Made in Carnegie

Ko bi rekao da ce se na blogu pojaviti prilog o paprikama, posebno poslije ovih priloga o lijepim studentskim danima gdje su se elektronicari raspisali o svojim dogodovstinama sa susreta studenata elektrotehnike sezdesetih i sedamdesetih.

A da i paprike imaju vaznost u necijim zivotima i da se i o njima moze pisati, evo dokaza.

Kad smo tamo vec davne 94. stigli u Ameriku, nastojali smo nastaviti zivot kakvim smo zivjeli u starom kraju. Dio tog zivota je bila i ishrana: nismo podlegli iskusenju ogromne ponude raznovrsne hrane (uglavnom vec pripremljene) u velikim americkim samoposlugama vec smo pripremali hranu koju smo jeli nekada: kako tada, tako i danas. U pocetku to nije islo bez problema. Sve vrste mesa, ma kako se zvale, su imale gotovo jednak ukus. Vecina povrca koja bi se mogla naci na policama samoposluga, iako na prvi pogled veoma privlacna, nije imala gotovo nikakvog ukusa. Ja bih cesto znao govoriti kako me rezanje paradajza podsjeca na sjeckanje drva za potpalu. Malo po malo smo ucili sta ‘valja’ a sta ne, ali dugo vremena nismo mogli pronaci paprike koje smo kupovali na nasim trznicama (one pelcovane, iz Lijevca polja, kako neko napisa jednom davno na blogu). U samoposlugama su se mogle naci uglavnom neke velike, tamno zelene ili crvene boje, sa debelom kozom, koje nisu bile dobre za przenje. A mi smo naucili na nase domace paprike, pecene u rerni ili u tavi, cijele ili presjecene na dva dijela, na kraju zacinjene isjeckanim bijelim lukom. Pa kad tome dodas casicu domace sljive, nema vece radosti.

Trebalo nam je dugo dok smo pronasli ‘nase’ paprike, i to na Farmers marketima koji su se poceli otvarati oko Pittsburgh-a. E od tog dana su pecene paprike ljeti redovito na nasem jelovniku, ako je moguce bar jednom nedeljno.

Kada smo rijesili jedan problem, javio se drugi. Na terasi iza kuce smo zasadali mali povrtnjak, nadajuci se da cemo u njemu moci uzgajati malo povrca, onako da se nadje pri ruci kada se priprema rucak. I, malo po malo, povrtnjak je napredovao ali smo opet imali problema sa paprikama. Nigdje nismo mogli naci presadu onih nasih, a ove americke nam nisu bile interesantne. Medjutim, i taj problem smo jednog dana rijesili kada smo pronasli presadu tkz Gipsy papers kod jednog od lokalnih 'Klindica'. Od tog dana paprike se redovito sade u povrtnjaku, a kako prilicno dobro uspijevaju, veoma cesto su na nasem jelovniku. Ove godine ce, izgleda, odlicno roditi, jeli smo ih vec nekoliko puta (sto onako pecenih, sto filovanih), a jos ih je dosta dozrelih za branje.

Sve ovo ne bih pisao da ne bi Nerinog puta u LA. Mama odlucila da posjeti kcerku, pa joj, izmedju ostalog, pade napamet da ponese domacih paprika jer ih Sanja obozava. E tada mi pade na pamet ideja da napravim jedan snimak, napisem nesto o nasoj ‘borbi’ oko paprika i sve stavim na web. Jer i to je dio nasih zivota i nase borbe da se prilagodimo novim sredinama.

Da mi je neko prije petnaest godina rekao da cu svoju starost zivjeti u Americi i da cu tamo uzgajati paprike, rekao bih mu da je lud. A danas, evo, paprike (i jos ponesto), made (grown) in Carnegie iz naseg povrtnjaka stigose u Los Angeles da se nadju na trpezi kcerke koja ode daleko trbuhom za kruhom.