SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, September 20, 2017

Slavili smo

Prošle nedelje smo skromno proslavili dvije godišnjice. U petak, 15. septembra je dida Dane napunio devedesetu a dan kasnije smo Nera i ja proslavili 39. godina braka.

Vrijeme nas je poslužilo pa smo u subotu prvo otišli na klopu (čevape i mješano meso) u bosanski restoran Mezza Grill a onda smo nastavili do kasno u noć u našem backyardu.

Društvo su nam, kao i obično, činili Tufekčići.

A uz kratak prilog evo i nekoliko fotografija.






Labels:

Friday, September 15, 2017

The Art of living, prilog umjesto komentara

Za Segu

Imala sam komentar i neke stihove za Segu. Htjela sam ga malo utješiti, jer vidim koliko mu je teško bez starog druga s kojim je dijelio mladost i sve što je išlo poslije. Nešto sam zabrljala, što mi se obično desi kad sjedim kasno za kompjuterom. Evo stihovi, koje je kćerka moje prijateljice odabrala da pročita na nedavnoj sahrani njenog oca. Sigurna sam da većina nas razumije engleski.

The Art

Elizabeth  Bishop 1911-1979

The art of losing isn’t hard to master;
so many things seem filled with the intent to be lost
that their loss is no disaster. 
Lose something every day.
Accept the fluster of lost door keys,
the hour badly spent.
The art of losing isn’t hard to master. 
Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant 
to travel. None of these will bring disaster. 
I lost my mother’s watch. And look!
my last, or next-to-last, of three loved houses went.
The art of losing isn’t hard to master. 
I lost two cities, lovely ones.
And, vaster, some realms I owned, two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn’t a disaster. 
Even losing you (the joking voice, a gesture I love)
I shan’t have lied.  It’s evident
the art of losing’s not too hard to master
though it may look like disaster.

I ja sam bila na sletu u Bihaću. Spavali smo u učionicama gimnazije, na podu, kreveti napravljeni od sijena, vojničke deke, vojnički rulak, grah u limenim kutijama, poklopac za salatu. Na stadionu lokve od kiše koja nije prošla kroz drenažu. Vježbali smo, trudili se da budemo najbolji, naš koreograf je bi Rudi Sarafin. Znam da su se takmičila četiri grada: Banja Luka, Bihać, Velika Kladuša, i vjerovatno Sisak gdje si ti išao.  Slet se održavao svak godine u jednom od thih pobratimljenih gradova.
  
Ana i suncokreti
Za Saidu Bahtijarević-Bekić

Drago mi je saznati da neko iz familije koja je vjerovatno doživjela ekproprijaciju po dolasku Titove vlasti, govori otvoreno i poštuje ono što se ne može izbrisati.
Ja sam dijete ljudi koji su došli iz siromašnih porodica trbuhom za kruhom u grad.
Pridružili su se Titovom pokretu, kao mladi ljudi koji su vjerovali da pomažu u borbi za jednakost, poštovanje i dostojan život za svakoga. Realnost je daleko od snova, ali mladost mora da sanja, kako u ono vrijeme tako i sada. Mislim da zaslužuju poštovanje, skupa sa svim greškama koje su pravili. Bila sam svjedok skidanja slika u školi tamo neke 93. Djeci se nije moglo objasniti. Bez obzira na slike i imena ulica i trgova, zna se ko je poručivao ljudima da se vole i poštuju a ko upire prstom u one druge.

Za Saimu

Predavanje o pivu
Draga Saima, znam kako je slatko umoriti sa unucima. Djeca će se sjećati ljeta provedenih medju borovima i maslinama uz onaj lijepi miris obližnjeg Jadrana.
Mi smo jučer išli malo na farmu suncokreta kod jezera Magog, južno od Montreala. Divni krajevi, sigurna sam da ih ima svuda u svijetu. Farmu suncokreta drže mladi ljudi ja im ne bi dala više od 25. Pored suncokreta sade hmelj za pivo, prave med, nude ručak i degustaciju piva. Kad smo došli, vidimo ljudi sjede s jedne strane stola i s velikom pažnjom slušaju predavanje o pivu, kako se pravi, koje vrste se nude …. I kazem ja Ani: vidiš dok ovdje ljudi, u jednom malom selu, sa velikim zanimanjem slušaju jedno malo predavanje o pivu, tamo negdje na drugom kraju planete neki manijak lansira rakete, i jedino što ga zanima je koliko može dobaciti i koliko ljudi može ubiti. Takav je naš ljudski rod, mozak je ostao tajna. Šaljem sliku sa “predavanja”.

Puno toplih pozdrava svima od Dubravke

Labels:

Tuesday, September 12, 2017

Rafting

Godišnji odmor ove godine u Bosni.

Radost. Vrućina. Familija. Vrućina. Prijatelji. Vrućina. Vrbas...

Biti uz Vrbas je uvjek lijepo, a kad su vrućine, kakve su bile ovog ljeta, onda je  uživanje. Obale Vrbasa su uredjene za šetnju sve od Zelenog mosta pa do Rebrovačkog. Abacija i još neka mjesta su uredjena i za kupanje. Nažalost, na mnogim mjestima se otpadne vode ulijevaju u rijeku i čini se ne baš prikladno za kupanje.

Naša druženja s prijateljima i familijom su ove godine su najčešće bila uz Vrbas i to uglavnom uzvodno od grada. Lijepo se družili, a usput i rashladjivali. Tako se vrelina ljetnog banjalučkog dana od preko 40C jedva osjećala. Spajali smo lijepo s korisnim, druženje, teferić i kupanje.

Ponekad bi kraj nas prošli veliki gumeni čamci sa rafting ekipama što su veslali svoj put do cilja negdje u Šeheru. Bilo ih je lijepo vidjeti. Izgledalo mi je kao da su iskočili sa nekog  reklamnog prospekata.

Čamac s rafterima na brzacima Vrbasa,
restoran u Karanovcu odakle kreće rafting,
Saša i Šuki u restoranu

U jednom momentu sam poželila da sam na njihovom mjestu.  Poslije surfanja internetom, shvatila sam da to nije neostvarivo. Malo sam popričala  i  sa prijateljima. Naš školski drug Šuki nas je, već sljedecćg dana,  odveo do Karanovca gdje je lociran Rufting Klub Kanjon, a gdje se nalazi i jako lijep restoran na samoj obali Vrbasa.

Na recepciji smo dobili sve potrebne informacije i pokušali zakazati voznju. Medjutim, problem je bio sto sam samo ja htjela da idem, a rafting klubovi obično imaju grupe od četiri do osam osoba  koje žele da budu zajedno u jednom čamcu. Djevojka sa recepcije pokušala je pomoći tako da me ubaci u grupu od četiri, odmah taj dan, ali bez uspjeha. Nisu htjeli nepoznatu osobu da im kvari ćejf. Razumljivo.

Sljedećih nekoliko dana sam zvala preostala dva rafting kluba, zatim pokušavala pridobit još nekog od prijatelja da mi se pridruži pa da napravimo odgovarajuću grupu. Ništa, a vrijeme prolazilo. Ostao još samo jedan dan do našeg polaska dalje. Već sam se pomirila da će rafting morati čekati idući dolazak. A onda  nam Sašin nećak javlja da je dogovorio spuštanje za taj zadnji dan banjalučkog odmora. Našla se grupa kojoj nije smetalo da primi nekog nepoznatog.

Dan je bio bas pravi, odmorski. Odlazak do restorana zajedno sa nećakovom familijom. Uživanje je bilo sjediti u hladovini, časkati i  piti kafu, gledati mirnu zelenu vodu i čekati da nas pozovu. Saša se u medjuvremenu predomislio i priključio za vožnju. A prije samog polaska stigao je i Šuki na svom biciklu da svojim fotoaparatom ovjekovječi našu veliku avanturu. Nije vjerovao da cemo ići.

Desetak minuta prije zakazanog vremena su nas pozvali da se presvučemo. Naime, obavezno je  da svaki rafter ima sigurnosni prsluk, kacigu i specijalne gumene cipele. Poslije oblačenja opreme,  trebali smo biti odvezeni na početnu lokaciju vozilima rafting kluba. U busu je bilo ‘sto’ stepeni, a mi onako opremljeni, smo bili mokri kao da smo već izišli iz vode. Nakon kratke vožnje smo stigli do stajališta. Naša ruta je takozvana kratka, duga 9 km, a početna tačka zavisi od  dužine rute. Ime mjesta s kojeg smo trebali krenuti sam naravno zaboravila (služi me memorija u zadnje vrijeme.. he…he.. ).

Unaprijed su se znali timovi za svaki čamac. Svaki tim je trebao spustiti svoj čamac do obale, naravno uz pomoć iskusnih skipera, momaka koji vode ekipu u čamcu i odgovorni su za sve. Naš tim su pored Saše i mene, činile i cetiri mlade djevojke, drugarice s posla. Uz samu obalu smo dobili kratki rafting kurs: kako držati veslo, kako veslati, kako i gdje plivati i kako se popeti u čamac, kako pomoći onom ko se treba popeti … sve korisne i potrebne informacije.

Snimci koje je Šuki napravio prije samog polaska
i dolazak našeg čamca na cilj

I onda je došao veliki trenutak. Čamci su se spustili u vodu i mi smo zauzeli svoja mjesta. Usput je bilo puno dobacivanja kako treba, kako ne treba veslati, kako reći neku riječ na engleskom. Naime, jedan skiper nije znao engleski, a imao porodicu iz Holandije u svom čamcu. Sve je bilo u šaljivom tonu i gosti iz Holandije su bili strpljivi i kao da su shvatali svaku riječ, nasmijani. Rekli su nam da su samo zbog raftinga došli u Banjaluku. I nase mlade djevojke su nas prihvatile pa smo se tokom cijele vožnje smijali.

Voziti se u čamcu  kroz Tijesno, uživati pogled na okolne stijene ovaj put iz posebnog ugla, dotad nedoživljenog, spuštati se brzacima i osjetiti snagu i ljepotu Vrbasa je neopisivo. To se mora doživjeti. Žao mi je da nisam mogla fotografisati. Nemam vodootpornu kameru, a toliko lijepih i nezaboravnih prizora.

Posuđene fotografije sa stranica kluba
da bih malo ilustrovala ljepotu kanjona i vožnje

Karavan se zaustavlja nekoliko puta. Prvi put u jednoj širokoj zelenoj  ‘tihi’ gdje se moze iskočiti i plivati. Tu se može napraviti i koji snimak, naravno ko ima kameru. Holandjani su je imali. Zatim se vožnja nastavlja brzacima kroz Tijesno pa kraj one velike stijene, čini mi se u Rekavicama, pa opet dalje brzacima sve do visećeg mosta negdje usput. Zaboravila sam već imena mjesta. Tu su hrabriji momci i djevojke skakali s mosta, poneko se  kupao, a mi ostali se rashladjivali prskajući se. I onda opet dalje brzacima do nekog uskog prolaza pa zaustavljanje odmah iza stijena sa kojih se opet skakalo..  i naravno slikalo. I onda polako prema cilju, tamo kod restorana, odakle smo krenuli u avanturu. Tu su mnogi pa i mi, iskočili iz čamca i kupali se. Na kraju, svaki tim nosi svoj čamac do terase gdje se odlaže do sljedeće vožnje.

Vraćanjem čamca i opreme se završavala naša avantura zvana rafting. Doživljaj koji neću zaboraviti, a uvjek biti spremna ponoviti, možda na dužoj stazi ili na nekoj drugoj rijeci.

Emira

Labels:

Saturday, September 09, 2017

Sletovi BRATSTVA I JEDINSTVA (suživota)

Bila su ovo lijepa vremena
Među stvarčicama koje me podsjećaju na moju mladost nalazi se i priloženi trouglasti znak (vidi sliku), koji smo dobili kao učesnici sleta BRATSTVA i JEDINSTVA (po holandskom SUŽIVOTA) u Sisku 1971-e godine. Interesantno, da su mi sjećanja na te susrete potpuno izblijedijela ali 93-e pri odlasku iz Banjaluke tu malu stvarčicu nisam bacio.  Zaboravio sam koliko često su se ti sletovi održavali ?

U svakom slučaju, omladina se družila, upoznavala, a poslije 90-tih  ?????

Pozdrav svima !

Sega

Labels:

Friday, September 08, 2017

Diž se Tito

Saima me zamolila da na blogu objavim video klip Emira Tucakovića koji ju je oduševio pa joj ja, evo, ispunjavam želju:


Thursday, September 07, 2017

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Posmatrac - Tebe, druže Tito, niko ne smije da dira!

Sega - Tebe, druže Tito, niko ne smije da dira!
Saima - Tebe, druže Tito, niko ne smije da dira!
Natasa - Tebe, druže Tito, niko ne smije da dira!
Cisti banjalucki anonymus - Tebe, druže Tito, niko ne smije da dira!
Enisa - Tebe, druže Tito, niko ne smije da dira!
Co - Tebe, druže Tito, niko ne smije da dira!
Saima - Tebe, druže Tito, niko ne smije da dira!

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Tuesday, September 05, 2017

Volimo kad dođete...

Slikano predzadnji dan odmora
... ali još više kad odete.Mi smo iz Sarajeva jako često dolazili u Banja Luku dok su sinovi bili u predškolskom periodu.

Nekad smo imali i slobodan petak pa bi vikendi bili produženi.

Ovo je četvrta Vicina generacija, naši sinovi
Svaki odlazak bi roditelji popratili riječima iz naslova. U nekim momentima znala sam biti i tužna misleći da je to vezano za emocije, koje možda nisu bile prejake.

Sad smo u situaciji da nama dolaze sinovi, snahe i tri unuka, koja su jedni drugima "od uha do uha" . A mi u dobrim staračkim godinama. Još smo u mogućnosti da dobro obavljamo sve potrebne poslove i nismo umorni. Naprotiv, volimo da ugađamo. Ja stalno izmišljam kulinarske ugođaje a Vice igre i zabave.

Ali strah koji je zaista rezultat svega proživljenog sa djecom dok su odrastala, i sjećanja koja su jaka na mnoge dogadjaje, donijela su i strah s kojim se teško boriti.

Vice i moj brat Sejo primpremaju
"veliki" bazen prije dolaska "brigada"
Bojim se svega. Da jedni druge ne povrijede, da ne padnu u trenutku nezgodno, ujedi pčela, razne bube (škorpije, zmije, zmijski češalj, ose...) i sve što seoski ambijent ima. I odatle izreka koju su sigurno svi roditelji koji nisu bili u svakodnevnom kontaktu sa svojom djecom i unucima, pa se na sve svakodnevne događaje i navikavali.

Sad smo još u Šibeniku, sami, polako se pripremama za povratak u Sarajevo.

U prilogu ću staviti nešto slika sa sretno završenog ovogodišnjeg boravka naših najdraži. Sad su u Holandiji i Gruziji, žive uobičajene živote svih naših koji su u drugim zemljama. Obaveze, obaveze, škole, obdaništa, vrtići i čekanje roditelja sa povratka kući, nakon završenog posla.

Pozdrav Saima

Ovo su slike tri generacije!
Vicin djed i baka sa stricem,
Vicin otac i majka,
Vice i ja.
Moji su samo roditelji.
Peta generacija Rakova, sve u 130 godina

Labels:

Sunday, September 03, 2017

Tebe, druže Tito, niko ne smije da dira!

Jutros mi se emailom javila gospođa Saida Bahtijarević-Bekić iz Švedske i zamolila da na blogu objavim njen članak objavljen na stranici "Saveza BiH udruženja u Švedskoj". Članak je aktuelan jer se u starom kraju, čini mi se, dovršava plan zatiranja velikog dijela naše historije i naših života. 

Zahvaljujem se na njenom javljanju uz nadu da će ih biti još.

Štokholm, mart 1976:
Olaf Palme, maršal Tito i kralj Karl XVI Gustaf

Već duže vremena sanjam teške snove! Trebalo bi biti suprotno, sada kada trebam da uživam u zasluženoj mirovini, nakon 40 godina aktivnog radnog staža (21-nu u Bosni i Hercegovini i 19 u Švedskoj), ali nije tako! Trebala bih, možda, da njegujem izbjeglički turizam, pa da odlazim u Tursku, Španiju, Grčku, Italiju, na Kanare, do Pariza, Tajlanda,  da "odlepršam" do sada nam blizu Njemačke, da "skoknem" do Hrvatske i grada mog studentskog života Zagreba, Crnogorskog primorja i Cetinja, Skoplja ili Ohridskog ili Prespanskog jezera u Makedoniji, do Drača u Albaniji, da odem na najbolji pohovani sir sa tartar sosom u Novi Sad na obalu Dunava i restoran "Bela lađa", da odem u Niš i ponovo vidim "Ćele kulu", da "trknem" do Slovenije i Ljubljane, Mozirja i najljepše alpske doline u Evropi, Logarske doline u blizini Celja, a zašto ne i do Beča, pa nekad nam je baš Beč bio prijestolnica, a svi moji preci studirali u Beču ( od mog djeda Edhem-age Bahtijarevića, amidže dr. Omera Bahtijarevića, osnivača Kirurške klinike u Sarajevu i predsjednika Muslimanskog dobrotvornog društva "Merhamet "davne 1930.godine), amidže Smaila Bahtijarevića, dugogodišnjeg direktora Tvornice duhana u Banja Luci itd.itd.

Tito na Butmiru, u Sarajevu

Ali ne! Na ove destinacije više ne letim i ne putujem! Ne zbog godina i zdravlja, koje me, hvala Bogu, još uvijek dobro služi, nego što sam to sve davno vidjela i doživjela u najboljem svjetlu, i u tuzemstvu i inozemstvu, zahvaljujući crvenom Titovom pasošu, koji nam je bez viza i zabrana otvarao sve državne granice i sve porte, kud god da smo kretali i putovali!
Uzaludno sam se nadala i strpljivo čekala da ovakav poklik, koji slijedi, napiše predsjednik Svjetskog saveza dijaspore, trenutačno smještenog u Turskoj, ali se niko iz tih redova nije oglasio, a on osobno je trenutačno vrlo "bizi", jer navodno, sa turskim "pamukdžijom" otvara jedan pogon za proizvodnju tekstila u Kalesiji! Zoran primjer ulaganja i stranih investicija u domovinu!

Notorna je činjenica da nas iz dijaspore baš niko i ništa skoro i ne pita, osim da uredno i redovno dostavljamo novac i omogućujemo održavanje socijalnog mira u tektonski razvaljenoj državi, u kojoj cvjeta nacionalizam svih boja i oblika, a sada taj isti uvijen u još opskurniji termin: fašizam!
A protiv fašizma, tog najvećeg posrnuća ljudskog roda u povijesti civilizacije, zajedno sa svojim partizanima i narodno-oslobodilačkom vojskom, borio se i izborio upravo on, maršal Tito, i osigurao nam život dostojan čovjeka skoro pola stoljeća "na našem brdovitom Balkanu", što je i u civiliziranoj Evropi zavidan period! 

Zato, tebe, druže Tito, niko ne smije da dira!

Neposredan povod za ovaj usamljeni poklik, i to još ženski, i to još iz dijaspore, nije zahtjev nekih posrnulih političara iz susjedne nam Hrvatske, da se ukine naziv "Trg maršala Tita" u Zagrebu ispred Narodnog kazališta, već takav isti prijedlog da se u glavnom gradu naše domovine Bosne i Hercegovine, ukine naziv glavnoj i najpoznatijoj sarajevskoj ulici i prometnici: Ulica maršala Tita.
Naziv "Titova" je duboko uklesan u našu memoriju sjećanja na najljepši i najsigurniji dio života, koji je danas na poseban način deziluzioniran i to saznanjem da ni naša djeca neće vidjeti Bosnu i Hercegovinu kakva je nekad bila, da "Ni Saraj´vo neće biti kao što je nekad bilo", jer bez "Titove" i Sarajlija u njemu sve ostalo je pusta laž i fatamorgana za sve koji još čeznu za domovinom!
Ulica maršala Tita u Sarajevu je dobila naziv poslije oslobođenja grada Sarajeva, kako su se tada zvale sve glavne ulice u glavnim gradovima saveznih republika. Nakon raspada bivše države samo je u Sarajevu ova ulica zadržala Titovo ime!
Ko je bio Tito zna cijeli svijet i danas, skoro 40 godina poslije Titove smrti, postoji Titova ulica u 6 italijanskih gradova. Tito ima ulicu u Sao Paolu i dvije ulice na Kipru, Trg maršala Tita u Moskvi, dvije ulice u Indiji, u Kairu, u Etiopiji, Gani, Angoli, Tunisu. a o njegovim svjetskim odlikovanjima ne treba ovdje ni govoriti!

Zato, ”tebe, druže Tito, niko ne smije da dira" je poruka neukim i loše priučenim junošama iz Sarajeva, čiji bi prijedlog trebao da zatalasa svu antifašističku javnost diljem regiona, jer, da parafraziram pjesnika:

"K´o ne sluša pjesmu, slušaće oluju!"

Jugonostalgija

Saida Bahtijarević-Bekić

UMJESTO KOMENTARA - ENISA