Susret nakon trideset godina

Sanja, Alma i Almina kćerka Uma

Živeći u jednom normalnom društvu nismo bili svjesni šta nam ono pruža. Rođeni i odrasli u bivšoj Jugoslaviji mislili smo da je tako svagdje i da će tako uvijek biti sve dok nas ne usrećiše devedesete i demokratija koja par godina ranije zakuca na naša vrata. I sve se promijeni, i sve što je nekada bilo normalno i uobičajeno posta neka posebna vrijednost koje nismo bili svjesni.

Alma i Sanja su se družile od samog rođenja, kao i mnoga druga djeca u našem gradu sve dok ga ne okupiraše neljudi i rastjeraše nas na sve strane. Slika veselih dječjih lica je na pretek, one svjedoče o jednom vremenu koje je zauvijek nestalo. Sada nas ubjeđuju da nije bilo tako, da smo živjeli u tamnom vilajetu, da su naša sjećanja laž. I tvrde to uporno iako im demokratija nije donijela sreću, ako je suditi po onome što se svih ovih godina poslije rata dešava.

Nakon izlaska iz rodnog grada Alma i Sanja su se ponovo srele na kratko, u Zagrebu, gdje su i jedna i druga živjele život izbjeglica prognanih iz grada koji je hinjski, ali sistematski, provodio etničko čišćenje.

Sjećam se kako nas je Sanja, kada smo prvi puta iz Prečkog, gdje smo nakratko živjeli, išli da posjetimo Žiške u podstanarskom stanu u Zaprešiću, pitala da li to idemo kući? Jer za nju je susret s našim prijateljima i kumovima budio osjećaj povratka u nekadašnji život, ne shvaćajući da povratka na staro neće biti.

Sanjin drugi rođendan

Mi plešemo...

... i plešemo.

Doček Nove, djeda Mraz je baš smiješan

Društvo s dočeka zadnje Nove godine u rodnom gradu

i opet plešemo

Par mjeseci nakon naše posjete kumovima, sudbina ih je odvela dalje, u Švedsku, pa onda u Norvešku, koja je postala njihov novi dom. Tamo su našli sigurnost, skrasili se i sada posjećuju svoj rodni grad samo „službeno“, kada nešto trebaju obaviti. Jer tamo više nema skoro nikoga koga bi poželjeli sresti, družiti se, proveseliti…

Sanja je završila u Americi, u Los Angelesu, a Banja Luku je, nakon izlaska iz nje, posjetila samo dva puta. Više je ni ne spominje a ni ne pokazuje želju da je posjeti. Godine života daleko od rodnog grada su učinile svoje. U gradu više nema ama baš nikoga koga bi željela posjetiti.

Prošle su godine a Alma i Sanja se nisu srele. I bilo bi tako da im se ove godine odmori ne poklopiše. I to za samo jedan dan. Sanja stiže iz Los Angelesa da nas posjeti, malo se odmori, osjeti miris mora i atmosferu Pješčane uvale gdje joj roditelji provode penzionerske dane a Alma je s familijom skoknula na more, u Istru, gdje već odavno ljeti odsjeda u svom apartmanu. Srele su se na kratko, samo na par sati, jer je Alma stigla taj dan, a Sanja se spremala na povratak slijedeći rano ujutro.

Nije bilo lako prisjetiti se prošlosti i nekih lijepih dana u samo par sati jer je od njihovog zadnjeg susreta prošlo više od 30 godina. Svaka je otišla svojim putem nakon što su im djetinjstvo prekinuli neljudi od kojih mnogi i dalje žive u uvjerenju da nisu učinili ništa loše. Ali, važno je da su se konačno srele i obećale jedna drugoj da će tih susreta biti još, posebno što je Sanji ovogodišnji boravak u Pješčanoj uvali i Istri otvorio oči pa sada govori kako će u nju navraćati ćešće.

Iz starih albuma sam izdvojio nekoliko fotografija kao svjedočanstvo nekadašnjeg života u „mračno doba socijalizma“, tek toliko da ne ispadne da lažem i pričam napamet. Dovoljno je pogledati lica djece i odmah je sve jasno.

U kafiću Vižula: Alma, mama Aida, unuka Uma, Sanja i Emira

A susretu u Medulinu, u kafiću Vižula uz samo more, su prisustvovale samo ljepše polovice pa nisam bio lično u prilici da susret nakon 30 i kusur godina ovjekovječim. Od  nekoliko fotografija koje je Nera uslikala za prilog sam izabrao samo dvije. Nadam se da će ih u godinama koje su pred nama biti još.