Srijeda jednog prognanika

 

Pogled is Batane

Ustajem negdje oko osam. Sinoć smo proslavili našu 47. godišnjicu braka večerom u Skuži i kolačima i kavicom u El Brutale s našom rajom iz Banja Luke, Žiškama i Kušmićima. Klopa nije bila loša a kod Igora su kolači odlični, pravi domaći. Kućama smo otišli nešto ranije nego što smo planirali jer su se pojavili neki oblaci i prohladan vjetar koji je najavljivao kišu. Kiša je pala tek pred jutro a kada sam po ustajanju pogledao kroz prozor spavaće sobe sunce se već pomaljalo iznad vila Pješčane uvale, nagovještavajući još jedan lijep dan.

Nera, po običaju, već ispija svoju kavicu u lođi i „prelistavala“ iPod a i ja provjeravam šta je novo, prvo u Puli a onda i u starim krajevima, Banja Luci i Americi. A tamo, na oba mjesta, sranje. Dok me ono što se u Banja Luci dešava zabavlja, događaji u Americi mi se ni malo ne sviđaju. Daj Bože da stvari ne izmaknu kontroli, a ako se to desi, svi ćemo osjećati posljedice. Svratih i na facebook da vidim ima li šta novo u životima meni poznatih ali čini mi se da je tamo sve manje informacija koje privlače moju pažnju.

Nakon kavice Nera priprema doručak. Doručkujemo u lođi jer nam je ljepše gledati u mali vrt ispred iako bi manje posla bilo da to obavimo u dnevnom boravku. Danas smo s doručkom morali završiti prije 10 jer me srijedom u 10 čeka okršaj s Josipom, mojim stalnim protivnikom u stolnom tenisu. Igramo ga u maloj sali mjesnog ureda stotinjak metara od našeg stana. Josip je četiri godine stariji od mene ali se odlično drži za svoje godine. Još uvijek je aktivan, ljeti obavezno pliva, hoda po stijenama kako bi održavao balans, ponekad se uveče zaigra s djecom na igralištu iznad glavne plaže. Veliki tenis je zamijenio stolnim pa nas dvojica redovito ukrštamo koplja (bolje reći rekete), ponedjeljkom, srijedom i petkom. Kako ja uvijek igram na pobjedu a Josip voli da riskira, redovito ga pobjeđujem ali to Josipu ne smeta. Šutljiv po prirodi, primjećujem da je postao mnogo govorljiviji od kada smo počeli igrati. Izgleda da mu naše druženje godi a isto je i sa mnom. Često zbijamo šale kako nam je reket premalen kada promašimo zicer ili nam je pak stol prekratak ako ga loptica za malo promaši, a posebno je veselo kada pogodimo sijalicu u stropu sale koji je poprilično visok. Srećom, loptica je lagana pa još nismo napravili nikakvu štetu.

Danas nam se pridružio i Rolf, Švicarac koji je Švicarsku zamijenio Pješčanom uvalom. Desetak godina mlađi od mene, ima specifičan način serviranja i vraćanja loptice bekendom ali ga bez obzira na to uglavnom pobjeđujem. Rolf je vesele naravi, pričljiv, tako da je uvijek zabavno kada se nas trojica nađemo zajedno.

Nakon stolnog tenisa se vraćam kući, tuširam, provjeravam da ne trebam uraditi nešto za kćerkin biznis, ponovo kratko prelistam Internet a onda je vrijeme za odlazak na kavicu u beach bar Batana gdje me Nera već čeka. Ona nakon doručka obično ode na „svoju“ plažu (odmah ispred Batane je manja plaža na kojoj je još uvijek dosta svijet), da se okupa pa je tako bilo i danas. Pogled iz kafića na more i hotel na Verudeli preko puta je prelijep i još mi ni nakon ovih par godina kako sam stanovnik Pješčane, nije dosadio. A bude tu i zgodnog mladog svijeta pa je možda i to jedan od razloga.

U Batani često sretnemo nekog od poznatih. Danas je to bila Davorka, Sarajka, koja je u Pješčanu uvalu stigla tokom zadnjeg rata. Bude tu interesantnih priča a većina ih je vezana za događaje u ratu i život nakon toga. Danas nam je pričala kako su nakon izlaska iz Sarajevo završili u Pješčanoj gdje imaju veliki lijepi stan nedaleko od plaže. Ponekad nam se pridruži Katja, Čehinja, koja je iz Čehoslovačke izbjegla u Njemačku za vrijeme SSSR-a a sada u Pješčanoj rentira apartman preko cijele godine pa dolazi i odlazi kako joj se ćefne. Od nje smo saznali mnogo o životu pod Rusima i sudbinama običnog svijeta koji je spas tražio bježeći iz vlastite države jer im je pod Rusima bilo tako dobro da je svaka neizvjesnost bila bolja. Svaka sličnost s nama je slučajna.

Nakon kavice vraćam se u stan da se presvučem, pa na „moju“ plažu. Turisti su uglavnom otišli i sada je pravi raj za nas domaće. Danas je bio posebno lijep dan. Temperatura oko 24 stepena, nigdje oblačka, more bistro, još uvijek prijatno za kupanje, u vodi gotovo nikoga. Dok se izležavam na blagom septembarskom suncu često se sjetim Olivera i njegovog Galeba. Lipo mi je, lipo mi je, na lažini suvoj ležat, na osami blizu mora, nad pučinom tebe gledat… Nije da je sve baš ovako kako stihovi kažu, ležim na prostirci za plažu raširenoj na sitnom šljunku, oko mene ima par turista ali su podaleko a danas nisam vidio ni jednog galeba, ali nije ni tako daleko od istine. Da nije ručka, koji je Nera nakon plaže otišla pripremiti, ostao bih tako do večeri, ali jesti se mora.

S plaže sam se vraćam oko pola pet. Ručak je spreman, ručali smo a onda sam ja morao odraditi svoj dio posla. Čišćenje posuđa i slaganje u mašinu za pranje. Nakon toga upalim TV, odem na youtube da pogledam golove, neki kratki dokumentarac, prijenos cirkusa u Srbiji… Nađe se tu svega i svačega i nikad nije dosadno. I laptop je pri ruci da prelistam novosti.

Pogled sa šetnice u predvečerje

Nera u sedam ode na jogu u istu salu gdje igram stolni tenis a nakon joge pade šetnja šetnicom i marinom. U stan se vratismo oko devet. Večeras se igraju utakmice UEFA Championship Leage pa je daljinski u mojim rukama. Inače bi Nera našla neki dobar film na Netflixu ili Amazon Primetime-u a ja bih se zabavio laptopom.

Na spavanje odoh negdje pred ponoć.

Naporan dan, nema šta. Nije nam lako, al' mora se. Često se pred san sjetim riječi jedne od članica komisija iz Prostorne* koja je sredinom devedesettreće došla da provjeri stan prije našeg odlaska iz rodnog grada: „Blago vama, vi odoste a mi moramo ostati.“

----

*OOUR Prostorna tehnika, RO Profesionalna elektronika, SOUR Rudi Čajavec