Stigli i Kušmići

Iako je Corona mnogima pokvarila planove mala banjalučka kolonija u blizini Pule se svaki dan povećava.

Prije desetak dana su stigli i Kušmići, Mina i Eko, a u isto vrijeme i Amila i Sejo Višić. A u Medulinu se ovih dana smješta još jedna familija Kušmića pa ćemo, kako sada stvari stoje, uskoro preuzeti većinu i nadglasati domaće u nekim novim izborima.

S Minom i Ekom smo se već nekoliko puta vidjeli dok ostale još nismo imali prilike sresti jer su nam termini prenatrpani. 

Josipa

Arena u Puli je poznata kao mjesto gdje se tokom ljeta održavaju mnogi koncerti i u kojoj su nastupali poznati umjetnici iz Hrvatske, republika bivše Jugoslavije i svijeta. Povratkom u ove krajeve nadam se da ću imati priliku da uživo vidim i uživam u pjesmama Đorđa Balaševića, jednog od samo nekoliko muzičara koje bih volio da poslušam prije nego završim svoje putovanje na ovom svijetu. A za onaj drugi, za koje mnogi kažu da je vječan, nemam nekakvih želja. Tamo, tako neki kažu, lijepa muzika stalno svira pa mi muzičari neće biti ni potrebni.

Ove godine, zbog Corone, nismo imali sreće da prekoračimo prag Arene ali smo zato već dva puta odlazili na koncertne na Kaštel, lijepo uređenu tvrđavu na brdu u centru Pule. Za Kaštel nisam nikada čuo pa je činjenica da u gradu postoji još jedno mjesto gdje se u ljetnim noćima može uživati u živoj muzici za nas bilo pravo iznenađenje. U sredini tvrđave se nalazi pozornica a prostor za publiku, po mojoj slobodnoj procjeni, može primiti oko 500 ljudi.

Tako smo sinoć prisustvovali koncertu Josipe Lisac, jedne od pjevačica bivše Juge koju sam cijenio i volio slušati još od dana kada se 1967. godine pojavila na muzičkoj sceni kao vokalna solistica zagrebačke grupe O'Hara. Još uvijek se sjećam njenog nastupa u tada vrlo popularnoj TV muzičkoj emisiji čije sam ime nažalost zaboravio (a znao sam ga sve do nedavno!). Pjevala je na engleskom jeziku a u sjećanju mi je ostala posebna boja njenog glasa i mini suknjica, kakve su u to doba bile popularne kod djevojaka.

Od izlaska iz Banjaluke nisam pratio novosti na našem muzičkom nebu pa tako nisam imao puno informacija o Josipi, osim što sam znao da je postala jako ekscentrična i da se na pozornici pojavljivala u veoma čudnim kostimima koji su bili razlog različitih komentara.

Na pozornici na Kaštelu se pojavila obučena kako vještica, s prozirnim kišobranom u ruci. Nisam se usudio priči bliže pozornici da je fotografiram jer su se oko pozornice nabili njeni obožavatelji, bez maski, potpuno ignorišući preporuke zdravstvenih radnika. Mi smo se šokirali već pri ulasku na Kaštel jer su posjetioci bili nabijeni jedni do drugih, gotovo po pravilu bez maski. Gotovo da smo se htjeli okrenuti i vratiti nazad ali je želja da vidimo Josipu bila jača od straha. Da li će biti kakvih posljedica, znat ćemo za desetak dana.

Josipin nastup mi neće ostati u posebnom sjećanju jer mi se nije svidio ni način na koji je pjevala neke mi poznate pjesme, niti sam bio zadovoljan kako je tonac obavio svoj posao. Muzika je često bila preglasna a i izvedbe nekih od Josipinih poznatih pjesama su bile gotovo neprepoznatljive. Tek pri samom kraju koncerta jer otpjevala nekoliko pjesama u poznatom stilu i to je za mene donekle popravilo ukupan dojam.

Za razliku od Josipe, nastup Amire Medunjanin na istom mjestu prije oko mjesec dana nas je oduševio. U potpuno drugačijem ambijentu (sa stolicama dovoljno razmaknutim kako bi se zadovoljile preporuke za social distancing), Amirin glas je plijenio svojom ljepotom i cijeli koncert je protekao prebrzo jer je vrijeme naprosto letjelo. Bio je to naš prvi susret s Kaštelom, koji je za nas bio pravo otkrovenje. Bit će to mjesto koje ćemo, u tom sam siguran, često posjećivati tokom lijepih ljetnjih večeri u isto tako lijepom gradu Puli.

Stigla nam Marina

Kume uživaju na suncu za
vrijeme kratke pauze tokom 
jutarnje šetnje

Prije nekoliko dana nam je iz Slovenije stigla kuma Marina. Kako je vrijeme još uvijek izuzetno lijepo, dnevni režim se ne mijenja: poslije ustajanja i doručka ide se u šetnju uz more i kroz park šumu Soline, na povratku se odmori na terasi restorana Škuža uz makijato, kapućino (borovnica za mene), a nakon kratkog zadržavanja u stanu, ide se na plažu.

Na plažama je manje svijeta jer se sezona bliži kraju (a i zbog odluka nekih evropskih zemlja o obaveznoj karantini za povratnike iz Hrvatske) pa se uz još vuijek toplo mora može zaista uživati u penzionerskim danima.

Dok se čeka kavica u Škuži

Nakon prekida za ručak ponovo se ide na plažu a uveče se obično prošeta našim malim mistom i popije kava ili pojede sladoled. Večeri su još uvijek tople i prijatne za šetnju a tako će biti i nekoliko narednih dana. Po povratko iz šetnje obavezno se odsjedi u lodži uz vino i tihu muziku iz našeg doba.

Kuma planira da ostane desetak dana a onda će, po povratku u Sloveniju, morati u obaveznu karantenu. To joj neće teško pasti jer kod kuće ima familiju koja joj pomažu oko odlaske u kupovinu. Želja da se sretnemo je bila jača od zabrana koje je slovenačka vlada uvela za svoje državljane koji dolaze iz Hrvatske.

Išlo se malo i do Pule

Naša druženja s prijateljima u novoj sredini se nastavljaju a nadamo se da će ih biti još. Kada razmišljam o svemu što nam se desilo od početka devedesetih, često mi na pamet padnu stihovi jedne narodne (koja mi se, da odmah razjasnim, ne sviđa) koji idu nekako slično kao „Ne može nam niko ništa, jači smo i od sudbine“.

Bila nam raja

Vrijeme nam prolazi brzo, brže nego što želimo. Iako smo „na odmoru“, pored kupanja, odlazaka u kafiće, obilaska Istre, dosta vremena potrošimo opremajući stan te u nabavci svakodnevnih potrepština. Uz to, družimo se s našom rajom koliko možemo iako Corona na to ima velikog uticaja. Čovjek se ne osjeća sigurno jer epidemija ne jenjava i niko ne zna dokle će sve ovo trajati.

I pored vanredne situacije, raja navrati da vidi kako se snalazimo u novoj sredini. Tako su nam prije gotovo mjesec dana navratili Emira (Austrija) , Mina (Rijeka), Dudo (B i H), te uz Aidu, Ferida (Norveška) i ekipu iz Nizozemske (koja se u međuvremenu vratila kući), bilo je to lijepo jednodnevno druženje koje smo okončali u restoranu Škuža, našem omiljenom mjestu. Tu se gotovo svakodnevno pije jutarnja kavica na terasi uz more, a gotovo po pravilu jednom nedeljno ide na srdele s roštilja.

Iako nisam u svom uobičajenom fotografskom raspoloženju, napravio sam par fotografija za uspomenu. Izvinjavam se gostima što ih nisam“uhvatio“ u pozama kako se to radi za digitalne medije (naštimane poze i osmjesi od uha do uha) ali iz priloženog je vidljivo da je klopa bila dobra i da su se svi prihvatili „posla“ (mislim na viljuške i noževe).

Druženja će biti još jer uskoro stižu pojačanja uprkos ograničenjima i zabranama.

 

K'o nekada...

Bilo je to negdje devedesetdruge. Grad Banjaluka pod opsadom srpskih vojski: one koja se još uvijek zvala jugoslavenskom, rezervista pristiglih iz Srbije i Crne Gore, i onih paramilitarnih, sastavljenih od najgoreg ljudskog otpada, koja je imala posebnu ulogu: da unosi strah u živote „nepodobnih“ kako bi se grad „očistio“ i jednog dana postao „prestonica“ srpstva s druge strane Drine.

„Nepodobni“ su počeli odlaziti. Prvo su odlazili „ugledniji“, privatnici i vlasnici radnji, tj oni za koje se znalo ili pretpostavljalo da imaju para jer su oni bili glavna meta provokacija, maltretiranja i noćnih bombaških napada. Nekako u isto vrijeme su preko noći nestajali i oni koje su novoizabrane vlasti stavile na svoje liste za „odstrel“, šireći laži o njihovoj povezanosti s „ustašama“ i „balijama“, dajući signale ološu ko im je slijedeća meta.

Nedugo za njima su počele odlaziti mame s malom djecom, „dok se situacija ne smiri“. Odlazilo se uglavnom u Hrvatsku, negdje na Jadran, iako je i Hrvatska bila u ratu. Istina, u većem dijelu Hrvatske je vladalo primirje koje je održavao UNPROFOR, razdvajajući zaraćene strane. Više od trećine Hrvatske je bilo pod okupacijom vojske takozvane Republike Srpske Krajine i putovanja iz jednog dijela države do drugog su često bila skopčana s mnogim teškoćama ali se raja snalazila.

Tako nam jednog dana odoše kuma i njena snaha s djecom. Destinacija, vikendica prijatelja u Istri. Objašnjenje isto: „dok se ne smiri“.

A mira nije bilo. Situacija je svaki dan bila sve gora. Počeše otpuštanja s posla, istjerivanja iz stanova. Za kumom ode i kum jer mu u stan upadoše naoružani vojnici vojske takozvane Republike Srpske i narediše da se kupi. Pred oružjem nikakvi argumenti nisu pomagali.

Godinu dana kasnije odosmo i mi. Bez novca za život (Neru otjeralo s posla zbog mene a ja bez prihoda jer ostadoh bez mušterija), nismo imali puno izbora. Pravac, opet Hrvatska, u koju je godinu dana ranije otišla starija sestra i na taj način nam omogućila izlazak iz grada kojeg su Srbi držali čvrsto pod svojom kontrolom, dobrano ga očistivši od „nepodobnih“.

Tu se, nakon peripetija, sretosmo s kumovima. Oni iznajmiše stan u Zaprešiću u blizini Zagreba a mi stan u naselju Prečko, nakon što mi gospodin Marton, vlasnik kompanije Marvel, ponudi posao u njegovoj novoosnovanoj firmi NT Computing. Činilo se da je našim lutanjima došao kraj. Nešto se zarađivalo i moglo se sastaviti kraj s krajem, barem prvih par mjeseci.

Sjećam se kada smo jedno kasno poslijepodne pošli u posjetu kumovima u Zaprešić. Dobro smo se napješačili do autobuske stanice s koje nas je autobus odveo do Zaprešiča. A bome je trebalo pješačiti i od stanice u Zaprešiču do zgrade u kojoj su se smjestili kumovi. Sjećam se i kada jnas e kćerka, kada je čula da idemo kod kumova, pitala: „jel' mi to idemo kući?“ Valjda je za nju odlazak kod starih prijatelja značio povratak u rodni grad!

Ni dolazak u Zagreb nije bio kraj naših lutanja. Nakon nekoliko mjeseci kumovi nam iznenada zapucaše za Švedsku. Nadali su se da će u toj skandinavskoj zemlji naći konačno smirenje jer događaji u Bosni nisu davali nadu za povratak. A otišli su, „samo dok se smiri.“

Ni mi ne ostasmo u Hrvatskoj. Sudbina nas odvede preko velike bare, u državu koja me nikada nije privlačila. Bila je to naša jedina opcija jer su svi drugi pokušaji pali u vodu.

Nakon mnogo godina ovog ljeta se ponovo okupismo. I to u Istri, dijelu bivše nam domovine koja nas je privukla svojom ljepotom i gostoprimstvom. Bilo je to opet druženje kao nekada, bezbrižno, bez puno priprema i dogovaranja. Žiške nam svratile u posjetu i nakon kavice u restoranu uz more, te obilska Pješčane uvale, u lijepoj ljetnjoj noći zasjesmo kod nas u lodži uz malo meze i vina. Druženje me podsjeti na ona iz nekadašnjih vremena, kada smo se ovako znali družiti kod njih ili kod nas, zezajući se, dok su se djeca sama igrala. Djeca, istina, ovaj put nisu bila prisutna (odrasla su i svako se zabavilo svojim životima) ali nama to nije smetalo da se lijepo družimo kao što se iz priložene fotografije može zaključiti.

Ovakvih druženja će biti još, u to sam siguran, samo da nas zdravlje posluži.

Spiza kontra čevapu

Još tamo davne 2006-te Emira nam je poslala prilog o njihovim prijateljima Perićima koji su se, kao i mnogi drugi, skrasili u USA. Emira je u svom prilogu spomenula riblji restoran Berekin koji je Zvonko otvorio u objektu u blizini raskrsnice tranzita i ulice koja vodi na Lauš. Kao kroz maglu se sjećam restorana jer sam jednog dana došao u posjetu Saši koji je u istom objektu, odmah do Zvonkinog restorana, imao svoj poslovni prostor. Bilo je to doba kada su mnogi potražili sreću u „privatluku“, pa tako i ja. Više se ne sjećam razloga zašto sam išao da vidim Sašinu radnju ali se sjećam da mi je Saša i tada pričao o Zvonkinom restoranu. Nažalost, nisam imao sreću da probam Zdravkove specijalitete a siguran sam da se to neće nikada dogoditi jer je i Zdravko, kao i većina onih koji navraćaju na blog, daleko od grada kojeg je volio i gdje se skrasio. U njemu su sada neki drugi ljudi, a i restorani nisu oni u koje smo nekada navraćali.

U nedavnom razgovoru mi Saša ispriča jednu dogodovštinu vezanu za Zvonka i njegov restoran a jučer od Zvonka dobih isječak iz novina (vjerojatno banjalučkog Glasa iz decembra 1990-te) u kojoj Slavko Podgorelec piše o egzotičnoj ribi koja se našla na meniju Zvonkovog restorana. Njegov restoran je inače bio poznat po tome što je služio samo morsku ribu koja je svakog dana Zvonki stizala iz Splita. A sabljarka, o kojoj se u članku govori, je u Jadran stigla iz velikih daljina, da bi završila u tanjurima ondašnjih Banjalučana, ljubitelja morskih specijaliteta.

Ovaj prilog o sabljarki je samo uvod u par priloga u kojima će biti riječi o Zvnokovom hobiju koji će, nadam se privaći pažnju posjetilaca bloga.

Kućni pritvor

Emira mi posla jedan post sa facebook-a i predloži da ga objavim na blogu. Kaže da ga je objavio njen rođak Dragan Šarić iz Prijedora koji sada živi u Italiji. Lijepo je to Dragan napisao pa predlažem da ga pročitate.

Pitaju cesto kako prolaze ovi dani ogranicene slobode,dani koje provodimo u vlastitoj kuci,u kucnom pritvoru,sa porodicom... .citam na internetu ,na fb litanije o ogranicenju kretanja,o nedostatku prostora,o dosadi,o zelji da se izidje napolje... Citave tragedije zbog jednog virusa,tragedije,ne sa tacke vidjena oboljelih i umrlih,nego onih kojima nedostaje sloboda...
Onda me obuzme ljutnja,bijes....Ma koji ...vrag se zalite ???Sta je to nezamjenjivo sto vas toliko pogadja...?Sta je to tako tragicno ?

Onda kazem.hajde da se malo igramo,da se malo vratimo unazad,barem mi koji smo to prezivjeli...I nismo to zaboravili,ali....

Jednog aprila,ne tako davno,jer od tada vrijeme prolazi na drugi nacin i mjeri se drugacije,sjedio sam u svom stanu u Prijedoru,na zeljeznickoj stanici....Vrata nisam smio zatvoriti,morala su uvijek biti otvorena za "goste",one koji su dolazili bez poziva,uzimali sto su zeljeli,cesto i zivote...Struje nije bilo,telefoni nisu radili,plina nije bilo...grijanja nije bilo...Lozilo se sve ono sto je moglo goriti...Ponekad upaljen radio,ali samo Prijedor,sa svojim urednicima i novinarima koji stanovnistvu pune usi i srca strahom od povampirenihTuraka koji kolju po okolici....Novinari koji su na rat huskali vise negoli politicari i vojnici,novinari iznjedreni ko zna iz kojeg vremene i koje sredine...Nosili su imena koja sam poznavao godinama,lica su bila ista,ali um,jezik,ponasanje i glad za krvlju bili su nesto novo,nesto stravicno,nesto pred cim su pokleknula sva nasa znanja o fasizmu i krvoprolicima iz istorije.Bilo je to nesto sto je u samo nekoliko sati srusilo sve nase snove,nase zivote...

Oni su nas odjednom proglasili izdajnicima, krvolocima, neprijateljima,T urcima, mudzahedinima.... Pogasili su nasa prijateljstva,obrisali kumstva,izbrisali iz sjecanja nase zajednicke kafe,pive,rostilje,nogomet,pomoc u mobama,u skoli,na poslu....zaboravili one koji su darovali krv njima ili clanovima njihovih porodica... Sad su zeljeli da im puste krv,da im se napiju krvi...I cinili su to...Logori su postali svakodnevnica i,za mnoge,spas...Jer da su ostali kod kuce,pobili bi ih komsije,silovali im majke,zene,sestre kcerke...bez obzira a godine...Neko je u logoru mogao i prezivjeti....Poneko je mislio...vjerovao,da ce bar u logoru biti zasticen...A nekako je i "normalnije " izgubiti zivot u logoru,medju neprijateljima,nego u vlastitoj kuci,od kuma i komsije...

Niko nije znao sta nosi danas,a kamoli sutra.U svakom momentu neko je mogao da te ubije bez ikakvog razloga...Nisi imao koga upitati za familiju,nisi smio pogledati u lice one sa kojima si odrastao,radio,zivio...Nisi znali je li ti ziva najbliza familija,cak i ako su bili udaljeni samo stotinjak metara...O mojima u Sarajevu nisam znao nista,a kad sam otisao u medjunarodni crveni krst da im posaljem poruku,pitali su me :" Jel oni zive na nasoj ili na njihovoj strani ?" Ja ko budala upitah "Pa je li ovo medjunarodni crveni krst "...I pokajah se istog trena...

Mogi se sjecaju ovih dana,nazalost,nasa generacija jos nije izumrla,a vec nasi potomci uce neku drugu "istoriju".Onu u kojoj su njihovi ocevi,oni pobijeni u logorima i vlastitim kucama,bili krvnici ,a zlocinci,osudjeni pred medjunarodnim sudovima pravde,postaju heroji i njihova imena daju se ulicama,skolama,djackim domovima...Kritikuje se,blati i mrzi antifaszam,a fasizam cvjeta...Ljudi gladuju,ali uporno glasaju za one koji su im oteli slobodu,krv , hranu i zivot..
I sad mi,ti ljudi koji su sve to prosli,prozivjeli i prezivjeli, kukamo jer smo "zatvoreni "imamo internet,vidimo nase prijatelje i clanove porodice sirom svijeta i pricamo sa nima kao da su pred nama...Niko nece uci da te opljacka,da te ubije,da te siluje...

Pa opet cmizdrimo...kao da smo mala djeca kojima se ne svidja nista na svijetu...Zaboravilo smo kako smo nekad bili jaki....

A koja nam to sloboda nedostaje ?Sta nam fali ?Politicari nam i dalje isto lazu,pljackaju nas nesmanjenom zestinom,piju nam krv na slamku,traze od nas solidarnost,da pomognemo drzavi koja je od nas odavno digla ruke...Pomoc traze oni koji mjesecno primaju dvadeset puta vise nego radnik koji ima srecu da radi i da prima platu. Pomoc traze oni koji su stekli diplome u vremenu koje im je trebalo da docekaju autobus...Pomoc traze oni koji predstavljaju ovu drzanu,zive od nje,ali je negiraju...Pomoc traze oni koji su iz rata izisli sa rukama krvavim do ramena,ali sa milionima koje ne znaju ni izbrojati...Pomoc trazi drzava koja ne postoji....

Zato...ne pitajte me kako sam...Ja sam dobro...Imam vise vremena da se posvetim porodici,da se posvetim sebi...Imam vise vremena da uzivam u onom sto jedem,makar bilo malo...Imam vremena da spavam mirno i da trazim prijatelje izgubljene u vremenu kad je sloboda bila nesto imaginarno,...Imam vremena i da placem za svojom prosloscu koja mi je bila ljepsa od buducnosti,imam vremena i da planiram sta cu sutra,prekosutra...jednog dana...Imam vremena da imam vremena...A nekad mi je upravo vrijeme nedostajalo,vrijeme na koje sam mogao osloniti svoje zelje,snove i nade...Vrijeme koje je znacilo postojanje.Vrijeme koje mnogi ni jutros nisu docekali jer je Korona bila suvise blizu...

Zato ,ne kukajte prijatelji moji...opustite se,zagrlite svoju djecu,unuke,njima nikad nece biti previse...Zagrlite zenu ili muza sa kojim ste proveli one dane...Ni to vam nece biti visak...Zaljubite se,makar na udaljenost,makar na jedan dan...Vodite ljubav...Jedite...

I sto je najvaznije SANJAJTE...

A ako mislite kao ja,dijelite ovo ili pisite vlastite misli i rijeci...Nekom ce mozda pomoci...