice, o slasticarnama, o mezetlucima, o raji: Zorki Josicu-Ticu, Rudiju Jarosu, Keki Hadzikaricu, Mirku Barisicu, sestrama Makor, Ljubi Trubi, Adilu Karaselimovicu, Berti, Bjankiju, Simi-bradatog postara sinu, Mladenu Vukicu, Himzi Mujicicu Edinu Cejvanu, Kocki, Ciciju, Stefi, Nalicu (poznatog BL fudbalera Nalica su zvali 'Grcka', jer je morao voditi raju na baklave poslije serenade koju su svirali njegovoj curi).

Ovo je djelic prica. Mladen je tek tri dana ovdje. Prilazem sliku sa Krupe, pritoke Vrbasa, gdje sam ga uslikao sa mojom Ljiljom.

Labels: ,

Tuesday, October 10, 2006

Kusmici u Nici

Sto to je danasnji covjek, ko ‘tica’: sad je na jednom, sad na drugom kraju svijeta. Nas kolega Eko se evo javlja s aerodroma, na povratku kuci, s prilogom koji sam odavno ocekivao. Ali, bolje ikad, nego nikad. Evo njegovog kratkog izvjestaja:

Izgleda da ja saljem priloge uvijek izmedju dva leta. Trenutno sam u Hammerfestu - Norveska (najsjeverniji grad na svijetu ) i cekam avion da se vratim kuci u civilizaciju.

Zadnje vrijeme putujem veoma cesto pa sam poremetio normalan zivotni ritam. Zato i ovaj vaj prilog dolazi sa malim zakasnjenjem od par nedelja i nije mozda interesantan za siri auditorij pa ga mozes objaviti kad ti nestane materijala.

Naime, Emina i ja nismo bili nigdje prosle godine tako da smo si priustili malo ekskluzivnije ljetovanje ove godine. Proveli smo 10 dana u Nici pa smo naravno obisli, Monako, Monte Karlo i Kan. Bilo je veoma interesantno i zivo.

Sve je bilo na top-nivou, mada Azurna obala vise nije rezervisana samo za ekskluzivne turiste. Sreli smo jako mnogo omladine iz republika bivse nam domovine. Takodje je Nica puna Rusa, sto nas je najvise iznenadilo. Saljem nekoliko fotografija koje ce bolje ilustrirati dozivljaj nego moj tekst.

Pozdrav svim blogerima.


Ostale fotografije mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels:

Monday, October 09, 2006

BINS-Bygg

Jos prosle nedelje sam najavio vise priloga od familije Hamzic, pa evo da obecanje ispunim. Hamzici se nisu jako dugo javljali (dobio sam samo jedan komentar jos prosle godine), ali ovih zadnjih dana su se izvukli opsirnim pismima pa cu im neaktivnost oprostiti. Predpostavljao sam da su jako zauzeti a ovaj prilog ce razjasniti o cemu se radi.

Ovaj put cu svojim rijecima prepricati email koji mi je Bedro poslao prosle nedelje.

Bedrudin Hamzic, mnogima znan kao vlasnik restorana Oaza na Cairama, s familijom je‘zavrsio’ u Svedskoj, u gradu Malme-u, udaljenom oko 4000km od Banjaluke.

Poslije cetiri godine boravka u Svedskoj i savladavanja jezika i nekih kurseva, Bedro, koji je i u starom kraju pokazao da ima poslovnog duha, je startovao svoje gradjevinsko preduzece. U pocetku je radio manje poslove a kasnije je, kada se posao razgranao i projekti postali veci, zaposlio nase majstore iz Bosne, a imao je i svedjana kooperanta.

U zadnjih sedam godina Bedrina firma BINS&Bygg je izgradila tri kuce od temelja, renovirala petnaestak, te renovirala 20-tak stanova, sanirala 30-tak kupatila, uradila mnostvo manjih radova, itd.

U medjuvremenu je Bedro polozio ispit za nadzornog organa na izgradnji kuca do cetiri sprata, tako da takodjer vrsi i nadzor na izvodjenju radova za druge. Kako mu je posao isao dobro, a imao je manjih problema sa parkiranjem vozila ispred zgrade u kojoj su zivjeli, Hamzici su se odlucili za kupovinu kuce. Posto je Bedro vec duboko zagazio u gradjevinske poslove, Hamzici su se odlucili za kupovinu starije kuce s planom da je sruse i na njenom mjestu izgrade novu.

Labels:

U martu 2004, Hamzici su nasli manju, stariju kucu sa placem od 1,100 m2 i odlucili se da je kupe. Useljenje u kucu bilo je u avgustu. Bedro je napravio projekat nove kuce velicine 15 x 10 i garaze 10x5 te zatrazio dozvolu za rusenje postojece, sto mu je odobreno. Temelji za novu kucu su izliveni krajem 2005 (u stvari samo za garazu i dio kuce velicine 10x5). U proljece 2006. (20. aprila) zapoceli su radovi na kuci, a vec u avgustu su svi radovi bili gotovi i pocetkom septembra je bilo useljenje.

U medjuvremenu je Bedro radio i za druge kako bi obezbjedio novac za zivot i izgradnju svoje kuce. Sada ima novi projekat, vilu od 140 m2 (oko 2,5 miliona svedskih kruna) koju treba da pocne iduci mjesec i da je zavrsi za useljenje, kljuc u bravu 1. maja 2007 (Bedrin citat). Preostali dio vlastite kuce velicine 10x10 ce nastaviti iduce godine pa cemo ‘izvjesce’ o radovima vjerojatno dobiti kada za to bude pravi trenutak.


Lijepo je cuti o nasim prijateljima, koji su svako u svom poslu, nasli nacina da se izbore za pozicije u novim krajevima. Ovakvih zivotnih prica ima jako mnogo i zasluzuju da budu objavljene.

Sjecam se jednog naseg prijatelja, koji je u onim gadnim vremenima kada se nije znalo sta ce se s nama desiti, govorio da vise nikada nece kupovati nikakav namjestaj: u novom domu gajbe od piva ce mu sluziti kao stol i stolice a za vjesalice za odjecu ce mu biti dovoljni samo cekic i nekoliko eksera. I ja sam se slozio s tim a evo ovdje vidimo primjer kako se nasi ljudi i u ovim poznim godinama oducuju za velike projekte.

Na prilozenim fotografijama se moze steci slika o kakvoj se kuci radi. U ovom momentu sve izgleda kao cardak ni na nebu ni na zemlji, ali kada se sve kockice sloze, bit ce to malo remek djelo kompanije BINS&Bygg.

Bedri i njegovoj familiji zelim da ovaj veliki projekat sto prije uspjesno privedu kraju uz nadu da cu biti u prilici da se i sam uvjerim u kvalitet radova.

Labels:

Friday, October 06, 2006

Nas prijatelj Boro

Sjecam se tog popodneva oktobra 6. 1977 godine kao da se jucer sve desilo. Bio je to jedan od onih prekrasnih oktobarskih dana u Banjaluci, s prohladnim jutrima ali i ugodnim dnevnim temperaturama. Nakon rucka sam otisao u bastu da uzivam u popodnevnom suncu kada mi je moj stariji brat prisao i pazljivo saopstio strasnu vijest: moj najbolji prijatelj Boro je taj dan ujutro iznenada umro od izliva krvi u mozak.

Bila je to vijest koju vjerojatno nikada necu zaboraviti. Proslo je vec skoro 30 godina od tog dana a ja se veoma cesto u mislima vracam na to popodne. Da li je to moguce? Zasto se to desilo? Zasto bas Boro? Gdje je tu pravda? Ako ima boga, zasto je bas njega izabrao?

Pitanja ima u nedogled, a odgovora niotkud.

Svi smo mi znali da pokojni Boro ima problema s visokim krvnim pritiskom ali nitko od nas nije mogao predpostaviti da ce se sve tako tragicno zavrsiti. Uvijek nasmijan i spreman za salu, bio je omiljen medju svima. Od srednjoskolskih dana, preko studiranja i prvog zaposlenja, proveli smo bezbrojne dane zajedno: na korzu nakon nastave u Gospodskoj ulici i kasnije ulici Marsala Tita, igrajuci nogomet i stoni tenis, zajednicki docekujuci Nove godine, odlazeci na igranke, izlete, zabave…


Boro nikada nije mijenjao raspolozenje: sto netko rece, njegov se osmijeh mogao zapaziti 'sa kilometra'.

Evo i isjecka iz email-a koji sam dobio od Maria, koji je u par rijeci opisao kakva je osoba Boro bio: “Dragi Co, jako je lijepo sto si se sjetio naseg velikog prijatelja. Njegov optimizam i vedrina su neodvojivi od mojih poimanja bezbriznosti i mladosti. Ovo vrijeme bi trebalo takve ljude.”

U ovim izbjeglickim vremenima vrlo cesto sam se pitao sta bi se s Borom desilo da je jos uvijek ziv? U kojoj bi on drzavi ili kraju svijeta zavrsio? Nekada pomislim da ga je njegova sudbina bar sprijecila da ne dozivi razocarenje u bivse ‘prijatelje’ kao sto smo to dozivjeli mnogi od nas.

Boro ce mi, kao i mnogim drugima, ostati u sjecanju cijeli zivot. Ovaj prilog je samo mali pokusaj da se svi podsjetimo naseg prijatelja Bore i na one bezbrizne dane, koje gore Mario spomenu. Pretrazujuci albume, pronasao sam nekoliko slika koje mozete vidjeti na ovoj stranici, uz napomenu da sam neke od slika dobio od Maria.

Labels:

Thursday, October 05, 2006

Sahrana

Natasa mi je jutros poslala ovaj email o sahrani naseg kolege Pipe koji u cjelini objavljujem:

U ime Slavice Jungic, njene sestre i njihovih obitelji, svima koji su na blogu izrazili sucut povodom smrti njenog brata najtoplije se zahvaljujem. U tim teskim trenutcima, velika joj je bila utjeha znati da su prijatelji, razbacani po cijelome svijetu, suosjecali s njenom boli.

Sahrana je odrzana jucer.

Ako se može za ispracaj pokojnika reci da je bio lijep i velicanstven, onda se to sigurno moze reci za ispracaj Stjepana Barisica - Pipe.

Velika sala na Krematoriju, koja je sama po sebi lijepa, bila je dupke ispunjena ljudima i svjezim cvijecem. Bilo je mnogo Banjalucana, kao i njegovih radnih kolega i prijatelja iz Zagreba.

Banjalucki mjesoviti zbor "Nada", ciji je i on bio clan, vrhunski je otpjevao nekoliko prigodnih pjesama, a od pokojnika se vrlo dirljivim i nadahnutim govorom oprostila njegova kolegica iz zbora. Ceremonija oprostaja bila je velicanstvena, produhovljena, i svima nam je ispunila srca toplim osjecajem i tugom za prijateljem, susjedom, poznanikom, koji nas je napustio.

Tesko se suociti s cinjenicom da ovaj svijet napusta covjek, koji je trebao jos puno godina pozivjeti, dijeliti sa svima nama dobro i zlo, te da za sobom ostavlja djecu i suprugu.

Nazalost sudbinu ne mozemo izbjeci, pred njenom snagom smo potpuno nemocni.

Labels:

Made iz Mejdana

Nakon duzeg privirivanja i ponekog komenatar, jos jedan nas kolega se konacno javio prilogom. U stvari, primio sam par fotosa i iskoristit cu ih za nekoliko javljanja.

Mnogi od nas se sjecamo naseg kolege s fakulteta s brcicima k’o u Klerk Gebla. Istina, na ovoj slici brcici se jos ne vide (slika je snimljena daleke 69) ali to i nije jako bitno.

Ramadan (Made) Plicanic se javlja iz svedskog grada Lunda, u kojem se obreo negdje 1998. Prije toga je zivio u malom primorskom gradicu Ystad.


Lund je prekrasan grad koji sam imao priliku posjetiti prije par godina (prilog uskoro slijedi) ali posto nisam imao nikakvih vijesti o Madi, nismo imali prilku da se sretnemo. Made je tamo prije dvije godine kupio stan u samom centru grada i vjerujem da mu nije lose. Posebno jer se radi o poznatom univerzitetskom gradu gdje se na ulicama moze sresti puno mlade raje, sto je za nas u ovim godinama dobro za zdravlje!

Made je, za razliku od vecine inzinjera koji su se skrasili u Rudi Cajavecu, prije rata radio u remontnom zavodu Kosmos. Kao i mnogi drugi nasi prijatelji i poznanici s Elektrotehnickog fakulteta, i Made je nasao posao u struci: radi kao Senior Staff Engineer u Sony Ericsson Mobile Communications AB u Lundu.

Labels:

Wednesday, October 04, 2006

Ismeta - drugi dio

Posto sam jucer u prilogu o Ismeti iskoristio jedan stariji fotos, evo hitno mi stize novi.

Bedro se potrudio da mi posalje snimak s proslave diplome i ja ga evo objavljujem danas, umjesto komentara. Jeste da se novi zubi i na ovom poprilicno dobro vide ali onaj jucerasnji ima svoju vrijednost i necu ga mijenjati.

Labels: ,

Tuesday, October 03, 2006

Ismeta

Od familije Hamzic nije bilo vijesti vec jako dugo, jos od prvih dana bloga, kada je stigao jedan komentar i nista vise. Pitao sam se sta se kod njih desava kada su tako zauzeti da nisu nasli malo vremena da nam se jave. Znao sam da mora biti novosti, ali ni ovo doba globalnih komunikacija nije puno vrijedilo da se do njih dodje.

Prije nekoliko dana su veze Pittsburgh-Malme proradile i kao rezultat evo prvog od nekoliko priloga.

Ismete se vecina posjetioca bloga vjerojatno sjeca s Tehnickog fakulteta, gdje je studirala tehnologiju. Ratna sudbina ju je, kao i veliki broj drugih banjalucana, odvela u Svedsku, gdje je u gradu Malmeu zapocela novi zivot. Kao i vecini nas, zivot se promijenio iz temelja i trebalo je naci nacina da se covjek snadje u novoj sredini.

Ismeta je bila veoma uporna i u novoj domovini se ponovo upisala na fakultet i uspjela ga zavrsiti. Moram priznati da me je njena upornost zaista prijatno iznenadila i da joj moram 'skinuti kapu'.


Sjecam se, kada smo bili u kratkoj posjeti obitelji Hamzic prije par godina, kada nam je Ismeta govorila kako studira. Meni se to cinilo pomalo cudno, jer mi u nase doba nismo navikli na studente srednje generacije (osim onih koji su po politickoj liniji zavrsavali vecernje 'fakultete', jer im je to trebalo zbog karijere, a i lijepo je bilo za vidjeti napisano u biografiji).

Ismeta sada predaje matematiku i kemiju na osnovnoj skoli i to sedmom, osmom i devetom razredu. Djaci su joj stigli sa svih strana svijeta: ima tu ucenika iz Iraka, Libana, Palestine, Turske, Afrike, Juzne Amerike, kurda i svedjana, dakle, prava mjesavina rasa i nacija. "Nastojim pomoci djeci i nauciti ih, a uvijek pomislim, pa i moja su djeca bila u istoj situaciji sa svim teskocama u stranoj zemlji."


Uz ovaj prilog sam se odlucio priloziti jedan malo stariji fotos (koji sam dobio prije par godina), ali s razlogom. Novi zubi su 'ugradjeni' i vrijedi ih vidjeti.

Labels:

Monday, October 02, 2006

Tuzna vijest: Stjepan Barisic - Pipa

Upravo sam primio tuznu vijest da je u Zagrebu, nakon duge i teske bolesti, preminuo Stjepan Barisic - Pipa.

Ova vijest me je veoma iznenadila jer o Pipinoj bolesti nisam nista znao. U stvari, o pokojnom Pipi nisam godinama imao nikakvih vijesti dok nam Raka nije poslao prilog prosle godine. Tada nam se i sam Pipa javio par puta, sto mi je bilo veoma drago.

Famili Barisic, te mojoj kolegici Slavici i njenoj familiji saljem iskreno saucesce.

Labels:

'Vratija se Sime'

Nakon tri mjeseca lutanja po dunjaluku, dida Dane se vratio nazad u novu domovinu, mladji nego sto je otisao.

Bilo je dida Dane svuda, od danskih plaza, ulica Malme-a, baste hotela Palas, 'vikendice' (koje odavno nema) u Dragocaju, Bosanske Gradiske...

Cini mi se da mu je najljepse bilo u Sarajevu, gdje je u posjeti prijateljima koje je upoznao ovdje u Pittsburgh-u, proveo desetak dana na njihovoj vikendici na samoj obali rijeke Bosne.

Vikendica u kojoj didini prijatelji zive se smjestila nad samom Bosnom pa nije bilo veceg meraka od uzivanja u hladovini na terasi s koje se pruza prekrasan pogled na rijeku. Vrijeme je bilo lijepo, te se cijeli zivot odvijao na toj terasi: od jutarnje kave, rucaka, popodnevnih odmora, pa do vecera i razgovora do kasno u noc.

Fotosi s vikendice nisu najbolje uspjeli pa evo uz prilog ide jedan s Bascarsije. Na slici je dida Dane s prijateljem Salemom koji se, nakon lutanja po svijetu, sa svojom suprugom Dilkom vratio nazad u Bosnu da svoje penzionerske dane provedu u gradu u kojem su rodjeni.

Labels: ,

Sunday, October 01, 2006

Cestitka za Unu

U ovih 15-tak godina od pocetka rata na prostorima bivse nam domovine, rodjeno je dosta djece koju sa tom istom domovinom vezu jedino roditelji i nesto rodbine koja se nekako odrzala na starim prostorima. Iako o njima razmisljamo kao o bosankama i bosancima, oni su u stvari, amerikanci, svedjani, norvezani, australijanci... Neki, oni malo stariji, tecno govore maternji jezik, dok ima i onih koji se bore s rijecima a da o gramatici i padezima ne pricam. Cak i mi stariji imamo problema, a kako ne bi oni.

Danas jedna mlada dankinja slavi svoj rodjendan i evo koristim priliku da jos pozelim mnogo srece u buducem zivotu. Una, kcerka Cece i Keme, danas slavi rodjendan u lijepom gradu Kopenhagenu u drzavi Danskoj.

Kako fotografije s rodjendanskog slavlja nemam, nadjoh jednu od prosle godine. Uz Unu (desno) se nalazi i Danijela, koju smo imali prilike ranije upoznati.

Labels: ,