SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, September 21, 2020

Stigli i Kušmići


Iako je Corona mnogima pokvarila planove mala banjalučka kolonija u blizini Pule se svaki dan povećava.

Prije desetak dana su stigli i Kušmići, Mina i Eko, a u isto vrijeme i Amila i Sejo Višić. A u Medulinu se ovih dana smješta još jedna familija Kušmića pa ćemo, kako sada stvari stoje, uskoro preuzeti većinu i nadglasati domaće u nekim novim izborima.

S Minom i Ekom smo se već nekoliko puta vidjeli dok ostale još nismo imali prilike sresti jer su nam termini prenatrpani. 

Labels:

Saturday, September 19, 2020

Novi Komentari i linkovi

Co - Stigla nam Marina 

Josipa

Arena u Puli je poznata kao mjesto gdje se tokom ljeta održavaju mnogi koncerti i u kojoj su nastupali poznati umjetnici iz Hrvatske, republika bivše Jugoslavije i svijeta. Povratkom u ove krajeve nadam se da ću imati priliku da uživo vidim i uživam u pjesmama Đorđa Balaševića, jednog od samo nekoliko muzičara koje bih volio da poslušam prije nego završim svoje putovanje na ovom svijetu. A za onaj drugi, za koje mnogi kažu da je vječan, nemam nekakvih želja. Tamo, tako neki kažu, lijepa muzika stalno svira pa mi muzičari neće biti ni potrebni.

Ove godine, zbog Corone, nismo imali sreće da prekoračimo prag Arene ali smo zato već dva puta odlazili na koncertne na Kaštel, lijepo uređenu tvrđavu na brdu u centru Pule. Za Kaštel nisam nikada čuo pa je činjenica da u gradu postoji još jedno mjesto gdje se u ljetnim noćima može uživati u živoj muzici za nas bilo pravo iznenađenje. U sredini tvrđave se nalazi pozornica a prostor za publiku, po mojoj slobodnoj procjeni, može primiti oko 500 ljudi.

Tako smo sinoć prisustvovali koncertu Josipe Lisac, jedne od pjevačica bivše Juge koju sam cijenio i volio slušati još od dana kada se 1967. godine pojavila na muzičkoj sceni kao vokalna solistica zagrebačke grupe O'Hara. Još uvijek se sjećam njenog nastupa u tada vrlo popularnoj TV muzičkoj emisiji čije sam ime nažalost zaboravio (a znao sam ga sve do nedavno!). Pjevala je na engleskom jeziku a u sjećanju mi je ostala posebna boja njenog glasa i mini suknjica, kakve su u to doba bile popularne kod djevojaka.

Od izlaska iz Banjaluke nisam pratio novosti na našem muzičkom nebu pa tako nisam imao puno informacija o Josipi, osim što sam znao da je postala jako ekscentrična i da se na pozornici pojavljivala u veoma čudnim kostimima koji su bili razlog različitih komentara.

Na pozornici na Kaštelu se pojavila obučena kako vještica, s prozirnim kišobranom u ruci. Nisam se usudio priči bliže pozornici da je fotografiram jer su se oko pozornice nabili njeni obožavatelji, bez maski, potpuno ignorišući preporuke zdravstvenih radnika. Mi smo se šokirali već pri ulasku na Kaštel jer su posjetioci bili nabijeni jedni do drugih, gotovo po pravilu bez maski. Gotovo da smo se htjeli okrenuti i vratiti nazad ali je želja da vidimo Josipu bila jača od straha. Da li će biti kakvih posljedica, znat ćemo za desetak dana.

Josipin nastup mi neće ostati u posebnom sjećanju jer mi se nije svidio ni način na koji je pjevala neke mi poznate pjesme, niti sam bio zadovoljan kako je tonac obavio svoj posao. Muzika je često bila preglasna a i izvedbe nekih od Josipinih poznatih pjesama su bile gotovo neprepoznatljive. Tek pri samom kraju koncerta jer otpjevala nekoliko pjesama u poznatom stilu i to je za mene donekle popravilo ukupan dojam.

Za razliku od Josipe, nastup Amire Medunjanin na istom mjestu prije oko mjesec dana nas je oduševio. U potpuno drugačijem ambijentu (sa stolicama dovoljno razmaknutim kako bi se zadovoljile preporuke za social distancing), Amirin glas je plijenio svojom ljepotom i cijeli koncert je protekao prebrzo jer je vrijeme naprosto letjelo. Bio je to naš prvi susret s Kaštelom, koji je za nas bio pravo otkrovenje. Bit će to mjesto koje ćemo, u tom sam siguran, često posjećivati tokom lijepih ljetnjih večeri u isto tako lijepom gradu Puli.

Tuesday, September 15, 2020

Stigla nam Marina

Kume uživaju na suncu za
vrijeme kratke pauze tokom 
jutarnje šetnje
Prije nekoliko dana nam je iz Slovenije stigla kuma Marina. Kako je vrijeme još uvijek izuzetno lijepo, dnevni režim se ne mijenja: poslije ustajanja i doručka ide se u šetnju uz more i kroz park šumu Soline, na povratku se odmori na terasi restorana Škuža uz makijato, kapućino (borovnica za mene), a nakon kratkog zadržavanja u stanu, ide se na plažu.

Na plažama je manje svijeta jer se sezona bliži kraju (a i zbog odluka nekih evropskih zemlja o obaveznoj karantini za povratnike iz Hrvatske) pa se uz još vuijek toplo mora može zaista uživati u penzionerskim danima.

Dok se čeka kavica u Škuži

Nakon prekida za ručak ponovo se ide na plažu a uveče se obično prošeta našim malim mistom i popije kava ili pojede sladoled. Večeri su još uvijek tople i prijatne za šetnju a tako će biti i nekoliko narednih dana. Po povratko iz šetnje obavezno se odsjedi u lodži uz vino i tihu muziku iz našeg doba.

Kuma planira da ostane desetak dana a onda će, po povratku u Sloveniju, morati u obaveznu karantenu. To joj neće teško pasti jer kod kuće ima familiju koja joj pomažu oko odlaske u kupovinu. Želja da se sretnemo je bila jača od zabrana koje je slovenačka vlada uvela za svoje državljane koji dolaze iz Hrvatske.

Išlo se malo i do Pule
Naša druženja s prijateljima u novoj sredini se nastavljaju a nadamo se da će ih biti još. Kada razmišljam o svemu što nam se desilo od početka devedesetih, često mi na pamet padnu stihovi jedne narodne (koja mi se, da odmah razjasnim, ne sviđa) koji idu nekako slično kao Ne može nam niko ništa, jači smo i od sudbine.

Saturday, September 12, 2020

Bila nam raja


Vrijeme nam prolazi brzo, brže nego što želimo. Iako smo na odmoru, pored kupanja, odlazaka u kafiće, obilaska Istre, dosta vremena potrošimo opremajući stan te u nabavci svakodnevnih potrepština. Uz to, družimo se s našom rajom koliko možemo iako Corona na to ima velikog uticaja. Čovjek se ne osjeća sigurno jer epidemija ne jenjava i niko ne zna dokle će sve ovo trajati.

I pored vanredne situacije, raja navrati da vidi kako se snalazimo u novoj sredini. Tako su nam prije gotovo mjesec dana navratili Emira (Austrija) , Mina (Rijeka), Dudo (B i H), te uz Aidu, Ferida (Norveška) i ekipu iz Nizozemske (koja se u međuvremenu vratila kući), bilo je to lijepo jednodnevno druženje koje smo okončali u restoranu Škuža, našem omiljenom mjestu. Tu se gotovo svakodnevno pije jutarnja kavica na terasi uz more, a gotovo po pravilu jednom nedeljno ide na srdele s roštilja.


Iako nisam u svom uobičajenom fotografskom raspoloženju, napravio sam par fotografija za uspomenu. Izvinjavam se gostima što ih nisamuhvatio u pozama kako se to radi za digitalne medije (naštimane poze i osmjesi od uha do uha) ali iz priloženog je vidljivo da je klopa bila dobra i da su se svi prihvatili posla (mislim na viljuške i noževe).

Druženja će biti još jer uskoro stižu pojačanja uprkos ograničenjima i zabranama.

 


Labels:

Tuesday, September 08, 2020

K'o nekada...

Bilo je to negdje devedesetdruge. Grad Banjaluka pod opsadom srpskih vojski: one koja se još uvijek zvala jugoslavenskom, rezervista pristiglih iz Srbije i Crne Gore, i onih paramilitarnih, sastavljenih od najgoreg ljudskog otpada, koja je imala posebnu ulogu: da unosi strah u živote nepodobnih kako bi se grad očistio i jednog dana postao prestonica srpstva s druge strane Drine.

Nepodobni su počeli odlaziti. Prvo su odlazili ugledniji, privatnici i vlasnici radnji, tj oni za koje se znalo ili pretpostavljalo da imaju para jer su oni bili glavna meta provokacija, maltretiranja i noćnih bombaških napada. Nekako u isto vrijeme su preko noći nestajali i oni koje su novoizabrane vlasti stavile na svoje liste za odstrel, šireći laži o njihovoj povezanosti s ustašama i balijama, dajući signale ološu ko im je slijedeća meta.

Nedugo za njima su počele odlaziti mame s malom djecom, dok se situacija ne smiri. Odlazilo se uglavnom u Hrvatsku, negdje na Jadran, iako je i Hrvatska bila u ratu. Istina, u većem dijelu Hrvatske je vladalo primirje koje je održavao UNPROFOR, razdvajajući zaraćene strane. Više od trećine Hrvatske je bilo pod okupacijom vojske takozvane Republike Srpske Krajine i putovanja iz jednog dijela države do drugog su često bila skopčana s mnogim teškoćama ali se raja snalazila.

Tako nam jednog dana odoše kuma i njena snaha s djecom. Destinacija, vikendica prijatelja u Istri. Objašnjenje isto: dok se ne smiri.

A mira nije bilo. Situacija je svaki dan bila sve gora. Počeše otpuštanja s posla, istjerivanja iz stanova. Za kumom ode i kum jer mu u stan upadoše naoružani vojnici vojske takozvane Republike Srpske i narediše da se kupi. Pred oružjem nikakvi argumenti nisu pomagali.

Godinu dana kasnije odosmo i mi. Bez novca za život (Neru otjeralo s posla zbog mene a ja bez prihoda jer ostadoh bez mušterija), nismo imali puno izbora. Pravac, opet Hrvatska, u koju je godinu dana ranije otišla starija sestra i na taj način nam omogućila izlazak iz grada kojeg su Srbi držali čvrsto pod svojom kontrolom, dobrano ga očistivši od nepodobnih.

Tu se, nakon peripetija, sretosmo s kumovima. Oni iznajmiše stan u Zaprešiću u blizini Zagreba a mi stan u naselju Prečko, nakon što mi gospodin Marton, vlasnik kompanije Marvel, ponudi posao u njegovoj novoosnovanoj firmi NT Computing. Činilo se da je našim lutanjima došao kraj. Nešto se zarađivalo i moglo se sastaviti kraj s krajem, barem prvih par mjeseci.

Sjećam se kada smo jedno kasno poslijepodne pošli u posjetu kumovima u Zaprešić. Dobro smo se napješačili do autobuske stanice s koje nas je autobus odveo do Zaprešiča. A bome je trebalo pješačiti i od stanice u Zaprešiču do zgrade u kojoj su se smjestili kumovi. Sjećam se i kada jnas e kćerka, kada je čula da idemo kod kumova, pitala: jel' mi to idemo kući? Valjda je za nju odlazak kod starih prijatelja značio povratak u rodni grad!

Ni dolazak u Zagreb nije bio kraj naših lutanja. Nakon nekoliko mjeseci kumovi nam iznenada zapucaše za Švedsku. Nadali su se da će u toj skandinavskoj zemlji naći konačno smirenje jer događaji u Bosni nisu davali nadu za povratak. A otišli su, samo dok se smiri.

Ni mi ne ostasmo u Hrvatskoj. Sudbina nas odvede preko velike bare, u državu koja me nikada nije privlačila. Bila je to naša jedina opcija jer su svi drugi pokušaji pali u vodu.

Nakon mnogo godina ovog ljeta se ponovo okupismo. I to u Istri, dijelu bivše nam domovine koja nas je privukla svojom ljepotom i gostoprimstvom. Bilo je to opet druženje kao nekada, bezbrižno, bez puno priprema i dogovaranja. Žiške nam svratile u posjetu i nakon kavice u restoranu uz more, te obilska Pješčane uvale, u lijepoj ljetnjoj noći zasjesmo kod nas u lodži uz malo meze i vina. Druženje me podsjeti na ona iz nekadašnjih vremena, kada smo se ovako znali družiti kod njih ili kod nas, zezajući se, dok su se djeca sama igrala. Djeca, istina, ovaj put nisu bila prisutna (odrasla su i svako se zabavilo svojim životima) ali nama to nije smetalo da se lijepo družimo kao što se iz priložene fotografije može zaključiti.

Ovakvih druženja će biti još, u to sam siguran, samo da nas zdravlje posluži.