SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, July 27, 2009

Ratna odsteta

Vec duze vremena planiram da napisem nesto o danasnjojj temi ali me obaveze na poslu i kod kuce, a naravno i rad na blogu, sprijecise u tome. Ni danas se ovaj prilog ne bi pojavio na ovim stranicama da ne bi jednog email-a koji sam dobio prije nesto vise od nedelju dana.

Posto je tema veoma bliska onoj o kojoj sam sam htio pisati, evo prvo emaila koji sam primio a nakon toga i mojih razmisljanja, nabacanih mozda malo nesredjeno jer 'domacu zadacu' nisam potpuno zavrsio. Medjutim, i ovako nedoradjen, prilog bi trebao da ponuka mnoge na razmisljanje, jer radi se o nasim sudbinama. Nadam se da ce posjetioci bloga imati strpljenja da sve procitaju do kraja (jer prilog je izuzetno dug i zahtijeva strpljenje) a rezultate tog citanja cemo moci vidjeti na ovim i mozda nekim drugim stranicama.

Evo prvo email-a kojeg spominjem:

Ponuka me na pisanje ovaj clanak iz Nezavisnih Novina.

Dajem samo dio pocetka clanka, a koga zanima cijeli clanak neka ga nadje i procita. Za pohvalu je ono sto je dole podebljano: divno, krasno, je li tako? Jeste.

E, ali radnici 'Boske' su nezadovoljni ponudom? Cuj to! Ponuda je vise nego dobra! Ko je to nas 'otpustene' (ovdje mislim ona sve tri nacionalne strane, a i one manjine u cijeloj Bosni i Hercegovini, a ne samo u RS, B.Luka) iz onih ratnih godina pitao nesto?! Ovaj dio clanka morate obavezno procitati:

"Kupac Boske želi da izigra ugovor” Datum: 17.07.2009 22:03 Autor: Predrag Klincov - BANJALUKA

- Srbijanski konzorcijum "Zekstra-Delta" namjerava da otpusti sve radnike banjalučke Robne kuće "Boska" i isplati 70 odsto njihovih potraživanja, čime bi izigrala privatizacioni ugovor i prekršila Zakon o radu RS, saznaju "Nezavisne". Konzorcijum je u pismu, koje je u posjedu "Nezavisnih", ovlastio direktora "Boske" Ljubomira Dakića da svim radnicima predloži potpisivanje akta o prestanku radnog odnosa pod uslovima koje su u republičkom sindikatu trgovine ocijenili "neprihvatljivim i nezakonitim".

Beogradski konzorcijum iznio je namjeru da sve obaveze prema radnicima "Boske" (plate, topli obrok, prevoz, regres, otpremnine za penziju i druge naknade) po pristanku na prekid radnog odnosa isplati odmah, te obezbijedi povezivanje radnog staža.


Zaposlenima koji ispunjavaju uslove za penzionisanje, pored povezivanja radnog staža, nude otpremninu u visini tri prosječne plate, a onima koji ne mogu još u penziju isplatu otpremnine "u iznosu od 70 odsto zakonom utvrđene obaveze". Radnici "Boske" koji ovo prihvate morali bi se, prema uslovima koje je postavio novi vlasnik, odreći tužbi protiv "Boske" za dosadašnje neizmirene obaveze, te ugovorom obavezati da se time smatraju u potpunosti namirenim i da odustaju od daljih zahtjeva...'

Kad su pocela otpustanja radnika po osnovu tehnoloskih viskova, pa nacionalnoj i religijskoj, a i ateistickoj osnovi godina 1991, 92, 93, 94, 95... pa na dalje, u nasim 'vec dobro razvijenim republikama bivse Jugoslavije' a na osnovu nasih samodoprinosa, je li tako (?) niko nije nista ponudio od tih bivsih firmi. Otkaz i kvit! Amen! Nisi podoban kako god okrenes, ili je tata ovo, mama ono, brat nije u vojsci, baka ili deda bili ovo ili ono, religija neodgovara, nisi se opredijelio... A kad si se zaposljavao dobio si zaposljenje kao jedinka, kao ljudsko bice sa odredjenom skolom i znanjem, dobivao si svoju zaradjenu platu na osnovu svog rada, a ne na osnovu tamo nekih rodjaka ili religijskog misljenja.

Dzaba kuca ili stan, od zidova se ne zivi, a stomak prazan... moralo se misliti na buducnost djece, a i kad se vidjelo kako oni iz visokih krugova napustaju svoja radna mjesta u Banja Luci, jer su imali veze sa generalima i admiralima itd. itd., znali su sta se sprema, sta je mogla 'mala raja' nego da ide za 'velikom rajom'. Tako je oduvijek bilo: 'velika raja' bjezala od 'male raje' i tako u krug.

Napisati zalbu na otkaz u ono ratno vrijeme je bilo skakljivo, a i administrativne takse su bile velike. Nije se imalo za hranu, a kamoli da kopiras dokumenta u 6 puta najmanje, pa jos taksa... Ja sam imala hrabrosti da se zalim za nekog drugog i da ganjam dokumenta i molim da me sacekaju za adm. taksu (a mnogi su mi pomogli u to doba, nesebicno pomogli i hvala im), ali za sebe nisam.

Jedne godine mi je netko poslao prazan obrazac da se zalim Ministarstvu za boracka pitanja itd. itd.. I tu sam se mislila bi li, ne bi li??? Pa, kad sam dobro razmislila shvatila sam da BiH (a i RS) ima novce za te isplate ratnih reparacija, pa, ako se mi otpusteni ne budemo zalili onda ce novci otici za pomoc porodicama onih sto leze u Hagu, je li tako??? 2008 je napokon dosao odgovor, i prihvatila sam, kao i mnogi drugi, taj veoma mali iznos kao zamjenu za sve one godine sto smo bili otpusteni. Taj iznos je sveukupno, u prosjeku, 1.000 eura, (a tako ce se i isplacivati u buduce... ima procenat na osnovu koga se racuna, ali koga zanima neka trazi i pita. Ja sam davala informacije ali mi nitko ne rece ni 'hvala') a moja racunica za ratnu reparaciju po osobi a na osnovu prosjeka plata i prema onome sto gore naveceni radnici "Boske" traze, je u prosjeku bila 100.000 eura. Da sam tuzila na vrijeme i da sam imala novaca za te silne adm. takse i advokate, cekanje od 8 godina najmanje itd. itd.---- bilo bi tako nesto. Ali, nisam tuzila na vrijeme, u onom roku od primitka Odluke o prestanku radnog odnosa. 1.000 eura u odnosu na 100.000; ne vjerujete mi? Izvolite sami racunati pa cete vidjeti da je taj iznos cak i veci. Radnici 'Boske' trebaju biti sretni za ovakvu ponudu!

Pozdrav, R.

Prilog interesantan, mozda malo drugaciji, ozbiljniji i konktretniji od vecine do sada. Jer, sudbina zaposlenih u RK Boska, (autor priloga to objasnjava), se po prirodi stvari mora povezati za sudbine hiljada drugih koji isto tako ne primaju licne dohotke u svojim preduzecima vec godinama, od dana kada je samoproglasena vlast pocela provoditi svoju politiku etnickog ciscenja u gradu Banjaluci.

Veoma je interesantno sta se desava u slucaju zaposlenika robe kuce Boska: ljudi godinama nisu primali place, a sada kada je firma prodata kupcu iz Srbije, novi vlasnik nudi da isplati ‘samo’ 70% od onog sto su zaposleni zaradili ali nisu dobili. I da im, kako kazu, vezu radni staz. Uz, istovremen prestanak radnog ili odlazak u penziju (ako su je zaradili po tamo vazecim zakonima).

Interesantna je sudbina zaposlenih u RK Boska ali je jos interesantnije sta se desilo sa ogromnim brojem onih koji su radili i svojim radom razvijali svoje preduzece, grad, republiku i na kraju drzavu. E ti zaposleni, koji vise ne zive u svom gradu, su ulagali u taj svoj grad, koji im se za to zahvalio progonom, nadajuci se da ce ih se za sva vremena rijesiti. Ali, cini mi se da se vremena mijenjaju i da stari racuni polako ali sigurno dolaze na naplatu. Radnici Boske mogu biti nezadovoljni onim sto im novi vlasnici nude a ja se pitam sta je sa onim radnicima Boske koji su jos 91. poceli dobivati protuzakonite otkaze od tadasnje vlasti. Gdje je njihov udio koji su stekli radeci u toj istoj Boski sve one godine? Gdje su njihovi platni listici za sve ove godine a gdje njihov radni staz, na silu prekinut da se vise ne moze ‘povezati’? Gdje je njihov udio u kolacu koji sada zagrizaju novi vlasnici?

Ista sudbina je zadesila na desetine hiljada Banjalucana zaposlenih u drugim preduzecima koji su, da bi izbjegli goru sudbinu, spas morali trazili u ‘dobrovoljnom’ preseljenju. Godine provedeni u radnim organizacijama (od kojih su neke bile ponos u bivsoj domovini i njihov doprinos razvoju preduzeca i grada sada uzivaju neki drugi koji sa tim gradom nisu imali nikakve veze.

Vec duze vremena me muci ova nepravda (a vjerujem i vecinu onih koji su dozivjeli istu sudbinu) i vec dugo razmisljam sta se moze uciniti da se ona ispravi. O onome sto nam se desilo sam pricao sa vise ljudi ovdje u Americi, razgovarao sa profesorima kod mene na fakultetu (koji su po profesiji svi pravnici), te sa nekim drugim osobama koja su na razne nacine vezani za pravo i svi su mi oni rekli da postoje pravne osnove da mi prognani Banjalucani budemo obesteceni za vrijednost koju smo ulozili u nasa bivsa preduzeca i za sve one gubitke prihoda koja nam je nova vlast otela. Osnova za tuzbu ima vise, a ja cu navesti samo neke, jer o ovom nisam imao namjeru da pisem do ne sakupim sve relevantne cinjenice ali me prilog o zahtijevima zaposlenih u Boski natjera da se ipak oglasim.

Da podjem redom i da prvo navedem nepobitne cinjenice:

Veliko broj zaposlenih Banjalucana je bio protuzakonito otpusten s posla iz vec dobro poznatih razloga (svima nama su poznate odluke o prestanku radnog odnosa zbog neodazivanje na mobilizaciju koju je proglasila samoproglasena-nelegalna vlast).Svi oni koji su napustili Banjaluku su morali placati razne potvrde da bi dobili dozvolu da se ‘dobrovoljno’ isele (koje i koliko je placano se vrlo lako moze utvrditi).Prevoz, koji je organizirao crveni krst tadasnje vlasti je takodje trebalo platiti, sto su neki cinili prodavajuci sve sto su posjedovali, najcesce u bescijenje.Svi oni koji su bilo otpusteni i morali napustiti grad pod pritiscima su izgubili licne dohotke koje su oni koji su nastavili raditi primali sve to vrijeme.Radni staz, tj, ulaganja u penzioni fond je takodjer izgubljen za one koji nisu imali dovoljno godina da bi kasnije mogli podnijeti zahtjeve za penziju. Ogromna sredstva koja su dobijena prodajom pojedinih preduzeca su ulozena u svrhe od kojih svi protjerani nemaju ama bas nikakve koristi a postoje sumnje da se dio sredstava prelio u dzepove onih na vlasti (o ulaganjima u objekte sadasnje vlast da ne govorim).

Svemu gore navedenom treba dodati tri veoma bitne cinjenice koje na sve ovo receno bacaju posebno svjetlo:

1. U bivsoj Jugoslaviji nije bilo velikih preduzeca u privatnom vlasnistvu vec je ogroma vecina zaposlenih udruzivala rad i znanje za dobrobit i razvoj preduzeca i cjelokupne drustvene zajednice. Dakle, govorim o drustvenom vlasnistvu koje bi oni od struke mogli mnogo bolje definirati od mene.

2. U Banjaluci nije bilo ratnih dejstava i sva desavanja u njoj se ne mogu opravdati oruzanim sukobima izmedju zaracenih strana jer je samo jedan strana posjedovala oruzje i provodila politiku zastrasivanja prema dobro utvrdjenom plan. Po tome je Banjaluka bila specificna u odnosu na vecinu gradova bivse Jugoslavije u kojim se vodio pravi rat izmedju zaracenih strana.

3. Protjerivanje nesrpskog stanovnistva (i onih koji nisu orihvatili politiku nove vlasti) je unaprijed planirano i sprovedeno od strane tadasnje vlasti u gradu i samoproglasenoj drzavi.


Dokaza sve tri cinjenicu ima na hiljade i one uopce nisu sporne. Svako od nas protjeranih je bio svjedok ovih zbivanja i za njih nisu potrebna dodatna objasnjenja. Medjunarodna zajednica takodjer poznaje stvarno stanje a jedan od dokaza su i presude nekolicini na medjunarodnom sudu u Hagu na dugogodisnje zatvorske kazne upravo zbog organiziranja i sprovodjenja u djelo najmasovnijeg etnickog ciscenja u Evropi poslije drugog svjetskog rata (dovoljno je da samo spomenem presudu Radomiru Brdjaninu).

Ako se slozimo sa gore navedenim i ako pokusamo odvojiti malo vremena da ozbiljno razmislimo o onome sto je gore recenom, trebalo bi nam biti jasno da smo mi protjerani Banjalucani pokradeni planiranom politikom vlasti naseg grada i tadasnje samoproglasene drzave koji su iskoristili rat u Bosni da se, izmedju ostalog, obogate na racun rada onih koji su morali napustiti grad pod prijetnjom gubitka neceg vise vrijednog od novca i nekretnina.

Samo letimicnim pretrazivanjem Interneta se moze naci ogroman broj informacija (izvjestaji sa terena, presude raznih sudova, svjedocenja itd) o onome sto se desavalo u nasem gradu ali i raznim aktivnostima vezanim za nadoknadu stete ostecenim u zbivanjima u nasem gradu za vrijeme rata u BiH. Na primjer, OHR je donio zakon da se svima onima koji su nezakonito otjerani s posla mora isplatiti odredjena steta ali velika velicina to ili nije iskoristila ili nije bila upoznata s tom mogucnoscu. Cak i oni koji su ostetu dobili se slazu da je cifra mizerna i da ne predstavlja adekvatno obestecenje za pretrpljene gubitke. Vlasti RS, na osnovu presude suda u Banjaluci, su takodjer duzne da nadoknade stetu onima kojima su oduzimali pokretnu i nepokretnu imovinu za potrebe ratnih snaga samoproglasene drzave. Ista vlast je takodjer duzna da isplati ostetu Islamskoj vjerskoj zajednici za porusene dzamije u Banjaluci (ponovo odluka suda u Banjaluci). Sve su to sudske odluke koje idu u prilog cinjenici da su vlasti u gradu Banjaluci planski proveli etnicko ciscenje i da su na taj nacin planirali pljacku svih onih koje su protjerali iz grada.

Jos veca pljacka drustvene imovine je nastala nakon rata prodajom pojedinih preduzeca za ogromne pare stranim kupcima ili domacim ‘privrednicima’. Gje su i kako su ti novci koristeni vjerojatno postoji dokumentacija. Za mene bi, na primjer, bilo veoma interesantno objasnjenje od kojih novaca je napravljena i luksuzno opremljena zgrada vlade RS, te dodatni objekti oko nje kada znamo da vecina velikih firmi radi minimalnim kapacitetima, da i oni koji 'rade' nalaze razne nacine da izbjegnu svoje porezne obaveze, da je veliki broj nezaposlenih, itd? Zanima me koliki smo novaca mi protjerani ulozili u te objekte radeci godinama u bivsoj nam domovini?

Posto nisam imao namjeru pisati o ovim stvarima dok ne prikupim vise informacija, mnogo toga u ovom prilogu je ostalo nedoreceno. Medjutim, bez obzira na to, moram napomenuti da sam vec poduzeo neke aktivnosti u vezi navedenog a ubuduce cu se mnogo ozbiljnije posvetiti ovom problemu. Nadam se da ce vecina protjeranih shvatiti o cemu govorim i da cu naici na podrsku mnogih koji su dozivjeli istu sudbinu. Ako shvatimo sta nam je ucinjeno i ako se organiziramo, imamo velike sanse da bar djelimicno budemo obesteceni za kradju koja nam je ucinjena. Mislim da ne trebam spominjati slucaj Jevreja u drugom svjetskom ratu i ratne ostete koju je Njemacka platila i jos uvijek placa za ono sto im je pokradeno. Dok se kod Jevreja radilo o privatnoj svojini, u nasem slucaju je stvar malo drugacija, na sto su oni koji su sve planirali i izveli racunali ali to sa pravne strane ne bi trebalo biti nikakav problem. Bivsa Jugoslavija je bila specificna po svom drustvenom vlasnistu ali to ni u kom slucaju ne oslobadja krivice one koji su pljacku planirali i sproveli (i jos uvijek sprovode) u djelo.

Dakle, dragi blogeri, rekao sam da ce ovaj prilog biti malo drugaciji od ostalih pa bih vas zato zamolio da o njemu dobro razmislite, da ga procitate nekoliko puta i da se aktivno ukljucite u akcije koje bi se u buducnosti trebale poduzeti. Ocekujem da cete o ovome sto ste procitali razgovarati sa vasim rodjacima, prijateljima, poznanicima, koji su istoj situaciji kao vi i da cete se angazirati na ovom kako bi svi skupa pomogli da se prikupe potrebne informacije i dokazi, kako bi se pripremila dokumentacija koja bi se koristila priliko podizanja tuzbe. Mnogo je posla pred nama jer je potrebno sve navedeno (i mnogo toga sto ce se pojaviti ubuduce kada se na ovome pocne raditi) uobliciti u odgovarajucu tuzbu protiv vlasti u Banjaluci i RS. Ova tuzba bi vjerojatno spadala u grupu koja je ovdje u Americi poznata pod nazivom Class Action Lawsuits. Za takvo nesto potrebna nam je pomoc pravnika koji bi cijelu akciju trebali usmjeravati. Predpostavljam da medju protjeranim ima i dosta pravnika i da ce se naci nekolicina koja bi bila spreman da se na ovom slucaju angazira. Poznato mi je da na mnogim americkim pravnim fakultetima postoje posebne organizirane grupe koje se bave pripremom i pomoci u slucajevima kada osteceni nisu u mogucnosti da angaziraju profesionalne advokate. Siguran sam da bi se takodjer mogli naci sponzori koji bi finacirali rad na slucaju kao sto je ovaj samo se mora uciniti napor da se stvari pokrenu. Uz pomoc elektronskih medija moguce je uticati na javnost da se rijec o ovom o cemu pisem prosiri i na taj nacin dobije sira podrska (moralna i materijalna).

Eto, naveo sam gore neke cinjenice i razmisljanja nadajuci se da cu pokrenuti one koji su u ovom ratu pokradeni na veoma perfidan nacin a da za to nitko nije odgovarao niti je itko duzan da opljackano vrati. Napominjem da ovdje u potpunosti iskljucujem naciju i da govorim o stvarnosti koja se desila nama, protjeranim Banjalucanima, koji sve ove godine radije kukamo kada se sretnemo bez pokusaja da pokusamo da se organiziramo da se nepravda zakonski ispravi. Nasa neaktivnost normalno odgovara onima koji su sve ovo planirali. Bojim se da su poznavali nas mentalitet i da su predpostavljali da necemo traziti nazad ono sto nam po svim normalnim zakonima pripada. Bit ce interesantno koliko ce biti reakcija na ovo sto sam napisao. Vrijeme ce pokazati da li su oni bili u pravu.

Sunday, July 26, 2009

Izvjestaj iz Rakovog sela

Saima je bila odsutna duze vremena (znali smo da je isla u Rakovo selo kod Sibenika) i nakon povratka u Sarajevo, javlja se s 'izvjestajem' sa lica mjesta:

Evo da se javim sa prilogom o dogadjanjima u Rakovom selu.

Da bi bilo jasnije pocinjem od 1970 god. Kad sam stigla u selo tad je bio ziv Vicin djed i familija se posjecivala. Bio je seoski ambijent i ljudi, u kojem sam ja prvi put bila. Moja putovanja u mladosti su bila samo eskurzije sa skolom i Sarajevo gdje mi je zivio ujak. Nismo imali nigdje rodbine da bi smo im isli u goste. Svi smo bili u Banja Luci.

Kad sam u Rakovom selu upitala gdje je WC odgovor je bio iza kuce. Ja sam izisla i pola sata trazila neka vrata, ali ne nadjoh nista. Kad sam se vratila i rekla da nisam nasla WC oni su se grohotom smijali. Njima je to bio krug ogradjen niskim kamenjem, udaljen od kuce 50-tak metara.
Uskoro je umro djed, doslo je do podjele medju bracom i mi smo, pored djela u kuci, dobili i neku nisku magarecu supu. Prvo ljeto mi smo u njoj napravili solju, kotlic i lavabo. Prvi u selu. Neke 75 napravili smo objekat na prvoj slici. U njemu je bio tus, bide i WC i jos jedan poseban WC. To je stajalo tako 34 godine.

I 34 godine su nam se rugali. Unazad 30 godina poceli su svi pomalo da mjenjaju navike, kako je "lova " od turizma stizala tako se stvarala gospoda.

Nama su se i dalje rugali zbog ovog objekta, ne znajuci da je to nama pricinjavalo zabavu. U Bosni se oduvijek zgrazavalo nad onim "okolo kalaj, unutra belaj" pa smo tako vjerovatno i formirali svoj mentalitet.

Ove godine sin Frane finansira izgradnju jer ce mu dolaziti "raje" iz cjelog svijeta. Bilo ih je i prosle i predprosle godine i nije im smetao ovaj objekat izvan kuce. Obzirom da ste ti i Nera to vidjeli saljem sliku objekta zbog kojeg smo mi bili dva mjeseca dole.

Sve sto mogu reci je da ko gradi ogromne objekte ovdje a ne treba mu, svaka mu cast. Koji je to teret. Peljuse te do maksimuma, fuseraj je normalan poslovni odnos, radnici (majstori?) priuceni a Vice gradj. ing. od propisa. Ludnica.

Na drugoj slici se vidi rezultat. Ovo je komsija Tone, Slovenac i sta god su on i Vice mogli sami uraditi, to je ispalo kako treba. Iz pisma zakljucite kako mi je bilo "lijepo.

Sliku sa smokvama saljem kao najljepsi dio boravka.
Pozdrav Saima

Labels:

Saturday, July 25, 2009

Vrbaski camac

Pozdrav svim posjetiocima ovog bloga, u zelji da budem interesantan i aktuelan kao svi koji su do sada slali priloge. Naime, ja imam jedan mali hobi a to je gradnja Vrbas camaca koje poklanjam prijateljima i rodbini. Ako ima zainteresovanih da si sagrade jedan takav camac ja cu im biti na usluzi vezano za "nacrt" koji mogu poslati e-mejlom.

Mnogo pozdrava svim Banjalucanima ma gdje bili.

Bubo iz Dolca

Labels:

Friday, July 24, 2009

Kemina voda

Evo jednog email-a kojeg sam dobio prije par dana:

Dragi Co,

Napravio sam ove godine dobrih kilometara putujuci po Bosni. Sjecanja svuda naviru. Nisam mogao proci a da ne zabiljezim ovaj spomenik na putu za Skender Vakuf.

Zove se Kemina Voda.

Kemal je bio mlad elektricar koji je poginuo od struje. Spomenik – cesmu su podigli njegova majka i mislim da je imao jos 2 brata.

Ja ne znam bas o tome mnogo detalja i zato molim posjetioce da napisu par rijeci vise o ovome, jer se radi o poznatoj banjaluckoj porodici. Moguce je da se prezivaju Zahirovic ili su barem u tijesnom srodstvu sa njima. Ovo su mi stari podaci iz glave onako kako ih se sjecam iz djetinjstva, moguce je da su rasli negdje u blizini bolnice (Zdrave Korde).

Sa spomen cesme je uklonjena ploca – natpis. Ja mislim da bi trebalo napraviti pokusaj da se to ponovo napise. Ideja mi je kasno dosla, i nisam izmjerio dimenzije onog mjesta u kamenu gdje je natpis - ploca bila.

Pozdrav Mirsad

Labels: ,

Thursday, July 23, 2009

Parti prije 27 godina

Jutros sam dobio email od Niskane koja se nije javljala desetak dana. Kako rece, bila je na Murteru kod posljednje cimerice sa studija (kojoj je bila i vjencana kuma) a posto nije imala pristup Internetu, novosti je dobijala od Nade. Eh, nisam ocekivao da ce blog za neke postati dio svakodnevnog zivota pa se koriste razni nacini da se sazna sta je novo. Niskana je poslala i jedan prilog ponukana rodjendanskim slavljima uz obecanja da ce za par dana biti jos priloga.

Danas ću se priključiti rođendanskim partijima. Melanijin parti me potsjetio na prvi rođendan moga sina Zlatka, prije 27 godina sa koga sam pronašla divnu sliku i šaljem ju da se potsjetimo kako se to slavilo u "starom kraju". Kasno sam se udala (35 god.), kasno i rodila (u 36.god.) i bila presretna što i ja imam dijete kao sve moje prijateljice. Bilo ih je puno, kao i rođaka tako da je djece bilo još i više. Rođendan je u zimu (5. decembra), dvosoban stan, puno odjeće i obuće, mama i tata i puno nestašne dječice.

Priprema slavlja tekla je uz pomoć mame i komšinica, koje su pravile torte i kolače. Nedelju dana unaprijed ja sam imala tremu od urnebesne gužve koju sam iskusila na drugim rođendanima. Vručina od radijatora, od vesele djece koja su skakala, razbacivala igračke, smoki i druge grickalice. Rođendansko slavlje trajalo bi do kasno. Prvo bi otišla djeca iz komšiluka, pa onda oni koji stanuju dalje i na kraju je ostala muževa rodbina. Oni su stanovali u blizini pa im se nije žurilo. Djeca bi pozaspala pa su ih onda nosili do auta ili sanki. U stanu bi ostao nered od rasutih igračaka, hrane, prosutog pića i puno tanjura i čaša. Ja sam padala od umora ali sretna da je napokon sve gotovo do slijedečeg rođedana.

Kada smo prešli u Zagreb Zlatko je imao 13 godina. Prestalo se sa slavljenjem rođendana na takav nacin. Nije bilo starih prijatelja a teško su se stvarala nova prijateljstva. Tek krajem srednje škole kada je već imao nekoliko drugara častio bi ih u gradu, jer ONI su sad veliki. Kad jednog dana budu unuci onda ćemo slaviti drugacije ili možda kao ranije. Tko zna?

Puno pozdrava Niskana!

P.S. imena djecice na slici (s lijeva na desno): Hanadi Pinđo, Sabina Zahirović, Zana Friganović, Ines Pinđo, Ana Friganović i Selma Zahirivić uz slavljenika Zlatka.

Labels: ,

Sunday, July 19, 2009

Rodjendanski party

Da se sprema rodjendan u Brisbane-u znam vec odavno i svaki dan ocekujem vijesti. Jutros otvorih email kad ono hrpa slika: kazu, nije jos rodjendan, ali se mala raja okupila dan ranije na rodjendanski party. A koji je dan danas u Australiji zapravo ne znam (nesto mi se ne da racunati) pa je mozda i rodjendansko slavlje u toku. U svakom slucaju evo slika pa ih pogledajte uz bakin email:

Dragi Co,

Nakon ajvara, evo nesto slatko.

Jucer je bio rodjendanski party za djecu. A kako Melanie ima rodjendan sutra, to ce party za nasu veliku familiju i prijatelje biti kod nas.

Ipak, ono najljepse dogadjalo se jucer, sto mozete vidjeti iz prilozenih slika. Cak je i Stephanie prohodala ovih dana ne napunivsi niti 11 mjeseci, sto je doprinijelo jos vecoj radosti.

Svima puno pozdrava,

Bozana

Labels: , ,

Saturday, July 18, 2009

Made in Carnegie

Ko bi rekao da ce se na blogu pojaviti prilog o paprikama, posebno poslije ovih priloga o lijepim studentskim danima gdje su se elektronicari raspisali o svojim dogodovstinama sa susreta studenata elektrotehnike sezdesetih i sedamdesetih.

A da i paprike imaju vaznost u necijim zivotima i da se i o njima moze pisati, evo dokaza.

Kad smo tamo vec davne 94. stigli u Ameriku, nastojali smo nastaviti zivot kakvim smo zivjeli u starom kraju. Dio tog zivota je bila i ishrana: nismo podlegli iskusenju ogromne ponude raznovrsne hrane (uglavnom vec pripremljene) u velikim americkim samoposlugama vec smo pripremali hranu koju smo jeli nekada: kako tada, tako i danas. U pocetku to nije islo bez problema. Sve vrste mesa, ma kako se zvale, su imale gotovo jednak ukus. Vecina povrca koja bi se mogla naci na policama samoposluga, iako na prvi pogled veoma privlacna, nije imala gotovo nikakvog ukusa. Ja bih cesto znao govoriti kako me rezanje paradajza podsjeca na sjeckanje drva za potpalu. Malo po malo smo ucili sta ‘valja’ a sta ne, ali dugo vremena nismo mogli pronaci paprike koje smo kupovali na nasim trznicama (one pelcovane, iz Lijevca polja, kako neko napisa jednom davno na blogu). U samoposlugama su se mogle naci uglavnom neke velike, tamno zelene ili crvene boje, sa debelom kozom, koje nisu bile dobre za przenje. A mi smo naucili na nase domace paprike, pecene u rerni ili u tavi, cijele ili presjecene na dva dijela, na kraju zacinjene isjeckanim bijelim lukom. Pa kad tome dodas casicu domace sljive, nema vece radosti.

Trebalo nam je dugo dok smo pronasli ‘nase’ paprike, i to na Farmers marketima koji su se poceli otvarati oko Pittsburgh-a. E od tog dana su pecene paprike ljeti redovito na nasem jelovniku, ako je moguce bar jednom nedeljno.

Kada smo rijesili jedan problem, javio se drugi. Na terasi iza kuce smo zasadali mali povrtnjak, nadajuci se da cemo u njemu moci uzgajati malo povrca, onako da se nadje pri ruci kada se priprema rucak. I, malo po malo, povrtnjak je napredovao ali smo opet imali problema sa paprikama. Nigdje nismo mogli naci presadu onih nasih, a ove americke nam nisu bile interesantne. Medjutim, i taj problem smo jednog dana rijesili kada smo pronasli presadu tkz Gipsy papers kod jednog od lokalnih 'Klindica'. Od tog dana paprike se redovito sade u povrtnjaku, a kako prilicno dobro uspijevaju, veoma cesto su na nasem jelovniku. Ove godine ce, izgleda, odlicno roditi, jeli smo ih vec nekoliko puta (sto onako pecenih, sto filovanih), a jos ih je dosta dozrelih za branje.

Sve ovo ne bih pisao da ne bi Nerinog puta u LA. Mama odlucila da posjeti kcerku, pa joj, izmedju ostalog, pade napamet da ponese domacih paprika jer ih Sanja obozava. E tada mi pade na pamet ideja da napravim jedan snimak, napisem nesto o nasoj ‘borbi’ oko paprika i sve stavim na web. Jer i to je dio nasih zivota i nase borbe da se prilagodimo novim sredinama.


Da mi je neko prije petnaest godina rekao da cu svoju starost zivjeti u Americi i da cu tamo uzgajati paprike, rekao bih mu da je lud. A danas, evo, paprike (i jos ponesto), made (grown) in Carnegie iz naseg povrtnjaka stigose u Los Angeles da se nadju na trpezi kcerke koja ode daleko trbuhom za kruhom.

Thursday, July 16, 2009

Porec 75 - evo malo i nasih

Posto vidim da su 'sarajlije' preuzele blog u svoje ruke evo da 'bacim kost'.

U Nerinom albumu nadjoh jednu sliku sa Elektrijade o kojoj Abu prica u prethodnom prilogu (Porec 1975.) pa je na brzinu 'skenirah' da pokazemo svijetu da i mi nismo 'repa bez korijena'.
Prepoznajem mnoge face ali nemam vremena da ih nabrajam. Prepustam to onima koji su bili ucesnici ovih dogadjaja pa da vidimo da li su jos uvijek 'medju zivima'.

Labels: ,

Sunday, July 12, 2009

Elektrijada

Slika Porec 1975 me podsjeti da i ja imam jednu, da mi oproste Majk, Bato, Made i Mila, malo veseliju. Na slici su studenti sarajevskog ETFa nakon uspjesno obavljenog posla na SUSEJ-u (Susreti Studenata Elektrotehnike Jugoslavije), poznatom kao Elektrijada, u Porecu 1975 godine. Sarajlije su te godine, kao uostalom i ranijih godina, imali puno razloga za veselje. Osvojili su pregrst medalja i zasjenili ostale vece centre. U umjetnickom programu je izveden ples na temu “Bolero” koji se kasnije pamtio. Oni zavidni su nas optuzivali da smo doveli profesionalce, sto nam je u stvari bio kompliment. Poreci, Sibenik, Umag i ostala mjesta gdje su se Elektrijade odrzavale su bila popriste borbe u sportu i znanju, ali i mjesta razmjenjivanja iskustava i sklapanja prijateljstava. Na terenima je bilo borbe, navijanja, suza, radosti, zaljubljivanja ali najvise druzenja.

Za mene su Elektrijade bile poseban dozivljaj. Igrao sam u zlatnom timu, koji je pobjedjivao nekoliko godina za redom. U isto vrijeme sam se druzio sa mojom banjaluckom rajom, od kojih su mi neki bili tradicionalni protivnici na sportskom polju.

Studenti Elektrotehnike u Sarajevu su se okupljali oko studentskog kluba Steleks, mnogima tih godina poznat kao najposjeceniji disko klub u Sarajevu. Smjesten u bivsoj tramvajskoj remizi na Marindvoru klub je imao vise sekcija (privrednu, studentski servis, kulturno-zabavnu, likovnu, radio amatersku, foto i sportsku sekciju). Clanovi kluba su bili i neke poznate licnosti iz sarajevskog sportskog i kulturnog zivota (Zijah Zike Sokolovic, glumac Kamernog Teatra u Sarajevu) koji su nam nesebicno pomagali u pripremama za sva takmicenja na kojima smo ucestovali. Steleks je prosle godine proslavio 40 godina postojanja. Proslava je bila na tri kontinenta, u Sarajevu, Las Vegasu i ovdje u Australiji, u Hobartu – Tasmanija. Susreti su bili ispunjeni nostalgijom ali i ponosom da smo pripadali jednoj tako uspjesnoj organizaciji. Profesionalci bili, profesionalci ostali.

Nema vise Elektrijada, svakako ne onakvih kakve mi pamtimo. Za Sarajevo bi bio uspjeh da organizuje bilo kakve prijateljske susrete izmedju dva sada postojeca elektrotehnicka fakulteta, jedan u Sarajevu a drugi u Lukavici. Razdvaja ih manje od deset kilometara ceste i beskonacna ljudska glupost.

Dubravka ce svakako prepoznati svoje drugare na slici. Kao i uvijek oni su bili u prvim redovima. Za utjehu Esku Kusmicu, u koliko ima vremena da cita Blog, zagubio sam one medalje, a i nisu bile od pravog zlata. Za ostale blogere, koji su bili u Porecu te 1975 godine, ovo je prilika da prepoznaju nekoga od protivnika ili mozda neku bivsu simpatiju!?

Pozdrav Abu

PS
Ja sam na slici iza momka sa natpisom Sarajevo , sa desne strane. Za one koji me nisu poznavali ili me se ne sjecaju, moram pojasniti jednu stvar. Pisac ovih redova nije bio neki banjalucki sportista. Dapace, poznat je po tome sto je u cetvrtom razredu tehnicke skole imao popravni iz fizickog vaspitanja!

Labels:

Saturday, July 11, 2009

Sve gledam, sve hodam. Dok živiš – preživljavaš

Danas je 11 juli. U bivsoj nam drzavi bio obican datum, cekao se godisnji i more.

Rat. Godina 1995. Njemacka. TV prikazuje zauzetu Srebrenicu, pokazuje ratnike kako proslavljaju veliku pobjedu. Pokazuje i glavnokomandujuceg generala bivse nase JNA, a tada pripadnika vojske RS, kako miluje plavookosig djecaka I nesto mu govori. Previse vremena proslo od tada da bih pamtila sta je izgovoreno. Ono milovanje po obrazu ukazivalo je da je general dobre volje i da ce pustiti zarobljene ljude napolje iz srebrenickog pakla.

Nakon nekoliko dana na vijestima pocinju tuzna nagadjanja.... da je na hiljade ljudi ubijeno i da vecina muskih stanovnika i izbjeglih lica koji su tad zarobljeni nisu prezivjeli krvavo slavlje pobjednika. Nazalost, pokazalo se da je istina i gora od nagadjanja.

Danas citam prilog na Slobodnoj Evropi i poslije ne mogu da mislim ni o cemu drugom do o zlocinu. O ljudima koji su bili zrtve , ali i oljudima koji su ga pocinili.

Jednom mi je neko prepricavao film u kojem glavna junakinja mora u njemackom konc logoru da se odluci koje od svojih dvoje djece da izabere da ostane zivo a koje da bude ubijeno. Sjecam se jedino tog dijela price iz filma jer nisam mogla da pratim dalje zbog uzasa koji me je uhvatio slusajuci. Moglo se predpostaviti da to nije samo situacija iz filma. I sama mogucnost neceg takvog izaizvala je uzas.

Danas opet. Isti uzas citajuci clanak. Stalno u mojoj glavi odjekuje jedno jedino pitanje KAKO JE MOGUCE?
A moguce je, jer se stalno ponavlja, pogotovo na Balkanu. Na Balkanu gdje su mitovi i legende veca istina i od same istine. Gdje se ne trazi istina, osim u tudjem dvoristu. Na Balkanu - gde se ne prasta.

U predvecerju ovkog tuznog dana kakav je sutra za sve one koji shvataju razmjer srebrenickog i svakog drugog zlocina, preporucujem dva linka bas ovim redom.

Thursday, July 09, 2009

Princess Party

Melanie and Stephanie smo upoznali nedavno kada se baka Bozana javila prije nekoliko mjeseci na blog nakon sto ga je pratila kao posmatrac.

Jutros mi stize nekoliko slika sa jednog rodjendana na kojem su bile pozvane a posto su slike jako lijepe odlucih da ih objavim da ih i drugi mogu vidjeti. Kako je nedavno bilo i nekakvih 'ugovaranja' (mama Nada iz Zagreba), evo prilike da je podsjetim na njeno javljanje.

A uskoro se sprema jos jedno slavlje pa mi je baka obecala da cemo o tome biti 'obavijesteni'.

Labels: ,

Tuesday, July 07, 2009

Ajvatovica

Mirsad Zilic je u posjeti starom kraju pa sam ga zamolio da mi se javi kad stigne. Evo drugog priloga sa njegovog puta:

Ne znam koliko ti je poznato ...ima izmedju D.Vakufa i Bugojna brdima jedno muslimansko "svetiste" koje je za vrijeme komunista bilo malo zataskano i nije se spominjalo a sada kako je "demokracija" Muslimani toga kraja su maksimalno povratili stare obicaje...

Da te ne tusim pricom o "Ajvaz Dedi" koji je danima odlazio u sumu visoko u brda i molio boga da voda iz brda procuri kroz jednu ogromnu stijenu, eto dragi mu je Allah uslisio i jedno jutro razvalio stijenu i selo je dobilo vodu ....

Prica je: http://en.wikipedia.org/wiki/Ajvatovica

Tu je sad obicaj da "vidjeniji " ljudi iz raznih krajeva dodju na svojim najljepsim konjima... I ja nisam zapoceo ovu pricu zbog religioznog svetista, nego zbog toga sto sam ugledao konja koji je bio okicen i na kojem je pisalo Banja Luka... Pozdravih se sa covjekom, ko si velim neznani junace... a on veoma lijep covjek u staroj narodnoj nosnji nasmija se i veli: Bojic ... ja sam veli posljednji iz poznate loze Bojica mesara...

Dosao je ovamo iz Sane gdje sada zivi, ali se Banja Luke ni ovaj put nije odrekao.... Inace je to covjek poznat u ovom kraju kao "sila" ... dolazi uvijek sa vise konja po kojima jednostavno "hoda" dok su oni u galopu... Ovaj put to nije bilo moguce "zbog vise sile". Naime ovaj put je poveo i unuka, koji je za tu priliku imao montirano sjediste na jednom od konja.... Ovaj put kao i svake godine na hodocasce dodjose konjanici iz Sarajeva, Tuzle , Zenice nisam brojao ali kolona je bila impozantna, po mojoj pretpostavci nekoliko stotina konjanika od kojih je najmladji bio 5 godina star a najstariji cini mi se blizu 90....


Mislim da se mnogi banjalucani i danas sjecaju male mesare u blizini Safikadinog groba u ulicici izmedu Ferhadije i Kastela.


Pozdrav - Mirso

Labels: ,

Monday, July 06, 2009

Nedo

Poceo je Tour de France, moj omiljeni sportski dogadjaj. Biciklizam pratim jos od vremena Bilala i ulicnih trka i kad je Trka kroz Jugoslaviju obavezno imala jednu etapu koja se zavrsavala u Banjaluci. Ova godina je posebna, Lans Amstrong se vratio i pokusava po osmi put da osvoji Le Tour. Ucesnike trke prate sponzori, TV kamere i hiljade navijaca iz zemalja odakle poticu. Svaki tim ima doktore, masere, obaveznu specijalnu ishranu i tretman. Dok pratim trku snimljenu iz helikoptera, uzivam posmatrajuci predivne predjele i umijece francuskih kuvara koji nam prikazuju jela iz regiona kroz kojih trka prolazi, a komentatori nas podsjecaju da je biciklizam jedan veliki biznis, misli mi se vracaju nazad u sezdesete i sedamdesete godine…

Jednog vruceg augustovskog dana, ranih sezdesetih, kad je vecina banjalucana bila na plazama Vrbasa i Vrbanje, mali broj ljubitelja biciklizma se okupio ispred Hotel Bosne, gdje je bio cilj trke. Biciklisti su dosli iznenada, ne praceni timskim kolima i TV kamerama kao danas. U velikoj grupi su projurili pored nas uz glasne povike i pokusaj da se zauzme najbolja pozicija za sprint. Ne sjecam se ko je pobijedio. Cega se sjecam je jedan od ucesnika. Obucen u dres zemlje koju je predstavljao i bez ikakvih sponzorskih oznaka, stajao je jedva se drzeci na nogama, naslonjen na bicikl, sa bocom vitaminkinog gustog soka. Pokusavao je da otvori sok udarajuci cep o ram bicikla. Bio je toliko umoran da mu nije uspjevalo. Stajao je dugo tako bespomocno, dok mu napokon neko od organizatora nije otvorio sok. Otpio je malo a ostatakom se umio. Polozio je bicikl u travu i legao pored. Niko mu nije prilazio, cak i kad su se vecina ucesnika i posmatraca povukli u hladovinu Hotela Bosna…
……………………………………………………………………………………………………………………………..
Upoznali smo se na Trebevicu, za vrijeme studija u Sarajevu, pocetkom 70-tih. Rekao mi je, zove se Nedo i studira DIF, inace je iz Banja Luke. Otkrio mi je da je biciklista, clan BSKa, trenira sest dana u nedjelji. Poslije sam saznao da je reprezentativac Jugoslavije, ucestvuje na trkama kroz Jugoslaviju, a u isto vrijeme jedini biciklista u Sarajevu. Trenirao je tako sto je jedan dan vjezbao na fakultetu, a svaki drugi dan pedlao od Sarajeva do Mostara i nazad, nekih 250km. Svaki drugi dan, deset sati u sedlu, covjek, bicikl… i… Ivan Planina!
Pitao sam ga, na sta misli. “Na Hotel Bosnu i hladno pivo!”, rekao mi je.
“Zar ti ne dosadi?”
“Ponekad promijenim sto…!”
Po sarajevskim, jednosmjernim, ulicama je tada bilo zabranjeno voziti bicikl. Milicija bi ga zaustavljala pitajuci je’l vidio zabranu na ulazu u grad. Nedo bi odgovorio:”Ne, ja idem iz grada!”

Ostavio nas je prerano, u svojoj tridesetoj godini. Tek je bio otvorio malu radionicu za popravak bicikla, u svojoj kuci, u ulici Duska Koscice. Ostace zapamcen kao jedan od najboljih banjaluckih biciklista i reprezentativac Jugoslavije.

Pobjednici “Tour de France” se godinama izmjenjuju… samo je jedan biciklisticki shampion u mom srcu - Nedim Nedo Skopljak. Vec godinama mi zajedno gledamo Le Tour; Bas kao sto smo nekada gledali trke u Banjaluci. Poslije odemo u Bosnu na pivo.

Abu

Labels:

Sunday, July 05, 2009

4. juli kod Tufekcica

Posto Dzindici spomenuse proslogodisnje druzenje u Carnegie-u za 4. Juli odlucih na napravim prilog o ovogodisnjem, istina u znatno uzem krugu jer nam ove godine ne dodje niko. Ovaj put smo se okupili kod Tufekcica, u Monroeville-u, 30-tak kilometara istocno od Carnegie-a. Pade mi ideja da cijeli put pokusam uhvatiti kamerom, da napravim nesto slicno sto Dubravka napravi jos tamo davno sa svojim prilogom o njenom putovanju od kuce do posla. Pokusaj nije u potpunosti uspio jer vecina slike nije ispala najbolje ali sam ipak ono malo boljih ubacio o album (uz one iz backyard-a Tufekcicia), tek onako da pokusaj ne propadne.

4. juli smo svi slavili u staroj Jugi, 4. juli slavimo I ovdje u novoj domovinimi a kada uz to dodamo i jos jedan rodjendan, eto razloga da se covjek malo opusti i razonodi. Ovdje u Pittsburgh-u je to dan kada se organiziraju okupljanja po parkovima, uz muziku i vatromete, a u downown-u je tradicionalna velika festa na kojoj se ponekad okupi vise od 100-hiljada ljudi. A i mnogobrojne familije se okupljaju da zajedno proslave ovaj veiliki americki praznik. Puca se taj dan iz svih ‘oruzja’ a ja to ne volim jer nikada nisam volio pucnjavu pa cak ni kada se radi o petardama. U tome se sa mon ‘slaze’ i Rex, nasa ‘obicna seoska dzukela’ kako mu ja ‘tepam’ i taj dan se najsigurnije osjeca u garazi. Cak se ne veseli ni svakodnevnoj setnji i jedva ceka da se skloni na sigurno.

Ove godine, cini mi se, slavlja po kucama je bilo manje nego obicno. Vozeci prema Tufekcica nisam primijetio da se familije okupljaju jer su driveway-I kuca uglavnom zjapili prazni. Izleda da je ekonomska kriza uzela maha jer se tu i tamo mogao vidjeti pokoji auto a ni pucnjava se nije cula kao sto je to obicno slucaj.

Tufekcici su od nas udaljeni 30-tak kilometara a ma putu do njih moramo proci kroz dva tunela: prvi nas vodi u downtown i na njegovom izlasku se iznenada pruza interesantna slika grada koja se posjetiocima koji stizu s ove ‘moje strane’ obicno ureze u sjecanje. Iz tunela se izlazi na most i onda se direktno ulazi u centar grada. U gradu se, kao sto rekoh, odrzavao veliki tradicionalni ‘vasar’ (zvanicni naziv, Regatta) i raja se mogla vidjeti u parku koji se nalazi na mjestu gdje od dvije rijeke nastaje treca, Ohio. Mislio sam da cemo uspjeti uhvatiti dio atmosfere ali je moj licni fotograf ponovo zakazao.

Od downtown-a nas autoput vodi na istok kroz jos jedan tunel a onda se nakon par kilometara skrece u Monroevill-e, ‘selo’ u kojem zive Tufekcici. Kuca Tufekcica se nalazi pri kraju kratke slijepe ulicice od jedno 6-7 kuca. Skrecemo na driveway a na ulazu nas s osmjehom docekuje domacin, Izet. Odmah primjecujem cvijece na ulaznoj ‘verandi’ i neke novine oko kuce. Tufe je ocigledno bio vrijedan i rezultatati se odmah primjecuju.

Ljeti, prilikom nasih posjeta, obicno ne idemo u kucu nego se odmah upucujemo u backyad. I tu primjecujem novosti u povrtnjaku (mi, amerikanci, koji zivimo na ‘selu’, sve vise vremena posvecujemo paradajzu i paprikama, mozda je to posljedica godina koje su se namnozile): paradajz raste kao iz vode i ako ovako nastavi, Tufe ce se moci penjati u spavacu sobu veruci se uz stabla paradajza.

Tufekcici su trpezu pripremili a kako mi obicno ‘ne jedemo dva dana kada znamo da idemo kod nekoga’, odmah smo bili spremni da ‘prionemo na posao’. Medjutim, Jasna i Nera su prvo obisle cvijece i povrtnjak, uz strucnu diskusiju a mi muski smo imali svoje razgovore na lijepom patio-u na kojem je Tufe primjenjivao svoje ‘graditeljske sposobnosti’ zadnjih par godina .

Kada su se godpodje vratile s obilaska yarda prionili smo na veceru. Uz supu (juhu) i pecenu janjetinu, Tufe je dodao malo junetine sa rostilja a sve smo to zalijevali ‘belim’ i crnim. Muzika je bila iz nasih krajeva, ona iz naseg vremena. Negdje oko 10 , kada je malo zahladnilo, presli smo u kucu da sve zaokruzimo dezertom. Bilo je lijepo i vrijeme je brzo prolazilo tako da smo kuci stigli negdje pred ponoc.

Kao sto rekoh, pokusao sam ovu posjetu zaokruziti albumom slika, pa evo ga za one koje zanima kako to kod nas izgleda.

Labels: , ,

Friday, July 03, 2009

Mišo Pećarić

Posto se Enisa javila s prijedlogom a ja nisam danas bio vrijedan pa blog ostade danas bez danasnjeg 'izdanja', evo email-a i priloga koji sam od nje dobio jos prije skoro dva mjeseca:

Dragi Co.

Evo još jednog banjalučkog slikara. To je Mišo Pećarić, sin još poznatijeg oca pokojnog Žike Pećarića.

Još u djetimjstvu, a pogotovo Građevinskoj školi, pokazao je izraziti talenat za slikanje. U Njemačkoj je studirao i postao profesor slikarstva. Tamo je imao i privatnu školu slikanja pa po povratku u Banja Luku osniva opet školu slikanja. Škola se nalazi u ulici Petra Kočića br.3, a pohađaju je oni koji žele naučiti ili usavršiti znanje. Tu se najčešće pripremaju budući studenti Likovne akademije.

Šaljem vam nekoliko slika iz njegovog opusa pa se divite!

Enisa

Labels:

Thursday, July 02, 2009

Izravno iz Banja Luke

Ne znam dagi moj Co, neko me "natenta" da ovo ljeto provedem na motoru...i da odem u BL... Prvo je bilo, uff gdje ces,,, pa to je daleeekkkoooo... A ja velim, a kad cu ako ne sad, dok sam jos mlad... I sjednem ti ja tako jedno jutro na svog superbrzog... i preko Hamburga, Trsta i Rijeke... dogegam u Banja Luka.

U Banja Luci se ljeto tek "zahuktava"...mislim da jos nema "vanjskih saradnika" onih sto se ljute kad im se kaze dijaspora... Ali... nas je to grad, gotovo je nemoguce svakodnevno izbjeci meni jako poznate face... Jedno jutro, u 5 minuta razlike, kraj Palasa naidjose 2 moja stara saradnika iz R.Cajaveca... Zeljko Petricevic i Predrag - Braco Babic... Ma bio pravo jedan mali i fini susret starih drugara. Da ti ne pricam da svakih par minuta naidje neka poznata faca kome kimnem glavom, kao da smo se jucer zadnji put vidjeli...

Na Slapu kod Mitka... u istom danu sretnem Zorana Frica i AtifaTurcinhodzica... Sjede stari hababi i bacaju muhabet, kao da je vrijeme stalo i kao da nije 20 godina proslo od zadnjeg muhabeta... Odmah ono standardno: O dje si debeli haj stas popit...?

Duh onog starog grada je jos itekako prisutan.

Navecer sjedoh u Alibabi... i dok lagano ide kahva... i pjevac pjeva neku laganu i prikladnu melodiju... prepoznah glas... opet Atif ...veli: Za mog druga Mirsu....

Poslije par minuta opet prilazi, meni samo sa Kajaka poznati lik ... Veli zdravo Mirso, ja sam Berina znas ... Aidina... sa Kajaka... Ma kako ne bih znao,,, i njen suprug Mirso ... upoznah se , jako prijatan covjek... (Ma gdje nece biti ...vidi mu imena).... Navratise onako familijarno u Alibabu sa sinom...

Aaaa rekoh ... evo ljeta... zahuktava se ...nasi pocinju dolaziti....

Ovo je kratki napis samo za one koji su za ovo godina klonuli duhom i koji misle da u Banja Luci "nema vise nista",,, I te kako nas ima ....i naravno ima se koga sresti...
Samo trebate sjesti na "superbrzog" ili u bilo kakvo drugo prometalo i pokusati...

Veliki Vam pozdrav iz Banja Luke

Mirso


P.S. Gornje slike u albumu

Labels: , ,

Wednesday, July 01, 2009

Veliki zid

Veliki zid, jedno od ‘novih’ sedam svjetskih cuda. Citao sam o njemu jos kao skolarac (a i kasnije), znao da je to jedina gradjevina na zemlji koja se moze vidjeti golim okom iz svemira!, ali da cu po njemu hodati, to nisam ni sanjao. Kina mi se cinila toliko dalekom, a i vlast u njoj mi se nije svidjala, tako da u mojim zivotnim planovima (ako sam takve i imao), Kina nije bila na listi onih zemalja I mjesta koje bih zelio posjetiti (kao sto to nije bila ni Amerika). Ali nikad ne reci nikad. Ni Kina nije vise ono sto je nekad bila, a i daljine se brze savladjuju pa covjek stigne i gdje nikada nije mogao ni pomisliti.

Tako se eto jednog utorka krajem maja nadjoh u autobusu na putu ka Velikom zidu, sa grupom ucesnika konferencije o kojoj sam nesto ranije pisao. Plan je bio da se ide do mjesta Badaling, koje je najblize Pekingu ali nas uzasna guzva za autoputu (Kina, guzva na autoputu!!!) natjera da promjenimo planove: umjesto u Badaling uputismo se ka Velikom zidu na mjestu koje je najudaljenije od Pekinga ali na kojem bi trebalo biti manje turista i razgledanje interesantnije jer se zid proteze po brdima koja se uzdizu visoko iznad mjesta gdje se autobus parkira.

Nas put se prilicno oduzio, vozilo se i nekim sporednim cestama, ali smo zato uz put mogli upoznati neke dijelove oko Pekinga koje ne bismo imali prilike vidjeti da se sve odvijalo po prvobitnom planu. Primijetili smo uz put dosta vocnjaka, stambenih naselja koja su me podsjetila na nase krajeve, ali i predjela koji izgledaju prilicno zalosno. Neka mjesta uz put daju naslutiti kako se jos uvijek zivi u najmnogoljudnijoj drzavi svijeta. Kontrast izmedju Pekinga i provincije je ogroman i procice jos mnogo vremena dok se stvari ne poprave.

Uz prostrani parking, prije nego se podje u ‘osvajanje visina’, s obe strane kaldrmisane ulicice koja se polako penje uz brdo, nalazi se mnostvo malih ducana sa robom tipicnom za buvljake: ima tu svega i svacega a trgovci su agresivni jer treba se napraviti pazar kako dan ne bi prosao badava.

Koliko je zid daleko nismo znali pa smo se na pitanje naseg vodica da li cemo se penjati stepenicama ili odvesti zicarom, odgovorili da smo se odlucili na pjesacenje. Mislili smo da ce nam penjanje pomoci da malo popravimo kondiciju (a i Neri bi to doslo kao nekakva vjezba za nogu s kojom se jos uvijek muci), ni ne sluteci da do zida treba preci na stotine stepenica koje se veoma strmo penju ka odredistu. Sa svakom stepenicom je ponestajalo snage sve vise i vise i sve cesce smo potezali za bocicom vode koju smo na srecu ponijeli. Uz put smo sretali turiste koji su hvatali dah na malim odmoristima uz stepenice. Mislili smo da nama odmori nece trebati ali vrlo brzo smo morali i sami zastati, popiti koji gutljaj vode, kako bi mogli nastaviti dalje. Odmori su bili sve cesci i cesci ali nije se moglo natrag. Prvi put u zivotu sam osjetio da mi koljena klecaju, nozni misici su polako ali sigurno ‘izdavali’ i pomisljao sam kako je odustajanje jedino rjesenje. Nera se dobro drzala iako problemi sa njenom desnom nogoma nakon operacije nisu ni izbliza bili rjeseni. Medjutim, zelja da se proseta zidom (sta cit’o, hod’o) je bila jaca od problema i malo po malo smo napredovali ka vrhu. Neke od kolega iz autobusa smo izgubili iz vida jer ih je sve vise i vise polako zaostajalo.

Nakon poprilicno vremena konacno ugledasmo zid. Pomislili smo da je nasim problemima kraj i da setnja po samom zidu nece biti tako naporna kao penjanje. Ali, opet smo se prevarili. Iako je dio zida na koji smo stigli bio manje strm nego stepenice kojima smo se do njega penjali, primijetili smo da ima dijelova koji su prilicino strmi i koji su predstavljali nove izazove za noge koje su vec pokazivale znakove ozbiljnog zamora. Ali, nije se moglo nazad: pogled sa zida je bio fantastican i moralo se nastaviti dalje. Zid se pruzao u nedogled. Mnogobrojne utvrde su jednostavno privlacile oko i izazivalo na nove podvige a i u njihovom hladu se moglo malo predahnuti i prikupiti snage za dalje.

Prvo smo se zaputili zidom uzbrdo na lijevu stranu od mjesta na kojem smo se popeli a onda su nam nasi domacini (dvije mlade Kineskinje) predlozili da se vratimo nazad i ‘prosetamo’ drugom stranom zida. Hodali smo visovima Kine u prilicno topao dan, susretali rijetke turiste, neke prestizali, penjali se i spustali, vec kako je zid slijedio obode visova. Puskarnice, kojih je bilo prilicno su pruzale priliku da se malo osvjezi jer se u njima cinilo kao da je ugradjen ‘erkondisn’, sto bi rekli ameri. Kao da ih je neko namjerno postavio kao novi izazov sa posjetioce pa smo tako, iduci od jedne do druge, prespjesacili mnogo vise nego sto smo planirali.

Kad smo vec bili odlucili da idemo nazad, nase domacice nas nagovorise da se popnemo do puskarnice koja je bila posljednja na ovom dijelu zida. Poslusasmo ih, ne znajuci sta nas ceka. Zid se penjao sve strmije i strmije i u jednom momentu smo gotovo isli cetveronoske. Snage je ponestajalo ali nismo sada mogli odustati, posebno posto su nas nase domacice posmatrale, cekajuci da se, nakon osvajanja ove posljednje tacke, vratimo nazad. Zadnjim snagamo smo stigli do vrha i nakon kraceg odmora krenuli nazad. Iako je put vecim dijelom isao nizbrdo, povratak se oduzio. Snage su bile na izmaku i zadnjim atomima snage smo se dokopali puskarnice do koje je isla zicara.

Povratak na mjesto s kojeg smo krenuli na nasu avanturu je bio kratak, ali prilicno uzbudljiv. Zicara je bila slicna onima na skijalistima, klupa sa dva mjesta, s preckom koja je sluzila kao zastita da se iz nje ne ispadne. Nesto nisam bio bas siguran da se nece nesto otkaciti tako da sam jedva docekao onaj trenutak kada sam tvrdo tlo osjetio pod nogama.

Zicara nas je dovela do samog podnozja brda i trebalo je samo proci kraci put s ducanima i prezivjeti ponovnu navalu trgovaca svime i svacime.

Nakon sto smo se svi okupili ispred busa, krenuli smo nazad prema hotelu uz jos dva stajanja. Prvo smo stali za rucak u restoranu preduzeca u kojem se prave razni ukrasi, uz obavezni prolazak kroz trgovinu u kojoj su se prodavali proizvodi koje su svojim rukama izradjivali radnici preduzeca. Bilo je tu veoma lijepih suvenira ali su cijene bile prilicno visoke pa trgovine bas i nije bilo.
Odatle nas je put vodio na groblje dinastije Ming (Ming tumb) koji smo obisli uz objasnjenja onog istog vodica s kojim nismo imali ‘srece’ pri obilasku Zabranjenog grada: dakle, malo toga smo mogli povezati u neku suvislu cjelinu. A i umor je ucinio svoje pa smo vise gledali gdje cemo se odmoriti nego sto smo pokusavali razumjeti engleski koji je vise licio na kineski.

U hotel smo stigli prilicno kasno, iscrpljeni te nas je vecina jedva docekala da se istusira i ubaci u krevet, kako bi se moglo prikupiti snage za ‘vecernji program’.

Cijeli dan sam skljocao kamerom, napravio veliki broj snimaka a jedan manji sam slozio u ova dva albuma ispod: onako, da se ovoj dugoj prici da bar malo zacina.

Album 1 - Veliki zid

Album 2 - Grobnica dinastije Ming

Labels: