Neka druga vremena

 

Ken Gormley, ja i profesor Liu

Dok na Bliskom istoku plamti rat čiji je inicijator „mirotvorac“ iz Bijele kuće, koji mi je Ameriku ogadio zauvijek, a po gradovima maskirane naoružane osobe, pripadnici jedinica ICE hvataju imigrante i tu i tamo ubiju ponekog od protestanata koji se ne slažu s onim što se u Americi događa, prisjetih se događaja iz perioda kada sam u toj istoj Americi živio svoje prognaničke dane, tražeći spas iz grada u kojem su neki drugi „mirotvorci“ na sličan našin čistili Banja Luku od nas nepodobnih. Bila je to neka druga Amerika u kojoj su imigranti bili dobro došli, koja ih je prihvaćala otvorenih ruku, u kojoj su mnogi našli smiraj nakon što su morali napustiti svoja ognjišta.

Već više od 15 godina sam radio na Pravnom fakultetu Duquesne univerziteta kao menađer za informacione tehnologije. Gotovo polovina zaposlenih u biblioteci fakulteta u kojoj je bilo smješteno moje odjeljenje su bili imigranti. Posao mi je bio lagan, bez stresa, plata dobra. Moj direktor, profesor Liu mi je svake godine povećavao platu pa je ona tokom godina dobro narasla. Kako je i Nera imala odličnu platu radeći kao inženjer u Westinghousu, živjelo se lijepo, bez kredita i samo se čekalo pogodno vrijeme da odemo u penziju.

Na poslu su me cijenili, od sekretarica, profesora pa sve do dekana fakulteta jer je sve bilo odrađeno na vrijeme, bez ikakvih problema. Fakultet je slijedio tehnološke izazove koji su se pred njega postavljali, tranzicija na nove alate išla bez problema, studenti bili zadovoljni. A meni je posao bio lagan jer su zahtjevi koji su bili predamnom bili mnogo lakši od onih s kojima sam bio suočen dok sam radio u Rudi Čajavecu, u radnoj organizaciji Profesionala elektronika.

Za moga rada na fakultetu promijenio sam tri dekana. Od Nicholasa Cafardia, koji nas je prije par godina posjetio u Pješčanoj uvali, preko Donalda Gutera, koji je zamijenio Cafardia, do Kena Gormleya, koji je par godina nakon moga odlaska u penziju postao predsjednik univerziteta. Sa svom trojicom sam odlično surađivao, imao punu slobodu u radu a ja sam posao radio onako kako sam mislio da je najbolje, vodeći računa da sve funkcionira kako treba.

Ken Gormley je na Pravni fakultet došao 1994, iste godine kada sam i ja dobio posao na univerzitetu i od prvog dana smo uspostavili prijateljski odnos, kao da smo godina radili zajedno. Kako sam poznavao razne aspekte informatike i informacionih tehnologija, pomagao sam Kenu da dobije ono što mu je potrebno. A on je od prvih dana u svom poslu koristio razne tehnološke alate tako da sam mu ja pomagao da svoje ideje ostvari, što je on posebno cijenio.

Kada je par godina prije nego sam otišao u penziju postavljen na mjesto dekana Pravnog fakulteta, odmah je pristupio ostvarenju svojih planova. A oni su uključivali i stalni napredak u primjeni informacionih tehnologija jer se i na taj način fakultet borio da privuče nove studente u jakoj konkurenciji kakva vlada u visokom obrazovanju Amerike.

Par dana nakon što je zvanično postao dekan pojavio se na vratima moje kancelarije. Bilo je to za mene iznenađenje jer bi me dekan obično pozvao da dođem u njegovu kancelariju ako mu je nešto bilo potrebno.

„Milane, ti znaš da ja izuzetno cijenim tvoj rad, da su svi na fakultetu sretni što si ovdje i došao sam da ti kažem da sam odlučio da ti dam povećanje plate koje si zaslužio“, reče nakon kratkog uvoda. „Nas dvojica odlično surađujemo od dana kada smo se sreli i želim da tako ostane i dalje. Želim da se ovdje osjećaš dobrodošlim i da znaš da cijenim sve ono što si do sada uradio za školu“.

Bio sam iznenađen. Znao sam da je većina na fakultetu cijenila moj rad, osjećao sam to pri svakom susretu ali nisam očekivao da će mi dolaskom novog dekana biti povećana plata jer se to redovito dešavalo u januaru. A sada je bila sredine godine i nije bilo vrijeme za tako nešto.

„Ken, ja sam ovdje zadovoljan, dobro plaćen, svi su me prihvatili kao prijatelja i nije potreno da mi povećavaš platu. Od prvog dana kada sam stupio na kampus univerziteta bio sam prijateljski primljen, osjećao sam kao da sam došao u jednu veliku familiju. Supruga i ja dovoljno zarađujemo i nije nam potrebno više novca. Nakon svega što nam se desilo u gradu gdje sam rođen, sretni smo što smo u Pittsburghu jako dobro primljeni i što nam je nova sredina pomogla da gubitak svega lakše prebrodimo. Novac nam zaista nije potreban i nije potrebno da mi sada daješ povišicu“.

Ken je bio iznenađen jer nije očekivao takvu reakciju. Vjerojatno se to nikada nigdje u Americi nije dogodilo da netko odbije povišicu jer je cijeli smisao života u Americi da zaradiš što više da bi mogao što više potrošiti. A mi smo živjeli skromno, imali smo sve što nam je potrebno. Nije nam trebala nova, veća kuća niti novi auto. Djeca su pozavršavala fakultete, osamostalila se a pred nama je samo ostalo da zdravi dočekamo penziju, bez kredita, što je za većinu običnog svijeta u Americi samo san.

Ken je bio iznenađen onim što sam mu rekao ali moje ubjeđivanje da mi ne treba više novca nije prihvatio već je rekao da ja zaslužujem da za svoj rad budem nagrađen, da on želi da na poslu ostanem dok god to ja želim i da o tome više neće biti rasprave. Otišao je nazad u svoj ured vjerojatno zbunjen da postoji netko ko bi mogao odbiti povišicu plate u državi gdje se sve vrti oko novca.

Prošlo je od tog dana mnogo vremena, Ken Gormley je u međuvremenu postao predsjednik Univerziteta, ja već skoro pet godina uživam penzionerski život u Istri. Amerika je u međuvremenu otišla do vraga. Pola Amerikanaca je za predsjednika izabrala idiota, koji, pored svega drugoga, sve vidi kroz novac koji trpa u đepove sebi i onima koji ga imaju toliko da od bijesa ne znaju šta će a oni koji su glasali za njega žive sve gore i gore. Srećom, radeći skoro trideset godina u toj istoj Americi, zaradio sam dovoljno da ne brinem o budućnosti, radeći posao pošteno, što su drugi znali cijeniti. Amerika je, zahvaljujući onima koji su izabrali Trumpa otišla na put bez povratka i više nikada neće biti kao što je nekada bilo.

Podsjeća me to na Bosnu i na ono što se desilo kod nas. Trideset godina poslije rata na vlasti su oni koji imaju istu (nacionalističku) filozofiju kao i oni koji su rat izazvali a narod ih i dalje glupo slijedi, zadovoljavajući se mrvicama dok vlastodršci pune svoje đepove. Žalostan sam da je tako ali meni ne preostaje ništa drugo osim da se podsjetim na neko drugo vrijeme i neke druge ljude koji su cijenili neke druge vrijednosti koji su meni, a i drugima sličnim meni, pomogli da prežive u teškim vremenima, kada im je pomoć bila potrebna.