Jedne lijepe ljetnje veceri...

O desavanjima u nasem gradu tokom rata je napisano dosta toga. Ako zanemarim napise profesionalnih novinara u mnogobrojnim novinama i casopisima, na Internetu se moze naci veliki broj izvjestaja razlicitih medjunarodnih organizacija koji detaljno opisuju sta se u Banjaluci dogadjalo tih godina. Izvjestaji koje sam imao prilike procitati vjerno opisuju stanje u gradu u danima prije nego sam se sa familijom morao zaputiti u nepoznato. Veliki doprinos ocuvanju istine su dali i neki nasi sugradjani koji su tih gadnih vremena krisom zapisivali dogadjaje i kasnije ih objavili u knjigama koje sada predstavljaju pravu dragocjenost za one koji su iskreno zainteresirani da saznaju kako je to bilo u gradu koji je do posljednjeg dana vjerovao da rata nece biti.

Bila su to nekakva cudna vremena, narocito tokom mjeseci koji su predhodili pocetku ratnih zbivanja u Bosni. Kada mi o tome pricamo onima koji su strahote pravog rata osjetili od najranijih dana, nase nevolje se mogu ciniti smijesnim ili, u najbolju ruku, pretjeranim. Ali svi mi koji smo prozivjeli sva ta dogadjanja znamo da nije tako.

Dubravkin komentar na prilog o doceku Nove godine me podsjeti na jedan ruzan, a istovremeno i komican dogadjaj u nasoj zgradi u danima kada rata u Bosni zvanicno jos nije bilo. Bilo je to u doba kada se “Jugoslavenska armija” povukla iz Slovenije, kada je Banjaluka bilo sjediste svih mogucih ‘vojski’ , kada su se u Hrvatskoj uveliko vodile borbe protiv ‘povampirenih ustasa’, i kada su mnogi nasi sugradjani bili aktivni ucesniciu u toj borbi, braneci ‘svoje pragove’ ratujuci tamo preko Save.

U tim danima, kada se jos prodavala prica o borbi za ocuvanje Jugoslavije (koju neki jos uvijek uporno prodaju), u Banjaluci i okolini su uveliko djelovale paramilitarne vojske, kako ih neki lijepo nazivaju. Bile su to vojske lokalnih mocnika koje su vrsile teror nad nevinim stanovnistvom grada i prigradskih nasilja prema davno pripremljenim planovima. Neke od tih mocnika je dohvatila ruka pravde medjutim, vecinu onih koji su izvrsavali sva ta zlodjela, pravda nikada nije stigla,niti ce ih stici. Oni cijelo ovo vrijeme secu nasim gradom i susrecu se sa onima koje su tih godina proganjali.

Kako su ove snage bile organizirane, ne znam, ali iz dogadjaja koji cu opisati je ocigledno da su imale dousnike u nasim komsijama i radnim kolegama. Istina, ponekad informacije koje su dousnici dostavljali nisu bile tacne, kao sto se to kasnije pokazati.

U nasoj zgradi, koja je izgradjena od strane Rudi Cajaveca, najveci broj stanara se medjusobno poznavao, jer smo svi radili u istom preduzecu. Bilo je tu i tamo poneko iz druge firme, kao posljedica zamjene stanova. Tako se desilo da je u nasem ulazu, na cetvrtom spratu zivio jedan ‘momak’ (moram ga tako zvati jer nije bio ozenjen) koji je radio u Kosmosu. Zivio je sam, relativno neprimjetan, tako da ga ja svih onih godina provedenih tamo nisam niti jednom sreo na stepenistvu, niti smo izmijenili rijec. Slucajno se desilo da sam poznavao njegove roditelje, jer su mu baka i djeda zivjeli u kuci u ulici Vlade Vitjuka, nedaleko od mjesta gdje sam se rodio i prozivio svoje momacke dane.

A sada nakon ovog duzeg uvoga, evo dogadjaja koji mi je ostao usjecanju i kojeg cu se sjecati cijeli svoj zivot.

U tim danima, kada rata u Bosni, kao sto sam rekao, jos nije ‘zvanicno’ bilo, Banjalukom je vladala novoizabrana vlast koja je provodila svoj plan o etnickom ciscenju grada. U gradu je bio uveden policijski sat kao mjera da se sprijece ‘neprijateljska’ djelovanja muslimana i Hrvata (a svi znamo koliko je to bilo providno). U policijskim snagama u to doba su bili i pripadnici gore navedenih ali samo kao paravan za provodjenje vec davno isplaniranog cilja (kao sto je to i danas slucaj, sa politicarima u vlasti koji su u nju pazljivo birani da se zadovolje postojeci zakoni). Pored ‘regularne’ vojske koja je prosto preplavila grad, i ‘regularnih’ policijskih snaga, pripadnici paramilitarnih snaga su obavljali svoj posao redovito, pod okriljem mraka. Kada sada o tome razmisljam, cini mi se da je taj policijski sat proglasen upravo iz tog razloga: da omoguci ovim lesinarima rata da svoj posao obavljaju nesmetano. Vijesti o njihovim aktivnostima su stizale svakodnevno: ponekad se radilo samo o pljackama, a bilo je tu hapsenja, premlacivanja, ubistava.

Jedne ljetnje veceri, kada je policijski sat bio vec odavno na snazi, prvi put sam svojim ocima vidio ‘akciju’ ovih paramilitarnih grupa u zgradi prilicno udaljenoj od nase. Sjedeci u mraku stana, bez struje, odjednom se u daljini pojavilo procelje zgrade obasjano reflektorima. Reflektori su kruzili po fasadi zdrade, a ispred su se mogle vidjeti naoruzane osobe, na koje se policijski sat ocigledno nije odnosio. Nakon nekog vremena sam primijetio kako nekoga izvode iz zgrade i ubacuju u jedno od vozila. Iza toga grupa naoruzanih ljudi se uputila preko livade, uz brdo, vjerojatno na slijedecu ‘akciju’. O kome se te veceri radilo, cija je sudbina bila u pitanju, nisam imao pojma ali je za mene prizor bio veoma uznemiravajuci. Znacilo je to da sutra mogu zalupati na nasa vrata jer u nasem gradu za cijelo vrijeme rata nije bilo nikakvog otpora pa za akcije ovakvog tipa nije bilo nikakvog opravdanja.

Nekoliko dana nakon ovog prvog dogadjaja, nasa zgrada je dosla na red. Vece je bila topla, ljetna, kada se ostaje dugo na vani, kao sto smo to cesto znali ciniti u ona mirna vremena. To vece, za divno cudo, bilo je i struje pa kako nitko vec odavno nije smio sjediti na balkonu, gledala se televizija, uz prigusen ton, bez svjetla. Gledali smo tako televiziju s djecom kada se odjednom ispred naseg ulaza, na sredini ceste, zaustavi vojni kamion iz koga pocese iskakati naoruzane spodobe u kamuflaznim uniformama. Na brzinu ugasismo TV, potrpasmo djecu u krevet i primirismo se u dnevnom boravku cekajuci sta ce se dogoditi. Ne prodje minut-dva kada se na pozoru djecije sobe zacu kucanje po roletnama koje su prozor stitile s vanjske strane. Pomislio sam, gotovo je, dosli su po mene, jer su u nasem ulazu ostala samo nas dvojica koji smo mogli biti cilj ‘posjete’. Uzeh telefon da nazovem brata u Boriku i da mu javim sta se dogadja, u slucaju da su moja strahovanja tacna. On mi rece da ce otrcati do komsije, vonog lica, koji se nedavno vratio sa JNA iz Slovenije, da ga moli za pomoc. U medjuvremenu udaranje na prozor prestade. Nastupi tisina koja je, cini mi se, trajala vjecno. Brat mi javi da mu komsija rece da vojska i regularna policija nikuda ne izlazi nakon policijskog sata i da se radi o neregularnim jedinicama. U tom trenutku zacuh korake u stepenistu, spustih telefon i provirih kroz spijunku na vratima. Primijetih naoruzane osobe kako se penju stepenistem sa strane parkinga i bi mi lakse kada shvatih da odose uz stepenice. Par trenutaka kasnije spazih onog komsiju sa cetvrtog sprata kako se polagano penje za njima. U momentu mi kroz glavu sinu misao kako su vjerojatno dosli po komsiju iznad mene, muslimama, jer niko drugi im osim nas dvojice nije mogao biti interesantan. Kakvu je ulogu u svemu ovom imao nas komsija sa cetvrtog sprata u tom trenutku nisam znao.

Nakon nekih desetak minuta tisine ponovo zacuh korake u stepenistu. Naoruzane spodobe u maskirnim uniformama su se vracale istim putem nazad, ali nisam primijetio da ikoga vode. Bi mi lakse, iako mi je citav ovaj dogadjaj izgledao prilicno misteriozno.

Slijedece jutro sam otisao do mame na Predgradju, koja je vec duze vremena bila bolesna i koju smo brat i ja naizmjenice pazili, bez mogucnosti da obezbijedimo bilo kakvu medicinsku njegu. Predvece se vratih kuci gdje me docekase novosti. Tokom dana, dok su se djeca igrala na parkingu, u nas ulaz su ‘svratile’ dvije naoruzane spodobe koje su u po bijela dana provalile u stan onog naseg stanara sa cetrtog sprata i pokupile sve sto je bilo vrijedno. Djeca su ih vidjela kako iznose stvari ali se oni na to nisu obazirali.

Par dana kasnije saznah sta se dogodilo ono lijepo ljetnje vece koje ce mi zauvijek ostati u sjecanju. Ispricao mi ga je nas komsija, Srbin, vojno lice, zaposlen u Kosmosu, koji je to vece sjedio na balkonu okrenutom prema ulici, odmarajuci se od cjelodnevnog rada u Kosmosu i uzivao u lijepoj ljetnoj veceri. I on je, kao i ja, primijetio vojni kamion i naoruzane osobe, i kada je zacuo lupanje na nase prozore, spustio se do prizemlja da otkljuca ulazna vrata, koja smo svako vece redovito zakljucavali. Kako je imao kljuceve samo od vrata do parkinga, naoruzanim osobama je trebalo vremena da obidju oko zgrade kako bi mogli uci u nas ulaz. Cim im je otvorio vrata, nocni posjetioci su protrcali pokraj njega i otrcali uz stepenice bez ikakvog objasnjenja. On se polako uputio za njima ne znajuci sta se dogadja. Bio je sokiran kada ih je zatekao u svom stanu, kako prevrcu po namjestaju trazeci nesto. I oni su bili iznenadjeni jer nisu ocekivali da ce u stanu zateci ikoga. Nakon nekoliko ostro izmijenjanjih rijeci (provalnici su shvatili da su dobili krivu informaciju), naoruzani su napustili stan i odvezli se kamionom koji su dosli. Komsija je slucaj prijavio policiji ali bez nekog veceg uspjeha. Slijedeci dan je svoj stan nasao provaljem, a najvrijednije stvari, novac i sluzbeni pistolj su nestali.

Da li je kradju drugog dana organizirala ista grupa ili neko drugi, nije mi poznato. Isto tako nikada nismo saznali identitet osobe koja je dostavljala informacije o ljudima (i stanovima) koje treba opljackati, jer je ocigledno da su zivjeli tu sa nama, cijelo to vrijeme. Greska naseg komsije je bila sto se nije puno druzio sa ostalim stanarima pa informator vjerojatno nije znao o kome se radi. A uz to ga cesto nije bilo danima u stanu pa je njegov stan bio laka meta.

Evo, ovo je samo jos jedan od mnogih istinitih dogadjanja iz naseg grada iz vremena kada je tesko bilo biti jedan od ostalih. Kada se sjetim te veceri javi mi se bezbroj pitanja na koja nikada necu dobiti odgovore jer sada mnogi ne zele da se o tome prica a narocito ne oni koji znaju odgovore. O ovom dogadjaju nikada nisam razgovarao ni sa djecom, znajuci da je on morao ostaviti traga na njihovoj psihi.

Ako ne mozemo nista uciniti da oni koji su to zasluzili budu privedeni licu pravde, trebamo se truditi da se stvari zapisu, da se ne zaboravi i da nam sve to sluzi kao opomena za neka buduca vremena, jer veliki broj onih koji su bili dio masinerije koja je sprovodila planove onih na vrhu zive slobodno u tom nasem gradu kao da nikada nista nije bilo.