SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, March 30, 2011

Peticija

Postovani Prijatelji,

Zelimo da vas upoznamo o trenutnom stanju akcije o usvajanju senatorske rezolucije da se 11. Juli, 2011. u drzavi Washington proglasi kao dan sjecanja na zrtve 1992-1995. bosanskog genocida (to se na engleskom pise kao Bosnian Genocide Remembrance Day in Washington State).

Do sada imamo finalnu verziju rezolucije i nakon sastanka sa drzavnom senatoricom Maralyn Chase (Shoreline District) ona je pristala da bude sponzor rezolucije i da je predstavi u drzavnom senatu na glasanje. Senatorica Chase je inace velika prijateljica bosanskog naroda u drzavi Washington i nama je cast to sto je ona pristala da predlaze nasu rezoluciju.

Vazno je da mi kao zajednica pokazemo senatorici Chase i drugim senatorima da postoji veliki interes i podrska za ovu rezoluciju. U tom smislu pokrenuta je PETICIJA sa ciljem da se skupi sto vise potpisa kojim bi se senatorica koristila kao argumentom za usvajanje ove rezolucje.

PETICIJU MOZETE PRONACI NA LINKU:

http://www.petitiononline.com/11071995/petition.html

Na datom linku potrebno je da unesete svoje ime (name), e-mail adresu (e-mail address), i grad u kojem zivite (city). Ako hocete mozete napisati komentar u kojem kratko kazete sta ova rezolucija vama znaci.

Pozivamo sve zainteresovane da se sljedecih 7 dana ukljuce u prikupljanju sto veceg broja potpisa za peticiju i na taj nacin pomognemo senatorici Chase u realizaciji ovog vaznog projekta.

Molimo vas da odmah POTPISETE nasu PETICIJU i da ovaj e-mail (sa linkom za peticiju) posaljete (forvardujete) vasoj rodbini i vasim prijateljima preko e-maila. Zamolili bismo sviju

da posalju ovaj e-mail najmanje 5-oro drugih ljudi tako da se znanje o ovoj peticiji siri i vise potpisa skupi.

Uz vasu pomoc bosanske zrtve genocida nikad nece biti zaboravljene. Hvala vam na pomoci!

Mirza V.

Clan UO Kongresa Bosnjaka Sjeverne Amerike u Drzavi Washington (KBSA-WA)

Tuesday, March 29, 2011

Kardinal

Dubravka je svoj sinocnji komentar zeljela da uljepsa slikom kardinala ali nazalost linkovi ne rade u komentarima pa me je zamolila da sliku objavim na blogu kako bi ostali posjetioci mogli vidjeti cime je to ona odusevljena.

Kod nas u Pensilvaniji kardinali se mogu vidjeti na svakom koraku a nekoliko parova se 'nastanilo' u nasem backyard-u tako da ih vidjam svaki dan. Cesto prisustvujemo borbi muzjaka oko zenke kada dodje vrijeme za 'neke stvari' o kojima necemo ovom prilikom. Muzjak je daleko ljepsi od zenke i veoma je uocljiv zbog svoje jarko crvene boje. Gnijezda svijaju na okolnom drvecu, nekada prilicno blizu zemlje. Jedne godine se gnijezdo naslo bukvalno iznad nasih glava,  u granama jasmina, u cosku backyard-a, na mjestu gdje ispijamo popodnevne kave. Bilo je interesantno posmatrati ih onako preplasene, na granama iznad nasih glava, ne zeleci da se udalje od gnijezda u kojem se nalazio 'podmladak'.

Kada sam se vec 'raspisao' o pticama, da spomenem jos jednu vrstu koja je meni posebno draga. Iako ih vidjam sve ove godine, nikada se nisam potrudio da saznam o kojoj se vrsti radi. Danas pretrazih Internet i prvi link me odvede na stranicu sa nekoliko lijepih slika ptice zvane junco. Ove lijepa, simpaticna stvorenja vec trecu godinu svijaju gnijezdo u lezaljki koju tokom zime cuvamo okacenu na zid ispod nastresnice sa zadnje strane kuce. U proljece, cim malo otopli, vrijedni par se razradi i vrlo brzo svije gnijezdo u lezaljki koju zbog toga ne mozemo koristiti sve dok se mladi ne izlegu i dovoljno odrastu kako bi se mogli uputiti u svijet izvan nastresnice. Da li se radi o istom paru ili se ptice mijenjaju, ne znam, ali znam da se nakon izvjesnog vremena dovoljno ohrabre da svoje dnevne obaveze obavljaju uprkos nasoj prisutnosti. Posebno je to vidljivo u danima kada se izlegu mladi koje treba hraniti. Tih dana oba roditelja naprave bezbroj 'polijetanja' i 'slijetanja' iznad nasih glava kako mladi ne bi bili gladni.

I sto je posebno interesantno, svo vrijeme koristenja ovog neobicnog stana (u koje su se uselili bez predhodnog odobrenja vlasnika!), ove male ptice ne prave nikakvog smeca. Kada mladi dovoljno porastu da mogu letjeti, roditelji ih pazljivo izvedu u veliki svijet i vise se u gnijezdo ne vracaju. Nama jedino preostaje da gnijezdo izbacimo i lezaljka je odmah spremna za upotrebu. Nikakvo posebno pranje ni cisnjenje nije potrebno. Cesto pomislim kako bi od ovih malih stvorenja mnogi mogli nauciti mnogo toga: ako nista drugo a onda bar ono da iza sebe ne ostavljaju smece. 

O pticama u mom backyard-u bih mogao napraviti cijelu pricu ali ni u cemu ne treba pretjeravati. Dovoljno je reci da smo imali srece da nas ovdje u novom kraju, u danima kada se vrijeme proljepsa, temperature porastu i kada svo slobodno vrijeme provodimo na vani, pjesma ptica prati cijeli dan: od prve jutarnje kave pa do kasnog popodneva. O tome prije dvadesetak godina nisam mogao ni u snu sanjati.

Gnijezdo

Da neko ne bi pomislio da stvari izmisljam (ovde u Americi vazi pravilo da za sve sto napises moras imati dokaze jer ti se caskom nakaci tuzba), evo snimka 'nezakonitog useljenja' o kojem sam pisao u prilogu o kardinalima. Moji privremeni stanari su se smjestili odmah do zvucnika, da li namjerno, ne znam. Kako muzika subotom i nedeljom svirucka cijeli dan, predpostavljam da im prija, jer ne bi se odlucili za ovaj 'stan'.

Monday, March 21, 2011

Proljece



Jučer je kalendarski počelo proljeće,ali ja ga još neosjećam. Ne osjećam ga u smislu "proljeće je a u meni nemir od sreće bi zagrlio svemir".

Iako su se stidljivo pojavili prvi vjesnici proljeća: visibabe, ljubićice, mace, šafrani i sl, na drveću i grmovima tek izbijaju prvi listići i pupoljci.
Još je vrlo hladno jer puše sjeverac i nemam želju da šetam. Izlazim iz kuće samo kad moram u kupovinu. Zubato Sunce ne mami me u prirodu.

Ne osjećam polet i radost. Zlobnici će reći da je to znak starenja, ali ja mislim kad malo ugrije, da će krv malo brže poteći žilama, i ja ću šetati Maksimirom i uživati kao prije.

Proljetni pozdrav uz malo slićica cvijeća!

Niskana

Sunday, March 20, 2011

"Svi ćete vi morati ići odavde"


Godina 91. ‘Demokratske promjene’ na prostoru bivse Jugoslavije ‘zanju plodove’: komuniste su na vlasti zamijenile ‘demokratske partije”, stvaraju se nove drzave. Slovenija se prva osamostalila i za to platila cijenu od 10-tak dana rata. Bivsa JNA se brzo povukla, ostavljajuci Slovence na miru. Nije im bila interesantna jer se nije uklapala u planove onih koji su tih dana vukli poteze oslanjajuci se na jednu od najjacih vojnih sila Evrope.

U Hrvatskoj drugacija slika. Rat izmedju hrvatskih oruzanih postrojbi s jedne strane, i pobunjenih Srba i JNA, s druge, ne jenjava. Banjaluka, smjestena na pogodnom strateskom polozaju, jak vojni garnizon, je postala centar u kojem se skupljaju razne vojske: stizu dobrovoljci iz drugih dijelova zemlje (vecinom Srbije i Crne Gore), cetnici otvoreno setaju gradom, organiziraju se jedinice od lokalnog stanovnista i salju u susjednu, tada vec nezavisnu drzavu, zajedno sa regularnim i paramilitarnim jedinicama. U gradu su svakodnevne mobilizacije normalna stvar. Rata u gradu nema ali se njegova blizina osjeca na svakom koraku. Mobiliziraju se svi, bez razlike na naciju i vjeru i salju preko Save.

Oni koji su bili protiv rata se osjecaju nesigurno, bez prava da svoje misljenje iskazu, jer svako protivljenje povlaci mogucu odgovornost za izdaju, pa prema tome i odgovarajuce kazne. Dok su bivsim ‘komunistima’ (jedne nacije) usta puna Jugoslavije, sto iskazuju grlato, pred svima, da svi vide i osjete njihovo ‘rodoljublje’, ostalo stanovnistvo, uglavnom nesrbi, se vecinom okuplja u krugu familije, sto zbog osjecaja vece sigurnosti, sto zbog cinjenice da su mnogi ostali bez posla kao posljedica politike koju sprovodi novoizabrana vlast. Tako se i moji svakodnevno okupljaju u nasem (bivsem) dvoristu na Predgradju, na obaveznoj kavi, te da podijele ono malo hrane sto je jos ostalo.

Milenko N, vojno lice (vodnik), rodom iz nekog sela iz juzne Srbije (takvih je bilo vecina u bivsoj JNA, koja je bila utociste mnogih Srba iz manje razvijenih krajeva Srbije za koje je armija bila najlaksi put do pristojnog zivota), je postao dio nase sire familije kada je ozenio jednu nasu rodjaku. Bio je cest gost u nasoj kuci pa je tako bilo i tih dana, kada je rat u Hrvatskoj vec uveliko trajao a u Bosni se samo naslucivao. Rat u Hrvatskoj, situacija u Bosni, sta nas ceka u buducnosti, su bile teme mnogobrojnih diskusija, sto je razumljivo za to vrijeme. Svi smo se naivno nadali da se nece desiti najgore, da ce Bosna ostati postedjena rata jer su u njoj u miru godinama zivjeli pripadnici mnogih nacija i vjeroispovijesti, jedni s drugima, dijelece i dobro i zlo. Vjerovali smo u komsije, prijatelja, radne i skolske kolege i cinilo nam se da su oni koji su zadojeni nacionalizmom u manjini i da nemaju nikave sanse da ostvare svoje ciljeve. Ali stvarnost je bila drugacija.

Sjecam se jedne diskusije iz tih dana, uz kavu, na kojoj smo se svi okupljali, redovito, iako je para bilo sve manje i teze se do nje dolazilo. U zaru diskusije o situaciji u Hrvatskoj Milenko u jednom momentu rece: “svi cete vi morati ici odavde”. Iznenadi nas ova njegova izjava, vjerujuci da je ona samo njegovo misljenje, izrecena u zaru diskusije, ne shvatajuci tezinu njegovih rijeci, zanemarujuci cinjenicu da je izgovara osoba kojoj su dostupne informacije iz nekih drugih, nama nedostupnih izvora. Naravno da se sa njegovom ‘procjenom buducnosti’ nismo slozili, vjerujuci da ce razum ipak prevladati. Banjaluka je bila relativno velik grad kojim smo se svi ponosili, koji je prema nasem misljenju bio vise ‘prozapadno’ orijentiran, sto je u to doba znacilo, napredniji, liberarniji, otvoreniji, koji se po mentalitetu svojih stanovnika nije najbolje uklapao u sliku Bosne.

Prodje od tih predratnih dana evo vec 20 godina. (Vodnik) Milenko je bio u pravu. Od moje mnogobrojne familije samo je najstariji brat ostao u gradu: svi ostali su morali otici kako bi sacuvali zivu glavu. Vecina mojih prijatelja vise ne zivi u Banjaluci. U svakom vecem gradu u USA srecem staru raju koja je srecu morala potraziti preko velike bare. Slicno je i sa vecinom drzava Evrope. Kud god maknem, imam nekog poznatog. U Banjaluci, najmanje.

U Banjaluci se ovih dana ponovo vodi rat. Propagandni. Vlast u Banjaluci ovih dana nalazi sve vise novih i novih dokaza o zlocinima drugih. Stravicnih. Prema pisanju ‘nezavisnih medija’ ono sto se dogadjalo u Srebrenici, Koricanskim stijenama, Sarajevu, Keratermu, Omarskoj je maciji kasalj prema zlocinima o kojima oni pisu. Ponekad pomislim da bi bilo bolje da nisam kliknuo na link koji me odvede na te stranice. Medjutim, tesko odolijevam: kursor nekako sam ide tamo, kao da ga nekakav magnet privlaci. I onda je kasno.

Citajuci ova’ otkrica’ pitam se kako i zasto svo ovo vrijeme nisu bili nepoznati siroj javnosti. Ko ih je skrivao? Ko je branio da se o njima ranije prica? Da li je to reformista iz Laktasa, jer nije htio da dolijeva ulje na vatru? Puno je tu pitanja a odgovor je samo jedan: sada, nakon toliko godina od planiranog zla ucinjenog nevinima u Bosni (desetine hiljada pobijenih i stotine hiljada protjeranih) pokusava se za to naci opravdanje. I izjednaciti krivica.

Mozda bih u sva ova pisanja ovih dana mogao i povjerovati da nisam bio svjedok tih vremena. I da mi u glavi jos uvijek ne odzvanja ta jedna recenica izgovorena u zaru diskusije tamo pocetkom devedesetih: “ Svi cete vi morato otici odavde”. Recenica, izrecena od strane jednog beznacajnog ‘sarafcica’ tada mocne armije. Recenica, koja govori vise od svih silnih analiza kako je i zasto Banjaluka dozivjela sudbinu koju sada nastoji sakriti. Jer Milenko je govorio ono sto mu je bilo receno od njegovih predpostavljenih. Onih, koji su za tu odluku saznali opet od njihovih predpostavljenih. I tako sve do vrha. I tu ne treba dodatnih objasnjenja.

Za razliku od nekih koje smo poznavali i koji su takodjer znali sta nam se sprema, a koji se danas prave naivni, izigravajuci postenje, te tako i dalje pokazujuci o kakvom se sljamu radi, Milenko je ispao posteniji. Kada je trebao birati da li da ostane u Bosni i nastavi zapoceti posao ili da se vrati u Srbiju onih dana kada je armija zvanicno 'napustala' Bosnu, odlucio se za ovo drugo. Od rata nije imao nikakve koristi i koliko mi je poznato, jedva sastavlja kraj sa krajem.

Labels:

Saturday, March 19, 2011

Petar Lukovic - borac za istinu


Dajmo podrsku covjeku koji se bori da se istina o nama ne zaboravi.

Ko ne voli Nemanju, ide na sluzbeni put s ocem

Friday, March 18, 2011

Tornjak

Bejah u(z) BLjUZ-gi.
Opet su na mene lajale kuje iza kicastih portala.
Sve je manje, sa pedigreom....
...i sto je rasno,
Beogradski Terijer, Serbian Terrier, Rupar, Srbijanski Rupar, Srpski Terijer, Belgrado Rupar...
Na mene je zalajala kuja, Bosanski tornjak.
Da izbjegnem neprijatnosti od konfederalnih kasabalija, bez obzira sto sam ubjedjen da je kuja zalajala od dragosti prepoznavsi zemljaka po rodjenju, da budem u trendu zapjevah,
„...idem sorom laje kuja name
bjez´kujo sta te briga zame...“
Mahanjem repom mi dade znak da je skontala da se ne radi o falsifikatu...
Nisam ni prenocio. Lagao bih, da bi se osjecao prijatno.
Drago mi je bilo sto kuja nije na lancu. Neda Tornjak na sebe. Bosanski tornjak. Bitno je ostati svoj...
U sebe nisam sumnjao. Lagano sam dodavao gas Almeri i prodjoh kraj kuce „guzate Rade“. One moje Rade iz stiha,
„...hoce Rada da spojimo stada“,
kada „sramotnjak“ odskoci...kolje ti ne jebem!
„Dize mi“ se u Entitetu PC. Konfederaciji...
Prvi znaci, slobode, dizanja. Napreduje se...
Culi su se i prvi horozi....cudno... u urbanom dijelu nazvanim Kocicev venac. Sredinom Glavne ulice su kloparala konjska kola. Naheren, vjerovatno pijan, pripadnik „naroda sa neba“ nebeski je galamio na kobilu-alata, cujem kori,
-...levo Ranka, jebo li te Arhandzeo...hoces u Tursku travu.
...da ne ogrijesim dusu kola su upaljenim fenjerom, a shodno Zakonima PC, koletala u okvirima saobracajnih propisa.
Raskrsce je prazno. Prbudis li se uz horoza otkrit ces nepripadnost domicilu.
A proslo je vrijeme kada su uvisceni vukovi, orlovi, skorpioni, tigrovi, jalovi uz hasku jalovusu molecivo gledali cundaru i pjevali, diz´te se, dizte...
Uz „...diz´te se, diz´te,.. se dizalo. Ako se danas dignu .... bila bi to prava „seljacka buna“, samo ne smiju...robovi konfederalni.... U Bolnoga Dojcina prodjoh kraj kombija iz kojeg je kuljao crni dim zauljenog motora. Na zadnjoj sajbi je svetosavskom cirilicom nakiceno „Nezavisne nov...“. jedan od urednika je izbacivao pakete. Zainteresovan za nove nezavisne vijesti stadoh... Na naslovnoj strani krupno, vjesto lobiranje izobilja i premoci ekonomije PC Konfederacije, vidim, pise,
-...nema vise „kopanja“.
A sutra je Skolska Slava. Jedinstven slucaj reigioznog manipulisanja sa rodjenom djecom.
Na zidu Orhideje nalijepljeni posteri iz egzila,
„Banjaluka u srcu, slana voda u venama...“
Uz tugu trazim CD.... Bolje je ici na provjerenu numeru.
Dok se u dolbiju od Mujage iz Podzvizda cula,
„lijezi mala tucu mitraljezi
ja cu nate neboj se granate...“ iza meine je ostajao zadnji plot Srpske Novoselije i Konfederalna kasaba jos uvjek u dubokom pastoralnom snu... Sutra ce Srbski Big kukati da je zornjak sve rjedji, djece sve manje, a Glas Srbski u Krleusi traziti nacionalnog izdajnika...
Ja, hajvana. Ko nebi... na Krleusu. Ovi pali po Kosovki djevojki...
Karlas i Krleusa....nista cudno. Pametne atraktivne, lijepe...a nisu ce-ce...
I pocinjem:
...voli me, ne voli... voli, ne voli... voli, ne voli... voli, ne voli...
...Karlas, Krleusa... ...Karlas, Krleusa... ...Karlas, Krleusa... ...Karlas, Krleusa...Karlas!
-Ugledao sam svjetla „Manduke“. Ubrzo sam iz Konfederacije presao u Federaciju. U Konfederaciji su jos uvijek spavali, DjeneraLee i IntegraLee. Bijeli konfederalni robovi hitali su na Laktaska polja pelcovanih paprika...

Grof

Labels:

Thursday, March 17, 2011

Zlatko, Emina i gospodin Jovo Divjak

Dragi Co, žao mi je što nisi prenjeo moju preporuku da se pročita iz e-novina dobar članak o generalu Jovi Divjaku onaj dan kad je uhapšen. Bilo je jako puno dobrih članaka, pa ja nisam želila ništa "izmišljati". Zamolila sam Saimu da ona kao "sarajka" koja puno zna o Jovanu Divjaku, a i susrela se s njim na Radmilinoj promociji napiše prilog. I eto priloga. Ja se nadovezujem:

Za ovog heroja čula sam pocetkom rata. Bila sam sretna da postoje i takvi ljudi koji su znali odabrati "pravu"stranu i stati u odbranu svoga grada. Nakon dugo vremena ponovo sam ga ugledala na Facebooku. Naime, ja u Sarajevu imam rođake. Sin moga dajđe Zlatko Huskić postao mi je prijatelj i često se javljao. Njegova jedaenaestogodišnja kcer Emina je talentirana pijanistica koja na gotovo svim takmicenjima osvaja prva mjesta. Na njenim slikam prepoznala sam poznato lice generala Jovana Divjaka. Tako sam saznala da je on osnivac i izvršni direktor udruženja "Obrazovanje gradi BiH" o kojem piše Saima. Tako su krajem prošle godine mladi umjetnici imali turneju u Italiji. Na ovoj turneji bio je i gospodin Divjak a i moji rođaci. Ukrala sam sa facebook-a jednu sliku: moj bratić Zlatko(rođen u Banjaluci) je sa desne strane Jovana Dijaka a kcer Emina je ona lijepa djevojčica ispred gospodina Dijaka. Od srca želim da se što prije vrati u svoje Sarajevo a Emini puno uspjeha.

Pozdrav Niskana

Tuesday, March 15, 2011

Gospodin Jovo

Dragi blogeri

Dugo me nije bilo. Oni koji ne vole citati moje tekstove su uzivali a oni koji vole mozda ce se obradovati.

Frane je bio ovde 20 dana i prebacivao stvari sa starog na novi kompjuter i radio svoje tekuce poslove - "daljinski" .

Poslije sam otisla u Sibenik na jedan pir (iliti svadbu). Dosla sam u nedelju potpuno "skinuta" sa kompjutera. Zakljucila sam da je i to jedna vrsta ovisnosti. Donjela sam odluku da od sada postojim samo na Outlook Exspresu (jer sve lijepo sto se pojavi na internetu dobijem od dragih prijatelja) i Milanovom blogu. To najvise volim i radicu samo ono sto volim. Zaboravit cu kucni odgoj da moram biti fina i uljudna sa svakim.

U Sibeniku sam samo kod komsinice otvarala Sarajevo.x.com da bi mogla saznati sve sto se desava najdrazem Sarajliji kod postenog svijeta -_GOSPODINU JOVI DIVJAKU. Bila sam ponosna sto me Sarajevo nije razocaralo, a narocito Sarajke. Njihova izjava da ce im najljepsi poklon za 8. Mart biti pustanje gospodina Jove na slobodu i ostvarila se.

Drago mi je da Milan pise i dalje o osobama o kojima licno zna sve, u principu o svakom se sve zna, (a cesto samo o sebi misle dobro oni najlosiji), tog se pravila i ja drzim.

Tacno je da je retorika u Bosni slicna 90-tim. To me sokiralo i u Hrvatskoj. Toliko ruznih prica o Srbima nisam cula ni 90-tih, kao sada nakon hapsenja Purde. Nikad nisam vjerovala u neke zavjere a sada vjerujem. Kao da sva ova hapsenja pa pustanja zele tom narodu da nametnu "ludacku kosulju" i da se cjeli svijet okrene protiv njih, a vlasti svih ostalih republika u tome pomazu. Nedavno sam vidjela M. Beckovica na TV Srbije i komentar o svojoj knjizi "Ceracemo se, jos cemo se cerati" (tako nekako). Ako se toga drzi neobrazovan svijet-zalosna im majka.

Ovo je mali predgovor mog clanka o gospodinu Jovi.

Jednom za sva vremena ljudi bi morali da shvate DA SU ODBRANU SARAJEVA IZVRSILI OBICNI GRADJANI SARAJEVA. Njima su se pridruzili oficiri bivse JNA gosp. Jovo Divjak, gosp. Stjepan Siber i gosp. Sefer Halilovic. Nije bilo nikakve organizovane vojske o kojoj se ista znalo. Samo nenaoruzani, neobuceni gradjani svih nacija, dobi i spola i ova trojica bivsi oficira sa velikim brojem jos onih koji su napustili bivsu JNA svih nacija i cinova. Casni, skolovani i vjerni Bosni i Hercegovini, nisu ucinili ni jedan ruzan gest da bi ih se gradjani stidjeli. Prozvali se teritorijalna odbrana, a svi mi gradjani i oni, popularno nazvani "teritorijalci". Branili smo samo SVOJ teritorij, a sad znamo da nismo, bili bi pobijeni i rasuti po cjelom svijetu. Srbi su sami odlazili, a s njima i obavijesteni Hrvati i Bosnjaci, organizovano, besplatno, vojnim avionima do Beograda. Trebali su se vratiti za desetak dana sa "oslobodjenim" stanovima, radnim mjestima, uostalom sa istim scenarijem kao u Banjaluci koji i danas postoji i ne mijenja se bitno. U slucaju Dobrovoljacke cijeli svijet je vidio koliko je gosp. Jovan vikao "NE PUCAJTE". Znao je s kim ima posla, slusao je o pripremama klanja, sa Pala, seseljovce sa pjesmama "Ao Slobo salji nam salate bit ce mesa klacemo Hrvate!". Svi tadasnji drzavnici su imali svoje "paravojske" koje su imale zadatak da potpale prvi fitilj a onda sve lako gori. Tako se nikad nije saznalo tko je ispalio prvi metak, na koji se cekalo da se nadje razlog i izvrsi paljba iz svih orudja na Sarajevo. A onda je cijeli svijet vidio sta je sve dozivjelo opkoljeno Sarajevo i od koga.

U nasem blentitetu pravi branioci su nestali, a poceli su dolaziti novi generali sa Kuranom (nazalost samo u ruci, a ne u glavi), srpsku i hrvatsku vojsku i generale svetili svetom vodicom (samo tijela) a cini mi se da duse nisu ni imali.
Slika Mladica koji ljubi ruke popovima (a odgajan u JNA) i danas je mozda zasticen od istih cuvara.

Da nije uhapsen (drago mi je sto se to desilo u Becu, gospodskom gradu) kako i pripada gosp. Jovi, malo ko bi ikad saznao o kakvom se covjeku radi.

Rodjeni Beogradjanin, nacitan, obrazovan, govori strane jezike i nije mogao drukcije odluciti o svojoj sudbini nego onako kako je odlucio. Vjerujem Sergeju Trifunovicu da nije znao ko je na majici jer u Srbiji se mozda o Njemu govorilo samo u otrovnoj, stampi za koju vjerujem da je Sergej ne cita.

Najbolje o Jovi govori njegovo spontano, pitanje "Je li to papa". Mislio je sigurno na VOJTILU (meni jedina draga licnost iz tog podrucja). Likom i plemenitoscu podsjeca na njega (moje licno vidjenje).

Poslije rata Gosp. Jovo vodi najplemenitiju organizaciju "Obrazovanje gradi BIH". Koliko djece je dobilo stipendije svih nacija i narodnosti, koliko talentovanih pisaca, i svih vrsta umjetnosti, podrsku i pomoc. Odrekao se generalskog cina koji mu dodjelise ovi jos uvijek na vlasti i polozaju politicari i oficiri. (Definitivno EGO-manijaci). Sad se najbolje vidi poslije zadnjih izbora.
Sarajevo je sretno sto ga ima zbog te organizacije. Banja Luka tako nesto nema, jer joj nije stalo ni do Bosne ni do obrazovanja njenih zitelja.

U prilogu vam saljem sliku na koju sam ponosna sto sam imala priliku da je posjedujem. Svake godine se na kraju priredi mala svecanost u kojoj se podnese izvjestaj i utrosak svake marke u ovoj organizaciji. Skupe se melezi i to mi bude jedan od najljepsi dana u godini. Najveci broj nas zena svaki susret s ovim velikim dzenttlimenom obiljeze poljubcem, pa mu tako i ja saljem ovim putem jedan veliki.

Pozdrav Saima

Sunday, March 13, 2011

Ljiljana Labović - oličenje poštenja

Ne znam kako se vi osjecate ovih dana ali ja sam duboko razocaran razvojem dogadjaja u starom kraju. Dogadjaji se smjenjuju velikom brzinom, ne moze covjek da se snadje. Od kada poceh pratiti vijesti na BN kanalu ucini mi se kao da sam se vratio u rane devedesete, jer izmedju vijesti danas i onih tada gotovo da nema nikakve razlike. Priloga o proteklom ratu je sve vise a tonovi su sve ostriji. Mile ‘reformista’ u svojim istupima vec odavno premasuje onog kojem se danas sudi u Hagu a u tome mu pomazu i oni kojima se okruzio. Razlozi su jasni: tenzije se moraju podizati jer je ekonomska situacija sve gora pa stadu treba zamazati oci na sve moguce nacine. Sa ono malo onih koji su progledali, obracunava se na razne nacine (etiketiranjem, ‘informativnim razgovorima’, zastrasivanjem).

Ekonomska kriza, korupcija i kriminal su samo jedan od razloga podizanja tenzija. Zataskivanje zlocina pocinjenih tokom ovog zadnjeg rata su drugi razlog pa se zato koriste sve moguce metode da se istorija prekroji i da se stvari izokrenu. Svakim danom se otkrivaju novi ‘zlocini’ onih koji su se branili ili koji su bespomocno cekali svoju sudbinu, od kojih neki spadaju u sfere naucne fantastike (mozete zamisliti kako su opremljeni i strucni morali biti oni koji su jos tamo 92. organizirali i sprovodili ‘trgovinu’ ljudskim organima’ u okolini Bosanskog Novog, te iste godine kada smo mi u Banjaluci jos uvijek vjerovali da rata u Bosni nece biti). Kako vrijeme prolazi, strana koja je zapocela rat i koja je pocinila nebrojene zlocine postaje sve glasnija pa i ja sam koji sam prozivio to vrijeme pocinjem sumnjati u svoja sjecanja. Pitam se koliko su tek zbunjeni oni koji tek sada po prvi puta saznaju u ratu u Bosni i onome sto se tamo desavalo.

Na mene je zadnjih dvadesetak dana poseban dojam ostavila vijest o hapsenju generala bivse Jugoslavenske armije Jove Divjaka u Becu te sve vise gubim nadu da ce jednog dana u toj Bosni dobro pobijediti i da ce sile zla konacno dozivjeti poraz. Situacija u i oko Bosne (a i sire) bi trebala da zabrine sve postene osobe, da ih potakne na razmisljanja sta ih ceka u buducnosti, te da ih ujedini u brobi protiv zla, lazi, licemjerna, lopovluka, i svega onoga sto onemogucava normalan svijet da zivi bez straha za svoju sudbinu i sudbinu svojih najmilijih. Osnovno oruzje u toj borbi je istina i razotkrivanje onih koji tu istinu sada izokrecu koristeci medije koji su im na raspolaganju.

Sarajevo je godinama ubijano sa okolnih brda a sada, petnaestak godina nakon toga hapse one koji su se borili protiv tog zla. Istina se sve vise i vise iskrivljuje i desava se upravo ono sto sam vec nekoliko puta spominjao: zrtve ce postati krivci, i njima ce biti sudjeno. To se upravo desava jednom od onih koji se borio protiv zla, samo je pitanje ko je slijedeci. Evo spreman sam da se kladim da cemo i mi koji smo iz naseg grada protjerani od strane onih koji su isplanirali svo zlo, uskoro doci na optuzenicku klupu. Razlog ce biti, nase protivljenje da sve to zaboravimo i nase insistiranje da se dogadjaji nazovu pravim imenom. A dokaze o ovome o cemu govorim nalazim na sve strane. O jednom evo pisem danas jer ne mogu da precutim kada se suocim sa licemjerstvom i ljudskom pokvarenoscu kao sto je to u ovom slucaju.

U iskrivljanju istine o Bosni u nasem gradu se vec duze vremena ukljucila novina koja se bezobrazno naziva nezavisnom. Koliko se tu radi o nezavisnosti mogao se uvjeriti svako ko prati ko, kako, i o cemu u ovim novinama pise. Svakim danom u tim tkz “Nezavisnim novinama” se mogu naci clanci koji na razne nacine iznose insinuacije, poluistine i lazi o Bosni, ratu, i onima koji su bili njegova zrtva, pravdajuci pocinjene zlocine na razne nacine, od kojih su neki, kao sto vec rekoh, vise u sferi naucne fantastike. Bilo bi smijesno da nije zalosno, da ova novina kao izvor nekih od svojih informacija nalazi u jednoj drugoj novini, “Srpskom Glasu”, vlasnistvu jedne te iste osobe. To vam je kao kada bih ja na ovom blogu kao izvor citirao nesto sto sam napisao na facebook-u. Medjutim, ocigledno je da je izabran ovakav pristup jer je u toj sredini efikasan i donosi rezultate. Broj onih koji svoje ‘istine’ crpe iz ovih medija se na taj nacin siri, a to je glavni cilj: ispiranje mozga sto veceg broja onih koji nemaju vlastito sjecanje vec ga traze tamo gdje im se kaze.

Da bi valjda postale jos ‘nezavisnije’, navedene novine su ‘skinule sa platnog spiska’ suradnike koji se nisu uklapali u njenu definiciju ‘nezavisnosti’ pa su za sirenje ‘istine’ angazirani neki novi, koji pisu stilom pogodnijem za one koji ih financiraju a i za vecinu onih koji ih citaju. Jedan od tih novih suradnika o kojem danas pisem, upravo zadovoljava sve kriterije nezavisnosti: direktor je javnog preduzeca koje se financira iz budzeta blentiteta i uz dobru placu koju prima na grbaci onih koji jedva prezivljavaju, jos honorarno zaradjuje pisuci za ovo vrlo nezavisno glasilo. Ako bih ovaj potez vlasnika novina i zanemario (hajde da mu damo za pravo da bira koga ce da angazira), nikako ne mogu preci preko cinjenice da se kao suradnici sada javljaju osobe koje su od pocetka devedesetih bile aktivno ukljucene u zlo koje se desilo u Banjaluci i koje nemaju ama bas nikakvog prava (a najmanje moralnog) da sada sire tu svoju ‘istinu’.

Na ovaj prilog me je, kazem, potakla sudbina Jove Divjaka na jednoj strani, i sudbina Ljiljane Labovic, direktorice muzeja suvremene umjetnosti manjeg blentiteta, na drugoj. Danas se Ljiljana, koja je svoj obraz izgubila prilicno davno (tamo negdje pocetkom devedesetih), javlja u ovim ‘nezavisnim’ novinama kritizirajuci druge za lopovluke kao da je ona ta koja ima prava da se javlja kao neko ko sa lopovlukom nema ama bas nikakve veze. Ljiljana ne samo da uzima sebi za pravo da kritizira druge koji se ovih dana bave svime i svacim da steknu materijalnu korist za sebe i svoje, vec se usudjuje da kritizira one koji pisu o ljudima i dogadjajima devedesetih, zaboravljajuci da ima onih koji uloge nekih (pa tako i njenu) za vrijeme ovog zadnjeg rata nisu zaboravili.

Da ne bi ispalo da pisem napamet, evo jednog isjecka iz jednog od Ljiljaninih clanaka:

Danas je normalno da ljudi fantomi, pod maskama, bez lica, bez očiju, pod pseudonimima, ljudi hijene, po raznoraznim portalima i fejkbucima analiziraju, seciraju, obznanjuju, pljuju i raščerečuju ljude sa imenima i prezimenima. Rugaju se neistomišljenicima, kao da oni mišljenje imaju. I sve to, onako mučki zakamuflirani, kukavički obespoljeni, mali, mali kao gnjide u svemiru.

Da nas ima, pa da kažemo tim kretenima pod maskama, izađite na svjetlo, pokažite svoja gubava lica, da se vidimo, da se odmjerimo. Pa da im, džentlmenski bacimo u lice svilenu rukavicu, da na dvoboj izađemo. Tako se to nekad radilo. I pod svijećama se vidjelo
!”

Eto tako pise direktorica muzeja (cije je preimenovanje u Muzej savremene umjetnosti “manjeg blentiteta” po njenim rijecima najvazniji trenutak u njegovoj historiji), ‘uvrijedjena’ na one koji ne daju da se neke stvari zaborave. Ona, koja je svoju karijeru zapocela na muci drugih, koja se od prvog dana stavila na stranu onog koji danas u Hagu takodjer izvrce istinu (i za nega su za desetine hiljada pobijenih krivi oni drugi a ne njegovi koje je naoruzavao jos dok smo mi vjerovali da rata nece biti), ona koja i dan danas zivi na racun drugih koje svojim pricama nastoji drzati u mraku da ne vide sta se oko njih dogadja. Zanimljivo je kako neki ljudi brzo zaborave sta su radili u ne tako davnoj proslosti pa sada napadaju druge kada ih podsjete na to. Bilo bi interesantno da nam Ljiljana objasni njeno dzentlmensko bacanje u lice svilene rukavice, kako je to ona to radila tamo pocetkom devedesetih. Kako je to i sta radila pocetkom devedesetih, kada je i kako dosla do polozaja koje evo drzi svo ovo vrijeme, kako je pomogla svojoj blizoj i daljoj rodbini nepodobnog porijekla da se “dobrovoljno iseli” iz rodnog grada, pa mozda i sta sada cini da im pomogne da se vrate na svoja ognjista. Zaboravlja Ljiljana sada sve to ali napada one koji se toga sjecaju.

Kritizira Ljiljana i neke druge pojave i osobe, istina iz svog blizeg okruzenja ne navodeci imena, jer je valjda to tako primjereno u tom novom miljeu kojeg se ‘anonimni’ kriticari ne pridrzavaju. Evo jos jednog isjecka iz Ljiljinih pisanja:

Danas je normalno da NN osoba kojoj je država (sve po konkursu) podarila pravo, ali i obavezu da našim majkama i očevima, a i nama samima, obračunava penziju iz mršavog državnog budžeta, odluči i sprovede naredbu da se baš njegovom tati i stričevima, dok je on u mandatu, tj. dok su oni u životu, isplaćuje veća penzija nego što su zaslužili i nego što to zakon dozvoljava.

Da nas ima, da odemo do tih penzionera, sve sa miloštama, pa da ih priupitamo - je li čiča i čičina braćo, kako ste vi to sina i bratića odgajali i vaspitavali? Znate li vi onu da je od dobrog kvasca dobar hljeb, da iver ne pada daleko od klade..., sve onako po narodnom, starinski, kako se i u vaše vrijeme, za obraz živjelo? Je li čiča i čičina braćo, pa zar vas nije sramota sela, ili velegrada, gdje li već živite, da ta jabuka, što je sa vašeg vitog stabla o(t)pala, nosi orden na junačkim prsima, a junaštvu nije ni do koljena? Ej, čiča, čiča i braćo čičina
!”

Opet prica u istom stilu i opet presucivanja istine. Zasmetalo Ljiljanuu sto je NN osoba iskoristila situaciju pa prigrabila materijalnu korist kao da je to nesto strasno, nesto sto Ljiljana sama nikada nije niti ne bi mogla uciniti. Ona opet drugima zamjera ono sto za sebe smatra normalnim. I spominje obraz, ona, koja ga je davno izgubila. Ne pomislja Ljiljana da bi se ona trebala stidjeti grada i svih onih koje je svojim angaziranjem devedesetih protjerala i da je ovo sto je uradio NN zanemarivo u odnosu na ono u cemu je ona ucestvovala. Ne spominje Ljiljana one istjerane sa posla dok je ona napredovala u ‘karijeri’, niti ukradene penzije onih koji su protjerani, u cemu je aktivno ucestvovala. Ne spominje Ljiljana ni svoju placu koja je 6-7 puta veca od projsecne penzije, niti dodatna primanje koja grabi upravo ovakvim clancima po razno-raznim ‘nezavisnim’ novinama. Pita se Ljiljana sto ih nema vise pa da odu do tih penzionera sa miloštima da ih upitaju za obraz, zaboravljajuci valjda da takvih kao ona (bez obraza) nema bas puno ili su pak svjesni da nemaju pravo da od drugih traze nesto sto ne traze od sebe. Takvi su mi posteniji (ako se to moze tako nazvati) od onih koji se okrecu kako vjetar puse.

Spomenu Ljiljana i kladu i iver. E’, to je jedino gdje se sa njoj slazem. Tu je potpuno u pravu jer njeno ponasanje nije nikoga iznenadilo. Iver zaista ne pada daleko od klade. Ta stara mudrost je nasla potvrdu bas u njenom slucaju.

Oni koji licno poznaju Ljiljanu znaju o cemu govorim.

Labels: ,

Tuesday, March 08, 2011

Cestitka za 8. mart




Thursday, March 03, 2011

VIS "Usamljeni" - drugi put

‘Špartam’ neki dan facebook-om (cini mi se da, kako starim, provodim sve vise i vise vremena tamo) kad, iznenada, naletih na poznato ime: VIS “Usamljeni”. Iznenadih se da se jos neko osim mene sjeca ovog banjaluckog benda iz sredine sezdesetih, godina kada su svjetskom muzickom scenom vladali Beatles-i i Rollingstones-a, a Banjalukom VIS-ovi Meteori, Vandali i Uragani, uz nekolicinu manje poznath koji su se borili za svoje mjesto pod muzickim nebom. Pogledam lijep video klip napravljen od par slika clanova grupe i grada Banjaluke, uz pjesmu Barbara Ann (ko se jos sjeca Beach Boys-a). Autor, supruga jednog od clanova grupe. I naravno, morao sam se ukljuciti u "diskusiju" u kojoj su uglavnom ucestvovala raja rodom iz Prijedora sto je ipak malo neobicno jer se radi o banjaluckoj grupi.

Vrati me taj kratki video klip u godine mladosti, kada se u dzepu nije imalo mnogo, kada nam je korzo bila glavna zabava, uz igranke koje su se odrzavale na nekoliko mjesta u gradu, kada su se u srednjoj skoli stvarala prijateljstva za cijeli zivot, kada smo se u gradu svi poznavali i kada niko nije razmisljao o demokratiji i izborima. Iako je od tih dana proslo vise od 40 godina, u sjecanju su ostali dogadjaji iz tog vremena, istina u fragmentima, nepovezani, bez tacnih datumskih odrednica, ali dovoljno svjeza da se mogu staviti na papir bez bojazni da ce mi biti zamjereno da izmisljam.

VIS “Usamljeni” je nastao udruzivanjem clanova grupa "Sjenke" i "Karavan": u "Karavanima" su svirali Zlaja Skocic i Srecko Sain a iz "Sjenki" smo dosli Miro Stefanac, Zeljko Kosanovic i ja. Vise se ne sjecam ko je, zasto i kako dosao na ideju da se udruzimo. A sto se tice imena, cini mi se da je ime "Usamljeni" bio moj prijedlog i da su se ostali vrlo brzo slozili.

Kako je sa vecinom mladih muzicara u to vrijeme bio slucaj, postojala je zelja i volja (vjerojatno i talenat) da se nesto napravi ali je teskoce stvarao nedostatak novca potreban da se nabave instrumenti bez kojih se nije moglo govoriti o svirci, uz stalni problem sa pogodnim prostorom za probe. Medjutim, uprkos ovim problemima, okupljalo se, vjezbalo i sviralo: na radost mladosti grada koji je to bio mnogo vise nego sto je to danas.

Dobro se sjecam prvih dana “Usamljenih”. Oprema je bila skromna, da ne kazem jadna. Imali smo samo jedno pravljeno pojacalo (dobro se sjecam neugledne plave kutije koja ni po cemu nije licila na nesto sto bi se moglo nazvati pojacalom), na koje smo kopcali solo i bas gitaru, te jedan jedini mikrofon, dok je Zlaja (koji je svirao ritam gitaru) kao pojacalo koristio obican radio aparat. Mikrofon je bio vojne proizvodne (koji se koristio ili u tenku ili u avionu), presvucen gumom sive boje, s dugmetom za iskljucivanje (oni koji su sluzili vojsku znace o cemu govorim). Miro je od bubnjeva imao samo bas, dobos (cini mi se da se tako zvao) i jednu cinjelu. Timpan je 'nabavio' mnogo kasnije. Zeljo je kao solo gitarista koristio Srecinu Framusicu, dok je Sreco svirao bas na Zeljinoj akusticnoj gitari sa ugradjenim magnetima (gitara je naravno, imala sest zica, ali to Sreci nije smetalo da svira kao pravi basista).

Vjezbali smo po kucama i stanovima: prvi put smo se sastali u podstanarskoj sobi Srece Saina u zgradi preko Vrbasa u blizini potoka (Sreco je rodom iz Prijedora a u Banjaluci je pohadjao Tehnicku skolu), a nove stvari smo uvjezbavali kako bi gdje stigli. Cini mi se da smo najvise proba imali u stanu u kojem je stanovao Zlaja Skocic, u zgradi smjestenoj iza zgrade bivseg SUP-a (neke od fotografija su napravljene na njenom krovu). Jedno vrijeme smo cak vjezbali na tavanu dvorisne zgrade kod mene na Predgradju (bilo je malo vise mjesta pa smo mogli koristiti svu opremu tako da je cijelo Predgradje odzvanjalo nasom muzikom).

Iako nam je oprema bila jadna, cini mi se da nam zvuk nije bio los. Zakljucujem to po reakcijama nase publike koja nas je veoma cesto nagradjivala pljeskom po zavrsetku pjesama. Kada danas odem na koncerte svjetskih bendova i kada ugledam silnu opremu koju dovoze ogromnim kamionima, uvijek se sa sjetom sjetim nasih nastupa i nase opreme. Bila su to neka druga vremena, kada je covjek bio zadovoljan sa ono malo sto si je mogao priustiti.

U Banjaluci su se igranke organizirale u nekoliko dvorana. Dom kulture je bio najpoznatiji (u njemu su svirali tada neprikosnoveni Meteori), dok su se za igranke u raznim periodima koristile sale Rudi Cajaveca, bivseg Doma JNA, Pelagica u Rosuljama, pa cak i sala Pedagoske akademije (ovdje se ogranicavam na vremena sezdesetih). Mi smo se smjestili u sali Doma penzionera, popularnom Kasinu, koja se nalazila u neposrednoj blizini Ferhadije, u ulici koja je vodila od Ferhadije prema Arnaudiji. Sala nije bila velika ali dovoljna da se od prodatih ulaznica moglo ustedjeti za bolju opremu. O nekakvoj financijskoj dobiti tih godina nismo razmisljali: bilo nam je vazno da sviramo a sve ostalo je bilo u drugom planu.

Svirali smo razlicitu muziku: od hitova Beatles-a, Rolling Stones-a, Beach Boys-a, do pjesama popularnih jugoslavenskih VIS-ova, Crvenih Koralja, Silueta, Bijelih Strijela. Pjesme smo uglavnom skidali sa radija jer u to doba malo ko je imao magnetofon a strane ploce su uglavnom bile nedostupne. Kada sada razmisljam o tima danima, uvijek se cudim nasoj sposobnosti ‘skidanja’ nota i tekstova novih pjesama. Zeljo Kosanovic je bio pravi majstor za skidanje muzike (akorda i sola) dok smo za strane tekstove ponekad koristili raju koja je u skoli ucila engleski. Sjecam se da mi je sestra mog skolskog druga i prijatelja Ize Nalbantica, Jasena, mnogo puta pomogla skidajuci tekstove engleskih hitova. Njena sposobnost da skine tekst me je uvijek odusevljavala a posebno sada nakon dugogodisnjeg boravka u Americi. Zivim ovdje prilicno dugo ali jos uvijek pola tekstova pjesama ne uspijem prepoznati. Kako je to ona radila za mene ce zauvijek ostati tajna.

Pored Kasina, nase ‘stalne baze’, imali smo cast da sviramo u Narodnom pozoristu Bosanske Krajine na zabavama organiziranim nakon svake premijere. Moram priznati da smo tu priliku dobili zahvaljujuci vezama, kao sto je to uvijek bilo, i uvijek ce biti. Otac Mire Stefanca, Zlatko, je bio glumac u pozoristu pa smo tako i mi imali priliku da osjetimo tu posebnu atmosferu druzenja sa umjetnickim svijetom.


Najveci uspjeh “Usamljenih” je svakako bila pobjeda na prvoj gitarijadi koja je organizirana u Domu kulture 1967. godine. Okupilo se tu sve sto je tih godina nesto vrijedilo u muzickom zivotu Banjaluke. Od grupa se sjecam samo Amora i Boema, i naravno, Meteora, koji su bili glavni favoriti. Nasa pobjeda je bila veliko iznenadjenje za sve, a posebno za nas. Za nastup se spremalo ozbiljno, birale su se pjesme koje su najbolje odgovarale profilu grupe, a vodilo se racuna i o garderobi. Mi smo, na primjer, izmedju ostalog, nosili plave kravate na kojima je bilo izvezeno ime grupe, rad kolegica iz razreda (tadasnji IVR Tehnicke skole).

Kao pobjednici gitarijade u Banjaluci, ucestvovali smo na gitarijadi u Sarajevu, na kojoj su se okupili pobjednici svih regionalnih gitarijada u Bosni i Hercegovini. Na gitarijadi se bas nismo proslavili. Cini mi se da je glavni razlog bilo nase neiskustvo: nasli smo se na pozornici (dvorana FIS-a) koja je bila prekrivena kablovima, sa opremom kakvu prije toga nismo imali prilike vidjeti u zivo. Mikrofoni su bili na sve strane, uz nekoliko setova bubnjeva. Iako svirkom i plasmanom nismo bili zadovoljni, tih par dana mi je ostalo u sjecanju kao jedno novo iskustvo. Domacini su nas tretirali kao i sve ostale grupe: taxi nas je vozio od zeljeznicke stanice do hotela i natrag, na probe i samo takmicenje, rucavali smo u hotelu. U tih nekoliko dana smo osjetili sta to znaci biti popularan, za razliku od nase stvarnosti: pakiranja, raspakiranja, utovaranja i istovaranja nase skromne opreme, vracanja kuci pjesice nakon svirki…

Gitarijada u Sarajevu je bila razlog i za nase prvo pojavljivanje na radio talasima.
Radio Sarajevo je snimao cijelu gitarijadu pa sam tada prvi puta u zivotu imao priliku da vlastitim usima cujem nasu svirku. A gitarijada je bila i razlog za prvo snimanje na radio Banjaluci. Taj dan je u studio bilo jos par grupa ali se vise ne sjecam kojih.

Nakon pobjede na gitarijadi imali smo jos nekoliko uspjesnih nastupa od kojih se posebno sjecam onog u Amaterskom pozoristu u Prijedoru. Bio je to koncert koji me po atmosferi podsjetio na koncerte poznatih svjetskih grupa. Publika u Prijedoru je od prvih taktova prosto poludila: pljeskalo se, lupalo, skakalo, culi su se krici iz tame, lomile se stolice. Reakcija publike se prenijela na pozornicu pa smo i mi izgubili kontrolu: skakali smo, padali po podu, a Miro, bubnjar, je lupao po (tudjim) bubnjevima kao lud. Na kraju koncerta je publika navalila na pozornicu trazeci slike sa autogramima, bas bubanj je bio probusen, a prilican broj stolica unisten. Kasnije smo saznali da vise niti jedna grupa nije dobila dozvolu da svira u Amaterskom pozoristu zbog stete napravljena za vrijeme naseg koncerta.

Kada su se "Usamljeni" raspali i zasto, uopce se ne sjecam. Ja sam se muzikom nastavio baviti sve do sredine sedamdesetih, pjevajuci u razlicitim bendovima sa mnogim poznatim banjaluckim muzicarima (Ekrem Nanic, Braco Skopljak, Malac, Haske Celebic, Cisko, Vojo Stajcic, itd). Ostale su mi u sjecanju svirke u Domu kulture, basti KAB-a iza Narodnog pozorista Bosanske Krajine, Sali i basti Cajaveca, baru hotela Palas itd. Sreco je, kako sam kasnije saznao, bio veoma uspjesan sa svojom grupom u Prijedoru, a Miro je nastavio lupati po bubnjevima jos jako dugo.

Kako bi prica o "Usamljenima" bila potpuna, treba spomenuti gdju su nekadasnji clanovi ovog benda danas, vise od cetrdeset godina kasnije? Njihova sudbina je jos jedan od nebrojenih dokaza sta se dogodilo u Banjaluci devedesetih kada se provodila politika etnickog ciscenja najgore vrste. Zeljo Kosanovic je jedini od petorice clanova benda koji je ostao u Banjaluci. Sreo sam ga prilikom posjete rodnom gradu u kojem je ostao cijelo ovo vrijeme i gdje ima privatni biznis. Miro Stefanac je u Zagrebu, gdje provodi penzionerske dane u krugu familije. U Zagrebu smo se sretali vise puta: u mojim izbjeglickim danima 93. nakon moga izlaska iz Banjaluke, a i nedavno prilikom zadnje posjete starom kraju. Sreco Sain zivi negdje u Njemackoj, sto sam saznao od njegove supruge Jasne. Da li jos radi, bavi li se muzikom ili je vec u penziji, ne znam. Bilo bi mi drago da se javi komentarom na ovaj prilog ako ga procita. Zlaja Skocic nazalost vise nije medju zivima. Kakva bi njegova sudbina bila da nije prerano otisao mogu samo nagadjati ali ako je suditi po onome sto svi znamo, vjerojatno bi i on danas bio daleko od rodnog grada.

Ja sam vec 15-tak godina u USA i jos uvijek uzivam u muzici kao sto sam to cinio sav svoj zivot. Muziku slusam svakodnevno, a s vremena na vrijeme ima priliku da uzivam u koncertima poznatih svjetskim muzicara (ovih dana se spremam na koncert Eltona Johna, karte su u dzepu). Od sina sam prije par godina dobio gitaru s namjerom da je jednog dana ponovo uzmem u ruke i zasviram i zapjevam onako za svoju dusu, kao sto sam to znao ciniti u svojoj mladosti. U rodni grad navracam rijetko, a i kada se to desi, ostajem sve krace i krace. S ono malo prijatelja i poznanika sam sve udaljeniji jer nas zivot odvede na razlicite strane a i zivotni pogledi nam se sve vise udaljavaju. Posljedica je to, valjda, sredina u kojima zivimo pa na mnoge stvari gledamo razlicitim ocima.

A i rodni grad se promijenio, a narocito njegov duh. Dolaskom drugih, zvuk gitara je zamijenjen zvukom truba (nazalost ne one Corine iz Doma kulture), a mladi i stari umjesto uz taktove plesne muzike i roka sada skakucu uz zvuke turbo-folka ili se hvataju u ‘kolce’. Srecom da ovim novim trendovima nisam izlozen izravno jer ne znam kako bih to podnio. Banjaluka moje mladosti mi je ostala u sjecanju kao grad gdje se lijepo zivjelo i zabavljalo, gdje su se prijateljstva stvarala na osnovu nekih drugih vrijednosti nego sto je to danas i gdje smo mi mladi imali buducnost jer su nas cekali posao i pristojan zivot. Buducnost mladosti danasnje Banjaluke je upitna jer su joj je ukrali oni na vlasti, unistavajuci sve ono sto su nekadasnje generacije stvarale. A i duh ove sadasnje mladosti je unisten pogresnim ucenjem u skolama, zatupljivanjem od strane crkve, te propagandom onih na vlasti. Srecan sam sto sam zivio u neko drugo doba i sto se sada mogu prisjecati tih lijepih vremena. Ova danasnja banjalucka mladost se nece imati cega sjecati, da li svojom, ili krivicom nekih drugih, vrijeme ce pokazati.

Sviranje u VIS-u "Usamljeni" ce za mene zauvijek ostati kao lijepa uspomena na zivot sezdesetih u gradu koji je imao svoj duh, koji ce se tesko ikada ponoviti. To mi niko ne moze ukrasti jer uspomene se ne mogu oteti nikakvom silom niti oruzjem.

Labels: ,