SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, September 13, 2026

Pavlovići

 S Gogom i Dubravkom Pavlović se viđamo gotovo redovito, ili kada mi navratimo u Banjaluku ili kada oni navrate u Istru. 

Zadnjih par susreta nisam napravio niti jedan snimak ali sam danas bio vrijedniji i napravio jedan na terasi bistroa El Brutale. Svratili smo na kolače poslije večere u Škuži. Susret je uljepšao lijep zalazak sunca.

Susreti s prijateljima u ovim godinama sve više dobijaju na vrijednosti jer smo zagazili u godine kada je svako novo buđenje dobitak.

Labels:

Saturday, September 12, 2026

Svratili Tufekčići

 

Kratak susret s Tufekčićima. Oni svake, godine dio ljeta provedu u Istri, u Umagu, pa nađu vremena da skoknu do nas da se vidimo.

Jučer su svratili na par sati, prije povratka u Zagreb gdje im je ljetna baza. Dan je bio prijatan, pretežno sunčan, pa smo uživali ispijajući odličnu kavu na terasi bistroa El Brutale, prije kratke šetnje obalom našeg malog mista. Jasna i Izet se odličnu drže za svoje godine što je može vidjeti iz par priloženih fotografija. "Ekipu" su "činile" i Jasnina sestra Nadira i rođaka Azra.





Labels:

Tuesday, July 15, 2025

Majstor od roštilja

 

Nedavno sam pisao o Domazetima, našim komšijama Banjalučanima koje smo upoznali nakon kupovine apartmana u blizini zgrade gdje živimo ali oni nisu jedini iz našeg grada s kojima nas je sudbina povezala. Prve komšije u stanu gdje živimo je još jedna familija iz Banja Luke. U stanu do našeg ljeta provode Kose, Jasna i Enver, pa se tako u našoj novoj sredini često družimo s našim sugrađanima iako smo daleko od Banja Luke.

Kose su stan do nas kupile prije par godina i sada svakog ljeta dolaze iz Švicarske u koju ih je odvela Enverova karijera jednog od najboljih rukometnih krila Jugoslavije. Tako lijepu ali poprilično hladnu Švicarsku Kose ljeti zamijene lijepom ali toplom Istrom. Kombinacija odlična, bolju nisu mogli izabrati.

Već smo se navikli da nas Kose po svakom dolasku obraduju poznatim švicarskim čokoladama a obavezno budemo pozvani i na roštilj uz koji nas počaste najboljim vinima.

Tako je bilo i prije par dana kada je Enver raspalio roštilj u malom vrtu njihovog apartmana a ja iskoristio priliku da ga uhvatim „okom“ moga iPhona. Roštilj je bio odličan, kako i priliči pravom majstoru. Ostali smo pričajući do kasno u noć ali je sreća da nam do kreveta nije daleko. Da smo mlađi, mogli bi samo preskočiti preko ograde ali smo se ipak odlučili da se „kući vratimo“ kako to dolikuje ozbiljnim osobama.

Labels:

Sunday, July 13, 2025

Susret nakon trideset godina

Sanja, Alma i Almina kćerka Uma
Živeći u jednom normalnom društvu nismo bili svjesni šta nam ono pruža. Rođeni i odrasli u bivšoj Jugoslaviji mislili smo da je tako svagdje i da će tako uvijek biti sve dok nas ne usrećiše devedesete i demokratija koja par godina ranije zakuca na naša vrata. I sve se promijeni, i sve što je nekada bilo normalno i uobičajeno posta neka posebna vrijednost koje nismo bili svjesni.

Alma i Sanja su se družile od samog rođenja, kao i mnoga druga djeca u našem gradu sve dok ga ne okupiraše neljudi i rastjeraše nas na sve strane. Slika veselih dječjih lica je na pretek, one svjedoče o jednom vremenu koje je zauvijek nestalo. Sada nas ubjeđuju da nije bilo tako, da smo živjeli u tamnom vilajetu, da su naša sjećanja laž. I tvrde to uporno iako im demokratija nije donijela sreću, ako je suditi po onome što se svih ovih godina poslije rata dešava.

Nakon izlaska iz rodnog grada Alma i Sanja su se ponovo srele na kratko, u Zagrebu, gdje su i jedna i druga živjele život izbjeglica prognanih iz grada koji je hinjski, ali sistematski, provodio etničko čišćenje.

Sjećam se kako nas je Sanja, kada smo prvi puta iz Prečkog, gdje smo nakratko živjeli, išli da posjetimo Žiške u podstanarskom stanu u Zaprešiću, pitala da li to idemo kući? Jer za nju je susret s našim prijateljima i kumovima budio osjećaj povratka u nekadašnji život, ne shvaćajući da povratka na staro neće biti.

Sanjin drugi rođendan

Mi plešemo...

... i plešemo.

Doček Nove, djeda Mraz je baš smiješan

Društvo s dočeka zadnje Nove godine u rodnom gradu

i opet plešemo
Par mjeseci nakon naše posjete kumovima, sudbina ih je odvela dalje, u Švedsku, pa onda u Norvešku, koja je postala njihov novi dom. Tamo su našli sigurnost, skrasili se i sada posjećuju svoj rodni grad samo „službeno“, kada nešto trebaju obaviti. Jer tamo više nema skoro nikoga koga bi poželjeli sresti, družiti se, proveseliti…

Sanja je završila u Americi, u Los Angelesu, a Banja Luku je, nakon izlaska iz nje, posjetila samo dva puta. Više je ni ne spominje a ni ne pokazuje želju da je posjeti. Godine života daleko od rodnog grada su učinile svoje. U gradu više nema ama baš nikoga koga bi željela posjetiti.

Prošle su godine a Alma i Sanja se nisu srele. I bilo bi tako da im se ove godine odmori ne poklopiše. I to za samo jedan dan. Sanja stiže iz Los Angelesa da nas posjeti, malo se odmori, osjeti miris mora i atmosferu Pješčane uvale gdje joj roditelji provode penzionerske dane a Alma je s familijom skoknula na more, u Istru, gdje već odavno ljeti odsjeda u svom apartmanu. Srele su se na kratko, samo na par sati, jer je Alma stigla taj dan, a Sanja se spremala na povratak slijedeći rano ujutro.

Nije bilo lako prisjetiti se prošlosti i nekih lijepih dana u samo par sati jer je od njihovog zadnjeg susreta prošlo više od 30 godina. Svaka je otišla svojim putem nakon što su im djetinjstvo prekinuli neljudi od kojih mnogi i dalje žive u uvjerenju da nisu učinili ništa loše. Ali, važno je da su se konačno srele i obećale jedna drugoj da će tih susreta biti još, posebno što je Sanji ovogodišnji boravak u Pješčanoj uvali i Istri otvorio oči pa sada govori kako će u nju navraćati ćešće.

Iz starih albuma sam izdvojio nekoliko fotografija kao svjedočanstvo nekadašnjeg života u „mračno doba socijalizma“, tek toliko da ne ispadne da lažem i pričam napamet. Dovoljno je pogledati lica djece i odmah je sve jasno.

U kafiću Vižula: Alma, mama Aida, unuka Uma, Sanja i Emira

A susretu u Medulinu, u kafiću Vižula uz samo more, su prisustvovale samo ljepše polovice pa nisam bio lično u prilici da susret nakon 30 i kusur godina ovjekovječim. Od  nekoliko fotografija koje je Nera uslikala za prilog sam izabrao samo dvije. Nadam se da će ih u godinama koje su pred nama biti još.

Labels:

Tuesday, July 02, 2024

Drženje s Vujinićima

 

Naše komšije iz Đede Kecmanovića ljeta provode na Viru, u vikendici koju su tamo napravili još u ono predratno doba kada su i nas neki nagovarali da kupimo plac na otoku koji je postao jako popularan kod onih koji su htjeli doći do komada zemlje uz more za ne previše para. Da su nas uspjeli nagovoriti, vjerojatno bi i mi sada provodili ljeta u tom kraju i ne bi potpuno ostavili Ameriku. Bilo kako bilo, pred sam početak glavne turističke sezone pao je dogovor da navratimo do Vujinića, da se malo družim, jer nas, nakon našeg preseljenja u Istru, razdvaja velika bara koju nije lako tek tako preletjeti . Na odluku da ih posjetimo je veliki uticaj imala i katamaranska linija koje iz Pule završava u Zadru.

Putovanje od četiri sata i 45 minuta je bilo prijatno i proteklo je brže nego smo očekivali. U Zadru su nas dočekali Zlata i Čađo i za nekih 30-tak minuta smo se našli u njihovoj vikendici u naselju u kojem se nalazi bezbroj drugih vikendica koje su izgrađene za vrijeme zajedničke države ali i u poslijeratno doba.

Isti dan smo prošetali do plaže koja je bila puna kupača. Prijatno sam se iznenadio čistoćom i toplotom mora i u vodi sam proveo znatno duže vremena nego što to obično činim. Osjećao sam se zaista prijatno i o samom otoku sam dobio potpuno drugu sliku. Istina je da vikendica ima svih mogućih građevinskih kreacija, stilova i veličina ali je sveukupni utisak veoma pozitivan. Sada mi je jasno zašto Vujinići svakog ljeta žure na svoj Vir da se odmore i uživaju u blagodatima koji im Jadran pruža.

U tri dana smo se iskupali i napričali, evocirajući uspomene iz prošlosti ali je bilo priče i o planovima za budućnost. Zašli smo u doba kada čovjek treba uživati u onome što mu život pruža ali mora razmišljati i na dane koji su pred nama.

Zadnji dan smo obišli Zadar, primorski grad u kojem, ni sam ne znam razlog, nikada nisam bio. Posjetio sam mnoga mjesta na Jadranu ali me put nikada nije odveo u Zadar, grad koji se može pohvaliti bogatom historijom i ljepotom građevina iz nekih davnih vremena. Srećom, u gradu su živjeli, ali i sada žive, ljudi koji su razumjeli i razumiju šta za njegove stanovnike znače građevine koje su prije njih gradili neki drugi ljudi u neka druga vremena. Hodajući gradovima kao što je Zadar, kao i mnogo puta prije, na um mi pode moj rodni grad Banja Luka, u kojem se sadašnji vlastodršci, a i oni koji njime vladaju od početka devedesetih, svim silama trude da unište sve ono što je bilo prije njih kako bi pokazali da samo oni imaju pravo da u njemu žive. Žalosno je da je tako ali je to vidljivo po svim odlukama koje se u gradu godinama donose pa njihove rijetke izjave da je Banja Luka grad svih njenih žitelja jednostavno ne piju vode.


Vujinići su nas ispratili do katamarana i tu smo se rastali. Bilo je to tri dana lijepog druženja s pravim prijateljima koji su nas pazili i razmazili. Bilo je lijepo kupati se u čistom i toplom moru pa na povratku s plaže odmarati u dubokoj hladovini dok nam domaćini pripremaju nešto za prezalogajiti. Uz domaću rakiju, kavu i lubenicu, ništa nam nije nedostajalo.



Kameru nisam koristio puno ali je ipak ostalo dovoljno fotografija o jednom lijepom druženju kojima upotpunjujem ovaj tekst. Jer o tome da li će ovakvih susreta biti još odlučuje samo onaj gore a na njegove odluke ne možemo uticati. A ni ja nisam u baš najboljim odnosima s njim pa ne smijem biti previše optimističan.








Labels: ,

Friday, March 31, 2023

Druženje s Križanovićima

Prošlo je skoro dvije godine kako smo se skrasili u Puli a još uvijek nismo potpuno stali na noge. Valjda je to zbog godina pa nam za sve treba mnogo više vremena nego nekada.

To je i razlog da se još nismo sreli s nekima od naših prijatelja iz Banjaluke koji su, isto kao mi, Banjaluku zamijenili Istrom i Kvarnerom.

Tako smo se tek prije par dana družili s Križanovićima, Anom i Stipom. Križanovići od zadnjeg rata žive u Rijeci i već više puta smo se dogovarali da se nađemo. Ana i Stipe su nas prije par godina ugostili na Krku gdje imaju vikendicu / vilu koju ljeti izdaju turistima. Ovaj put smo se našli kod nas. Nakon obilaska „našeg malog mista“ i obavezne kave u Yes-u, završili smo kod nas u stanu gdje se Nera potrudila da pokaže da nije pogriješila kada je nabavila Kamado roštilj. Kako je već odavno upoznala mnoge lokalne mesare i zna gdje se kupuje najbolje meso i mesarski proizvodi, uz potpalu od vinove loze, „krajnji proizvod" je bio odličan. Uz Ožujsko i Laško (po vlastitom izboru), lijep sunčan dan i evociranje uspomena, druženje je prošlo brže nego smo se nadali. Kako smo sada takoreći „susjedi“, druženja će biti još jer nas dijeli samo oko sat vremena vožnje.

I ovaj put sam bio lijen što se tiče fotografisanja pa sam napravio samo jedan fotos kada su se Križanovići spremali na povratak na kojoj se može zapaziti da se Križanovići dobro drže i da im kvarnerska klima odgovara.

Labels:

Wednesday, September 14, 2022

Kratko druženje s Ljiljom i Mariom

Još jedan susret s rajom na našem terenu. Prije nekoliko dana u Pješčanu uvalu navratili Marčići, Ljilja i Mario. Došli da vide gdje smo i kako smo jer se zbog korone nismo vidjeli zadnje dvije godine iako smo par puta navraćali u Banjaluka na kratko.

Dovezao ih Nijaz Alagić, zajednički prijatelj s fakulteta koji od zadnjeg rata živi u Rovinju. S Nijazom se za ovih godinu i pol koliko smo u Istri nismo uspjeli družiti jer nikako da uhvatimo slobodnog vremena. Nadamo se da će tempo opasti ove jeseni i zime pa ćemo to popraviti.

Nakon što smo im na kratko pokazali naše malo misto sjeli smo na kavicu u naš omiljen kafić tokom ljeta. Kafić Dolce ima par stolova u blizini plaže pa tu često uživamo u prekrasnim zalascima sunca koje često zabilježim okom kamere. Ovaj put zalazak sunca nije bio vrijedan bilježenja ali nam je zato jako sunce pokvarilo kvalitet fotografije.

Kako se s fotografija može vidjeti, Ljilja i Mario se dobro drže, kao da ne stare. Ni korona im, koju su prebolovali prije nešto više od mjesec dana, nije mogla ništa. Kako smo zašli u godine kada se počnu javljati zdravstveni problemi, lijepo je vidjeti da se naša generacija još neda. Svaka naredna godina bez problema je za nas sada bonus.

Nakon kafića i kratkog obilaska mjesta zasjeli smo kod nas u lođi uz vino i odlične kolače iz pekare koju smo otkrili još prošle godine.

Gosti su za Rovinj krenuli kada je dobrano pao mrak. Srećom, Rovinj je udaljen 40-tak minute lagane vožnje što je za nas koji smo stigli iz USA komšiluk.

Ni ovaj put nisam puno koristio kameru ali je susret ipak ostao zabilježen s par fotografija. 

Labels:

Tuesday, April 26, 2022

Uskrs u Sloveniji

U našoj se kući Uskrs slavio od kada znam za sebe. Bilo je to u ono vrijeme koji sada mnogi nazivaju tamnicom naroda kada se, kako oni kažu, nije smjelo ići u crkvu i slaviti vjerske blagdane. Govore to uglavnom oni koji su bili članove partije, čije su redove brzo zamijenili nacionalističkim, ubivši se tvrdeći da je bilo tako, kao da nas nema koji smo rođeni u to prednacionalističko doba i znamo kako se tada živjelo.

Kada smo 94. završili u Americi, u kojoj se katolički praznici praznuju kao državni, Uskrs smo obilježavali zbog djece jer ih je to podsjećalo na sretno djetinjstvo, iako nismo religiozni i s crkvom nemamo ama baš nikakve veze.

Ove godine smo Uskrs proslavili u Sloveniji, kod kume Marine, koja je Uskrs slavila i u doba kada je to bilo „zabranjeno“, u krugu mnogobrojne familije, kako je to bilo nekada. I farbana jaja su se tucala, kao što smo to radili mi djeca iz komšiluka, trudeći se da naše jaje bude najjače, koristeći se raznim smicalicama da pobijedimo u toj naivnoj dječijoj igri.

Posjetu kumi Marini smo iskoristili da uživamo u prirodnim ljepotama Slovenije, bivše republike bivše nam države, koja je uvijek, a još više sada, dokazuje kako sredina u kojoj živimo može biti uređena i lijepa ako se oni koji u njoj žive odnose prema njoj s pažnjom u ljubavlju. Uređenost slovenačkih mjesta i sela nas je oduševila, tjerajući nas na razmišljanje kako je to moguće, poredeći je s gradom i republikom u kojoj smo se rodili i proživjeli više od pola života. Biće da je do naroda i njegove prosvjećenosti, ili bolje reći zatucanosti, jer inače nema nikakvog drugog objašnjenja za ono što je napravljeno od Bosne, gdje se od zapuštenosti i kiča njene prirodne ljepote umanjuju ili gube.

Zahvaljujući kuminoj kćerci Andrei, dva dana smo proveli planinareći slovenačkim visovima, testirajući našu izdržljivost i kondiciju. Nije nam bilo lako. Godine čine svoje. Iako tamo gdje sada živimo svaki dan hodamo sat do sat i pol, penjanje strmim planinskim stazama nije bilo lako. Najbolji znak je bio pritisak u prsima, upozorenje koje je odašiljalo srce da se uspori inače će otkazati poslušnost. Shvatili smo da se zašlo u godine kada čovjek mora biti oprezan i osluškivati signale koje nam naše tijelo šalje.

Prvo smo se penjali do crkvice Svetog Jakoba iznad Predvora kod Kranja gdje se nalazi i mali restoran s čije terase se pruža prekrasan pogled na dolinu odakle smo krenuli. Pogled je pucao čak do kumine kuće na jednoj strani i do Ljubljane na drugoj.

Na dan našeg povratka u Pulu Andrea nas je vodila na još jedno planinarenje. Ovaj put cilj je bila kapelica svete Lucije na brdu iznad mjestašca Vitovlje. Uz put smo sretali druge planinare koji su se vraćali s pohoda a po našem dolasku na vrh smo ih sreli poprilično. Slovenci vole da planinare i to je bilo vidljivo na svakom koraku. Lijepa je to navika koja se ovdje upražnjava kad god je to moguće. Hodanje po čistom zraku i penjanje na mnogobrojne visove sigurno ne mogu naškoditi i dobro je što to Slovenci upražnjiji još od malih nogu.

Nakon povratka u dolinu Andrea nas je skoro sat vremena vozala kroz slovenačka sela gdje je u oči upadala, kako ljepota, tako i uređenost. Cilj je bio restoran u nekom od manjih mjesta čijeg se imena ne sjećam gdje smo jeli veoma ukusnu hranu u odlično lokalno vino. I na kraju zasladili odličnim kolačima.

Rastali smo se na parkingu restorana. Naši domaćini su otišli put Ljubljane a mi smo nastavili prema Kopru i Hrvatskoj. Bilo je to jedno lijepo druženje koje ćemo morati ponoviti. Naravno, ako nam nešto drugo ne poremeti planove.







Labels:

Wednesday, April 20, 2022

Susret nakon skoro 40 godina

Mirjana i Željko Stančić su još prije „odbrambeno oslobodilačkog rata“ Banjaluku zamijenili Kranjem i tu dočekali penzije. Jedni su od rijetkih koji su grad napustili prije događaja koji su na nas, koji smo u njemu dočekali početak „oslobađanja“, ostavili trajne posljedice. Znali su kuda idu i šta ih tamo čeka dok je većina nas koji smo grad morali napistiti zbog aktivnosti „oslobodioca“ nije znalo šta nam nosi sutra. Srećom, zahvaljujući odnosu prema životu, znanju i iskustvu, većina se dobro snašla pa sada, u ova penzionerska vremena, putuje i susreće se sa starim prijateljima i poznanicima čista obraza i bez mrlja na savjesti.

Našu kratku posjetu Sloveniji smo iskoristili da se sretnemo sa Mirjanom i Željkom nakon skoro 40 godina. Naše druženje je prošlo u razgovoru o sadašnjosti ali i o danima koji su prošli od našeg zadnjeg druženja, čini mi se u našem stanu povodom rođenja nađe kćerke. Iako su, kao i mi, već odavno u „zrelim“ godinama, i iako im uvijek nije bilo lako, kao ni nama svima, oboje se odlično drže. Još uvijek su aktivni pa, iako žive u stanu, čak obrađuju vrt u kojem uživaju i gdje provode dosta vremena. Slovenija je, ako je suditi po svemu što o njoj znamo i šta smo vidjeli, uređena zemlja i siguran sam da su Stančići u ta davna vremena napravili pravi potez odlazeći iz grada koji bih ih ionako natjerao na odlazak.

Naše druženje je bilo kratko ali je pao dogovor da se viđamo češće sada kada nas dijeli manje od tri sata vožnje autom.  

Uz prilog sam zakačio i par slika napravljenih na terasi hotela uz malo jezeru u blizini Kranja. Iako su se na nebu nešto ranije pojavili tmurni oblaci, nisu nam mogli pokvariti raspoloženje. Izrazi naših lica govore sve.

Labels:

Saturday, August 28, 2021

Ana i Sanja

 

Sanja i Ana
U decembru 2018. sam pisao o jednoj (od mnogih) vrlo uspješnoj mladoj Banjalučanki, od 93. „privremenom na radu u inostranstvu“, koju smo mnogo ranije upoznali prilikom posjete prijatelju i radnom kolegi, također „na privremenom radu u inostranstvu“. Prilikom jedne posjete Filadelfiji posjetili smo familiju Barić koju je rat i politika etničkog čišćenja, koju je početkom devedesetih sistematski provodila Srpska demokratska stranka, odvela u najveći grad Pensilvanije.

Etničko čišćenje je posebno temeljito bilo u Banjaluci iz koje je protjerano gotovo pola tadašnjeg stanovništva. Sada se diplomirani mesar iz Mrčajevaca iz petnih žila trudi da taj proces završi najavljujući otcjepljenje manjeg blentiteta koji je, po njemu, srpska zemlja i ta mu činjenica, kako kaže, daje za pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje. Ne spominje mesar iz Mrčajevaca etničko čišćenje i teror koji su sprovodili i neki (Stevandić) koji sada sjede u skupštinskim klupama manjeg blentiteta a ne u zatvoru, gdje im je, ako na svijetu ima ikakve pravde, mjesto.

Ovih dana smo ponovo sreli familiju Barić, ovaj put na „neutralnom terenu“. Barići su ovog ljeta stigli u posjetu Istri pa je to bila prilika da se ponovo vidimo, makar na kratko.

U posjeti Baricima 2000. Andrea i Ana
s roditeljima
Kako je nama u posjetu iz USA stigla kćerka, koja je također na „privremenom radu“, ali u Los Anđelesu, bila je to odlična prilika da se ona upozna s Anom Barić, djevojkom koja me je oduševila člankom o posjeti rodnom gradu, objavljenom na jednom veoma uglednom engleskom portalu. Link na članak mi je poslala upravo Sanja a ona ga je dobila od svoje dobre prijateljice rodom iz Filipina, koja je na članak naišla slučajno i koja je, znajući Sanjin životni put, osjećala potrebu da joj na njega skrene pažnju.

Ana i Sanja su se srele u Puli, jedne lijepe ljetnje večeri, a ja sam taj susret zabilježio „okom“ moga iPhona. Nakon kratkog susreta u jednoj slastičani u blizini gradske tržnice, prošetali smo do Foruma, glavnog trga grada, gdje smo posjeli uz zvuke evergreena koji su se širili trgom na kojem se nalaze mnogobrojni kafići. Dok smo mi stariji imali svoje razgovore, Ana i Sanja su imale svoje. Vjerujem da su imale šta jedna drugoj ispričati jer se radi o dvije mlade uspješne žene koje su se uspjele snaći u sredinama u kojima ih je život odveo i gdje imaju vrlo malo doticaja s glupom nacionalističkom idelogijom koja vlada u gradu iz kojeg su obe, kao male djevojčice, protjerane. Ana sada živi u Njujorku i radi za Ujedinjene nacije a Sanja ima svoju vlastitu kompaniju u oblasti digitalnih medija koju vrlo uspješno vodi od njenog osnivanja prije 5-6 godina.

Kasnije su Ana i Sanja otišle da se sretnu s Aninom mlađom sestrom Andreom, također vrlo uspješnom djevojkom, koja se ranije dogovorila da se nađe sa svojom prijateljicom iz Londona, gdje obje žive. Sreli smo ih u jednom od mnogobrojnih kafića u ulici koja vodi prema Areni a koja je tokom ljeta prepuna turista. Bilo je već kasno, skoro ponoć, i trebalo je ići kući na spavanje. Tako smo mi stariji prekinuli, vjerujem, zanimljive razgovore mlađe generacije koja se iznenada srela i upoznala, ne u svom rodnom gradu, kako bi to bilo prirodno i normalno, nego u gradu u kojeg navraća sve veći broj bivših Banjalučana tražeći dio života koje su im oteti.

Ana i Andrea su, par dana kasnije, navratile do Pješčane uvale, na druženje, kupanje i kavu. Možda će jedan slučajan susret biti početak jednog novog prijateljstva. Vrijeme će pokazati.

Labels: ,

Sunday, July 11, 2021

Kratak susret s Džindićima

 

Od dolaska u stari kraj mnogo se toga izdogađalo a i bilo je i nekoliko interesantnih susreta na „novom terenu“, daleko od Pitsubruga i Amerike.

Jedan od njih je i susret s Džindićima koje nismo vidjeli od naše posjete Maču Piču-u. Tada smo i u polasku i u povratku svratili do njih i nismo mogli ni u snu sanjati da će naš slijedeći susret bit u Istri. Od Pensilvanije do Floride je nešto više od dva sata leta a od SAD do Hrvatske skoro dvadesetak. Ali takva je sudbina i teško je predvidjeti šta nas sutra čeka.

I Džindići i mi smo imali dosta peripetija dok smo uspjeli pribaviti sve papire za let preko velike bare u doba epidemije ali smo i jedni i drugi sretno stigli na odredišta: oni u Bosnu a mi u Hrvatsku. Džindići su imali jedan problem više jer se nije moglo tek tako iz Bosne ući u Hrvatsku ali im je pri tome pomogao Pero Kolarević koji se zatekao u Banjaluci u isto vrijeme pa su s njim bez problema ušli u Hrvatsku.

Susret je bio kratak, tek toliko da malo porazgovaramo i prošetamo našim malim mistom. Prvo smo otišli na kavu u naš omiljeni kafić Yes, prošetali šetnicom uz mora a onda se vratili na mezu i kolače na našoj lodži. Iako nisam veliki ljubitelj vina, uz pršutu i sir mi je odlično sjela ohlađena kutjevačka Graševina. A i kolači, koje redovito kupujemo u maloj slastičarni u jednom šoping centru, su odlično sjeli.

Džindići su narednih dana nastavili svoje putovanje a mi smo nastavili da sređujemo stvari oko našeg preseljenja jer je mnogo toga što se mora uraditi da se čovjek iz jedne države preseli u drugu. Nadamo se da će ovakvih susreta biti još ako nas zdravlje posluži.

Taj dan nisam nešto bio pri „škljocanju“ pa mi je od susreta ostala samo ova jedna fotografija.

Labels: ,

Monday, September 21, 2020

Stigli i Kušmići


Iako je Corona mnogima pokvarila planove mala banjalučka kolonija u blizini Pule se svaki dan povećava.

Prije desetak dana su stigli i Kušmići, Mina i Eko, a u isto vrijeme i Amila i Sejo Višić. A u Medulinu se ovih dana smješta još jedna familija Kušmića pa ćemo, kako sada stvari stoje, uskoro preuzeti većinu i nadglasati domaće u nekim novim izborima.

S Minom i Ekom smo se već nekoliko puta vidjeli dok ostale još nismo imali prilike sresti jer su nam termini prenatrpani. 

Labels:

Saturday, September 12, 2020

Bila nam raja


Vrijeme nam prolazi brzo, brže nego što želimo. Iako smo „na odmoru“, pored kupanja, odlazaka u kafiće, obilaska Istre, dosta vremena potrošimo opremajući stan te u nabavci svakodnevnih potrepština. Uz to, družimo se s našom rajom koliko možemo iako Corona na to ima velikog uticaja. Čovjek se ne osjeća sigurno jer epidemija ne jenjava i niko ne zna dokle će sve ovo trajati.

I pored vanredne situacije, raja navrati da vidi kako se snalazimo u novoj sredini. Tako su nam prije gotovo mjesec dana navratili Emira (Austrija) , Mina (Rijeka), Dudo (B i H), te uz Aidu, Ferida (Norveška) i ekipu iz Nizozemske (koja se u međuvremenu vratila kući), bilo je to lijepo jednodnevno druženje koje smo okončali u restoranu Škuža, našem omiljenom mjestu. Tu se gotovo svakodnevno pije jutarnja kavica na terasi uz more, a gotovo po pravilu jednom nedeljno ide na srdele s roštilja.


Iako nisam u svom uobičajenom fotografskom raspoloženju, napravio sam par fotografija za uspomenu. Izvinjavam se gostima što ih nisam“uhvatio“ u pozama kako se to radi za digitalne medije (naštimane poze i osmjesi od uha do uha) ali iz priloženog je vidljivo da je klopa bila dobra i da su se svi prihvatili „posla“ (mislim na viljuške i noževe).

Druženja će biti još jer uskoro stižu pojačanja uprkos ograničenjima i zabranama.

 


Labels:

Friday, October 18, 2019

Četvrti (bl)entitet


Početak je devedesetih. U Hrvatskoj je rat već počeo a u Bosni se kuva. Strani emisari „traže“ riješenje da rata ne bude a Boga mole da ga ne nađu. U predstavi učustvuju i naši političari, praveći se da su i oni za to a svi znaju da su karte već podijeljene i samo se čeka ko će povući prvi potez. A naivan svijet se nada najboljem, misleći da rata u Bosni ne može biti jer smo tako izmiješani da nas niko ne može zavaditi.

Nude se razna rješenja. Jedno, o kojem se najviše razgovara, je podjela Bosne na tri (bl)entiteta: muslimaski, srpski i hrvatski. To bi, kažu, trebalo riješiti sve probleme. Svako će biti svoj na svome, nema potrebe za ratnim sjekirama koje na Balkanu rade počesto. U tim planovima niko ne spominje one koji nisu ni za kakve podjele, kojima ne smeta što se molimo različitim bogovima (iako bi on trebao biti jedan, ako je tako kako hodže, popovi i svećenici uče) ili se uopće nemolimo. Nas su zaboravili, kao da ne postojimo. Kao da nismo isto vrijedni kao oni kojima svevišnji određuje sudbinu, kunu se u njega i sve rade kako ih on upućuje.

Na istom mjestu kao i prošle godine
Sjećam se razgovora s bivšim komšijama a sada prognanicima kao što sam i sam, kada smo uveče, uz zadnje kapi rakije koje su preostale, maštali kako bi bilo lijepo kada bi se i za nas u toj našoj Bosni našao jedan (bl)entitet, četvrti, u kojem bi živjeli svi oni koje ljude dijele samo na one koji to jesu, i koji nisu. Ali, niko nas nije spominjao, nikome nismo bili važni. Već tada smo bili osuđeni na progon koji će se vrlo brzo dogoditi. U Bosni ostaše samo oni kojima je pripadnost istoj vjeri ili naciji bilo važnije od svega drugoga.

U bašti "Kantuna" u Medulinu
I bi rat. I mnogo mrtvih. I na kraju, Bosnu opet podijeliše, istina ne na tri, već na dva (bl)entiteta (treći ne postoji u knjigama ali u stvarnosti, da) i tako to traje sve od 1995.

I sada bi, tako se bar mislilo, sve trebalo biti u redu. Svako je na svome, svako bira svoga predstavnika u vlasti, svi su zaštićeni. A kako je, znaju oni koji su ostali i koji uživaju u plodovima svoga četvorogodišnjeg „rada“ koji je za posljedicu imao više od 100 hiljada mrtvih, ko zna koliko ranjenih i osakaćenih, i par miliona prognanih. (Bl)entiteti su tu, samo što nema onog četvrtog, za one kojima do rata nikada nije bilo i koji ni danas nemaju gdje da se vrate, čak i ako bi to željeli.

Duženje u "Starom ribaru" u Ližnjanu
Iako tog četvrtog  (bl)entiteta nema, jer ga svjetski i lokalni moćnici nisu planirali (niti željeli), čini mi se da ideja o njemu nije mrtva i da se, malo po malo, ostvaruje. Istra je, čini mi se, dio nekadašnje nam domovine u kojem se oni kojima nije bitno ko je ko polako okupljaju. Od kada su Kušmići i Žiške kupile apartmane u Ližnjanu, malom mjestašcu u blizini Medulina, i od kada smo tamo počeli navraćati ljeti prilikom posjeta starom kraju, primjećujemo sve veću prisutnost naših nekadašnjih sugrađana koji se odlučuju na tihi povratak u stari kraj. I biraju Istru, dio Hrvatske u kojem nacionalizam nije uhvatio korijena, kao što je to slučaj s ostalim dijelovima bivše nam domovine, i u kojoj se ne osjećaju neugodno i neprihvaćeno.

Kume
Ove godine smo se ponovo družili s Žiškama, Kušmićima, bio je tu i Sejo Višić, sreli smo se i s Perom Kolarevićem, a saznali smo za nekoliko familija koje su u procesu preseljenja ili ozbiljno razmišljaju da mirne godine života provedu na ovom lijepom poluotoku o kojem prije tridesetak godina nisu ni razmišljali. Bila su to lijepa druženja koja nam uvijek ostaju u lijepom sjećanju.
Kako sada stvari stoje, tih druženja će biti još, samo da nas zdravlje posluži. A možda će nas tamo uskoro biti više pa će se naša želja o četvrtom (bl)entitetu i ostvariti, ali bez pomoći svjetskih moćnika. I neće to biti (bl)entitet, već okruženje, sredina, u kojoj ćemo živjeti zajedno kao što smo živjeli do „demokratskih“ promjena čije posljedice još uvijek svi osjećamo.


Žiške

KUšmići

Plaža u Ližnjanu

A evo i mene

Labels: