VIS "Usamljeni" - drugi put

‘Špartam’ neki dan facebook-om (cini mi se da, kako starim, provodim sve vise i vise vremena tamo) kad, iznenada, naletih na poznato ime: VIS “Usamljeni”. Iznenadih se da se jos neko osim mene sjeca ovog banjaluckog benda iz sredine sezdesetih, godina kada su svjetskom muzickom scenom vladali Beatles-i i Rollingstones-a, a Banjalukom VIS-ovi Meteori, Vandali i Uragani, uz nekolicinu manje poznath koji su se borili za svoje mjesto pod muzickim nebom. Pogledam lijep video klip napravljen od par slika clanova grupe i grada Banjaluke, uz pjesmu Barbara Ann (ko se jos sjeca Beach Boys-a). Autor, supruga jednog od clanova grupe. I naravno, morao sam se ukljuciti u "diskusiju" u kojoj su uglavnom ucestvovala raja rodom iz Prijedora sto je ipak malo neobicno jer se radi o banjaluckoj grupi.

Vrati me taj kratki video klip u godine mladosti, kada se u dzepu nije imalo mnogo, kada nam je korzo bila glavna zabava, uz igranke koje su se odrzavale na nekoliko mjesta u gradu, kada su se u srednjoj skoli stvarala prijateljstva za cijeli zivot, kada smo se u gradu svi poznavali i kada niko nije razmisljao o demokratiji i izborima. Iako je od tih dana proslo vise od 40 godina, u sjecanju su ostali dogadjaji iz tog vremena, istina u fragmentima, nepovezani, bez tacnih datumskih odrednica, ali dovoljno svjeza da se mogu staviti na papir bez bojazni da ce mi biti zamjereno da izmisljam.

VIS “Usamljeni” je nastao udruzivanjem clanova grupa "Sjenke" i "Karavan": u "Karavanima" su svirali Zlaja Skocic i Srecko Sain a iz "Sjenki" smo dosli Miro Stefanac, Zeljko Kosanovic i ja. Vise se ne sjecam ko je, zasto i kako dosao na ideju da se udruzimo. A sto se tice imena, cini mi se da je ime "Usamljeni" bio moj prijedlog i da su se ostali vrlo brzo slozili.

Kako je sa vecinom mladih muzicara u to vrijeme bio slucaj, postojala je zelja i volja (vjerojatno i talenat) da se nesto napravi ali je teskoce stvarao nedostatak novca potreban da se nabave instrumenti bez kojih se nije moglo govoriti o svirci, uz stalni problem sa pogodnim prostorom za probe. Medjutim, uprkos ovim problemima, okupljalo se, vjezbalo i sviralo: na radost mladosti grada koji je to bio mnogo vise nego sto je to danas.

Dobro se sjecam prvih dana “Usamljenih”. Oprema je bila skromna, da ne kazem jadna. Imali smo samo jedno pravljeno pojacalo (dobro se sjecam neugledne plave kutije koja ni po cemu nije licila na nesto sto bi se moglo nazvati pojacalom), na koje smo kopcali solo i bas gitaru, te jedan jedini mikrofon, dok je Zlaja (koji je svirao ritam gitaru) kao pojacalo koristio obican radio aparat. Mikrofon je bio vojne proizvodne (koji se koristio ili u tenku ili u avionu), presvucen gumom sive boje, s dugmetom za iskljucivanje (oni koji su sluzili vojsku znace o cemu govorim). Miro je od bubnjeva imao samo bas, dobos (cini mi se da se tako zvao) i jednu cinjelu. Timpan je 'nabavio' mnogo kasnije. Zeljo je kao solo gitarista koristio Srecinu Framusicu, dok je Sreco svirao bas na Zeljinoj akusticnoj gitari sa ugradjenim magnetima (gitara je naravno, imala sest zica, ali to Sreci nije smetalo da svira kao pravi basista).

Vjezbali smo po kucama i stanovima: prvi put smo se sastali u podstanarskoj sobi Srece Saina u zgradi preko Vrbasa u blizini potoka (Sreco je rodom iz Prijedora a u Banjaluci je pohadjao Tehnicku skolu), a nove stvari smo uvjezbavali kako bi gdje stigli. Cini mi se da smo najvise proba imali u stanu u kojem je stanovao Zlaja Skocic, u zgradi smjestenoj iza zgrade bivseg SUP-a (neke od fotografija su napravljene na njenom krovu). Jedno vrijeme smo cak vjezbali na tavanu dvorisne zgrade kod mene na Predgradju (bilo je malo vise mjesta pa smo mogli koristiti svu opremu tako da je cijelo Predgradje odzvanjalo nasom muzikom).

Iako nam je oprema bila jadna, cini mi se da nam zvuk nije bio los. Zakljucujem to po reakcijama nase publike koja nas je veoma cesto nagradjivala pljeskom po zavrsetku pjesama. Kada danas odem na koncerte svjetskih bendova i kada ugledam silnu opremu koju dovoze ogromnim kamionima, uvijek se sa sjetom sjetim nasih nastupa i nase opreme. Bila su to neka druga vremena, kada je covjek bio zadovoljan sa ono malo sto si je mogao priustiti.

U Banjaluci su se igranke organizirale u nekoliko dvorana. Dom kulture je bio najpoznatiji (u njemu su svirali tada neprikosnoveni Meteori), dok su se za igranke u raznim periodima koristile sale Rudi Cajaveca, bivseg Doma JNA, Pelagica u Rosuljama, pa cak i sala Pedagoske akademije (ovdje se ogranicavam na vremena sezdesetih). Mi smo se smjestili u sali Doma penzionera, popularnom Kasinu, koja se nalazila u neposrednoj blizini Ferhadije, u ulici koja je vodila od Ferhadije prema Arnaudiji. Sala nije bila velika ali dovoljna da se od prodatih ulaznica moglo ustedjeti za bolju opremu. O nekakvoj financijskoj dobiti tih godina nismo razmisljali: bilo nam je vazno da sviramo a sve ostalo je bilo u drugom planu.

Svirali smo razlicitu muziku: od hitova Beatles-a, Rolling Stones-a, Beach Boys-a, do pjesama popularnih jugoslavenskih VIS-ova, Crvenih Koralja, Silueta, Bijelih Strijela. Pjesme smo uglavnom skidali sa radija jer u to doba malo ko je imao magnetofon a strane ploce su uglavnom bile nedostupne. Kada sada razmisljam o tima danima, uvijek se cudim nasoj sposobnosti ‘skidanja’ nota i tekstova novih pjesama. Zeljo Kosanovic je bio pravi majstor za skidanje muzike (akorda i sola) dok smo za strane tekstove ponekad koristili raju koja je u skoli ucila engleski. Sjecam se da mi je sestra mog skolskog druga i prijatelja Ize Nalbantica, Jasena, mnogo puta pomogla skidajuci tekstove engleskih hitova. Njena sposobnost da skine tekst me je uvijek odusevljavala a posebno sada nakon dugogodisnjeg boravka u Americi. Zivim ovdje prilicno dugo ali jos uvijek pola tekstova pjesama ne uspijem prepoznati. Kako je to ona radila za mene ce zauvijek ostati tajna.

Pored Kasina, nase ‘stalne baze’, imali smo cast da sviramo u Narodnom pozoristu Bosanske Krajine na zabavama organiziranim nakon svake premijere. Moram priznati da smo tu priliku dobili zahvaljujuci vezama, kao sto je to uvijek bilo, i uvijek ce biti. Otac Mire Stefanca, Zlatko, je bio glumac u pozoristu pa smo tako i mi imali priliku da osjetimo tu posebnu atmosferu druzenja sa umjetnickim svijetom.


Najveci uspjeh “Usamljenih” je svakako bila pobjeda na prvoj gitarijadi koja je organizirana u Domu kulture 1967. godine. Okupilo se tu sve sto je tih godina nesto vrijedilo u muzickom zivotu Banjaluke. Od grupa se sjecam samo Amora i Boema, i naravno, Meteora, koji su bili glavni favoriti. Nasa pobjeda je bila veliko iznenadjenje za sve, a posebno za nas. Za nastup se spremalo ozbiljno, birale su se pjesme koje su najbolje odgovarale profilu grupe, a vodilo se racuna i o garderobi. Mi smo, na primjer, izmedju ostalog, nosili plave kravate na kojima je bilo izvezeno ime grupe, rad kolegica iz razreda (tadasnji IVR Tehnicke skole).

Kao pobjednici gitarijade u Banjaluci, ucestvovali smo na gitarijadi u Sarajevu, na kojoj su se okupili pobjednici svih regionalnih gitarijada u Bosni i Hercegovini. Na gitarijadi se bas nismo proslavili. Cini mi se da je glavni razlog bilo nase neiskustvo: nasli smo se na pozornici (dvorana FIS-a) koja je bila prekrivena kablovima, sa opremom kakvu prije toga nismo imali prilike vidjeti u zivo. Mikrofoni su bili na sve strane, uz nekoliko setova bubnjeva. Iako svirkom i plasmanom nismo bili zadovoljni, tih par dana mi je ostalo u sjecanju kao jedno novo iskustvo. Domacini su nas tretirali kao i sve ostale grupe: taxi nas je vozio od zeljeznicke stanice do hotela i natrag, na probe i samo takmicenje, rucavali smo u hotelu. U tih nekoliko dana smo osjetili sta to znaci biti popularan, za razliku od nase stvarnosti: pakiranja, raspakiranja, utovaranja i istovaranja nase skromne opreme, vracanja kuci pjesice nakon svirki…

Gitarijada u Sarajevu je bila razlog i za nase prvo pojavljivanje na radio talasima.
Radio Sarajevo je snimao cijelu gitarijadu pa sam tada prvi puta u zivotu imao priliku da vlastitim usima cujem nasu svirku. A gitarijada je bila i razlog za prvo snimanje na radio Banjaluci. Taj dan je u studio bilo jos par grupa ali se vise ne sjecam kojih.

Nakon pobjede na gitarijadi imali smo jos nekoliko uspjesnih nastupa od kojih se posebno sjecam onog u Amaterskom pozoristu u Prijedoru. Bio je to koncert koji me po atmosferi podsjetio na koncerte poznatih svjetskih grupa. Publika u Prijedoru je od prvih taktova prosto poludila: pljeskalo se, lupalo, skakalo, culi su se krici iz tame, lomile se stolice. Reakcija publike se prenijela na pozornicu pa smo i mi izgubili kontrolu: skakali smo, padali po podu, a Miro, bubnjar, je lupao po (tudjim) bubnjevima kao lud. Na kraju koncerta je publika navalila na pozornicu trazeci slike sa autogramima, bas bubanj je bio probusen, a prilican broj stolica unisten. Kasnije smo saznali da vise niti jedna grupa nije dobila dozvolu da svira u Amaterskom pozoristu zbog stete napravljena za vrijeme naseg koncerta.

Kada su se "Usamljeni" raspali i zasto, uopce se ne sjecam. Ja sam se muzikom nastavio baviti sve do sredine sedamdesetih, pjevajuci u razlicitim bendovima sa mnogim poznatim banjaluckim muzicarima (Ekrem Nanic, Braco Skopljak, Malac, Haske Celebic, Cisko, Vojo Stajcic, itd). Ostale su mi u sjecanju svirke u Domu kulture, basti KAB-a iza Narodnog pozorista Bosanske Krajine, Sali i basti Cajaveca, baru hotela Palas itd. Sreco je, kako sam kasnije saznao, bio veoma uspjesan sa svojom grupom u Prijedoru, a Miro je nastavio lupati po bubnjevima jos jako dugo.

Kako bi prica o "Usamljenima" bila potpuna, treba spomenuti gdju su nekadasnji clanovi ovog benda danas, vise od cetrdeset godina kasnije? Njihova sudbina je jos jedan od nebrojenih dokaza sta se dogodilo u Banjaluci devedesetih kada se provodila politika etnickog ciscenja najgore vrste. Zeljo Kosanovic je jedini od petorice clanova benda koji je ostao u Banjaluci. Sreo sam ga prilikom posjete rodnom gradu u kojem je ostao cijelo ovo vrijeme i gdje ima privatni biznis. Miro Stefanac je u Zagrebu, gdje provodi penzionerske dane u krugu familije. U Zagrebu smo se sretali vise puta: u mojim izbjeglickim danima 93. nakon moga izlaska iz Banjaluke, a i nedavno prilikom zadnje posjete starom kraju. Sreco Sain zivi negdje u Njemackoj, sto sam saznao od njegove supruge Jasne. Da li jos radi, bavi li se muzikom ili je vec u penziji, ne znam. Bilo bi mi drago da se javi komentarom na ovaj prilog ako ga procita. Zlaja Skocic nazalost vise nije medju zivima. Kakva bi njegova sudbina bila da nije prerano otisao mogu samo nagadjati ali ako je suditi po onome sto svi znamo, vjerojatno bi i on danas bio daleko od rodnog grada.

Ja sam vec 15-tak godina u USA i jos uvijek uzivam u muzici kao sto sam to cinio sav svoj zivot. Muziku slusam svakodnevno, a s vremena na vrijeme ima priliku da uzivam u koncertima poznatih svjetskim muzicara (ovih dana se spremam na koncert Eltona Johna, karte su u dzepu). Od sina sam prije par godina dobio gitaru s namjerom da je jednog dana ponovo uzmem u ruke i zasviram i zapjevam onako za svoju dusu, kao sto sam to znao ciniti u svojoj mladosti. U rodni grad navracam rijetko, a i kada se to desi, ostajem sve krace i krace. S ono malo prijatelja i poznanika sam sve udaljeniji jer nas zivot odvede na razlicite strane a i zivotni pogledi nam se sve vise udaljavaju. Posljedica je to, valjda, sredina u kojima zivimo pa na mnoge stvari gledamo razlicitim ocima.

A i rodni grad se promijenio, a narocito njegov duh. Dolaskom drugih, zvuk gitara je zamijenjen zvukom truba (nazalost ne one Corine iz Doma kulture), a mladi i stari umjesto uz taktove plesne muzike i roka sada skakucu uz zvuke turbo-folka ili se hvataju u ‘kolce’. Srecom da ovim novim trendovima nisam izlozen izravno jer ne znam kako bih to podnio. Banjaluka moje mladosti mi je ostala u sjecanju kao grad gdje se lijepo zivjelo i zabavljalo, gdje su se prijateljstva stvarala na osnovu nekih drugih vrijednosti nego sto je to danas i gdje smo mi mladi imali buducnost jer su nas cekali posao i pristojan zivot. Buducnost mladosti danasnje Banjaluke je upitna jer su joj je ukrali oni na vlasti, unistavajuci sve ono sto su nekadasnje generacije stvarale. A i duh ove sadasnje mladosti je unisten pogresnim ucenjem u skolama, zatupljivanjem od strane crkve, te propagandom onih na vlasti. Srecan sam sto sam zivio u neko drugo doba i sto se sada mogu prisjecati tih lijepih vremena. Ova danasnja banjalucka mladost se nece imati cega sjecati, da li svojom, ili krivicom nekih drugih, vrijeme ce pokazati.

Sviranje u VIS-u "Usamljeni" ce za mene zauvijek ostati kao lijepa uspomena na zivot sezdesetih u gradu koji je imao svoj duh, koji ce se tesko ikada ponoviti. To mi niko ne moze ukrasti jer uspomene se ne mogu oteti nikakvom silom niti oruzjem.