A Hard Day's Night

 

Treći dan posjete Pragu smo proveli u vožnji turističkim brodom Vltavom, prošetali malim ostrvom i obalom rijeke, obišli Prašni toranj i još neke dijelova starog grada… Vrijeme je i dalje bilo oblačno ali to nam nije smetalo. U gradu je vladala uobičajena živahnost, turista je bilo na svakom koraku. Nismo nikuda žurili niti smo imali program koji smo morali ispoštovati što se pokazalo dobrim.

Kada smo ujutro krenuli iz hotela, na malom trgu ispred hotela je bilo živo. Djeca su s pažnjom pratila program malog improviziranog lutkarsko pozorišta, stariji su ispijali pivo, a bila je tu i mala bina. Kada smo se nakon vožnje brodom na kratko vratili u hotel, s bine je okupljene zabavljala djevojka s gitarom izvodeći nama poznate muzičke numere. Pri odlasku iz hotela su nas ispratili zvuci drugog izvođača a pjesme su nam također bile poznate. Valjda je to iz razloga što kod nas u kući muzika svira od jutra do mraka pa su nam mozgovi zapamtili mnogo toga da se i sami ponekad iznenadimo koliko nam je pjesama poznato.

Ponovo smo prošetali do glavnog trga a onda nastavili prema Prašnom tornju, još jednoj atrakciji grada.  Šetali smo ulicama nasumice a onda odlučili popiti naša makijata. Tražili smo kafić s lijepom baštom podalje od glavnog trga jer nismo željeli baciti 7 Eura po kavici koliko smo platili u kafiću na trgu za makijata koja nisu bila po našem ukusu. I baš kada smo pronašli lijepu baštu s Lawazza kavom stiže tekst poruka. Javlja nam se snahin brat, Nizozemac, koji je također u posjeti Pragu i predlaže nam da se nađemo u jednom irskom pubu u Karlovoj ulici. Nije nam trebalo dugo da ga nađemo. Sjedio je s prijateljem uz Guinness, njihovo omiljeno pivo. I mi, nakon naših makijata, popismo po jedan Guinness nakon što smo, na njihovo insistiranje, probali baby Guinness, piće koje uopće ne sadrži pivo. Bilo je to za nas nešto novo što smo naučili pod stare dane. Susret s Marcelom je bio veoma prijatan, prijateljski i bilo nam je drago da smo ga mogli ponovo vidjeti nakon susreta prošle godine kada je na kratko posjetio Pješčanu uvalu.

Već je bilo kasno popodne i trebalo je ići na večeru. Opet smo pošli prema našem hotelu da malo predahnemo. U trenutku kada smo iza ugla zakoračili prema trgu ispred hotela, trgom odjeknuše zvuci poznatog hita Beatlesa. A Hard Day's Night, pjesma po kojoj je dobio ime njihov treći album. Početni akord (i ostatak), koji je na 12-žičanoj gitari odsvirao George Harrison, je najviše analizirani akord u historiji muzike, u momentu me vrati šezdeset godina unazad u dane kada sam kao srednjoškolac ušao u svijet muzike. A Beatlesi su bili neodvojiv dio toga, grupa čije sam pjesme znao napamet a mnoge izvodio na binama rodnog grada i drugih mjesta gdje smo gostovali.

Požurili smo na trg da se pridružimo onima koji su se okupili oko male bine na kojoj je grupa momaka veoma dobro svirala pjesmu za koju sam posebno vezan.

Kroz glavu su mi prošla sjećanja kada sam jednog popodneva u proljeće 1965. u izlogu robne kuća Nama preko puta hotela Palas ugledao longplejku A Hard Day's Night, prvu stranu longplejku koje se mogla kupiti u gradu, kako me je uhvatila panika da je neću moći kupiti jer pri sebi nisam imao novaca a uz to sam morao na nastavu. U tom trenutku nisam ni razmišljao o tome da mi mati možda neće dati novac da je kupim jer nismo imali novaca za bacanje. Dvoje starije braće i dvije sestre su u to vrijeme studirali u Zagrebu i za to je trebalo dosta novca. U familiji je radio samo otac, i to na željeznici, pa nam je svaki dinar bio dragocjen.

Sav uzbuđen požurio sam u školu s nadom da će mi neko moći posuditi novac za longplejku. Planirao sam da, ako uspijem posuditi novac, odmah po završetku nastave odjurim do Name i kupim ploču. Ali, postojao je još jedan problem. Zadnja dva časa smo imali kontrolni iz Elektrotehnike koju nam je predavao profesor Tasić. Morao sam ga pisati jer sam iz predmeta imao dobre ocjene i nisam ga mogao propustiti.

Na sreću, Vinka Ševo, moja drugarica iz razreda je kod sebe imala novaca i bez ikakvih pitanja mi posudila koliko mi je trebalo. Kako sam taj problem riješio, ostala je bojazan da će se Nama zatvoriti prije nego što se završi nastava, uz dodatnu mogućnost da neko prije mene kupi ploču dok sam ja na nastavi. Časove prije kontrolnog nisam pratio a onda sam na brzinu pisao odgovore na pitanja kako bih što prije mogao otići do Name jer nam je profesor rekao da razred možemo napustiti ako smo završili s kontrolnim.

Razred sam napustio poslije prvog časa, ne pokušavajući da odgovorim na sva pitanja. Požurio sam do Name i ploča je bila u mojim rukama. Bio je to poseban osjećaj jer malo ko je u to vrijeme posjedovao ploče proizvedene u inostranstvu, a posebno ne od Beatlesa koji su tih godina vladali svjetskom muzičkom scenom.

Mati mi nije pravila probleme oko novca. Domaćica, koja je sama naučila čitati i pisati jer ju je Prvi svjetski rat zatekao kada je pošla u prvi razred osnovne škole a onda od malena morala pomagati u i oko kuće jer je ostala bez roditelja i nije imala vremena za školu, voljela je muziku, slušala Po vašem izboru na Zagrebu 2, pa čak simpatisala „drekavce“ iz Liverpula. Tako sam došao u posjed svoje prve longplejke nekog stranog pjevača ili sastava a kasnije su se redale druge.

I evo me sada, šezdeset godina kasnije, u glavnom gradu Češke i slušam dječke koji me podsjetiše na ta lijepa vremena, na VIS Sjenke i Usamljene i naše nastupe na ferijalnom domu Brijuni, u sali Kasina, pobjede na prvoj gitarijadi u Banja Luci u Domu kulture 1967., nastupe sa VIS-om Amori, igranke u Domu kulture i sali „Čajaveca“ i sastave Pro at Contra i Eight Band s kojima sam pjevao neku drugu vrstu muzike. Bila su to vremena koja će mi zauvijek ostati u divnom sjećanju, dani kada nisam mogao ni pomisliti da će mi se desiti ono što mi se desilo. A samo malo ranije popio sam pivo s bratom naše snahe, koju je sin upoznao u Irskoj nakon što je odlučio da Ameriku zamijeni Evropom (sada žive u Nizozemskoj, njenoj domovini), a nešto kasnije sam starijoj unuci, koja se nije rodila u Banja Luci nego u Nizozemskoj, čestitao rođendan preko „žica“, umjesto da ga proslavimo zajedno, a nakon nazvao kćerku koja svoj kruh zarađuje preko velike bare.

Za sve su krivi idioti koji su iz svojih skrovišta ispuzali krajem osamdesetih prošlog stoljeća i još uvijek se drže na vlasti, trujući narod da se i dalje mrzi iako je od rata prošlo trideset godina. Sada su im se pridružili još gori, koji odlučuju o sudbini cijelog svijeta i više niko nigdje nije siguran šta ga čeka sutra.

To veče u Pragu smo završili s ukusnom večerom u obližnjem restoranu Kada smo se poslije večere vraćali u hotel, na bini su bili drugi izvođači, zanimljivi, koje smo poslušali, ali meni se u glavi i dalje vrtio onaj prvi prepoznatljivi akord Beatlesa. Uvijek kada bih ga čuo budio je u meni neke posebne osjećaje, pa tako i to veče u gradu daleko od rodnog grada i čak šezdeset godina nakon što sam ga prvi put čuo.