Ostajte ovdje...

Ove godine po prvi put od preseljenja u Istru nećemo putovati u LA tokom božićnih praznika. Odluku smo donijeli teška srca jer nam je putovanje prilika da provedemo dvadesetak dana s kćerkom koja je svoju sudbinu vezala za Ameriku, te da zimu presiječemo na pola. Iako vrijeme u Istri tokom zime nije loše (svaki dan, osim kada je kiša, pijemo naša makijata na terasi s pogledom na more), lijepo nam je i kod kćerke gdje su temperature u ovo doba godine više, dani uglavnom sunčani a i Pacifik nam je udaljen svega desetak minuta laganog hoda. I tamo bi svaki dan prošetali plažom do kafića Playa Provisions gdje bi uporno naručivali makijata iako smo znali da neće biti ni blizu onoga na što smo mi Evropljani navikli. Društvo u šetnjama bi nam pravila Ella, mješanac čiuvave i nepoznate pasmine, koju bi vodili s nama iako joj to nikako nije bilo drago. Ella jednostavno ne voli da je oko nje zbrka a posebno ne voli pse pa je moramo držati na uzici cijelo vrijeme. A kućnih ljubimaca u Playa Provisions obično ima jer je to kafić gdje je njihov ulazak dozvoljen.

Na putu ka plaži - Elli se baš i ne ide

Odluku da ne putujemo smo donijeli odavno. Zgroženi onim što se u USA događa izgubili smo želju da putujemo u zemlju u kojoj je, to je sada očigledno, rasizam u punom zamahu. Skrivan u uskim krugovima a oslobođen dolaskom Trampa na vlast, vidljiv je na svakom koraku, iako su Kalifornija i još nekoliko saveznih država drugačije od onih u središnjem dijelu USA gdje su sve karte sada otkrivene. Živeći u Pittsburghu, gradu u kojem je dosta univerziteta i bolnica, gdje je obrazovanje na višem nivou nego u ruralnim dijelovima Amerike, a posebno radeći na univerzitetu s visoko obrazovanim svijetom, rasizam, dok sam bio zaposlen, nisam primjećivao. Tek sada, kada sam saznao više o Americi i njenom stanovništvu, jasno mi je da rasizam nije nastao s pojavom Trampa već je uvijek bio tu, skriven, čekajući pravi trenutak da se oslobodi stega države koja se trudila da ga iskorijeni ili barem svede na najmanju moguću mjeru.

Gledajući šta se u USA događa ne mogu a da ne povučem paralelu s onim šta se kod nas događalo početkom devedesetih. S pojavom Miloševića i njegovog korištenja nacije za svoje ciljeve (a oni su bili stvaranje velike Srbije u kojem bi Srbi bili dominantni), taj bolesni nacionalizam je isplivao na površinu, oslobodio se stega prethodnog sistema koji ga je nastojao iskorijeniti. Rezultat toga je preko 100 hiljada mrtvih, milioni protjeranih, mnoge rasturene familije. I kod nas su, preko noći, pojedinci pokazali šta u sebi misle, šta su im prave namjere kao što to sada u Americi pokazuju milioni onih koji podržavaju Trampa u nastojanjima da učini Ameriku „ponovo bijelom“, očišćenu od onih kojima je boja kože drugačija, misleći da su im oni krivi za njihove uglavnom bijedne živote. A životi su im bijedni zbog nedostatka obrazovanja, i zatucanost. Tramp je to iskoristio pa sada radi šta god mu je volja a masa njegovih obožavao sve to podržava, nesvjesna da im ono što se sada događa u USA neće donijeti ništa dobro, kao što se to nije desilo ni kod nas.

Kao neko ko je na svojim leđima osjetio bolesni nacionalizam u rodnom gradu i bivšoj mi državi, bilo mi je lako shvatiti šta se u USA događa, čak i onih dana kada je cijeli svijet mislio kako se Amerika konačno riješila rasizma birajući Obamu, prvu osobu crne boje kože za predsjednika. Većina onih s kojima sam se družio je bila oduševljena tom činjenicom ali su mi za oko zapale neke reakcije nekolicine koja je mislila drugačije. Iz nekih razgovora u kancelarijama sekretarica sam primijetio da se za poteze nove vlade nalaze primjedbe iako za to nisam vidio razloga, niti je takvih primjedbi bilo za vrijeme prethodnih predsjednika, bilo Demokrata ili Republikanaca. Nisu to bile otvorene kritike Obame ali sam mogao naslutiti o čemu se radi.

Povratak kući, Ella provjerava da li idem i ja

Pravi šok sam doživio kada mi je jena prijatelj Amerikanac, za kojeg sam znao da podržava Republikansku stranku, izjavio. S njim sam ponekad vodio raspravu o društvenim sistemima, pokušavajući mu objasniti da pored američkog kapitalizma postoje i drugačija društvena uređenja, posebno u Evropi, koja više vode računa o običnom čovjeku, a manje o profitu kao osnovi svega. Nakon nekoliko popijenih piva, Jim (to mu je ime), iz čista mira reče da Obama treba biti uklonjen, zapravo, da na njega treba biti izvršen atentat. Bio sam šokiran, ne znajući šta mu reći. Život u USA u to vrijeme nije bio loš, ekonomija je bila dobra, usvojen je zakon o zdravstvenom osiguranju koji je bio povoljan za većinu, uklanjajući mnoga ograničenja koja su vrijedila do tada (na primjer, u USA su osiguravajuće kompanije uključene u sistem zdravstvenog osiguranja mogle odbiti da osiguraju nekoga ko je već bio bolestan jer im je ta osoba bila „preskupa“), nije bilo nekih posebnih problema ni razloga pa da neko bude toliko nezadovoljan da otvoreno zagovara atentat na bilo koga, pa tako ni na predsjednika. Problem je, bilo je to očigledno, bila boja kože predsjednika.

Nekako sam to veče prešao preko njegove izjave (iako sam mu rekao svoje mišljenje), ali sam od tog trenutka potpuno promijenio mišljenje o Jimu i nakon toga više nisam imao želje da se družimo.

Kada je Tramp nakon Obame izabran za predsjednika (a bila je to direktna posljedica probuđenog rasizma koji nije mogao podnijeti osoba crne boje kože bude predsjednik), neki koje sam poznavao i s kojima sam radio, su počeli pokazivati svoja lica. Ja sam već odavno bio u penziji ali sam na facebooku počeo čitati komentare nekih od bivših radnih kolega i kolegica koje su sada otvoreno podržavale politiku koju je provodio Tramp. Rasizam je došao na svoje i više nije bilo srama da se pokaže pravo lice jer su iza sebe imali novu vlast i predsjednika koji to nije krio.

Sličnost s onim što se kod nas dogodilo početkom devedesetih je tolika da je ne treba dokazivati. Mi koji smo morali napustiti Banja Luku znamo šta se u našem gradu dešavalo, kako su se neki od naših poznanika, radnih kolega i komšija, ponašali, ko im je bio idol i šta im je bio cilj. Mi smo, za razliku od Amerikanaca, imali priliku da tu sredinu zagađenu bolesnim nacionalizmom napustimo (učinili su sve da nam onemoguće normalan život u gradu i čak organizirali neš odlase), ali većina Amerikanaca koja ne podrža ono što se sada tamo dešava tu priliku nema. Previše ih je, a (još) nema ni rata, pa će morati da se izbore da se zlo koje ih je snašlo pobijedi. Ali neće biti lako, ako je suditi o čemu se u starom kraju često lome koplja. 

Kada ćemo ponovo otići u posjetu zemlji koja nas je prihvatila kao izbjeglice i gdje smo zaradili penzije koje nam omogućavaju da sada mirno živimo penzionerske dane, teško je reći. Kao što me malo toga vuče u posjetu rodnom gradu u kojem nikog od mojih, osim grobova, više nemam, tako me ni u Ameriku, osim kćerke koja je tamo, ništa ne privlači. Ako je suditi kako se stvari tamo odvijaju, za tri naredne godine se neće ništa pozitivno desiti. A ako se nakon toga i desi, ostat će gorak okus saznanja da je pola Amerike zadojeno rasizmom i da ga se nikada neće osloboditi kao što se većina u našem gradu nije oslobodila bolesnog nacionalizma ni 30 godina od završetka rata.