Srebrenica, Kozara i još po nešto

 

Pula, grad u kojem su još uvijek očuvani spomenici kao podsjetnice na borbu protiv fašizma, gdje se još uvijek obilježavaju značajne obljetnice vezane za događaje u Drugom svjetskom ratu, gdje se i danas može odmoriti u parku koji nosi Titovo ime, svake godine se obilježava sjećanje na zločin koji se u ovom zadnjem ratu dogodio u Srebrenici. Ove godine smo se i mi pridružili onima koji se trude da se zločin ne zaboravi, da se bar na taj način oda posljednja počast onima koje je vojska „Republike Srpske“, pod komandom presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, u „odbrambeno-otadžbinskom ratu“ pobila. Kao školovani oficir Jugoslavenske narodne armije Mladić je znao kako se mora postupati prema ratnim zarobljenicima ali za njega nikakvi zakoni nisu vrijedili. Tako je više od 8 hiljada ljudi pobijeno, sistematski, bez milosti, na sramotu svih onih koji ga i pored toga  i dan danas slave kao heroja a ne kao osobu koja je bacila neizbrisivu ljagu na cijeli jedan narod.

O Srebrenici, malom gradiću u istočnoj Bosni, da budem iskren, do masakra koji se u njoj dogodio, zapravo ništa nisam znao. Kako u ono predratno doba nisam putovao Bosnom i Hercegovinom, osim tamo gdje me je neki posao odveo, nisam ni znao da postoji neko malo mjesto s tim imenom. A još sam manje znao koji živalj živi u pojedinim gradovima, mjestima, selima i zaseocima, a tu mislim na naciju i vjeru, jer me to nikada nije zanimalo. Tek krajem osamdesetih sam saznao da su neki o tome i te kako vodili računa i da su odavno imali spremne karte po kojima će kasnije „odrađivati posao“. A odrađivali su ga temeljito, ako je suditi kakvi su se zločini činili po Bosni i kako ona sada izgleda.

U tome su posebno bili revnosni oni koji su imali sve oružje nekadašnje JNA. A za to oružje smo plaćali svi, jer nam je redovito od plaća odbijano za finasiranje armije, samo što nikada nismo mogli ni pomisliti da će ono biti upotrebljeno „za domaće poslove“, kao što je to bilo u Kozarcu, Prijedoru, Sarajevu, a posebno u Srebrenici. Među onima koji su se potrudili da se oružje doturi samo "njegovima" je bio i Slobodan Bošković, radni kolega iz Profesionalne elektronike, koji je to činio još dok smo mi, naivni, hodali za mir ulicama Banja Luke a on se smješkao sa strane znajući koja nam je sudbina namijenjena. Volio bih znati da li ga je ikada zapekla savjest za ono što je početkom devedesetih činio ili je ponosan na „dobro odrađen posao“. Vjerojatno će biti ovo drugo jer nigdje nikada nisam čuo niti pročitao da se kaje za zlo kojemu mu je svojim činom doprinjeo.

Za Srebrenicu je čuo cijeli svijet, u mnogim gradovima svijeta se obilježava godišnjica strašnog zločina, samo se u našem gradu o tome ćuti. Čak stoviše, da bi se zamazale oči (što baš i nije lako), na Kozari se istog dana obilježava stradanje srpskog naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata. Samo naivni mogu pomisliti da se ova dva događanja slučajno dešavaju u isti dan. Svakome je jasno da sadašnja vlast manjeg blentiteta nastoji neutralizirati ili barem umanjiti zlo koje je učinjeno pa eto, baš na taj 11. juli organizira skup na Kozari iako stradanje srpskog naroda niti je počelo, niti je završilo na taj datum, niti ga je iko ikada osporavao. To je, očigledno, manje važno. Važno je da se iz prozirnih razloga organiziraju skupovi, da se na njima priča šta su „oni činili nama“, kako bi odvratili pozornost na ono što smo mi učinili u ne tako davnoj prošlost, stvarajući paradržavu na kostima mnogih pobijenih silnim oružjem koje nam je dato.

Učesnici skupa obilježavanja godišnjice stradanja Bošnjaka u Srebrenici su se okupili ispred pulske tržnice a onda su prošetali do glavnog pulskog trga, Foruma, gdje je održan prigodan program. Većina učesnika je bila obučena u bijelo, a na kraju programa su u vazduh pušteni bijeli baloni, dok su u more bačene bijele ruže kao simboli zajedničke tuge, sjećanja i solidarnosti.