SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, January 31, 2007

Šarićka

Listajuci albume starih slika, Nera 'naleti' na ovaj fotos s ljetovanja. Bilo je to daleke 73. na Korculi. U prvom planu, poznato lice: Emira Saric.

Godinama o Emiri nemamo gotovo nikakvih vijesti. Neki spomenuse da je u Austriji, da dobro gura, da se uspjela snaci u tudjini, kao vecina izbjeglica naseg grada. Nekih vijesti ima, cujem da su se neki imali priliku sresti s njom, cak mi rekose da Emira povremeno navrati na blog, ali za sada je to sve sto znam.

Sjecam se onih ratnih dana u nasem gradu kada je pocela hajka na pojedince u fabrici Rudi Cajavec. Emira je bila jedna od onih na koje su imali poseban pik. Zbog cega, ni do danas mi nije jasno. Za neke druge sam znao razloge ali za Emiru, ne. Bila je jedan od najboljih radnika tada uspjenog Banjaluckog giganta, stizala je na sve. Mozda zbog toga sto je Emira znala puno toga, bila prisutna na mnogim sastancima, trebalo ju je na neki nacin 'usutkati' pa su primijenjene tada vec poznate metode.

Sjecam se i mlijeka koje nam je Emira jedno vrijeme ostavljala na balkonu, kada bi se vracala u svoj stan na Starcevici. Jednog dana mlijeka nije bilo a ni vijesti od Emira. Kasnije saznadosmo da je hitno morala napustiti grad jer su joj 'radne kolege' pocele raditi o glavi.

Ovaj prilog i slika je pokusaj da saznam nesto vise o Emiri. Mozda je neko prepozna i javi nam se a mozda nam se i Emira sama javi kada ugleda ovu fotografiju!

Labels:

Tuesday, January 30, 2007

Kongres u Sarajevu

Povod ovom prilogu je poziv koji sam dobila od nase Predsjednice BH dijaspore iz Australije, izuzetne bosanke Senade Softic – Telalovic koju sam imala priliku upoznati prošlog septembra u Sarajevu prilikom održavanja Prvog kongresa naučne dijaspore BiH. Iako rok za prijavu za učešće ističe uskoro, tj. 31. januara, nadam se da će oni zainteresirani još naći vremena i blagovremeno se prijaviti. Poziv dostavljam u prilogu.

A sada nesto vise o Kongresu (odrzanom septembra 2006.) o kome se može sve pročitati na



a ja bih ovom prilikom nešto više rekla o učešću – naravno Banjalučana.

Prije svega bih pomenula Dr. Mirsada Hadzikadića koji je bio pozvan kao počasni gost i dostojno prezentirao ne samo Bosance u dijaspori nego naravno i nas Banjalucane. Iako ne rodjeni Banjalučanin, ali ipak „naše gore list“ tu je bio i Dr. Asim Kurjak, kojeg je naravno suvišno predstavljati, te isto tako cijenjeni Dr. Nedim Hadzikarić koji nam je pričao izuzetno interesantne priče iz Emirata gdje već desetak godina živi i radi kao kirurg u jednoj bolnici.

Banjalučani ne bi bili Banjalučani da se nisu odmah našli na okupu i nakon završenog rada u naučnom dijelu ovog Kongresa napravili dar-mar na završnoj večeri kad se pilo i plesalo do zore. Zaboravismo na trenutak da više nismo dvadesetogodišnjaci. Pridružio nam se i izuzetni Dr. Josip Sliško koji živi i radi kao prof. na Univerzitetu u Mexiku, čiji glas uz gitaru cijelo veče ne utihnu. Na kraju, kad se iz „naftalina“ poizvlačiše još neotpjevane sevdalinke te pjesme Kemala Montena, Ibrice Jusića, Đordja Balaševića, Olivera Dragojevića, Indexa i drugih, Josip reče: „…eee meni bi bolje bilo da prije polaska ovamo malo više vremena posvetih osvježavanju pamćenja ovih naših pjesama, nego pišući naučni referat za ovaj skup“.

Atmosfera se zaista ne može opisati riječima, pa zato dostavljam slike koje sve govore. Možda ipak samo jedan komentar. Možete zamisliti koliko je bilo „vruće“, kad je i domaćin - ministar Turkušić uzeo mikrofon u ruke i zajedno sa Josipom zapjevao Sejdefu…, i još nekoliko krasnih bosanskih pjesama. Sakoi se poskidali, maramice povadile, te osim silne pameti koja se ovdje okupi bi i znoja do koljena.

Od ostalih Banjalučana bili su prisutni: Dr. Mirsad Halimić , United Kingdom, Migdat Hodžić, USA, Sakib Softić, Banja Luka, prof. dr. Ferid Softić, Banja Luka, mr. Muhamed Kulenović, Banja Luka, mr. Nedim Smailović, Banja Luka, Dr. Suad Kapidžić, Švedska, Jasna Prpić, Njemačka.

Moja tema na kongresu bila: dvojno drzavljanstvo. Tema koja bi trebala zanimaiti sve nas van BiH, a o cemu mnogi ne znaju sve ili gotovo nista.

Pozdrav Jasna

Poziv

Postovani BH gradjani u dijaspori,

Imam ogromno zadovoljstvo da Vas pozovem da se odazovete ovom maratonskom projektu Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine i da uzmete ucesce upopunjavanju ankete

http://www.bihdijaspora.com

kako bi uradili istrazivanje o BiH dijaspori - o nama.

Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine (SSD BiH) se obavezao na svom trecem kongresu, odrzanom maja 2006. godine u Sarajevu, da ce otpoceti veliki istrazivacki projekat kojim ce se uokviriti slika Bosanskohercegovacke dijaspore cijeloga svijeta. Istrazivanje ce se obaviti po uzoru na uspjesni istrazivacki projekat koji sam odradila za Vijece Bosanskohercegovacih organizacija Australije.

Ono sto zabrinjava Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine (SSD BiH) je cinjenica da profil Bosanskohercegovacke dijaspore nije zvanicno dokumentovan ni u jednoj zemlji u kojoj zive nasi ljudi. To narocito treba imati u vidu kada se uzme u obzir masovno raseljavanje Bosanskohercegovackih izbjeglica tokom agresije na nasu zemlju, od 1992. do 1995. godine.

Pomocu odabranih pitanja u ovoj anketi
http://www.bihdijaspora.com/ moci cemo dobiiti sliku Bosanskohercegovacke dijaspore. U biti, ovo istrazivanjece pruziti sliku ljudske strane bosanskohercegovacke dijaspore i uvid u demografski sastav Bosanaca i Hercegovaca cijelog svijeta.

Znam da ste zauzeti i da imate 1001 obavezu, vjerujte i mi smo zauzeti, prezauzeti, jer mimo svih nasih poslovnih obaveza, maksimalno se trudimo dasto bolje i sto kvalitetnije zastupamo interese nasih gradj ana u dijaspori i interese nase domovine, ali jedno znam, ako radimo zajedno bit ce lakse ibrze doci do uspjeha i sto boljeg plasm ana BH dijaspore u svijetu i u BiH.

Ja Vas molim da odmah odete na
http://www.bihdijaspora.com/ i odvojite 10 malih minutica za ovu anketu. Vi ste dio nas a mi smo dio Vas!

A sad onaj drugi vazan zadatak - MOLIMO VAS PROSLIJEDITE OVU INFORMACIJU NA SVE VAMA POZNATE EMAIL ADRESE...... trazimo da se sto veci broj BiH gradjana u dijaspori odazove..... .

Unaprijed Vam se zahvaljujem na vasoj podrsci i saradnji, i zapamtite ovo istrazivanje je anonimno.

S postovanjem, Senada Softic-Telalovic

Predsjednica Svjetskog saveza dijaspore BiH
Predsjednica Vijeca BH organizacija Australije

Monday, January 29, 2007

Elektrijade

Danasnji prilog je stigao nedavno od jos jednog novog posjetioca bloga. Znam da ce se neki stalni posjetioci sjetiti imena Ria, a prilozene slike ce mozda cak biti iznenadjene za neke koje cesce srecemo na ovim stranicama.

Ria je nasa mladja kolegica sa faksa a slike su vezane za vec poznate Elektrijade o kojima je ranije bilo rijec.

Ocigledno je da su ovi susreti eletrotehnickih fakulteta bivse Juge mnogima ostali u lijepom sjecanju. Pored sportskih takmicenja, najvise vremena se provodilo u druzenju, a i ‘turizam’ je zauzimao znacajno mjesto u svakodnevnim 'aktivnostima'. Kako su mnoge elektrijade odrzavane u Istri, Trst je bio glavno ‘turisticko’ odrediste. Da ne bi ispalo da ja nesto ovdje izmisljam, evo neznatno izmijenjenog teksta koji mi je Ria poslala:

Elektrijade definitivno spadaju u najljepse dijelove i moje studentske mladosti. Evo mog priloga na temu Elektrijade. Slike koje vam saljem su, kao sto mozete vidjeti, iz perioda ´75. u Porecu - Zelena laguna, pa na dalje.

Na stijenama uz more (slika gore) i na livadi punoj cvijeca su „djeca cvijeca“ (mala sala), koje cete vi vecinom prepoznati. Jedna slika je posebno ´simpa´. Na toj slici Cadjo, koji je uhvacen u groplanu, je cak obukao svoju novu koznu jaknu mozda samo radi slikanja, to sada vise niko i ne zna, dok nam u sredini grupe sjedi poznati atleta Izet, suncajuci se k´o od majke rodjen. Njemu je taj dan bilo ocigledno jako vruce ili je demonstrativno svoju kosulju skinuo jer nije bila ´karirana´ iz Trsta.

Taj period kariranih kosulja ( tada specijalno kupljenih u Trstu na pijaci Ponte Roso) je izgleda bitno uticao na daljni razvoj stila oblacenja neke nama poznate gospode, jer isti i dan danas preferiraju tadasnji hit mode - farmerke i karo kosulje od indijskog platna.

Slika ´Elektrijada u Umagu-Katoro´ je nastala samo nekoliko godina kasnije. Te godine hit je bio stici do Trsta autostopom i kupiti novi parfem ili dobre cipelice. Zapazate li da niti jedna dama ne nosi farmerke uz indijske uzas karo kosulje. Na slici su Aida, Rada, Branka, Buba, Ria i jedan kolega kog smo upravo sminkale i ´pretvarale´ u kolegicu.

SUSEJ ´78. ne moramo pogadjati kada je fotografija snimljena ,a ucesnici su izmedju ostalih Ante Anusic, koji u momentu fotografisanja otima jedan mikrofon od Seke Djelic, zatim uz Sekinu lijevu stranu stoji moja malenkost i nesto prica dok jedan dugokosi XY kavaljerski drzi mikrofon, do njega je Jasmina Causevic, zatim drugi XY i na kraju grupe stoji Vesna Majkic.

Ne smijete me pitati kakva nam je bila predstava, ne sjecam se uopste.

Slike Ante i Vesne u sendvicima smatram uspjelima , pa kao velim, da posaljem u etar nek im podmladak vidi kako su roditelji nekada bili k´o lutke lijepi.

Pozdrav svima iz Austrije


Ria

P.S. Na slikama vjerojatno ima i onih koji ne zadovoljavaju kriterije navedene u podnaslovu ali zbog onih drugih, ipak sam odlucio da sve slike objavim u originalu.

Sunday, January 28, 2007

Danci na Vlasicu

Zima ove godine nesto zabusava, bar na ovim nasim prostorima. Vec se polako blizi kraj januara a postenog snijega jos nije bilo. Zadnjih dana se temperatura spustila ispod nule, snijeg pomalo propada, ali daleko je to od onih vremena kada je snijeg znao napadati i pola metra. Negdje u albumu imam par slika iz tog doba, mozda ih jednom pripremim.

Na danasnjem fotosu vidimo dva novopecena Danca na mnogima poznatom mjestu. Vlasic je bio destinacija mnogih Banjalucana tokom zime. Cuo sam dosta prica iz tog doba, nagledao se 'spustova' na filmovima snimljenim ondasnjom tehnikom, pregledao mnoge forografije.

Ove godine izgleda da od zimskih sportova nema nista. Ili se to bar meni cini.

Kemo i sin mu Tibor (ovo mu je prvo pojavljivanje na blogu) su ove godine skoknuli iz Danske do poznatih skijaskih staza. Snijeg mi se ne cini bas najboljim (nisam strucnjak za zimske sportove pa me nemojte hvatati za rijec) ali to im ocigledno nije smetalo.

Bas me zanima da li ce ovo biti jedini zimski prilog ili ce me neki od poznatih skijasa prijatno iznenaditi!

Saturday, January 27, 2007

Komentar i fotos

Ne moram ni pitat za koga ste navijali (Norveska – Bosna). Ja sam iskoristila priliku, pa sam otisla na Hrvatska – Makedonija. To mi je prva fudbalska tekma koju sam pratila sa stadiona. Bilo je zanimljivo i hladno. Rijeke ljudi su se sljevale prema Maksimiru i popunjavale stadion. Bilo je i baklji ali ne u tolikoj mjeri kao u Norveskoj. Vidjela sam na telki pored baklji puno naseg naroda i koliko sam zapazila bila je masa zastava. Nadam se da ce Bosna proci isto kao i Hrvatska i da ce bit jos mnogo tekmi, stadiona i zastava. A i po koja baklja je dio rituala. Volila bi jednog dana da odem i na tekmu Bosne.
P.S. „Norvezani“ jeste vi iskoristili priliku?

Navijac

Majda nam je jako aktivna, sto je za svaku pohvalu. U stvari, primjecujem da su zene u zadnje vrijeme gotovo preuzele blog, sto nama muskima ne sluzi na cast. U pripremi imam citav niz priloga i sve do jednog su stigli od njeznijeg pola. Nadam se da ce me muska 'ekipa' uskoro pozitivno iznenaditi, da ce zaigrati bolje, i da cemo uspjeti izjednaciti.

Cini mi se da bi ovaj Majdin prilog mogao izazvati zesce reakcije jer se dotice jedne veoma skaljive teme. Evo sta nam Majda pise:

Svjetsko prvenstvo u rukometu koje je ovih zadnjih par dana pocelo da bude aktualno ponukalo me na ovo moje javljanje.

Ja sam vam veliki navijac, pratim sport, tako recimo kad je svjetsko prvenstvo u fudbalu prodje par utakmica koje nisam pogledala zato sto mi neke obaveze nisu dale. Od stolnog tenisa do plivanja, volim sve pogledat.

Evo sad je Hrvatska dosta jaka u rukometu, bila je i prije al sad rasturaju. Kad pricam s nekim ljudima ovdje (kao velikim Hrvatima) onda ih uvijek opomenem da Hrvatska i Hrvatski sport ne bi imao toliko uspjeha, (a stvarno ih ima) da im nije Bosanaca. Kad se samo sjetim imena iz malo starije ekipe Badela 1862. i zapravo rukometne repke da ih sada sve ne nabrajam il ko im je osvojio Davis-cup sve puno Bosanaca. Bosanac do Bosanca i onda sam kao i ja ponosna i vadim im mast.

A kad se gleda rukomet, nogomet il tako nesto mene slusa po ulice. Ja vam kao na pocetku sjednem na kauc al vise skacem, hodam, cucim,…nego sto sjedim. Tako je bilo i sinoc kad sam gledala Hrvatska-Rusija, al dobro smo igrali tako da nije bas bilo psovanja, vriske i kriske i svega ostalog sto uz to ide. Ne navijam za Dinamo niti za Hajduk, a niti za Borac (da i njega spomenem kad sam vec pocela da nabrajam) onako malo mi je drago kad Hajduk pobjedi Dinamo ovi dinamovci su mi blizi pa opet mogu da im vadim mast ako ne za Bosance onda bar za Dalmatince.

Bosna ima puno problema koje tek mora da sredi (ako ce ih opste moc sredit-nadam se da hoce) da je glupo razmisljat o Bosni i nekom vrhunskom sportu mada i oni zabljesnu tu i tamo. Al evo kako je Svjetsko prvenstvo u Njemackoj ja se pitam da je eto Bosna tamo i da zdrijeb odluci da igra Bosna – Hrvatska za koga bi ja navijala. Postavljam si pitanje koja bi to Bosna igrala (Federacija, R.Srbska zajedno, odvojeno, itd.). Opet i u ovoj repki ima Bosanaca ne mogu ni protiv njih, a i ovdje zivim. Pa si mislim kako bi Vi igra Svedska-Bosna il Australija-Bosna, il Amerika-Bosna,….

A pitam se jel mozda i Vi navijate za Hrvatsku ( kao drzava iz bivseYu) recimo kad ispadne „vasa“ Svedska, Australija, Amerika,…il mozda navijate za Hrvatsku i kad igra Hrvatska-Svedska, Australija, Amerika. Mozda je sve to individualno, nemam pojma.

Mozda smo izgubili i to da nemamo za koga da navijamo, a mozda sam i u krivu.

Znam samo da cu gledat svaku tekmu sa svjetskog ako cu bit u mogucnosti i da ce me cut po ulice i da jedino tad necu pomislit jel ima neki novi komentar na blogu il neki novi prilog.
Pitam se kako bi izgledalo da nije bilo rata nedelje provedene na tribinama Borca, a sad ne znam ni kako se zovu ili su se zvali navijaci Borca tj. ne mogu da se sjetim al to mi je nekako isto. Ne znam ni jednog sadasnjeg igraca ni Borca ni Sarajeva ni Zelje, a ni reprezentacije Bosne. I onda mi ostaje Hrvatska i Bosanci koji igraju za nju. I da ponosna govorim za Ljubu kako je On iz Banjaluke.



Za ilustraciju uz prilog sam iskoristio jednu fotografiju iz slavnih dana rukometasa Banjaluckog Borca, koji su u svoje vrijeme bili strah i trepet Evrope. Sada Borac, kao i ostali klubovi iz Bosne, tavore na marginama evropskog sporta. I tu nam je 'seljacka revolucija' donijela 'odlicne' rezultate

Friday, January 26, 2007

Majstori iz Monsalvata

Melbourne u svojoj okolini ima mnostvo umjetnickih kolonija. Smjestene su u Dolini Umjetnosti (“Valey of the Arts”), na samo pola sata voznje od grada. Najstarija od njih, Monsalvat, izgradjena 1930 u evropskom stilu, smjestena je na rubu doline u slikovitim brdima istocno od Melburna a samo dvadesetak minuta voznje od nase kuce. Zauzima prostor od nekih 12 acre prekrivenih parkovima, sumom i vinogradom. Sastoji se od mnostva manjih zgradica koje su pretvorene u galerije, prebivalista umjetnika, zanatske radionice, prostorije za goste, restoran itd.

Tu, u koloniji, se predaje umjetnost izrade instrumenata, osobito Thomas Lloyd klasicnih gitara. Gitare se izradjuju po narudzbi i prodaju izravno izvodjacima u svijetu.

Naime, australski obrtnici su otkrili sve veće trziste u svjetskim virtuozima klasicne gitare koje se izradjuju od prastarog tasmanijskog drveta, takozvanog King Billy bora (Athrotaxis selaginoides). Magicni zvuk instrumenta izradjenog od king billy bora je izuzetan a zvuci koje to drvo daje primjeren su spomen na tuzno razdoblje australske povijesti. Drvo je dobilo ime po originalnom King Billyu, ili William Laneu, zadnjem cistokrvnom Aboridjinu iz Tasmanije. To je prastaro stablo koje sporo raste stoljecima, uglavnom u dubokim prasumama umjerenog pojasa u Tasmaniji. Ono je jedno od endemskih tasmanijskih vrsta mekog drveta, fine teksture ravnog zrna, lako se obradjuje i susi uz vrlo malo kaliranje. King William bor je danas na popisu ugrozenih vrsta australskog bilja, bastina onih dana kada se njime rasipalo.

Nedavno se otkrilo da King Billy, ili King William bor ima veliku glazbenu moc kada ga australski majstori za izradu zicanih instrumenata pazljivo obrade u zvucne ploce za fine zicane instrumente, kao sto su violina ili osobito klasicna gitara, zamjenjujuci njime tradicionalnu europsku smrekovinu. Gitare imaju znatno bolji kvalitet zvuka i bolji kvalitet rezonancije.U oblikovanju klasicne gitare, ovdasnji majstori su razvili novu kvalitetu strukture potpore pod nazivom "Amfiteatar". Nakon niza godina testiranja i eksperimentiranja s tradicionalnom lepezastom potporom i suvremenijom mrezastom i radijalnom potporom, majstori su iskoracili u novo podrucje zvuka kako bi udovoljili potrebama suvremenih gitarista 21. stoljeca. Novi dizajn je prosao ispitivanja i testiranja i pokazalo se da pruza ravnomjerniji balans izmedu zica, duzeg trajanja i bogatijeg zvuka instrumenta.

Australski majstori s pravom stjecu isto medjunarodno priznanje kakvo vec dugo uzivaju oni koji sviraju njihove instrumente. Mladi suvremeni maestro australske klasicne gitare, sada vec u svijetu poznati Slava Grigoryan (zivi ovdje u Melburnu) kaze: “Sve je u drvetu. Ne vjerujem da ću ikada traziti svoje instrumente izvan ove zemlje."

Ovdje u ovim slikovitim brdima se stvara ono za sta se vjeruje da je put kojim gitara treba ici upotrebom australskog drveta.

Karmen


P.S. Nekoliko dodatnih fotografija mozete ovdje vidjeti.

Labels: ,

Thursday, January 25, 2007

Jabuka

Sjedim u dnevnoj sobi, listam albume, trazim materijal za prilog i naletih na jednu fotografiju snimljenu veoma davno, jos za vrijeme studentskih dana. Na slici grupa jarana (ova rijec ne koristim bas cesto, ali mi nekako ovdje sjeda) u hladovini ispod stare jabuke. Odmaraju se prije polaska na Jadran. Tu je i gitara, bez koje se odmor u to vrijeme nije mogao zamisliti. Sjedim i gledam sliku. Bude se sjecanja na ta lijepa vremena koja smo svi nekada zivjeli.

Januar je, zima vec odavno stigla, vani je ispod nule, a snijeg konacno ozbiljnije propada. U sobi je ugodno. Toplo. Grijanje radi besprijekorno: temperature se kontrolira elektronski (mikroprocesori su i ovdje stvar preuzeli u svoje ruke), i ventilator salje upravo onoliko toplote koliko je potrebno da je uvijek odrzava na istom nivou.

Odjednom mi na um pade zima 1992. Rat vec uveliko uzima svoj danak, Bosna gori, podjele, komsija komsiju ne poznaje, cijena ljudskog zivota pala na najnize grane. Grijanja ‘ni zglave’, struje nema vec danima, a i stojadinov akumulator koji je davao ono malo svjetla u rane zimske noci se odavno ispraznio. Stan u prizemlju, hladan sam po sebi, bio je jos hladniji. Mali sporet na drva, koji smo dobili od Nerinih, jedva je mogao zagrijati kuhinju, koja je, po nesreci bila okrenuta ka sjeveru (a uz to, pola poda je u stvari bilo izbaceno izvan temelja zgrade, sto je situaciju cinilo jos gorom).

Drva malo, samo za najnuznije potrebe. U pocetku smo ih dovozili od mojih, na biciklu, pa ponekad od Nerinih, dok se gume na tockovima nisu poderale i bicikli izgubili upotrebnu vrijednost. Kasnije su, s dolaskom snijega, sanke preuzele ulogu bicikla. Sjecam se dana kad je snijega bilo samo toliko da su se sanke mogle po njemu klizati uz najvece napore. Na pojedinim mjestima gdje se snijeg otopio, trebalo je iskoristiti posljednje atome snage da se sanke s ono malo drva preguraju. Da ne spominjem Starcevicu i brdo koje je trebalo savladati za ono nekoliko sati tople sobe.

Labels:

Sto je vrijeme duze odmicalo, situacija je postajala sve gora. Drva je nestajalo i trabalo je naci neko rjesenje. U isto vrijeme su u nase dvoriste stizali vojni kamioni natovareni drvima za neke nase ‘kolege’ koje su se odazvale u borbu protiv ‘mrskog neprijatelja’. Redovito je tu bilo pomagaca, nasih radnih kolega, u vojnim uniformama, koji su se nasli pri ruci da se ta drva unesu i uredno sloze. Kada sada razmisljam o tome, ne mogu se sjetiti da nam je itko od njih ponudio makar jednu kladu! Ta misao mi tada nije padala na pamet (sve misli su bile usmjerene kako prezivjeti) ali se sada odjednom javi. Zasto je to bilo tako? Nije vrag da nisu znali kakva je situacija? Zar se nije netko mogao bar sjetiti da upita?

Slicna situacije je bila kod mojih. Mama mi je vec duze vremena lezala bolesna (pocetak rata ju je iznenada prikovao za krevet), ljekarske pomoci ni za lijeka, a sada je i odrzavanje jedne jedine sobe toplom postao problem. Nitko od mojih se nije mogao slobodno kretati i nije se moglo otici do Kastela gdje su seljaci dovozili drva: samo oni s papirima su imali taj luksuz da se upute u takvu avanturu.

Jednog dana, kada se vise nije moglo nista drugo uraditi, a drva su bila na izmaku, donesosmo odluku da staru jabuku, koja je tu bila od pamtivjeka (bila je stara i u doba kada sam se rodio), posjecemo i drva medjusobno podijelimo. Tako i uradismo: jabuka je posjecena i od nje smo se grijali sve do dolaska proljeca.

U tom momentu nisam imao vremena da razmisljam o tom nasem postupku: bio je logican i bilo je to jedino moguce rjesenje. Nisam razmisljao o hladovini koju je ta jabuka pravila a u kojoj smo godinama uzivali. Nisam razmisljao o susretima s prijateljima, rostiljanju u njenoj hladovini, o Davoru i Sanji koji su se ljuljali u njenoj hladovini kada su bili mali, o mojoj familiji koja se znala okupiti u hladovini na zajednickim ruckovima, za lijepog vremena, o procitanim knjigama i novinama lezeci na deci ili jednostavno na travi ispod jabuke…

Ona, jabuka, je jednostavno bila tu, kao nesto sto je stvoreno da tu bude vjecno i o tome se nije razmisljalo.

Labels:

Doslo je proljece, mama je umrla, mi napustili Banjaluku. Sjecam se da sam prije odlaska, kada bih nekim poslom otisao iza kuce, osjecao kako tu nesto nedostaje, kako je taj dio dvorista sada nekako nezasticem, otvoren, prazan. Bilo je u tom dvoristu jos vocki i drveca, ljepsih i visih, ali je ta jabuka za nas bila nesto posebno.

Kucu su okupirali drugi kojima jabuka i drugo drvece nisu imali nikakvo znacenje. Godinama nisam bio u situaciji da bar svratim da vidim kako sve to sada izgleda.

Kod prvog posjeta Banjaluci nakon odlaska u Ameriku, samo sam nakratko obisao rodnu kucu . Od mjesta gdje je nekada zivot bujao, gdje se trava redovito kosila (ponekad sam znao koristiti obicne makaze da poravnam ivice uz betonsku stazu) i bila ponos komsiluka, gdje je cvijeca bilo na svakom koraku, ostale su samo napustene gradjevine. Dvoriste zaraslo u korov, vocke i ukrasno zbunje podivljalo, brizljivo njegovane staze nestale. Ostao sam samo par trenutaka ne zeleci da mi prvi posjet gradu ostane u ruznom sjecanju. Do dijela dvorista gdje je nekada bila jabuka nisam mogao ni doci. Dvoriste je vise licilo na nekakvu dzunglu, nego na mjesto gdje je nekad zivjela jedna srecna familija.

Pitam se koliko je ovakvih dvorista i jabuka u Banjaluci, Bosni, bivsoj Jugi? Da li oni koji su sve to smislili i organizirali mogu mirno spavati? Gdje ce im dusa?

Labels:

Majdin komentar

Nekako mi se cini da u Banjaluci su svi imali neku jabuku koja je bila svjedokom svih nasih teferica, sastajanja i rastajanja. Kod moje bake bila je to stara Petrovka koja je cvrsto stajala i podnosila dim rostilja i raznja za prvi maj ili neciji rodjendan, a kad bi krenula pjesma cini mi se da je i ona onako njezno, neprimjetno pjevusila. Kad bi se okitila svojim plodovima cijela Ulica Ante Marinica dolazila bi na broj 6 i brala prve jabuke te godine. Bili su to sretni dani za nas i za nasu Petrovku.

Kad smo se vratili u Banjaluku i nase dvoriste nje vise nije bilo, ni jedne grancice. Praznoca koja je ostala poslije nje bio je jos samo jedan dokaz da vise nista nije isto u „nasem“ dvoristu, u „nasoj“ Banjaluci.

U Zagrebu smo desetak godina bili podstanari, sjedili ispod tudjeg oraha, rostiljali u tudjem dvoristu, pjevali u tudjoj kuci. Konacno je rijeseno i stabeno pitanje naime Zdravko i Meliha su predprosle godine kupili kucu u blizini Zagreba. U dvoristu te kuce nalazi se „Stara Petrovka“ mnogo starija od one nase, al evo dan danas je ziva mada nema ni slican okus onoj, nije joj ni do koljena al barem vrati sjecanja. Mislim da ce se na kraju sama srusiti jer niko nece imat srca da je odreze. U sadasnjoj kuci je kalijeva pec na drva slicna onoj peci u bakinoj kuci. Meliha i Zdravko i dan danas loze vatru, al za razliku od prije par godina, slobodno kupuju drva i loze iz gusta.


Nemam slika od one stare ljepotice „Petrovke“ ni od one kalijeve peci u bakinoj kuci u Ulici Ante Marinica na broju 6, al imam slike iz nove kuce gdje nista nije isto al barem je slicno.

Ja kao sto vidite imam malo drugaciju pricu o Jabuci, gosp. Co je morao osjec sam svoju Jabuku zbog pitanja egzistencije, ne znam zasto su odsjekli nasu „Petrovku“ sumnjam da su zbog egzistencije, mozda je bila previse lijepa pa im je smetala.

Wednesday, January 24, 2007

Vjencanje u Zagrebu

Svima nam je ostao u sjecanju prilog Sjecanja kojim nam se nedavno javila Majda iz Zagreba. Majdina razmisljanja su pobudila veliko interesovanje blogera jer odnos prema nasem gradu stalno i iznova pobudjuje reakcije i od toga ne mozemo pobjeci.

S Majdom sam zadnjih desetak dana bio u kontaktu (uprkos problema na ‘trasi’) cije rezultate imate pred sobom.

Vecina nas je predpostavljala da je fotografija koju nam je Majda poslala, snimljena za vrijeme vjencanja. Predpostavke su se pokazale tacnim: Majda se 28. januara prosle godine vjencala za Marijana Martinovica i danas vam predstavljam fotografije s tog sretnog dogadjaja.

Bilo je veselo, kao sto to u takvim prilikama obicno biva. Skupilo se oko 200 zvanica, prijatelja i rodbine, sto sa jedne, sto sa druge strane. Majda je izdvojila nekoliko slika na kojima mozete vidjeti neke od bivsih Banjalucana na ‘privremenom radu’ u Hrvatskoj. Tu su Meliha, Dada, Sajma, Slavica, Zdenka, Iska, Fuco, Gvera, Zaim, Hari…

Uostalom, pogledajte

Labels: ,

Tuesday, January 23, 2007

Moj radni dan

Interesantan prilog iz Kanade. Drago mi je da se Dubravka odlucila da nam opise (rijecju i slikom) svoj radni dan. Evo to mi se svidja: kada sam prilog pripremao, imao sam osjecam kao da sam s Dubravkom cijelo vrijeme.

U ponedeljak 15 januara bila je u Montrealu snjezna oluja. Bilo je puno klizanja, sudara, snijeg je naprestano padao. masine nisu bile u stanju da odrzavaju cak ni glavne autoputeve.

Za odlazak na posao i nazad, koristim javni prevoz, kombinaciju autobusa i voza. Kad sam se taj dan vracala vozom razmisljala sam kako bi mozda bilo zanimljivo slikati moj put na posao u ovo zimsko vrijeme. Ocekivala sam divan zimski dan poslije oluje, medjutim sljedeceg dana jutro je bilo mirno, ali dosta oblacno. Bez obzira na nedostatk svjetla i temperaturu od –13 C, ja sam ponijela fotoaparat i slikala kontrolne tacke moga puta na posao.

Pa evo moze se vidjeti kako izgleda moj radni dan u januaru.

Radim u fabrici konektora WECO, koja je smjestena u industrijskom parku na zapadnom dijelu Montrealskog ostrva (Baie d' Urfe). Udaljen od nase kuce 20 km, a od centra grada 30 km. Industrijski park je smjesten u pravoj divljini, ili bolje reci divljoj prirodi. To su uglavnom istrazivacki instituti za telekomunikacije, farmaciju, hemiju genetiku.

Moje jutro pocinje u 5:30. Tus, dorucak, kafa ili caj, napustam kucu u 7 h 10. Stizem na radno mjesto u 7 h 50. Put se moze vidjeti na slikama.

Posao, problemi u kontroli kvaliteta, sastanak, rucak s gostom iz Njemacke u obliznjem restoranu. Prije rucka se izvedrilo, pojavio se predivan suncani zimski dan.

Poslije rucka ponovo problemi, nista posebno interesantno.

U 16h 55, napustam radno mjesto, treba mi 5 minuta da obucem cizme, dobro zakopcam jaknu, kapa i rukavice i onda na voz. Idem ulicom prema zapadu. Imam pogled na predivne boje zalaska sunca. Svaki put uzivam gledajuci te neobicne nijanse plavih boja, tipicne za daleki sjever.

Stizem kuci u 17 h 35. Vecera, gledanje vijesti, razgovor s muzem. Telefonski razgovor s mojim roditeljima u USA.

U 19 h 30 sastanak sa tkaljama iz naseg malog gradica Dorval (Dorval Weavers' Guild). Pripreme za izlozbu u aprilu, nas web, budzet i na kraju "show and tell”, svako pokaze sta je novo napravio. (Prilog o ovom mom hobiju je u pripremi).

Vracam se kuci oko 21 h 30.

Telefoniram, razgovaram s mojom starijom kcerkom. Ona mi javlja radosnu vijest da je njen sin Mauricio (15 mjeseci) prvi put hodao sam, nije dao nikome da ga drzi za ruku.

Pripremam rucak za sljedeci dan. U 23 h 30 gledam ponovo malo vijesti da vidim vremensku prognozu.

Poslije toga idem pogledati blog i onda spavanje. Tako je prosao moj dan, 16 januar 2007.
Radujem se suboti, tad cemo svi zajedno vecerati i zabavlajti se s nasim unukom.


P.S. Ljilja mi je u medjuvremenu poslala dodatne slike raje iz Pelagica. Pogledajte, mozda prepoznate neke od svojih prijatelja iz tog doba.

Labels: ,

Monday, January 22, 2007

Jos malo Pelagica

Krug aktivnih suradnika se stalno prosiruje. Danas je na redu prilog koji mi je poslala Ljilja Cota (sjecate se, nedavno je prekrstih u Ticu), koju ste mogli upoznati na slikama s Nesinog vjenjcanja, koje nam je poslao Canak. Evo Ljiljinog priloga:

Dugo se vec spremam i nakanjujem u necemu u cemu me je evo Jasna Prpic preduhitrila. Naime, ja se ne osjecam ni mjerodavnom da se uplicem u Pelagicevce iako tih davnih 70-tih niko nije ni mislio da ja nisam bila clan. Nekako sam se tako i osjecala, a nikada nisam igrala.

Bila sam samo posmatrac (ponedeljkom, srijedom i petkom) od (dosadnih i dugih) proba, posebno kad je Mile dobro ljut kad ga iznerviraju a on onda po nekoliko puta vrati igru i to izabere za vracanje "Glamoc", koji je meni parao usi. Ma kako da je umjetnicki izvedeno, meni se nije nikada dopao!!

Voljela sam taj ponedjeljak, srijedu i petak jer sam isla sa zadnjih casova nastave zbog "redovne probe" a kasnije i nastupa na kojima sam naravno bila u publici. No to profesori nikad nisu znali!!!

Ma da skratim malo, evo vec trideset godina sam sa Pelagicevcem, ali vise ne na "probama" i u to ime evo saljem nesto slika da se sami prepoznate jer sam sve to bas ja sacuvala sve ove godine i mozda mnogi od vas ni nemaju ove fotografije koje su mi veoma drage.

Pozdravlja vas Ljilja Cota, Shketina supruga (samo ste ga vi tako zvali ).

Kao sto vidimo, ovdje se na blogu pocinju otkrivati neke dobro cuvane tajne. Ne znam sta bi na ovo rekli nekadasnji profesori: mozda bi bilo i nekakvih ukora!

Labels:

Sunday, January 21, 2007

Australski grb i vino

Kao sto sam neki dan spomenuo, prilozi od Karmen su tu i samo cekaju pogodan trenutak. Danasnji je posvecen vinopijama kojih, provjereno znam, ne nedostaje u ovom nasem drustvu.

Vjerovatno ste imali priliku vidjeti kako izgleda australski grb ili kako se to zove, “Coat of Arms” – kengur i emu oko grba koji predstavlja 6 australskih drzava. Prica o tome kako je on nastao je prosle godine objavljena na televiziji, takodje zapis o tome se nalazi u localnoj knjizi povijesti grada u kome je zivio glavni akter ove price.

Prica pocinje tako sto je Trojano Drvenica, rodom iz Trnovice kod Dubrovnika, 1871 zvanicno registrirao svoju vinariju pod imenom “Excelsior Vineyards”. Grb vinarije, koji se pojavljivao na svim flasama, bio je kengur i emu oko bureta vina. Vinarija (i vinogradi) se nalazila nekih 2 sata voznje od Melburna u mjestu Mooroopna. “Excelsior” vina su u 19 stoljecu bila nasiroko poznata. U periodu od 1888 do 1891 osvojila su preko 300 medjunarodnih priznanja: 9 sampionata, 18 zlatnih, 5 srebrnig i 5 broncanih medalja. Izvozila su se u veliki broj zemalja Evrope i Trojano je vazio za “The Master of Wines”. Jedno vrijeme je bio i clan Velike Porote Francuske (Grand Jury of France) cime se Australija veoma ponosi.

Nakon ujedinjenja australskih drzava u federaciju, krajem 19 stoljeca, grb vinarije je uzet kao ideja za grb Australije. Naime, 1901 Federalna vlada Commonwelta je zapocela process “preuzimanja” Drvenicinog grba ali se sve zavrsavalo na sudu jer ih je Drvenica tuzio za kradju dizajna. Trajalo je to godinama da bi na kraju on odustao i dozvolio slobodnu upotrbu dizajna. Grb je izmjenjen u tome sto se u sredini, umjesto bureta vina, nalazi grb koji simbolizira 6 drzava. Godine 1912, George V je ozvanicio novi grb.

“Excelsior” vinarija ima za sobom nekih 150 godina postojanja, njeno ime je na listi zaostavstina drzave Victorije (“ Victoria ’s Heritage” landmarks). Prezivjela je sve bolesti ali nazalost nece prezivjeti politicke igre 21 stoljeca. Naime, nova trasa autoputa ce preci preko vinarije.

Karmen

Saturday, January 20, 2007

Jedno javljanje

Danas sam dobio jedan email, pa kako moze biti interesantan za druge, objavljujem ga u cjelosti:

Postovani Co,

zelim prije svega da pozdravim Vas i sve clanove-blogere.

Preko Vasih dopisivanja, vidjela sam meni poznata lica : Mira i Veljo Milakovic (radila sa Mirom u istoj kancelariji 8 god.), Mira i Milan Baric (ista generacija ek. skole sa Mirom) sa njima sam u kontaktu, porodicu Hrnic (bili smo zajedno u "izbjeglistvu"), Sitnica Dzevad i Zinka (radila sa Sicom u "Cajavecu"), da dalje ne nabrajam.

Kao i svima vama i meni ona nasa Banja Luka nedostaje pa koristim svaku priliku da na neki nacin doznam gdje su nas sve "razbacali". Zato koristim priliku da predlozim svima koji su zainteresovani da posjete stranicu moga nekadasnjeg komsije Milana Fatkica, ciji sam ja redovan posjetilac. Fatak je dosao na ideju da objedini skolski album iz svih skola i generacija iz BL, pa mu mozete pomoci oko ostvarenja njegove zamisli, a ujedno mozda pronadjete vama draga lica.

www.fatak.net nadam se da se necete razocarati.

Jos jednom, pozdrav svima, do slijedeceg javljanja.

Djulijana Alijagic (dj. Slipac)

Victory

Jucer sam od Emire primio ovaj prilog, pa da ne bi 'ostario', evo ga danas pred vama.

Danas je u ‘mojoj’ kompaniji bilo malo slavlje. Razlog slavlju je prvo zvanicno pojavljivanje u javnosti novog modela motora iz porodice Victory firme Polaris.

Kompanija u kojoj radim je razvijala ‘entertainment’ sistem za taj motor. U sistem su ukljuceni radio i dodatni uredjaji koji obezbjedjuju vozacima i suvozacima da uzivaju u slusanju radia, razgovaraju jedni s drugima, da slusaju muziku sa svog iPod-a, CD-a,
XM-radia.. itd..itd.

Zeljela sam da vam napisem nesto o ovome, jer sam od prvog dana na tom projektu pa se osjecam kao mama kad joj dijete zavrsava maturu i postaje samostalno. Iako nisam nikad vozila motor kao vecina mojih kolega na poslu, uzivala sam radeci na ovom projektu, i zbog ljudi s kojima sam radila, i zbog samog posla, i zato sto volim kad stvaram nesto potpuno novo. A sve sto smo radili je bilo potpuno novo od A do Z.

Na samoj web site nema puno o ‘entertainment’ sistemu ali mozete vidjeti kako izgleda ‘bike’.

http://www.polarisindustries.com/en-us/Victory/Vision/Experience/

Labels:

Friday, January 19, 2007

Jasmina i Milan

Jedno vrijeme sam kukao kako nam se nitko iz Australije ne javlja a sada se situacija potpuno okrenula. Raja sa tih prostora se naglo aktivirala i evo nas jos uvijek u posjeti petom kontinentu. Kako sada stvari stoje, zadrzat cemo se tamo jos neko vrijeme. Mozda je tome razlog sto je sada tamo ljeto pa je raja ozivjela a mi, u ovim zimskim krajevima (cujem da je u pojedinim dijelovima Evrope izuzetno hladno), pomalo smo umrtvljeni, spavamo zimski san.

Karmen je veoma aktivna i njeni prilozi pristizu gotovo svakodnevno. Danas nam ‘predstavlja’ jos jednu familiju iz Banjaluke, uz jednu, koju su prvi posjetioci bloga upoznali jos decembra prosle godine.

Jasminu i Milana Prosenicu sam zadnji put vidio u Banjaluci, cini mi se u ono cudno predratno vrijeme, kada smo svi iscekivali sta ce se dogoditi. Jos u to doba su su mnogi poceli praviti planovi za buducnost jer situacija u bivsoj Jugi nije mirisala na dobro i mogle se naslucivali da ce se nesto ruzno desiti. Stranke sa nacionalnim predznacima su harale na politickoj sceni, komunisti su preko noci zaboravili sve ono sto su godinama ucili u politickim skolama, kursevima, kongresima, a ono malo naivnih se jos uvijek nadalo da ima neke nade.

Jasmina i Milan su negdje u to doba donijeli odluku da pokusaju srecu u Novom Zelandu. Vec su uveliko bili u procesu dobijanja papira i sjecam se da smo se par puta sastajali i razgovarali o njihovim planovima. Nera i ja smo takodjer poceli razmisljati o odlasku i Novi Zeland nam se cinio privlacnim, iako nas je udaljenost od Evrope i Juge pomalo strasila.

Prosenice su otputovale u novu domovinu, a mi smo, nakon izvjesnog vremena, u doba kada je vecina nepodobnih napustala Banjaluku, kao izbjeglice stigli u Zagreb. U Zagrebu smo ponovo bili u situaciji da trazimo neko bolje rjesenje (Hrvatska i Zagreb su bili puni izbjeglica iz Bosne, posla nije bilo ni za domacine, a kamo li za ‘goste’) i Novi Zeland se ponovo pojavio kao moguce rjesenje.

Bilo je to doba kada su se na nasim prostorima pojavile organizirane grupe ljudi koji su shvatili da je vrijeme idealno da se na brzinu obogati na ocajnim ljudima koji su trazili bilo kakvo rjesenje za buducnost. Tako smo i mi, zajedno sa Tufekcicima, stigli na jedan skup o organiziranom iseljenju u Novi Zeland. Sjecam se da je skup bio organiziran u nekom restoranu u blizini Dinamovog stadiona u Maksimiru i da je restoran bio pun. Organizatori su se trudili da nam sve prikazu u najljepsem svjetlu i mnogi od prisutnih su se ozbiljno zagrijali za odlazak.

I mi smo bili jedno od tih. Sreli smo se sa jos nekolicinom koji su imali informacije o Novom Zelandu, cak gotovo odlucili da apliciramo za useljenje, ali nam je nedostajao odredjeni broj bodova (mislim tri). Jedna od mogucnosti je bila da nadjemo nekoga iz Novog Zelanda da nam bude sponsor. Sjecam se da smo sa Jasminom i Milanom bili u kontaktu (pismima) i da smo ih zamolili da nam pokusaju pomoci. Nakon nekog vremena od Prosenica stize pismo s potvrdom o sponzorstvu, koju su oni uspjeli pribaviti od neke organizacije u Novom Zelandu. Cinilo se da je sada sve sto je potrebno za useljenje tu, samo je jos trebalo poslati aplikaciju.

Takodjer se sjecam da aplikacija nije bila jeftina, para se nije imalo, a i nije bilo garancije da cemo biti prihvaceni. Jos prije nego smo dobili pismo sa potvrdom o sponzorstvu, pokusavali smo dobiti useljenje u jos neke zemlje: Svedsku, Dansku, Kanadu, Ameriku. Na odluke se moralo cekati mjesecima a sanse za odobrenje su u to doba bile male. Neposredno nakon pisma iz Novog Zelanda, ukazala se sansa za useljenje u Ameriku. Kako se za useljenje nije trebalo nista placati (avionske karte su nam date kao kredit koji smo morali otplatiti kada se u USA snadjemo), a i Amerika je bila mnogo blize, Novi Zeland je ispao iz igre.

Sa Jasminom i Milanom smo jos jedno vrijeme bili u kontaktu a onda je informacija bilo sve manje. Zadnja koju smo imali je bila da su odselili u Australiju jer im se to cinilo kao bolje rjesenje.

Danas evo, uz pomoc Karmen, ponovo uspostavljamo vezu. Jasmina i Milan se za sve ove godine gotovo nisu promijenili, sto mi govori da su uspjeli izbjeci sve one stresne situacije koje su na mnogim od nas ostavile neizbrisive tragove.

Sada kada su ovdje, ocekujem da nam se i oni direktno jave i ispricaju nam nesto od svojih dogodovstina. Vjerujem da bi se samo o podmlatku moglo napraviti nekoliko priloga. Mozda saznamo nesto i o toj dalekoj zemlji za koju se kaze da je na kraju svijeta.

O Granulicima cu drugi put, kada sjecanja malo dovedem u red, a treba nesto ostaviti i za novi dan.


P.S. donji red, s lijeva na desno: Ostoja, Karmen i Grana. gornji red: Jasmina, Milan i Vera

Labels: ,

Thursday, January 18, 2007

Kalja u Melburnu

Gledali moja Vesna i ja slike sa susreta Banjalucana u Melburnu, pa prepoznali Omera.
Nadjem broj telefona, nazovem.
Javi se Omer.
Ni pola uvodne zvake ne zavrsim, ono 'sta ima', 'kako je', kad on 'hajte vamo' - u glavu.
I mi onda tamo.
Mala frka pri pronalazenju adrese. Velik Melburn.
Rijesi se, kod njih stigli u sest popodne, petak.
Odmah u pricu svi, pa se Omerova Mira i Vesna odvojise u svoju.
Tako do pola dvanaest, kad li eto njihovog Fedje.
Malo sa nama, ode spavati, mi dalje.
Udri, udri, do tri. Nema koga Omer nije poznavao, iz Luke. Ne zali, samo ga povremeno probode.
Spavanje.
U pola devet ujutro ustali, kafa, potece prica ponove - do podne.
Spremili se, u grad.
Hodaj, zentaj.
Oko tri zastanemo, u kafanu.
Omer i ja po meksicku pivu (sa limunom), gospodje kafe.
Nazad, u bazu.
Odcepilo se vino, pripalio rostilj.
Spavanac.
Oko sedam cifranje, namirisavanje, ponovo na trasu.
U gradu ludnica.
Kakav Brazil.
Opet hodaica, opet gledaica.
Mira i Vesna izloge, mi - ono.
Kad se posustalo - vecera, kod Italijanca kolaci.
Kuca, opet u musko zenske sekcije.
Opet do trice.
Ustali u devet, dorucak, kafa, gospodje se spreme.
Ostalo nepregledanih izloga.
Omer ce spremati kupus - kalju, ja uz njega.
Vino, muzika, prica, nazvali jarana Jaru, u Torontu.
Skuvalo se, jeli. Kalja - prava.
Spavare, probudili se oko sedam, kad eto gospodja.
I one onda onake umorne i ozarene po kalji, ali se bila ohladila. Mira sitno frkisala.
Pojele.
Do jedan poslije ponoci udarali, pa povlacenje.
Ujutro guzva, malo se prespavalo.
Na posao, prvo Omer, pa Mira.
Fedja nas izvede na pravi put, i Vesna i ja za Sidni.
Dosli kuci u sest popodne, upalili televizor.
Na programu tenis, iz Melburna, direktno.

Dok su na ekranu neki pimplali, nazovem Omera.
Zahvalim za gostoprimstvo, da smo lijepo stigli, da je Melburn krasan i da je kalja bila odlicna,
'dok se nije ohladila' - dobacila Vesna, iz baste.

Caja

P.S. Evo jos par slika.

Labels:

Wednesday, January 17, 2007

Sjecanja

Sama od sebe pocnu da naviru, niko ih ne zove. Kad sjednem za komp nesto me vuce zelim da vidim, zelim da procitam i onda pocinje trazenje o Banjaluci o onome sto je nekad bila i sto je sad. Krenu suze, srce se stisne…nestanu rijeci samo tisina se cuje.

Moji pretci su utkani u Banjaluku i ona u njih. Deda tj. dido Emin igrao je za Borca imao je nadimak „Kec“, on i njegov brat.Mamu je starija gospoda iz Banjaluke zvala od Keca mala.
Pradjed je bio neki borac u Spanjolskoj pa je Banjalucka neka ulica nazvana po njemu „Ulica Franje Sarafina“.

Ja sam također rođena u Banjaluci olimpijske godine 1984.

Izasla sam iz nje 1995. Sada imam 23 i evo iziđe na to da duze zivim u Zagrebu nego u mojoj Banjaluci. Ne zivim vise u njoj, al ona svakim danom zivi u meni.

Odrasla sam na sjecanjima majke i oca (kako je nekada bilo). Vasi plesnjaci, vas korzo, raja ova, raja ona. Moja sjecanja o Banjaluci nisu tako lijepa kao vasa i zato sam „ljubomorna“ i „ljuta“, to mi niste oduzeli Vi nego neki drugi ljudi al to sada i nije tako vazno.

Kad me mama zovne i kaze: „Mi cemo za vikend skocit u Banjaluku, oces i ti sa nama?“ Ja zatreperim ne mogu docekat petak navece ili subotu ujutro da krenemo i sve je u odlicnom stanju, al kad pređem onu umornu Savu sto se vuce, zeludac mi se stisne i sto mi pitanja navre u glavu. Zasto idem, sta cu tamo, kome od prijatelja da se javim, kao da pozalim svaki put sto sam krenula. Bila sam pre mala i jednostavno priroda nije dozvolila da se zaljubim u banjaluckog fakina il nekog dobrog momka koji bi po svoj prilici igro rukomet u Borcu. Ne znam raju iz tehnike, kao ni iz gimnazije ja se sjecam kad je u Bosku prvi put usao konj.

U Zagrebu sam zavrsila srednju skolu evo sad polako i fakultet je pri kraju, naravno druzis se s ljudima izlazis ides na tulume i tako u nekom trenutku pogledas onaj zagrebacki purgeraj i mislis si u Bosni bi sigurno bilo bolje u Banjaluci bi bila 100% bolja raja ne bi morala slusat ove jebene narodnjake nego bi svi bili sretni kad bi se od vrtio cd sa Zabranjenim Pusenjem il Bijelim dugmetom. Slusaju i ovi purgeri to al nije to to kad on ne zna sta je mahala il carsija il sejtan a ja bi ko sad njemu trebala to da objasnim.

Najbolje mi je kad dođu kumovi iz Svedske (Esma i Laks) i njihove price. „Sjecas li se ti onog (kako mu se imena ne mogu sjetit) zivio ti je na Cairama, ma prava gradska raja, a radio ti je u projektu a sestra mu se udala za tog i tog, ma znas ti njega sigurno i tako po dvajest dana. I oni se tako ispricaju a ja gutam svaku njihovu rijec, svako njihovo sjecanje.


A kad se napravi teferic za 1 Maj i skupi se nesto malo „stare raje“ a ja pozovem i svog gosta (purgera) da vidi mamine i tatine prijatelje, a kad Rako Dragan zeza Fucu da on ne bi mogo ni do grada doc da njegov punac nije napravio most. Ma boli briga onog momka i za most i za malu carsiju i za veliku, a ja si opet mislim e vidis a da je iz Banjaluke…

A opet uhvati me muka kad na netu citam kako danasnji banjalucani pricaju na nekom forumu kako se sad zovu Sehitluci i kako su se zvali i kako su dobili ime i kako ne vjeruju oni u te legende,…. A ja si malo vratim svoja sjecanja pa se eto sjetim kad su palili televizor viljuskom a zamislite Vi sad njihov napredak oni diskutiraju o Sehitlucima i to na INTERNETU.

Drago mi je da sam nasla ovaj blog jer stvarno napunim dusu citajuci neke price i komentare i evo odlucih se pisati Vam jer zelim biti dio toga jer mislim da sam i ja dio toga i da pripadam tome, jer ne mogu otic u Banjaluku i povikat ispred Boske „Ja sam Majda Sarafin“, jer ne mogu otic u Sarajevo i to isto napraviti, jer ne mogu to napraviti ni na Trgu Bana Jelacica i nekada te obuzme osjecaj da ne pripadas nigdje i da nisi dio toga, da nisi nigdje pristao. Cini mi se da sam ovdje pristala i osjecam se kao kod kuce kad citam neke price i slusam neke pjesme
.
Ovaj blog posjecuje pretezito „starija populacija“ i zelim Vam nesto poruciti za kraj. Vi imate ljepa sjecanja taj grad i dan danas zivi u Vama i samo Vi znate kako je lijepo bilo. Neki sasvim ne bitni ljudi oduzeli su Vam domove oduzeli su vam grad al SJECANJA Vam ne mogu oduzet. Ja kada uptrijebim svoja sjecanja sjetim se da nisam smjela rec kako se zovem da nisam smjela zazvati svoju rodicu Seilu na sred ceste, da sam naucila remi gledajuci cetiri godine tetka i njegovu raju kako zatvoreni u kuci kartaju. I ja zivim od vasih sjecanja jer svojih se ne zelim sjecat.

Puno pozdrava od Majde Sarafin kceri Melihe i Zdravka (Sjake iz tehnike)!!!

Labels:

Tuesday, January 16, 2007

Jablan Lojzine djece

Vjerujem da su svi osnovci sa zadovoljstvom čitali pripovijetku Jablan Petra Kočića. I učitelji sa istim zadovoljstvom uklapaju u tradicionalni 'nastavni proces'... malog Luju i njegovog ljubimca, Jablana i Rudonju u ulogama Davida i Golijata, dječakovo iščekivanje i strah te kao i u svim dobrim pričama pobjedu pravde... a ovi časovi redovito uspijevaju. I prije tridesetak godina Jablan je bio povod veselju.

Djeca u banjalučkoj školi Zmaj Jovan Jovanović su oslobodjeni gravitacije poput Petra Pana doletjela do Petra Kočića kada ih je slikar i nastavnik Lojzo Ćurić animirao u oživljavanju Kočićevog ambijenta, bakova, planine, priče... U interakciji sa učenicima, Lojzo uspjeva na čaroban način prevesti priču u maštovite grafike. I tako je oslikana knjiga Jablan Petra Kočića.

Prvo izdanje prije trideset godina prošlo je nekako tiho, ali prvog dana ove godine knjiga je, uz novi jubilej, u svom reprintu dočekala novu šansu.

Lijepa priča se utopila u mnoštvo maštovitih crteža Zekije (naslovna strana), Radmile, Gorana, Dubravke, Envera...


I danas svojom svježinom Lojzo zrači kreativno u ovdašnjem duhovnom pejsažu. Posudivši četiri prve riječi iz Jablana napisao je prigodan tekst za ovo izdanje koji (uz autorovo dopuštenje) prepisujem samo za naše blogere:

POSLIJE TRIDESET GODINA

Odavno se uhvatio sumrak u svijetu.

U zabrdici ispod sela mrače ognjevi, vuci i jauci, vjekovi. Leptirice, mlade duše, dječurlija vidi u mraku. Vidi što voli vidjeti rukama, crtati dobre volje, strkati širinama šišmiša od mašte.


Zbilje bodljevine ima više nego kruha nasušnoga. Koliko strepnje dječaka Luje.
Zaigran smo korijen. Imamo i kada nemamo, ljekovite izvore – jablanje mladosti pobjednika. Zapitan Učo izaziva dijete u veselje pitanjem na odgovor, ko će brže uzletjeti sa strnjišta uz brdo, Gradini. Djeca troše vječnost nekoliko trenutaka otkrića žućkastih pramenova sreće, igre. Eto vam bezbriga u zadanim brigama škole. Nacrtaj trkom prvu ofrljoku, nabasaj na čudo likovnim srcem – repom vrepca.


Tako mi Sunca čička, djeca se uvale u čudo umjetnosti, u smaragd bezumlja izraza. I sraza istine i šarene laže. Likovna korjenika umjetnosti djeci bliža od košulje, otkrića su radosti života.

Ovi crteži su pravda objave čuda. Djeca vjeruju da otvaraju konzerve, da puštaju na slobodu, pa oblete oko sreće, da stane na dječije noge priča Petra Kočića.


Tako mi grahorastog Oka – Sunca, Djeca narastu u pravdu. Paunov rep naraste ptici iz sve i jedne glave.


Crtači su pobjednici na megdanu školske gnjavaže i ponuđene slobode, metode vjeverice u skoku.

Crtarije, ove krasnice nejači, ovaj umiljati urod igre dobra protiv zla, Malešnog na Golemog – tuđeg.


U svako doba da ste zdravo, Djeco, svuda po svijetu, i danas kad imate svoju djecu. Igrom, radom osunčani, dignimo oči u svjetlost obzorima boljiih, istinitih ljudi...

Alojz Lojzo Ćurić
1. januar 2007. god.


P.S. Autor priloga: Mario

Labels:

Monday, January 15, 2007

Zaga

Nekih tamo davnih 70-tih, jedno kratko vrijeme, bio sam clan orkestra kulturno umjetnickog drustva Vaso Pelagic. Glavni 'krivac' je bio moj skolski (i po muzici) kolega Zeljo Kosanovic, koji je bio dugogodisnji clan Pelagica i koji me je nagovorio da se prikljucim. Iako nisam bio nekakav svirac (gitaru sam svirao samo za svoju dusu) postadoh clan orkestra i tako imadoh priliku da putujem i nastupam po gradovima B I H s jos nekoliko prijatelja iz mog ‘muzickog svijeta’ (Ahmet i Djedjo Kozaragic, Zoran Bicanic…)

Danasnju situaciju u ovom drustvu ne poznajem (predpostavljam da je slicna kao i cjelokupna situacija na banjaluckim prostorima) ali se sjecam prijateljstva i druzenja u ono nase doba. O nekadasnjem drustvu Pelagic i njegovim svjetlim tradicijama bi se moglo toliko toga napisati i nije mi to bila namjera jer ima onih koji su bili mnogo jace vezani za njega. Razlog za ovaj prilog je javljanje jos jedne osobe koja nam se nedavno pridruzila. U stvari, slika koju gledate je stigla od jos jedne bivse clanica tog drustva, iz grupe tkz male raje (kako ih nazva Jasna Prpic). Zaga (Zagorka Bera), nas je nedavno pronasla i smogla ‘hrabrosti’ da nam se javi (cudno je to kako se neki za koje nisam cuo 20-30 godina lakse javljaju nego neki koji su prisutni u ‘gledalistu’ gotovo od samog pocetka!)

Uz ovu sliku, Zaga mi je poslala kratak email, nadajuci se da ce se netko od bivsi clanova javiti s vise informacija. Evo njenog email-a:

Bili smo u poseti Ankici Lastro uoci njene operacije. Povod je tuzan ali je slika lepa. Ankica je, sto je najvaznije ziva i zdrava i koliko znam zivi u Banjaluci.

Sve likove pamtim ali ne i sva imena. Ja sam pored Ankice (gledano u sliku, s njene desne strane). Po imenu pamtim Jasnu, Sestre Grubisa - Mira i Biljana, Smajo, Ahmet, Majda, Cakan, Zdenko, Marica (zvali smo je Rozita, pojma nemam zasto) i dalje ... amnezija. Mozda ti imas bolje pamcenje.

Moram priznati da su mi sve face poznate ali imena, osim nekoliko, ne pamtim. U ‘oktrivanju’ imena se, pored Zage, ukljucila i Jasna. Evo onih koje smo do sada ‘desifrovali’:

čuče: Boro, X, sekretar Pelagića, Mirjana Grubiša, Kosta, Smajo, Ahmet
stoje 1. red: Predrag, Jasna Prpic (Krkbesevic), Ankica Laštro, Zaga Bera, Biljana Grubiša, Zlatko Cota, Majda Šeherčehajić, X
stoje 2. red: Zdenko, X, Marica, Gordana Kovač, Eso, X
stoje 3. red: X, Cakan (Smolić Slavko, umro prije dvije godine nakonoperacije srca u Njemačkoj

Znam da ce za vecinu stalnih posjetilaca ovog bloga mnoga imena biti nepoznata ali ako ovaj blog pozivi dovoljno dugo, mozda cemo imati vremena da ih bolje upoznamo. Ja se uvijek potajno nadam da ce netko od onih koji se pojave na ovim stranicama slucajno nabasati na ovo nase druzenje i da ce nam se pridruziti s vise informacija.

Jedan od mnogobrojnih primjera je i ‘glavni krivac’ za ovaj prilog. O Zagi nisam nista znao citavu vjecnost a evo danas je ona ovdje u nasem drustvu i to kao aktivni suradnik. U ovih nekoliko zadnjih dana sam saznao dosta toga sto se desavala prije 25-30 godina, ‘isplivala’ su neka imena kojih se vecina nas sjeca, a za ocekivati je da ce biti jos iznenadjenja.

Zaga (nekad stanovala u zgradi u blizini Crne Kuce) vec vise od 30 godina zivi u Beogradu i prvi je ‘dopisnik CoNN-a’ iz tih krajeva. Mozda cemo jednog dana cuti i njenu pricu, kao sto smo culi price drugih iz mnogih krajeva svijeta i bivse nam domovine.

Labels:

Saturday, January 13, 2007

Moja BL nostalgija

Jedan od nasih mladjih suradnika, koji nam je zadnjih mjeseci malo zakazao, osjeti potrebu da nam se javi s dole prilozenim prilogom. Ne znam da li ce njegov prijedlog biti prihvacen, vrijeme ce pokazati:

Mlad jesam. Još uvijek. Mlad, još mlađi, bih kada u Music Hall-u u Mejdanu uz muziku 'The Fugees' gledah isto tako mlade trebe. Sada sam malo stariji i kako sam u Ju-Es-end-Ej više u Music Hall ne svraćam. A čisto sumnjam da bi i svraćao tamo, sve i da sam još uvijek u Bendželaj City-iju. Malo drugačija muzika se pušta tamo sada. Muzika koja mi paše samo kada se plaho dobro nacugam. A možda ni tad.

Preko kolege koji isto ponekad priča BoCroSe kao i ja, vidjeh da se stvara još jedna 'manjina' u Bendželaj City-iju. I to dobro pjevajuća manjina. Članak u pitanju


(http://index.hr/xmag/clanak.aspx?id=336856)

je o mladoj kineskinji, imigrantici u PC, koja, za nevjerovat, pjeva turbo folk. Ja predlažem da neko iz City-ija ode da to i čuje, pa neka se javi sa kritikom. Ja ću platiti piće za to veče za kritičara-volontera.

Pozdrav svim bloggerima.

Muris Kobašlija.


P.S. Sliku sam 'ukrao' sa navedene stranice!

Labels:

Friday, January 12, 2007

Prijateljstvo

Pet dana druzenja s nekadasnjim radnim kolegicama, a sada prijateljicama, odgajanih u potpuno razlicitim sredinama, a sve s gotovo istim razmisljanjima o najbitnijim ljudskim osobinama i odnosima.

Posjetila me je moja draga prijateljica, Nada Gosovic. Prije 3g posjetila me je prvi put nakon 10 godisnje nametnute nam razdvojenosti. Nadu znam od prvih godina zaposlenja. Upoznali ste se s njom iz Emirinog priloga i mog o Sirbegovicima. Osim cetvoromjesecnog boravka u US, bile smo mnogo puta na sluzbenim putovanjima, a zajedno smo s nasim kolegama, na ledini izgradile Mikroelektroniku.

Bile smo u raznim situacijama na poslu, bilo je napornih i vrlo neprijatnih momenata, ali nikad, bas nikad nije bilo nerazumijevanja ili sukoba medju nama dvjema. Nada zivi u Beogradu, gdje sam ju posjetila prije nesto malo vise od godine dana. Ona je osoba, kojoj sam vjeciti duznik, a nisam jedina, koju je, kao i nase obitelji prihvatila i pomogla pri izlasku iz Beograda za ratnih godina. Nismo se slagale u nekim politickim stavovima pocetkom rata, ali smo obje pustale da vrijeme pokaze sto je dobro, samo zato sto smo cijenile jedna drugu i nismo nikome dozvolile da unisti nase prijateljstvo, medjusobno povjerenje i covjeka u nama.

U subotu smo se okupile: Baisa, koju je dovezla sestra Seka (Dzelic), Nada, Slavica Jungic i ja.

Baisa mi je kao sestra. S tesko bolesnim suprugom izbjegla je iz Banjaluke, boravila kod mene nekoliko mjeseci. U najtezim trenutcima u njenom zivotu bile smo zajedno. Nikad dok smo zajedno radile, nismo pomislile da bi nas sudbina na tako strasan nacin zblizila. Baisa zivi u Svedskoj, vidjamo se kad posjeti ove krajeve. Nazalost, ovaj put je mogla ostati samo tu subotu.

Slavicu vec znate, ona je kao i ja na samom pocetku rata izbjegla iz BL, ostavsi bez icega., pocinjuci zivot iz pocetka. Vidjamo se povremeno, planinarimo zajedno.

Subota nam je protekla u druzenju, podsjecanju na stara vremena, ne zaboravivsi skoro nikoga. Bilo je sala, smijeha, gledale su se slike unucica, i naravno bilo je fotografiranja.

Nada ne zna za nas blog, neke komentare ne bi dobro prihvatila, a kako nema PC, nisam ju htjela time opterecivati.

Ovaj put, zahvaljujuci gotovo proljetnom suncanom vremenu upoznala je dobro Zagreb, Medvednicu, Samobor,.. Svidio joj se grad i okolica. Iznenadjena je, u gradu se mnogo toga izgradilo, obnovilo, cist je, novi tramvaji domace proizvodnje,..Bile smo i Kazalistu, HNK i gledale:

"Tesla Electric Company" Darka Lukića, u režiji Tomaža Pandura, nastala u koprodukciji Kazališta Ulysses i Pandur.Theaters. Dramaturginja predstave je Livia Pandur, glazbu potpisuje Silence, scenografiju Numen, a kostime Aleksander Radovič za Front. Svjetsku je premijeru predstava imala u Italiji na Festivalu u Cividaleu, a hrvatsku na Brijunima 11. kolovoza 2006. nakon koje su je i kritika i publika proglasile kazališnim događajem ljeta.U predstavi glume: Rade Šerbedžija, Livio Badurina, ..."

<
http://www.radio101.hr/?section=2&page=1&item=982>
<
http://www.film-mag.net/content.php?review.1666>

Svidjela mi se predstava, neobicna je, kao i Tesla, scenografija i glazba takodjer. Uvijek sam se pitala, da li je i ciji je medij Tesla?

Jos nesto, dala sam joj za citanje "Gloria in excelsis", odusevila se knjigom, stilom, izuzetnom inteligencijom, poznavanjem ljudi, dogadjaja, obicaja,..- po mom sudu najveceg naseg suvremenog knjizevnika, Miljenka Jergovica.Saljem par fotografija s druzenja i s Medvednice, gdje su nam se pridruzili Nadini rodjaci.

Natasa


P.S. Nekoliko slika mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels: ,

Thursday, January 11, 2007

Lijepa uspomena

Karmen je svoje obecanje da ce se ponovo javiti odrzala i vec odavno par priloga stoje u pripremi, ali kako su ovi dani pred kraj godine bili posveceni aktualnim dogadjajima (praznici), prvi prilog tek sada izlazi na svjetlost dana.

Izgleda da jos uvijek kod mnogih postoje dileme kako je ovaj blog zamisljen. Karmen se dvoumila da li da ovaj prilog posalje ili ne, jer je dogadjaj o kome govori vezan za 22. decembar o kojem sam pisao prosle godine. Pravila nema. Jedini uvjet da se nesto pojavi na ovim stranicama je da je dogadjaj ili vijest, na neki nacin, vezana za Banja Luku: bilo da se govori o Banjaluci ili raji vezanoj za grad
Zastarjevanja nema, zato ne ustrucavajte se. Evo priloga:

Fotografija je snimljena na 22. Decembar 1986, kada sam svecano dobila sat za 10 godina rada. Jos ga i sad nosim i za mene je to lijepa uspomena.

O ruznim dogadjajima koji su uslijedili ubrzo nakon toga moglo bi se danima pisati i razgovarati ali ja za pisanje nemam ni snage ni volje. Mozda jednog dana. Na fotografiji je i Troka o kojem nikad na ovom blogu nije bilo rijeci. Zanima me gdje je on sada, kako zivi? Nadam se da bar netko nesto zna o njemu.

Karmen

Evo da odmah napisem ono sto ja znami. Troka (Trokic Bedrudin) je sa familijom, nakon izlaska iz Banjaluke, jedno vrijeme zivio u Zagrebu a nakon toga se skrasio u Sarajevu. Nisam siguran gdje sada radi (nadam se da ce se oni koji imaju vise informacija javiti) ali znam da su sve svi dobro snasli i da im nije lose.

Labels: ,

Wednesday, January 10, 2007

Pozar u TK MB

Zao mi je sto moje prvo javljanje u Novoj godini iz BL pocinjem sa tuznom vjescu. Na samom izmaku stare godine, zbog kvara na elektro instalacijama gotovo do temelja izgorio je teniski klub MATCH BALL.

U gradu ima nekoliko tenis klubova ali jedino za MB se govorilo da ima dusu. Mali i zavucen u Budzaku, taj svoj hendikep sto je na periferiji nadoknadjivao je ambijentom i toplinom koju su svi osjecali. Posebno se brinuo o teniserima najmanjeg uzrasta po cemu se procuo i izvan granica bivse YU. I bas u trenutku pozara tridesetak klinaca je u balonu primalo novogodisnje paketice koje im s ljubavlju pripremamo mi treneri i vlasnici kluba.

Nakon odlaska iz RC tu sam proveo gotovo pet godina radeci kao profesionalni trener. Sjecanja naviru,vrtim film sa likovima stotine klinaca koje sam naucio igrati i koji su sad vec odrasli ljudi. Siguran sam da ce i njima i njihovim roditeljima slika kluba sa puno cvijeca , fontana, vatrometa pri spektakularnim otvaranjima turnira ostati trajno u sjecanju.

Zivot ide dalje pa ce se i MB polako podici iz pepela. Uz pomoc ljudi dobre volje, puno truda i entuzijazma zaljubljenika bijelog sporta ,ponovo ce se zaoriti djeciji smjeh i pojaviti ozarenost na licu nakon prve pobjede.

Ta iskrena djecija radost je za mene je uvijek bila najljepsi dar i kao da iz daljine vec cujem graju i grohot....

Pozdrav od Srdje.

Labels: ,

Kakvi su ljudi Bosanci

Umjesto komentara:

Zdravo Co i blogeri,

Evo nakon ovih komentara na temu Nostalgija i sam blog postaje mnogo interesantniji.

Imali smo osvezenje na blogu a posto su se akteri povukli sa pozdravom, prisjetih se romana Mese Selimovica Dervis i smrt. Iz njegovog romana u jednom odlomku pokusavam dobiti odgovor na pitanje KAKVI SU LJUDI BOSANCI?

"Primaju nerad sa Istoka, ugodan zivot sa Zapada..
Ne lice na junake, a najteze ih je uplasiti prijetnjom, dugo se ne osvrcu ni na sta, svejedno im je sta se oko njih desava, a onda, odjednom, sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci... a lako im dosadi jedan covjek, makar im cinio i dobro..

zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedju toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov kao rijeka i kaplja, i sve sto govorim, kao da o sebi govorim"

Kao da je citao komentare sa bloga.

Pozdrav: Sejo - Norge

Tuesday, January 09, 2007

Ja volim BiH

Dubravka mi je poslala ovaj prilog jos prije Nove godine ali evo tek sada stize na red. Prilog se nastavlja na jedan (Nostalgija), koji je izazvao toliko reakcija. Evo sta nam Dubravka pise:

Ponukao me je Amirov komentar i reakcije i savjeti iz kluba "starijih". Zelim da kazem da je Amir u pravu, i mi smo svi svjesni toga. Amir, kao i mnogi njegovi vrsnajci, nisu imali sansu da prozive lijepo i mirno djetinjstvo i mladost kao sto smo mi imali.

Njihove najljepse godinu su prosle uz policijski sat u nasem gradu, pa onda za mnoge izbjeglicki kampovi, i na kraju uklapanje u skole gdje pola stvari apsolutno ne razumijes. Ta djeca nikad nece biti sanjari kao sto smo mi, oni su veoma realni.

Kad jos malo dozriju, nadam se da ce razumijeti nase postupke u tim kriznim godinama. Morali smo se odluciti: pridruziti se "svom plemenu", mrziti sve ostale i eventualno uzeti pusku i ici u "borbu" ili otici bilo gdje, daleko od mrznji , dati svojoj djeci sansu, i zajedno sa djecom prihvatiti rizik nepoznatog. Za roditelje koji su se osjecali odgovorni za svoju djecu to su bili teski trenuci.

Labels:

Igrom slucaja ja sam od 1991 do 1994 godina radila u Elektro-skoli sa mladim ljudima dobi od 16 do 19 godina, zivjela sam sa svim njihovim problemima, tugovanjima i radovanjima. Bila sam svjedok njihovih agonija, jedni su napustali grad s roditeljima, jedni su bili "poslani" sami, daleko od rata u mirnija mjesta, a jedni su cekali oceve da se vrate s fronta.

Najvise su bila rastrgana djeca iz "mijesanih" brakova, gdje je tata "podoban" a mama nije ili obratno. Ne sjecam se dobro koje godine, vjerovatno 1991, u nasem gradu je bio referendum s pitanjem : Da li smo za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu ili da se razdvoji na tri dijela prema nacionalnostima (ili vjerama)? Bio je jedan razred u Elektronskom odsjeku, gdje sam ja predavala Energetiku. Predmet za njih veoma dosadan. Ja sam pokusavala da to napravim interesantnim pricajuci o stednji energije, efikasnosti raznih masina i slicno.. U tom razredu je bio jedan Dario koji se obicno dosadjivao, i ja sam uvijek morala za njega izmisljati specijalna, teza pitanja da ga zaposlim. Pred gore pomenuti referendum on me je na casu, nekoliko puta pitao za sta cu ja glasati. Ja sam mu nekoliko puta odgovorila da je to moja privatna stvar. Negdje u to vrijeme smo imali i "kontrolni rad".
Kad sam gledala njegove odgovore, u gornjem dijelu papira pored njegovog imena, pisalo je "Ja ♥ BiH". Ko ne bi volio tog djecaka? Treba napomenuti da u to vrijeme takav stav nije bio popularan u Banjaluci. Mnogi ljudi, koji su javno dizali svoj glas i protestovali, dobijali su batine ili bombu kroz prozor. Ali on je na neki nacin osjetio i bio siguran da smo istomisljenici.

Sljedece godine Dario vise nije dolazio u skolu. Kad sam pitala sta se s njim desilo, djeca su odgovorila: "profesorice, on je nagulio, sad je negdje u Beogradu". Oni koji su ostajali u gradu nisu bas voljeli one koji "nagule", nije bitno iz kojih razloga. Mlade treba uvijek pazljivo slusati i dobro je da protestuju. Njima to prilici. Ja cu se uvijek pridruziti svim protestima protiv unistavanja prirode i okoline, svuda u svijetu. Isto tako se uvijek pridruzujem svima koji se bore za toleranciju medju ljudima, razlicitim kulturama i vjerama. Sigurna sam da je ovaj blog jedno odlicno mjesta za to.

Labels:

Nedavno je u Montrealu odrzan veliki sajam knjiga. Kazu da je to jedan od najvecih u sjevernoj Americi. Ja ga posjecujem svake godine. Ove godina sam kupila jednu jako dobru knjigu. Nisam jos zavrsila citanje. Toplo je preporucujem svim blogerima i mladima i starima . Zlata Filipovic, poznata djevocica iz Sarajeva (sad odrasla mlada zena) , i Melanie Challenger, mlada knjizevnica iz Engleske su prikupile 14 razlicith dnevnika, koje su djeca pisala u ratu. Pocinje s dnevnikm njemacke djevojcice iz prvog svjetskog rata, i skroz do nasih dana u raznim krajevima svijeta.

Mene je impresionarao dnevnik koji je pisao jedan vojnik iz Novog Zelanda, koji je ucestvovao u tenkovskim bitkama protiv Njemacke u Africi. Poginuo je negdje u africkoj pustinji, njegovu teku sa zapisima je nasao jedan njemacki vojnik i nastavio pisati dnevnik. Poslije rata je dugo pokusavao da nadje porodicu australijskog vojnika, ali nije uspio. Poslao je cijelu teku sa zapisima u muzej u Novom Zelandu.

Ovdje je link na engleskom
http://www.susannaleaassociates.com/livre.asp?id=179

Uz prilog prilazem slike korica engleske i francuske verzije knjige i Zlate koja se nesebicno bori za prava djece i za toleranciju u cijelom svijetu. "Svima nama priroda jednako podari ljepotu, spontanost, iskrenost i bezazlenost. To je sto dobijemo rodjenjem, i sto polako gubimo ulaskom u svijet odraslih." Vjerovatno nije vrlo tacan citat, ali to je jedna lijepa misao poznatog evropskog pisca.

Mozda ce neko od blogera pogoditi kojeg.

Srenu Novu Godinu i Bozice zele vam svima Kusmici iz Montreala

Labels:

Monday, January 08, 2007

Docek u Oslu

Jos jedan prilog s doceka Nove godine ali, sto mi je jos draze, jos jedan novi suradnik. Ovog puta je to docek u Oslu gdje se okupilo nekoliko Banjaluckih familija: Basic, Mrsic, Suvalic, Ramic, Zisko, Rizvanovic, Avdagic...

“Izvjestilac’ je moja skolska kolegica Azemira Basic (djevojacko Cerimagic) koju je druga skolska kolegica (Emira Dzindic) uspjela nekako nagovoriti da mi se javi.

Eto tako dobih ove slike na kojima cete upoznati jos mnogo novih Banjaluckih faca. Azemira je, posto se radi o prvom prilogu, skrta na rijecima, ali joj to oprastam, jer svaki pocetak je tezak. Ipak sam uspio dobiti vecinu imena (Azemira se pokazala veoma azurnom kada sam je zamolio da mi pokusa poslati dodatne informacije) a mozda mi se neki 'neindefikovani' jave sa dodatnim informacijama.

Docek je organiziran u iznajmljenoj sali: ‘klope’ u izobilju, muzike, plesa. Uostalom, atmosferu mozete osjetiti ako pogledate ove slike.

Labels: ,

Sunday, January 07, 2007

Ljubljana u novogodisnjem ruhu

Prilozi vezani za docek Nove godine se nastavljaju. Jasna i Srdjo su ovu docekali u Ljubljani u posjeti Srdjinoj sestri Bubi i zetu Matiji. Evo da i mi malo privirimo, da osjetimo atmosferu u prestonici 'dezele'.

Novu godinu docekao sam u Ljubljani koja me je, po ko zna koji put ponovo odusevila. Saljem par slika da docaram dio atmosfere koja je vladala u gradu. Muzike je bilo na svakom cosku od polke do dzeza i naravno neizbjezno kuhano vino.

Bila je to prilika da se vidim sa Venerom i Dodom i uzivam u drustvu porodice koja je bila na okupu.

Svim blogerima puno zdravlja, srece i sto vise priloga na radost neseg urednika.

Pozdrav od Srkija

P.S.
Svim onima koji danas slave Bozic zelim da ga lijepo proslave uz tradicionalni pozdrav "Hristos se rodi".

Labels: ,

Saturday, January 06, 2007

Mladost u St. Louis-u

Oni koji duze prate ovaj blog sjecaju se susreta Banjalucana ljetos u St. Louis-u. Bilo je to lijepo druzenje na koje je, prosle godine, dosao i veci broj mladih. Predpostavljam da se tada rodila ideja da se mladi sastanu nekim drugim povodom a i na ovim stranicama je objavljen poziv za to.

Cini mi se da se ideja polako pocinje ostvarivati jer se za docek ove Nove godine skupila manja grupa mladih Banjalucana. Docek je organizovan ponovo u St. Louis-u, u kaficu Internet a 'izvjestaj' sam dobio od Davora. Moram priznati da sam u tekstu napravio manje korekcije i dopune, da bi informacija bila potpunija. Ocekujem da ce ovaj prvi susret mladih prerasti u nesto vece, sto bi mi bio izuzetno drago.

Za Novu godinu ja obicno pokusavam da sredim nesto specijalno. Ove godine sam prvo razmisljao o Skotskoj, pa Chicago, pa Pittsburgh. Onda mi je moj kolega Nino predlozio da idemo u St. Louis gdje se nesto vec pripremalo. Kasnije sam saznao da je sve to sredila djevojka po imenu Selena, koju cete kasnije vidjeti na slikama.

Nino i ja smo rentirali auto i na dan prije Nove godine vozili se od Pittsburgh-a do Louisville-a. Tamo smo prenocili kod Maje Kreso i onda se oko podneva uputili prema St. Louis-u, s zenskim pojacanjem: u jednom autu su bili Maja, Aida i Majda Kreso sa njihovom rodjakom Anelom iz Danske, a u drugom smo bili Nino i ja. U St. Louis-u smo se smjestili u istom hotelu u kojem su odsjeli Nani i Maja, Nanijev brat, Anes i njegovi prijatelji iz Des Moines-a. Svi u hotelu smo bili iz Banjaluke osim jedne cure iz Sarajeva.

Docek je bio organiziran u kaficu Internet, gdje smo stigli oko 8 navece. Muzika je vec krenula. Hrana je bila odlicna: od kraskog vrata, sarajevskih cevapa, do pastrmke. Vec otprilike nakon dva sata smo svi bili u pravoj formi. U medjuvremenu nam se pridruzila Alma (kcerka Katmirke i Maifa Kovacevica). Za nekih nekih sat - dva, Nova godina je stigla i svi smo pjevali, plesali, ljubili se, skakali, neki mozda cak i plakali. Ostalo se do ranih jutarnjih sati.

Isti dan negdje oko 1 sat smo Nino i ja, iako jos uvijek umorni od doceka, krenuli nazad u Pittsburgh. Sjecanje na banjalucko i bosansko druzenja te noci nam je pomoglo da prezivimo deset sati voznje i stignemo sretno oko 11:30 uvece.

Eto to bi bilo ukratko o doceku.

Sretna Nova godina svima i nadam da ste se svi proveli kao mi.

Davor

P.S. Na ovoj stranici mozete vidjeti vise slika vezanih za put i docek Nove godine mlade raje.

Labels: , ,

Friday, January 05, 2007

Pismo Caji

Dobio sam ovaj email prvi dan Nove godine, ali kako je u medjuvremenu stiglo nekoliko priloga vezanih za docek, ostade mi nekako po strani, a nije to zasluzio. Citajuci ga ponovo, osjetio sam duh nekadasnje Banjaluke o kojem toliko pricamo i kojeg se tako rado sjecamo. Uvijek me odusevi kada mi se javi netko sa posebnim osjecajem (talentom) za pisanje, kao sto je to ovdje slucaj. Cini mi se da u drustvu imamo veci broj talentiranih osoba koje bi ozbiljno trebale razmisljati da se posvete pisanju. Evo, uvjerite se i sami:

Prvi sati Nove 2007. godine su mi protekli u citanju Cajine knjige - Slije. Dobismo je od Manceovih, Munira bila u Banjaluci pa kad se vratila u Zürich (gdje ona i Davor zive nakon sto su prije par godina dosli iz Kanade) posla nam je uz novogodisnje cestitke. Procita je moj muz prekjucer, a ja uz sporet i pripremanje novogodisnjih jela od njega dobih usmeno isjecke iz nekoliko prica. Preplavi me val lijepih sjecanja i uljepsa poslednji dan protekle nam godine.

Citanje usmjeri Novu. Dragi Caja, ako se poslovica, "po jutru se dan poznaje" moze primijeniti i na godinu koja mi zapoce sa citanjem Tvoje knjige u mojoj ugodnoj fotelji uz jutarnju solju prave bosanske kafe, onda mogu ocekivati jednu lijepu godinu (i nakon evo punih 14 godina zivota u Njemackoj jos uvijek pijem moju jutarnju kafu skuhanu u nasoj dzezvi kako sam to radila i u Banja Luci, i nikada ne kupih onaj aparat za nazovi kafu - za mene vise caj). Iza svake pricice Tvoje knjige srknuh jedan gutljaj, onako polagano, bez ikakvih drugih planova, termina i bilo kakve zurbe utonuh u one davne sedamdesete kad sam Te vidjala svakodnevno na nasem korzu, slusala dogodovstine nase generacije, odlazila u disko, bila zaljubljena i sretna, kako se to samo imoze biti sa nekih 17 godina.


Iako smo isto godiste (mislim da si i Ti 1954 godiste), ali sam ja posla ranije u skolu (na racun moje starije sestre primise me ranije u skolu uz komentar: "ako je pola bistra kao sestra...") tako da je moja skolska generacija u stvari generacija 1953: samo neke da nabrojim, Ti ih sve sigurno poznajes, samo ne mene, ja sam nekako bila po strani, vise kao promatrac svih dogadjanja nase gradske "raje", a manje kao ucesnik. Nisam bila niti atraktivna niti u to vrijeme popularna kao, Miki Zabic (moja kuma), Jaca Senic, Tica Slobodanka, Semara, Goga Kecman, Emira Cripljanin,Kova i mnoge druge jos u prvom razredu gimnazije stasale zgodne djevojke,dok sam ja u to vrijeme sa svojih metar i par centimetara visine i 40 inesto kilograma jos uvijek izgledala kao curica iz osnovne skole. Od muskog dijela generacije su tu bili: Milenko Damjanovic, Sakib Muhsinovic, Futo Memisevic, Emir Bosnic, Zvone Opacak, Cibac, Big, ...mnogima sam vec zaboravila imena.

Meteori, Amori, 27 dimenzija, u Kab-u, Domu armije (stari), Domu kulture, Studentskom domu, bili ste Ti, Emir, Co, Zoran Bicanic, Enes Basic, Semara, Hasan (Adnan) i jos neka raja nase male gradske legende, ostali nasa draga sjecanja. Naravno tu su bili i nezaobilazni stajaci na nasem korzu: Neja, Krpa (i Nerka), Balic, Fudo, Hamdija Dzinic i mnogi mnogi drugi. Mnoga lica iz nase mladosti su polako pali u zaborav, posebno imena sa kojima sam uvijek imala problema u memorisanju, a onda odjednom - Tvoja knjiga. Vedra, puna zivota, iz nekog pluskvamperfekta, kao da se to desavalo na nekoj drugoj planeti...Ozivjese sjecanja, probudise se cula. Lijep osjecaj, kao da se ta mladost odjednom vratila, pa makar i kao imaginarna.

Nadam se da cu naci vremena i ukljuciti se na Coovu stranicu i biti u prilici ispricati neka dogadjanja iz dobrih starih vremena nase Banjaluke iz jednog drugog ugla. Ugla moga malog svijeta, okruzenja u kome sam zivjela i radila, druzila se i bila dio nase Banjaluke, grada koji je cudesno kao nekom magicnom rukom utisnuo pecat njegovim nekadasnjim stanovnicima, u ovim tragicnim vremenima razasutim po cijelom svijetu. Oni su vec godinama povezani ili elektronskim vezama na mnogim web stranicama, na koncertima i skupovima od Australije preko Evrope do Amerike, kao niti jednog drugog grada u BiH. Ne znam kako bi bez toga uopste do danas opstali.

Dragi Caja, hvala Ti za ovaj prvi lijepi dan 2007. godine.

Jasna