Par dana u rodnom gradu

 

U Banja Luci nisam bio pune dvije godine. U grad obično navratimo jedanput godišnje da obiđemo groblja i sretnemo se s par prijatelja koji u njemu žive. I to je sve. Po centru grada ne šetamo  jer nas nove građevine ne zanimaju a znamo da nikog poznatog na njegovim ulicama nećemo sresti jer ni oni koji su tamo ostali u centar grada gotovo ne svraćaju. I oni su sada u ogromnoj manjini i odlazak u centar ih više ne privlači kao što je to bilo nekad, u neka drugačija vremena kada smo bili sigurni da ćemo naletiti na poznata lica ako prošetamo Gospodnskom ili sjednemo u baštu pred hotelomn Palas.

Ovaj put smo odsjeli u ugodnom apartmanu u neposrednoj blizini gradskog mosta, odmah do čevabdžinice kod Muje i restorana Vrbas. Apartman ima svoj vlasititi parking tako da smo elegantno riješili problem parkiranja s kojima se susreću svi oni koji autima dolaze u centar grada.

Čevape smo pojeli u čevabdžinici „Pod lipom“ preko puta MUP-a, s pogledom na spomenik pripadnicima MUP-a koji su dali svoje živote u ratu koji je za cilj imao stvaranje etnički čiste teritorije. Na putu od čevabdžinice do apartmana, na fasadi prve zgrade s lijeve strane ulice poslije prelaska gradskog mosta dočekao nas je grafit koji poručuje da svi oni kojima smeta slika đenerala, Mejdanom neće mirno šetati. Kome je grafit namijenjen, i kakva je njegova poruka, nije potrebno objašnjenje.

Malo dalje, kod kružnog toka u Maloj ćaršiji, na zgradi gdje oni koji jedva sastavljaju kraj s krajem dolaze po obroke u narodnoj kuhinji, pogled nam pade na mural Ratku Mladiću. To je slika đenerala o kojoj grafit govori i kako sam se vlastitim očima mogao uvjeriti, nikome ne smeta niti ga iko ima namjeru ukloniti jer se tu nalazi već poprilično dugo.

Pedesetak metara dalje, skrečući prema apartmanu, prošli smo pored društvenog doma Mejdan ispred kojeg je još jedan spomenik palim borcima iz „odbrambeno-otadžbinskog“ rata. Šta reći, grad nas je dočekao „prijateljski“, upravo onako kako se hvali mladi nadobudni gradonačelnik koji je, ako je suditi po trenutnom stanju stvari, najveći favorit za predsjednika manjeg blentiteta. Njemu očigledno ne smetaju grafiti ni murali koji slave presuđenog ratnog zločinca koje bi mogao vrlo lako ukloniti. Oni su tu da nas koji smo protjerani podsjete da se od početka devedesetih u glavama pojedinaca ništa nije promijenilo i da u njemu nemamo šta tražiti.

U dva dana boravka, pored susreta s prijateljima, stigao sam obići i komšiluk u kojem sam rođen i u kojem sam živio do svoje tridesete godine, a moji do 95., kada je stariji brat, kao posljednji iz familije,  morao preko Save iako nas je ubjeđivao da ga iz grada niko ne može otjerati. Htio sam pogledati šta se tamo događa jer sam na Google maps primijetio da se u dvorištu naše nekadašnje kuće pripremaju temelji za nekakav objekat. Dio kuće uz ulicu, u kojem sam 91. otvorio trgovinu računarima i računarskom opremom je bio srušen i na Street view su se lijepo vidjeli zašalovani temelji. A ni su se protezali od jedne do druge međe dvorišta. 

Nisam vjerovao da je u našem nekadašnjem dvorištu, punom cvijeća, i s lijepo njegovanim travnjakom, moguće napraviti neki objekt a da on ne učini život nekadašnjim komšija nemogućim. A upravo to se desilo. Na tom relativno malom prostoru je iznikla zgrada koja trenutno ima sedam spratova, a čini mi se da će ih biti još. Zidovi zgrade se uzdižu u visinu, pritiskajući kuće komšija, s jasnim ciljem da ih se natjera da svoja imanja prodaju u bescijenje. Čini se da kod građevinske mafije nacija ne igra nikakvu ulogu jer su nam s obe strane komšije bili Srbi (dvije familije su se još prije zemljotresa doselile iz Vojvodine), koji nisu obraćali pažnju šta se s nama dešava, kada smo početkom devedesetih bili natjerani da svoja ognjišta napustimo odlazeći iz rodnog grada u neizvjesnu budućnost. Sada će i oni morati da potraže novo mjesto za život jer je nemoguće da normalno žive u svojim dvorištima kada im nad glavom vise balkoni novoizgrađene zgrade.

Nazad kući smo krenuli na vrijeme kako bi izbjegli gužve na graničnim prelazima uzrokovane novim pravilima za ulazak u države Evropske unije. Imali smo sreću i granicu u Bosanskoj Gradišci prešli za manje od 30 minuta, radujući se da ćemo za nekoliko sati stići u „naše malo misto“, u mir u kojem uživamo već evo petu godinu, daleko od aveti prošlosti koje još uvijek pritišću rodni grad. Tamo, čini mi se, napretka ka nekom normalnom životu neće biti još dugo, dok god sadašnje vlasti svoju popularnost grade na zločinima učinjenim početkom devedestih prošlog stoljeća. A oni su vidljivi na svakom koraku i nemoguće ih je izbjeći.