Odgovor

Zadnjih par dana je na blog stiglo nekoliko komentara nepoznate osobe na nekoliko objavljenih priloga a kako su oni takve prirode da ih ne mogu ignorirati, odlučio sam da odgovorim na ovaj način. Kometari se odnose na priloge Samo ti lomi sine i Nova druženja a dva su poslata i na post Kako poslati prilog pa ih oni koje bi to moglo zanimati mogu pročitati. Kako su komentari poslati pod imenima Banja Luka i Anonymous, u svom odgovoru ću pretpostaviti da se radi o istom autoru.

Ista osoba je u jednom od komentara predložila da komentare mogu i obrisati ali pošto se držim pravila da sve komentare objavim, nije mi namjera da ništa što je objavljeno brišem.

Komentare je poslala mlada osoba, srednjoškolka, koja je na blog „nabasala“ slučajno tražeći informacije o Lendrinom mlinu, objektu u Budžaku na obali Vrbasa, koji je prije ovog zadnjeg rata bio mjesto okupljanja mladih iz Budžaka i okoline.

Lično sam tokom ljeta kao dijete i momak proveo mnoge dane kupajući se u Vrbasu upravo kod Lendrinog mlina, kao i autor priloga o njemu. Ni autor teksta o mlinu a ni ja više nismo tamo. Nije tamo ni većina onih koji su se tamo okupljali. I ne samo oni. Nisu tamo ni članovi njihovih bližih i daljih  familija.

Ako je suditi po onom što je mlada Banjalučanka napisala, to se vjerojatno desilo jer su mrzili Srbe pa su se, da bi im napakostili, dobrovoljno iselili. Ni slučajno nešto drugo ne bi moglo biti razlog, zar ne?

Iz jednog od komentara saznah kako je Ratko Mladić spasao mnoge Hrvate, kao što je to činila i srpska vojska. Ovo saznanje za mene je potpuna novost za koju nikada do sada nisam čuo. Bilo bi interesantno saznati više detalja o ovim humanitarnim djelima osuđenog ratnog zločinca i teško nauružane vojske koja je etnički očistila velike dijelove Bosne i Hercegovine za vrijeme četiri godine rata.

U istu „kategoriju“ spada i tvrdnja o 10,000 pobijenih Srba po muslimanskim kazamatima u Sarajevu! Čudi me da kao dokaz nije spomenula i bacanje srpske djece u kavez za lavove u zoološkom vrtu Sarajeva jer smo o tome mogli slušati na talasima radio Banjaluke prije nego što smo „dobrovoljno“ otišli iz nje. Ili možda kako su Sarajlije same sebe granatirale upravo da bi za to optužile nevinu srpsku vojsku ukopanu po brdima oko Sarajeva prije nego što su počeli bilo kakvi oružani sukobi. Mi svjedoci događanja ne bi trebali vjerovati svojim očima jer ono što smo viđali na TV ekranima je vjerojatno napravljeno uz pomoć vještačke inteligencije od strane mrzitelja lika i djela gore spomenutih. (ups!, zaboravio sam da se to događalo prije 30 i više godina).

Za mene je posebno interesantno pozivanje na protjerivanje Srba iz Hrvatske za vrijeme oružane akcije Oluja. Većina onih koji je koriste kao argument za stradanje srpskog naroda ni slučajno ne spominju šta se događalo prije toga. Ne spominje se oružana pobuna srpskog naroda u tim krajevima u avgustu 1990., (naravno, ni otkud im toliko oružje), protjerivanje hrvatskog naroda iz tih krajeva, razna provociranja i hvalisanja za vrijeme dok je UNPROFOR stajao na granicama između dvije suprostavljene strane, a posebno nema ni riječi o izdaji srpske vojske kada je trebalo zaštititi taj isti zaluđeni narod. Kada je započela akcija Oluja, „hrabra“ srpska vojska je podvila rep i pobjegla i ostavila narod na cjedilu.

Naravno, naša srednjoškolka ne spominje šta se u isto vrijeme događalo u Banjaluci i okolici sa nesrpskim življem kojem, za razliku od njihovih sugrađana Srba (istina, ne svih), nije dijeljeno oružje prije nego što je rat u Bosni počeo. Ne pita se zašto je grad napustilo gotovo pola njenog predratnog stanovništva. Vjerojatno jer nisu mogli izdržati silnu ljubav njihovih sugrađana koju su osjećali u gradu.

Imao bih gore napisanom dodati još mnogo toga ali sumnjam da bi to imalo ikakvog efekta jer ja sam, kako sredjoškolka ponavlja, mrzitelj svega srpskog ,što je, kako ona reče, još jedan dokaz muslimansko-hrvatske patološke mržnje i zla.

Ne bih svoje vrijeme trošio da se branim od napada jedne mlade osobe koja je o ratu saznavala naknadno, od svojih roditelja, prijatelja i poznanika, te iz medija, a vjerojatno i u školi ali me na pisanje ponukalo saznanje koliko je mladost rođena poslije rata podložna raznim uticajima da potpuno gubi realnost sa stvarnošću.

Neke od „izjava“ banjalučke srednjoškolke mi pokazuje koliko je sadašnja mladost indoktrinirana pa gubim bilo kakvu nadu da će stvari u Bosni i Hercegovini poći na bolje. Što je posebno zabrinjavajuće je da mlada Banjalučanka potiče iz famijije koja nije, kako ona kaže, u zadnjem ratu činila nikakve zločline. Objektivnom čitaocu prepuštam da sam zaključi kakva su razmišljanja mladih iz familija čiji su članovi bili direktno uključeni u zlo koje se u Bosni desilo. Ako se sjetimo da smo prije zadnjeg rata živjeli u društvu koje je, bar smo tako mislili, njegovalo bratstvo i jedinstvo, a da je mržnja njegovana tajno, samo u užim, familijarnim krugovina, a ipak je došlo do krvavog rata, možemo samo nagađati šta bi se dogodilo sada jer mediji, pojednici na vlasti, te obrazovanje već 30 godina šire mržnju među običnim svijetom.

O ličnim uvredama ne bih da pišem jer me se ne dotiču. Svako ima pravo da iznese svoje lično mišljenje a moje pobijanje napisanog ne bi imalo nikakvog efekta.