Moj komso

Citajuci blogove i druge web stranice raje iz starog kraja koja sada zivi sirom svijeta stekao sam utisak da mnogi koji porede stari i novi komsiluk zale za onim starim, a kritikuju novi. U vecini slucajeva se kao razlog kritike navodi otudjenosti ljudi u novim domovinama, nedostatak blizeg kontakta, pa cak i neljubaznosti, i mnogo jos toga sto cini razliku izmedju naseg bosanskog komsiluka i ovog 'zapadnog'.

Za razliku od vecine ja, koliko god se trudio da budem nezadovoljan prijemom u novom kraju, u novom komsiluku, za sada nisam uspio naci razlog za to, sto me je nekako u ocima nekih cinilo krivcem jer, eto, meni nije sve tako lose kako bi trebalo biti. Neki se pitaju kako mi u novom komsiluku moze biti dobro kada tu nema one stare raje, ispijanja kavica i mezetluka, teferica, kao sto je to bilo u starom kraju? Valjda je to zbog toga sto ja nikada zivot nisam smatrao idealnim i uvijek sam stvari pokusavao gledati realnim ocima te sam za vecinu reakcija i ponasanja uglavnom mogao naci logicna objasnjenje. To uostalom radim i na ovom blogu iako takav pristup nekima ne odgovara. Istina je, ne pricam uvijek o komsijama. Nadje se tu dosta radnih kolega a i onih ostalih koje sam imao priliku sretati u ovih 60 i kusur godina pa se u mojim pricama moze svasta saznati.

Pisao sam vec jednom o mom novom komsiluku i o mom komsi Geriju i njegovoj familiji a bila je tu i pokoja slika. Iako sa komsom Gerijem nisam toliko prisan kako smo to mi bosanci izmedju sebe znali biti, moram priznati da se sa njim sasvim lijepo slazem i da se, sto je najvaznije, u svakoj situaciji mogu osloniti na njega. Bio sam vise puta u prilici da mi zatreba pomoc i Geri je svaki put bio tu, na dohvat ruke. Kako vecinu vremena provodi kod kuce (Geri je, kako se to ovde kaze, selfemployed), dovoljno je da mu pokucam na vrata ili zvrcnem telefonom i pomoc je vec tu. Tako je to vec ovih 15-tak godina a kako ce biti u buducnosti, vidjet cemo.

Ove dvije fotografije su vezane za mog komsu i tipicnu situaciju kada se radi o nasim odnosima, iako se to na prvi pogled ne bi moglo reci.

Jednog lijepog dana na pocetku proljeca prosle godine odlucih da 'prikratim' brezu koju sam posadio preblizo kuci pa mi vec par godina pravi probleme. Kako sam i nakon 15-tak godina zivota u USA prihvatio malo toga americkog, mnoge poslove radim na svoj, kako ga ja nazivam, bosanski nacin pa je tako bilo i ovaj put. Geri je na to vec navikao a mnogi nasi razgovori se svode na zadirkivanja vezana za nacin kako ja nesto radim. Medjutim, ni ja mu ne ostajem duzan tako da je rezultat za sada nerijesen.

Breza je bilo prilicno izrasla, sa granama iznad elektricnih vodova, pa sam danima razmisljao kako da pristupim poslu koji nije bio nimalo lak: nisam mogao jednostavno odsjeci glavno deblo jer bi grane zapele za elektricne vodove a svakom je jasno sta to znaci. Na kraju sam se odlucio da prvo odsjecam nize grane, one koje mi je lakse dohvatiti sa lotri, jednu po jednu, i da se tako polako penjem prema vrhu krosnje. Kada tako posjecem sve grane, plan je bio da odsjecem deblo, uz nadu da ga mogu rukama gurnuti na stranu suprotnu elektricnim vodovima kada bude odsjeceno. Od alata sam imao samo obicnu testeru za drvo iako su ovdje prodavnice pune svakojakog alata, samo ga treba znati koristiti. Mogao sam neki prigodan alat posuditi i od mog komse Gerija, jer on nema sta nema, ali ga tog dana kada sam se odlucio da se s brezom konacno obracunam nije bilo kod kuce.

Tako se eto desilo da sam se u avanturu podkracivanja breze upustio samo sa testerom i lotrama koje su stizale negdje do sredine stabla. U pocetku je sve islo relativno dobro, sve dok nisam dosao u poziciju da odsjecem glavnu stablo, koje je bilo nageto prema elektricnim zicama. Bio sam sam, bez pomoci, bez strika kojim bih eventualno vezao stablo kako ne bi palo na stranu na koju nije smjelo. A bio sam vec i umoran jer nije bilo lako testerisati granu po granu koristeci se samo jednom rukom, dok sam se drugom morao pridrzavao da ne padnem.

Dok sam tako razmisljao sta da radim ne silazeci s breze, odnekud stize Geri sa svojim trakom. Znao sam sta slijedi. Geri parkira trak i eto ga direktno meni s osmjehom i pitanjem: "sta je, opet nesto radis na bosanski nacin"? Ja nastavih u istom stilu, onako s drveta, sve dok mi Geri ne rece da on ima motornu pilu i strik i da ih ide donijeti.

Donese Geri strik, sveza deblo, pope se uz lotre, uze motorku i poce sa rezanjem a ja se dohvatih drugog kraja strika da deblo povucem kada bude odsjeceno. Nakon par trenutaka deblo biva odsjeceno i zavrsi na travnjaku. Sva moja mudrovanja kako da sprijecim da deblo na padne na elektricne vodove padose u vodu. Geri i ja izmijenismo jos par zackoljica u poznatom stilu, pokupi svoj alat i ode svojim poslom a ja ostadoh da zavrsim posao na zemlji.

Eto, takav je moj komso Geri. Ne druzimo se cesto, nema tu ispijanja kavica, ali kada treba komsiji pomoci, uvijek je tu. Kako bi se ponio ako bi se ovdje pojavio kakav Milosevic, ne znam. Ali zato znam kako je bilo kod nas.