In memoriam - Zlatko Midzic-Midza

Miro i ja ovih dana intenzivno posjecujemo Kajak. Kod Midze brojimo izraze sucuti. Mada ih je puno, nama uvijek malo. Da ih je i tisucu bili bismo nezadovoljni. Po nasem, sva Banja Luka bi se tu morala naci. Subjektivni smo, jesmo. A mozda i nismo. Danas mnogima, bez imalo kriterija, kacimo naziv legenda, ali Midza to zaista jeste.

Banja Luka, drugi grad po velicini u republici, grad koji smo zivjeli i voljeli, nije, moramo to priznati, sjajila izvan svojih granica onako kako smo to zeljeli. Bilo je izuzetaka, npr. rukomet, ali malo, premalo, u odnosu na ono kako je trebalo i moglo biti. Jesmo li ljubomorno cuvali sjaj nasih zvijezda samo za nas, ili su nase zvijezde htjele sjati samo nama?

S Midzom se nismo vidjeli skoro dvadeset godina, ali smo cesto razgovarali o njemu kao o nekom nasem, posebno kad bi prelistavali obiteljske albume, ugledali njegovu sliku na nekom od blogova, ili se prisjetili nekog dogadjaja, najcesce iz svijeta glazbe, ciji je i on bio akter. I svaki razgovor bi zavrsio uvijek istom Mirinom recenicom: "...ali, brate, bio je posten, da posteniji nije mogao biti, i za to ga volim."

Intenzivno smo se druzili sedamdesetih, kad je on navracao u Marticevu 21, gdje smo zivjeli tih godina.

Cesto sam njega i Miru, po povratku iz grada, zaticala u nasoj nevelikoj dnevnoj sobi, za stolom zatrpanim ogromnim radio kasetofonom, mikrofonima i kojekakvim tehnickim drangulijama. Tada su se preko grane vec uveliko dovlacili vrlo kvalitetni uredjaji, cesto zahvaljujuci Midzinom tati Reufu. Njima dvojici nikad nije bilo bas sve potaman. "... Ma ovo bas ne zvuci..., mozda ti zvucnici nisu dobro postavljeni..." A zvucnici, ma sta zvucnici, sanduci. Stalno sam brondala brisuci prasinu s njih. S njima dvojicom su uvijek bila i nasa djeca, jedno obavezno u Midzinom krilu. Imao je puno ljubavi i strpljenja za Deu i Davora, a i oni su voljeli njega.

Tih godina Midza je volio pjesmu She od Sarla Aznavura. Imamo snimljeno na kaseti, ali mi nije potrebno ponovno preslusavanje, jer i danas se, do u detalje sjecam slike i zvuka. Opet na stolu sva sila uredjaja, Davor u Midzinom krilu, Midzi na usima slusalice, sklopljene mu oci, one iste s kojima je tako prodorno, gotovo zacudjeno, gledao i samo se cuje : No, no, no, no, no.... Pjevao je on refren pjesme Misela Polnarefa " Lutka koja kaze no", a koju je tada imao u slusalicama.

I da zavrsim Oliverovim rijecima: " Ta slika zarka, san ili varka... " ostat ce mi u sjecanju dok zivim.

Necu reci reci zbogom Midza, jer on ce uvjek ostati u Mirinom i mom srcu.

Nada Stefanac