SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, August 22, 2017

Polutan

Nekadašnji SDK, sada kuća predsjednika
manjeg blentiteta
Jesen 2014. Sjedim u bašti slastičarne Pingvin, one u blizini nekadašnjih zgrada SDK (sada je to objekat s crvenim tepihom ispred ulaza, u kojoj stoluje predsjednik blentiteta) i Pedagoške akademije (danas zgrada Akademije nauke i umjetnosti manjeg blentiteta u kojoj se smjestila sva njegova pamet), polako pijem kapučino i čekam poznanicu s kojom se viđam svakodnevno u vezi posla zbog kojeg sam se obreo u rodnom gradu. Početak je novembra a vrijeme je više nego prijatno za ovo doba godine. Dosađujem se pa dosadu ubijam posmatrajući raju koja prolazi trotoarom. Malo je tu poznatih lica jer je većina morala napustiti grad a prošlo je i dosta godina od dana kada sam morao otići iz grada pa mi neko poznat možda promakne jer smo se svi promijenili, ostarili i ponekad se ne prepoznajemo.

U oči mi pade muškarac u ranim pedesetim (pogađam), u odijelu stila koji je popularan kod današnjih političara (malo potijesno, kračih rukava i nogavica, uz obaveznu bijelu košulju i kravatu). Zastaje pred slastičarnom, baca pogled na ono par gostiju, pogleda na sat. Očigledno je da traži nekog. Odlazi, ali se vraća nakon par minuta i ponavlja proceduru: zagleda po bašti pa onda provjerava koliko je sati.
Malo kasnije za stol uz sam trotoar sjeda postariji, pokrupan čovjek. Prepoznah ga sa facebook-a. Jednom mi je nudio prijateljstvo a ja ga nisam prihvatio. Čovjeka je bio poznat u gradu (njegovi izvještaji su se mogli čuti na nekadašnjem banjalučkom radiju), ali nismo se nikada družili a još manje prijateljovali. Zadnjih godina je stekao naklonost prognanih kao voditelj (a možda je bio i urednik) emisije na lokalnoj televiziji u kojoj se pričalo o nekadašnjoj Banjaluci i njenim stanovnicima. Emisija me nije posebno impresionirala iako mi je bilo drago da se u gradu, iz kojeg je protjerano sedamdesetak hiljada njegovih stanovnika (čiji su se tragovi života i rada zatirali na sve moguće načine), neko prisjetio nekadašnjeg zajedničkog života i druženja i to prenio na televizijsko platno.

Moj nesuđeni facebook prijatelj naruči kavu a par minuta kasnije se ponovo pojavi gospodin u odijelu, ugleda ga, priđe njegovom stolu, srdačno se pozdraviše i sjede u stolicu licem okrenut ka meni. Po reakcijama, pogađam da se dobro poznaju. Naruči se još jedna kava i onda poteče razgovor. Moj stol je bio udaljen dva reda od njihovog i mogao sam razumjeti o čemu razgovaraju iako me njihov razgovor nije posebno zanimao.
On je polutan, začuh u jednom trenutku kako govori moj nesuđeni facebook prijatelj i dobro nam dođe za suradnju s njima. A i supruga je njihova, nastavi moj prijatelj, kao da se pravda i mora objasniti o čemu se radi.

Riječ polutan me pogodi pa načuljih uši da čujem o čemu govore. Radilo se sponzorstvu nekog umjetničkog projekta za koje je mom prijatelju trebala pomoć osobe u odijelu, očigledno važne u hijerarhiji ovdašnje vlasti, iako mi je bila nepoznata. Moj prijatelj je trebao novčanu pomoć za projekat u kojem je važnu ulogu očigledno igrao i polutan, kako ga moj prijatelj opisa.
Ubrzo stiže moja poznanica pa propustih nastavak razgovora. Da li je uspio ubijediti osobu u odijelu da mu pomogne u projektu, ne čuh. A nije me posebno ni zanimalo. Ali mi se riječ polutan usjekla u mozak i nikako mi nije dala mira. U kontekstu u kojem je spomenuta, zvučala je kao nešto loše, nešto što je zahtijevalo ispriku, posebno objašnjenje. Jer, kako drugačije protumačiti njeno spominjanje vezano za projekat za koji je trebalo iskamčiti novac od nove vlasti. Polutan je, očigledno, bio važan dio projekta, nije se moglo bez njega a trebalo je opravdati državni novac uložen u takav projekat. On je, bilo je to očigledno, nešto od čega treba zazirati, bojati se, u sredini koja je od početka 92. gotovo potpuno homogena i gdje bilo kakvo narušavanje te homogenosti nije poželjno.

Kroz glavu mi prođoše slike mojih poznanika, polutana, kako ih nazva moj prijatelj, koji, prema onom što sam načuo, sada spadaju u jednu posebnu ljudsku skupinu koja u novim vremenima nije prihvatljiva za sredinu u kojoj su se rodili i odrasli. Pomislih na svoju djecu, i djecu mojih mnogih prijatelja koji također spadaju u tu nepoželjnu skupinu. A šta tek reči za njihovu djecu, od kojih su mnogi polutani na kvadrat, na treću? Gdje su oni prispjeli? Kako će oni biti prihvaćeni u gradu u kojem im je rođen jedan ili oba roditelja?
Ostao mi je taj dan u ružnom sjećanju a prisjetih ga se danas kada se i ovdje u mojoj novoj domovini bude aveti nacionalizma koji su nanijeli ogromne patnje i žrtve u državi u kojoj sam rođen i iz koje sam morao otići. Sve što se danas ovdje događa me podsjeća na situaciju u bivšoj Jugoslaviji prije zadnjeg rata kada su na površinu isplivali nacionalisti i donijeli zlo koje je u crno zavilo na stotine hiljada ljudi. Šta nam se sprema krajem osamdesetih i početkom devedesetih nisam bio svjestan jer me dotadašnje životno iskustvo nije za to pripremilo. Sada, dvadeset i kusur godina kasnije, poslije rata u starom kraju, na stvari gledam drugačije i svjestan sam da se situacija može oteti iz ruku ako se nešto hitno ne uradi. Ako je suditi po onome što se desilo kod nas, narod je glup i lakoga je zavesti. A posljedice mogu biti nesagledive.

Polutana, istina, u novom kraju ima daleko više nego u starom ali snage prošlosti, bez obzira na to, jačaju i sve su glasnije.  I krajem osamdesetih sam mislio da će razum prevladati, da su normalni u većini, ali sam se prevario. Šta će se ovdje dešavati vrijeme će pokazati. A kod nas, u starom kraju, dvadeset i kusur godina nakon rata, biti polutan nije nešto posebno poželjno. Kako sam čuo, odnos je isti i u drugim sredinama. Jer, polutani, su prijetnja onima koji običan svijet drže u stalnom strahu od njihovih. Tu njihove teorije zavjere padaju u vodu. Jer, kako objasniti da dvije osobe, jedna naša i jedna njihova mogu živjeti zajedno u ljubavi i slozi

Monday, August 21, 2017

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Sega - Banjalučki rukomet

Aljosa - Banjalučki rukomet
Izet - Banjalučki rukomet


Članak o Draganu Praštalu- link poslao anonimni Banjalučanin
Intervju sa Srdjanom Mazalicom- link poslao anonimni Banjalučanin
Uspomena na Miodraga Miću Sušnicu- link poslao anonimni Banjalučanin


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Saturday, August 19, 2017

Jedna od Keme

Naš Banjalučani, a moj prijatelj, Kemo Bajagilović se nedavno upustio u tihe vode penzionerske. I uživa.

Na facebook-u se s vremena na vrijeme pojavi pokoja fotografija iz njegovog novog komšiluka, Floride, a nedavno mi u inbox-u osvanuše dvije prekrasne fotografije iz Utaha, savezne države poznate po impresivnim nacionalnim parkovima.

Njegove fotografije mi uvijek daju želju da te prelijepe krajeve posjetim a tako je i u ovom slučaju. Nadam se da ću biti u prilici da prošetam "Keminim stazama" a do tada evo jedne od fotografija kao potvrda da ne pretjerujem.


Labels: , ,

Saturday, August 12, 2017

Banjalučki rukomet

Da se malo osvrnem na banjalučki rukomet, napišem svoje vidjenje …… nekada i sada. Kao i za većinu djece, kroz igre vani, futbal je bio na prvom mjestu. Kao i u svim kvartovima i mi na Predgradju smo voljeli futbal. Moja prva osnovna škola bila je “Ivan Goran Kovačić”, kod skretanja za Trapiste. Negdje, 63/64, otvara se preuredjena, adaptirana, nova osnovna škola “Ranko Šipka”, kod nadvožnjaka, prelaza na Pilanu. Ja sam (odnosno moji roditelji) dobio obavijest da moram preći u tu novu školu, kao i sva djeca sa Predgradja. To sam teško prihvatio ali moralo se slušati. U novoj
sl 1, Branko Janković
sredini sam poznavao samo jednog dječaka, Milenko Šukalo, koji je jos prije išao u staru školu “Ranko Šipka”, preko puta ulaza u Vitaminku. Medjutim, pošto sam bio društven, volio sam sport, brzo sam se uklopio u novu sredinu. Nastavnik fizičkog vaspitanja je bio Branko Janković, nosio je brkove, pa su ga zvali Brka. U mojoj novoj osnovnoj školi …. sport broj jedan je bio rukomet, ali program je sadržavao i učenje i upoznavanje skoro svih ostalih sportova. Ali o tome, dalje kroz ovu malu priču.

Ja tada, prvi puta saznajem da na Pilani postoji rukometni klub. Igralište je bilo locirano preko puta ulaza u fabriku “Vrbas” a iza žutih zgrada, kako smo ih zvali. Bilo je od šljake (leš), dobro uvaljano a mi djeca smo ga održavali. Tu se  treniralo i igrale utakmice. Pilana je tada igrala u republičkoj lizi. Sjećam se dobro, jesen 64-e, utakmica za prvaka BiH, a pobjednik ide u kvalifikacije za 1-u ligu.

Veliki derbi protiv Krivaje iz Zavidovića. Bilo je toplo, juni, ljetno vrijeme. Da ne bi bilo prašine na igralištu, mi djeca smo ga prvo polijevali (špricali) sa kantama koje su imale onu “ružu”. Zatim su se izvlačile linije, imali smo izbušene konzerve u koje se sipao prah (gips). Uglavnom, sve bi bilo gotovo jedan sat prije utakmice. Tada nismo znali, ali  nekoliko godina kasnije na YU-rukometnu scenu dolaze poznata imena iz Krivaje, koje smo mi na Pilani gledali kada su oni bili mladi momci, srednjoškolci …..

Lavrnić, Dragičević, Basić, Kurtagić, Timko, Paljar i jedan izuzetan momak, ljevak, igrao je srednjeg igrača, a do dan danas nisam ga zaboravio …. Zvonko Brtolović, imao je prefinjenu tehniku i što mi kažemo ‘’rukometnu žicu’’ . Te godine, sa Pilane u Borac prelazi jedan momak koji će se razviti u velikog igrača. Pošto je na Pilani ‘’završio’’ rukometnu školu, bio je na utakmici, a djeca mi kažu ….. to je Kara (Milorad Karalić). Krivaja je tada pobijedila, ali je izgubila u kvalifikacijama od Celja koje odlazi u 1-u ligu.

Da se vratim na novo-otvorenu školu, bila je otvorena ali bez pratećih sportskih sadržaja,terena. Medjutim, Brka (Branko Janković) dolazi sa svojim planovima i crtežima. Počinju akcije i izgradnja.
Neposredno uz školu, atletska staza, do nje teren za odbojku, u produžetku teren za košarku, tako da je prvi niz uz školu bio popunjen. Uz pomenute terene napravljena je staza za skok u dalj sa pjeskovitim (ogradjenim) doskočistem. Na preostalom dijelu parcele, sa lijeve strane bio je teren za tenis, kompletno ogradjen sa mrežom (mislim oko 2-3 metra). I na kraju …… rukometni teren, sa desne strane parcele… u čošku. Sjećam se dobro: zemljani radovi, drenaža, betoniranje, asfaltiranje,
postavljanje rasvjete za večernje treninge i utakmice.

Izgradnja tribina, podužno, sa lijeve i desne strane. Izvlačenje linija, postavljanje golova. Sve je bilo gotovo za naredne godine. Odlazeći na utakmice u druge škole u gradu, bili smo ponosni jer nigdje nije bilo terena sa raznolikim sadržajima kao kod nas.

I  danas, krečući se po Holandiji, nigdje, niti u jednoj osnovnoj i srednjoj školi nisam vidio takav, reči ću  ‘’mali sportski park’’ kakav je bio još u ta stara vremena na Pilani.

Ali, vrijeme čini svoje. Vjerovatno danas nema traga da je nekada tu  nešto postojalo, osim sjećanja.

Naravno, Brka kao nastavnik i trener pravio je selekcije medju nama, djecom, nudio nam bavljenje rukometom i tako sam ‘’zaplovio’’ u rukometne vode. Imali smo par puta sedmično trening.Fizičko vaspitanje smo imali obično zadnje časove, pa smo mogli ostajati ½ do 1 sat duže i raditi na rukometu. Ono što veoma cijenim iz tog vremena (od Brke) a sa današnje tačke gledišta je: učio nas je i prošli smo osnovne stvari iz atletike, gimnastike, tenisa, odbojke, košarke a za razvoj mladih mislim da je sve to veoma bitno. Brkina ‘’desna’’ ruka bio je Zoran Prohaska - Proko, nastavnik matematike i fizike, bio je veliki čovjek, pedagog, strog kada treba i velika ‘’raja’’ van škole. Zoran je bio košarkaška i rukometna legenda grada, iz još starijih vremena. Lijepo ga se sjećati.

sl 2, Pero Perović
Održavala su se i prvenstva izmedju škola. Taj dio ću spomenuti samo iz razloga što imam veoma lijepa sjećanja na jednog dječaka iz tog vremena, išao je u Milan Radman školu, Rosulje. S njima smo imali najviše ‘’muke’’ samo radi njega. Bio je to Vinko Djebro.  U to vrijeme, koliko se mladih u Banjaluci bavilo rukometom, mislim da je bio i ostao najveći talenat. Imao je sve: izuzetno dobru tehniku s loptom, dodavanje, šut, smisao za kolektivnu igru ..... jednostavno sve,  izuzetan.

Po završetku osnovne škole nekoliko momaka ima priliku trenirati sa seniorima. Medju njima sam bio i ja, poslije nekoliko mjeseci pridružuje nam se i Djebro, a meni je bilo posebno drago. Brzo smo se sprijateljili i postali  izuzetni drugari. Medjutim, poslije 1-2 godine igranja je stopirao.

Medju seniorima je bilo već nekoloko momaka starijih od nas 2-3 godine, generacija ispred nase. Ali razlika u godinama se brzo topila, stvoren je jedan mlad, perspektivan tim. Na omladinskim prvenstvima BiH, 69-e, 70-e, 71-e dolazimo u finale.  Medjutim, sjećajući se svega danas, nije bilo dovoljno jake saradnje izmedju Borca i Mladosti, da bi, vjerovatno banjalučki rukomet bio još jači i bolji.  Znam dobro da bi ponekada na naše treninge dolazili Pero Perović, Pero Janjić, Braco Pavlišin.

sl 3, Ako i Pero (danas)

Ali to nije bilo dovoljno. Takodje sam mišljenja, da je Brka (Branko Janković) bio težak za saradnju, htio je sve sam, što je bilo veoma teško. Godina 70-tih Pero Janjić, korak po korak, ima više prostora u Borcu i radi sve više sa juniorima.  Sjećam se da je napravio reprezentaciju Banjaluke (mladi), otišli smo na Tjentište (Turnir Bratstva i Jedinstva) i tamo ‘’pomeli’’ Tuzlu, Zenicu, Mostar i Sarajevo.

sl 4, Na Tjentištu s Perom Janjićem
(Obralić, Iveljić ...)


Mislim da je to bio Perin početak gdje je sa svojim planskim i sistematičnim radom počeo praviti rezultate, što će se potvrditi sa seniorima 1976.godine. Ni danas dan, ne znam zašto, bio sam kapiten tog tima.

Najveća je šteta što je Pero Janjić, odlaskom iz Borca, otišao i sa rukometne scene, u legendu.

Naravno, odlazili smo na utakmice starijeg, velokog brata ‘’Borca’’, ja sam uzivao gledajući Karadžu koji je u to vrijeme još igrao. Za mene je bio veliki i ostao veliki, najveći za sva vremena.

sl 5, Jerolim Karadža, uvijek najbolji!


Neprevazidjen!  Borac, veliki tim u to vrijeme je imao dobre seniore sa par mladjih koji su pristizali (Bracika Vujinović,Unčanin,Tuzlić) ali kvantitet je ostao problem ali i to se riješava angažovanjem Pere Janjića s jedne strane a sa druge otvaranje Borca prema svim mladim talentima koji su htijeli i dovodjeni u Banjaluku. Od 1972 do 1976 Borac je ‘’tražio sebe’’ da bi se 76-e konačno popeo na rukometni ‘’krov Evrope’’. Šta je bilo presudno, šta se desilo, po mome vidjenu slijedeće : Borac je imao golmana, ‘’kralja’’, najboljeg u to vrijeme ( Ako), dobru prvu ‘’postavu’’ …  rečeno sportskim žargonom ali je nedostajao jedan izuzetan vanjski igrač. Dolaskom Zdravka Radjenovića - Belog, taj veliki problem je riješen. Drugo: u momentu kada je prvi tim, reći ću, ‘’akceptirao’’ da prvi trener bude Pero Janjić, počinje pohod ka evropskoj kruni 1976 godine.

sl 6, Veliki Borac s Perom Janjićem na "krovu Evrope"

Naravno u kasnijem periodu u Borac dolazi (od generacije do generacije) veći broj mladih igrača od kojih veći broj igra i za bivšu YU. Spomenuću samo pojedine: Arnautović, Velić, Čavar, Puc, Koso, Štrbac, Elezović, Maglajlija uz ‘’domaće snage’’ Knežević, Saračević, Smailagić i  mnogi drugi (izvinjavam se svima koje ne spominjem).

Borac je održavao nivo, bio je stalno u vrhu YU-rukometa, zahvaljujući prije svega pravilnom pristupu formiranja tima, stručnom trenerskom radu i velikom doprinosu VOLONTERA. Po završetku rukometne karijere, neprocjenljiv je doprinos Mire Bijelića i Mome Golića za održavanje ‘’nivoa’’, reči ću ponovo našom sportsko-rukometnom terminologijom.

Jedno sjećanje na 1972 godinu. Yu-reprezentacija osvaja zlato na OI u Minhenu. U septembtu iste godine u Banjaluci se igra rukometni turnir gdje pored Borca igraju Crvena zvijezda iz Beograda, bjelovarski Partizan, Medveščak iz Zagreba i Mladost sa Pilane, tadašnji član 2-e lige zapad (BiH, Hrvatska, Slovenija). Na turniru mnogi olimpijski i mladi reprezentativci: Arslanagić, Popović, Karalić, Selec, Vujinović,  Horvat, Pribanić, Vidović, Smiljanić,  Lazarević, Fejzula  …  pravi rukometni praznik. Na slici 7. prvi dan turnira a na slici 8.  Crvena Zvijezda i Mladost sa ‘’ Pilane’’.

sl 7, prvi dan turnira na Pilani, 1972. god.

sl 8, s Crvenom Zvijezdom 1972. god.
Još jedno lijepo sjećanje imam na zimsku turneju 1971 godine (Njemačka, Francuska, Luksemburg) sl.9.  

sl 9, turneja januar 1971. god
U to vrijeme ekipa sa ‘’Pilane’’ uopšte nije bila loša, naime 1973 se igraju kvalifikacije za ulazak u prvu ligu, protiv sarajevske Bosne. Poslije poraza u Sarajevu sa 11 golova razlike i pobjede u Banjaluci sa 9 golova ..... bio je to i može se reči kraj jednog tima jer neposredno poslije toga M. Straživuk odlazi u Crvenu Zvijezdu - Beograd, N. Cupac u sarajevsku Mladu Bosnu, kasnije Željezničar, Z. Dujić u Krivaju - Zavidovići, M. Vuksan u sarajevsku Bosnu, V. Anušić u naš Borac.

sl10, Sega u dvadesetoj godini

Na slici 10. (čučim u sredini) imao sam samo 20 godina, a sada 65, kao da je sve bilo juče, prekjuče. Baš ovog momenta primjećujem das mo u to vrijeme nosili reklame Rudi Čajavec, znači, blogeri Čajevčani ..... imamo ‘’neke veze’’ još iz tog vremena !  Malo šale.

Gdje je banjalučki rukomet danas ????? Borac igra u BiH lizi protiv Gračanice i Cazina, naprimjer. Za mene sve, pomalo nevjerovatno. Nema više pravih igrača, trenera, ljubavi prema sportu, volontera i zaljubljenika da održavaju EVROPSKI NIVO.  Kao što se sve upropastilo i srozalo da ne može biti gore, tako je prošao i  NAŠ RUKOMET.

Kako i zašto sam se počeo baviti rukometom u Holandiji, sasvim u drugoj ulozi,  malo ću opisati u slijedećem prilogu uz par propratnih slika.

Sega

Labels: ,

Monday, August 07, 2017

Machu Picchu - video

Dok čekam da suradnici navale s prilozima evo kratak video o posjeti Machu Picchu prošle godine.


Labels: