Unuke

Suada i Emina

Nakon završetka fakulteta sin je dobio prvi posao u Teksasu i to u Johnson Space Center u Hjustonu, radeći u oblasti sigurnosti za program Space Shuttle. Bila je to za njega velika šansa da stekne znanja i iskustvo u oblasti kojom će se baviti sve ove godine, od dana kada je prešao kapiju centra, pa do danas. A ta znanja nije mogao steći na fakultetu, niti učeći, već se ona mogu steći samo radeći za kompanije koje se bave svemirskim tehnologijama.

Posao je bio interesantan, dobro plaćen i radio je na programu za Space shuttle sve dok projekat nije ugašen. Onda su došli drugi poslovi u istoj oblasti sve dok nije donio veliku odluku. Odlučio je da se preseli u Evropu.

Iako je posao bio interesantan a plata odlična, nije mu se sviđao američki način života, stalna trka za novcem, a posebno činjenica da je sve podređeno profitu. Uz stalna bombardiranja sa svih strana da se kupuje i šta ti treba i šta ti ne treba, forsiranje potrošačkog mentaliteta na račun svega ostalog nije ostavljalo vremena za život kakav je želio. A želio je da, pored posla, ima familiju, ide na godišnje odmore, putuje, a ne da radi od jutra do sutra bez obzira što je mogao odlično zaraditi.

Posao u Evropi je lako našao. S obrazovanjem i iskustvom koje je stekao u Americi i Hjustonu odlučio se za posao u jednoj firmi u Irskoj, u Dublinu, koja je ulazila u razvoj opreme za svemir pa im je trebao netko tko će voditi taj program. A on je, s iskustvom koje je imao, za njih bio idealan kandidat.

I ostao bi u Irskoj ko zna do kada da u Dublinu nije upoznao buduću suprugu, Nizozemku, koja je radila u kompaniji Google. Nakon par godina su odlučili da se presele u Nizozemsku. Posao je ponovo našao veoma lako i preselili se u Rosendale, mali gradić u južnom dijelu Nizozemske.

Nakon par godina je uspio dobiti posao u centrali Evropske svemirske agencije, što mu je bila velika žalja. Preselili su se u Hag, kupili kuću i uživaju u životu u jednoj veoma uređenoj zemlji gdje je mnogo toga prilagođeno interesima njenih građana i gdje profit nije najvažnija stvar na svijetu.

Ali nije ovo priča o sinu i njegovom životnom putu nakon izlaska iz Banjaluke, već o unukama koje su došle na ovaj svijet na sreću roditelja, nane i dide.

Rodile su se relativno brzo jedna iza druge, u razmaku od godinu i pol. Mlađa je u junu napunila devet a starijoj će biti 11 u oktobru.

Prije rođenja prve nismo razgovarali kako će se zvati. Bilo nam je važno da beba bude zdrava, da sve prođe u redu, i nismo se petljali u odluku kakvo će joj ime nadjeti. Kada se beba rodila rekoše nam da će imati tri imena: jedno nizozemsko (zbog mame), jedno bosansko (zbog tate), i jedno irsko (jer su se tamo mama i tata upoznali). I tako na svijet dođe Famke Emina Roisin Komljenović, koja će cijelog života imati problema pri popunjavanju obrazaca  zbog dužine svog imena i prezimena. Ali, šta je, tu je. Roditelji su tako odlučili jer su tako željeli a dijete neka se samo snalazi kada se nađe u situaciji gdje će joj dužina imena i prezimena praviti problem.

Ime Famke je zapravo jedno od imena koje se često daje ženskoj djeci iz pokrajine Frizland u kojoj joj je mama rođena. Ime Emina dobila je po želji majke jer joj je svekrva pričala o Aleksi Šantiću i Emini i puštala Himzinu verziju pjesme kada nam je bila u posjeti u Americi. Snahi se priča i pjesma svidjela i tako prva unuka dobi ime po Emini.

Pomirih se s izborom iako sam priželjkivao neko moderno, kratko ime. Mia, Tea ili nešto slično. A jedan naš prijatelj iz Bosne, kada je čuo kako se unuka zove,  mi u zezi reče: „Pa mogli su je nazvati Mara, Anđa ili Kata, a ne ovako kako je ispalo“.

Kada nam snaha reče da očekuju drugu curicu znali smo da će i ona imati tri prva imena ali smo se nadali da će bosansko biti neko više prilagođeno modernim vremenima. Kada tamo, druga unuka postade Rixt Suada Soursa. Za Rixt i Soursa nisam ništa pitao, ali zašto Suada?

Eh i tu postoji razlog. Sin reče da je opet mama tako odlučila a ime je dobila po pjesmi Plavog orkestra koje je često imala prilike slušati pa mi i druga unuka dobi ime koje nisam očekivao.

Pored imena, u kući je veoma interesanta situacija. Mama s kćerkama razgovara frizijski, tata bosanski, njih dvoje između sebe pričaju engleski a kada se unuke nađu sa svojom rajom razgovaraju Dutch. Za mene bi to bila potpunba zbrka ali njih dvije s tim nemaju nikakvih problema. Mi im se također obraćamo na bosanskom i zovemo ih Emina i Suada jer tako sin insistira. A one se ne bune, i koliko sam do sada mogao primijetiti veoma su sretne djevojčice koje imaju lijepo djetinjstvo isprepleteno činjenicom da su im mama i tata iz dvije države koje između sebe nemaju gotovo ništa zajedničkog a one su ih do sada imale priliku dobro upoznati. Vole Nizozemsku, njenu uređenost i ravninu, ali vole i Bosnu, brdovitu, sa svim njenim manama.

Suada i Emina

I ne bih sve ovo o unukama pisao da me prije tri-četiri godina ne iznenadi njihova reakcija kada su nam ljeti bile u posjeti. Jednog dana smo, na ulazu u našu zgradu sreli komšinicu kojoj bi drago kada je ugledala unuke. Prvo se upoznala sa starijom. Kada ju je upitala kako se zove, ona joj reče: Emina. Ne spomenu Famke niti Roisin. Na isto pitanje mlađoj dobila je sličan odgovor. Nije joj spominjala Rixt, niti Soursa. Ona je Suada, reče, kao da je to ime na koje je navikla i koje sluša svaki dan. Kao da ona druga dva ne postoje ili nisu uopće važna.

Njihovi odgovori su me jako iznenadili. Pitao sam se od kuda da one tako male na pitanja kako im je ime odgovoriše kao da imaju samo jedno, i to ono koje je vezano za sredinu u kojoj se nalaze. Istina je da Istra i Bosna nisu jedno te isto ali za njih to nije važno. One znaju da su im tata, nana i dido iz Bosne, a da su Emina i Suada bosanska imena i sve su to povezale u svojim malim glavicama. A ja opet ponekad pomislim da njih dvije zamišljaju kao da imaju dva različita života. Jedan, koji žive u Nizozemskoj, a drugi kada dođu u posjetu nani i didi. Zbog toga su u Nizozemskoj Famke i Rixt a u Istri (i Bosni), Emina i Suada.