In memoriam - Aljoša Mujagić

 

Zadnjih par mjeseci stižu tužne vijesti jedna za drugom. Danas na facebooku saznah da nas je napustio Aljoša Mujagić.

Vijest me je zaista rastužila. Napustila nas je još jedna dobra banjalučka duša.

Aljošu sam upoznao na poslu, u Profesionali, u kojoj se zapošljavala većina koja je završavala Tehniku i Elektrotehnički fakultet. I bilo bi tako do današnjih dana da nas ne rastjeraše početkom devedesetih.

Aljoša je s familijom završio u Kanadi gdje je našao novi dom, kao i mnogi od nas koji smo nove živote počeli daleko od grada iz kojeg smo morali otići. I Aljoše se u novoj sredini snašao kao i većina drugih koje je zatekla ista sudbina. Radio je Aljoša pošteno kao što je to svojstveno većini koji smo se rodili i odrasli u zdravim sredinama, da bi u novoj domovini dočekao penziju.

Na blog se Aljoša javljao često, svojim prilozima i komentarima u kojima je sačuvana istina na vremena kakvih više nikada neće biti. Posebno su bili zanimljivi njegovi prilozi o fabrici Rudi Čajavec i Profesionali u kojoj nas je dosta zarađivalo naš kruh svagdašnji. U zadnje vrijeme laži su preplavile sve medije i oni kojima je istina način života je sve manje. A Aljoša je bio jedan od onih koji se nije bojao da govori istinu i onda kada bi mu ćutnja više odgovarala. Može se to osjetiti i iz teksta koji je prilično davnoobjavio na jednom od Internet portrala.

Danas se opraštamo od Aljoše a ko je slijedeći niko ne može predvidjeti. U godinama smo kada se može desiti svakome od nas da završimo svoj put na ovom svijetu. Pri tom je važno da možemo biti ponosni na ono što smo na tom putu uradili a Aljoša je sigurno jedan od onih na kojeg njegovi mogu biti ponosni.

Supruzi Minki i ostaloj ožaošćenoj familiji upućujemo naše iksreno saučešće.

In memoriam - Bogdan Petković

 

Jučer me iznenadi još jedna tužna vijest. U Banja Luci je u 75. godini preminuo Bogdan Petković kojega mnogi Banjalučani moje generacije poznaju kao talentiranog nogometaša banjalučkog Naprijeda.

Bodo, tako su ga zvali mnogi u komšiluku u kojem sam odrastao, je još od malih nogu pokazivao da je veliki nogometni talenat. Neki su ga, zbog njegovih driblinga koji su podsjećali na one po kojima je bila poznata legenda jugoslavenskog nogometa Dragoslav Šekularac, zvali Šeki dok su ga moja starija braća, zbog munjevitih poteza  zvali Munja. Imao je odličan, nepredvidiv dribling i na Predgrađu i Budžaku smo se borili u čijoj ekipi će Bodo igrati kada igramo na male. A on je igrao najčešće u istoj sa mnom jer smo bili najbolji prijatelji i prve komšije.

Kao djeca smo proveli bezbrojne sate družeći se iako je Bodo bio tri godine mlađi od mene. Bio je prgave naravi, često je upadao u konflikte a ja sam ga, kao stariji, iz mnogih izvlačio. Kako sam u komšiluku bio poznat kao dobro dijete, njegovi roditelji Dušanka i Mirko su bili sretni što se družimo, što smo najbolji drugari, i uvijek bi ga puštali sa mnom ma gdje da smo planirali ići.

Čak sam jednom zbog njega mogao zaraditi ukor direktora osnovne škole Ivan Goran Kovačić kada sam potpisao pismo umjesto njegovog oca koje je direktor poslao ocu po Bodi jer je Bodo uhvaćem kako iz razreda iskače kroz prozor škole. Srećom, kako sam bio najbolji đak generacije i najbolji Bodin prijatelj, direktor me nije kaznio a ni Bodin otac se nije naljutio na mene jer je znao da sam to učinio jer smo bili najbolji prijatelji. A da sam dobio ukor direktora, ko zna kakva bi me sudbina čekala. Išao sam u osmi razred i planirao da se upišem u Tehničku školu. A sa ukorom direktora me sigurno ne bi primili jer su se u nju mogli upisati samo najbolji đaci. Ali, najbolji prijatelji su tu da jedan drugoga izvlače iz nevolje ako se u njoj nađu ne misleći na moguće posljedice.

Onda su jednog dana Petkovići odselili s Predgrađa i naša druženja su se prorijedila, iako je Bodo znao dolaziti u komšiluk kada bi igrali na turnirima organiziranim na Pilani ili Budžaku.

Kako su godine prolazile, naši susreti su bili sve rjeđi i rjeđi. Bodo je stekao nove prijatelje u Mejdanu a viđali bi se samo kada bi navratio u posjetu baki i djedu.

Znao sam da igra u Naprijedu i da je odličan igrač ali ga nisam imao prilike gledati uživo. Pratio sam Želju i gledao bih ga ponekad kada bi igrao na igralištu na Predgrađu a za ostale niželigaše nisam mario. Očekivao sam da će Bodo privući interes Borca i siguran sam da bi imao veliku igračku karijeru da se to desilo ali izgleda da je nešto drugo uticalo da se to nikada nije ostvarilo. Možda je to bila njegova prgava narav a možda su i neki drugi faktori uticali da ga Borac nije uzeo pod svoje. Jer bio je veliki talenat i mogao je biti veliki igrač.

Iako se po ženidbi preselio na Starčevicu, pa smo ponovo bili komšije, nikada ga nisam sreo niti vidio, iako se do njegove zgrade išlo ulicom u kojoj sam stanovao.

Kada je u Bosni počeo rat vidio sam ga samo jednom. Sarajevo je svakodnevno granatirano s okolnih brda, srpske snage su osvajale teritorij zahvaljujući ogromnom naoružanju koje su posjedovali, u Banja Luci je počelo ostvarivanje plana etničkog čišćenja. Gradom su se muvale razne vojne i paravojne jedinice, normalan život je zamirao. Bodu sam slučajno vidio jednog poslijepodneva kako se polako penje ulicom Đede Kecmanovića. Hodao je trotoarom na supronoj strani od naše zgrade. Izgledao je umorno, zabrinuto, pogleda usmjerenog na trotoar. Pušio je. Nije me vidio. Bio je u vojnoj uniformi a preko leđa su mu visile dvije puške: jedna obična, druga snajperska. Bio je to neobičan, i istovremeno zastrašujući prizor, jer nikada nisam imao prilike vidjeti vojnika s dvije puške, od kojih je jedna bila snajper. U vojsci su snajper dobijali samo oni koji su pokazali izvanrednu preciznost u gađanju a taj dan sam Bodu vidio upravo s tom puškom. Odmah mi je na pamet palo Sarajevo gdje su srpski snajperisti svakodnevno gađali civile na njegovim ulicama. Na trenutak sam pomislio da se Bodo možda vraća iz Sarajeva ali sam odmah odbacio tu mogućnost. Bilo bi to ogromno razoračenje za mene i nisam mogao vjerovati da bi moj nekadašnji najbolji prijatelj mogao spasti na te grane.

Prije nego smo otišli iz grada, saznao sam da su se Bodo i supruga mu razišli. I ona je otišla iz Banja Luke a on je ostao u gradu koji je postao logor na otvorenom, istina bez logorske žice, za sve one koji nisu pripadali odabranom narodu.

Naš posljednji susret se desio sedam-osam godina po završetka rata, prilikom moje druge posjete rodnom gradu nakon što smo ga 1994. morali napustiti. Ne bih ga ni tada vidio da me Mišo, zajednički komšija iz djetinjstva, ne odvuče do bašte nekog restorana u blizini katoličkog groblja Sveti Marko u Rosuljama. „Moraš vidjeti Bodu“, navaljivao je Mišo iako za to nisam imao posebnu želju. Naši putevi su se davno razišli, svako je izabrao svoju sudbinu i susret s nekadašnjim najboljim drugom više nije imao nikakvog smisla. Ali Mišo je bio uporan i susret nisam mogao izbjeći.

Bila je kasna večer, prošlo je već deset, a Bodo je sjedio sam za stolom u ne baš osvjetljenom kutu bašte. Otvorena boca piva je bila ispred njega. Bilo mi je čudno da sa Starčevice na piće dolazi čak u Rosulje jer ga je Mišo često tu sretao i bio je siguran da ćemo ga tu zateći.

Kada me je ugledao, nije reagirao. Nije pokazivao nikakve emocije. Pozdravili smo se kao dva stranca koja jedan drugom nemaju puno toga šta reči. Sjeo sam. Ponudio me pićem, odbio sam. Bilo je kasno i nije mi se pilo a i nisam se osjećao ugodno.

Nakon što reče da je čuo da sam u Americi, na što sam potvrdno odgovorio, odjednom promijeni temu.

„Što ne rasčistite ono vaše dvorište? Pa ono je sramota“, reče.

Gledao sam ga u čudu. Pitao me je za dvorište naše porodične kuće na Predgrađu gdje smo se kao djeca družili, u koje, nakon što je našu kuću napustila srpska familija iz Sarajeva koja se nasilno uselila nakon što je brat 1995. morao ići, a u koju više niko od mojih nije ušao. Nekada jedno od najljepše uređenih dvorišta na Predgrađu i Buđaku je par godina zjapilo prazno, razno šiblje i drveće je podivljalo, nekada njegovani travnjak postao đungla. Namještaj od orahovine koji su moji roditelji dobili od kumova Josića kao vjenčani poklon, a koji su uljezi izbacili na sred dvorišta kada su napuštali našu kuću, se raspao i tek je poneki ostatak izvirivao iz visoke trave. Život u kojem smo se nekada nas dva kao djeca igrala je zauvijek nestao a Bodo je morao znati zbog čega se to desilo. I od mase pitanja koje me je moj bivše najbolji drugar mogao upitati, on je imao primjedbu na napušteno i podivljalo  dvorište u kojem godinama nema onih koji su tu sretno živjeli.

Samo sam mu kratko odgovorio da u kući već par godina ne živi niko i da najstariji brat, koji je uspio ostati u gradu, u dvorište nije nikada navratio jer su mu „novi vlasnici“ zaprijetili da ne dolazi jer ne mogu garantirati za njegov život.

Nakon minut-dva, Bodo pozva konobaricu da plati piće, ponovo me upita hoću li šta popiti, i kada sam ponovo odbio, ustade, pozdravi se i ode svojim putem.

Ostao sam sam s Mišom, zatečen nastalom situacijom u koju me je on doveo. Nisam imao želju da se sretnem s Bodom jer je naše druženje prestalo još davno i nismo imali ništa jedan drugom reći. Postali smo stranci jedan drugom poodavno a rat nas je još više udaljio.

O Bodi nisam čuo ništa do vijesti u Nezavisnim novinama da je preminuo. Bilo mi ga je žao jer smo proveli desetak lijepih godina igrajući se kao djeca u komšiluku kojeg smo voljeli i gdje smo bili sretni. Nesretni rat nas je potpuno razdvojio. Svako je izabrao svoju stranu. Mi smo morali otići a Bodo je prihvatio politiku novih vlasti koja je učinila sve da nas otjera iz rodnog grada. Ako ima Boga, na njemu je da donese odluku kakav će biti naš zagrobni život, to carstvo nebesko koji mnogi isčekuju.

Na meni je da samo kažem onako kako je bilo.

In memoriam - Omerhodžić Ibrahim (Omer)

 

Ode nam i Omer. Jučer stiže tužna vijest. Napustio nas je Omerhodžić Ibrahim , naš prijatelj i školski kolega, Banjalučanin s adresom u Austriji.    

Nisam ga vidio već jako dugo jer nam se putevi nakon odlaska iz Banjaluke nisu ukrštali. On završio u Austriji a mi u Americi, a između nas okean. A nekad smo živjeli u komšiluku, na Starčevici, stotinjak metara udaljeni i često se viđali. I poslovno sarađivali.

Omer je među prvima zaplivao u vode privatluka u ono „ružno doba“ kada je za premijera vlade države koja se kasnije raspala izabran Ante Marković, čovjek koji je mnogima ulio nadu da se država može izvući iz problema ako se sposobnim pojedincima da šansa. I dao ju je, zakonima koji su omogućili mnogima da pokrenu privatne binznise, da iskoriste znanje i ideje ako ih imaju.

A Omer ih je imao. Sjećam se trgovine elektronskim urađajima koju je otvorio u prvom šoping centru sagrađenom uz nekadašnju Tehničku školu, istu onu školu koju jsmo Omer i ja završili. Sjećam se kako je to za sve nas u Banjaluci bila velika novost, kako smo često tamo odlazili da pregledamo šta je novo u lijepo uređenim trgovinama, da nešto pazarimo, sretnemo raju, popijemo kavicu ili piće.

Vrlo brzo nakon toga Omer je otvorio moderan TV servis u zgradi u kojoj je dobio stan koji je postao razlog naše poslovne saradnje. Ja sam, nekako u isto vrijeme otvorio trgovinu računara, računarske opreme, programa i stručne literature, te razvijao programe za automatizaciju poslovanja za male privrednike. I upravo je Omer bio prvi s kojim sam sarađivao, razvijajući program za upravljane poslovanja njegovog TV servisa prema njegovim idejama. Bila je to velika novina na onim našim prostorima i bilo mi je drago što smo zajedničkim snagama napravili nešto novo, nešto što je počelo hvatati korijenje u gradu koji se probudio iz letargije privrednog sistema koji je gubio ideje i polako propadao.

Omer, godinu dana mlađi od mene, je gajio čvrste prijateljske veze s grupom školskih kolega s kojima se često viđao. Srđo, Doda, Eko, Petak i Milak su bili njegova raja s kojom se često družio, sve do početka devedesetih kada su neke od nas natjerali da napustimo grad u kojem smo rođeni i živjeli godinama. I ja sam se znao družiti s njima iako sam bio jedna generacija ispred i bio sam impresioniran njihovim prijateljstvom koje se nastavilo nakon završetka srednje škole.

Omer je bio među prvima koji je napustio Banjaluku, još prije nego što je rat u Bosni zvanično počeo. Bila je to pametna odluka jer su kriminalci, povezani s novom vlasti, svoje oko prvo bacili na osobe za koje se mislilo da imaju novca. A u tu grupu su spadali vlasnici privatnih radnji, restorana, malih biznisa. U to doba nije bilo pametno ostati u gradu jer nisi znao šta donose noći kada su paravojne kriminalne grupe obavljale svoje prljave poslove. Omer nije bio jedini koji je morao otići. Eko je završio u Norveškoj, ja u Americi a Doda je, prije povratka u Banjaluku, dugo vremena živo u Sloveniji. Tako su naša druženja prekinuta da se više nikada ne obnove u onoj mjeri kao što je to bilo prije rata. Istina je da se Omerova ekipa znala sastati kada bi on i Eko navratili u grad ali se to dešavalo rijetko, a ne kao nekada kada su bili gotovo nerazdvojni.

Omera sam nakon izlaska iz Banjaluke sreo u Zagrebu, u danima kada smo se spremali u Ameriku. I nakon toga samo jednom, prilikom jedne od mojih rijerkih posjeta rodnom gradu. Našli smo se pred Palasom gdje smo se prisjećali prošlih dana koji su zauvijek ostali samo sjećanja na neka lijepa vremena kada smo jedni drugima bili ljudi, prijatelji, kada smo se družili, slavili rođendane i godišnjice brakova, išli zajedno na more.

Čujem da će Omer biti sahranjen u Banjaluci a koliko će svijeta biti na sahrani, teško je reči. Mnogi koji su ga poznavali nisu više tamo da mu bar svojim prisustvom zahvale na druženju i prijateljstvu. Takva je sudbina mnogih od nas jer smo razbacani na sve strane svijeta.

Omerovoj supruzi Esmi, sinu Mirzi i kćerci Đenani izjavljujem naše iskreno saučešće.

Nera i Co.

In memoriam - Amila Višić

 

Drugog jula je u Oslu sahranjena Amila Višić, supruga Seje i sestra Emine Kušmić. Otišla je prerano, izgubivši borbu s opakom bolešću s kojom se borila duže vrijeme. Sahranjena je daleko od rodnog grada kao i mnogi drugi koje je rat natjerao da traži spas pred pomahnitalim nacionalizmom koji ga je zahvatio. Sahrani je prisustvovao mali broj rodbine i prijatelja, kao što se to dešava redovito za sve nas koji smo razbacani na sve strane svijeta. A sjećamo se kako je to nekada bilo u rodnom gradu, kada su sahranama prisustvovale stotine, jer smo se svi družili ili barem poznavali a to je bilo dovoljno da se okupimo kada nas napusti neko i ode u neki drugi, kako neki kažu, bolji svijet.

Sjećam se proslave Nove godine davne 1990, u stanu Kušmića na Mejdanu. Skupili smo se nas nekoliko familija, Kušmići, Žiške, Višići i mi, da zajedno proslavimo doček Nove godine ne sanjajući šta će nam budućnost donijeti. Bilo je to doba velikih promjena u bivšoj nam domovini kada su mnogi mislili da će nas Ante Marković izvući iz ekonomske krize, da će mjere njegove vlade pomoći da pametni dođu do riječi, da će Jugoslavija ponovo biti cijenjena zemlja kao što je to nekada bila. Sjećam se našeg šoka kada su nebo iznad Banja Luke, tačno u ponoć, počeli parati pucnji iz mnogobrojnog oružja kojeg su već tada naše komšije „zadužile“, spremajući se da se „odbrane“ od nas naivnih koji nismo shvatali šta nam se sprema. Sjećam se kako smo se pobjegli s balkona na koji smo izašli da zapalimo prskalice na radost naše djece, povlačeći se u stan, bojeći se da nas koji zalutali metak ne pogodi. Bilo je to naše zadnje druženje u bivšoj državi jer su događaji koji su slijedili pokazali da nam je sudbina davno određena, samo to nismo znali.

Višići su, kao i Kušmići, nakon puno peripetija završili u Norveškoj a nas je sudbina odvela preko velike bare u zemlju u kojoj danas vladaju slični onima koji su krajem osamdesetih došli na vlast kod nas.

Sticajem okolnosti sa starom rajom smo se počeli ponovo družiti na „neutralnom“ terenu, u Istri, gdje su Amila i Sejo provodili ljeta u apartmanu koji su kupili. Uz Kušmiće, Žiške i još neke, ponovo se družimo, slavimo rođendane i godišnjice vjenčanja kao nekada u rodnom gradu. 

Znali smo da tako neće biti do vijeka jer smo svi zašli u pozne godine ali nismo očekivali da će taj trenutak doći tako brzo. Amila je otišla prva, prerano, na žalost svih nas. Znamo da nas ista sudbina čeka i toga smo potpuno svjesni ali nas vijesti kao ova uvijek iznenade.

Seji, kćerci Aidi, unučadi, Emini i ostaloj ožalošćenoj rodbini i prijateljima upućujemo svoje iskreno saučešće.

In memoriam - Ibrahim Hamzić

Neki dan nam stiže vijest da je u Banjaluci, nakon duge i teške bolesti, preminuo Ibrahim Hamzić, naš prijatelj s kojim smo jedno vrijeme dijelili izbjegličke sudbine u Pittsburghu.

Ibru Hamzića sam znao još iz Tehničke škole a jedno vrijeme smo bili radne kolege u OOUR-u TU, RO Profesinalna elektronika, SOUR-a Rudi Čajavec. Za vrijeme ovog zadnjeg rata Ibro se s familijom prvo našao u Njemačkoj a onda se, kada je Njemačka odlučila da šalje izbjeglice iz Bosne nazad u Bosnu, odlučio za Ameriku jer u rodni kraj mu se nije vraćalo. U Pittsburghu se, kao većina naše raje, uspio zaposliti i raditi u istoj kompaniji nešto manje od 10 godina. Iako je imao posao, Amerika mu nije nikako pasala pa se jedne godine iznenada odlučio za povratak u stari kraj. Znali smo da mu se život u Americi nije sviđao i da je bio nesretan što je morao napustiti rodni kraj ali nismo očekivali da će ostaviti posao od kojeg se moglo solidno živjeti. Vratio se u kuću u blizini Vrbasa, u neizvjesnost, gdje smo njega i njegovu suprugu Asime posjetili nekoliko puna prilikom naših posjeta Banjaluci.

Kako su godine prolazile a naše posjete Banjaluci bile sve kraće i kraće, nismo stizali da svratimo do Ibrine kuće na obali Vrbasa, da porazgovaramo i upitamo se za zdravlje. Prilikom nedavne posjete Los Angelesu saznali smo da je teško bolestan ali nismo vjerovali da ga više nećemo vidjeti. U sjećanju će mi ostati naša druženja, Asimini mezetluci, proslava Davorove diplome kada je bio glavni majstor za pečenje janjeta, pomaganje prilikom preseljenja Tufekčića… Ibro je otišao tamo gdje ćemo i mi ostali, samo ne znamo kada je ko na redu.

Asimi i ostaloj ožalošćenoj familiji izjavljujemo naše iskreno saučešće. Ibro će nam ostati u lijepoj uspomeni. S njegovim odlaskom otišao je još jedan dio Banjaluke koju smo poznavali.

In memoriam - Enisa-Niskana Pletilić (Bahtijarević)

Još jedna tužna vijest, da ne može biti tužnija. Upravo saznadoh da nas je napustila Enisa-Niskana Pletilić (Bahtijarević). Vijest me je šokirala jer je stigla iznenada, bez ikakvih nagovještaja da se tako nešto može očekivati. Istina je da mi se odavno nije javila, da su prestali stizati njeni prilozi koji su uvijek odisali tugom za Banjalukom i onim davnim vremenima kada smo živjeli živote toliko drugačije od ovih poslijeratnih. Pripisivao sam to našom zasićenošću blogom i uticajem facebook-a koji je svima omogućio jednostavljano javljanje na Internetu. 

Niskana je, kao većina nas koji se okupljamo na ovom blogu, morala napustiti rodni grad u danima kada su neljudi izišli iz svojih rupa u kojima su se skrivali godinama. Teško ju je to pogodilo. Odlazak iz gada gdje je rođena, poznavala svaki njegov kutak, gdje je osnovala familiju i imala mnogo prijatelja joj je teško pao. Skrasila se u Zagrebu ali su je misli stalno vukle u Banjaluku koju nikada nije zaboravila ali u koju više nikada nije ni otišla jer se za sva vremena zgadilo zlo koje se u gradu nakupilo. 

U novoj sredini je pokušala da nađe mir ali joj nije bilo lako kao ni mnogim izbjeglica iz našeg grada koje su morale započinjati sve iz početka. U svojim prilozima se vraćala u Banjaluku, u neka ljepša vremena, ali se isto tako borila da se podrže oni koji su se pokušavali boriti protiv zla koje od kraja osamdesetih još uvijek vlada u onimnašim krajevima. 

Zadnjih godina se borila s bolešću supruga Ahmeta, uz stalnu brigu za sina Zlatka i njegovu budućnost. 

Vijest o njenoj smrti me zatekla, nisam je očekivao ali u ova vremena kada ljudi umiru u cijelom svijetu zbog korone ništa me više ne iznenađuje. 

Suprugu Ahmetu, sinu Zlatku, braći Seji i Fahri upućujem iskreno saučešće u Nerino i moje ime. 

Neka počiva u miru.

In memoriam - Neda Reinprecht

Jučer mi iz Zagreba stiže tužna vijest. Umrla je Neda Reinprecht, dilomirani inžinjer elektronike, moja bivša radna kolegica iz Rudi Čajaveca, OOUR-a TU Profesionalne elektronike. 

Nedu sam prvi put sreo na moj prvi radni dan u OOUR-u Telekomunikacioni uređaji, na trećem katu tkz Tehničke zgrade. Po završetku fakulteta grah mi pade da svoj radni vijek započnem u kancelariji u kojoj se tokom odmora igrala igra slična boćanju ali s okruglim, plosnatim plastičnim pločama različitih boja koje su lagano klizile po podu kancelarije. U igri su učestvovali malo stariji zaposleni na čelu s Nikolom Drčom a jedan od stalnih učesnika je bila i Neda. Bili su to dani, čini mi se, s mnogo manje stresa i rivaliteta, koji su se javili kasnije. 

Neda je, nekoliko godina kasnije, kada smo se preselili u zgradu Naučno istraživačkog centra, dodijeljena u moje odjeljenje pa sam joj na taj način postao šef. Surađivali smo jako dobro i između nas nikada nije bilo nikakvih nesporazuma. Nedu su cijenili i ostali zaposleni u OOUR-u a također i Profesionali i cijelom Rudi Čajavecu. Njena dobra prijateljica je bila Olivera Josifović, moja profesorica u Tehnici i kasnije na fakultetu. Pripadala je generaciji starijih inžinjera koji su svojim radom postavili temelje Rudu Čajaveca kakvog smo ga mi mlađi poznavali. 

Odlaskom iz fabrike izgubio sam kontake s Nedom. Tek nakon mnogo godina po dolasku u USA saznah da se, sa svojim suprugom Velimirom, preselila u Zagreb, kako bi bili blizu unučadi. Ne znam koliko je vremena prošlo od tada a danas na Internetu nađoh informaciju da je Veljko napustio ovaj svijet u decembru 2018. 

Vjerojatno nas Neda još ne bi naustila da je ne zadesi zla sudbina. Skupilo se tu puno toga. Nakon pada zbog ugriza psa, loma podlaktice i koljena, operacije, ležanja u bolnici sa svim neugodnostima koje uz to idu, te COVID-a, oslabljeno tijelo nije izdržalo. Živimo u ružnim vremenima i niko od nas ne zna šta nas čeka sutra. 

Neda je tako završila svoj životni put a sahrana će se obaviti u četvrtak 22. aprila na groblju Mirogoj u Zagrebu. Nedinim odlaskom broj onih s kojima smo se družili i radili se sve više smanjuje. A gdje će i kako će ko, od ovo što nas je još ostalo, zavaršiti teško je predvidjeti. Ostaje nam nada da će nas se neko sjetiti kako što se mi sjećamo onih koji nas napustiše. Nedinoj familiji i prijateljima povodom njene smrti upućujemo iskreno saučešće a posebno se zahvaljujem Nataši koja mi je ovu tužnu vijest javila. Jer da nije bilo nje vjerojatno za Nedin odlazak ne bih saznao još jako dugo.

In memoriam - Azra Tiro

Uz sve ružne događaje koji nas prate ovih dana, jučer nam stiže još jedna. U Švedskoj je, nakon duge i teške bolesti, preminula Azra Tiro, naša komšinica i prijateljica sa Starčevice, koja se, s familijom, nakon protjerivanja iz Banjaluke, skrasila u Skandinaviji koja je prihvatila mnoge izbjeglice iz našeg grada i Bosne.

Desetak godina smo živjeli u istom ulazu u tkz kadrovskoj zgradi Profesionale na Starčevici. U zgradi smo se svi poznavali, bili smo kao jedna velika porodica. Djeca su se igrala na parkingu iza zgrade dok smo ispijali kave na našim balkonima. Naš sin Davor i Azrin mlađi sin Amir su bili prijatelji, školske kolege.

S Azrom smo se posebno zbližili u ratnim  danima kada smo svi ostali bez posla i kada smo vrijeme provodili uglavnom u stanu, strijepeći šta će noć donijeti. Gledali smo promjene koje su se u gradu i komšiluku događale, pokušavali da razumijemo šta se to desilo s pojedinim komšijama koji su preko noći „promijenili dresove“. Pratili smo vijesti, razgovarali o zlo koje se širilo, pokušavali da se i naš glas čuje.

Jednom je tako Azra uspjela stupiti u kontakt s jednom novinarkom iz beogradskog magazina Danas. Ne znam kako se to desilo ali je Azra telefonom razgovarala s novinarkom koja je pokušavala saznati istinu o onom što se događalo u Banjaluci. Azra joj je ispričala šta se oko nas događa, dajući joj pravu sliku o gradu iz kojeg su se širile laži čiji je cilj bio da se mržnja što više razbukta, da se naprave takve podjele među narodom da se više nikada ne uklone.

Zajedno smo se borili sa svakodnevnim nestašicama. Sjećam se kako smo zajedno ispijali zadnje kapi rakije koja nam je pomagala da, u okruženju u kojem smo se iznenada našli, ne izgubimo razum.

Sjećam se i kada je djecu poslala u Tursku kod rodbine, u nadi da će zlo stati i da će se vratiti život na koji smo navikli. Brinula se o njima jer su telefonske veze bile pokidane i do vijesti je bilo teško doći.

Sjećam se i kad su Tire otišle za Švedsku, autobusima koje je organizirao srpski Crveni krst. Bilo je to organizirano etničko čišćenje grada od strane novih vlasti koji su temeljito sprovodili planove razrađene u Beogradu.

Mnogo godina po našem dolasku u USA Nera je uspostavila kontakt s Azrom. Više se ni ne sjećam kada je to bilo ali su se od tada čule redovito. Saznali smo o Azrinim strahovima i borbi da djecu dovede u Švedsku, ali i o bolesti s kojom se počela boriti još u Banjaluci.

Usprkos problema s zdravljem Azra je ostala ista: staložena, razborita, tihim glasom pričaljući nam o životu u Švedskoj i njenoj borbi s bolestima. Nije joj bilo lako jer ju je, pored bolesti s kojom se duže borila, napala još jedna za koju još uvijek nema lijeka. Znali smo s kojim se problemima bori i bilo nam je žao što smo tako daleko i što joj ne možemo barem malo olakšati borbu. Sinovi Muris i Amir su cijelo vrijeme bili uz mater i ona nam je uvijek govorila kako joj pomažu, kako su u blizini kad god je potrebno.

Prije nešto manje od mjesec dana je imala operaciju koja je bila posljednja nada da se opaka bolest pobijedi. Nažalost, bolest je bila jača. U ponedeljak nam je Emira Šarić iz Beča javila da je Azra izgubila bitku. Dan kasnije mi se emailom javio i stariji sin Muris.

Zauvijek nas je napustila još jedna Banjalučanka daleko od svog grada. Svoj rodni grad nije posjetila od onog dana kada je sjela u autobus za Švedsku. Svakim danom nas je sve manje. Planovi osmišljeni u Beogradu se svakim danom sve više ostvaruju.

Sinovima Murisu i Amiru, te ostaloj ožalošćenoj rodbini upućujemo naše iskreno saučešće.

In memoriam - Saida Bekić, rođ. Bahtijarević

Dragi Blogeri.

Danas sam saznala tužnu vijest o odlasku još jedne moje voljene osobe i naše blogerke, čiji će prilozi ostati nezaboravni.

U posljednje dvije godine je poboljevala od lakšeg moždanog udara ali zahvaljujući švedskom zdravstvu i predivnom sinu kojeg ima, išlo je na bolje. Javila su se sjećanja i njen predivni glas i grleni smijeh.

Moj Vice nije lako prihvatao nove osobe u nas život a sa Saidom, kad smo se upoznali, kliknulo je odmah.

Naši susreti, a bilo ih je šest u Sarajevu, su bili dani smijeha i divnog druženja.

Bila je izuzetno obrazovana, pet jezika, dama ,divna majka, elegantna, puna evropskih manira. Gledajući nas, mnoge naše žene naše generacije, i puno mladje, ostarjele prije vremena, obučene i zamotane, uplašene od života, znale su nas podobno ogovarati.

A ja se nagledala u Holandiji starijih od nas u pastelnim bojama odjeće, našminkane, na biciklima, a sigurno je tako i u Švedskoj. Ali Saida je bila posebna.

Našu je Bosnu obožavala. Otac je bio Banjalučanin, a majka iz Dervente. Tamo je odrasla i završila Gimnazije, a u Zagrebu fakultet.

Mi u Banjaluci smo Derventu zvali Mala Banjaluka. Zbog kulture i gospodstva njenih stanovnika. I mnogo uglednih ljudi u svim gradovima bivše domovine.

Tako je opet ovaj blog imao za mene i ima ovu upornost da ostanem dok traje. Svidjelo joj se moje pisanje, zamolila Coa da joj da moj mejl, on upitao za dozvolu, i tako smo mi postale kao sestre.

Znam da bi voljela da je mogla da zauvijek ostane u našoj lijepoj BiH a ja želim da joj bude laka zemlja Švedska koja ju je divno prihvatila zbog nje što je bila takva kakva je.

Pozdrav Saima

In memoriam - Mirsad Čardžić

Mirsad i VIS Usamljeni

Listajući  facebook naletih na vijest da je u Brnu, Češka Republika, umro Mirsad Čardžić, od komplikacija vezanih za aritmiju  s kojom je duže vremena imao problema. Vijest me je posebno pogodila iz razloga što ovaj prilog pišem iz bolnice u koju sam zaglavio zbog istog problema. Naime, već nekoliko puta sam završavao u hitnoj pomoći zbog bolesti koju ovdje popularno zovu A-fib. Problemi su počeli prije nešto više od pet godina i s godinama se pogoršavaju i postaju sve češći. Znam da ovaj tekst posvećen Mirsadu nisam trebao koristiti da pišem o sebi ali me koncidencija da sam vijest o Mirsadovoj smrti saznam upravo kada se i sam borim protiv istog neprijatelja nagnala da o tome kažem par riječi.

A Mirsada nisam vidio dugo, još od prije ovog zadnjeg rata. Čak nisam znao ništa o njegovim prognaničkim putevima i vjerojatno nikada ništa ne bih ni saznao da se ova tužna vijest ne pojavi na facebook-u.   

Za Misrada me vežu lijepi događaji iz jednog lijepog životnog perioda, kada smo bili mladi i zdravi, i kada niko od nas nije pomišljao na bolesti.

Ne sjećam se kako se to dogodilo ali jednog dana sredinom šezdesetih Mirsad je postao menadžer VIS-a Usamljeni, grupe za koju me vežu zaista lijepa sjećanja. Nako što su neki članovu VIS-ova Sjenke i Karavan odlučili da se udruže, stvoren je VIS Usamljeni, čijem imenu sam bio kum. I pošto su neki VIS-ovi u to doba imali menadžere, ljude koji bi pronalazili mjesta na kojima bi se organizirale svirke, i mi smo imali svoga. Bio je to Mirsad Čardžić, sposoban momak koji se trudio da nam pronađe sale u kojima bi svirali i na taj način zarađivali novac koji smo uglavnom koristili  za nabavku opreme.

Bio je Mirsad i naš menadžer kada smo u Domu kulture 1967. godine osvojili prvo mjesto na prvoj Gitarijadi koju  je organizirao KAB, Klub akademičara Banjaluke. Mirsadova ideja je bila da na Gitarijadi budemo obučeni jednoliko, u tamne hlače i bijele košulje, s plavim kravatama, na kojima su kolegice iz moga 4-tog R razreda Tehničke škole, izvlezle ime grupe. Očigledno je da je naš nastup ostavio dobar utisak na članove stručnog žirija koji nas je proglasio pobjednicima ispred Meteora, tada najpoznatije i najpopularnije grupe Banjaluke. Bilo je to veliko iznenađenje i još se sjećam kako su nas naši simpatizeri, kasno uveče, nakon objave rezultata, iznijeli na rukama u park ispred Doma kulture.

Nakon toga smo završili u hotelu Bosna gdje je Mirsad plaćao piće za sve. On je u to vrijeme bio jedini od nas koji je radio (kao zubotehničar, u Incelu), ali sam siguran da mu plaća nije bila toliko velika da bi mogao počastiti sve one koji su s nama svratili u hotel Bosnu da proslavimo pobjedu. Ali Mirsad nije žalio para. Njegovi momci su pobijedili i trebalo je to proslaviti.

Iz tog doba mi je ostao u sjećanju još jedan događaj u kojem je Mirsad odigrao posebnu ulogu.

Na krilima pobjede na Gitarijadi, Mirsad nam je lakše pronalazio nove gaže. Tako jedno veče završišmo u Prijedoru, na koncertu u tamošnjem Amaterskom pozorištu. Uz dobro plakatiranje i vijest da dolaze pobjednici banjalučke Gitarijade, napunismo salu do vrha. Atmosfera i prije početka koncerta je bila zapaljiva, iako su se simpatizeri lokalnog VIS-a Kote smpremale da nam koncert pokvare. A kada su odjeknuli prvi taktovi pjesama u to vrijeme popularnih Beatles-a, Rollingstones-a i drugih grupa svjetske muzičke scene, publika je pošizila. S pozornice sam gledao kako mlada raja divlje pleše u ritmu naše muzike, a iz pozadine se čulo urlikanje, kao na koncertima velikih grupa. Ponekad bi do nas dopiralo i neko čudno lupanje, i to negdje iz najmračnijih dijelova sale.

Atmosfera je bila nestvarna. Ponešeni publikom i mi smo počeli padati po pozornici, drmati glavama, dok je Miro Štefanac lupao po bubnjevim takvom žestinom da je pri kraju koncerta probušio bas bubanj. A bubnjevi nisu bili naši, već smo ih zatekli na pozornici. I Miro je sjeo za njih, imajući rijetku priliku da svoje majstorije pokaže na kompletnom setu bubnjeva, a ne na dobošu, tipmanu (nađenom negdje odbačenom uz ulicu), basu i jednoj činjeli, koje je tada imao.

Svakom novom pjesmom atmosfera je bila sve usijanija. Posljednje pjesme je kompletna sala dočekala na nogama. Krici su se čuli iz svih kutova dvorane.

Na kraju koncerta mnogi posjetioci su navalili prema bini, tražeći autograme i naše fotografije. Iako nas je ponašanje posjetilaca iznenadilo, dok smo se potpisivali na komade papira koje su gurali prema nama, pravili smo se da je to za nas normalno, da to radimo poslije svakog koncerta. A nikada ranije, i nikada kasnije nam niko nije zatražio autogram.

U toj zbrci, metežu i oduševljenju, nismo imali pojma da je nekoliko zadnjih redova u sali bilo demolirano. Neki momci su skidali naslone s stolica i njima lupali svuka oko sebe. Šteta je bila poprilična. Nakon našeg nastupa više niti jedna grupa nije nastupila u toj sali. Mi, i naša muzika, smo bili krivci za štetu, ali, na našu sreću, niko nije tražio da je nadoknadimo.

U toj gužvi sam krajičkom oka primijetio Mirsada koji je bio opkoljen ovećom grupom razdraganih posjetilaca. U njegovim rukama sam primjetio fotografije koje je potpisivao i dijelio raji. Bilo mi je to čudno. Iako smo par dana ranije napravili nekoliko snimaka na zidinama Kastela, niko od nas nije imao niti jednu izrađenu fotografiju. A on ih je, pomislio sam, dijelio raji. Imao ih je dosta.

Kasnije, kada se sve smirilo i kada smo otišli u restoran da večeramo i da proslavimo najuspješniji koncert u historiji Usamljenih, upitah Mirsada o fotografijama. A on, uz njegov poznati osmjer, reče da su to bile njegove lične fotografije koje je ponjeo sa sobom. Nisu to bile fotografije Usamljenih, već Mirsadove fotografije, koje je razdragana masa uzimala, ne obračajući pažnju šta se na njima nalazi. Slatko sam se tome nasmijao, zadirkivajući ga kako je iskoristio našu popularnost za svoju ličnu, posebno jer su autograme uglavnom tražile djevojke.

Kada su se Usamljeni raspali, urijedili su i kontakti s Mirsadom. Tu i tamo bi se sretali u gradu i malo popričali. Ne sjećam se da li je i dalje ostao u istim, muzičkim vodama, ili se posvetio svome poslu.

I nakon toliko godina, danas saznah da nas je napustio. I sjetih se tih lijepih dana čiji je Mirsad bio sastavni dio. Da li sam subjektivan, ili je to stvarno bilo tako, ali, čini mi se da takvih vremena više nikada neće biti.

Mirsadovoj famili i prijateljima upućujem najiskrenije saučešće, u moje lično ime, ali i u ime Usamljenih, onih koji još hodaju ovom zemljom.

P.S. Upravo mi dođe medicinska sestra s pitanjem kako se osjećam. Ja rekoh, tako, tako, a ona mi reče da mi se srce upravo vratilo u normalni ritam. Znači, sutra idem kući, nadajući se da se uskoro neću ponovo naći na istom mjestu. I da mi ovakve tužne vijesti, kao ova o Mirsadovom odlaku, neće dodatno pokvariti raspoloženje. 

in Memoriam - Zdravko Ćosić

Jučer mi se nako jako puno vremena javila Mirjana Stančić. Razlog javljanja, vijest da je preminuo Zdravko Ćosić, poznati banjalučki muzičar, s kojim sam jedno kratko vrijeme zajedno svirao u KUD Pelagić, negdje tamo krajem šezdesetih. 

Evo šta mi Mirjana javlja:

Dragi Co,

javljam se sa jednim zalosnim dogadjajem u nasem gradu. U nedelju je Banj Luci umro glazbeni umijetnik i vodja orkestra Tamburice, Zdravko Cosic. Predavao je muziku u skoli Branko Copic, u Boriku. Osnovao je orkestar Tamburice Zdravka Cosica i promovirao tu glazbu po svijetu.

Bio je moj skolski drug, komsija i dobar covijek (bar za mene). Išla sam na njegove koncerte kad je sa svojim tamburicama gostovao u Kranju. Poslije koncerta bi obicno zavrsili na picu u nekom kaficu i naravno ispracaj na autobus. Danas mi je javio drugi nas drug i komsija da je bio infarkt. 

Zdravku sam vidio nekoliko puta pri rijetkim posjetama rodnom gradu. Znao sam da je već duže vremena bio bolestan ali se to na njemu nije moglo prmijetiti. Aktivno se bavio muzikom, jer je mizika bila sav njegov život. Banjaluka je njegovim odlaskom izgubila još jednog pravog Banjalučanina kojih je u gradu svakim danom sve manje.

Familiji i prijateljima upućujem iskreno saučešće. 

In memoriam - Meliha Sarafin (Ćejvan)

Čini mi se da tužne vijesti stižu sve češće. Jutros mi stiže poruka od Majde Martinović iz Zagreba. Umrla je njena mama Meliha Sarafin, djevojačko Ćejvan, nakon kraće bolesti. Umrla je 6. marta, u 64. godini, prerano, u godinama kada se većina naše generacije tek dočepala zaslužene mirovine nakon svega kroz što smo prošli od početka devedesetih pa do sada.

Meliha je s familijom morala ostaviti rodni grad u danima kada je ludilo i zlo zahvatilo Banjaluku. Skrasila se u Zagrebu, koji je postao utočište velikog broja Banjalučana. Vjerujem da su se mnogi nadali da će se brzo vratiti u rodni grad ali je to za većinu ostala samo nada. Neki se, istina je, vraćaju, ali na vječni počinak. I Meliha će se vratiti u grad svog rođenja gdje će biti sahranjena. Majda me obavjestila da će se sahrana obaviti 12. marta u 14 sati na Novom groblju na Pobrđu. Siguran sam da će se na njenoj sahrani okupiti prijatelji i poznanici koji su ostali u gradu jer groblja su mjesta gdje se zadnjih godina, nažalost, najčešće sreću.

Majdi, Sjaki (Zdravku) i ostaloj ožalošćenoj familiji upućujem naše iskreno saučešće.

In memoriam - Asim Sačić

Jučer iznenada u Švedskoj  u 71-oj godini napustio nas je naš Asim Sačić, suprug naše Nadire, Jasnine sestre. Asim je bio u dobroj fizičkoj kondiciji ali fatalni moždani udar je bio isuviše težak da bi ga mogao preživjeti. Otišao je tiho onako kako je i živio. Bio je izuzetno pozitivna osoba, znao je svakoga utješiti i dati mu nade da izdrži dalje. Imao je ogromno srce i dušu, njegov neizbježni osmijeh pri svakom susretu je otvarao svaka vrata.

Plitvice - Nadira i Asim

Volio je ljude, družiti se i razgovor sa njima. Sjećam se da šetajući sa njim sretnemo bezbroj osoba koje ja nisam ni znao a on bi sa svakim znao da kratko popriča i o svakome bi imao lijepu riječ.

Kažem nevjerovatno pozitivna osoba koja je uvijek duhovno stavljala ispred materijalnog.

Volio sam da sa njim pričam, jednostavno je bio kao mehlem.

Plitvice 2018.
Izet, Asim i Nadira

A volio je Bosnu, posebno Banjaluku u kojoj je rodjen i kojoj se vraćao svake godine.

Znao je reći da je rodjeni grad najdraži grad. Prije rata živio je u Zagrebačkoj ulici blizu Arnaudije. Bio je jako sretan kad je čuo da se Arnaudija obnavlja i molio je rodjake da mu pošalju slike kako trenutni radovi napreduju.

Rastoke (Slunj)
Jasna, Nadira i Asim

Imali smo planove da obidjemo Bosnu ove godine. Znao mi je pričati priče o malim mjestima, kao što su Tešanj, Jajce, Travnik.... Radovao se malim stvarima.

Znao je satima hodati i razgledati neki grad, vidjeti ljepote zgrada, ulica, parkova.

Zadnji put smo bili prošle godine zajedno kada smo se družili u Hrvatskoj i Bosni.

Dogovor je bio da nastavimo ove godine i planove smo uveliko pravili.

Nažalost bez njega sve će to sada biti drugačije.

Dragi naš Asime, nek ti je rahmet veliki. Nedostajaćeš nam svima, svojoj Nadiri koju si neizmjerno volio, a i ona tebe, Jasni, meni, našoj Suniti i Aidi sa kojom si satima znao plivati na Jadranu, svojim sestrama Maidi i Asimi, svojoj braći Kemi i Irfani, njihovoj djeci i bezbrojnim prijateljima.

Par slika sam stavio kao lijepo sjećanje na ovog divnog plemenitog čovjeka, tetka, prijatelja i supruga.

Izet i Jasna

Sarajevo - Nadira, Asim, Hanna, Izeta, Amela, Izet, Jasna, Sanela

Sarajevo 2018.
Nadira i Asim